Danica Širola

DNEVNIK 1921.

Isuse!
15. II. 1921.

Isuse moj – sve moje.
Tko hoće da pođe za mnom, neka se odreče sebe, uzme križ svoj i neka pođe za mnom!
AMDG[1]

Kako ću uzvratiti Tebi ljubav, Gospode, ljubav kad Tvoju, kojom usrećuješ dokučiti ne mogu? Ljubav Tvoja je beskrajna, kao što su i beskrajni i prostori svemira, vasione, ljubav je Tvoja neizmjerna.
– Kako ćeš mi ljubav uzvratiti? Nije mnogo od tebe što tražim.
– A što, Gospode?
– Srce. Srce? Ovo moje malo srce, Tebi je dosta tolikoj ljubavi Tvojoj?
– Srce tvoje hoću. O koliko sam učinio da osvojim srce ovo, a Ti zar mi ga nećeš dati? – Gospode?
– Ljubio sam te, ljubio sam te od vijeka. I mnogo sam učinio za tebe. Ja sam, koji sam od vijeka i ništa ne bijaše prije mene. I onda kad još ništa ne bijaše ja sam te ljubio. Ljubav moja tolika bijaše, da je više nijesam podnijeti mogao. Tražio sam kome da ljubav podam ovu. I bi određen za to rod ljudski – a među svim ljudima i na tebe sam od vijeka upirao pogled oka svojega. I ništa još ne bijaše kada rekoh: „Neka bude svjetlo!“ I nastane svjetlo. Neka bude rekoh i zasja sunce, šireći zlatne i tople zrake svoje. Otvori se zemlja, bistri zaromone izvori, zažubore potoci, proteku silne rijeke i mora. Uzdigne se zemlja a na njoj cvijeće i drveće po brdima i dolinama miris što mu pronosi vjetrić. A sunce zlatnim zrakama svojim i grije i svjetlo dirnu ovu zemlju. I umorno na zapadni odmor kad sjedne, osu se nebo milijunima, milijunima sitnih zvjezdica, ko i one da žele razdragati zemlju ovu. „Neka počiva zemlja, mi ćemo nad njom bdjeti“, šapuću tihim treptajima zvjezdice male. „Neka počiva, mi ćemo dozvati sunce, ono će je opet ogrijati.“ I zasja sunce a sićušne kapljice biser-rose cakle se na jutarnjim zrakama sunca, kao tihe suze bezbrojnoga cvijeća za pričanjem zvjezdica i žarima uminule noći. Ljubav bijaše što me nukala da stvorim lijepu zemlju ovu, ljubav koji sam htio čovjeku dati. I već onda stvarajući svijet gledao sam i tebe. Hoće li svi, sve čari biti dosta da osvoje srce tvoje? Već onda sam čeznuo za srcem tvojim. I zemlji kad već podah sve čari, što sam samo znao, postavih čovjeka uživajući ovo mene da slavi. A čovjek? Zaveden zavisti paklenoga duha sagriješi i sazva na sebe gnjev veliki i kaznu strahovitu. Čovjeku nije bilo dosta za njega što sam učinio. I kazna teška surva se na rod ljudski. Jer zemaljske čari i krasota ne bijaše sve za čovjeka što bi određeno. Nebo, nebo je mjesto blaženstva odredila je ljubav za čovjeka. A čovjek je to prezreo. I kazna teška surva se na rod ljudski – nebo se zatvorilo. Ah, ljubv, velika ljubav nije mirovala. Iz ljubavi rodi se milosrđe. Gledao sam ljudski rod, ljubav kojemu svu svoju dadoh. Gledao sam taj plod ljubavi svoje – i tebe sam gledao. Zar cijeli ovaj ljudski rod da propadne – i ti da propadneš? Milosrđe od ljubavi koje je nerazdruživo – milosrđe pobijedi. Poslat ću Spasitelja, koji će izbaviti rod ovaj ljudski. Velika mi bijaše nanešena krivnja, dostojna zato mora da bude i zadovoljština. Zar mi čovjek može zadovoljiti za grijeh svega čovječanstva? Nije mi dosta čovjek, a ipak mora da bude čovjek.

Bog – čovjek.

Ljubav me nukala da postanem čovjekom, da otkupim rod ljudski – i tvoje da zadobijem srce. Mnogo je puta na zapad sjelo sunce, mnogo je puta procvalo cvijeće, mnogi prohujili vjetrovi, a rod ljudski očekivao je obećanoga Spasitelja. I rodi se Bog-čovjek, od Djevice se rodi. Došao sam na zemlju – dijete bijah, siromašno dijete, velika jer se zadovoljština tražila. Čitav život trebao je da bude patnja. I kao siromašno dijete u maloj štalici betlehemskoj, radovao sam se silno videći blizu čas spasu svega čovječanstva, radovao sam se misleći na tebe. I tebe ću otkupiti zajedno sa svim čovječanstvom – ti, ti ćeš mi valjda dati ono što od tebe tražim. Bijah maleno dijete, ali je ljubav moga srca bila velika. Došao je čas velikih muka. Znao sam da mi je trpjeti, ali se radovah mukama ovima, znajući njima da ću otkupiti rod ljudski – i tebe ću njima izbaviti. Ali ljubavi mojoj nije bila dosta muka samo, više sam htio učiniti za tebe i za cijelo čovječanstvo. Da, htio sam uvijek da ostanem među ljudima – da mu podam hranu u sigurni što život vodi. – Tijelo moje neka bude hrana, a Krv moja pilo. I u času onome, Sakramenat ljubavi kad stvarah, mislio sam na tebe. Tebi ću se dati za hranu, u tvoje doći ću srce, hoćeš li mi ga još onda uskratiti? O, koliko sam te ljubio!

I uhvatili me i mučili. Velike bijahu muke, ali je ljubav još veća bila. Radosno sam podnašao muke za spas meni toli milih duša, tek sam sa strahom pogledavao neću li i tebe ugledati među onima, koji viču: „Neka se razapne! Neka se razapne!“ Krvav me je oblio znoj promatrajući nezahvalnost roda ljudskoga. Bičevali su tijelo moje, trnjem su mi ovjenčali glavu, teški su mi na rame metnuli križ da nosim, oštrim su me čavlim na križ pribijali. Strašne, strašne bijahu muke.
– Gospode, zašto si toliko trpio?
– Za tebe i cijeli rod ljudski. Ljubav me nukala i zadnju kap krvi za tebe da prolijem te mi srce svoje dadeš. Trpio sam mnogo, ali su muke srca mojega bile mnogo veće. Gledao sam rod ljudski, za koji evo krv svoju prolijevam, kako me prezire, kako neće da primi ljubv moju – bojao sam se i tebe na onoj strani da ugledam. O, kako sam čeznuo za srcem tvojim. To sve učinih još onda, tebe dok nije bilo. Ali to ne bijaše dosta ljubavi mojoj. Više, više sam te još ljubio. Dao sam da ugledaš svjetlo Božje u krilu Crkve moje, dao sam ti dobre roditelje i sam sam uvijek bio uza te. Ljubav me nukala da te učinim sebi sličnom, pa sam ti već u na nježnijoj dobi dopustio da sa mnom trpiš. Kako sam se radovao kad si onako malena dolazila samo meni da se izjadaš radosno podnašajući boli, koje sam dopustio da te snađu. Srce si mi prikazivala svoje, još onda, svijeta dok poznavala nijesi. A prvi puta kad sam došao u srce tvoje, sjećaš li se?
– Isuse! Isuse!
– Sjećaš li se još obećanja svojega?
– Dobro se sjećam, Isuse!
– Kako radostan bijah onada. Je li ostalo stalno obećanje Tvoje? Više sam te časa onoga uzljubio, i na molbe tvoje dopustio više da trpiš. Bolest, a i druge teškoće dopustio sam, jer sam te ljubio. Kako rado danomice dolazim u srce tvoje. Reci, reci sjećaš li se još obećanja svojega prvi puta kad si me primila u srce svoje. I sada, svijet kad si upoznala nijesi odustala od namjere svoje? Hoćeš li mi zaista dati cijelo srce svoje?
– Isuse!
– Hoćeš li mi zaista dati cijelo srce svoje?
– Isuse, zašto me pitaš, zar ne znaš?
– Hoćeš li mi zaista dati cijelo srce svoje? I onda oni ako te zovu, nećeš me ostaviti? Hoćeš li mi zaista dati cijelo srce svoje?
– Isuse, ta, ono je Tvoje. Od prvoga kucaja kucalo je samo za Tebe. Ti znaš da nije bio ni jedan kucaj, Tebi što ga nijesam prikazala. A od dana moje prve svete Pričesti, ne da sam na obećanje zaboravila, već ga ponavljam, mnogo gorljivije ponavljam, jer sada razumijem, što onda još nijesam razumjela. Isuse, ne samo da Ti prikazujem, već Te molim, vruće Te molim: Isuse, uzmi srce moje! Jedno me tek samo plaši, Isuse. Zar je Tebi dosta ljubavi toliko ovo malo srce? A ja ništa više nemam.
– Srce samo hoću. Srcem si mi sve dala.
– Isuse!
U Krašiću, 15. veljače 1921.

+++

+!
U kamenoj kućici

Isuse, tu Danica je mala,
Srce rado bi Ti dala,
Jer je tako kazala mi mama
Da Ti zima onda istom nije
Kad Te ljubav čijeg srca grije.

Pitala sam: „Dobra moja mama,
Zar Isusu zima nije tamo
Crkve naše u kućici maloj
Od kamena na oltaru što je,
Isus gdje si sazda mjesto svoje?“

Tad je meni mama rekla:
„Isus dragi sve nas ljubi jako,
U kamenoj kućici je zato,
Al’ mu zima istom ondje nije
Kad ga ljubav čijeg srca grije.“

Zato dođoh srce da Ti dadem,
Toplije će biti malo znadem.
Uzmi, uzmi ovo srce malo!
Sve se bojim, ah, zašt’ nije veće,
Možda dosta ogrijat Te neće.

Al’ svejedno, uzmi srce moje,
Neka bude uvijek samo Tvoje.
Ljubav srca malog nek Te grije,
Uzmi, Kriste, srce što sam dala
Ta Danica Tebe moli mala.

+++

(Uspomena na I. razred pučke škole, što sam ga polazila godine 1907./8. u Zagrebu.)

Iz Praga piše mi Branko:

Pa znaš, kad onako nakon posla i nakon povratka sa šetnje Tvoje vilenjaku pegazu,[2] kad već imaš u ruci pero – a moguće imaš pri ruci i papira – a Ti onda napiši meni koji redak, tek utoliko znaš, da znam da živiš. (Prag, 8. II. 1921.)

Pomozi Gospode!
Branko kad želi, pa neka i njemu bude jedna:

Branko!
Kad se sunca zlatne zrake
I k Tebi zaklone,
Slušaj dobro, čut ćeš nešto
Pričat će Ti one:
Preko brda i dolina iz kraja daleka
Po nama Ti evo šalje pozdrav tvoja seka.
Oči su joj podignute k onoj gleda strani
Gdje joj tuđa majka-tuđa- njenog bracu hrani.
Na molitvu ruke sklapa, moli dobrog Boga,
Molitvicu tihu šapće – a za bracu svoga:
„Dobri Bože, na tom svijetu mnogo zala ima
Al’ se grješne pakla mreže najgore međ svima.
Čuvaj bracu, da u mrežu pakla tog ne pane,
Tvoja nek ga milost prati žićem kroz sve dane.
Daj i njemu da upoznat bolje Tebe može,
Čuvaj dušu moga brace, dobri, dobri Bože!“
Onda opet pogled oka svoga na nas baci
Pa nas moli da nosimo pozdrav njenom braci,
Po nama Ti evo šalje pozdrav Tvoja seka
Preko brda i dolina iz kraja daleka.

+++

Zaželi pobožna dušo neka, da ispjevam pjesmu, naslov kojoj bude „Moje srce crkvica je bijela“. Gospode, ja ne umijem, a bez pomoći Tvoje ništa ne mogu. Ti ćeš mi pomoći. Gospode, Tebi na slavu!

+++

Moje srce crkvica je bijela

Moje srce crkvica je bijela,
Siromašna, neugledna mala,
Bez nakita, bez mirisa cvijeća
Ljubav, ljubav ju je sazidala.

I sam Isus u svetištu njenom
Siromašnom odabra si mjesto,
Ja uresit crkvicu bih htjela,
Isus u nju jer dolazi često.

Povadila biser bih iz mora,
S neba zvijezde skinula bih dolje,
I najljepše sakupila cvijeće,
Crkvicu uresit da mi bude bolje.

Al’ bisera dokučit ne mogu
I zvjezdice predaleko stoje,
Kristu stanak u crkvici ovoj,
Siromašno tek je srce moje.

Imam samo nekoliko lati
Rumen-ruže stanak da mu kiti,
Od ljiljana i ljubica modrih
Vijenac još bi htjela njemu viti.
A bez svjetla vječnog da ne bude,
Moje evo srce njemu bije,
Vječno ono želi bit mu svjetlo,
Uvijek njemu kucati da smije.

Siromašna crkvica je ova,
Al’ ja vrata njena krijem svima
Da je Isus voli znadem, zato
Mjesta u njoj samo za njeg ima.

Moje srce crkvica je bijela,
Siromašna, neugledna mala,
Bez nakita bez mirisa cvijeća
Ljubav, ljubav ju je sazidala.
Moje srce crkvica je mala.
17. II. 1921.

+++

Srce

U grudima srce malo bije,
Ali ono nije više moje.
Davno, davno, Kriste, već je Tvoje,
Zato želi svijetu da se krije.

Al’ u svijetu, gle, sa strana sviju
Nasrću na ovo srce moje,
Uzet hoće – a ono je Tvoje,
Makar njega grudi moje kriju.

Ne dam svijetu – čuvam ga za Tebe,
Ne dam svijetu ovo srce moje,
Ne dam svijetu, ta, ono je Tvoje,
U grudima krijem ga za Tebe.

Nek slobodno razbiju mi grudi,
U njima će naći srce moje.
I vidjet će ono da je Tvoje,
Tvoje uvijek bilo – Tvoje svudi.
17. II. 1921.

+++

Moje nebo

Oblaku se sakrit ne da nebo moje,
Već sve više otkriva mi čare svoje.

I na nebu tome divno sunce sjaje,
Svjetlom svojim obasjava širom kraje.
I nikada ne zalazi sunce moje,
Već toplinom ogrijeva me žari svoje.

I zvjezdica jedna mala sunce gledi,
Al’ joj svjetlo niti gasne, niti blijedi.

U crkvici pred oltarom nebo to je
U crkvici pred svetištem nebo moje.

U svetištu sunce Isus-Hostija je,
Koj pod likom hljeba ljubav svima daje.

Bez prestanka Sunce ovo mene grije,
Bez prestanka Sunce ovo mene sije.

A zvjezdica mala tamo što treperi,
Svjetlom krasi svojim boženske dveri.

Uljenica mala vječno svjetlo to je,
Ah kolko njoj zavidi ovo srce moje.

+++

Da j’ u mene

Da j’ u mene bisera i zlata,
Da j’ u mene zlatnijeh dukata,
Ja znam šta bih,
Biserom bih oltar iskitila,
Dukate bih bijednim podijelila.

Da j’ u mene mudrosti i znanja,
Da s’ u meni glasi od pjevanja,
Ja znam šta bih,
Pjesmama bih Bogu slavu vila,
A neuke znanjem poučila.

Da j’ u mene milika cvijeća,
Da je duši mojoj blagost veća,
Ja znam što bih,
Cvijeće ovo na oltar bih dala,
Bijednima bi suze otirala.

+++

Pjesmi

Pjesmo, pjesmo zalud te dozivam,
Odziva od tebe nema meni,
Zalud zovem, zaluddovikivam
Pjesmo, pjesmo, daj se jednom preni!

Ti dolaziš sebi kad je volja
I odlaziš kako želiš sama.
Na žicama pjevaš duše moje,
Ne pitaš je l’ svjetlo il’ je tama.

Svoje glase Bogu samo viješ,
Njemu širit slavu želja tvoja,
Svoje glase Bogu samo viješ,
Bogu samo pjevaš pjesmo moja.

+++

Zadnje riječi

„Danice, više se nećemo vidjeti. Danice, ovdje nikada više – a kad čujete da sam umrla, molite za pokoj moje duše.“ – Bile su to riječi zadnje, zadnje na rastanku, kada sam se nakon božićnih praznika vraćala na svoje učiteljsko mjesto. Težak bijaše mi rastanak – a riječi ove čudnom slutnjom ispunjale mi dušu. „Nikada više“ – zujilo mi u ušima. Ne, ne sigurno nijesu to zadnje riječi. Mnogo još pitanja ima u duši mojoj, na koja bi samo ona odgovor mogla dati. Ona je jedna od dviju osoba kojima se posve povjerih. „Nikada više“ – koliki su strah gonile u dušu riječi ove – a ipak činile se tako vjerojatnim. „Nikada više“ – zar zaista nikada više? Prolazili dani prolazili, dovikujući mi: „Nikada više!“ – Gospode, Ti ćeš ostati uza me. Po njoj što sam znati htjela, Ti ćeš mi reći, Gospode! – Danice, svršeno je, nikada više. – Bile su riječi, što ih drhtavom rukom napisao moj otac. „Nikada više“, bile su njene zadnje riječi, upravljene na mene, „Nikada više“ – “Nikada više“, piše moj otac. Gospode, zaista nikada više? Ne, ne! Znam, ovdje na zemlji nikada više, ali tamo, da tamo ona i za mene moli u vječnosti da zajedno slavimo Boga.

+++

Gospode, neka bude hvaljeno i blagoslovljeno Tvoje sveto ime! Gospode, jedno si mi uzeo, a dvoje si mi dao. Hvala Ti, Gospode! Uzeo si mi milu, dobru i brižnu prijateljicu duše moje – milu učiteljicu, brižnu majku, dobru prijateljicu – a dao si mi jedno radost duši, što može veliku žrtvu i bol nad gubitkom ovim prikazati Tebi – drugo, dao si mi zagovornicu na nebu. Gospode, hvala!

+++

Mrkla noć je, a u njenoj tami
Životu jednom dogorjeva svijeća.
Drhtavi su plamsaji joj zadnji.
Kuda? – Marak zar može bit joj sreća?

Ne boji se duša ova mraka,
Ta vas život Sunce joj je sjalo.
Njeno Sunce ni za tamnih noći
Nikad, nikad nije zapadalo.

I kad zadnji drhnu plamsaj svijeće,
Duši ovoj Sunce jače sjaje,
Sretno vodi dušu odabranu,
Na svom srcu u vječnosti kraje.

+++

Otišla si, srca želja gdje Ti bila,
Otišla si – do posljednjeg svoga cilja
A nas tude ostavila ti si same.

Za života radila si samo Bogu,
Njemu tako pripravila radost mnogu,
Pred prijestoljem sad si njegvog veličanstva.

Na Božanskom sada Srcu počivaš,
Davne želje srca svoga mu otkrivaš
I uživaš sad po njemu sreću vječnu.

Daj i za nas Bogu kaži rječcu koju,
Moli, nek ne krati nama milost svoju
I nas neka On dočeka na vječnosti pragu.

(U spomen nezaboravnoj i dobroj sestri Spes[3])
+20. II. 1921. u Zagrebu.

+++

Gospode, Tvoja nek se vrši sveta volja!

+++

Zanijemila pjesma moje duše,
Zanijemila umuknula.
Pjeva pjesmu, al’ bez glasa,
Pjeva pjesmu, al’ bez riječi.
Pjeva – mogu l’ pjesmu reći?
Nij’ to pjesma – nije-nije,
Drugo duša moja krije.
Krije svijetu da sakrije,
Bog to samo znati smije.
Ta Bog bol mi tu poslao,
Bog i duši jakost dao.
Bol jer teška, bol velika
Na dušu je moju sjela.
Zato, pjesmo moja, šuti,
Bol jer glase njene muti.
Duša ipak se raduje
Jer trpjeti malo smije.

Krašić, 12. III. 1921.

+++

Ja za Tebe radit hoću, dobri Bože,
Tek me plaši.
Zar se ono što ja radim
Radom kakvim nazvat može?

Da nemarnost velika je duše moje,
Znam ja dobro,
Al’ mi ipak želja uvijek
Radom slavit ime Tvoje.

Hoće l’ kada duši mojoj, dobri Bože,
Želja ova
Ispunit se – da na slavu
Radit Tvoju uvijek može?

+++

U Krašiću, 14. ožujka 1921.

Gospode! Nijesam vrijedna ni sveto ime Tvoje da izustim – ne – ni u Tebe da pogledam, jer Te uvrijedih teško. A ja? O, drskost je moja velika, velika ni izreći se ne može. Ja se sve više privijam Tebi – sve više, više dižu se vapaji duše moje i molitve moje. Ti bi me, dobri Bože, morao rinuti od sebe, odbaciti vapaje i molbe moje – a Ti toga ne činiš. Nimalo srdžbe svoje ne pokazuješ, a grijeh moj tako je velik. Ti oprosti! Isuse, Bože moj! Isuse! Ti opraštaš, a ja se još ne popravljam, Gospode, što mi je činiti? Kako da popravim grijehe teške ove? Da govorim? Da pišem? Da šutim? Htjela sam govoriti tražeći utjehe, jer grijeh moj tako mi je strašan u očima mojim, tako strašan – da, velikih je bolova zadao duši, a izmučena u bolovima utjehe je tražila. Htjela sam govoriti tražeći utjehe – a Ti si htio da šutim. Da šutim, htio si, te bol duše moje veća da bude. Gospode, šutnja ova zadala je duši mojoj mnogo boli. Od sada, Gospode, šutjet ću uvijek. Neću tražiti utjehe, jer evo u Tebi nađoh izvor utjehe prave. Htio si da šutim i sam si mi utjehu uskratio, a ja sam sve više i sve žarče molitvice dizala Tebi. I, došao si – slatku si dao utjehu duši mojoj. O, koliko je slasti u Tebi, Gospode! Samo Ti, Gospode, možeš utjehe dati prave. Nikada neću više tražiti utjehe u stvorova – ta, sam, Gospode, utjeha si moja.

Još ima nešto teško što mi na duši leži. Znam, krivnja je moja. Moj dnevnik, Gospode, gdje je moj dnevnik? Je li izgorio? Gdje je? Gospode, ja sam kriva. Ležala sam bolesna. Oni se bojali, a i ja se pripravljah na put u vječnost. Ne znam što sam činila – što sam radila, znam tek da sam htjela spaliti dnevnik, bojeći se da ne ostane. Jesam li spalila – mislim da nijesam, ta, nijesam imala ni prilike. Kaže mi naša služavka,[4] da sam dok sam ležala da sam poštom poslala jednu knjigu. Još je, kaže, sama gospođa iz pošte poslala po to. Isuse, šta sam poslala? Komu sam poslala?

+++

13. III. 1921.

Na mnogaja Bog Te živi ljeta!
Na mnogaja sreća nek Ti cvjeta!
Blagoslovom Bog nek dobri prati,
U Tvom žiću, Branko, korak svaki.
Molim, Bog da rad Ti blagoslovi,
Da ispune svi se Tvoji snovi,
Da u radu ne smalakše sila
Već radeći da dobije krila,
Pa da budu djela Tvoja mnoga
Korist domu, na slavu Boga.
Molim sve da ispune se želje
U dno srca Tvoga što su sjele.
I sve ono što sam želiš sebi,
Tvoja seka, Branko, želi Tebi.
Svud životom sreća nek Ti cvjeta,
Na mnogaja Bog Te živi ljeta!

+++

Bože moj – sve moje!
16. III. 1921.

Jučer sam bila u Zagrebu. Ne znam ni sama, kako se to brzo odlučilo. A uzrok mome putu ima da ostane tajna.
Piše mi Branko: Molim Te, ako imaš, pošalji mi – ali nitko, nitko, zaklinjem Te nitko to ne smije znati. Pogotovo ne mamica. Ona se ionako dosta muči, pa da je i to još uznemiruje. Danice, nitko neka ne zna.

Dobro, Branko! Isuse, Ti vidiš njegove patnje – Ti i pomažeš. Hvala Ti, Isuse! Ne, nije to bilo moje djelo, Isuse, Ti si to učinio, samo braci da pomogneš. Isuse, hvala!

Bože moj – sve moje!
20. III. 1921.

Gospode, opet da idem u Zagreb preko uskrsnih praznika. Radije bih ostala ovdje – više se ovdje sabrati mogu – više mira imam. Ali idem, idem jer Ti želiš da idem i roditelji žele moji. A smijem li, Gospode, razveseliti dva mala srca? Smijem jest, Ti si rekao da smijem. Hvala, Gospode! Uzet ću sa sobom u Zagreb dvije male – koliko za njih radosti. Gospode, ne dopusti da to bude na štetu njihova spasa. Druga je namjera moja. – Da vide lijepe velike crkve, da vide kako mnogo ima ljudi, koji Tebe slave, pa da Te i one više uzljube. Tek me plaši opet bojažljiva savjest moja. Zar ja ove dvije više ljubim nego drugu djecu? Moguće ili neuredno ljubim? Ne, ne Isuse, ta, Ti vidiš sve osjećaje moje. Sva, sva djeca jednako su mi draga, nijesam još nikada prema jednom nešto više osjetila. Ta, u svakome Tebe, Isuse, gledam. Ti sam si rekao: „Što učinite jednom od ovih malih, učinili ste meni.“ A zašto sam odabrala baš ove dvije? Isuse, Ti znaš da bi najrađe sve povela, ali to nije moguće. One su najmarljivije pa sam njih odabrala. I najbolje su u školi. Jesam li zlo birala? Isuse, reci ako Ti nije pravo, druge ću uzeti. Ono samo hoću, Ti što hoćeš, jer sreću nalazim veliku u tome: vršiti volju Tvoju!

+++

I vrata paklena neće je nadvladati

Uzavrelo ovo svijeta more,
Buči, klije diže se i vije,
Bjesni šumi, silom sve obara,
Znamen na čem samo Božji vidi,
Razbit želi o te oštre hridi.

Uzavrelo more ovo svijeta,
Sve razorit u bjesnilu želi
Pa sve više, više uzdiže se,
Jer visoko na pećini stoji,
Čega more to se silno boji.

Bjesne svoje strašne baca vale,
Al’ se svakom oštri krše zubi,
O pećini čvrsto koja stoji
I bjesnilo mora joj ne smeta,
Krista na njoj, jer je Crkva sveta.

Čega Crkva ova da se boji
Kad sam Isus glava joj sveta?
Ne plaši je muka ni bijes mora,
Ne boji se – ta, sam Isus reče:
„Vrata pakla svladati je neće!“

U Zagrebu, 28. III. 1921.

Bože moj – sve moje!
U Krašiću, 9. IV. 1921.

