Danica Širola

DNEVNIK 1920.

1. I. 1920.

Gospode, na pragu stojim novoga ljeta. „Novo ljeto!“ – riječi ove pune me za rad. Za kakav rad? Ah, daj, Gospode, da moj rad, ako se i uopće može nazvati radom, bude samo na slavu Tvoju.

Daj, Isuse, da prije nego umrem nešto učinim za Tebe!

U ime Božje!

+++

Bogu sve na slavu veću!
2. I. 1920.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
3. I. 1920.
Pisanje. Legla spavati poslije 12h. Nijesam izmolila večernje molitve.
Bogu sve na slavu veću!

+++

4. I. 1920.
Dočitala sam djelo (2. knjigu)
Jesus Christus. Od Didona, na slavu Tvoju, Gospodine.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
5. I. 1920.
Pročitala sam Nazorove priče za djecu.

+++

Bogu sve na slavu veću!
6. I. 1920.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
7. I. 1920.
Danas počeo socijalni tečaj za žene. Predavanje dr. Rogulja i o. Brune Foretića.

+++

Bogu sve na slavu veću!
8. I. 1920.
Dobila sam danas da čitam „Život bl. Margarete Marije Alacocqe“.

+++

Bože, Tebi sve na slavu veću!
19. siječnja 1920.

Isuse! Jučer! – Kako da Ti zahvalim? Jučer – još uvijek mi je kao u snu. Ali ne, nije to bio san, istina, slatka istina! Ja nisam mogla do Tebe, a Ti, Isuse, Ti si došao k meni.

Došao si, jer mi je bolest priječila put do Tebe, došao si Ti sam k meni. Da, došao si, da me utješiš, da mi udijeliš, dijelak veselja nedjelje svete. Kako da Ti zahvalim, kad mi ni riječi hvale nema u mene. Kako da Ti zahvalim? A još mi jače zvoni ovo pitanje, kad pomislim ili tražim u duši, ima li što, čime sam ja to zavrijedila. Uzalud tražim. Vidim tek neku prazninu, a još tu i tamo djelo, koje zaslužuje prijekor, a ne kakovu nagradu. A Ti si me, Isuse, umjesto prijekora nagradio. I kako nagradio. Došao si k meni, u moju sobicu. Bio si na mome oltariću. A ušao si i u srce moje. Nisam nikada ni u snu mislila na toliku sreću.

Danas još uvijek traže oči moje mjesto na malome oltariću, traže mjesto, gdje si Ti, Isuse, jučer počinuo. Ustala sam danas i onako bolesna i natečena pošla u školu. Služba, dužnost, a ta se mora vršiti. Jesam li se ogriješila o 5. zapovijed? Ne znam, ali ipak osjećam neki strah u duši. Školu sam imala poslije podne, pa sam mogla ležati, a i ležala sam čitavo prije podne.

