Časni sluga Božji Petar Barbarić
(1874. – 1897.)

           Na veliki četvrtak 1897. – a bio je to 15. dan travnja mjeseca – u travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt o. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjeme­ništarca, Hercegovca Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Stajao je u proljeću života ne dočekavši na ovome svijetu ni ljeto ni jesen života. Gospodin ga je rano pozvao k Sebi. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov. U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strjelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. On moli kao Isus u Getsemaniju i na Kalvariji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: »Isuse!« S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.          

Petrov `ivot mo`emo podijeliti u ~etiri odsjeka: pred{kolsko doba, osnovna {kola u Veljacima, trgova~ki pomo}nik u Vitini te sjemeni{tarac u Travniku. Za pred{kolsko Petrovo doba mo`emo re}i da se rodio 19. svibnja 1874. u [iljevi{tima, `upa Klobuk, kao sin Ante Barbari}a i Kate, ro|ene Tolj. Jo{ se i danas ~uva Petrova rodna ku}a, zapu{tena na `alost. Nalazi se u kr{nom hercegova~kom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo {krta te uspijeva samo duhan, ra{tika i jo{ pokoja biljka. @ivot je tamo{njih ljudi bio tvrd i te`ak, no ipak ne bijahu `alosni. Imali su vi{e volje za `ivot i `ivotnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i ~etiri k}eri. Bili su to pobo`ni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se `ivi.

Petrovi roditelji ve} u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su ~itati i pisati pa su u tom, kao i u kr{}anskom nauku, bili prvi njegovi u~i­telji. I to uz drugo svjedo~i o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar po|e u travni~ko sjemeni{te. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora nau~io napamet i tako nau~io o vjeri i vjerskim du`­nostima ono najva`nije. No, Petar to nije samo mehani~ki nau~io i u pam}enju dr`ao, ve} je to i usvojio. Po~eo je po vjeri `ivjeti, ~esto i pobo`no moliti. U pro­lje­}u godine 1881. primio je prvu pri~est, a u ljetu iste godine sakrament po­tvrde. To nije za njega bio »svr{etak« vjerskoga `ivota, kao za mnoge koji idu na prvu pri~est i krizmu vi{e iz obi~aja nego iz uvjerenja, ve} po~etak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za zna­njem. On je od malena bio prijatelj dobre, pou~ne i pobo`ne knjige. Na pa{u je uz kruh u torbici nosio i kakvu knji`icu, do koje je tada u onoj zabiti mogao do}i.

Petar je bio dobro, ali i `ivahno dijete pa je svojim nesta{lucima koji put zaslu`io i {ibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i ka`e da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji `ele dobro odgojiti i pripraviti na `ivot pa je prema njima uvijek gajio iskrene osje}aje po{tovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo.

U prolje}e godine 1886., kad je Petru bilo ve} 12 godina, otvorena je u Ve­lja­cima osnovna {kola, prva u onom kraju. Me|u njezinim prvim |acima bio je Pe­tar Barbari}. Do {kole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj te{ki put morao je danomice dvaput prevaliti. @eljan znanja hrlio je u {kolu kao da ga neka vi{a sila nosi. Njegov dobri u~itelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim u~enikom, a i Petar je volio i po{tivao svoga u~itelja te ga ~itav `i­vot zadr`ao u zahvalnom sje}anju. Iz toga {kolskog `ivota vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme stra{ne bure i me}ave, Petar jedini do{ao u {kolu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osje}aj du`nosti te kako se u vr{enju du`nosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Za­hvaljuju}i svojoj prirodnoj nadarenosti, a jo{ vi{e zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svr{iti ~etiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o u~enju, on se nije {alio, nije bio polovi~an. Ta }e ga vrlina pratiti kroz svih 8 razreda travni~koga sjemeni{ta.

Svr{iv{i osnovnu {kolu Petar je imao `elju za daljnjim {kolovanjem, no roditelji, valjda u nemogu}nosti da ga sami {koluju, dado{e ga u trgovinu, u dobru kr{}ansku obitelj Babi}a, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo te{ko zamijeniti knjigu s ar{inom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vje{tinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgova~ki pomo}nik, taj mu posao nije le`ao na srcu. Prihvatio ga je iz poslu{nosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je ~eznulo za ne~im drugim, za {kolom i knjigom. Providnost }e se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:

Godine 1889. rektor je travni~koga sjemeni{ta razaslao pismo u~iteljima po Bosni i Hercegovini mole}i ih da mu preporu~e dobre i nadarene mladi}e koji bi se `eljeli posvetiti sve}eni~kom stale`u. Dobri velja~ki u~itelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeru~ke prihvatio i sve u~inio da se njegova davna `elja ostvari. Sam je napisao mol­bu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. po{ao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon na{ao na cilju svojih `elja. Sjemeni{te }e mu postati drugi dragi dom, u kojem }e toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku {ansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je obi~an `ivot ta­da{njega |aka sjemeni{tarca, ali ta obi~nost bila je neobi~na, jer je vrijeme do­bro iskori{tavao, s milo{}u Bo`jom sura|ivao, odgojiteljima i profesorima bio po­slu{an, prema njima pun po{tovanja i pou~ljivosti, a prema sudrugovima uvijek dru{tven, nesebi~an, spreman pomo}i. Postao je pravo svjetlo travni~ko­ga sjemeni{ta.

Simpati~no je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamje{teno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladi}, talentiran, koji je imao pred o~ima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Ve} od I. ra­zre­da postao je vrlo aktivan ~lan Marijine kongregacije, zagrijan za pobo`nost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovin­ske ideale. Ozbiljno se spremao i izgra|ivao za slu`bu Crkvi i narodu. U vi{im mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Dru`bu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmo{kolac za jedne {etnje te{ko nahladio, navukao su{icu i godinu dana kasnije umro, polo`iv{i prije toga isusova~ke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Bo`je ruke, o ~emu svjedo~e njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Mar­ku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veli~ina. Mislim da ju je najbolje u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: »Ja ne mogu Petra Barbari}a proglasiti svetim. Ali toliko mogu re}i sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladi} mo`e vjernije Bogu slu`iti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbari} u~inio. I zato se ne bih ~udio ako bi jednom bio progla{en svecem.«

To jo{ nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. To zna najbolje pisac ovih redaka koji je gotovo 10 go­dina kao vice-postulator radio oko Petrova progla{enja bla`enim. Onaj silni svijet {to jo{ i danas svakog ~etvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekada{nji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slu~aju Petra Barbari}a prst Bo`ji na djelu. Na{e je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko ve}ega `ivotopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo ~ak i za pravo ~udo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i kanonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za na{u mjesnu Crkvu, sigurno, veliko oboga}enje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji. Neka tome poslu`e i ovi reci.