Gospode! Toliko imam da Ti kažem, toliko. Htjela sam šutjeti, odlučila sam šutjeti, znajući, da Ti i nijemi govor moje duše razumiješ, a ja barem sigurna ostajem, da sve samo Ti radiš, Ti i nitko drugi. Htjela sam šutjeti, ali Ti hoćeš da govorim. Sve, sve hoćeš da kažem. Gospode, zar zaista sve?
– Sve!
Ti želiš, Gospode. Hoću, hoću ono što Ti želiš. Hoću, prem se to uvelike protivi volji mojoj – ali ono biram što Ti hoćeš. Ili zar je to sve samo varka moje mašte? – Ne! Ta, Ti si mi u ispovjedaonici rekao želju ovu svoju. Svećenik Tvoj u Tvoje ime je govorio: „Isus želi da govoriš! Sve, sve da kažeš. Isus želi da govoriš!“ Isuse, nije li bolje da šutim? Zar zaista želiš da govorim? Sve da kažem?
– Hoću da govoriš, sve da kažeš.
Gospode, neka bude Tebi na slavu, a meni na poniženje. Govorit ću nastavljajući dnevnik.
Dnevnik moj, Gospode, gdje je? Ja ne znam. Znam, samo da je moja krivnja. Dopusti mi, Gospode, saznati samo to, je li zaista došao u Travnik – tamo jer sam u bolesti svojoj nešto poslala.[5]

Vratih se evo sa uskrsnih praznika. O, kako sam čeznula iz ove gradske buke, da se sklonem u tišinu ovoga mojega seoca. Ovdje je meni tako lijepo. Crkva, škola – ja ništa više ne tražim. Olovka, i papir još k tome i ništa više za mene ne treba. Gospode, Ti vidiš ovaj mali oblačak sjete što se kod kuće navukao na vedro nebo moje duše. Ne, ne smije to da smuti radost koju si mi dao. Bol, koju kraj toga osjećam samo više radosti podaje duši – trpjeti, trpjeti da smije. Ili zar je radost manja duše moje bol ako ostavi svoj biljeg na čelu mojemu? Reći ću sada, Gospode, što samo Tebi mogu da kažem. neću drugima da govorim, jer samo u Tebi utjehe mogu naći. Ti sam, Gospode, utjeha si moja! Strah što me muči, strah za spasenje duša meni toli milih. I Tebi su, Gospode, mile duše ove, znam. Duše su to braće moje i sestara mojih. Četiri sekice imam. Četiri su, Gospode! O, čuvaj mi duše njihove. U godinama sad su najgorim i baš to je što me boli za svijetom jer im pokreću se oči. A u svijetu, što će naći u svijetu? Himbu, laž, pakost, zlobu – a one ljubavi traže. Daj Gospode, baci iskru ljubavi u srca njihova, daj, da Te upoznadu i uzljube. Ne dopusti da se izgube u svijetu. Još ima jedna duša daleko, daleko u svijetu. Duša je to brata mojega Branka. Daleko u svijetu, okruženu samim zlom, gdje će zaklona naći? Gospode, u okrilje Ti ga svoje primi. Ne dopusti paklu da slavlje slavi. O kako se rado spominjem onih dana kad je zajedno sa mnom pristupao sv. Pričesti. Hoće li i opet kući kad se vrati? Gospode, ako je zaboravio na Tebe? Ne, ne na to ni pomisliti ne smijem. Ta, Branko je tako dobar. Je l’ de, Isuse, on će i opet sa mnom pristupati sv. Gozbi Tvojoj. Za ove samo se bojim, ali drugo je nešto udari znamen boli na dušu moju. Gospode, ja plačem u nesreći brata svojega. O, kad bih bar ja umjesto njega trpjeti mogla! Gospode, ako si dopustio nesreću – ne, to ne možeš dopustiti duša da mu propadne, duša njegova i njezina. O, kako boli osjeća duša moja.

Siromah Mladen vratio se o Božiću nakon teškog jednogodišnjeg boravka u Albaniji. Vratio se pun lijepih osnova. Vratio se – a što je našao? Za pozdrav bacila mu žena dijete pod noge. Siromašno dijete. Jadna žena! A on? Iznemogao od bolesti i napora, držale ga tek lijepe nade – razočaran živčano oboli. Deset dana lebdila je smrt nad blijedim mu licima. I poštedila ga – još nije dosta prepatio, još treba da trpi. A koliko on trpi – Krije svoju bol bojeći se da roditelje ne rastuži, krije svoju bol, ali ona se ne da sakriti. Nastojanja sva da se žena primiri bila mu uzaludna – radi se, o Gospode, radi se na rastavi braka. On je sada kod roditelja naših. Jadnik, koliko trpi! Sve bacaju krivnju na ženu. Ne znam šta se zbilo među njima, tek mislim da i na njemu jedan dio krivnje. O Gospode, kako Ti kazniš grijeh! O Gospode, kako Ti strašno kazniš grijeh! Brat mi trpi, Gospode, strašno trpi. I ja patim s nesreće ove. Kad bih barem umjesto njih trpjeti mogla. O, koliku bol osjetim kad pomislim na duše njihove. Gospode, a duše njihove? A dijete? Mali Željko – Gospode, smiluj se! Oprosti im! Spasi duše njihove! Dođe li zaista do rastave braka, mogu li se spasiti njihove duše? Zar je rastavom izrečena i onda za vječnu propast? Gospode, smiluj se dušama ovim! Što, što ja mogu učiniti za spasenje ovih duša? Što ću Ti, Bože, žrtvovati za njih, kako da zadovoljim za grijehe njihove? Gospode, daj, daj rađe dušu moju baci u pakao – a duše njihove spasi. Tebi će ostati dvije duše, sretne koje će pjevati slavu Tvoju u vječnom blaženstvu, a ja, ću Te i u mukama paklenima ljubiti i blagoslivljat milosrđe Tvoje. Iz ljubavi prema Tebi, Gospode i pakla muke podnašati bih htjela. Gospode, spasi dušu brata mojega i žene njegove, a onu nevinu dušu maloga im sina u okrilje svoje sveto primi! Gospode! Isuse, moje milosrđe!

Bojite se, zašto?

Plovi lađa na pučini uzburkana mora,
Plovi lađa tio samo plovi.
Slatki u njoj sakriti su snovi,
Cilj joj jedan, cilj joj sveti do nebeskih dovora.

Al’ se more evo sinje uznemiri jako,
Valove će zlobe dići
Da lađicu može stići,
Cijeli evo sa svom moći digo se je pako.

Plovi lađa koja eno ime Crkva nosi,
Ne plaši je ta oluja,
Niti pakla zlobe struja,
Plovi tio, plovi mirno, paklu ko prkosi.

Da se boji? – Ta, u krilu njenom Krist počiva,
Ispunja je ljubav sveta,
Božja radost u njoj cvjeta,
Isus dobri u njoj slasti svoje sve otkriva.

Ljuti đavo Crkvu gleda, pa bjesni sve više
A vjernika jenja vjera,
U strah sve ih pako tjera,
Malodušnost već propast pred očima riše.

Pa vjernika u tom strahu uzdižu se glasi,
Bude Krista koji snije,
Iz srca im se glas se vije:
„Izginut nam, o Gospode, pomozi i spasi!“

A Krist milo sve pogleda, ko da svima prašta
Što nevjera iz njih zbori,
Pa im milo tek govori:
„Malovjerni, ja sam s vama, bojite se zašto?“
1. IV. 1921.

+++

Bože moj – sve moje!
4. IV. 1921.

Da nastavim, Gospode, kad želiš sve da otkrijem na duši što mi leži. Pomozi Gospode!

Ti si onaj, Gospode, koji istražuješ nutrinu, Ti si onaj koji promatraš dušu, Ti samo najbolje svakoga poznaješ. I mene poznaješ, Gospode, bolje me poznaješ nego ja sam. Ti poznaš bijedu duše moje pa znaš i ovu bol, koja se kao oštri trn zarinu u dušu. Ti znaš, pa čemu još da govorim? Oprosti, oprosti! Neću više pitati zašto. Govorit ću, jer Ti želiš da govorim. Znam, tome uzrok da je samo grijeh moj, zato me i još više boli. U naravi je čovjeka da sebi stvara sud o osobama s kojima opći. I o meni stvoriše si mnogi sud – te me plaši, Gospode, jer si svaki o meni stvori sud koji nije ispravan. Govore o meni kao o nekom dobrom biću. O kako me bole riječi ove, koliko boli zadaje mi svaka hvala o meni izrečena koju čujem. I suza koliko za to prolijevam. A zašto? Zašto? Znam, znam, svi sude po vanjštini, po držanju, po ponašanju. Po vanjštini sude, a sud ovaj nije ispravan. I baš to je što me boli, jer sam sama kriva tome. Moje držanje, moje ponašanje, nije li to samo puko pretvaranje svijetu da zamaže oči. Što mi je činiti, Gospode, da ispravim grijeh svoj? O, kad bi oni zirnuti mogli u dubinu duše moje, zgrozili bi se i ja sama ko što se zgražam. Mnogi bi me sažaljevali, mnogi od onih koji se preporučaju u molitve moje iz samilosti za mene bi molili. Kako da ispravim ono – mojom krivnjom što je pokvareno?

Ti znaš, Gospode, najviše što mi zaokupi dušu. Koliko o tome razmišljam, koliko molim, kako teško iščekujem. U jednoj riječi sadržano je sve – samostan. O, koliko čeznem za časom sretnim onim, za mnom zauvijek kad se zatvore vrata – vrata koja će me lučiti od svijeta. Kolikim žarom, Gospode, svakog dana obnavljam zavjet svoj, kako vruće molim, te ga što prije izvršiti mogu, a Ti? Ti šutiš, te ne odgovaraš – kroz kušnje još mnoge želiš da prođem. To je što mi zabrinjuje dušu. U koji samostan? Kada? Što mi je činiti da cilj postignem? Zar samo na mogućnost da čekam, a sama ništa da ne radim? O, kako očekujem glas Tvoj, a čekam, čekam ga već dugo. Kušaš me, Gospode! Kušaj, kušaj, ja neću klonuti duhom. Svakoga dana sve gorljivije molim – uvjerena sam ipak da ćeš progovoriti. I neće biti prekasno, jer Ti sam najbolje znaš kad bude vrijeme. Neću klonuti duhom, ta, sam Isus svakoga me dana u srce kad dođe na novo bodri, svaki dan zapali iskru želje i čežnje ove. O Gospode, iskra do iskre i evo već silni gori plamen u srcu mojemu. Silni gori plamen te mi se pričinja često, ko da je spalio mi grudi pa vrući, vrući suklja i bukti. „Slušaj!“- govori mi: „Jer ja ljubim poslušnost.“ Gospode, hoću da slušam, samo mi govori. Kako je teško kad ne čujem glasa Tvojega. Progovori, Gospode! Što želiš da činim? Htio si da napišem osnovu svoju – da je pošaljem onome, po kojem već si mi mnogo govorio – i u ovom važnom času po njemu da mi progovoriš. Poslala sam, pa Gospode, već ima tri mjeseca čekam na odgovor. Teško mi je kad ne znam što želiš. Ne bojim se, znam da ćeš na vrijeme reći bilo po kome, znam da ćeš reći, tek me plaši jer vrijeme prolazi a ja ništa ne radim. Progovori, Gospode, progovori, što mi je činiti? Isuse! Isuse!

Sve više, sve više osjećam, ovo da nije mjesto boravka mojega. Gospode, kako čeznem za lukom mira, o kako čeznem da se sklonem za zidine samostana sveta. Prolazi vrijeme, šta mi je činiti? Gospode, koga da pitam? Nikoga ne imam, savjeta da mi dade, nikoga nemam – pa se evo svim žarom obraćam Tebi.

Gospode, što mi je činiti?

Da sama odem i sama uredim sa samostanom? U Varaždin? Kuda Gospode? – U Varaždin! Ovih praznika? Tri još mjeseca čini mi se ko čitava vječnost. Ili da čekam Branko dok svrši? Još jednu godinu? A ja bih ovaj čas htjela otići. A Branku, tko će Branku, tko će Branku do godine novaca slati? – On siromah ne osudi se nikoga moliti. Kod kuće i ne znadu, njemu da treba, ne znadu, ja da mu šaljem. Još jednu godinu žrtve tražiš, Gospode? Jednu godinu, koliko čekanja. Gospode, ako Ti želiš i ovu žrtvu, veliku žrtvu, rado ću prikazati Tebi. O, reci, reci što da činim? Ja mislim svakako ovih praznika otići – jedino Ti ako drugačije odrediš. Isuse, reci! Govori, Isuse, da znam što mi je činiti. Koliko boli zadaje duši i strah ovaj – strah da ne učinim štogod, što bi se protivilo svetoj volji Tvojoj. I tjeskoba i bol ova shrvale bi dušu moju, da je ne krijepi čvrsta vjera i ufanje. Zato sve žarče upravljam Tebi molitve svoje, sve većim pouzdanjem vapim. Presveto Srce Isusovo u Tebe se ufam!

Ima nešto uvelike što tereti i sprečava djelovanje moje. To nešto, Gospode, to nešto volja je moja. Toliko puta desi se prilika da nešto mogu učiniti i ovako i onako ili učiniti ili ne učiniti. Volja sad treba da bira, na što će pristati. Da mi netko u slučaju takome kaže učini ovako – makar se i protivilo mojoj volji, a dobro je, radije bih učinila kako drugi želi, jer kad vršim volju drugih, mislim da sam bolje odabrala u volji jer drugih gledam volju Božju. Gospode, samo ono hoću, Ti što želiš – samo Tvoju želim vršiti Tvoju svetu volju. O kako je teško duši kad mora raditi po svojoj volji. Gospode, ja mrzim, mrzim slobodu ove volje svoje. Odričem se volje svoje i samo ono hoću, što Ti želiš. Ima li gdje mjesto gdje se može posvema odreći volje svoje? – Ima, ima! Dao si mi upoznati, Gospode, mjesto ovo. Samostan! Da samo u samostanu može se posve prezreti sebe – u svemu se tamo može vršiti volja drugih – a ta volja drugih Tvoja je sveta volja, Gospode. Je li onda čudo, je li čudo da tako čeznem za kućom Tvojom? Hoću li kada dočekati taj sretni čas, volje da nestane moje? Gospode, Gospode, Ti vidiš oganj što gori u srcu mojemu. Ti vidiš, Ti si ga sam raspirio da gori tolikim žarom – pa kad hoćeš da gori, dopusti mu da izgori u rani Tvojega Presvetoga Srca. Plamen ovaj neka sažeže, Gospode, sve ono što još veže srce moje uz prolaznost ovu. I mene neka nestane – dušu samo moju sakrij u Presveto Srce svoje!

Gospode! Nikada ne znam, kad je stavljeno volji mojoj da bira, jesam li odabrala ono, što je Tebi milije. Moguće me samo sotona zavađa prikazujući mi kao da je Tebi milo. O Gospode, podaj mi veliku milost ovu, da upoznam svagda i da vršim svagda volju Tvoju! Isuse! Isuse, dalje da govorim? Sve hoćeš da kažem. Koliko slasti u Tebi, Gospode! Bože moj – sve moje! Velikih, velikih borba duševnih proizvela je bojazan da ne znam moliti. Ja ne molim dobro, ja ne znam moliti – molitve su moje bez koristi – bojala se duša. Htio je đavo da uznemiri srce moje, htio je da pomuti tihu sreću duše moje. Nastavio je, svom je snagom nastavio i velikih je boli zadao duši. Ali nije pobijedio. Gospode, Ti si iznio pobjedu. Hvala! Suze moje Ti si blagoslovio. Ti si ih primao kao žarku molitvu, koja u samo nebo prodire – i čuo si uzdahe moje. Gospode, bio je prvi vapaj iz jutra na molitvu jutarnju kad se spremah, Gospode, ja ne znam moliti. Molit ću ipak i prva je molba, što je danas do prijestolja šaljem Tvojega: „Gospode, nauči me moliti!“ Molit ću, Gospode, a Ti nećeš prezreti molitve moje. Znam, Ti je nećeš prezreti. Daj, primi molitvu moju onakovu kakova jest. Molit ću onako, kako znam najbolje, što dobro nije Ti ispravi. Gospode, nauči me moliti. „Gospode, nauči me moliti“ bio je prvi uzdah nakon svete Pričesti. „Gospode, nauči me moliti“, diže se često vapaj do prijestolja Tvojega. A Ti – Ti Gospode, čuo si vapaj duše moje – Ti si me naučio moliti. I ako molitva moja još valjana posve nije – ali znam kako mi je moliti. Gospode, kako ću zahvaliti na milosti Tolikoj? Sada istom znadem koliko je u Tebi slasti, o Bože!

Ti sam Isuse, dosta si duši, koja ljubi,
Ti sam Isuse, sve si duši, koja ljubi,
Ti sam Isuse, ispunjaš dušu, koja ljubi,
Ti Isuse, raj si duši koja ljubi.

Tajni i čudni su putovi Tvoji, Gospode!

Vodio si dušu moju kroz Saharu – u pustinju si je vodio. Dopustio si da osjeti sušu, suša ova još teža da bude. Ljubav, ljubav je Tvoja vodila dušu moju. Dopustio si da osjeti svu gorčinu samoće – onda, onda si je odveo do tabernakula. Gospode, o koliko ljubavi duši mojoj. Ovdje, pred tabernakulom otvorio si mi oči. Vodio si me kroz samoću, e se sve više, više privinem Tebi. Neću se više maknuti odavle, Gospode, neću više otići. I ako Ti dosadi pričanje moje, šutjet ću i gledat ću u Tebe – ali neću se maknuti. Ovdje ću ostati. Ne marim za svijet za ništa ne marim, uza Te meni je tako lijepo. Gledam, u tabernakul gledam, a pred očima redaju mi se slike iz dana najranije mladosti moje. O, kako bijah sretna onda Ti sam dok si vodio dušu moju. Malenu gledam razne gdje je susreću patnje i teškoće – a ona nikome se ne tuži – nikoga nema kome bi se povjeriti mogla strpljivo iščekuje čas, kad će se baciti na koljena pred tabernakulom Tvojim. Tebi je svaki, svaki dan dolazila, Tebi otkrivala jade svoje, Tebi povjeravala želje svoje, Tebi osnove svoje. Mnogo, mnogo govorila je Tebi – i Ti si njoj govorio. Nije znala, duševni što je život, a ipak provodila je život duševni. Gospode, Ti sam bio si joj vođa. Kad ne bi znala što joj je činiti, došla bi preda Te. „Gospode, kako da učinim? Je li Tebi milije da to učinim ili da ne učinim. Podaj mi znak nekakav, da sigurno znam što je volja Tvoja.“ (Znak n. pr. birala bi. Doći ću oko 11. ure u crkvu. Ako se otvori tabernakul t.j. ako bude tko u to vrijeme pristupi sv. Pričesti, tad znam da želiš da to učinim, ako ne, tad znam, da Ti milije da propustim. – Ovakove i slične znakove tražila bi u Gospoda). I Gospodin uvijek joj je podao znak a ona uvijek vršila volju Božju. I nikada nije krivo uradila. Ta, zar je mogla učiniti krivo, kad je sam Gospodin bio, koji joj je bio vođ na putu. Poslije preda ju Gospod u čvrste ruke zgrada da se iz ruke ove čvrsta da se sagradi, kojoj je sam On postavio temelj, zgrada u koju želi Gospodin da se nastani. I nauči se duša moja u svemu pitati za savjet one, koje je Gospodin postavio na putu dalje da je vode. Sad je opet Gospodin odveo dušu u samoću. Nema u blizini nikoga za savjet da pita – a duša moja mal da ne klone. Zašto me Gospodin odveo u samoću? Znam, znam, hoće opet sam da me vodi, hoće opet više k njemu da se obraćam. Hoće, da mu se povjerim kao onda malena dok sam bila.

Gospode! Evo me opet pred Tobom. O, koliku osjećam radost u duši. Ti, je l’ de, Gospode, Ti ćeš mi opet govoriti. Ti ćeš savjetovati. Evo me opet istim onim žarom pred tabernakulom. U srcu mojemu zar se promijenilo štogod? Jest, jest. U srcu sada gori plamen, onda što je tek iskra bila u srcu je silna čežnja, onda što je tek želja bila. Gospode, slušaj, ja ću govoriti. Uza Te da mi je ostati i noći i dane. Kako je kratka ona ura uza Te što je svako predvečerje proboravim. Mnogi puta i ne opazim dulje da sam ostala. Zašto vrijeme u Tvojoj blizini tako brzo – da letimice prolazi? O, koliko puta htjela bih ostati dulje, ali ne smijem. Ostavljam ipak dušu svoju i srce svoje uza Te, a ja se vraćam kući. Ostavljam srce, sam da ne budeš. A Ti si ipak u našoj crkvici uvijek sam. Ona dva sata ujutro, jedan sat pod večer kad sam posve sama s Tobom i to je sve. Ti ipak hoćeš u tabernakulu da ostaneš. Isuse!

Bože, sve na slavu Tvoju!
5. IV. 1921.

Da nastavim – Ti jer želiš. Malo danas, jer vrijeme ne dopušta. Evo me da ispovjedim Tebi grijeh svoj. Zaista grijeh s kojega me savjest boli. Ti znaš moj grijeh, Ti znaš a ipak želiš da govorim. Gospode! Grijeh ovaj, jedan je samo od onih, koji moram da Ti otkrijem. A Ti, Ti si ga već oprostio i opraštaš uvijek ponovno kad u nj padnem. Površnost u radu – nesavjesnost u ispunjavanju dužnosti svojih. O, koliko odlučim pazit ću bolje – popravit ću se bolje – radit ću više. Odlučim – a kako brzo zaboravljam odluke svoje. A kad Ti zapitaš za djela moja? Gospode, što ću Ti tad odgovoriti? Da i granice već prekoračih obične površnosti. Dana jednoga, kada zaposlih pismenom vježbom djecu – pisala sam u školi list tati. I baš s ovom namjerom sam ih zaposlila – ja da mogu pisati. Ispričavala sam se sama sebi da je to moralo biti, jer vrijeme i posao nijesu drugačije dozvolili. Ne, nikada više toga. Kazni me, Gospode, kazni za nemarnost moju – samo mi oprosti! O kako me duša boli kad pomislim na nemarnost svoju. Kako, kako da popravim? Raditi, raditi hoću – Tebi na slavu raditi, a ja ipak ništa ne radim. Ili – zar se ono što ja radim radom može nazvati? A što još više boli, Gospode, jest što o meni govore da odviše radim – da sam odviše savjesna. Takav si evo pojam stvoriše o meni i ne mogu, ne mogu u pravom da ih uvjerim. Kad počnem govoriti, smiju mi se. Kažu, previše strogo da se osuđujem. Opet je to moja krivnja. Ne poznadu me. Gospode, otvori im oči! Neka vide, neka me kore – moguće bi se onda popravila. Zašto me uzvisuju – ponizivati kad bi me morali. Ili – o strašne li pomisli – uzvisuju me i oni sada – da Ti jednom moju oholost poniziš. Sada zar naplatiti želiš malo, ako što dobra ima u meni? A tamo? Tamo, Gospode, gdje se za vječnost plaća? Ovdje, ovdje neka me ponizuju – Ti da me mogneš u vječnosti uzvisiti! Isuse, moje milosrđe!

Bože moj – sve moje!
6. IV. 1921.

Umorna – zar od rada? – ne, a ipak umorna pred Tobom, Isuse, i danas tražila sam odmora. Uza Te, pred tabernakulom tamo je meni najljepše. A danas poslije škole kao svaki dan došla sam, da govorim s Tobom. Zar sam ostala odviše dugo? Ja ne znam! Ko da vrijeme uopće ne prolazi u Tvojoj blizini. Razumijem sada, pojam vremena u nebo da ne spada. Ništa ne počinje, ništa ne prestaje. Ti Gospode, Ti si vječan i radost je uza Te što se uživa vječna. Danas zar sam odviše dugo ostala uza Te? Ne znam koliko je prošli vremena, tek oni su me tražili.
– Gdje je gospodična? Gdje ćemo je naći? – Ne treba je tražiti. Ako nije u školi, sigurno je u crkvi. Samo što radi tako dugo? I našli me. U crkvi – uza Te Isuse, pred tabernakulom me našli. Isuse, morala sam otići. Vratili se kući, ali sam ipak ostala uza Te. Ne – ni časak ne prođe ni dana ni noći a da ja nijesam kraj Tebe, kraj svetišta Tvojega – uz tabernakul. Ja sam ovdje, moje srce, duša moja, misao moja ostala je kraj Tebe. I k meni na hip samo kad se vrati – odmah, odmah je šaljem k Tebi da ide, Isuse, da ne budeš sam. A u našoj crkvi Ti si uvijek sam. Kroz ono pola sata izjutra sveta misa dok traje lijepi se skupi pobožni broj duša. A to kad se svrši? Čitav dan i noć čitavu, Isuse, Ti si sam. A samoća ova Tebe žalosti! – Gle, govorio si mi, neba ostavljam dvore, anđela gdje čete slavu mi pjevaju, svetaca redovi gdje me pozdravljaju, blaženika bezbroj gdje se raduju. Ostavljam – da milost dijelim onima, milosti koji trebaju, ljubav da podarim onima koji su prezreni. A stvorovi? Oni ne dolaze. Ja ih dozivam – oni ne slušaju – ja ih čekam i dane i noći ih čekam. Ovdje u crkvi – u tabernakulu ih čekam a oni ne dolaze. Ostavljaju me sama. Ti barem dođi! Ti me ne smiješ ostaviti – hoću da jedna barem duša bude uza me. Hoćeš li dolaziti?

Isuse! Razumjela sam dobro riječi Tvoje. I odazivam se glasu Tvojemu – Isuse, ja sam uza Te. Uvijek hoću da budem kraj Tebe – meni jer je kraj Tebe najljepše i Ti da ne budeš sam. Na počinak uvečer kad se spremam šaljem srce i dušu svoju, k Tebi, pred tabernakulom, Tebi da se klanjam, dok ja po Tvojoj svetoj volji počivam. A noću kad se probudim (jer, jesam li ja kriva? – spavam malo. Budim se već oko ponoći), evo me već pred Tobom. Moliti ne smijem, čitati ne smijem, pisati ne smijem. Ne trebam – ja se ljepše zabavim. Evo me duhom pred tabernakulom Tvojim. Niti govorim, niti molim, niti mislim, gledam samo u Tebe, Isuse. Ti nijesi sam, Isuse, ja sam kraj Tebe. Gledam Te! – to smijem. Toga mi još nijesu zabranili. Gledam Tebe i slušam često kad progovoriš, slatki Tvoj glas. O kako brzo dođe jutro! Gospode, zašto mi je noć tako kratka? I kad najveće osjećam boli tjelesne boli što dopuštaš svake noći – ja se radujem i Tebi ih prikazujem. A kad peta odbije ura dižem se i padam na koljena. „Budi uvijek hvaljen i slavljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu!“ Da obavim jutarnju molitvu svoju, sada istom jer moliti smijem. „Gospode, molit ću“ – prvi je uzdah. Nauči me moliti! Primi molitvu moju onakovu kakova, kakova iz srca izlazi mojega. A molitvu i razmatranje jutarnje kad obavim idem da se spremim. Ja se spremam – a srce je moje sveudilj pred tabernakulom Tvojim. Isuse, neću da Te ostavim na časak sama. Dok haljine stavljam na sebe razmatram kako si Ti uzeo na sebe bijelu košuljicu Hostije male i gledam okrutne židove u grimiznu kako Te oblače kabanicu. Kosu dok redim gledam vijenac od trnja na svetu kako Ti stavljaju glavu. Dok se mijem, vidim presvetu Krv Tvoju iz rana obilno koja teče, da opere moje i svega svijeta grijehe. Sobicu dok redim radujem se da ću Te skoro primiti i odem, o kako radosno odem u crkvu. „Evo me, Isuse! Ne samo srce, i ja sad sam ovdje!“ Onda mi je opet otići – posao jer me svagdanji zove. Ali, Isuse, Tebe u srcu nosim. Ti si sa mnom i opet ja sam kraj Tebe. Obavljam neznatne poslove – a srce je moje tamo, gdje je blago moje. – U crkvi pred tabernakulom.

Dnevni kad svršim posao – poslije škole evo me opet kraj Tebe. I ostajem – O da mogu dulje ostati! Isuse, ja sam neprestano kraj Tebe neću da mi budeš sam. U crkvu Tebi kad dođem slatko me obuzima neko čuvstvo. Čini mi se obim rukama da me privijaš na grudi svoje – i sve one milosti i svu onu ljubav – što si pripravio onima koji ćete obići, koji ćete pohoditi, sve, sve to kao meni da daješ. Zašto toliko, Isuse? Ni najmanji dio toga ne zaslužujem. Zašto toliko?

– Ne mogu da držim ljubav ovu! Uzmi samo! Isuse! Isuse, jesi li zadovoljan? Jesi! O Isuse! O, koliko radosti duši mojoj!

+++

Sam da nisi

Da ostavim ovdje sama Tebe,
Ja da idem poso kud me zove,
Da raspršim slatke ove snove,
Ja da odem, Kriste, a bez Tebe?

Ne – ja idem, Ti odredi kuda,
Idem radit Teb’ na slavu veću,
Uza Te ću uvijek biti svuda.

Srce svoje – a i dušu svoju
Pred svetištem ja ostavljam tude,
Srce moje uza Te nek bude
A i duša – nek Ti slavu poju.

Kraj Tebe nek budu, sam da nisi,
Izdaleka bit ću i ja s vama
I kad svršim poso, doći ću k vama.
Jer je meni raj gdje, Kriste, Ti si.

Krašić, 7. IV. 1921.

+++

Bože moj i sve moje!

+++

U mom srcu uljenica mala gori
Gori – nikad ne dogori,
Pa ni ona u crkvici
Pred svetištem što izgara
Ne smanjuje njenog žara.
Uljenice plamen ove
Ljubavi je dar Kristove,
Što u srcu mom se krije.
Gdjekad silni gori plamen,
Žar se iz nje vrući vije
Gdjekad-gdjekad samo tinja
Ko da srcu nešto krije.
Al’ Isusu gori samo
U svetištu što je tamo.

Žarom – gdjekad malo gori
Ali nikad ne dogori.
Krašić, 8. IV. 1921.