Dođoh u školu. Otvoim vrata, a ono povik: „Naša gospodična! Naša gospodična!“ i u jedan čas bilo ih četrdeset oko mene. Bilo među njima i suznih očiju. „Šta vam je, djeco?“, upitam, a iz mnoštva čujem upite: „Gospodična, zar vi ne budete više naša? Zar ne budete ostali kod nas?“ Bila su mi čudna takva pitanja. Jedva ih umirim. „Šta vam na um pada, male moje?“, upitam ih, a one sve u jedan glas zbore: „Rekla nam je gospodična od III. razreda, da ste vi bolesni i da ne budete više došli k nama. Zar je to istina?“ Umirim ih i proguram se kroz malo mnoštvo (prem i sama mala među malima) do stola, a ono stol okićen macicama, tim vijesnicima proljeća. Suze mi navru na oči od milja. Draga djeca, šta li oni sve čine, da meni ugode. Sve za mnom idu. Ja od stola do ormara, one za mnom, ja od ormara do stola, one za mnom. Bilo mnogo posla dok odgovorim na sva pitanja. Najednom čujem, gdje jedna od njih poviče: (ne znam, kako je došla na to) „Gospodična, zar ne, vi budete časna sestra?! Još nijesam pravo ni razabrala ove riječi, kad ono četrdeset glasova povika: Da, da, vi bute časna sestra! Naša gospodična bude časna sestra!“ Potrese me ovaj povik, ali se nasmijem. Zar se iz mojih očiju ili lica mogu čitati najveće, ali najtajnije želje moje? Otkuda pogađaju djeca jedinu i najveću moju želju, koja se proteže na zemaljski život. I ne još pri pravoj svijesti upitam: „A odakle vam takove misli, tko vam to reče?“ Opet se javi mnoštvo glasova: „Da, da vi budete časna sestra pa vi i tako dobri izgledate, kao časna sestra. – A kako da ne budete časna sestra kad, kad vi čisto drukčije onda izgledate, kad se mi molimo. Kad se vi molite, mi vas gledamo, vi čisto ljepše izgledate!“ – Ovo su riječi koje izustiše male moje, djeca moja. A što da im kažem: „Pa dobro, bit ću časna sestra! Promucam kroz smijeh, a iz srca vinuo se vrući uzdah Gospodinu: „O Gospodine, hoće li se kada ispuniti moja želja!“ Umirile se i počeli smo raditi.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!!
20. I. 1920.
Bila sam u crkvi. Prvi puta nakon nekoliko dana, što sam ih prebolila. Dobro je već. Nije više lice tako otečeno. Tek glava, mozak boli, ali to se hvala Bogu ne vidi.

+++

Bogu sve na slavu veću!
21. I. 1920.

Bože, neka se vrši Tvoja sveta volja!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
22. I. 1920.

Boli, Isuse, jako boli. Pa taj mozak. Sve boli prikazujem Tebi. Jako boli. Isuse, zar ću poludjeti? Ah, toga se bojim. Ali ako je i to volja Tvoja, tad znam da je za dobro duše moje, da nije zlo. Ali ipak, zar ću poludjeti? Je l’ de, Isuse, a toga nećeš dopustiti. Što boli, a neka boli, ja se radujem tome, tek odstrani strah od mene. Poludjeti! – I lani je tako boljelo i još jače, a sad opet isto. Oprosti mi, Isuse, što uz boli ove ne vršim onako kako bi trebalo dužnosti svoje. Isuse, daj da i dalje boli, samo strah odstrani. Daj, da boli, barem ću imati što, da prikažem Tebi. Ali i snage za rad molim! Bože, neka se vrši tvoja sveta volja.

+++

Bogu sve na slavu veću!
23. I. 1920.

Isuse! Isuse!

Oprosti mojoj nemarnosti. Ja se izgovaram na boli, a ono sama nemarnost. Nešto u istini i to jako boli, ali moja je nemarnost već prekomjerna. Oprosti!

Mala učiteljica! Tako me zove. Zaista, zar sam tako malena? Dođe danas u školu neka žena. Otvori vrata. Djeca ustanu i pozdrave, a ona stupi do mene. Stajala sam kod stola: „Prosim, gdje je učiteljica IV. razreda?“ „Ja sam, što želite?“, upitam je. Ona me promjeri od glave do pete i upita ponovo: „Gdje je učiteljica IV. razreda?“ „Ja sam!“

Bilo je muke dok se ona sprijateljila s time, da može biti, kako ona kaže, tako mala učiteljica.

To je danas već četvrti puta što su me u razredu pitali za učteljicu IV. razreda.

Kažu, da je učiteljica IV. razreda malena, da je čovjek među djecom ni vidjeti ne može. Mala učiteljica! Da mala sam učiteljica, ali velika grješnica?! Kad bi barem obratno bilo!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
24. I. 1920.

Hoće l′ kada?

