12. siječnja 2021.

O.  RUPERT  ROZMARIĆ, OFM
Apostol Srca Isusova  

Moj vjeroučitelj, franjevac o. Rupert Rozmarić i Srce Isusovo dvije su stvarnosti koje se uvijek zajedno pojave u mome duhu kad se prisjetim svojih godina mladosti. Upoznao sam ga u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu i to u doba koje je najvažnije za jednog mladića. Bilo je to još 1955. Prvi susret s njim odavao je čovjeka akcije, energije, apostolata. Osjećao sam uvijek, kad sam s njim razgovarao ili ga slušao da ovaj svećenik ne propovijeda svetu vjeru samo riječima, on ju proživljava i to ozbiljno.

No ono najljepše što me je na njemu privlačilo bilo je njegovo  iskreno štovanje Srca Isusova. To je nekako davalo puninu njegovoj svećeničkoj osobi i njegovu apostolskom radu. Preko njega sam se prvi puta u životu ozbiljnije susreo s tom spasonosnom pobožnošću u kojoj sam kasnije otkrio veliku vrijednost.

Bio mi je vjeroučitelj i ispovjednik. Uvijek je običavao na sat vjeronauka donijeti sliku Srca Isusova i pred tom slikom bi nas tada  poučavao. Promatrajući je jednom, veoma mi se svidjela te upitah patra da li bi se mogla negdje nabaviti. Odgovorio je da će pisati u svoje prijašnje mjesto službovanja, u samostan u Vukovar,  da mu odanle pošalju ukoliko ih još ima. Na moje ugodno iznenađenje i veliku radost slika stiže već za nekoliko dana. Zadivio sam se njegovoj spremnosti i revnosti da udovolji mojoj gotovo nevažnoj želji. Čim sam je dobio uokvirio sam je i od tada je uvijek je stajala u mojoj sobi. Nakon moga stupanja u isusovački red ostala je na časnom mjestu u kući mojih roditelja. Pred njom smo se često zajedno molili, a 1963. cijela moja obitelj učinila je posvetu Srcu Isusovu pred tom slikom te nam je služila kao spomen na taj sveti dan. Nakon smrti mojih roditelja tu sam sliku ponovno uzeo i nalazi se opet u mojoj sobi sjećajući me i na o. Ruperta i na lijepe dane provedene u Slav. Brodu uz franjevački samostan.

Nakon tri godine, u ljeto 1960.g., prije nego što sam pošao u novicijat Družbe Isusove, posjetio sam ga u njegovu novom mjestu službovanja, u Ivanić Kloštru gdje je bio premješten 1958.g. U lijepom sjećanju ostao mi je taj ponovni srdačan susret. Stigao sam ujutro i zatekao ga upravo na oltaru u kapelici kako uobičajenom pobožnošću služi sv. Misu. Iznenadio se kad me tako neočekivano ugledao. Toga je dana upravo imao vjeronauk u dva sela pa me je pozvao da ga pratim na tim apostolskim putovanjima što sam veoma rado prihvatio. I ovaj puta sam bio svjedokom njegovoj revnosti za vjerski odgoj djece. Kad smo se oko podne vratili poveo me je do župne crkve u Ivanić Kloštru i pokazao mi njenu unutrašnjost. Na jednoj strani nalazila se slika Srca Isusova i uz nju 12 obećanja ispisanih lijepim čitkim slovima. Prepoznao sam odmah njegov stil pisanja, jer je takve i slične stvari često sam pisao u Slav. Brodu. Prišao je i bez riječi stavio prst na 8. obećanje Srca Isusova: “Revne duše uzdići će se do velike savršenosti”. Znao je kamo kanim, te mi je samo znakom glave svratio pozornost, a ja sam odmah shvatio na što misli.

Poslije ručka trebalo je poći u drugo selo udaljeno 8 km, gdje su u kapelicu na groblju dolazila djeca na vjeronauk iz tri okolna sela. Oko podne poče se nebo oblačiti i prijetila je kiša. Revni pater Rupert, u bojazni da bi djeca mogla biti spriječena nevremenom, pozva me u kapelicu da učinimo pohod Srcu Isusovu kako bi djeca ipak bez smetnje mogla doći na vjeronauk. Rado sam prihvatio te pođosmo adorirati nekoliko minuti. Još mi je sada pred očima njegov lik kako se sav sabran i udubljen predao molitvi pred Presv. Sakramentom. Po ručku krenusmo; pola puta biciklom i motorom, a pola pješice kroz šumu. Usput su nam se pridružila djeca iz susjednog sela, te smo najprije molili krunicu, da bi se potom  pričajući i pjevajući Gospine pjesme polako približavali cilju. Još iz daleka čuli smo vesele dječje glasove. Uskoro se između grmlja pojavila mala, neugledna kapelica pred kojom nas je dočekala oveća skupina razigranih dječaka i djevojčica. Uđosmo u kapelicu. Djeca su se morala smjestiti na improvizirane klupe od dasaka. I tek što vjeronauk poče, spusti se veliki pljusak, a nakon toga nastavi jednolična kiša. Nakon završetka vjeronauka kiša je prestala, te smo se i mi, a i djeca mogli bez poteškoće vratiti kućama. Bilo mi je očito kako je Presv. Srce nagradilo molitvu i pouzdanje svoga apostola i u tako naoko jednostavnoj i običnoj stvari!