+++

Bože moj – sve moje!
8. IV. 1921.

Isuse! Tebi zar – Tebi ne dosadi slušati šapat srca mojega? Mnogo, mnogo Ti ono priča – a ipak ima nešto svaki dan što čuješ. Isuse, svakoga dana istu ponavljam molbu – istu ponavljam želju. I sada – i sada ću je prišapnuti Tebi. Znam, Ti me slušaš! Isuse, daj – dopusti mi da živim sveto, Isuse, da – Isuse, Isuse, zar je oholost ova želja moja? Ne, neću svijet da me pozna – samo pred Tobom, Isuse. O, u Tebe ja se čvrsto ufam! Molbe moje Ti nećeš prezreti. Isuse, Ti ćeš pomoći – Ti ćeš dopustiti. Bogu hvala! I što mi je činiti i to ćeš mi reći. Iako sada šutiš, znam kušaš me. Ja se ne plašim. Čvrsto vjerujem da me čuješ – a još pouzdanije ufam da ćeš dopustiti i pomoći. Isuse!

+++

Svakog dana želju šapćem istu

Svakog dana želju šapćem istu,
Uvijek istu – je l’ Ti se ne ljutiš,
Niti onda mukom kada šutiš.

Svakog dana želju šapćem istu,
Ti je slušaš – Ti je dobro čuješ,
Ti je slušaš – i Ti nešto snuješ.

Svakog dana želju šapćem istu,
S pouzdanjem zborim je na novo
U Te s’ ufam, Srce Isusovo!

Krašić, 9. IV. 1921.

+++

Bože moj – sve moje!

+++

Ljubičica

Ljubičice eno male,
Modre već su procvjetale.
Ja ih gledam – radujem se s njima.

Glavice se njine kriju,
Tek svoj miris k nebu viju,
Bogu slavu skrivajuć se daju.

One meni nešto zbore,
Šapću – gle, već govore,
Ja ih gledam – što pričaju slušam.

Kazuju što j’ milo Bogu
A vršiti i ja mogu,
Krepost kojoj – poniznost je ime.
Krašić, 10. IV. 1921.

+++

Isuse, Bože moj!
11. IV. 1921.

Dalje da govorim, Isuse? Bijaše li to napast? Jesam li sagriješila? Isuse, Isuse, moje milosrđe! Nasrnuo svom je silom đavao – nasrnuo da me muči – a Ti si dopustio, Isuse, u borbi ne da klonem, već jača da postanem. A velika bila je borba duše moje. Isuse, Ti si pobijedio. Hvala! Pokazivao mi napasnik, kako je malo, da kako ja uopće ništa ne molim, a i ono što molim ne valja, jer ja ne znam moliti. Ja ne nastojim da omilim Bogu. A i sav trud meni je uzaludan, jer za sveti život mnogo, mnogo se traži, a ja to nijesam kadra postići. Povađati se za životom svetaca samo je oholost – jer svetom nikako postati ne mogu. Sve, sve što činim je premalo – sve je uzalud. Isuse, Ti si vidio koliko je trpjela moja duša i suze moje prodirale su do prijestolja Tvojega – a Ti – bol duše veća da bude, Ti kao da ne vidiš i ne čuješ vapaja mojih.

A napasnik nije mirovao. Iz jedne skrajnosti prešao je u drugu. Ja previše molim. Niti Bog to ne traži. Što ja radim, smiješno je – ludo je – pretjerano. Sama to je oholost.
– Isuse, zašto mi pred oči oholost stavlja?
– Zato, jer se oholosti toliko bojiš.
Ili se nadaš, da ćeš svetom postati. Opet oholost. Ludo! Svetom postaju samo odabrane duše. A ti si daleko, daleko. Čemu svaki dan sv. misi, čemu svaki dan sv. Pričest. Bog to ne traži.
– Gospode, vidio si borbu, da strahovitu borbu duše moje, čuo si vapaje, gledao si bol i suze, i – o hvala Ti, Gospode! Nijesi dopustio da klonem. A ipak skoro je u teškoj borbi klonula duša, Isuse, ja sam uvrijedila Tebe, ja sam sagriješila. Borba ova ne jedan – potraja četrnaest dugih dana. Toliko je patila duša, da su i tjelesne sile popustile. Izmorena duša umorila i tijelo i svi oko mene bojali se da sam bolesna, jako slabo jer da sam izgledala. I zaista nakon borbe ove duševne ja sam obolila. Bojali se za mene, jer mi se povrati stara moja živčana bolest. Tek, Bogu hvala ne potraja dugo. Sada je već bolje, mnogo bolje. Dobivam svakoga dana injekcije – pa Gospode, Ti kako hoćeš. Tek me plaši, nijesam li ja opet sama dala povoda bolesti ovoj? Ja sam sagriješila protiv 5. zapovijedi Božjoj. Ali nije to vas moj grijeh. Više, više sam sagriješila. U borbi, tako dugo što je trajala vapila sam Tebi za pomoć – nijesi se oglasio. Što mi je bilo činiti, nijesam znala. Da za savjet pitam – nijesam imala koga. Vidjevši se u nevolji posve osamljena velikim bolima u duši došla sam pred Tebe, Isuse. Molila sam mnogo – mnogo više no obično, molila sam, o s velikim se čuvstvom dizali vapaji moji – a Ti Isuse, kao da nijesi čuo. I vidjevši gdje napast sve više nasrće – vidjevši veliku nemoć i slabost svoju – na sve molitve Ti da se ne osvrneš pomislih: „Pala sam već tako duboko, da mi Gospodin neće pomoći.“ I zgrozih se odmah na pomisao ovu i slušah gdje se đavao slavodobitno smije.
– Gospode, Gospode, oprosti! Sagriješih Tebi. Nepouzdanje u Tvoju pomoć htio je napasnik da utjera u dušu moju. Oprosti! Vjerujem i znam, Ti ako se i sakriješ, ipak si uz mene, Ti me nećeš ostaviti!
Odlazi nesretniče, odlazi napasniče, Gospodin moj je sa mnom, On se bori za mene, njega ne možeš nadvladati. Isuse, vapila sam tada suznim očima. Isuse, sve, sve ja prikazujem Tebi – i borbu ovu i boli, koje ona u duši rađa. Isuse, znam, Ti me ne možeš ostaviti. Vidim nemoć svoju, vidim slabost svoju, ali se ne bojim i cijeli da se digne pakao, jer Ti se umjesto mene boriš. Ta, ja već davno, davno svoja nijesam. Isuse, Tvoja – sva sam Tvoja pa se i sada posve predajem Tebi. Znam, Ti ćeš čuvati ono što je Tvoje. Ja ću samo moliti mnogo moliti, a Ti primaš, je l’ de, molitve moje iako one dobre nijesu. Isuse, Ti ćeš me naučiti kako da molim. I prodriješe molitve moje i suze moje do prijestolja Božjega i smilova se Gospod izmorenoj duši mojoj i dođe, dođe punim naručjem duševnog mira i utjehe. Koliko mi, Gospode, radosti sada pružaš, a ja sam Te u vrijeme borbe tako uvrijedila. Isuse, Ti si to oprostio. Hvala. Isuse, moje milosrđe!
Naučio si me moliti, Gospode! Naučio si me moliti i otkrio mi sve blagodati, u sebi što ih molitva ima. U tuzi jedna i prava je utjeha, u nevolji srce čvrstom ispunja nadom, u bolima melem blagi i radost posebnu daje žar – a napast kad nasrne, po njoj samo do mira se dođe. Gospode, naučio si me moliti. Vapaji duše moje prodriješe do Srca Tvojega, prodriješe, i nije moglo Božansko Srce Tvoje odoljeti molbama žarkim. Sada znadem. Iako molitve moje još nijesu valjane, Isuse, Ti sam ćeš ih ispraviti. I sada nasrće napast, hoće opet dušu da uznemiri, nasrće, ali brzo odlazi – jer Isuse, Ti si uvijek sa mnom, Isuse, ni časka neću da Te ostavim – a napasnik ne može s Tobom da se bori. Isuse, ostani, ostani uvijek uza me!

Isuse, Bože moj!
15. IV. 1921.

Gospode! Zašto pitaju za zdravlje moje? Zar da otkrijem, da otkrijem tjelesne boli moje, boli, koje samo Ti vidiš, samo Ti znaš, koje ja tako radosno prikazujem Tebi? Ne, radosti ja ove svoje nikome ne dam. Što da odgovorim? Znam, znam ja smijem reći da je zdravlje moje sada dobro. Je l’ de, ja time ne lažem. Isuse, ne, neću da lažem. Reći ću im da mi je dobro. A meni je zaista dobro. Baš onda, boli kad su najveće, duši je mojoj najbolje. Je l’ de, ove velike radosti moje duše ja ne trebam skrivati. A moje je zdravlje sada dobro. Ta, liječnik mi rekao sada o Uskrsu kad sam bila u Zagrebu: „Pluća sad su zdrava. Srce je dobro. Boli dolaze usljed živaca. Oni su nešto slabi – ali bit će bolje.“ Dobivam opet injekcije, izgledam jako dobro, radit mogu, tek što ja ništa ne radim. Pa onda, nemam li pravo kad kažem, da je zdravlje moje sada dobro? Dobro je meni! O, kako je meni dobro. Isuse, Ti dopuštaš boli da osjećam – pa onda s Tobom kad trpim nije li mi dobro? Baš onda, Isuse, kad trpim baš onda meni je dobro. Ili zar je to bolest kakova? Ne, to Ti samo dopuštaš na vruće molitve moje s Tobom da trpim malo, Isuse! Ovdje barem, želiš, da otkrijem boli svoje. Isuse, a ja bih njih tako rado zadržala sakrivene u srcu mojemu. Ti ih vidiš, Ti znaš, pa čemu još da pišem? Oprosti!

Dopustio si da osjećam tijekom dana boli, koje me ne priječe u radu. Boli su to u nutrini pa prelaze u zatiljak. Tako ja osjećam. Pregledao mi liječnik i uha. Uha su zdrava, reče. I čeljusni zglobovi bole, jako bole, te me i svaki zalogaj i svaka riječ što progovorim muke stoji, a ja se tome radujem. Ta, prikazujem to sve Tebi. A boli to već evo ide šesti mjesec svakog dana pomalo jače, najjače izjutra. O, kako mi je teško više puta otvoriti usta kad pristupim sv. Pričesti. Za sve boli moje nitko, baš nitko ne zna, a ja se tako radujem, da ih mogu prikazati Tebi. Ne smetaju me u radu – ne vide se boli ove, a meni to je glavno. I glava boli – tek, hvala Ti, Gospode, na danu, kad moram raditi, ne toliko. A kroz noć – ta, po noći nema posla pa nek boli. Gospode, Ti znaš za mene što je noć, Ti dopuštaš, a ja, ja se tako radujem. Iz večera odmah kad legnem i to tek kad legnem osjetim boli po čitavom tijelu. I najmanji pritisak na tijelo zadaje mi boli. Ja ipak brzo zaspim. A onda o ponoći kad se probudim, onda istom počne. Neke noći više, neke manje, tek čitavo me tijelo boli, boli, ko da me netko svu isprebijao. Koliko puta nemam jakosti da pomaknem ruku ili nogu, koliko puta ne mogu pomicati prste na ruci – a glava – vrhunac svega. Isuse, ja se onda radujem – plačem često ne, ne toliko do boli, koliko od radosti da smijem malo trpjeti. A ujutro ko da ništa bilo nije, tek u čeljustima i u uhu. Ali to me u radu ne smeta. O, kako je meni dobro! Zar ja lažem, ako kažem da mi je zdravlje dobro! Ta, liječnik ne nalazi ništa, tek umorene nešto živce. I ništa drugo. Isuse, a ja molim dopusti više, više da smijem trpjeti!

+++

Bože moj i sve moje!

+++

Kriste, kad na Tvoje mislim muke,
Probodene kad Ti gledam ruke,
Kad na križu visjet ja Te gledam,
Kad u duhu rane Tvoje redam,
Onu bol, što krije Srce Tvoje,
Kriste! Kriste!
Šta su tada ove boli moje?

+++

Bol kad teška dušu tišti Tvoju,
Tad prizovi samo Majku svoju.
Sve joj kaži, sve joj samo reci,
Ona će ti u pomoć priteći.
16. IV. 1921.

+++

Bože moj – sve moje!

+++

Svadbeno ruho

U mom srcu čujem šapat, Bože,
Tek je – jedva razabrat se može.
Čujem: Nešto ja bih htio reći,
Slušat hoću?
Slušaj, tebi hoću ja da velim,
Što od tebe čekam ja i želim.
Ko što Otac svet je na nebesi,
Moraš htjeti Ti da sveta jesi,
Želja je njegova i moja,
Reci, hoćeš?
Ja ti evo milost svoju dajem,
Vodit ću te ovog žića krajem.

Ovjenčati ja ću tvoju glavu,
Na nju krunu stavit ću ti pravu
Svoju ja ću tebi dati krunu,
Hoćeš li je?
Dobro gledaj, kruna moja ova,
Od samih je složena trnova.

Svadbeno ću ruho tebi dati,
Kraljevska nek odora te zlati.
Odijelo ću svoje dati tebi,
Hoćeš li ga?
Dobro gledaj – to odijelo moje,
Ljudski prezir, ljudski prezir to je.

I još žezlo dat ću ti u ruke,
Žezlo – spomen moje teške muke.
Moje žezlo ja ću tebi dati,
Hoćeš li ga?
Dobro gledaj – upri oči svoje,
Križ je, križ je ovo žezlo moje.

Odvest ću te tad u neba kraje,
Sveti zbor gdje Bogu slavu daje.
Na prijesto ću te posaditi zlatim,
Hoćeš li?
Taj se prijesto u mom srcu krije,
U mom srcu za tebe što bije.
17. IV. 1921.

+++

Bogu sve na slavu veću!
17. IV. 1921.

Isuse! Od radosti danas pjeva duša moja. Radost, radost veliku Ti si mi poslao. Poslao si mi dar za rođeni-dan, sutra što je. Toliku radost! Isuse, ja nijesam vrijedna. A budem li ja mogla izvršiti ovo? Znam, Ti ćeš mi pomoći. Molitve moje Ti si čuo – i nijesi se oglušio! Dugo, dugo si šutio na ovo pitanje. U duši redale mi se same poteškoće – a ja sam sve žarče molila – i baš kad gledah u najveće poteškoće odlučih se.
– Isuse, na slavu Tvoju – bio je uzdah i ja sam iznijela namjeru svoju gospodinu župniku.[6] Molila sam da smiju moja djeca II. razred ove godine poći k svetoj Pričesti. Ja da ih smijem pripraviti. Isprva gledao je čudno.
– Ovdje nije običaj da idu djeca u II. razredu na prvu sv. Pričest. A ja nemam pomoći u duši pa nijesam dužan.
– A smijem li ih ja pripraviti? A kad je g. župnik razumio, što i kako mislim, bio je zadovoljan i – Isuse, hvala! – pristao je.
– Dao vam Bog zdravlje – rekao je.
Isuse, ja smijem pripraviti moju dječicu, smijem ih privesti k Tebi. O, kako će se radovati kad im kažem. Oni Te tako vole. Broje dane kad će opet doći srijeda.
– A u srijedu je najljepše u školi, rekoše jednom. A kad ih upitah zašto, odgovoriše mi:
– U srijedu nam uvijek pripovijedate o Isusu.
– Gospodična, kad ćete nam opet pripovijedati o Isusu? – pitaju često.
– Pripovijedajte nam nešto o Isusu – mole često.
O kako će se radovati oni – kako se ja radujem – i Ti se, Isuse, raduješ. Ti ćeš doći u ona mala čista i nevina srca. Isuse, i Ti se raduješ. Da sam i ja sad malo dijete i moje srce da je čisto i nevino, Isuse, Ti bi rađe dolazio k meni. A Ti ipak svaki dan hoćeš da dođeš u moje srce, Isuse!

Kada će to biti, još ne znam sigurno. Moram ih najprije pripraviti. Pripraviti mala ona srca na prvu svetu Pričest. O slatke li zadaće, o uzvišene zadaće! Isuse, i Ti si onda meni povjerio zadaću ovu? Meni? A Ti me dobro znaš. Ti poznaš slaboće i nemoć moju. I nemarnost poznaš moju. Isuse, zaista meni povjeravaš zadaću ovu? O, kako se ja radujem. Znam, znam, da ja sama po sebi to ne bih mogla obaviti, znam, da ćeš Ti, koji mi povjeravaš zadaću ovu, sam pomoći – sa mnom ćeš se poslužiti kao oruđem svojim – i baš zato se toliko radujem. Kolika li sreća – i čast kolika, oružje biti u Tvojim svetim rukama. Uvijek raditi Ti što želiš – kretati se, govoriti, misliti – raditi i vršiti samo Tvoju volju – ima li šta ljepše i korisnije duši?

Ti hoćeš da radim – i ja hoću da radim. Ti hoćeš u srcima nevinim da stanak pripravim Tebi. Isuse, i ja to hoću, tek Ti znaš da ja sama to ne mogu. Ti, Ti ćeš mi pomoći, Ti mi, Isuse, moraš pomoći. Pomozi, Gospode! Daj milosti da ih pripravim dobro, da ih pripravim ne samo za ovu prvu sv. Pričest, već Isuse, za sve Pričesti, što će ih ikada u životu primiti. Daješ mi prilike da radim i milosti podaj! Gospode, dopusti, dopusti da nešto barem učinim na slavu Tvoju! Isuse!

18. IV. 1921.

Današnjim danom navršila sam 21 godinu života. Obazirući se natrag, o kako, Gospode, Tvoju ljubav vidim. Ljubav, ljubav i svagdje me samo ljubav susretala Tvoja. Isuse, ja ne znam no reći „hvala“. U budućnost kad zirnem, ne vidim, ništa ne vidim tek pred sobom opet „ljubav Tvoju“. Čega da se bojim, ljubav Tvoja kad me vodi?

Isuse, Bože moj!

Veliku si mi udijelio milost, Gospode! Naučio si me moliti – povratio si mir duši mojoj – a danas, danas mi govoriš, na koji način da sačuvam mir ovaj duše moje. Gospode, dugo, dugo si pustio da čekam na glas Tvoj. Progovorio si, Gospode! Hvala!

Isuse moj – Bože moj!
19. IV. 1921.

Rekao si, Gospode, šta mi je činiti. Rekao si. Sad znam što želiš. O, kako se radujem. Naučio si kako da uzdržim mir duše, kojega si mi dao. Može li još biti što god ovaj sveti mir da pomuti? Ne, ne, ja se ne bojim. Znam, nasrtat će napasti i opet i većom će moguće silom nasrtati – ali mira duše moje neće pomutiti. Samo jedna pomisao: “Isus me ljubi“, kadra je uzdržati i u najžešćoj borbi mir duše moje, a kad počnem razmišljati o ljubavi Božjoj – Neka nasrću napasti, Gospode! Sve, sve ja ih unaprijed prikazujem Tebi. Neka nasrću, ja ih se ne bojim, jer me Ti ljubiš – Ti si uz mene. Neka nasrću, mira duše moje neće pomutiti. Jedino, što mogu jest rinuti oštri trn, trn boli u dušu – a time, time samo radost umnažaju moju – jer je najveća radost moja, boli kad mogu prikazati Tebi – trpjeti kad za Tebe mogu. Gospode! Isuse!

20. IV. 1921.

Kako sam se razmazila. Odviše me nježno svi susreću – pa sam postala previše osjetljiva. Isuse, oprosti! Gle, jedna oštrija riječ, toliko me boli. Isuse, ja se radujem što boli, jer bol brzo svoju prikazujem Tebi. I danas, Isuse, ja sam plakala. Zaista, kao oštri trn zarinuo se u dušu – a bol, bol sam već prikazala Tebi. Isuse, Ti si je primio. Isuse, zašto me tako zaboli riječ: „Vele štovana Gospojice!“ Zato što je napisaše oni, koji me nikada još nijesu nazivali tako? Ne znam. Znam, sigurno krivo sudim – ali suda se ovoga ne mogu otresti. „Vele štovana Gospojice“ zuji mi u ušima kao sam prezir i ironiju da čujem. Zašto to, Isuse, tako jako boli? Isuse, Isuse, hvala! Baš se jako radujem. Sad barem znam, da ih ipak ima, koji me poznadu, koji misle o meni onako kako je ispravno. Hvala Ti, Isuse! I duši onoj mnogo, mnogo dugujem zahvalnost. Molit ću za nju više, mnogo više no što sam do sada molila.

Bogu sve na slavu!
21. IV. 1921.

Danas Isuse, prikazujem Tebi cvjetić jedan iz škole moje u srcima što je nikao dječice moje. Prikazujem Ti, kako ga rado prikazujem. I gledam – i vidim, Ti kako ga radosno primaš i posmijehom ljubavi širiš ruke svoje da blagosloviš ona mala – čista Tebi tako mila srca. Isuse, i mene s njima blagoslovi. O, kad bih i ja imala onako još malo i čisto srce! Ja ću se ipak s njima postaviti da primim blagoslov Tvoj sveti, što ga Ti upravljaš na malu dječicu moju. Kažu da sam i malena „mala gospodična“, tako me zovu a smijem li se kraj malenih i čistih srdaca postaviti? Isuse, Ti primaš cvjetić, Tebi ga prinosim! Govoreći jednom s mališima mojim o siromašnoj – o djeci koja ne imadu roditelja ni nikoga svojega – o djeci koja žive od milodara dobrih i milosrdnih ljudi – ganuše se njihova čista mala srca. „Gospodična“ dođe do mene mala neka “meni je mama dala, da si kupim žemlju. Ja nisam gladna. Htjela bih to dati za siromašnu djecu“. “I ja, i ja!“ čula sam s više strana, a na oči mal mi ne navru suze. I drugi dan evo jedne, gdje se odriče opet svoje žemlje, druge gdje se odriče nove olovke, treći donaša sav svoj ušteđeni novac – i tako svaki nešto. „Gospodična, pošaljite to siromašnoj djeci. Mi bismo više dali da imamo.“ I skupila se mala svotica, 72 krune. Isuse, tu svoticu šaljem danas Zavodu sv. Josipa za ubogu siročad u Leskovac kraj Zagreba, što ga vode sestre karmelićanke. Isuse, to je evo cvijetak što ga danas prikazujem Tebi. Isuse, kako se radujem. Duši mojoj toliko podaješ radosti, Isuse, tolike. Kad bih mogla sve napisati, što mi duša osjeća, napisati e da prikažem veliku ljubav Tvoju – ljubav kojom si me obasuo. Pisati, pisati bih mogla bez prekida i dane i noći (prilike vremena kad bi bilo) i ne znam bih li sve izreći mogla. A želja je u mene za pisanje velika. Zašto ja, Tebi što prikazujem – što pisati ne mogu – što pisati ne mogu. Isuse! Isuse!

Isuse moj – Bože moj!
22. IV. 1921.

Dalje da govorim, Gospode? Dalje da govorim o onom što je bilo, sve jer još nijesam rekla? Isuse, ta, u duši mojoj sveti je mir i radost Tvoja, pa da spominjem ono što je uznemirivalo dušu moju. Govorit ću, Gospode, govorit ću da ispovjedim grijeh svoj – a bol, koja se ponavlja s uspomena ovih, Tebi prikazujem. Isuse, moje milosrđe! Napasti bile su, Isuse, teške napasti proti vjeri i sumnja teška – a grijeh je moj, napasti što nijesam dovoljno tjerala od sebe. Sva protrnem od straha kad samo pomislim na napasti ove. Gospode, napasnik htio je da me smete. Koju mi je narino pomisao – zar misliš da je zaista Hostija ona, što ti je svećenik daje pravo Tijelo Isusa Krista? Ako nije – kako smiješno i tolikim počitanjem pristupaš, tolikom čežnjom primati – toliko ljubiti i klanjati se. A tko ti jamči zaista da je Isus nazočan u ovom Sakramentu. Nije li žrtva sv. mise sama smiješnost? Gospode, Ti si vidio moje muke i bol, ah, silnu bol moje duše. Tjerala sam napast: Odlazi, jer sve što govoriš neće me smesti. Ja vjerujem, ja čvrsto vjerujem da Isus božanstvom i čovječanstvom nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ja vjerujem da On dolazi u moje srce, ja vjerujem da me On ljubi, ja vjerujem. Odbijala sam napast, a ona sve više nasrtala. Gospode, borba je bila strašna. I baš onda, kad sam trebala da pristupim svetoj Gozbi Tvojoj, napasnik je najviše bjesnio. Kolikim sam strahom pristupala sv. Pričesti. A bol koja je bila u duši, bivala sve teža – mislila sam da ne budem mogla podnijeti. „Isuse, u Tebe se ufam, ja vjerujem da si Ti u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ja vjerujem da me ljubiš, Isuse, bili su neprestani vapaji duše moje miješani sa suzama niz obraze što su tekle. Isuse, ja sam ipak svaki dan pristupala – svaki dan primala sam Tebe u srce svoje. Jesu li ove svete Pričesti dobre bile, Isuse? Koliko puta je bila žestoka borba baš u čas, kad je svećenik metao Tijelo presveto Tvoje pod likom one Hostije male u moja usta. Već i g. župnik uočio je da dolazim [zaplakana] Isuse, ja vjerujem, vapila je duša moja primajući presveto Tijelo Tvoje – Isuse,ja vjerujem! A Pričesti ove, Gospode, nikakovog ne imadu žara – u borbi što sam ih primala bijahu li dobre? Čujem, čujem, Isuse, znam dobre su bile. Isuse, hvala! Nijesi našao u srcu mojemu, u one dane borbe kad si dolazio, onih nježnih osjećaja. Ali si našao izmučeno srce, koje je samo za Tobom čeznulo, koje je čvrsto vjerovalo u nazočnost Tvoju, srce izmučeno teškim bolima. Nije Ti srce moje govorilo mnogo. Jednu je bez prekida opetovalo riječ a to bijaše: „Isuse, Isuse!“

Mnogo dana trajala je borba. Bol duše a i suze moje prodirale su uz vapaje i uzdahe do prijestolja Tvojega. A Ti, Isuse, Ti si dopustio da trpim, nijesi se odazvao, ali bio si ipak uza me. A onda, onda si došao, donio si mir duši, da mir kojega nikad više ne smije i uz pomoć Tvoju, Isuse, neće izgubiti. Isuse! Isuse! Uz ovu veliku napast mnoge su još sumnje htjele da uznemire dušu. I bila je uznemirena duša, ali je ne uznemiri ono, što je napasnik htio da sumnjom uguši u duši (sumnje slijetale je li zaista ima život vječni – općinstvo svetih) ne, jer vjera je ostala, Gospode, ostala čvrsta – tek me uznemiri strah da sam sukobivši se s napasti ovom teško sagriješila. Ti si vidio moju bol, Gospode, Ti si smilovao i vratio si duši mojoj mir. Ne znam, ali tražim kako da Ti zadovoljim za nevjeru moju. I posve se razvedrim kad počnem šaputati riječi „Vjerovanja apostolskog“. Od ono doba molim ovu molitvu u školi s djecom svaki dan prije obuke. Nekako mi je sada lakše. A uz molitvu ovu diže se k Tebi i uzdah srca mojega:
– Gospode, Ti slušaš molitvu djece ove male, meni što si Ti povjerio. Daj, daj učini, da ona ne zbore samo riječi molitve, već molitva iz srca da im izlazi. Gospode, i njima i meni podaj čvrstu vjeru.

Vjerujem u Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, život vječni. Amen! Vjerujem, Isuse, da si i božanstvom i čovječanstvom svojim nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu, vjerujem da prebivaš iz ljubavi neizmjerne na oltarima našim, vjerujem da pod prilikom hljeba dolaziš u moje srce, vjerujem, Isuse, vjerujem da me ljubiš. Isuse!

Bože moj – sve moje!
23. IV. 1921.