Hoće l′ kada ispunit se želja
Što u srcu već od malih nogu,
Od djetinjstva najranije dobi
Dizala se vrućom molbom Bogu,
Želja sva cijelo srce svlada,
I sve pita samo: „Hoće l′ kada?“

Hoće l′ kada umirit se duša,
Želja kud je vodi, u tišini,
U tišini samostana sveta,
U tišini u Božjoj blizini?
Duša čezne, mir gdje sveti vlada,
I sve pita samo: „Hoće l′ kada?“

Hoće l′ kada smjeti srce moje
Zaboravit brige ovog svijeta
Pa da onda samo Bogu, na čast
Bogu živi, samo Bogu cvjeta.
Srce čezne noći, dane sada,
I sve pita samo: „Hoće l′ kada?“

Hoće l′ kada Isus dušu moju
Da u bijelih vrha primi stado
Koje samo za njeg živjet žele.
Njemu, što se posvećuju rado,
Čežnja ta mi cijelom dušom vlada,
I sve pita samo „Hoće l′ kada?“

+++

Pomozi Gospode!
Bogu sve na slavu veću!
25. I. 1920.

Srce želju gaji

Za taj život samo jednu
Srce želju gaji,
Za taj život, što na svijetu
Biću mome stoji.

A sve druge želje moje
Preko groba lete,
Sve k Isusu, i u krilo
Majke njegve svete.

Sve te želje izreć mogu
Jednom samo riječi,
Sve su tude kad izrečem,
„Isus“, sva u sreći.

Samo jedna tad duboki
Vine uzdah Bogu,
Jedna, za zemaljski život
Što si želit mogu.

Ta je želja, što duboko
U srcu se krije,
Da mi duša za Isusa
Samo radit smije.

Da mi duši u tom radu
Zora sreće svanu,
Pa da stija radeć može,
Živjeti u samostanu.

+++

Bogu sve na slavu veću!
26. I. 1920.

Pomozi Gospode!

Ta bez Tvoje preblage pomoći
Na tom svijetu ništa nije moći.
Ako l′ radim bez pomoći Tvoje,
Nastojanje sve uzalud moje.
Jer ne radit u Tvome okrilju,
Nikad neće poso dovest k cilju.
Zato molim iz sve duše svoje,
Molim vruće, „Pomozi Gospode.“

+++

Bože, sve neka je na slavu Tvoju!
27. I. 1920.

Isuse, kako da Ti zahvalim za tolike milosti koje mi danomice dijeliš? Danas opet. Danas je bio jedan od odlučnijih dana. Prva inspekcija u školi, prvi se puta imao ocijeniti moj rad u školi. Došao gradski školski nadzornik, pa kad svršio sve razrede uputi se i u IV.

„Pomozi, Isuse!“ bio je uzdah, koji se vinuo iz dubine duše moje. „Pomozi Isuse!“ – I Ti si pomogao. Ne znam odakle mi bila onolika odvažnost i onaka sigurnost. Osjećala sam blizinu Tvoju i to me tako bodrilo, da nijesam sama sebe pravo poznala. A djeca? – Djeca mi, kao još nikada odgovarala na svako pitanje. Kolikom sam sigurnošću (a znam, da bez Tvoje pomoći toga ne bi bilo), kolikom sam sigurnošću svako pitanje g. nadzornika, koje mi se činilo preteško za djecu, okrenula i djeca mi uvijek znala odgovoriti.

I pohvalio je g. nadzornik djecu, a i mene, prem ja nijesam nikako to zaslužila. – Kako Ti, Isuse, nagrađuješ svaki trud! Mene si i previše nagradio, jer ja ono malo površnoga rada (ako se i radom nazvati može), za ono malo rada, toliki uspjeh. – Ali to je sve na slavu Tvoju, Isuse! Ta, uvijek radim i radit ću samo na slavu Tvoju.

Ali mi se danas zgodi što se valjda još ni jednome učitelju dogodilo nije. – Dođem ja prije škole s jednom od naših učiteljica i nekom mojom učenicom u zbornicu. Trebala sam, da pitam g. kateheta nešto radi te male. Otvorimo mi vrata, a ono u zbornici g. kateheta i g. nadzornik. Mi pozdravimo. G. nadzornik dođe do one učiteljice, pozdravi je i pruži joj ruku. Sve je nekako i na mene pogledavao. I govorili oni tako neko vrijeme, kadno će g. kateheta meni: „Gospodična, glede ove male ja ću urediti! Nadzornik me pogleda onako od glave do pete, stupi k meni, pruži mi ruku i kaže: „Oprostite, gospojice, tako ste maleni i sitni, da sam vas zamijenio s učenicom. Držao sam da ste učenica. Tko bi mislio da može biti tako mala učiteljica.“ Bilo je nakon toga dosta smijeha. Opet, mala učiteljica.

