Časni sluga Božji Petar Barbarić
(1874. – 1897.)

Na veliki četvrtak 1897. – a bio je to 15. dan travnja mjeseca – u travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt o. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjemeništarca, Hercegovca Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Stajao je u proljeću života ne dočekavši na ovome svijetu ni ljeto ni jesen života. Gospodin ga je rano pozvao k Sebi. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov. U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strjelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. On moli kao Isus u Getsemaniju i na Kalvariji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: »Isuse!« S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.
Petrov `ivot mo`emo podijeliti u ~etiri odsjeka: pred{kolsko doba, osnovna {kola u Veljacima, trgova~ki pomo}nik u Vitini te sjemeni{tarac u Travniku. Za pred{kolsko Petrovo doba mo`emo re}i da se rodio 19. svibnja 1874. u [iljevi{tima, `upa Klobuk, kao sin Ante Barbari}a i Kate, ro|ene Tolj. Jo{ se i danas ~uva Petrova rodna ku}a, zapu{tena na `alost. Nalazi se u kr{nom hercegova~kom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo {krta te uspijeva samo duhan, ra{tika i jo{ pokoja biljka. @ivot je tamo{njih ljudi bio tvrd i te`ak, no ipak ne bijahu `alosni. Imali su vi{e volje za `ivot i `ivotnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i ~etiri k}eri. Bili su to pobo`ni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se `ivi.
Petrovi roditelji ve} u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su ~itati i pisati pa su u tom, kao i u kr{}anskom nauku, bili prvi njegovi u~itelji. I to uz drugo svjedo~i o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar po|e u travni~ko sjemeni{te. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora nau~io napamet i tako nau~io o vjeri i vjerskim du`nostima ono najva`nije. No, Petar to nije samo mehani~ki nau~io i u pam}enju dr`ao, ve} je to i usvojio. Po~eo je po vjeri `ivjeti, ~esto i pobo`no moliti. U prolje}u godine 1881. primio je prvu pri~est, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. To nije za njega bio »svr{etak« vjerskoga `ivota, kao za mnoge koji idu na prvu pri~est i krizmu vi{e iz obi~aja nego iz uvjerenja, ve} po~etak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. On je od malena bio prijatelj dobre, pou~ne i pobo`ne knjige. Na pa{u je uz kruh u torbici nosio i kakvu knji`icu, do koje je tada u onoj zabiti mogao do}i.
Petar je bio dobro, ali i `ivahno dijete pa je svojim nesta{lucima koji put zaslu`io i {ibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i ka`e da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji `ele dobro odgojiti i pripraviti na `ivot pa je prema njima uvijek gajio iskrene osje}aje po{tovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo.

U prolje}e godine 1886., kad je Petru bilo ve} 12 godina, otvorena je u Veljacima osnovna {kola, prva u onom kraju. Me|u njezinim prvim |acima bio je Petar Barbari}. Do {kole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj te{ki put morao je danomice dvaput prevaliti. @eljan znanja hrlio je u {kolu kao da ga neka vi{a sila nosi. Njegov dobri u~itelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim u~enikom, a i Petar je volio i po{tivao svoga u~itelja te ga ~itav `ivot zadr`ao u zahvalnom sje}anju. Iz toga {kolskog `ivota vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme stra{ne bure i me}ave, Petar jedini do{ao u {kolu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osje}aj du`nosti te kako se u vr{enju du`nosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Zahvaljuju}i svojoj prirodnoj nadarenosti, a jo{ vi{e zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svr{iti ~etiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o u~enju, on se nije {alio, nije bio polovi~an. Ta }e ga vrlina pratiti kroz svih 8 razreda travni~koga sjemeni{ta.
Svr{iv{i osnovnu {kolu Petar je imao `elju za daljnjim {kolovanjem, no roditelji, valjda u nemogu}nosti da ga sami {koluju, dado{e ga u trgovinu, u dobru kr{}ansku obitelj Babi}a, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo te{ko zamijeniti knjigu s ar{inom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vje{tinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgova~ki pomo}nik, taj mu posao nije le`ao na srcu. Prihvatio ga je iz poslu{nosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je ~eznulo za ne~im drugim, za {kolom i knjigom. Providnost }e se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:
Godine 1889. rektor je travni~koga sjemeni{ta razaslao pismo u~iteljima po Bosni i Hercegovini mole}i ih da mu preporu~e dobre i nadarene mladi}e koji bi se `eljeli posvetiti sve}eni~kom stale`u. Dobri velja~ki u~itelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeru~ke prihvatio i sve u~inio da se njegova davna `elja ostvari. Sam je napisao molbu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. po{ao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon na{ao na cilju svojih `elja. Sjemeni{te }e mu postati drugi dragi dom, u kojem }e toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku {ansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je obi~an `ivot tada{njega |aka sjemeni{tarca, ali ta obi~nost bila je neobi~na, jer je vrijeme dobro iskori{tavao, s milo{}u Bo`jom sura|ivao, odgojiteljima i profesorima bio poslu{an, prema njima pun po{tovanja i pou~ljivosti, a prema sudrugovima uvijek dru{tven, nesebi~an, spreman pomo}i. Postao je pravo svjetlo travni~koga sjemeni{ta.
Simpati~no je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamje{teno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladi}, talentiran, koji je imao pred o~ima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Ve} od I. razreda postao je vrlo aktivan ~lan Marijine kongregacije, zagrijan za pobo`nost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgra|ivao za slu`bu Crkvi i narodu. U vi{im mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Dru`bu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmo{kolac za jedne {etnje te{ko nahladio, navukao su{icu i godinu dana kasnije umro, polo`iv{i prije toga isusova~ke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Bo`je ruke, o ~emu svjedo~e njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veli~ina. Mislim da ju je najbolje u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: »Ja ne mogu Petra Barbari}a proglasiti svetim. Ali toliko mogu re}i sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladi} mo`e vjernije Bogu slu`iti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbari} u~inio. I zato se ne bih ~udio ako bi jednom bio progla{en svecem.«
To jo{ nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. To zna najbolje pisac ovih redaka koji je gotovo 10 godina kao vice-postulator radio oko Petrova progla{enja bla`enim. Onaj silni svijet {to jo{ i danas svakog ~etvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekada{nji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slu~aju Petra Barbari}a prst Bo`ji na djelu. Na{e je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko ve}ega `ivotopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo ~ak i za pravo ~udo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i kanonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za na{u mjesnu Crkvu, sigurno, veliko oboga}enje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji. Neka tome poslu`e i ovi reci.