Čudno je, zaista čudno, Gospode, kako mi sa sviju strana dolaze savjeti neka ne radim toliko. Ne razumijem toga. Već sam se i nasmijala, a i žao mi je opet evo vidim, gdje svi ljudi drže da ja mnogo radim. Pače i svi, pod istim krovom sa mnom koji žive imadu priliku vidjeti kako provađam vrijeme. I oni još kažu da odviše radim. A da stavim pitanje na njih: „Što radim?“, sigurno mi ne bi znali dogovoriti. Ti znaš, Gospode, Ti znaš da ja premalo da – da tako malo radim. Zašto me onda ljudi drugačije vide? Sve što se kroz dane moje u mene radom nazvati može tri su sata, što ih provodim u školi među mališanima mojim. I ova tri sata je li ja baš radim? Na ovo, je l’ de, pitanje nije teško odgovoriti. Drugi marljivi ljudi ako si i priušte tri sata odmora kroz čitav dan – a ja tri sata rada, a sve preostalo vrijeme je odmor. I još kažu da odviše radim. Odviše radim pa se igram s osjetljivim zdravljem svojim – ne pazim na zdravlje i time griješim. Tako oni sude. Gospode, savjest mi moja, ni Ti, Gospode, ništa ni ne predbacuje. Savjest je moja mirna. Slušam i vršim sve ono, što si mi naložio po ispovjedniku mojemu. Radim koliko je baš najnužnije za školu (često niti toliko). Jedem sve što mi dadu, bez opiranja. Sve jedem i mnogo jedem – prem mi je uvijek muka nekakova poslije jela. Često je često, da su mi sva jela odvratna i gadna, pa mi se muči već kad ih vidim – i koliko treba svladavanja da jedem. A ja ipak jedem – jer moram jesti, jedem a da nitko još opazio nije koliko me to muke stoji. Kazala sam to i liječniku – a on reče da je to u svezi sa slabim živcima i mojim (ludim) mozgom. Kad ojačaju živci, izgubit će se i to. I spavati idem rano. Osam sati, pola devet ja sam već u krevetu. Već se davno, davno nije desilo da sam bila na nogama poslije devete ure. I ležim do jutra, čitavu noć ležim i ništa ne radim. Gospode, ja ne znam bolje kako da čuvam zdravlje svoje!

Još jedan prigovor ili savjet, ne znam kako da nazovem. Neka se odviše ne bavim duhovnim stvarima. Isuse, a zar mi ne bi morali reći: misli više na duhovni život, radi više na duhovnom radu. Čudno mi je ovo. Ta, sad ja, samo da sačuvam ovo zdravlje, tako malo obavljam duhovnih stvari. O, kako se rado spominjem prošlih dneva, gdje sam još ipak nešto raditi mogla – a onda mi zabraniše. „Poslušnost“ stupa na prvo mjesto i za volju poslušnosti morala sam žrtvovati mnogo toga. Ali poslušnost je Tebi milija od žrtve. Isuse, nije li premalo, sada što na polju duhovnome radim? Isuse!

Isuse, Bože moj!
24. IV. 1921.

Isuse! I danas dolazim k Tebi, ali ne kao svaki dan. Nešto Ti nosim, hoću da Ti prikažem. Nešto Ti dajem. Je l’ de, Ti ćeš primiti, makar moj dar nije od velike vrijednosti. Ti već vidiš, Ti već znadeš. Vidiš srce s kolikom ljubavi i spremnosti dolazi, znadeš kakovu Ti prikazujem žrtvu. Isuse, to zavjet je jedan. Zavjetovala sam danas da ću najvećom revnošću čuvati zdravlje svoje – ne samo čuvati, već činiti i sve ono što samo saznam da bi moglo koristiti i usčuvati zdravlje. I još nešto što me najviše stajalo žrtve, molit ću, molit ću svaki dan za zdravlje svoje. Molit ću Gospoda, da mi povrati zdravlje, samo ako se ne protivi njegovoj svetoj volji, molit ću da mi učvrsti zdravlje, e da što prije postignem cilj, za kojim po Božjoj volji težim, pa da se onda posve, posve predam u njegovu službu, da uzmognem svim silama raditi njemu na slavu. Molit ću da ozdravim, ali ne da me liši boli.

Gospode! Zavjetujem danas Tebi pred bl. Djevicom Marijom i pred cijelim dvorom nebeskim, da ću svom marnošću, od sada uvijek čuvati zdravlje svoje. Čuvat ću i vršiti sve što je potrebno da se uzdrži i učvrsti. I molit ću da mi vratiš zdravlje, ako se ne protivi volji svetoj Tvojoj, jer hoću na slavu Tvoju da radim, da postignem cilj, kojega si za mene Ti, Gospode, odredio. Milošću svojom osvrni se na mene, Gospode, da ono što obećajem uvijek i vršiti mogu. Isuse, obećala sam i čvrsto odlučila čuvati više ovo zdravlje svoje, a Ti podaj milosti da obećanju svojemu uvijek vjerna ostanem. A što me ponukalo da učinim zavjet ovaj? Što je u meni raspirilo toliki oganj? Gospode, ljubav Tvoja i želja da Ti uzvratim, da Ti svim srcem služim. Pozvao si me, Gospode, i dugo me već dozivaš. I rekao si što da činim i još me zoveš – a ja čujem, čujem i hoću i želim da se odazovem a ipak se ne odzivam. Molila sam vruće, da mi dopustiš uvidjeti što je s menom. I dopustio si. Ja se odzivam i spremna sam ostaviti sve i slijediti Tebe – poći za Tobom, tek samo jednu zapreku stavljam. Ti je hoćeš ukloniti – a ja se ne trsim i ne nastojim da se ukloni. I uvijek zapreku ovu „zdravlje“ – rekao si. „Kako da ti pomaže milost moja, s njome zajedno ako ne radiš?“ To me ponukalo – a ja Ti odmah, zavjetovah da ću poraditi i raditi e da što prije dođem tamo kuda me Ti zoveš. Ti si primio ovaj moj zavjet. Ti ćeš pomoći, Ti ćeš me voditi – i je l’ de, je l’ de, nije više čas onaj daleko, Isuse!

Bože moj – sve moje!
25. IV. 1921.

Pomozi, pomozi i blagoslovi, Gospode! Odluka je gotova. Učinit ću ono što mislim i Ti da želiš, što mislim, da je najbolje. Gospode! Pisat ću list, pisati pismo. A onda – onda u borbu. Ja se ne bojim. Znam, Ti si uza me, Ti se, Isuse, sa mnom boriš, Ti ćeš učiniti ono što je za me najbolje. Isuse, nije više daleko – Isuse moj – sve moje! Tko hoće da pođe za mnom neka se odreče sebe, uzme križ svoj i pođe za mnom.“ Idem, Isuse!

Isuse moj – Bože moj!
28. IV. 1921.

Isuse moj! Bojim se a ipak moram reći. Tvoja me ljubav tako okupila – ja više ništa ne mogu i ništa ne znam no ljubiti Tebe. I ta ljubav silna diže u meni želje da radim – mnogo da radim na slavu Tvoju. A Ti si me posve omamio ljubavi svojom – ja ništa ne mogu. Ni raditi, ni misliti, jer uvijek samo Tebe vidim. Isuse, smiluj se meni. Ostavi me na čas, samo ono vrijeme koje si mi odredio za rad. Ostani pokraj mene – samo nemoj preda me dolaziti. Uvijek, uvijek vidim Te pred sobom, oči se moje ne mogu odvratiti od Tebe. Ti hoćeš da ja radim, i ja hoću da radim. Ja hoću da dobro radim, jer radim za Tebe, rad moj prikazujem Tebi, pa neću da to, što Tebi prikazujem tek štogod bude. A kad si Ti pred menom ljubav u srcu što gori, većim, većim plane žarom, razbukti se, plamsa i – i sve se bojim da me sprečava u radu. Čuvstva su to, sama slatka čuvstva ljubavi što se dižu. A ja neću da moja ljubav samo čuvstvo bude. Hoću da ljubav svoju i radom Tebi dokažem – ljubav svoju da dokažem radeći mnogo na slavu Tvoju. Isuse, zato molim ostavi me na čas. U vrijeme, za rad što si mi odredio nemoj uvijek preda mnom stajati. Postavi se pokraj mene. Bolje ću onda raditi. Osjećat ću Tvoju blizinu i potražit ću Te okom koji puta – to će biti nova pobuda za rad. Isuse, ostavi me ali nemoj otići od mene. Nemoj, jer bez Tebe ja ne mogu ništa – odviše sam slaba. Isuse moj – sve moje! Jesam li time sagriješila Isuse? Jesam li Te uvrijedila, što Te molim da me ostaviš? Isuse, molim Te samo za to da mogu raditi bolje i više na slavu Tvoju. Isuse, moje milosrđe!

Bože moj – sve moje!
5. svibnja 1921.

Gospode! Zašto se tako plašim bilježiti dalje – zašto se bojim nastaviti dnevnik? Ne znam, a ipak mi je tako teško. Da ne pišem više – Ja sam već odlučila ne pisati – ali ja to ne mogu. Zašto mi rekoše da ne smijem ništa spaliti što napišem? Plašim se pisati kad ovo uništiti ne smijem što sam napisala. A nije li sve ovo samo moja taština i oholost? Isuse, Isuse, što da učinim?

Još kratko ovo je vrijeme, je l’ de, Gospode, još kratko – ta, onda će prestati ovakovo črčkanje – tamo, ah, tamo ću raditi samo što mi poslušnost nalaže u čvrstoj vjeri da vršim svetu volju Tvoju. Pjevat će moja duša i dalje, pjevat će pjesme radosnice i pjesme ljubavi će pjevati – ta, ona ne može a da ne pjeva – ali te pjesme neće ruka prenijeti na papir. Ostat će skrivene u duši mojoj. Sakrivene Ti ćeš ih, Isuse, slušati – ne nitko drugi – samo Ti. Isuse, Isuse, a Ti moguće želiš da bilježim i pišem? Govori, ja ne znam što da učinim.

+++

U mom srcu pjesmice se kriju,
Do prijestolja Božjega se viju.
Al’ na suncu grijat bi se htjele,
Razbit grudi moje one žele.
O pjesmice, kud vas želja goni?
U svijet – ali svijet taj vas ne shvaća,
Prezir vama bit svijeta plaća.
Ostanite, ostanite tude,
U mom srcu milo nek vam bude,
Sakrijte se u srce duboko.
Tu vas samo dobri Isus sluša
I radosna, sretna moja duša,
U mom srcu Isus vas cjeliva.

+++

Umoliše me da pjesmu jednu u čast Majci Božjoj napišem – pjesmu u kojoj se slavi uznesenje Marijino na nebo. Zašto su baš mene to molili? Zar ja to mogu? Ne – ja ne mogu – tek, Gospode, Ti kad pomogneš. Ja ne znam i ne mogu, a oni to ne vjeruju. Gospode, ako mora da bude, znam, Ti ćeš pomoći. Ali oni imadu onih koji umiju, pa zašto onda osvrću se na me? Da mi lakše bude, poslaše mi knjigu „Marijologija“. Radujem se toj knjizi, barem ću bolje upoznati dobru moju nebesku Majku. O Marijo, Majko Gospodina mojega Isusa Krista moli, moli i za me, Danicu.
U Krašiću, 5. svinja 1921.

+++

Gospode, sve na slavu Tvoju!
Per crucem ad lucem.[7]
Bože moj – sve moje!
10. V. 1921.

Zašto me, Gospode, toliki obuze strah? Zar ja mogu, ah, zar ja mogu da pjevam u slavu nebeske Majke moje? Ti znaš, Gospode, kolika se u srcu mojemu želja krije zapjevati u slavu Majke Tvoje – a i moje nebeske Majke. Ti znaš, Gospode, – ali znaš i nemoć moju. A oni me ipak zamoliše – prem poznadu neznanje moje. Sve, sve bih im htjela učiniti – sve što znam i mogu. Ne usudim se da zapjevam – ni ja ne znam. Pomisao ova kolikim me punila strahom. Nevjerni je sluga zakopao talenat u zemlju, umjesto da ga je uzeo i njime više zaradio. I ja zakopavam zar dar Božji u zemlju? Gospode! A ipak se bojim zapjevati. Gospode, Ti možeš, Ti pomozi. Gospode, Tebi u čast a blaženoj Djevici u slavu!

+++

Sitne kapi biser-rose

Caklile se sitne kapi biser-rose,
Po šarenom blistale se cvijeću,
Po travici, lišću, po drveću
Kao sitne, sitne suze.
Pa zar slute da im
Nešto milo što je,
Božja – Božja ljubav uze.
Već visoko sunce stoji
I dobro već grije
A po cvijeću još sitna
Biser-rosa krije.

Zar cvjetići danas plaču?
– pitali se nijemo,
Božjim čudom sakupljeni,
Božjim duhom nadahnjeni
Sveti apostoli.
Na sve strane svijeta
Niče plod njihova rada,
A sad čudom sastali se
Kod vječnoga grada.
Zar cvjetići danas plaču?
– pitaju se tiše,
I listići što li tuže,
kojim lahor njiše?

Uz Majku se sakupili
Krista Boga svoga,
Uz Majku se sakupili ovi
Da ljubavi svojom vrućom
Još ih jednom blagoslovi.
A kad zadnji bili su joj časi,
Tad se nebo – samo nebo glasi.

Zatitrale tanke žice
ko mjeseca zrake,
Zatitrale, zabrujale.
Samo s neba vječnog
harfe glase čut je take.
Kano romon potočića iz daljine,
Ko ključanje gorskog vrela,
Ko zujanje marnih pčela,
Ko lahor kad cvijeće ljubi,
Ko glas zvona
U daljini što se gubi,
Nebeska se razlijegala pjesma.
A kad svrši pjesma sa visina,
Tada Majka Božjeg Sina
Svetu dušu svome Bogu preda.

Srebrenaste tanke žice
Sa nebeskih harfa,
Titrale su dalje tiho,
Titrale su sa visina
Kad je tijelo – sveto tijelo,
Svete Majke Božjeg Sina
Blizu sveta Getsemana
u grob položeno.

Tri je dana na tom svetom mjestu,
Nebeska se čula pjesma mila,
I glasovi romonili harfe,
Na nebesim glase što je vila
Ali Gospod ne dopusti
U mudrosti svojoj
Da mu svete Majke tijelo
Što bez grijeha bi začeto
Iz kog i On začet bješe
Koje njemu život dalo,
Da u zemlji bi propalo.
Pa kad tri su minula već dana,
On uskrisi tijelo Majke svoje,
Pa uz pjesmu, mrlu pjesmu
S neba što je raznosila
Ovo sveto Majke tijelo
Zajedno sa dušom čistom
U nebeske uze dvore,
U nebesa uze gore
Da kraljuje u sve vijeke.

Kao dašak – mirisava dašak cvijeta,
Blagi kad ga lahor ljulja nježni,
Časkom stija – glasna časkom staje
Anđeoska mila pjesma
Nebesima na sve kraje.
Anđeoske redaju se čete
A za njima idu duše svete,
U srcima radost i sreća
U rukama kite rajskog cvijeća.

Sa usana pjesma,
Glas se ori
Pjesmom rajski
Odjekuju dvori.
Svi dolaze,
Raduju se,
Klanjaju se,
Pozdravljaju Majku Boga Krista,
Djevicu ko ljiljan što je čista,
Što oblakom okružena,
Ogrnuta sunca sjajem,
Zvijezda krunom okrunjena,
Sad prolazi neba krajem
Pjesmom slave Kraljicu nebesa,
Pa prosiplju nježno – puni sreće,
Pred Veliku ovu Gospu cvijeće.

+++

Bože moj – sve moje!
18. V. 1921.

I opet minulo je dana nekoliko – šutjela sam. Isuse, oprosti! Koliko Ti ljubavi, vruće ljubavi svijetu iskazuješ a zašto svijet tako malo na to se osvrće? Ne haju – ah, oni mnogi i preziru ovu ljubav Tvoju. A Ti ih svejedno ljubiš, milo ih dozivaš i kada se ogluše na pozive Tvoje, ne prestaješ ih dozivati. I još obraćaš na mile Tebi i zahvalne Ti duše, na duše, što izgaraju od ljubavi Tvoje i moliš ih: „Molite za duše njihove, za obraćenje molite grješnika.“ Znam, znam veliku ljubav Tvoju – ah, to ne razumijem – kako svijet gledajući u oči ljubavi Tvoje neće da je upozna, neće da je prizna. Ne razumijem zašto su im tako hladna srca, zašto ne dolaze na vrelo, na kojem mora svačije srce da se zapali – u tabernakulu zašto Te ostavljaju sama? O jadnici! Oči imadu a ne vide – uši imadu, a ne čuju. O jadnici odvraćaju se od sreće, pa u propast srću [srljaju]. Ne razumijem što u svijetu traže. Na laž, na varku, na himbu, na zlobu, na pakost, na zavist već su mnogo, mnogo puta naišli, poznadu već svijet, zgražaju se, a ipak još nešto u svijetu traže. Znam što traže – sreću. Hoće li je naći? A čemu im trud toliki, kad znadu kako je varava sreća svijeta ovoga, kako je nestalna, promjenljiva, kako se brzo gubi. Nema, nema sreće, osim u Tebi, Gospode! O jadnici, zaslijepljeni svijetom što luta dođite k Isusu, k tabernakulu se približite. Tamo ćete susresti u pravom značenju riječ ljubav, koju vi tako zlo tumačite, tamo će se i vaša zapaliti srca, tuj ćete naći ono, za čim zalud lutate svijetom gubeći napore i sile, ovdje, ovdje kod tabernakula naći ćete sreću. Ali ta sreća nije varljiva, kratka i promjenljiva, kao sreća svijeta ovoga. Ne – sreća je ova stalna. I neće vas ostaviti dok je sami ne odbacite. Ni smrt vam ne može ugrabiti sreće ove, ne, jer sreća ova je vječna. Isus – Isus sreća je vječna. K Isusu! K Isusu! Ne treba ga tražiti daleko – ta, On među nama živi – u tabernakulu. K Isusu! K tabernakulu! Znajte! Sigurni put u nebo preko tabernakula vodi!

+++

Pitalime

Pitali me:
Zar je srce tvoje komad leda
Kad ljubavi svoje nikom
Baš nikome ne da?

Pitali me:
Zar ti srce bez želje i težnje
Kad za svijetom ne kazuje
Baš nikake čežnje?

Pitali me:
A da zirnut u srce mi mogu,
Vidjeli bi ljubav vruću
Što je dadoh Bogu.

Vidjeli bi
Kako čežnja velika se krije,
Bogu služit – umać svijetu
Otići što prije.

+++

Bože moj – sve moje!
19. V. 1921.

Gospode! Bliži se evo blagdan, meni toli mio blagdan – Tijelovo. A veliki ima za mene dan ovaj značenje. Godišnjica, da godišnjica je to moga zavjeta. Pa zar ću i na ovaj dan (kao na svaki blagdan) biti bez svete Pričesti. Gospode, zar ćeš mi uskratiti na dan ovaj da okusim svu slast Tvoju. O koliko molim – Ti čuješ, koliko molim da mi ne uskratiš hrane za dan onaj. Znam, znam, Ti mi nećeš uskratiti – jer Ti me odviše ljubiš. Isuse!

A zašto, Isuse, dopuštaš toliko borbe i poteškoće za primanje presvetoga Tijela Tvojega? Koliko puta već bi klonula, da me vruća ljubav ne nuka, ljubav, koju si Ti sam upalio i koju Ti sam raspiruješ. O hvala, Ti, Isuse, hvala. Jer bez Tebe osjećam se tako slaba, da posve nemoćna – a uza Te, tko je jači od mene, kad si Ti u srcu mojemu? Isuse, nemoj, nemoj me nikada ostaviti. Ti znaš slaboću moju – a vidiš kolikom silom pako [pakao] nasrće na mene. Ja se ne bojim i ne plašim kad si Ti uza me. Jer pako kad ugleda Tebe u srcu mojemu, uzmiče, nemoćan je. A da Tebe nemam, što bi bilo iz mene. Već bi me davno zapleo pako u mreže svoje. Isuse, Ti si uza me. Nemoj, nemoj me ostaviti. Čuvaj me, ta, ja sam Tvoja, samo Tvoja i sva Tvoja. Znam, Ti čuvaš što je Tvoje. Isuse, Ti me toliko ljubiš – da ljubiš me, ljubiš me neizmjerno. A kako ja uzvraćam ljubav ovu? A ja bih, Isuse, ja bih Te htjela ljubiti više, više od sviju. Kako zaviđam onima koji Te više od mene ljube. Daj, Isuse, daj dopusti da Te jako – jako uzljubim. Moja misao hoću da je samo uza Te. Moja usta samo neka Tebe primaju, moj jezik samo od Tebi neka zbori, moja uda samo za Tebe da rade. Isuse, ja hoću, hoću da Te ljubim više od sviju bića koja su bila, više od sviju bića koja jesu i više od sviju bića koja će još biti. Isuse, daj dopusti da Te jako ljubim. Isuse, Ti si milje moje. Ti si Bog moj – Ti si sve moje!

+++

Daj u srcu zapali mi oganj,
Daj da gori, živim žarom gori,
Daj da plamen sav se k Tebi vije,
Srce svoje, Kriste, mu otvori.

+++

U mom srcu vrući plamen gori
Što zapali na vrelu se sreće,
Gori – danom svakim jače gori
Al’ dogorit nikad ne sm’je – neće.

Izgarat će – znam već kako dugo,
Još zapalit dušu mu je mnogu,
A tad bljesnut još će većim žarom
Kad se posve umiri u Bogu.

+++

Bože moj – sve moje!
20. V. 1921.

Zašto me baš u ove dane, Gospode, kad najviše mislim na samostan, kad se evo tija [tiho] spremam, zašto me baš sada slijetaju sa sviju strana da se udam.

– Gledaj, da se što prije udaš – rekla mi je baka za Duhove kad sam bila u Zagrebu. – O, ja gledam na obadva oka. Dao Bog da to što prije bude. Ja se zaista spremam. Je l’ de, Isuse, nijesam lagala. Ja se zaista spremam – i – o kako se radujem – nije čas taj daleko. A i braća i sestre slijetaju me. I njima rekoh da se spremam i to skoro, ako Bog da ovih praznika.

– Da joj vjerujemo? – pitala je moja šogorica (jer oni na svoj način, na svjetski tumače moje riječi).

– Ja vjerujem – reče brat moj – jer ne znam da sam kada čuo laž iz njezinih ustiju. Ja zaista zaviđam onome koji će dobiti Danicu za ženu – reče siromašni Mladen – samo da nam je znati koji je to sretnik. Nagađaju. Imenuju i ovoga i onoga – ja im se smijem. Ne znadu tko bi to bio – a pak netko mora da bude.

– Djeco, ja mislim da ona misli na samostan – reče tata kad mene nije bilo u sobi.

– Ne, ne, to sigurno ne. Prije moguće, ali sad je ona odviše vesela da bi htjela ići u samostan.

O, kako su kratkovidni. Ne vide, da baš nada, da ću skoro u samostan, uzdržaje u meni ovu veliku, da veliku radost. A tata i mama dobro misle. Poznadu oni Danicu – samo, o Gospode, kako će primiti pred njih kad stupim? Isuse, ja sve prikazujem Tebi. U Tebe se ufam – znam Ti me nećeš ostaviti.

Ja u nebu Majku imam

Ja u nebu Majku imam,
Dobru, milum blagu.
Ja u nebu Majku imam,
Imam Majku dragu.

Anđeli njoj klanjaju se,
Pjesmice joj poju,
Ali ona rado sluša,
Znam, pjesmicu moju.

Djevice je cvijećem rese,
Sretne što je kruže,
A od mene rado prima
I tek lati ruže.

Kraljicom je nebo zove
I slavom je vije,
A kad Majkom ja je zovem,
Milo mi se smije.

Ja u nebu Majku imam,
Imam Majku dragu.
Ja u nebu Majku imam,
Dobru, milu, blagu.

+++

Bože moj i sve moje!
21. V. 1921.

Gospode, kakova bijaše jučer moja Pričest? Rastresena, da silno rastresena. Isuse, jesam li smjela pristupiti? Bila sam tako uzrujana – da, najrađe bih bila pošla do oltara da dvorim kod sv. mise, kad mali siromah nije ništa znao. Isuse, moje milosrđe! Isuse! Isuse! Je l’ de, Ti me nećeš ostaviti, Ti ćeš mi sigurno pomoći. I sada novu kad vidim zapreku na put do samostana što mi stala ja se bojim. Moj Isus je uza me, On će mi pomoći.

Isuse, dobila sam pismo iz Varaždina. Oni me čekaju, to jest, Ti me, Isuse, tamo čekaš. Samo – ali ja nemam svega što bi trebala. I ako si sve nabavim nužno što je (a i to vežu mnoge, mnoge poteškoće), ono ipak neću imati potrebnoga novca.

– Miraz gotovinom 5.000 K. [kruna]. Gospode, odakle meni toliki novac? Ja nemam ni deseti dio toga. Isuse, zar ovaj novac, kojega sam oduvijek prezirala – zar je to najveća zapreka koja mi na putu stoji? Isuse! Ili je samo moja nemarnost što nemam. Ti si mi dopustio da nastupim na ovo učiteljsko mjesto u Krašiću, da si tako pomalo priberem što mi treba. I meni ostane svaki mjesec, kad platim stan i koštu 1.800 K – a od toga ja još do sada na sebe ništa, baš ništa nijesam nabavila – samo cipele jedne. Branku u Prag – mojima kući – a za mene mišljah ima vremena. Njima treba, ja se mogu strpjeti, za mene će se već na vrijeme dobri Bog pobrinuti.

Isuse, je l’ de, ja se nijesam varala. Ti ćeš se za mene pobrinuti – Ti me nećeš sada, ja kad trebam ostaviti. Ja znam, Ti me odviše ljubiš, a da bi me mogao zaboraviti. Kratko činilo mi se vrijeme, što me još rastavlja od žuđena cilja – a sada, sada mi je opet tako daleko. Isuse, zar će mi zaista biti nemoguće zbog manjka novaca, ovih praznika u samostan? Isuse! Da još jednu godinu u svijetu služim? Da uštedim toliko, koliko mi treba? Isuse, još jednu godinu? Čitavu godinu? Ledeni me, Isuse, znoj oblijeva na pomisao ovu. Žrtva, bila bi to za mene, najveća žrtva do sada što si je tražio. Ali, zar veliku i tešku žrtvu da ne prikažem rado Tebi? Gospode, Gospode, ja je evo rado prikazujem, već sada Tebi, prem još ne znam hoćeš li je od mene tražiti ili ne. Primi, Gospode, prikazanje moje i podaj milosti i snage da je prikažem i podnesem onako Ti kako od mene tražiš.

Ali svejedno ja se ufam, čvrsto ja se ufam da me nećeš ostaviti. Prem mi se cilj moj tako daleko ukazao – ja osjećam da, osjećam ga blizu. Isuse, Ti sam me vodiš. Zar Ti ne trebaš siromašne Danice bez novaca? Zar bi Danica sa hiljadama u Tvojim očima vrednija bila. Znam, znam Isuse, Ti ćeš Danicu uzeti i bez novaca. Ti me nećeš ostaviti. Gospode, još samo mjesec i nekoliko dana. Isuse, borba sad je najžešća. Budi uza me. Ti moraš, Ti moraš pobijediti. Ja se ne bojim – jer ne ja – Ti se za mene boriš. Želiš li da borba dulje potraje – teška da bude – evo službenice Tvoje. Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja. Potraje li borba dugo ili kratko vrijeme, bude li teška ili laka – onako će biti kako si u ljubavi svojoj odredio – a ono, Ti što odrediš sigurno je dobro, ja se za to ništa ne bojim. Gospode, posve se predajem Tebi i prepuštam sve na Tvoju svetu volju. Isuse!

+++

Imam Majku

Imam Majku,
Najljepšu od majka sviju,
Niti trunak grješne ljage
Ne dirnu se duše njene.
Ko sunce je Ona meni,
Ko zvijezde su u nje zjene.
Imam Majku,
Najbolju od majka sviju,
Na mog žića teškom putu
Ona mene svuda prati.
Nada mnom vijek ona bdije,
Ne trebam je dozivati.
Imam Majku,
Miliju od majka sviju,
U njezinom oku nebo
A rukama milost daje.
Njezin osmijeh tješi, blaži
I najteže duši vaje.

Imam Majku,
Moćniju od majka sviju,
Majka Ona Božjega Sina,
Duše svete u nebu bez broja
I anđeli Kraljicom je zovu,
Al’ Marija Majka je moja.

+++

Spomeni se, o Majko moja, predobra Djevice Marijo, spomeni se za ljubav Isusa Krista Sina Tvojega i potrebe moje. Spomeni se i pomozi, jer Ti hoćeš i Ti možeš pomoći. O Marijo Majko moja, vodi me tamo dobri Isus kuda me zove. Marijo!

Isuse moj – Bože moj!
22. V. 1921.

Gospode!