          O. Rupert je neumorno širio veliku devetnicu spasa – Devet prvih petaka, bilo u propovijedima, bilo u privatnim razgovorima ili pozajmljujući i preporučujući knjižice o tom predmetu. Često je u Sl. Brodu, dok je ondje službovao, u propovijedima spominjao jedan događaj – primjer vjernosti Srca Isusova svojim obećanjima koji je graničio gotovo s malim čudom i koji sam dobro zapamtio, a dogodio se upravo u Sl. Brodu. Bilo je to 22. siječnja 1953. Župnik iz susjedne seoske župe Trnjana, udaljene oko 6 km, osjetio je toga dana neku neobjašnjivu silu, koja ga je poticala da pođe u grad. Nije imao tamo baš nikakvog posla, ali mu tajanstvena sila nije dala mira. Nakon kolebanja i skanjivanja pođe biciklom, a da nije u stvari znao zašto i kuda ide. Dođe kolegi župniku, ali njega nema kod kuće. Ode ocima franjevcima u samostan, ali ni tamo nije bilo trenutno nikoga kod kuće osim kuhara brata Leopolda koji je u kuhinji pripremao objed. Brat Leo, kako smo ga zvali, reče gostu neka pričeka jer su patri negdje u gradu, trebaju doći uskoro. Svećenik si je, da si skrati vrijeme, malo zasvirao na harmoniju. Nakon kraćeg vremena dođoše zadihana dva čovjeka na biciklima, ozbiljnih lica . Traže svećenika. Što je? Žena jednog od njih dvojice na umoru pa kako župnika nema kod kuće, mole da što prije dođe koji pater franjevac da je pripremi na smrt. No kako od patara nije bilo nikoga kod kuće, zamoliše gosta da on pođe. Svećenik bez oklijevanja uze Presveto i pođe s njima do kuće gdje je ležala žena na umoru, ali je još bila pri svijesti. Ispovijed sretno završila. Nakon sv. Pričesti i sv. pomazanja svećeniku dođe misao i upita umiruću, nije li možda obavila devet prvih petaka. “Da velečasni, upravo sam ih prošlog mjeseca završila i vjerovala sam u obećanje Srca Isusova” odgovori mu ona. A svećenik  u sebi pomisli: sada mi je jasno odakle u meni ta tajanstvena sila, koja me je  tjerala da pođem u grad, a da onoga časa nisam znao zašto. Bolesnica je kratko nakon toga preminula. O tom je događaju gost svećenik obavijestio i oce franjevce i brodskog župnika, koji su od tada ovaj događaj češće spominjali u propovijedima, a napose o. Rupert.

Susreo sam ponovno o. Ruperta 1966. g. u Zagrebu na svećeničkom tjednu. Bio je to radostan susret i srdačan razgovor. Rekao sam mu kako je mnogo značilo u mojim prošlim godinama Srce Isusovo, čije je sjeme pobožnosti on prvi posijao u moju dušu. Izrazio sam mu svoje priznanje i zahvalnost što mi je pokazao put do bogatstva Srca Isusova.

Posljednji puta smo se vidjeli u ljetu 1971. god., prigodom moje mlade mise. Za sekundicije, koje sam imao u Slav. Brodu u župnoj crkvi pozvao sam upravo njega da mi propovijeda, što je rado prihvatio. Govorio je lijepo, zanosno sa svojim uobičajenim žarom koje mu je dalo Srce Isusovo.

Otac Rupert nije više na ovoj zemlji. Otišao je u nebo 1992. god. da primi nagradu Srca Isusova. Ali uspomena na njega ostaje u mojoj duši trajna. Moram priznati, sada nakon više od 25 godina svećeništva, da je od svih svećenika koje sam susreo u svojoj mladosti na svom životnom putu, njegov produhovljeni primjer revnog i svetog svećenika najviše na mene djelovao i to upravo zbog njegova štovanja Srca Isusova koje je davalo puninu njegovom svećeničkom životu i radu. O. Rupert našao je u Srcu Isusovu «neiscrpiva bogatstva»  kako će to 1965. u svome poznatom pismu o Srcu Isusovu «Investigabiles divitias Christi» istaknuti Papa Pavao VI. Obilno ih je o. Rupert ondje crpio i dijelio drugima. Zahvalan sam mu što je i meni pokazao put do njih.

* * * * * * * * * * * * * *

Ove uspomene na moga vjeroučitelja o. Ruperta Rozmarića prvi put sam objavio u obliku članka u Glasniku Srca Isusova br. 6 od 1966. god. pod naslovom Apostol Srca Isusova; bio je to moj prvi članak koji sam objavio u tisku. Taj sam članak ovdje sada nadopunio dodatnim sjećanjima i podacima.

 o. Božidar Nagy, DI