+++

Bogu sve na slavu veću!
28. I. 1920.

Isuse, daj, da prije nego umrem nešto učinim za Tebe!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
29. I. 1920.

Čitala sam danas zapisnik na mjesečnom sijelu naše Kongregacije. A bio je to izvanredni sastanak. Predavanje držao je dr. Maraković, a prisutne su bile i časne sestre pa i veliki broj pripravnica. I pred svima ovima imala sam ja da čitam. Bože, i to je bilo samo na slavu Tvoju!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
30. I. 1920.

Moja soba

Malena je.
Ali mi je mila jako.
Ta, u njojzi tako voljko
Osjeća se duša moja.
I tu je sreće, ko na grani
Kad treperi mala (…)
Mila mi je
I srce mi u njoj živo
Puno sreće često bije
Kad se u njoj od tog svijeta
Varavoga, ludog krije,
Kad pred mnoštvom u samoći
Njenoj molbe Bogu vije.
Malena je, ali ipak
Mila mi je.
Malena je soba moja.
Ne resi je srebro zlato,
Niti uresa u njoj nije,
Malena je soba moja,
Malena je – mila mi je!

U mojoj sobi

U sobi ja mojoj nisam sama
Ko pustinjak, premda živim kažu,
Jer ne znadu tko mi društvo čini
I samoću tko mi čini dražu.
A ja opet kažem vama,
U sobi ja mojoj nisam sama.

U kutiću moje sobe male
Oltarić vam malen stoji,
Kojeg redit svakidanji
Poslovi su dragi moji.
Pa i svijeće bi zasjale
U kutiću moje sobe male.

Na oltaru mojem povisoko
Kip vam stoji srca Marijina,
Nešto niže kip Presvetog Srca
Njenog dragog božanskog Sina.
Zelenilo, vam je oko
Na oltaru mojem povisoko.

Na oltarić rado stavljam cvijeće
Da Isusu i Mariji zbori,
Kako za njih samo duša diše
Kako za njih samo srce gori.
Tu ja često puna sreće,
Na oltarić rado stavljam cvijeće.

Tako blizu meni tu je Isus
Kad mi duša molbu njemu vije,
I Marija čuva srce moje
I sve ono, što se u njemu krije.
Časi tu su premileni,
Jer je Isus tako blizu meni.

U sobi ja mojoj nisam sama
Ko pustinjak premda živim kažu,
Jer ne znadu tko mi društo čini
I samoću tko mi čini dražu.
A ja opet kažem vama,
U sobi ja mojoj nisam sama.

Prvi cvjetić

Prvi cvjetić vijesnik pramaljeća,
Prvi cvjetić proljetnoga cvijeća
Stavih danas na oltar moj mali
Da Isusu svijeta da ga hvali.
Taj će cvjetić umjesto mene, Kriste,
Da otkrije ljubav srca čistu,
Zborit će mu srce moje kako
Za njeg bolje baš u doba svako,
Kako samo za njeg živjet želi
Duša moja kroz svoj život cijeli.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
31. I. 1920.

Gospode, što želiš, da ja činim?

Kad u zoru probudim se ranu
I u susret pođem novu danu,
Iz grudiju uzdah dubok vinem:
Gospode, što želiš, da ja činim?

Kad preda mnom posla mnogo stoji,
A duša je plaha pa se boji,
Iz grudiju uzdah dubok vinem:
Gospode, što želiš, da ja činim?

I kad radit započeti treba,
Pomoć tada ja dozivam s neba,
Iz grudiju uzdah dubok vinem:
Gospode, što želiš da ja činim?

I u svakoj zgodi moja duša
Volju Božju želi da posluša,
Pa iz grudi uzdah dubok vinem:
Gospode, što želiš, da ja činim?

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!!
2. II. 1920.

Srce Božje, ono bije za nas!