Zašto su mi jučer dali da jedem meso? Bio je petak – kvatreni petak – a ja sam morala jesti meso. Nitko nije primijetio borbu meni koja je bila. Isuse, ja sam prikazujući ovu žrtvu Tebi, jela meso ono što su mi dali. Je l’ de, Isuse, Ti si mi oprostio. Poslušnost mi naloži tako. Isuse, moje milosrđe! Isuse, kako Danica vrši Božje i crkvene zapovijedi? A već sam navršila i 21. godinu života pa me i zakon posta veže. A oni kažu da sam slaba pa na post ni misliti ne smijem. Nije, nije njihova krivnja. Sve je samo moja velika nemarnost. Dobri moj Isuse, milosrđe!

Bože moj – sve moje!
23. V. 1921.

Sada – gdje sam već na dohvatu cilja – sada zar Ti bi me mogao ostaviti? Ne, ne nisam to ni časak vjerovala. Ti ćeš mi pomoći. Ti ćeš, da, Ti ćeš sam ukloniti sve one još zapreke na putu koje mi stoje. Je l’ de, ne trebam se plašiti. Ja ne vjerujem da Ti Danice, nećeš, zato jer novaca nema. Ako treba, Ti ćeš joj sam nabaviti. Isuse, Danica je tako siromašna – siromašna na svjetsku sudeći – ali – da bogata, silno bogata je kad Tvoju ima ljubav. Što meni još treba kad me Ti ljubiš? Isuse, podaj mi milost i ljubav svoju – tad si mi sve, sve dao. A samostan? Dobri Isuse, daj dopusti, dopusti, da me još ovih praznika sahrane u riznicu Tvoju. Znam, da duša ova moja nije vrijedna da se čuva u riznici Tvojoj, u riznici u kojoj su pohranjene tolike Tebi mile a i dobre duše. Ali, Isuse, i ova siromašna krepostima i bijedna moja duša Tvoja je, Tvoja je – i za nju je tekla Tvoja predragocjena krv. Isuse, Tvoja je, Ti ćeš je spremiti. Osjećam se, Gospode, ko riba na suhu, kad je i čeka, čeka milosrdna ruka u vodu da je baci. Daj, Gospode, ribici jednoj na suhu kopnu svijeta ovoga što izgiba, daj dopusti i turi je u vodu. O, kako će ona veselo i živo zaplivati. Bude li morala još dugo na kopnu da izgiba – ponestat će joj sila – a želja za vodom, vodom živom smorit će je. Ribu stvorio si u vodi da živi – daj, daj onda baci je u vodu! Gospode!

Zaista ko ribica na kopnu se osjećam. Ne gubi li ribica svu svoju fizičku snagu kad vode nema za koju je određena i za kojom čezne. Zdrava je – a izgiba, gubi snagu i ne nađe li tkogod u vodu da je baci – uginut će. Nije za nju ni najčistiji uzduh svijeta ovoga nježnim protkan mirisom ruža – ona samo za vodom čezne. Voda, voda neprestano vapi gubeći sve više snagu svoju. I podignu je milosrdne ruke. Nema joj pomoći više. Sirotica odviše je oslabila – uginut će. Voda, zavapi još jednom molećim pogledom ribica – i stavi je milosrdna ruka u vodu – ribicu stavi u vodu koja je izdisala – i gle – ribica ona što je već izdisala veselo zapliva. Zdrava je opet u vodi povrati joj se sva izgubljena na kopnu snaga. Ne kruže je više nježne ružine latice, ne blaži je lahor mirisom protkan cvijeća – ona ne mari – u vodi je za kojom je čeznula i izgibala.

I za mene misle da sam bolesna. Jest oslabili su živci – slabi su nešto – jer nemaju vode za kojom čeznem. Izgibam ko ribica na kopnu – izgibam u zagušenoj vrevi svijeta ovoga. U vodu, Gospode, u samostan – u vodu. I ribici u vodi vraća se snaga – i moja će se snaga povratiti uz pomoć Tvoju – Gospode, tamo u vodi u samostanu. Isuse, dobri Isuse, pomozi! Što da učinim, na koji način da sve uredim? Trebala bi novaca, a novaca nemam. Isuse, znam, znam Ti ćeš mi pomoći. Pogledaj, obazri se, Gospode, na bijedu moju. Kad je ugledaš, znam i čvrsto vjerujem da ćeš mi pomoći, jer u ljubavi svojoj Ti ne možeš prečuti i odbiti vapaja molbe. Gospode, odkako pamtim za jednim čeznem, za jedno molim. A sada gdje mi je na domaku, već skoro i rukom dohvatiti mogu, kroz godine i godine za čim sam pružala ruke, Gospode, sad mi najviše treba pomoć Tvoja. Samo Ti možeš mi pomoći – a Ti ćeš mi pomoći za to mi jamči velika ljubav Tvoja.

Isuse, sve na slavu Tvoju!
Ako tko hoće da pođe za mnom, neka se odreče samoga sebe, uzme križ svoj i neka pođe za mnom!
S Križem za Kristom!

Bože moj – sve moje!
U Krašiću, 24. V. 1921.

O, kako mi se dugo u očekivanju čine dani. Još mjesec dana, trideset još dana, trideset još dana, a meni se to tako dugim čini. A onda, Isuse, trideset kad mine dana, onda – ja čvrsto vjerujem – onda ću u samostan. Ima još zapreka nekoliko – ja ih se ne bojim. Ta, Ti si uza me, Ti me vodiš. Pa čega još da se bojim? Tvoja vruća ljubav uklonit će sve, sve što mi priječi na putu.

Isuse! Daj, Isuse, da me brzo prođe ovo vrijeme. A proći će, jer ga imam ispunit još mnogim poslom. Da, još prije nego se zaklonim u sigurnu luku, još prije dovest mi je sedamdeset malih čistih nevinih srdaca. Isuse, Ti ih tako voliš, Ti si blagoslovio rad moj – da, Ti si sam po meni radio, te se dječica ova već dobro pripremila. Kako se gospodin župnik začudio tako sigurnim i jasnim odgovorima dječice moje.

– Ja se više ništa ne brinem, sve vam pripuštam, rekao je, kad je jednom došao da vidi kako naša priprava napreduje. Isuse, Ti čekaš na ova malena, Tebi tako mila srca. Htjela biti u njima, ugodan i mio stanak pripraviti. Htjela bih posuti ih latima rumene ružice i ljiljan cvijet da Tebi miriše i ljubica cvjetići da Te kruže u srcima njihovim malim. Isuse, ja ću ih dovesti k Tebi – a onda, onda ću ih ostaviti. Je l’ de, Isuse, Ti ćeš ih onda voditi na života putu, Ti ćeš ih čuvati. Tvoja su ova mala srca, koja Ti toliko voliš i ja što ih volim. Meni si ih na godinu jednu predao. Bojim se – ne znam jesam li izvršila zadaću svoju – jesam li izvršila ono, Ti što si od mene tražio. Isuse, čuvaj dječicu ovu – duše čuvaj njihove u vječnosti da se spasu!

Bože moj – sve moje!
25. V. 1921.

Stiže mi pismo iz Zagreba. Piše Danica [Kaurić], da se na sva usta govori da se Danica Širola udaje. Isuse! Kakve su to glasine? Bit će sad koje kakova pripovijedanja i šaputanja, a sve na moju kožu. Neka im bude, Isuse, neka se raduju, ako ih to veseli – ja sve, sve prikazujem Tebi. Pa ja se u samostan spremam. Zar ne, Isuse, Ti si Onaj, koji će me uzeti – a oni toga ne znadu. O, kako se ja radujem za Tebe poći. Isuse, još ovih praznika, na početku praznika, ah, samo da to vrijeme brzo prođe. Kako mi se dugo čini. Ah, zašto su baš sada, gdje sam evo duhom posve u samostanu, zašto baš sada takve vijesti? Svi koji me poznadu čudno ih primaju, a ipak vjeruju. Kako li će otvoriti oči kad čuju da je sam Isus vjerenik Daničin. A još nisam čula s kime su me združili. Neka slobodno biraju, Danica je već davno odabrala. Isuse, ne krati milosti svoje u ove odlučne časove. Sve, sve ja prepuštam Tebi. Znam, Ti ćeš najbolje urediti. Isuse, Danica je Tvoja, samo Tvoja i hoće uvijek Tvoja da ostane. Ti je čuvaj Isuse!

Milosrđe, Isuse, milosrđe!

Pogriješih opet. Već dva dana redom. Stara se javila pogreška moja. Zaboravila sam opet uzeti južinu – nema tetke kod kuće da me sjeti – a ja tako malo mislim na sebe. Isuse, oprosti! Od sada pazit ću bolje, jer je to potrebno da se učvrsti moje zdravlje!

Isuse – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
Na Tijelovo, 26. svibnja 1921.

Isuse! Sjećaš li se danas godine dana? Znam, znam, Ti nisi zaboravio. I danas si čuo, kako sam žarkim riječima, riječima čeznuća izgovorila riječi zavjeta mojega. Isuse, Ti si i to vidio, da su danas riječi ove većim, mnogo većim žarom izrečene, mnogo većim žarom izrečene bile, a taj žar, Isuse, taj žar Ti si sam razbuktio. Ali si od mene danas tražio i žrtvu. Gospode, prikazala sam Ti žrtvu – samo me plaši nisam li moguće ipak mogla ići na svetu Pričest. Ti znaš kako mi bilo teško, na ovaj svečan dan da ostanem sama. Ti si htio i tako je bilo. Žrtva, da velika je žrtva za mene ostati jedan dan bez Tebe – bez svete Pričesti. Gospode, zašto to baš na blagdan mora da bude? Kako je teško, Isuse, Tebe kad nema! Ali, Ti si ipak uza me. Znam i vjerujem. Gospode, Gospode, u pomoć mi priteci!

U borbu – žestoku borbu danas da stupim – Ti želiš. Isuse, Ti želiš! Ne bojim se borbe ma kako žestoka bila. Isuse, Ti si preda mnom, za mene Ti se boriš, a Tebe nitko svladati ne može. Isuse, bori se za mene, jer sile moje tako su slabe! Prije godinu dana dopustio si da učinim svečano – vječni zavjet – Tebi da se posvema prikažem i predam – Isuse. – Godinu dana trajala je ova priprava i danas na godišnjicu, za mene tako svečana dana, danas hoćeš javno da započne borba. Isuse, u pomoć! Borba je započela – borba za samostan – s roditeljima mojim. Isuse, u pomoć! Mislila sam stupiti pred njih u praznike, kući kad se vratim. Međutim, Ti si, Isuse, drugačije odredio. Pisao je tata. Strogo i ozbiljno je pismo. On želi da znade što je, jer se na sva usta govori da se spremam na udaju. „Podjedno govore da ćeš se udati, – da ćeš u redovnice, pa mi je sav taj ‘nukstuni’ već dozlogrdio. Javi mi dakle, što je to sve? Što to ima da znači, da ne budem mutan međ čeretušama.“

Isuse, Ti želiš, vidim Tvoju želju, Ti želiš da već sada pišem tati. Hvala Ti, Isuse! Vidim, vidim u tome mnogo dobra, vidim opet Tvoju nježnu brigu za me i to me nanovo krijepi i učvršćuje u vjeri, a jači za borbu u koju se evo s Tobom upuštam. Borba će početi prije no što sam ja mislila, a dobro, koje mi jasno izbija iz ove želje Tvoje jest to. Ti znaš kako sam spora jezika, znaš, govoriti da ne znam – a pisati da mi nije teško. Znaš, da pismeno mogu se jasnije i bolje izraziti, pa će i oni bolje vidjeti i razumjeti što želim i mislim. A drugo, Isuse, stvar će se prije riješiti – je l’ de, prije – a onda, onda u Tvoj zagrljaj, Isuse! Ti si tako odredio, Isuse! Zar i Ti želiš što prije da dođem? A moja želja – moju vruću želja Ti poznaš. Isuse, blizu je vrijeme. Podaj snage za borbu. Ja sve Tebi pripuštam Isuse, jer se u Tebe čvrsto ufam. Ipak se borbe malo plašim, ali ime već samo ljubav Tvoja razgone bojazan ovu. Isuse, Ti znaš da još nikada u životu nijesam ma baš ništa učinila protiv volje oca mojega. A sada, kako će sada biti? Ti ćeš, Isuse, Ti moraš pomoći! Isuse, s Tobom stupam u borbu! Pisat ću. Daj pomozi – znam Ti ćeš pomoći, da napišem pismo, dobro da ga napišem, e oni jasno uvide, ono, što već davno slute. Isuse, moje milosrđe! Marijo, pomozi! Vodi me k Isusu! Uza me stani, čuvaj me, brani. Pomoći mi možeš, znam, Ti hoćeš. Isuse, Marijo!

Bože moj – sve moje!
27. V. 1921.

Dobri moj Isuse, zar da se plašim kad znam da si Ti uza me. O, ja se ništa ne bojim. Ti ćeš sve urediti onako kako je najbolje, čemu da si razbijam glavu. Ta, sve sam predala u Tvoje ruke – a Ti ćeš se već dobro pobrinuti. Piše mi časna majka iz Varaždina: „Uzdam se da Vas Gospod zove, a kad On zove, tad On pripravlja i otvara sve putove. – Dao Bog našli se u našoj svetoj kući ko ptica u zraku i ribica u vodi.“

Bože moj – sve moje!
28. V. 1921.

Isuse, više se baš ništa ne plašim. Tako se radujem. Bacam se u uzburkano more da ga prebrodim, jer već Te gledam blizu tamo u luci mira raskriljenih ruku čekaš. Nijesi mi daleko. Još koračaja nekoliko. Ali najbjesniji sada podigoše se valovi, zar ćeš dopustiti da klonem, sada gdje mi je već luka mira već na domaku? Zar ćeš dopustiti da posrnem – a dosad si me vodio kroz buru života ovoga? Ne, ne! – Ti me odviše ljubiš. Vidim sagibaš se i pružaš mi pomoćnicu ruku. Isuse, još samo koraka nekoliko, ali kroz bijesni val jedan. Uhvati me blagom rukom svojom, da me val, ovaj zadnji val, što me još rastavlja od Tebe, da me ne satare. Isuse, ja čvrsto, čvrsto vjerujem u pomoć i ljubav Tvoju. O, kako se radujem. Teškoće i patnje, borba što sobom donaša ne umanjuju radosti i svetoga mira duše moje. Pouči me, Gospode, kako da sastavim pismo za tatu. Per crucem ad lucem!

+++

Isuse!
Kroz burno more prolazim života,
Kroz burno more moji puti vode,
Na kamani – trnje posvuda nahode,
Ja kročim naprijed jednom samo cilju.
S valovima ja se mora borim
I opirem se oštrom onom trnju,
Al’ naprijed kročim – s ljubavi jer gorim,
Cilju svom ja upirem oči.
Do njeg samo želja mi je doći,
Naprijed kročim – ničeg se ne bojim.

Već do cilja moga nij’ daleko,
Isus dobri već mi pruža ruke,
U okrilje svoje da me primi,
Da se sklonem iz te svijeta buke,
Koračaja nekoliko samo.

Još do luke sreće, mira za me,
Dobri Isus gdje no čeka na me
Koračaja nekoliko samo,
Al’ val jedan strašni mi je proći
K Isusu da svom mogu doći.

Kako otpor svladat sile ove,
Nemoć kad je velika u mene?
Sad da klonem, kad za malo časa,
Dohvatit mi luku vječnog spasa?

Ne bojim se – ta, Isus me čeka,
Koj ljubio mene je odvijeka,
Koj kroz burno vodio me more,
Pruža već mi svoju svetu ruku
Da kroz zadnji val što na me bjesni,
Vodi me u svoju svetu luku.

+++

Bože moj – sve moje!
29. V. 1921.

U Varaždinu mi traže da im pošaljem svjdodžbu o dobrom ponašanju. Morala sam za to zamoliti g. župnika. Bojala sam se toga, jer mišljah da je zgodnije te stvar moja ne dođe na javu, prije no se posve riješi.
– Gospodična, a zašto vi to trebate? Znam već, je l’ de, za samostan. Zaista, koliko vas ja poznam, držim da je za vas to najpametnije što možete učiniti. Isuse! Ništa nijesam odgovorila na ove riječi, ali g. župnik[8] je vidio da je tako. A sada, sad već to znadu i učiteljice i g. učitelj.
– Izgubit ćemo našu malu – govore kolegice. Koga ćemo onda dobiti? Danice više nikada.
– Ostavit će nas mala – govori g. učitelj. Hoću li još kada dobiti takovu učiteljicu?
Isuse! Neka znadu, slobodno neka znadu. Zar da trpim. Ja nikome ne govorim, jer sreće svoje ne mogu nikome reći, ta, oni me ne bi razumjeli. Ja ne govorim, a oni ipak tako zaključuju. Ta, smiju, ja im ne branim. Zašto me svagdje tako nježno i milo susreću, zašto na samu ljubav dolazim? Isuse, ja toga ne zavrijedim – ja se toga plašim. Ti znaš da ja samo Tvoju ljubav tražim – a ljubav svijeta ovog prezirem. Ili, ah, da, Ti me toliko, da, Isuse, toliko ljubiš da me baš na svakom kretu ljubavlju dočekaš. Isuse! A kako ja uzvraćam ljubav ovu?

Isuse – Bože moj! Bože moj – sve moje!
30. V. 1921.

Isuse! Čuvaj Danicu. Čuvaj, dopusti k Tebi da se zakloni. Kako mi se mjesec dana dugim pričinja, a ako ćeš tražiti od mene dulje još da potraje kušnja? Gospode, evo me Tvoja neka se vrši volja! Znam, Ti me nećeš ostaviti.

Bože moj – sve moje!
1. lipnja 1921.

Gospode! Sastavit ću pismo za roditelje moje. Pismo, u kojem mi je otkriti njima želje i namjere moje. Gospode, pomozi! Pisat ću prekosutra. Sutra moram ići na učiteljsku skupštinu u Jasku, pa ne mogu to sutra obaviti. Pomozi, pomozi, Isuse! Isuse, s Tobom u borbu! Budi uza me!
AMDG![9]
Mili i dobri roditelji moji! Drugačije ja sam odlučila, ali je dobri Bog ovako htio. Bogu hvala! Ovako sigurno je bolje. Imala sam namjeru odluke svoje otkriti Vam u praznike, kući kad se vratim. Šutjela sam do sada, jer, mišljah, vrijeme nije još da govorim, a nipošto da se pokažem neiskreno prema Vama. Je li Vam, roditelji dragi, kada Danica neiskrena bila? Ne – ni sada neću to da bude. Sve, sve ću Vam reći, pa kad želite sada, evo ja sada i činim.

„U dobi si, milo moje dijete,“ – pišeš mi dragi oče, – „gdje sama možeš da odlučiš svoju budućnost koja je ionako u Božjim rukama. Ja imam još pravo da znam kakove se odluke stvaraju u Tvome mladom srcu, da Te svjetujem, poučim, da Ti pomognem, koliko to dopuštaju moje sile.“

U dobi sam, kažeš, gdje mogu sama da odlučim. O, kako sam dugo čekala dobu ovu, da smijem jednom javno izreći ono, što već davno, davno u mojemu se krije srcu. Dobri moj oče, ja sam odabrala, ja sam odlučila. Hoću, jer dobri Bog tako hoće, da idem u samostan. I ništa, ništa neće me odvratiti od namjere moje, jedino dobri Bog kad bi drugačije odredio.

U samostanu hoću, dobrome Bogu da sve svoje sile posvetim, posve da mu se predam, hoću, da mu barem toliko, koliko mi sile dopuste, povratim za mnoga ona dobra, što ih je udijelio meni, Vama milima mojim i svima ljudima. A kako je malo što mu ja mogu dati. I ovo malo zar još da dijelim svijetu i njemu? On je meni cijeloga sebe dao i daje mi se svaki dan u sv. Pričesti kad ga primam, a ja njemu da mu ne dam cijelu sebe? A Vi dobro znate, da želja ova moja nije ni od danas ni od jučer. Sjećate li se, kako ste me još od malih nogu često nazivali „časnom sestrom“, a niste ni slutili, da ste baš time pobuđivali srcu mojemu želju, da redovnicom zaista postanem. Često je znala moja dobra majka reći, a spominjem se toga još iz dana kad sam pučke škole polazila: „Da zaista Danica ode u samostan, tamo bi za nju najsigurnije bilo.“ O, kako sam ja dobro upamtila riječi ove. A sada, sada zar drugačije misli? I prem je ova želja u srcu od najranijeg djetinjstva, prohujila je ipak oluja jedna teške, teške borbe dušom mojom, prije no sam stalno odabrala. Na jednoj strani vidjeh Vas, dobri moji roditelji, a na drugoj dragoga Spasitelja. I Vi me zovete, i On me zove. I Vas volim i Njega volim. I k Vama bih htjela i k Njemu bih htjela. Ah, kako mi bijaše teško. Kuda, na koju stranu? I čujem Vas gdje mi govorite: „Mi te tako volimo!“ I Isusa čujem: „Tko te voli više od mene?“ – „Mi smo toliko učinili za te!“ – s Vaše strane – a Isus: „Zar se ne spominješ što sam ja učinio za tebe?“ – „Mi imamo pravo na tebe“ – opet Vas čujem. – „Tko ima veće pravo na tebe od mene?“- čujem Spasitelja. Al’ još nešto mi dovikne Spasitelj, još nešto, a to stvori u meni čvrstu odluku. Isus je iznio pobjedu – ja hoću da idem u samostan.

Čista me i sama ljubav Spasitelja u samostan vodi. Nemoguće, kako sam naklapati čula, simpatija prema nekim redovnicama, mojim učiteljicama iz učiteljske škole. Ne – ljubav je prema Spasitelju, što je sam njeguje u srcu mojemu. Odabrala sam zato uz pomoć i milost Božju kuću, kuću u kojoj ni jedne duše još ne poznam, a niti mene tko od njih pozna. Uršulinski je to samostan u Varaždinu. Znam, strogi je to red iz kojega se više ne izlazi – promislila sam dobro – ali kad idem, hoću da idem zaista u samostan.

Bojiš se za čast imena našega. „Kad se radi o ozbiljim stvarima, koje važe po čitavu budućnost moje djece i čast našeg imena, onda, držim, da imam pravo i znati za svaku namjeru i svaki čin vaš!“ – tako mi pišeš. Jest, oče, Ti imaš pravo to znati, a Danica nije nikada ni pomislila da Ti uskrati ma i trunak samo prava Tvojega. Ako ja idem u samostan – ako me redovnicom nazovu – zar je time oskvrnjena čast našega imena? Nije li u svijetu veća pogibelj da oskvrnem, meni ovo sveto ime po Tebi što ga nosim. Zar moguće nije najveća čast služiti Bogu? – „Ja sam se veselio da si postala učiteljica“ – pišeš dalje. Učiteljica – zar ja ne budem i tamo učiteljica? Moj se učiteljski rad prenaša samo iz jednoga mjesta na drugo. Čujem, čujem gdje mi govoriš – i u svijetu možeš živjeti sveto, i u svijetu možeš učiniti mnogo na salvu Božju, dapače danas i treba duša za Božju slavu da se bore. Reci, ne bi li svijet nazvao ludim čovjeka, koji na slaboj barci plovi po valovima uzburkanog mora i neće da se zakloni u luku, koja mu je na domaku, u luku u kojemu već dobaciše užeta, koja su zahvatila slabu barku njegovu u sigurnost da je vode. On da odbaci pomoć milosti i ljubavi ove i da dalje plovi uzburkanim morem? Zdrav razum svakomu kazuje, što treba ovdje da se učini. I u svijetu možeš učiniti mnogo dobra. Znam, i zaista treba takovih u svijetu da se bore za slavu imena Božjega i dao Bog našlo ih se mnogo. I od mene dobri Bog da to traži, zar ja ne bih rado prigrlila volju njegovu svetu. Ali je drugo, što od mene Gospodin traži. Orao je zato u visini nad svijetom ovim da krili, a ribici mjesto je u vodi. Uzalud je ribu, ma i najsitnija bila i tijelom i duhom, uzalud je držati na kopnu, kad je Gospod odredio u vodi da živi. Nije za nju ni najčistiji uzduh svijeta ovoga, nježnim protkan mirisom ruža i ljiljana – ona samo za vodom čezne i uginut će, ne nađe li se milosrdna ruka u vodu da je baci.

Mili roditelji, i pred Vama evo ribice jedne takove, ribice, koju Vi svojom nazivate, koje sreća, kažete i Vaša je sreća. Milo ona uzdiže oči k Vama i moli: „Pustite me u vodu!“ Zar nećete Vi, koji joj sreću želite, zar je nećete pustiti u vodu da živi. Volite zar gledati pokraj Vas kako ugiba? Ne – ja znam, ja vjerujem, da Vi ne kratite sreće djeci svojoj. Ne silite me u svijetu da živim, za drugo kad osjećam da sam zvana. Nije li Vam i previše gledati nesreću jednoga od djece Vaše. I baš ova nesreća dobroga moga brace Mladena[10] još više učvrsti u meni odluke ove moje. Od djece, koje Vam je dobri Bog mnogo udijelio, je l’ de, Vi ćete mu rado jedno prikazati. Ta, time ćete povratiti Gospodu samo ono, što je njegovo, što je samo u ljubavi svojoj Vama dao. Znam i čvrsto vjerujem da se nećete protiviti volji Božjoj. U molitve se Vaše preporuča, dobri Bog da mi pomogne ustrajati do kraja, mnogo Vam zahvalnosti dužna Vaša kćerka Danica
U Krašiću na blagdan Presvetog Srca Isusova
1. lipnja 1921.
Gospode, Ti blagoslovi, Ti čuvaj! Bože, Tvoja neka se vrši Tvoja sveta volja.

+++

U Krašiću, na blagdan Presvetog Srca Isusova
3. lipnja 1921.

Bože moj – sve moje!

Isuse, koliko imam danas da Ti kažem. Jučer u Jaski – jesam li učinila krivo? Oni me kako sam čula nazvali dosadnom – osudiše, što sam izašla. Isuse, Ti znaš kako je bilo. Držim da sam učinila onako kako si Ti htio. Na samoj skupštini učiteljskoj bilo je dobro. I kod ručka – tek poslije nijesam mogla izdržati. Zašto nijesu htjeli da idemo kući? Zašto je ona čaša vina tako zamamna? Isuse, svladavala sam se dugo – s Tobom sam se zabavljala u mislima svojima – ali kad zaključiše gospoda, da se u znak prijateljstva poljube sa svim prisutnim učiteljicama, ja sam neopazice izašla. Isuse, Danica je Tvoja i ničija. U ovakova društva nikada nisam zalazila pa mi je već nesnosno bilo među njima. Izašla sam i sjela na klupu šetališta. Primijetili su da me nema i osuđivali za to. Ne marim, što me ljudi osuđuju – meni je glavno je li Bog moj zadovoljan sa mnom. Isuse, sve sam Tebi prikazala. Je l’ de, Ti si sve to primio, Isuse! Isuse, smiluj se meni! Zar još dugo da dišem nečisti uzduh, koji me okružuje. Nije li velika neprilika od nečistoga zraka da se oboli? Isuse, dopusti ribici što prije u vodu da smije.

Gospode, Gospode!

Borba je žestoka započela – žešća no što sam je očekivala – ali ja se ne plašim – ta, Ti se za mene boriš. Stiže mi pismo od tate, od mame i od brata. Jest, Isuse, potekoše suze, suze bola što ga osjeti u onaj čas duša moja – ali ja ga radosno prikazujem Tebi. Isuse, Danica nije ni hip jedan odustala od odluke svoje. Dižu se na mene i kako se dižu. Brat moj Mladen postavio se na čelo oluje koja bjesni na me. A ja ih se ne bojim, ja ih se ne plašim, tek me boli i žao mi je što su tako zaslijepljeni. „Bude li tako i Ti doista pođeš u samostan, znaj prije svega, da će se svi protiv toga uporno opirati, znaj, da si nama i roditeljima zadala smrtnu ranu, a mene, da Ti iskreno kažem, mene si izgubila – i učinit ću nešto, što ne bude nikome ugodno“, – tako mi Mladen piše. Da me to smuti? O ne! Ne pozna Mladen još Danice. Isuse, zar ja krivo činim svojim roditeljima, ako za Tobom pođem. Do sada sam im sve što sam imala davala, i pomagala u svemu, ali oni nijesu najnužniji pomoći moje. Imam još tri starija brata, i četiri mlađe sekice. Je l’ de, Isuse, Danica ne čini krivo. To su samo zamke đavla, koji bi htio da me ustraši i nemir da mi uvede u dušu, u nadi, da će me onda lakše odvratiti s puta, po kojemu odlično koračam. Ali se ljuto vara. Mira duše moje ne može više smutiti jer u duši mojoj Ti, Isuse, kraljuješ. A kad samo pomislim na riječi Tvoje: „Tko oca, majku, brata, sestru ili koga drugoga više ljubi od mene, nije mene dostojan.“ Isuse, ja njih volim, ali Tebe ipak više, mnogo više volim, o mnogo više volim. Isuse, Danica je Tvoja i ostat će uz pomoć Božju uvijek Tvoja. I grozi se da će nešto učiniti, što ne bude nikome ugodno. Ni to me ne plaši. Strašno mi je kad pomislim, da bi zbog mene izgubio dušu – ali za to ćeš se već Ti pobrinuti. Neka učini što hoće, samo neka sačuva dušu svoju. Isuse, Ti nećeš dopustiti da propadne duša miloga mi brace Mladena. Siromah, mnogo je već prepatio. Daj da to bude na spasenje duše njegove. I dalje još piše: „Odeš li u samostan, onda znam, da Te je strah života, jer istom kušnje stavljene od Boga u životu tko ih svlada i koji ih podnese taj zasluži nebo i raj – a biti zatvoren i prisiljen na pobožnost nije junaštvo.“ O, kako krivo shvaćanje samostanskog života! Isuse, Ti znaš Danicu. Zar se Danica borbe boji i teškoćama i križu zar izmaći želi? Dopustio si mi već mnogo da podnesem – i znaš kako je Danica podnašala. Zar pred križem bježim. A nije li se molba moja često dizala Tebi, molba trpjeti da mnogo smijem. S križem za Kristom! Ova lozinka moja zar ne otkriva dosta jasno da pred križem ne bježim. Isuse, neka svi oni misle što hoće, Danica je Tvoja i ostat će uvijek Tvoja. Oni bi htjeli da se udam. Šta li mi sve ne obećaju ako se udam. Isuse, ja se smijem. Zar time Danicu predobe. Danica je Tvoja. Ništa ona, baš ništa ne treba samo ljubav Tvoju! Isuse, budi sa mnom u borbi koja se evo već razmahala svojim krilima. Budi sa mnom, jer bez Tebe posve sam nemoćna – lako bi pala. Samo zato se ne plašim, jer evo što vjerujem, Ti da se za mene boriš. Isuse, čuvaj Danicu.

„Mislim da Ti braniti neće nitko – ni ja ni tata, – piše mi mama – ali bi nam zaista teško, teško bilo.“ Isuse, tako mi mama piše. Što će mi odgovoriti tata? Pisala sam mu danas, a prikazala mu kod svete mise pismo još jednom Tebi, Tvome božanskom Srcu, na današnji sveti dan, a onda sam ga predala na pošti. Isuse, Tvoja neka se vrši volja! Isuse, smiluj se Danici! S križem za Kristom!

Bože moj i sve moje!
3. VI. 1921.

Isuse, Danica je Tvoja! Daj, daj da Tvoja u vijeke ostane. Došao je opet napasnik đavao. Htio je da uzbuni mir duše moje, ali je morao uzmaći. Isuse, pred Tobom je morao uzmaći. O, kako mi je teško položaj u kojem se nalazim još težim orisao.

– Kako će ti sad biti kod kuće? Oni znadu da ih želiš ostaviti, kako ćete se susretati? A ako te u samostan ne prime, jer nemaš sve ono što ti je potrebno, morat ćeš ipak još da među njima živiš. A je li istina, da je tvoje zdravlje dovoljno u samostan da te prime? Šta onda, ako te ne primu? Kod kuće, svi ćete prezirati, već ti to i rekoše. A ti moraš među njima živjeti. Kako će to biti strašan život. Sve samo o tebi ovisi. Ti možeš popraviti. Kako bi oni rado da se udaš. Mnogo ti obećavaju, mnogi za tebe učinili, a ti bi im veliku pripravila radost. A nije li sam Bog naredio sakramenat ženidbe? Tako je nastupio napasnik. Ja sam mu se u brk nasmijala.

– Odlazi, nesretniče, zar ne vidiš Isus da je sa mnom. Pa da me zaista sve ono čeka što mi govoriš, ja bih radosno prihvatila, da i veće još patnje ja bih prihvatila i Isusu ih prikazala. Čvrsto vjerujem da mi se protiv njegove volje ništa dogoditi ne može, i ono, što mi On šalje za dušu moju da je najbolje. A ako mi On križ svoj šalje, zar da ne prigrlim križa njegova? Uzalud sve nasrtanje Tvoje da me uznemiriš. Isus je sve ufanje moje. Njemu sam se predala posvema. Što god On hoće s Danicom, neka čini. Ja od njega sve rado primam: utjehu kao i žalost, patnju kao i radost, borbu, teškoće i muke. Ta, dobri Isus mene voli, znam, i ništa, ništa neće me odvratiti za njim da pođem. I posramljen morao je otići. Ne dolazi više, jer vidi da Isus i sveti mir njegov u mojoj kraljuje duši.

Isuse! Opkolio si život moj kušnjama, dopustio si da se nadviju nad mojom glavom crni, crni oblaci, da bjesne oluje – a Ti se nisi sakrio – jer Ti mene – a ja Tebe ljubim. Dopustio si duh moj da mi se muči, dopustio srce da mi okusi čemer-boli, što ih kušnje teške sobom nose, ali nećeš vapaje ljubavi moje prezreti: “Isuse, nemoj me ostaviti ni na časak samu, jer je teška borba, žestoka borba, a Danica je slaba, pa bi ma samo časak jedan biti bez Tebe bio dostatan da posrnem i panem. Isuse, ja se posve predajem Tebi. Čini sa mnom što god je Tvoja volja. Daj samo, da uvijek, uvijek Tvoja i samo Tvoja ostanem.“

Bože moj i sve moje!
7. VI. 1921.

Prolaze dani, prolaze a ja ne znam što mi nose, Ti što si odredio, tek ne znam to što je u ljubavi što si odredio za mene.

Isuse, Ti me toliko ljubiš, i sad Ti mene ljubiš. Ti vidiš – ne treba ni da govorim – Ti vidiš kakva oluja bjesni nad glavom mojom. A Danica se ne boji, kad zna Ti da je ljubiš, i Ti sam da je čuvaš, Ti, koji si dopustio oluji ovoj tako žestoko da se razbjesni. Isuse, budi mi u pomoći! Danica hoće uvijek, uvijek Tvoja da ostane! Što će mi odgovoriti tata? Gospode, milosti i snage podaj da podnesem, da se, bude li potrebno oduprem. Ako me još ne pusti? Ako me ne pusti dok ne navršim 24 godine? Isuse, još tri godine u svijetu. Ne – ne, dopusti da se što prije zaklonim u okrilje onih svetih zidina. Isuse, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Ti odredi Danica će slušati. Isuse!

Bože moj i sve moje!
8. VI. 1927.

„Drago dijete, meni nije glavno miraz, već poziv Božji i dobro zdravlje. Moguće je jedno sredstvo, kojim se postizava, a to je molitva. Molimo, i s pouzdanjem molimo!“ Tako mi opet piše dobra mater Klaudija iz Varaždina. Isuse, hvala! Koliko je ovim riječima oživilo opet nove snage u mojoj umornoj i izmučenoj duši. Zašto je, Isuse, tako teško, kad čovjek u teškim časovima, časovima kušnje niotkuda savjeta nema? Znam, znam. Strah je to u mene, da ne učinim štogod, što bi se protivilo Tvojoj svetoj volji. Isuse, teška je borba, ali Ti me nećeš ostaviti. Tvoja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Hoćeš li borbu još težu, evo me, rado je primam, ali Ti se moraš boriti sa mnom, jer moje sile su slabe. Hoćeš li da borba dugo potraje, evo me, tek nemoj me ostaviti, jer đavo vreba čas, kada da zaskoči na žrtvu svoju – a dok si Ti uza me, on meni ništa ne može, pa makar nasrtao godine i godine. Hoćeš li u svijetu još da me kušaš, evo me, Isuse, ali milost Tvoja neka me nikada ne ostavi, jer bez nje ne mogu svladati ni najmanje kušnje. A hoćeš li da zaista sada se sklonem u sveti samostan, da služim, samo Tebi da služim, evo me. Isuse, evo me! Znam, znam, sve zapreke Tebi su onda ništa. Isuse, evo me, radi sa mnom štogod je sveta volja Tvoja. Gospode, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja! S križem za Kristom!

Isuse, Bože moj!
Bože moj – sve moje!
9. VI. 1921.

Ko da oštro ovija se trnje oko izmučenog mi srca, kad gledam kako mnogo ima u svijetu duša, koje neće da priznadu onu veliku ljubav Božju, da, koji neće da je upoznaju, koji, ah, koji je i preziru. I u tom svijetu još da se krećem? Isuse, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja! U cijeloj okolici Krašića govore o pobožnoj učiteljici u Krašiću. Došao danas kotarski prist.[11] – Ja bih htio da upoznam onu pobožnu gospodičnu – rekao je kolegicama. Čudan čovjek – Morala sam k njemu radi mojih spisa, što se izgubili u kotaru. – Ostavite se vi, gospojice, pobožnosti. Šteta zaista za vas. Više u društvo, a manje se zakukuljiti u crkvi. Znate, ja vam mrzim pobožne ljude – tako mi je rekao. Od srca sam se nasmijala i rekla. Ali pobožni se ljudi ne obaziru na vašu mržnju. Stalo njima ako ih taki preziru – Čudno me pogledao, a ja sam se baš od srca smijala. Zar bi mogao smesti prezir jednoga čovjeka i odvratiti me od ljubavi Božje? Da i žao mi bi onoga čovjeka, žao, jer ga je svijet tako zaslijepio. Isuse! Htio si da neko vrijeme u svijetu živim. Gledam svijet, živim u svijetu i čeznem za Tobom, čeznem za časom, kad ćeš dopustiti da umaknem iz prašine svijeta ovoga, u kojoj ima toliko, a i grabežljivih zvijeri. Znam, znam zašto si htio da u svijetu živim. Jedno, ja da upoznam svijet – i upoznavši svijet čisto i pravo uvjerenje da me k Tebi vodi. Drugo, da me kušaš, u borbi sa svijetom da ojačam duhom. Treće, i svijet da uvidi, da ima duša čista ljubav u samostan što ih vodi, da nije onako kako svijet sudi. – Otišla je u samostan radi toga i toga. Znam, ne može svijet da pojmi ovu ljubav, što je mnoge duše prema Tebi gaje. Ne može da pojmi, jer je to nešto svijetu što se protivi. Ali ipak hoćeš, da svijet vidi, duša tolikih da ima mnogo. Isuse, budi sa mnom. Ti vidiš koliko čeznem, a čežnju sam si usadio u srce moje. Isuse, znam, skoro ćeš me izvesti iz svijeta ovoga. O, kako je meni tijesno u ovom što svijet naziva slobodnim!

Bože moj – sve moje!
10. VI. 1921.

Isuse, Danica je Tvoja, daj, daj, da Tvoja u vijeke ostane! Sutra dolazi pošta. Hoće li mi doći odgovor od tate? Isuse, učini sa mnom štogod hoćeš.

Isuse – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
6. VI. 1921.

Gospode! Zar mi tata uopće neće da odgovori? Kako da si tumačim ovu šutnju? Još, još mi nije uvijek odgovorio. Isuse, budi uza me! Dobra mater Klaudija pisala mi opet. O kako mi lijepo i utješno piše. – Samo tata – tata neće da mi odgovori.

Već nekoliko dana prekrito je nebo oblacima sivim, a iz njih časkom sipi, časkom opet pada i silom lijeva kiša, ko nebo da plače. Kiša pada – a ja sve to vrijeme ne vidjeh mojih malih drugova. Ne puste ih majke napolje – ružno vrijeme. O, kako se rado pozabavim pred veče s ovim posve malim prijateljima mojim. Već me oni dočekuju pred kućom iz škole kad se vraćam – a više puta predugo im je čekati (kad se dulje zadržim u crkvi) pa pođu pred mene. Izdaleka već viču: „Isus Marija! – Marija!“ – mali su još ne znaju govoriti. A ja se onda s njima poigram i zabavim, djecu to tako veseli. I mene raduje. Ta njihova srca tako su čista, nevina – da često promatrajući zaviđam im na tome blagu i molim Gospoda neka čuva ova mala srca. A majke kad ih zovu na počinak, bude i plača. „Isus Marija! Isus Marija!“ – viču sve kroz plač za mnom. O, kako je lijepo među čistim i nevinim dječjim srcima. Svaki cvjetić što ga nađu je za gospodičnu. Onda mi pod prozorom viču „Isus Marija!“ – tako dugo dok ne dođem i ne primim cvjetiće što su ih ubrali za mene. Gospode, čuvaj ova mala srca. Ne dopusti, svijet da razori u njima ono, Tebi što je najmilije!

Isuse, Bože moj!
17. VI. 1921.

Gospode, Gospode hvala! I dalje budi sa mnom u borbi da ustrajem – Došao je odgovor od tate. Isuse, hvala! „Pa dobro, nek se vrši volja Božja! Ja Ti taj korak ne mogu i neću da priječim. Nu pod uvjetima koje ću Ti ovdje označiti. Tako mi piše tata. – Ja bi želio da prije svega položiš definitivu. Drugo, želim da cijelu stvar odložiš barem na godinu dana. Najzad bi mi milije bilo da pođeš u Milosrdnice, da nam budeš bliže.“ To je uglavnom što tata od mene traži. Isuse, što Ti želiš? Ja hoću da ono činim što Ti želiš. Je li samo moja želja otići ovih praznika, ili si Ti sam razbuktio želju ovu u srcu mojemu jer i Ti hoćeš da što prije dođem. Isuse, što mi je činiti? Da se borim što prije da me pusti? Isuse, Ti se s Danicom bori. Da im kažem sa svetim Ivanom Berhmansom. „A hoće li me Isus, koji me sada doziva, htjeti poslije godinu dana?“ – Isuse, daj mi upoznati u ovom teškom času svetu volju Tvoju, daj da činim samo ono što Ti od mene tražiš. Isuse, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.

Bože moj – sve moje!
18. VI. 1921.

Isuse, što da učinim? Hoću Tvoju da vršim svetu volju, – a ne znam pravo Ti što želiš. Isuse, daj, daj dopusti da upoznam Tvoju svetu volju. Isuse, što da činim? – pitam uprtim pogledom u tabernakul – Isuse, što da činim? – pitam uprta pogleda u slici Presvetoga Srca Tvojega. Isuse, što da činim? I uvijek, uvijek čujem u duši svojoj odgovor neki, odgovor na pitanje ovo uvijek isti.
– Dođi, ja te već tako dugo čekam. Zar ću još čekati? Dođi! Slušaj! Isuse, Ti zar hoćeš da dođem? I ja i ja hoću – da ovaj čas spremna sam poći. Gle, ali otac moj traži još godinu dana da čekam – čitavu godinu.
– Zar ću još dugo čekati? Dođi! Slušaj!
Isuse, ja ne znam šta mi je činiti, a hoću ono da vršim što Ti želiš. Ah, godinu još dana čekati, godinu još dana u svijetu – Isuse, a poslije godinu dana hoćeš li i onda htjeti Danicu?
– Ja te već dugo dozivam, dođi! Zar ću još dugo čekati?
Isuse, Isuse, smiluj se Danici. Ti vidiš u kakvoj sam teškoći. Isuse, ja još ne znam što Ti želiš, ali Ti znaš, da ja hoću ono samo, što Ti odrediš. Isuse, što da učinim? Ah, opet isti odgovor čujem. Smiluj se, Gospode, nauči me na koji način da upoznam svetu volju Tvoju.

Hvala Ti, Gospode, hvala. Znam već gdje ću upoznati volju Tvoju. Isuse, oprosti. Ja znam što Ti od mene tražiš, ja slušam kad me Ti dozivaš, ali oprosti, Isuse, ja se bojim, da pod slatkim glasovima Tvojim, sotona nije umiješao glasove svoje. A Ti znaš moju živu želju da vršim samo Tvoju svetu volju. Znam usta na koja Ti govoriš – ta, već si mi mnogo govorio. Znam. Mnogo sam puta čitala u životima svetaca i raznih crkvenih naučitelja, da najsigurnije govoriš na usta ispovjednika. Vrši li se u duhu ponizne poslušnosti ono, duhovni vođ što odredi, sigurni smo da vršimo svetu volju Tvoju. Na usta duhovnog vođe govoriš nam od nas što želiš. Isuse, za mene progovori u ovom za mene teškom a odlučnom i važnom času. I meni si, Isuse, u prevelikoj ljubavi svojoj dao dušu svetu jednu da me vodi. O, kako je velika, Isuse, ljubav Tvoja. I sada ću, Isuse, obratiti se onome, kojemu si Ti predao vodstvo duše moje. Reći ću kako sve stoji i tatino dat ću pismo – a onda, onda ćeš Ti, Isuse, reći volju svoju na usta njegova. A ja ću moliti, mnogo vruće moliti, a Ti znam ne možeš odbiti molbe moje. A onda, Isuse, onda kad duhovni moj vođ izreče mišljenje svoje – mišljenje svoje, želja Tvoja, jer vjerujem da ćeš mu Ti šapnuti ono, što će meni odgovarati – onda ću slušati i činiti ono što mi kaže u čvrstom uvjerenju da vršim svetu volju mojega Isusa. Isuse, Tvoju, Tvoju uvijek želim vršiti svetu volju!

Bože moj – sve moje!
19. VI. 1921.

Dobri Isuse! Dolazim preda Te s molbom, dolazim i vruće molim – ali ne moja, Tvoja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Isuse, ne dopusti još godinu dana da lutam svijetom. Daj, daj Isuse, još ovih praznika da smijem u samostan. Ali opet velim, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.

Ostanem li do godine ovdje, imat ću školu prije podne, a onda, onda je isključeno primanje svete Pričesti. Samo jedanput u tjednu – u četvrtak kad nema škole. Isuse, godinu dana živjeti u vrtlogu ovoga svijeta, godinu dana i ne primati Tebe u svetoj Pričesti, Isuse, kakav će to biti život? Čemu živjeti ako Tebe nemam. Isuse, Ti poznaš moju slabost – šta bi bilo od mene da me Ti ne jačiš? Ne, ne, ja znam Ti Danicu odviše ljubiš. Ti u ljubavi svojoj nećeš i ne možeš dopustiti toga. Čega se plašim, kad me dozivaš. Znam, sigurno znam i čvrsto vjerujem, da ćeš dopustiti ovih još praznika u samostan da odem. Isuse, ali ne moja, Tvoja, Tvoja neka se vrši volja. U borbi, Isuse, koja doduše nije više tako žestoka, ali još uvijek traje, pa bi mogla i opet svom silom da nasrne, u borbi ovoj, Isuse, Ti se za Danicu bori. Tebe ne može nitko nadvladati – Ti ćeš pobijediti – Danica, koja se već sva predala Tebi ostat će Tvoja. Isuse, Danica je Tvoja, daj, daj, uvijek Tvoja da ostane. Dobri Isuse, čuvaj Danicu! S križem za Kristom!

3. X. 1921. – 8. IV. 1922.

Bože moj – sve moje!
Ako tko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe uzme križ svoj i neka pođe za mnom.
S križem za Kristom!

Bože moj – sve moje!
Bože, sve na slavu Tvoju!

U Zagrebu, 4. X. 1921.

Došla sam jučer u Zagreb, a danas već imala sam prijemni ispit iz pedagogike. Ovih dana bit će i drugih predmeta. Isuse, sve same nepoznate osobe, posve novi krug ljudi, novi mi je svijet u koji me vodiš. A Ti znaš, Isuse, koliko se ja svijeta bojim. Zašto me vodiš u svijet kad me želiš u samostan? Ili je to kušnja koju mi prije svladati valja, ili si odredio tako jer je na veću slavu Tvoju? Isuse, što želiš od mene? Kušnju da svladam? Ne ja, jer je slabost moja prevelika, ne ja, već Ti sam pomoći ćeš mi svladati kušnju ovu, zato se ja ništa ne bojim. Ili je tako na veću slavu Tvoju. O Isuse, ja nijesam vrijedna toga. A ipak, ja bih htjela raditi, raditi mnogo na slavu Tvoju, Isuse, i svoj život žrtvovati na slavu Tvoju. Isuse, budi uza me, jer ja se ljudi jako bojim. Nauči me kako da se među njima vladam, nauči kako da se krećem, što i kako da govorim, kad me iz samotne sobice moje umjesto u samostan u svijet vodiš. Kazuj, Isuse, kazuj što želiš od mene – jer ne živim više ja, već Ti živiš u meni. Daj, dobri Isuse, da mi to vrijeme što prije prođe, jer ja ću izginuti od čežnje za Tobom, za samostanom. Isuse, vodi me u samostan!

Bože moj – sve moje!
Gospode, sve na slavu Tvoju!
3. X. 1921.

Ne zna se još ništa pravo kad počnu predavanja – još uvijek su prijemni ispiti. Ja sam danas odgovarala matematiku. Prošlo je dobro. Isuse, Ti si pomogao – hvala! Još imam odgovarati fiziku. To sutra imam. Isuse, Ti ćeš pomoći – Isuse! Zašto mi, Isuse, ne pišu iz samostana? Što oni misle o mojoj svoj osnovi, koju Ti rukovodiš. Ta, Ti si me poslao ovamo u školu ovu, Ti si učinio da me prime, i sve zapreke kojih je bilo mnogo, mnogo, koje su gotovo činile stvar ovu (da me prime) nemogućom, sve si Ti uklonio i pozvao me ovamo. Evo me, dobri Isuse, da vršim volju Tvoju. Javila sam to sve u samostan – a oni ne odgovaraju. Kako to oni shvaćaju? Zar ja činim krivo? Učit ću, Isuse, učit ću na slavu Tebi, a na dobro samostana jer za sebe ja više ništa ne radim. Ta, ja sam se već posve odrekla sebe. Samo mi je jedno strašno kad pomislim: dvije godine. Isuse, još dvije godine? U samostan, Isuse, u samostan!

Bože moj – sve moje!
Bogu sve na slavu veću!
6. X. 1921.

Došla sam, kako mi je rekao g. ravnatelj oko 10 sati da odgovaram fiziku. Šećem se po hodniku gore i dolje i čekam dok me zovu da idem odgovoriti. Bilo ih je tamo više, ali ja ih ne poznam pa sam ostala sama. I stariji neki gospodin šetao se onuda. Mislila sam da je profesor, ali ja ga ne poznam. Oko pola jedanaest okrenu se gospodin ovaj još nekoliko puta i ode na ulicu. Tek što je zatvorio vrata, pristupi k meni jedna gospojica i pita me koga čekam. – Na fiziku, a ona će na to. Pa ovaj vam je gospodin, što je sada izišao profesor fizike g. Stjepanek. Idite za njim. I pošla sam za njim. Na ulici ga zaustavim i kažem mu da čekam na fiziku. Kad me pogledao, nasmijao se, jer je on na mene, a ja na njega čekala, a nijesmo se poznali. Rekao mi je neka dođem sutra u 10 sati. Sve mi se nekako čini da sam ja sama za fiziku. Sutra ću odgovarati. Isuse, pomozi!

Bože moj – sve moje!
Bože moj – sve moje!
7. X. 1921.

Odgovorila sam fiziku. Bila sam sama. Još ima samo jedan učitelj za fiziku – više ih se nije javilo. Kažu da je ova skupina najteža, pa se svi boje. Isuse, meni ćeš Ti pomoći, zato se ništa ne bojim. Sutra idem s tatom u Jasku da prisegnem. Koliko me pažnjom susreće tata. Već su i djeca primijetila da se govori i pita samo za Danicu. Sve što imadu, najprije za Danicu, a onda istom drugima. Tata, zašto to sve za Danicu? – pitala ga djeca – a on njima: Danica je moja i samo moja. Ona je moje najbolje dijete. Isuse, Ti vidiš ovu veliku promjenu, Ti je dobro znadeš. A mene to malo plaši. Zašto me sve tako milo i ugodno susreću? Isuse, ja molim križ, križ i opet križ – a Ti mi prostireš put ružama, tek tu i tamo dopustiš da osjetim koji trn na ružama što je. Onda se ja radujem da Ti barem mali ubod trna prikazati mogu. Jedino samo, što je veliki teret, a to je što ne mogu sada u samostan. Ali ni to mi nije teško, kad znam da je Tvoja sveta volja tako. Isuse, je l’ de, Ti ćeš ipak Danicu spremiti u samostan. O, kako se radujem času onomu, Isuse!

Tvoja, samo Tvoja! Hoću da Te ljubim jako, jako da Te ljubim, hoću da Te ljubim više od sviju. Tata želi, Isuse, da se obučem, ljepše da se obučem. Raduje se što su mi kupili svijetlomodri šešir – samo da ne budem uvijek u crnom. Već je više puta pitao zašto taj svijetli šešir ne stavim na glavu. Stavit ću ga sutra, Isuse. Neka se tata raduje, kad mu to čini veselje. Za mene istina, bit će to žrtva, ali ja je, dobri Isuse, Tebi prikazujem – pa evo opet radosti za dušu moju. Dobri moj Isuse, u samostan!

Bože moj – sve moje!
9. X. 1921.

Isuse, ja sam položila zakletvu. Je l’ de, Ti si bio sa mnom. Prijavila sam se da slušam latinski. Tako se radujem a latinski će dobro doći. Neki prijatelj tatin ovako mu kaže: Kad Danica svrši, dobit će lijepo mjesto u Zagrebu. – Neće ona u Zagreb, odgovorio je tata, ona si je već sama odabrala mjesto. Hoće da ide u Varaždin.
– Kako u Varaždin?
– U samostan.
– Ta, valjda je nećeš pustiti.
– Hoću, neka ide ako osjeća zvanje – ako je Božja tako volja. Ja joj neću i ne mogu braniti.
– Isuse, a kako ću ja još dugo čekat? O da mi je sada odmah u samostan! Isuse!

Bože moj – sve moje!
10. X. 1921.

Dobri moj Isuse, da siromašni moj braco Mladen toliko trpi? O, kad bih mu ja znala pomoći, kad bih ja barem mogla umjesto njega da trpim. Smiluj mu se, dobri Isuse, smiluj se njemu. Ako već treba da toliko trpi, podaj mu milosti i snage u borbi da ustraje. Siromašni Mladen, zagledao se u sliku svoga sinčića Željka pa plače i plače. Ni riječi ne govori, niti jede, samo plače. Isuse, smiluj se Mladenu. Ako hoćeš ,Ti mu možeš pomoći.

Počela su predavanja. Dobili smo raspored sati. Ja imam skoro svaki dan čitavo poslije podne do 7 sati. Gospode, pomozi!

Bože moj – sve moje!
12. X. 1921.

Isuse – počela je škola. Po akademski sama predavanja. Gomila, gomila se posao. Isuse, što će biti od mene ako mi Ti ne pomogneš? Isuse! Isuse! A u školi sve samo strana lica a i čudno držanje – osjećam – o kako osjećam da ne spadam među njih. Među tolikima ja sam sama. O kako onda čeznem za Tobom Isuse, kad se onako okolo mene stanu redati najraznovrsniji razgovori. I kad pomislim da će to tako trajati dvije godine, Isuse, Isuse, Ti čuješ kako vapi moja duša. U crkvu kad dođem, znam da si mi bliže pa se isplačem, Isuse, Ti si vidio moje suze, vidio si i čuo si kako svaka vapi: „Gospode, povedi me što prije u samostan!“ Isuse, zaista još dvije godine? Isuse, smiluj mi se! Zar mora baš da bude tako dugo? Isuse! O, kad bih mogla ovaj čas otići. Isuse, Isuse, u samostan, što prije u samostan, ali ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.

Zašto mi iz Varaždina ne odgovore. Znam, već sad ih mučim, a nije vrijeme da se osvrću na me. Isuse, meni je teško kad sve, sve više dolazim do uvjerenja, da sam svima na teret. Više ne osudim na nikoga ni obratiti pismeno – svima, svima sam na teret. Isuse, a Tebi? I Tebe, znam, mučim ali k Tebi se usudim ipak doći. Znam, Presveto Srce Tvoje i za mene kuca, znam Isuse, Ti me jedini ljubiš. Evo me Tvoja sam i tvoja hoću da ostanem. Čuvaj, Isuse, sve što je Tvoje! Isuse, u samostan!

Toliko se nakupilo posla. Kad je sada u početku tako, što će biti kasnije? Ta, jučer sam samo pisala 10 sati. Danas je bilo 7 sati pisanja, pa sam sad malo odahnula. Isuse, ja čuvam koliko god mogu svoje zdravlje – ali živci već sada popuštaju. Zar je moja krivnja? Isuse, samo Ti mi možeš pomoći. Evo me, radi od mene što hoćeš. Isuse!