Kad u bijedi ostave nas ljudi,
U nevolji pomoć kad se krati,
Pomoć će nam Srce Božjeg Sina,
Ljubav kojeg svud nas budno prati.
Božje Srce, ono bije za nas,
Božje Srce, ono ljubi nas!

Kad utjehe traži naša duša,
U napasti jadna kad se bori,
Tješit će nas Srce Božjeg Sina.
Ljubav jer u njemu silna gori.
Srce Božje ono bije za nas,
Srce Božje, ono ljubi nas!

I u sreći kad nam duša pjeva
I veselju kad nam srce bije,
Smješi nam se Srce Božjeg Sina,
Ljubav svoju nikome ne krije.
Srce Božje ono bije za nas,
Srce Božje ono ljubi za nas.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
11. II. 1920.

Isuse, Isuse!
Oprosti, ne smijem – /malo i nije u meni bilo toliko snage, da se vratim iz škole kući. Sruših se srećom na stolicu. Boli me u srcu. – Glava/ Isuse, oprosti, ako je previše.

+++

2. III. 1920.

Isuse!
Zašto moram i ovdje šutjeti? Ta, zar je grijeh, ako što zabilježim?
Bože sve na slavu Tvoju.

+++

4. III. 1920.
Propera amica mea, et veni!

+++

5. III. 1920.
Isuse, Tebi hvala!

+++

6. III. 1920.

Isuse, Tebi hvala!

+++

13. III. /15. III. /17. III. 1920.
Isuse, Tebi hvala!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
11. IV. 1920.

Kad je Isus nazočan, sve je dobro i ništa se ne čini teško, a kad Isusa nema, sve je teško. (Nasljeduj Krista knj. II., gl. VIII.).

+++

Kad je Isus usred srca moga,
Kad se na me blago, milo smješi,
Iz srca se stija gubi tuga
Jer je u njem Onaj, koj sve tješi.
Jer kad Isus gdje nazočan bude,
Sve je dobro, a i lako tude.

Kad Isusa u mom srcu nema,
Tad u srce naoblači se tuga.
Kad Isusa nema, sve je teško,
Bol je tada teška, teška duga.
A kad Isus gdje nazočan bude,
Ništa teško, sve je lako tude.

Isuse, daj, da Te ljubim, daj, da Te jako ljubim! Ne dopusti, da ikada ohladi ljubav u srcu mojem, već daj, Isuse, da Te svakim danom, sve više ljubim, Isuse, da Te ljubim uvijeke!
Srce čisto stvori u meni Bože, Bože, spasenja mojega!

+++

3. VI. 1920. – 6. XI. 1920.

Isuse, Tebi sve na slavu!

Taština nad taštinama i sve je taština, osim ljubiti Boga i njemu jedinom služiti (N. K.[1])

Srce čisto stvori u meni, o Bože! (Ps 30./11.)

„Ako ko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe i uzme križ svoj i neka ide za mnom“ (Mt 16,24).

Bogu sve na slavu veću!

U Zagrebu, na Tijelovo 3. lipnja 1920.

Isuse, tko sam ja, te me se spominješ, ili što sam ja, te se obazireš na me? Ništa, znam ništa. A Ti ipak u neizmjernoj dobroti i ljubavi svojoj toliko mi milosti dijeliš. Danas, Isuse, nije li to vrhunac ljubavi Tvoje. O, koliko osjećam sreće! Da, Isuse, Ti si htio da ja danas položim zavjet, vječni neopozivi zavjet djevičanstva. Tvoja bijaše to volja, a moja davna, davna i vruća želja. Kako su mi sporo prolazili satovi i noći, kako mi se dugačak činio danas put do crkve, a kako mi je silno kucalo srce, ovo malo srce, kao da će razbiti mi grudi. U crkvi pod sv. misom prije sv. Pričesti položila sam zavjet, zavjet vječni neopozivi.