Bože moj – sve moje!
13. X. 1921.

Usred tolikog posla, posebno ja nešto osjećam u duši. Je su li (…)[12] diferencijali i logaritmi djelovali tako. Evo, umjesto da studiram o ovim novim mi pojmovima, u mojoj se duši pjesma rađa. Pjevat mi se opet hoće – Isuse, a ja sam već odlučila jednom da više pjevati neću. Smijem li zar ugušiti glase, iz dna duše što se Tebi viju? Smijem li zar ugušiti glase, ljubav vruću u sebi što kriju?

+++

+!
Kad bih mogla ljubit Te onako,
Kriste, ko što ja Te ljubit želim,
Ljubeć Tebe ja bih evo htjela
Natjecat se i sa nebom cijelim.
Ljubit bih Te htjela od svih više,
Više no Te ljube sveti Tvoji,
Više no Te i anđeli ljube,
Više – više, uzdasi su moji.

+++

Moje pjesme

Ne znam pjesmom ugađati svijetu,
Svijetu pjevat ne znam, a i neću.
Pjevam samo, jer mi duša pjeva
Bogu na čast i na slavu veću.

Pjesmice su moje neugledne,
Al’ meni su one drage male,
Ta, u duši niknule su mojoj,
A na srcu mom su procvjetale.
Cvjetale su – a i sad još cvatu
I cvjetat će dok mi srce bije,
Pa ko dosad – krit ću ih i dalje
Jer ni jedna od njih za svijet nije.

Nijesu one ko cvjetovi bajni,
Već ko s polja ono sitno cvijeće.
Ja ih skupljam u kiticu skromnu
I na oltar moje srce ih Kristu meće.

Samo Isus razumjet ih znade,
Svijetu one bez vrijednosti stoje,
Za Isusom zato čeznu samo
Za domajom vječnom – pjesme moje.

+++

Isuse, kako mi je teško kad pomislim koliko me još vremena od samostana dijeli. Nemoj uzeti za zlo suze moje. Znam, znak je to slabosti, ali uzrok im je samo velika čežnja za Tobom. Isuse, Isuse, daj da što prije smijem u samostan.

+++

Suza

Svaka suza kanula mi dolje
I ko rosa na suncu se blista,
I treperi, nešto tio zbori,
S oka moga suza mala, čista.

Ona nosi vapaj duše moje,
Zbori – glas joj sve do neba siže
Zbori, al’ je čuje jedan samo,
Isus, koji duše vapaj diže.

Suza ova Krista vruće moli
Da iz svijeta ukloni me toga.
Daj što prije da ja k Tebi dođem
Da počinem blizu Srca Tvoga.

+++

Bože moj – sve moje!
15. X. 1921.

Ah Gospode, Ti vidiš ovu vruću čežnju moju. Daj pomozi, smiluj mi se – u samostan, u samostan. Isuse, čežnja ova sve to veća biva. Daj iz muke izbavi me ove. Izginut ću i obolit od čežnje, Isuse! Zar zaista još dvije godine u svijetu? Ja među onima tamo u školi? Isuse! Smiluj se ribici koja na kopnu izgiba, a Ti si je za vodu stvorio. Isuse, Isuse, u samostan!

Bože moj – sve moje!
16. X. 1921.

Zašto je tata izrekao onu riječ. Ja sam plakala, Isuse, jako, jako plakala. Daj se smiluj Isuse, i njemu i meni. Govorio je nešto s Božidarom i ne znam kako su došli na taj govor. Rekao je: Dok sam ja živ, Danica neće u samostan! O kako sam plakala, Isuse. Isuse, Isuse, dobri Isuse! Ako hoćeš možeš mi pomoći. Daj, daj da što prije odem u samostan. Ako je moguće skrati, skrati one dvije godine. Isuse, ako je moguće neka me mine kušnja ova, ali ne moja, Tvoja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Isuse, nemoj me ostaviti!

Bože moj – sve moje!
17. X. 1921.

Nemam sutra predvanja, jer su ispiti za više škole. Nagovara me časna sestra da odem sutra s njima na Sljeme. Učenice IV. razreda idu na izlet, pa bi htjela da i ja idem s njima. Isuse, a Ti što kažeš? Ono ću učiniti što Ti želiš. Rađe bih ostala kod kuće, ta, posla imam mnogo. O da znam što Ti od mene tražiš. Isuse, reci što želiš od mene!

Bože moj – sve moje!
19. X. 1921.

Kako je divno, Gospode, u Božjoj prirodi Tvojoj. Bio je prekrasan dan za izlet – ja sam bila na Sljemenu! Zato danas osjećam silni umor. Hvala Ti, Gospode, za sve ove krasote što si mi ih jučer stavio pred oči. Ono nebo, ono divno modro nebo – onaj pogled u daljinu. Pa silni listići u jesenskoj odori najrazličitijih boja koliko su mi govorili. Isuse, hvala! Ja sam mogla toliko ići. Sa Sljemena spustili smo se sv. Jakovu, a odavle na Medvedgrad – i ja sam sve to mogla pješice obići. Je l’ de, Isuse, to je veliki napredak. Što je danas čitavo tijelo ko izranjeno, to je samo mala posljedica umora, neće to biti ništa. A ja se baš radujem što malo boli – jer evo to je već prikazano Tebi, dobri moj Isuse!

Bože moj – sve moje!
20. X. 1921.

Gospode! Šta će biti od mene ako mi Ti ne pomogneš? Gospode! Kad stanem razmatrati svoju dušu – svoj život – Gospode, strah me hvata. U duši vidim želju – vidim jer mi cijelu zaokupi dušu. Duša, srce hoće da Te ljubi, silno da Te ljubi, da Te ljubi više, više od sviju. A srce je moje mlako – nema u njemu dosta žara. Ubaci, Isuse, iskricu jednu ljubavi svoje u srce moje u njem će opet buktati plamen ljubavi vruće. U duši mi želja da postanem sveta – svetim da životom množim slavu Tvoju. A moj život? Ah, Isuse, od svetačkog života je daleko. Daj, Isuse, stupi preda me svetim životom svojim, vodi me putem k svetosti što vodi. U duši mi je želja da radim – mnogo da radim na slavu Tvoju. Da htjela bih se uništiti radeći na slavu Tvoju – a ja? – ja ništa ne radim. Ugađam sebi – ne radim ništa što da umnoži slavu Tvoju. Daj, dobri Isuse, daj da naučim raditi na Tvoju slavu. O kako me plaši kad o svemu tome razmišljam. Isuse, ja hoću da Te ljubim – a iz ljubavi ove rađa se želja da budem sveta – da radim na slavu Tvoju. Poznata Ti je, Isuse, slabost moja. Obazri se na tu slabost i pomozi meni. Isuse! U samostan, Isuse, što prije u samostan!

Bože moj – sve moje!
22. X. 1921.

Zašto, Isuse, sekice moje svaku riječcu tako krivo shvate i zlo prime. Kažem li što, izdaleka samo spomene ili savjetujem – čitava bura se podigne. I to samo zato jer sam ja to rekla. Jesam li im što kada zla rekla ili učinila? Ali već su dulje vremena tako. Žao mi je – više puta i teško. Ja se više ne osudim pravo s njima i govoriti. Znam, sigurno ja prečesto sve sudim, zato me krivo razumiju i kod najobičnijih stvari. Isuse, oprosti mi! Meni je žao što ih ovako žalostim – nastojat ću svom ljubavi da ih susrećem – a teškoće i boli što ih osjeti duša kad kakvi oštri odgovor dobije sve, sve prikazujem Tebi. Oprosti mi, Isuse!

Bože moj – sve moje!
Bogu sve na slavu veću!
24. X. 1921.

Toliko, toliko sam zaposlena školskim radom – a za molitvu tako malo vremena ostaje! Isuse, ali ja Ti prikazujem sav svoj rad kao molitvu, često se duhom zabavim s Tobom – je li i to molitva. A ja bih htjela neprestano – neprestano da se molim Tebi.

Bože moj – sve moje!
25. X. 1921.

Zar ja griješim, Isuse, – rastresena sam u molitvi. Ne znam, sada kada imam toliko posla, često mi se u molitvi nameću na pamet one razne formule iz fizike. Isuse, ja ih tjeram – a moja molitva kakva je onda. Isuse, oprosti!

Bože moj – Bože moj!
27. X. 1921.

Opet se javljaju boli u glavi kao onda, Isuse! – Zar sam ja kriva? To me plaši, dobri Isuse, ali me raduje da opet malo boli, daj, daj da jako boli. Isuse, trpjeti bih htjela, mnogo, mnogo trpjeti. A za samostan treba zdravlja. Pa sad me može boliti jako, dopusti mi to, Isuse, a kad bude vrijeme da idem u samostan, Ti možeš učiniti da budem dosta zdrava. Ta, Ti sve možeš, dobri Isuse!

Bože moj – sve moje!
29. X. 1921.

Je l’ de, Isuse, Ti si mi oprostio što sam morala ovih večeri dugo raditi. Ta, nisam radila iz prkosa, već jer me posao prisilio. A nije bilo ni preko ponoći. Još nije bilo posve 12h kad sam legla. Isuse, zar sam činila krivo? A posao? Ta, nije to naudilo mome zdravlju – glava i bez toga boli. Dobri moj Isuse! Oprosti mojoj neposlušnosti!

Bože moj – sve moje!
31. X. 1921.

Opet boli glava – Isuse, učini sa mnom što god hoćeš – ja samo jedno molim, Isuse, u samostan!

Bože moj – sve moje!
1. XI. 1921.

Dan je Sviju Svetih – Isuse, Ti si primio danas sve moje suze. Znam, mnogo sam kriva ja – kako da ispravim? Rano ujutro još ni razmatranja nisam svršila poteče mi niz lice potok suza. Ti znaš, Isuse, kako me boli duša, silno boli zbog nesreće brata mi Mladena – znaš koliko toli strepim za spas duše njegove. A on, Isuse, kuda on odlazi svaku skoro večer, zašto dolazi kasno kući? Kakav je počeo provoditi život? O kako to tatu žalosti – a moje srce samo da ne pukne. I noćas je došao kasno. Ujutro kad sam probudila mamu da ide sa mnom u crkvu, rekla mu je mama: „Sinko, ne radiš dobro!“ – A on? – „Pa ako me vi nećete – ja idem, idem ne znam kamo.“ Koliko mi boli utisnuše riječi ove u dušu – počela sam plakati, jako plakati. A istom kad reče: „Dobro, ja ću vas u svemu poslušati, živjet ću kako vi želite od onoga časa kad Danica reče da će ostati kod kuće, da neće u samostan.“ Isuse, zar sam ja uzrok nesreće brata mojega? Mene radi zar krenuo je opakim putem? Isuse, a ja toliko molim za spas duše njegove.

– Dok se Danica odreče samostana… Ne, ne, Isuse, to ja ne mogu. Ne mogu, nikako ne mogu, Isuse, smiluj se meni. Sada razumijem onu prijetnju koju je izrekao jednom: „Ako ti odeš u samostan, ja ću učiniti nešto što će svima biti neugodno.“ Koliko boli za dušu moju, nijesam mogla zadržati suza. I u crkvi, Isuse, dugo, dugo sam plakala. Zar zaista, Isuse, zbog mene sve to. Ja sam uzrok ako propadne duša njegova? Isuse, Isuse, smiluj se, spasi dušu ovu! Ili reci kako želiš da ja zadovoljim za njega. Reci Isuse, što želiš da ja učinim. Evo me, radi što hoćeš od mene, samo dušu njegovu spasi. Evo, dajem Ti dušu svoju, dušu, Isuse, nju baci u muke paklene, a Mladenovu dušu spasi. Isuse, i u paklenim mukama ja ću Te ljubiti i blagoslivljati. Ili što drugo želiš – evo me, Isuse, govori, kaži – samo spasi dušu njegovu. Daj dobri, Isuse, da promijeni život svoj.

Marijo! Ti se spominješ, prije mnogo godina, kako je pred Tvojim oltarom klečao dječak s gorućom svijećom i izgovarao smjelo riječi ove: „Ja, Mladen Širola, premda sasvim nevrijedan – izabirem Te danas za odvjetnicu, zaštitnicu i Majku svoju…“ Bio je to onaj dan kad je bio primljen u Kongregaciju. I bio je revan član Kongregacije i dobar sin nebeske Majke svoje više godina. A sada, Marijo, kad mu je skršen mladoga brod žića, sada kad se nešto udaljio od Tebe, Marijo, zar možeš dopustiti da se izgubi duša djeteta Tvojega? Ja to ne mogu vjerovati. Ne – Ti ne možeš zaboraviti onih koji su se ono samo jednom Tebi utjecali. Marijo, ja Te sad zazivam i molim pokaži duši koja je zalutala opet pravi put, svijetli mu na tom putu, budi mu opet Majkom! Marijo!

Bol je danas tolika duše moje da je udarila znamen i na licu mojemu. Nijesam je mogla posve sakriti. Vidio i opazio tata da se žalost neka uvukla u dušu moju – a toga već dugo nije opazio – rekao je: „Danici je sigurno žao što je kod kuće, njoj bi bilo ljepše u Krašiću.“ Duši mojoj koja danas toliko trpi bile riječi ove kao bodež u ranu što se zarine – nisam prozborila ni riječi, tek mi suza potekla niz lice. A tata, dobri moj tata, kad je vidio suze u mojim očima stao je plakati. „Danice, što je tebi, zašto mi plačeš?“ – Obujmio me rukama i plakao zajedno sa mnom. Je li razumio moje suze? Isuse, ja sam najviše kriva, smiluj se meni i svima mojima!

Bože moj – sve moje!

Smiluj mi se, dobri Isuse, ja sam mnogo kriva – kako da popravim? Zašto Mladen toliko izostaje od kuće? Isuse!

Bože moj – sve moje!
5. XI. 1921.

Dobri moj Isuse!

Zar Ti zaista želiš da otkrijem bol duše moje? I to da kažem? Isuse, dobri moj Isuse, zar to zaista mora da bude? Isuse, dobri Isuse, zar to zaista mora da bude? Ti dobro znaš što se krije u srcu mojemu – Ti znaš zašto tražiš od mene da ja to iznesem. Bol moje duše da bude veća? Isuse, hoću da trpim, hoću mnogo, mnogo da trpim – traži od mene što god hoćeš, učinit ću, jer Ti želiš. Kad bi tražio da javno, makar i pred tisućama otkrijem svoje grijehe – učinila bih to radosno, ali ovdje, ovdje otkrivajući bol svoju, trebalo bi da iznesem neke pogrješke brata svojega, pogrješke koje su baš uzrok boli mojoj. Isuse, zar zaista moram govoriti? Ja ću ovdje napisati jer mi bi rečeno da napišem, ovdje kažem, jer ovdje samo Tebi govorim. A Tebe molim dobri Isuse, vruće molim, ako to baš mora da bude, ne dopusti da ove retke tko čita.[13] Dobri Isuse!

Evo da iznesem uzrok mojim suzama, uzrok boli mojoj. Kad sam onomadne roditeljima otkrila namjeru moju da idem u samostan, podigla se silna bura. Isuse, Ti si bio sa mnom, pa se one silne oluje odbile od mene kao od tvrde pećine, nijesu mi ništa naudile – tek moja odluka postala je čvršća. Među inim pisao mi i brat moj Mladen. Siromah, pretrpio mnogo radi žene svoje. Njega se ova odluka moja silno kosnula. I svi se pomalo sprijateljili s ovom odlukom mojom, samo Mladen ne može nikako. I on u svome tom bijesu ili boli rekao je ovako: „Znaj, ako odeš u samostan unesrećit ćeš mene. Izgubit ćeš brata, jer ja ću učiniti nešto što ne bude nikome ugodno.“ Bolile su me mnogo riječi ove, nisam se mnogo obazirala na njih. Mišljah, govori samo da me ustraši, ali nisam prestala moliti Gospoda, da mu se smiluje. Prolazili su dani, a ja nijesam opazila u čemu se sastoji ova osveta njegova. Siromah, koliko je morao prepatiti radi žene svoje i sinčića maloga – radi se o rastavi braka, a on počeo zdvajati. Počeo je piti, bacio se na piće. Nije do sada uopće pio, bio je optimist. A sada? Ne znam u kakvo je zapao društvo. On svaku večer odlazi od kuće i kasno u noć se vraća. Koliko je to boli i žalosti za dobroga moga tatu. A moje srce, o koliko to boli, Isuse. Prije nekoliko dana došao je kući ujutro kad sam se ja već spremala u crkvu. O kako me to zabolilo, Isuse! – A još više bolila duša što je bio pijan. Mogao je stajati na nogama, tek mu oči bile grozne, a smijao se i ludosti govorio. A onaj njegov smijeh izmamio je suze na moje oči. I mama je plakala zajedno sa mnom. Nikada kod nas nitko ne izlazi tako u noć, a Mladen – gdje je bio? S kim je bio? Isuse. O koliko sam plakala dana onoga. Kad se prospavao, opomenula ga mama: „Sinko, ne radiš dobro!“ A on? Pogleda je i reče: „Ako me nećete vi, ja idem, idem nekamo, ne znam kamo.“ A onda: „Onaj dan kad Danica reče da ostane kod kuće, da ne ide u samostan, ja ću promijeniti svoj život, ja ću vas u svemu slušati.“ Isuse, ove riječi. Kako su se duboko usjekle u dušu moju. Ja sam uzrok što je on krenuo ovim opasnim putem. Ja sam uzrok što propada duša njegova. Isuse, Isuse, što on radi – Zar griješi? Moguće teško griješi, a tome sam ja uzrok. Duša njegova tone u propast – a propasti toj ja sam uzrok. Isuse, dobri Isuse, pomozi, kako da popravim krivnju ovu, kako da ga opet privedem na pravi put. Sve, sve ću učiniti Isuse, samo jedno nemoj tražiti. Isuse, nemoj tražiti da se odrečem samostana. Ne – ja mislim da ja riječ ovu ne bih mogla izreći. Isuse, hoćeš li moju dušu umjesto njegove u pakao rinuti, evo me – ja, Isuse, ja ću Te i u paklu blagoslivljati i ljubiti i veličati milosrđe Tvoje. Isuse, što hoćeš da činim? A bol duše moje, koja je velika, velika, ja prikazujem Tebi, Isuse, prikazujem Ti za spasenje duše njegove. Isuse, smiluje se Mladenu! Evo, dobri Isuse, ja sam iznijela preda Te bol duše moje. Ti je znaš, zar mora to još netko znati. Isuse, ono što Ti želiš, ali ipak molim, nemoj tražiti da to otkrivam kome. Isuse, smiluj se meni!

Bogu sve na slavu veću!
6. XI. 1921.

Isuse, sad i nedjelju predavanja. Čudno mi je – nikako ne znam pravo da je nedjelja kad imam školu. Isuse, Ti to želiš a ja se radujem, kad mogu vršiti Tvoju svetu volju. Isuse, daj nauči me raditi na slavu Tvoju!

Bože moj – sve moje!

Pristupi k meni kad smo išli na matematiku neki kolega Crnogorac i pita me: A što vi, gospojice, uvijek ono s časnim sestrama? Vide me kod sata pedagogije uvijek s časnim sestrama koje polaze predavanja. – Vama kao da je najmilije njihovo društvo. I jest, ja sam mu odgovorila. – A ja se sve nešto bojim. Bojim se da ćete nas ostaviti, jer da pravo kažem vi nijeste kao druge gospojice. Sve vaše kretnje, vaši govori sve to čini na čovjeka utisak, kao da ne spadate na zemlju, nekada kao da se dižete, pa se nitko pravo ne usudi pristupiti k vama. Zaista kao da vas ništa ne veže za zemlju. Sve nekako mislim, mora da vi za nečim višim idete. Otkud vam samo toliko zadovoljstvo?

Dalje nije bilo više govora jer sam bila na pragu predavaonice. Isuse, Isuse, koliko Te zazivam i molim da me čuvaš. Nemoj me nikada ostaviti. Kad ovako u školi dođe koji gospodin da me nešto upita, zašto se ja od njih bojim? Samo Tebe tad zazivam – i pomisao „Isus je uz mene, Isus me čuva“, malo me ohrabri. A što je već svima u oči palo da ja govorim s časnim sestrama. Isuse, čuvaj moje srce i dušu moju!

Bože moj – sve moje!
8. XI. 1921.

Zašto svagdje kuda dođem stvaraju ljudi o meni krive sudove. Zašto me svagdje vide bolju i marljiviju no jesam. Zar se ja toliko pretvaram ili držanje moje sve vara? Gle, Isuse, dolaze k meni i pitaju ovo ili ono. – Vi znate, kažu. Koliko znam ja, rado kažem, a rečem li da ne znam, neće da mi vjeruju. Kažu da se pretvaram, da samo tako govorim. A meni, Isuse, Ti sam najbolje znadeš, meni ne ide baš najlakše. Ako mi Ti ne pomogneš, ne znam kako će svršiti. Ti znaš koliko muke imam s glavom mojom, Ti to samo znaš. A i moje pamćenje uslijed toga kako je slabo. Zaista, Isuse, ja sama ništa, baš ništa ne mogu – ali se ufam čvrsto da ćeš mi Ti pomoći. Ne znam, čudno mi je, jučer je naš profesor iz fizike bio s tatom i rekao mu: „Ja se ponosim što imam tako marljivu učenicu – vašu kćerku. Kad bi ih bar više bilo, ne bi bilo teško u vašoj pedagoškoj školi.“ O, kako me slabo poznadu. Isuse, ovo ne samo da me uznemiruje, već me upravo plaši.

Bože moj – sve moje!
9. XI. 1921.

Dobri moj Isuse, čuvaj me od ljudi koji me okružuju. Isuse, čuvaj duše braće moje, a ja napose mislima za siromašnoga Mladena.

+++

Tko će dušu koja griješi
Da utješi?
Tko će duši kazat puta
Kad zaluta?
Tko će dušu podignuti
Kada pane?
Tko će duši izmučenoj
Vidat rane?
Što će pomoć onoj duši
U grijehu sva što se guši,
Kad izgubi nebo bijedna?
Pokajnička suza jedna…

+++

Bože moj – sve moje!
10. VI. 1921.

O kako se plašim i sve više plašim onih ljudi u školi. Ja sam u mojoj skupini sama ženska glava, a ono sve gospoda. Zašto dolaze ke meni kad ja za sebe radim? Isuse, ja se njih bojim. Zašto se sve više približavaju? Oni vide, ili ne vide da se ja od njih plašim. Nauči me, Isuse, nauči me kretat se u društvu ovome, kad već želiš da i kroz ovu školu kušnje prođem. Isuse, znam Ti me nećeš ostaviti.

Bogu sve na slavu veću!
11. XI. 1921.

Narisao me jedan pod satom pedagogije, narisao u sadašnjosi i u budućnosti, reče. A kako je mene zamislio u budućnosti? Kao redovnicu. Kako, Isuse, kako oni dolaze na ove misli, ta, ja nikome ne otkrivam srca svojega.

Bože moj – sve moje!
12. XI. 1921.

Isuse, ovako još dvije godine. Dobri Isuse, Ti me čuvaj. Kako da se krećem, kako da govorim s ljudima ovim. Mogu li im okrenuti leđa kad me nešto pitaju? Odgovaram, ali neprestano Tebi vapijem da se odstrane od mene. Isuse, Danica je Tvoja, samo Tvoja, daj uvijek Tvoja da ostane. Isuse, Ti želiš da prikažem Tebi ovu veliku žrtvu. Ti želiš da je prikazujem. Nosim, rado nosim križ što si ga stavio na slaba ramena moja, ali, Isuse, Ti znaš da ću pasti, ako mi Ti ne pomogneš. Dobri Isuse, daj uzmi što prije Danicu!

Bogu sve na slavu veću!
13. XI. 1921.

Nema, nema glasa iz Varaždina. Zar mi zaista neće odgovoriti? Isuse, to me tako boli. Oštri je to trn što mi ranjava dušu. O da mi samo jednu riječcu jave. Zašto baš sada gdje tako osamljena u vrevi od ljudi živim, među ljudima, gdje se ne znam okretati, a kojih se plašim, zašto sada svi šute. Niotkuda savjeta, niotkud riječi utjehe da čujem.

+++

+!
U duši se opet pjesma javlja
I prezire sve joj boli,
Ona tek se Bogu moli
Pouzdanje na oči joj stavlja.

Pred prijestolje Božje dušu vodi
Pa bol duše tešku mnogu
Prikazuje dobrom Bogu,
A u duši se mojoj nova radost rodi.

+++

S križem za Kristom!

Bože moj – sve moje!

16. XI. 1921.

Koliko mi razdragala srce moje pažnja djece iz Krašića. Pisali mi pismo – i ne sjećam se već davno da me što toliko obradovalo kao pisamce ovo. Zajednički su mi pisali. Neki se samo potpisali, a neki napisali po par riječi, a svi zajedno: „Draga gospodična, mi vas lijepo, lijepo pozdravljamo i mnogo mislimo na vas. Jeste li vi već zaboravili na nas?“ Draga djeca, da li sam zaboravila na njih. Ne, ni neću zaboraviti dok živim. O kako me obradovalo pisamce ovo. A pisali mi oni moji mali fakinčići. Već su zaboravili koliko sam ih mučila – vi ste ipak najbolja gospodična – tako kažu najveći nevaljalci, nijesu ono zločesta djeca. Djeca, ko djeca, vesela živa, a i lijena koji puta. Draga dječica moja! Isuse, zašto ja na njih toliko mislim, zašto toliko puta zaželim da sam uz njih. Isuse, hvala!

Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
19. XI. 1921.

Malo preostaje vremena, jako malo. Isuse, morala sam skratiti molitve moje. Ti si to htio? Ti to želiš? To je kušnja na koju mi dušu stavljaš. Isuse! Predavanja mnogo, ni ne dospijem usporedo sve učiti. Ne znam kako mi prolazi vrijeme radim – bolje reći – ne radim, pa ne naučim mnogo. A uz to moja glava. Isuse! Griješim li, Isuse, što ostajem raditi do kasno u noć? Ne smijem, tako mi rekoše, a i ja sam zavjetom obećala da ću uvijek marno paziti na svoje zdravlje. A sada? Ah, kad sam bila sigurna da ne griješim. Ili reci, reci ako se to protivi volji svetoj Tvojoj, ja neću, neću više raditi u noć, pa neka onda bude što bude – ali me plaši ako ne radim ova pomisao: Isus me poslao ovamo da radim, Isus želi jer je to na slavu Božju, Isus dobri zna zašto to od mene traži, a ja ne radim. Ne, ne ja hoću raditi da vršim svetu volju Božju, pa bilo raditi i noći i dane bez prestanka. Reci, reci, Isuse, što sad od mene tražiš? Ti znaš, Isuse, koliko mi je teško, koliko mi poteškoća čini slabo pamćenje i boli u mozgu. Isuse, ja radim, ja učim koliko mi dopušta vrijeme, sve slobodno vrijeme, kojega ima jako malo za učenje potrošim. Ja učim, Isuse, sve misleći na slavu Tvoju, a uspjeh učenja prepuštam Tebi. Više nego učiti ja ne mogu, a koliko od toga ja zapamtim – to je u Tvojoj vlasti. Evo me, Isuse, radi što hoćeš od mene. Samo dopusti, molim, da ja smijem raditi na slavu Tvoju. O, kad bih prije smrti svoje barem nešto mogla učiniti na slavu Tvoju.

Bože moj – sve moje!
20. XI. 1921.

Ima želja u mom srcu, Isuse, smijem li izreći? Ali – ja bih htjela, Isuse, da Te jako, jako ljubim, da Te ljubim više od sviju, najviše, najviše da Te ljubim. Isuse, kako, zašto me želja ova toliko, toliko ispunja? Ne znam kako, ali svaki dan, mogu reći da upravo osjećam svaki dan, kako želja ova u srcu mome sve više raste. Da ljubim Tebe, ljubim Tebe više od sviju želja je moja. A kako mi je žao kad vidim, kad se obazrem na svoj život. Je li rad moj odgovara ovoj vrućoj želji srca mojega? Isuse, daj da Te ljubim, da Te jako ljubim, Isuse, daj da Te ljubim više od sviju.

Bože moj – sve moje!
21. XI. 1921.

Davno, već davno predadoh svu sebe Tebi, Isuse. Da Tvoja sam i hoću, hoću uvijek Tvoja da ostanem. Tvoja sam – zaista ništa ne smijem i ne mogu poduzeti, a i neću, Isuse, protiv volje svete Tvoje. Evo i sada nešto snujem, a nema nikoga za savjet da pitam. Isuse, htjela bih prikazati sav svoj život, sve molitve svoje, sva djela svoja, svu, svu sebe za spasenje duša u čistilištu. I za spasenje ovih duša što još žive, Isuse, Isuse, uzmi moj život, uzmi mene, radi od mene što god hoćeš – evo me, hoću da zadovoljim za grijehe mnogih duša – hoću mnogo duša da izbavim. Isuse, za spasenje duša u čistilištu – za spasenje duša – reci što ja mogu učiniti? Čula sam jednom za junačko djelo, ili kako se pravo zove – ali pobliže o tome ne znam ništa. Da koga pitam? Ne – ta, meni odgovoriti nije vrijedno – vrijeme se gubi. Isuse, ja nikoga nemam do Tebe. Daj, dobri, Isuse, reci, reci što i kako da učinim. Više ću moliti ovih dana, Ti, Isuse, ja znam da ćeš meni otkriti želju svoju. O, kad bih znala da ću spasiti samo jednu dušu – Isuse, Isuse, evo me, evo me za spasenje neumrlih duša.

Bože moj – sve moje!
22. XI. 1921.

Kako si to mogla reći, Bože, kako si to mogla reći – napale na me kolegice moje. Isuse, a jesam li ja moguće šta zla rekla ili što zla učinila? Evo šta je bilo. Sjedila sam u predavaonici, a bilo prije predavanje pedagogike. Glasno, živo i veselo oko mene kao i obično. Nisam ja onda s njima. O, kako više puta ludo govore. Ja i ne slušam, ili neću da ih slušam. Isuse, ja se onda s Tobom zabavljam. Ta, ionako imam malo vremena, pa hvatam svaki slobodni časak k Isusu svom da se vinem. A kad imam da radim, uzdahnem: Isuse, Ti želiš da radim, Tebi na slavu da Tebe ostavim. Ne, ne neću Te ostaviti, Ti ćeš biti sa mnom, a ja ću raditi, a rad ovaj sve, sve prikazujem Tebi, prikazujem Ti kao molitvu, jer ja hoću bez prestanka da molim. Ovaj puta sam radila matematiku. Neki gospodin, ne znam što da o njemu kažem, laskava dodijao mi već više puta nabacivši mi koju ludu frazu i sad priđe i upita: Kako se zabavljate, gospojice? – Jako dobro – odgovorim mu kratko. – A možete li se brojkama i matematikom zabavljati? – O ja ljepše nego s vama! To je bio moj odgovor, a on? Stao i zašutio i otišao. Ne dolazi više. I tome se kolegice zgražale. Kako sam ja mogla tako odgovoriti. A ja, Isuse, ja sam rekla ono što osjećam. Jesam li rekla krivo? Dobri moj Isuse! I na ovu si me stavio kušnju. Ali ja se ne bojim, da ja se ne bojim. Ta, Ti sam si sa mnom i Marija, nebeska Majka moja je uza me. Pa čega onda da se bojim? Isuse, čuvaj srce moje, daj da čisto ostane.

Bože moj – sve moje!
24. XI. 1921.

Spremam se, Isuse, prikazati sve molitve svoje, sve zasluge, sva djela svoja cijeloga života mojega, za spasenje neumrlih duša – za spasenje duša u čistilištu. Isuse, daj nauči me kako to da učinim. O da mogu jednu samo spasiti dušu – dušu za koju si Ti već dao svoj život, za koje si podnio gorke muke i smrt na križu, Isuse, jednu da mogu samo spasiti dušu, spremna sam evo žrtvovati sav svoj život, istu podnijeti smrt ma kakova ona bila. A ja bih htjela spasiti mnogo, mnogo duša. Spasiti duše što su Tebi, toliko mile, dušama podati sreću, vječnu sreću – ima li, i može li biti Tebi, Gospode, djelo koje ugodnije. A ja bih htjela spasiti mnogo, mnogo duša. Daj, o dobri Isuse, nauči me što da učinim, kako da učinim. Ili život ili smrt, ili muke ili boli, il’ teškoće il’ nevolje – sve prikazujem Tebi – a Ti pošalji, Isuse, ono pomoću čega ću najviše duša izbaviti, daj nauči me to da radim. I Ti Majko moja, i Ti moli Isusa, neka uzme ovaj moj život za spasenje neumrlih duša. Daj mi i Ti savjeta što i kako da radim.

Svečano ću prikazati život svoj za spasenje neumrlih duša zavjetom u nedjelju 27. ovog mjeseca. Sveta Marijo, moli za mene. I vi svete duše u čistilištu molite za mene, molite, molite da mi dopusti Gospod žrtvovati život svoj za spasenje vaše.

Bože moj – sve moje!
25. XI. 1921.

Jesam li skrivila nešto, Isuse? Ja ne znam. Mislim i tražim uzrok da je gospodin onaj u školi danas tako napao na mene. Radila sam kod kemijskih vježbi. Imala sam pokus razviti klorovodik. I drugi su radili. Pazila sam da kome ne smetam, uklanjala sam se svima s puta. Jedan je ipak došao na moju stranu, ja nijesam to ni primijetila. A on – stao me grditi da mu smetam. Bilo mi je neugodno a i žao što mu smetam, pa sam se uklonila. Kako nije bilo više mjesta kod pokusnoga stola – ja sam se posve uklonila. Isuse, oprosti mi što sam evo drugima smetala. Bilo mi je tako žao da sam i plakala, i izašla iz kabineta dok sam se umirila. Pazit ću, Isuse, od sad bolje, pazit ću da kome ne smetam. Isuse moj – molosrđe!

Bogu sve na slavu veću!

Bože moj – sve moje!
27. XI. 1921.

Trostruku ja danas slavim slavu. Tatin rođeni dan. Da, već je navršio 56 godina. Isuse, čuvaj dušu njegovu. I lijepu svetkovinu sv. Ivana Berchmansa imamo danas 300 – godišnjicu njegove blažene smrti. O kako je bilo svečano i lijepo u crkvi. Sve kongregacije imale su zajedničku svetu Pričest. I ja sam se pripravljala devetnicom za milu svetkovinu ovu, premnijesam mogla dolaziti svaki dan blagoslovu, kao druge pobožne duše. Ta, imam savaki dan predavanja do 7 sati uvečer. Znam, sv. Ivan čuo je među onim mnoštvom ljudi i molitvu moju, čuo je i sigurno je neće prezreti. Ali je još jedna veća za mene slava. Ja sam prikazala Isusu život svoj, sve molitve svoje, sva djela svoja, sve, sve zasluge za spasenje duša u čistilištu. Poslije svete Pričesti s kakavim sam to veseljem učinila. Isuse, dobri Isuse, sve, sve za spasenje Tebi milih neumrlih duša. Sve zasluge, sve molitve za spasenje onih duša. I ako nikakovih zasluga ne ostane za mene, iako ja budem morala trpjeti ne znam kakove muke u čistilištu, ja ću se radovati i hvaliti Gospoda – ja ću rado trpjeti i onda još muke prikazivati za spasenje drugih duša. Isuse, sav moj život prikazujem Tebi. Za mene bit će najveća sreća, ako jednu samo izbavim dušu. Isuse, a ja bih htjela spasiti mnogo, mnogo duša.

Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
29. XI. 1921.

Što ja sve moram čuti, dobri Isuse, u školi prije predavanja? Kako ludi razgovori, kako prazne riječi. Nijesam ja onda s njima. Isuse, ja se s Tobom zabavljam.

+++

U dvorani prije predavanja.
+!

Oko mene vreva ljudi,
Tuj se zbori, smije šali,
Tuj se viče, igra, buči,
Tu se laska, tu se hvali.
Duša moja uz njih nije,
Isusu se ona vije.

Buka, šum tih ludih riječi
Da zagluši mene želi,
I ko vrt pun bujna cvijeća
Prikazat mu svijet cijeli.
Al mi duša uz njih nije,
Isusu se ona vije.

Ne smeta je buka ova,
Ne smeta je što se zbori
Jer je srce vuče, vuče,
Do Isusa u raj gori.
Duša moja za svijet nije,
Isusu se ona vije!

+++

Bože moj – sve moje!
1. XII. 1921.

Zar zaista, Gospode, tražiš ovu žrtvu od mene? Jest, za mene je to žrtva, ali ako je Tebi ugodna ja je rado prikazujem. Isuse, danas je već peti dan zornica, a ja nijesam još ni na jednoj bila. Spavam, poslušnost to traži – Ti želiš. Isuse, zar ove godine ni na jednu zornicu? Ne sjećam se unatrag godine kad nijesam bila na zornicama, a ove godine. Isuse, ja hoću, hoću da vršim Tvoju svetu volju.

Bože moj – sve na slavu Tvoju!
2. XII. 1921.

Isuse, nemoj mi zamjeriti što sam danas uzela olovku. Ti vidiš sve, usred ovog silnog posta duša moja hoće da pjeva. Zar baš uvijek da tjeram pjesmu od sebe? A pjesma meni tako je mila. Hoće li Ti biti krivo, Isuse, ako samo pola sata dadnem oduška duši svojoj? Reci, jer ja neću da učinim ništa, ništa, niti najmanju kretnju ili pomisao što bi moglo Tebe uvrijediti, rastužiti – to mi je strašno – ništa, ništa, što bi moglo ma i samo sjenku jednu uvrijediti, rastužiti Tebe. Isuse, rađe, rađe tisuću puta na najgrozniji način umrijeti, rađe podnijeti sve paklene muke nego Tebe jednim ma i najmanjim svojevoljnim grijehom uvrijediti. Isuse! A do sada, jesam li Te, Isuse, do sada koji put svojevoljno uvrijedila? Jesam li učinila do sada u životu svojevoljni laki ili teški grijeh? Ozbiljno ću razmišljati od danas o tome. Mnogo već razmišljam, ispitujem i tražim, Isuse, Ti mi pomogni tražiti, Ti mi pomogni – da onda strogu pokoru učinim za počinjene grijehe. Isuse!

+++

Zar da tužim

Kada bol me teška svlada,
Zar da tužim, plačem tada?
Da se jadam il’ da cvilim
Da rukama bolno krilim?
Ne – ne tako.
Već ja skupim suze moje,
Boli teške izraz što je
Pa ih nosim dobrom Kristu
Ko kapljice rosu čistu.
Prikazujem njemu tada
Bol što dušu moju svlada.
I kažem mu: „Volja j’ Tvoja“
To da trpi duša moja.
Kad je volja Tvoja tako,
Daj da trpim više, jako
Pa da volju vršit Tvoju
Smijem – bol ma snoseć koju.

+++

Uljanice gdje no stija,
Plama ono svjetlo malo,
Pred svetište tamo – tamo,
Moja duša želi samo.

Ta i ona nešto ima
Što Isusu plamsat želi.
Pred svetištem tamo-tamo,
Moja duša želi samo.

Ah, da tamo ostat smije
I kroz noći i kroz dane,
Pred svetištem tamo-tamo
Uz Isusa biti samo.

+++

Da ja imam!

Da ja imam još tri srca,
Isusu bih sva tri dala,
Ne bi li se ljubav moja,
Onda više rasplamsala.

Pa da gori ognjem živim
I da plamsa bukti jako,
Da velika ljubav bude,
Moja duša želi kako.

Jer ja Krista ljubit želim
Više no ga drugi vole,
Zato duša, a i srce
Moje Boga svakdan mole.

+++

Isuse moj – Bože moj!
3. XII. 1921.

O Isuse, dobri Isuse, kako da zahvalim Tebi na ljubavi tolikoj? Kako da Ti zahvalim? Veliko je to djelo ljubavi Tvoje, a dopustio si da i ja kraj toga budem, da se množi radost duše moje. Dobri Isuse, koliko se ja radujem! Ima li još veće radosti no je moja? Isuse moj, Isuse! A ja ne znam, ne znam drugo nego samo da Ti kažem hvala! Isuse, hvala!

Dopustio si i nitko do Tebe ne zna, a i ne smije znati. Isuse, je l’ de, to neće nitko znati. Kupila sam tkanine za haljinu, tamno modre tkanine 3,5 metara, baš toliko koliko je potrebno za jednu haljinu. Nijesam potrošila mnogo. Plaćala sam metar po 250K. Kupila sam i darovala jednoj koja nema. – Da je to sv. Nikole, rekoh. A koliku ja radost osjećam kraj toga, o koliku radost. A radost se ova množi gledajući razdrganu dušu, kojoj je tako u neprilici pomoženo. Pa radost ova što ispunja dušu moju hvali Boga i divi se neizmjernoj ljubavi njegovoj. Gospode, Gospode, kako da zahvalim Tebi na tolikoj ljubavi što je iskazuješ stvorovima svojim? Gospode, kolikom si mi ispunio radosti dušu. Sad ću još i sašit tu haljinu. Ona će raditi sa mnom, jer si sama ne zna. Isuse, pomozi, daj, da i to dobro ispane. Bože, sve na slavu Tvoju!

Bože moj – sve moje!
4. XII. 1921.

Sv. Barbara – imendan pokojne č. sestre Spes. Isuse, Ti si čuo molitvice moje! Zašto, zašto je to učinila Danica [Kaurić]? Donijela mi je srebreni lančić za dar da mi se tako barem malo oduži. A zar je ono jučer bilo moje djelo? Nije, nije, Ti si, Isuse, znao da ona nema, da joj treba, Ti si to učinio, pa zašto onda meni hvala? Tebi treba zajedno sa mnom da hvalu diže. Lančić što ga je imala, meni ga daruje jer zna da ga ja nemam. „Imam ja drugoga“ – reče mi. Primila sam. Isuse, do sad si nisam lančića kupovala. To je nakit, a nakita meni ne treba. Ja skupljam samo onaj ures koji dušu resi. Ono, što sam prije imala, podijelila sam. Neka je onima koje to veseli, a ja sam zadovoljna i tankom špagicom na kojoj mi visi škapularskamedaljica. Sada, sada da milu moju špagicu zamijenim srebrnim lančićem? Stavit ću ga jer znam da će to Danicu veseliti. Ta, ona mi je eto tolikom radosti darovala. Činim li pravo, Isuse?

Bože moj – sve moje!
7. XI. 1921.

Gotova je haljina – Isuse, hvala. Gotova je i kako je samo lijepo ispala. Tako me to veseli. Isuse, hvala! Zaista nema veće radosti do pripravljati radost drugima. Isuse, dopustio si da mogu pomoći mnogoj siroti – mnogo da usrećim duša – barem molitvom kad drugih sredstava ne bude, a molitva ionako najviše vrijedi. Isuse, raditi Tebi na slavu!

Bože moj – sve moje!
8. XII. 1921.

+++

Marijo

Ti ljubavi Božje kruna,
Ti milosti sviju puna,
A ja Majkom zvat Te smijem,
Marijo!

Ti si Majka Božjeg Sina,
Ti si puna svih vrlina,
A ja Majkom zvat Te smijem,
Marijo!

Ti Kraljice neba prava,
Ti ljudskoga roda slava,
A ja Majkom zvat Te smijem,
Marijo!
Znam, Ti djecu voliš svoju,
Znam i dušu voliš moju,
Majkom rado ja Te zovem,
Marijo!

+++

Bože moj – sve moje!
9. XII. 1921.

Kad je srce moje malo
Zakucalo prvi puta,
Još u dane one rane,
Do njeg prvi Isus došo.
I u srce cvijet usadi
Miluje ga, draga, gladi
I krsnom ga zali vodom.
Njegova je želja vruća
U mom srcu cvijet da klije,
Da uzraste, da razvije
Sve cvjetiće bijele čiste.
Sniježne da mu budu lati,
Čiste ko snijeg kada blista,
Il na suncu rosa čista.

Prolazili dani tako,
Redale se godinice,
Moje srce živo bije
Ne znajući pravo koje
Blago što u sebi krije.
Al’ je cvjetić proklijao
I sve s tija raste s tija
Ko u srcu da mu prija.
I sretnoga jednog dana
U srce mi Isus sađe
Da prigleda i da nađe
Miloga si cvjetka sjeme
I da vidi u mom srcu
Može l’ cvjetić njegov rasti,
Može l’ cvjetić njegov cvasti.

Što je našo – ne znam pravo,
Cvjetić njegov proklijao
I šapnuo Kristu s tija
U mom srcu da mu prija,
Tu i cvjetić da bi htio.

I od svetog dana onog
Dolazio Isus često
I sve češće svakog dana
Dolazio On za rana.
Tuj bi cvjetak prigledao,
Čistom rosom zalijevao.
I već cvjetak cvasti poče.
Cvjetići se bijele mali
U mom srcu nanizali,
A Isus još svakog dana
Dolazi već nakon rana
I miluje cvjetić što cvate,
Ta, cvjetić taj Kristu miri,
Kristu cvate, jer još mala
Kristu sam ga prikazala.

Olujina svijeta bjesni,
Strašne, ljute baca grane,
A ja čuvam u mom srcu,
Kristov cvjetk da ne slome.
Srce čuvam zatvoreno
Da na cvjetić ljage koje
Ne utisnu slike svoje,
Na Kristovu cvjetku niti
Sjenka ljage ne smje biti.
A ja poznam slabost svoju
Zato molim pomoć neba,
Duša moja jer je treba
Cvjetić Majka s neba krili
I njoj jer se cvijet taj mili
U okrilje stavih njeno
I dušu i srce cijelo.
Pa kad Kristu volja bude
Da u vječne one kraje
On presadi cvjetak bijeli
Što u srcu život cijeli
Cvjetao je samo Njemu.
Cvjetić ovaj lijep da bude,
Marija ga čuva tude.

+++

Bože moj – sve moje!
10. XII. 1921.

Gomila se posao – a ja? Isuse, nauči me raditi – mnogo raditi na slavu Tvoju.

+++

Daj, Isuse, da Te ljubim jako
Danju, noću i u doba svako.

+++

Bože moj – sve moje!
13. XII. 1921.

„To mene veseli kad Danica jede“ – govori tata. Da, Isuse, ja sad jedem mnogo, mnogo, a Ti znaš zašto. Varaždin, samostan – zdravlje – to ne ide jedno bez drugoga. Čim me glava jače boli, evo me već kod jela, a to me i drži. Znam da moram jesti, a ipak me plaši. Isuse, ja jedem previše? Ja, je l’ de, samo svojem ugađam tijelu. Što je onda bolje da činim? Da jedem? Isuse, ono što je Tebi milije, ono što je na veću slavu Tvoju.

Bože moj – sve moje!
14. XII. 1921.

U samostan, Isuse, u samostan…

Bože moj – sve moje!
15. XII. 1921.

Dobila sam plaću, pa sada mogu za djecu da kupim sukno. Za Marijanu, Zlatu, Ružu i Miricu. Baš se radujem, Isuse, jer njima činim time veliko veselje. Stoji mnogo pa nijesam mogla za sebe kupiti ništa, jer za njih trebam. A meni i ne treba. Isuse, meni ćeš Ti pomoći.

Bože moj – sve moje!
16. XII. 1921.

Kupila sam sukno, sad još sašiti. Četiri haljine do Božića – posla dosta jer imam predavanje. Isuse, budi u pomoći!

Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
24. XII. 1921.

Badnji je dan!

Mnogi se raduju – i moja radost Isuse, velika je. O, kad bi tko mogao zaviriti u dušu moju. Isuse, jesam li krivo što uradila. Radila sam ove dane i do 2 sata u noći – hvala Ti, haljine su gotove. Koliko je to sekicama veselje. O, kad bi mogla mnoge, mnoge razveseliti tako.

Blizu je ponoć, svečani čas rođenja Tvoga, dobri Isuse. Dosad sam bila među mojima, a sad evo me u tišini sobice moje u tišini da pozdravim Tebe, Isuse. Bilo je lijepo kod božićne svečanosti, ko obično što je kod nas. Bilo je i suza kad je se u deklamaciji bilo spomena i Zorke naše. A i Mladen, Isuse, kako je on plakao. Siromah, koliku je duševnu bol imao je u čas onaj da prepati. Isuse, mali Isuse, daj blagi pogled oka svoga i na njega baci. Povukao se u drugu sobu, a kad smo mama i ja pošle za njim, našli smo ga gdje suznim očima gleda u sliku maloga sinčića svoga. „Mama, nemam Željka“, uskliknuo je bolno. Bilo je teško umiriti ga. Sad eno mirno sjedi uz druge, gleda i šuti, ne govori ništa. O kolika mora da je bol u duši njegovoj.

A ja, kako se ja pripravljam da pozdravim Tebe, Isuse? Uljanica mala na oltariću mom već gori. Isuse, neka gori, čitavu neka gori noć i onda kad ja legnem na počinak umjesto mene neka bdije, neka Te pozdravlja, neka Ti o ljubavi mojoj zbori, Isuse mali. O, Isuse mali, zdravo!

Zdravo mali Isuse!
Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
25. prosinca 1921.

Isuse!

Sveti je dan, dan rođenja Kristova.

Došao je i kako ga brzo nema, stoga već je na izmaku. Isuse, dušu svoju da ovamo prelije, ovamo, jer je puno srce moje i ne može više da izdrži. Tebi, Tebi govorim, Isuse, Ti me slušaš. Gledam Te, Isuse mali, gledam Te u jaslicama. Anđela čujem zborove kako pjevaju, gledam svete pastire kako Te darivaju, gledam i sila svijeta kako grne do jaslica da Te pozdrave, da Te darivaju. Svaki u svom srcu barem mali Tebi darak nosi. A ja, Isuse! Smijem li i ja pristupiti Tebi? O kako mi je bilo teško u crkvi danas. Sila svijeta pred jaslicama Tvojim, a ja se nijesam usudila pristupiti. Šta da Ti darivam, Isuse? Povukla sam se tamo gdje nikoga bilo nije, tamo pored svetišta pred tabernakul. Zar Ti nijesi bio u svetištu? Jesi, jesi bio si mi bliže no onima koji su stajali uz jaslice Tvoje. Ja sam osjećala Tvoju blizinu, osjećala sam, zato mi i potekoše suze iz očiju. Plakala sam – Isuse, evo i mene da Te pozdravim, evo i mene, ali u mene ništa nema da Ti darujem. Obazirem se na minulu godinu ne bi li gdje našla cvjetić koji Tebi što je mio, cvjetić koji kreposti ili savršenosti. Isuse, ništa nemam. O, kako me boli, što Ti ni kiticu mirisnih cvjetova ubrati nijesam mogla. Isuse, a ja ipak dolazim preda Te, nosim Ti one neugledne, neznatne cvjetiće što su niknuli u srcu mojemu iz ljubavi Tvoje, nosim ih sve Tebi da darujem. Gle, još se na njima cakle suze moje – one će Ti otkriti bol moju, one će Ti otkriti odluku moju. Raditi, raditi neumorno da omilim Isusu mojemu. Njemu u čast, njemu na slavu. Rađe umrijeti negoli od onoga što je Isusu milo i milije, izabrati samo ono što je milo.[14] Moram napredovati u svim krjepostima, jer i to Isus želi. Moliti više, razmatrati više, raditi više, ljubiti više, dok ne izginem od ljubavi vruće. Nastojati da se što bolje spremim i pripravim za samostan. Priznajem Isuse, da sam premalo nastojala da omilim Tebi, premda se brinula da Ti spremim dar, Tebe dostojan i Tebi mio – a to me tako boli, da mi suze potekoše niz lica. Isuse, ja ću se popraviti, ja hoću da omilim Tebi, ja hoću da Te ljubim jako, jako više no Te drugi vole. Zar griješim, što želim da Te ljubim više no Te drugi vole? Ako time griješim onda je to kriva samo dobrota Tvoja i ljubav Tvoja. Isuse, htjela bih da Te ljubim od sviju više.

Bože moj – sve moje!
26. XII. 1921.

Još danas malo odmora, a od sutra na rad. Za Isusa, Isusu na slavu! Dobri Isuse, mali Isuse! Smijem li Te nešto moliti? Ti već znaš želju moju i prije no sam je izrekla – Isuse, u samostan!

Bože moj – sve moje!
27. XII. 1921.

Matematika je na redu. Ima je mnogo da naučim. Isuse, Tebi na slavu. Isuse, budi mi u pomoći!

Bože moj – sve moje!
28. XII. 1921.

Koliko smo očekivali Krístu, a evo je danas došla. Baš se radujem, Isuse, jer sam opet malu radost i njoj sirotici učinila. O kolika je za mene radost kad mogu barem malo nekoga obradovati. Isuse, Ti si mi je poslao, za dušu jer se brinem njezinu, za dobru Krístu. O, kako je Krísta dobro dijete. Isuse, čuvaj njezinu osjetljivu dušu, vodi je na putu kojim je krenula i svijetli joj sjajem milosti svoje, da je svjetlo ovo u vječnosti nađe!

Bože moj – sve moje!

31. XII. 1921.

Dan je danas zadnji godine ove. Još samo nekoliko sati i godina jedna minut će u vječnost. I danas još zadnji ovaj dan Ti si mi, Isuse, udijelio toliko radosti. Vijest na koju sam čekala evo već šest mjeseci, danas sam primila. Isuse, pisali mi iz Varaždina. Ne znam izraziti radost duše svoje, ne znam, jer se ne može izreći ono i onako kako to duša osjeća. Isuse, u radosti svojoj ja samo ponavljam: „Pisali mi iz Varaždina, pisala mi mater Klaudija.“ Isuse, hvala! Minula je godina jedna, minula, i eno već nove na prag gdje stupa. Minula je godina 1921., a šta sa sobom nosi? O kad pomislim na dušu svoju – Isuse, dobri Isuse, koliko si mi udijelo milosti. Ne, to se izbrojiti ni izreći ne da. Na svakom koraku, kod svakoga posla, na svakom kretu, milost i ljubav Tvoja je bila uza me. Isuse, hvala! A ja – kako sam ja radila s milosti Tvojom, kako sam Ti uzvraćala ljubav? Gdje su mi djela da Ti ih prikažem, gdje su kreposti da Ti ih prinesem? Isuse, Isuse, opet da plačem. Mogu li govoriti o djelima i krepostima kakovim? Sve što mogu reći (Isuse, ja se bojim izreći ovo) ja kako se meni čini nazadujem, umjesto da napredujem. Gle, prije sam molila mnogo – sad tek izjutra kad ulicom hodam, i u svaki slobodan čas kojih baš nema mnogo, posao jer je veliki, pa uvečer malo. Prije – čitala sam više duhovnog štiva – sad su mi knjige matematika i fizika u rukama, a duhovno štivo jedva da stignem i primiti u ruku. Prije sam više bdila i radila a sada više spavam. I tako, Isuse, i tako bih mogla mnogo, mnogo nabrajati. A sve činim jer mi poslušnost nalaže[15]. Sve ovo, kao i neznatna djela moja (ako se i tako nazivati mogu) sve ovo, Isuse, Tebi prikazujem. A jedno molim! Molim, Isuse, nauči me raditi na slavu Tvoju. Daj da raditi smijem mnogo na slavu Tvoju, daj da Te ljubiti mogu. Isuse, htjela bih Te ljubiti više no Te drugi vole ljudi. A u novo ljeto zar da sama stupam? Isus će sa mnom, ne bojim se, Isus će sa mnom. S Isusom, Bogu na slavu živjeti, raditi i umrijeti!

+++

Zašto sve tako živo bije?
Zašto duša zbori sve to tiše?
O Isuse, znam, dobro znadem
Ljubit jer Te želi neg’ svi više.

A Ti vidiš želju ovu moju,
Čuješ dušu i kad zbori tiše.
O Isuse, dobri, daj da smijem
Ljubit Tebe od svih ljudi više.

+++

---

[1] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[2] Nejasno.

[3] Sestra je Spes bila Danici profesorica na Preparandiji.

[4] Služavka se zvala Katura. Prezime joj nismo pronašli.

[5] U Travniku je tada bio p. Karlo Leopold, DI, koji je svojevremeno bio Daničin ispovjednik.

[6] U to vrijeme župnik u Krašiću bio je velečasni Stjepan Huzek.

[7] Prijevod: Po križu do svjetla.

[8] Potvrdu je napisao krašićki župnik Stjepan Huzek. Potvrdu smo niže donijeli u cijelosti.

[9] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[10] Mladena je ostavila supruga i odnijela dijete.

[11] Nejasno.

[12] Tri riječi nečitljive.

[13] Nakon 100 godina čitamo ovaj dnevnik (1921. 2021).

[14] Rečenica nejasna.

[15] Danica je slušala savjet svoga ispovjednika. Bio je to jedno vrijeme p. Bruno Foretić, DI.