„Svemogući, vječni Bože, ja Danica Širola, premda sasvim nevrijedna lica Tvojega božanskoga, uzdajući se ipak u dobrotu i milosrđe Tvoje, te ponukana željom da Ti služim, zavjetujem pred presvetom Djevicom Marijom i pred cijelim nebeskim dvorom božanskomu Veličanstvu Tvome vječno djevičanstvo; odluku da ću čim mi bude moguće stupiti u samostan; te harnu odanost prema Sv. rimskoj stolici. Molim dakle neizmjernu dobrotu i blagost Tvoju, za krv Isusa Krista za me prolivenu, da se dostojiš ove moje zavjete kao miomirisnu žrtvu paljenicu primiti, te kao što si dao, da ovo zaželim i prikažem, tako daj obilatu milost i da to izvršim. Amen.“

Po obrascu ovome položila sam zavjet. Ti si me čuo, Gospode, čuo si me, ali i molbu moju čuj. Ti, koji si dopustio, da ovo zaželiti i prikazati smijem, podaj i milosti i pomoći, da sve ovo izvršim. I položih zavjet, a poslije sv. Pričesti prikazah Tebi, Isuse, cijelu sebe. Da, prikazah Ti slobodu svoju, pamet, razum, volju i sve sposobnosti duše i tijela svoga. Kolikim sam veseljem, pozdravila danas, Isuse, Tebe zaručnika duše svoje. Smijem li tako reći, Isuse? – „Isus zaručnik je duše moje!“ – najvolila bih bila viknuti danas u crkvi, da svi čuju, svi koliko ih ima kako mi je neizmjernu sreću udijelio danas Gospodin. Isuse, znam, da milosti ove zavrijedila nisam, a Ti mi je ipak udijeli. I sam kao da se tome najviše raduješ. „Dođi, dođi k meni. Dugo sam te dugo dozivao i ti dolaziš. O dođi, da više nikada ne odeš od mene, jer ja hoću da ti budeš samo moja.“ Tako si mi govorio danas. I mnogo još toga. Isuse, ne dopusti, da zaboravim kada na čas ovaj, ne daj da zaboravim, milih mi riječi Tvojih. Isuse, Tebe imam i ništa više ne tražim. Tebe imam, sve imam. Tko je bogatiji ili sretniji od mene? Ta, Isus je postao danas zauvijek zaručnikom duše moje. Isuse, ništa nema u mene više mojega, sve je Tvoje, a Ti radi sa mnom kao sa svojinom svojom, kako je Tvoja sveta volja. Isuse, čuvaj što je Tvoje. Isuse, daj da Te ljubim, daj da Te jako ljubim. Ne dopusti, da kada ohladi ljubav u srcu mojemu, već daj, Isuse, da Te svakim danom sve više ljubim, Isuse, da Te ljubim u vijeke.

Tko će me rastaviti od ljubavi Kristove?

Predala sam, Kriste, Tebi
I dušu i srce svoje.
Predala sam, Kriste, Tebi
A Ti čuvaj, što je Tvoje.

Ništa više nemam svoga,
Od sad, Kriste, sve je Tvoje.
Ništa više nemam svoga,
Tek Ti, Kriste, sve si moje.

Zašto danas srce bije?
Zašto mi se duša smije?
Sred teškijeh zašto boli
Danas tek se radost proli
Dušom cijelom?
Zašto danas duša pjeva?
Zašto danas slavlje slavi?
Zašto mi se dušom vije
Tihe sreće smiješak pravi?
Zašto su joj tijesne grudi?
Sve bi nekud letjet htjela
Da otprhne kao ptica.
Čujte – nešto sretna zbori:
„Kristova sam zaručnica!“

+++

Bože, sve na slavu Tvoju
4. VI. 1920.

Kako me neizmjerno ljubiš, Isuse! Sve više upoznajem Tvoju neizmjernu, beskajnu ljubav, a kako Ti ljubav vraćam? Srce mi doduše gori u grudima, a ja osjećam žar ljubavi one u srcu svojemu, ali što je to spram velikoj i neizmjernoj ljubavi Tvojoj. O, kad bih Te mogla ljubiti više, no što te ljube svi sveti na nebesima, kad bih Te mogla ljubiti više no što Te ljube svi anđeli, još mi ne bi bilo dosta. Htjela bih Te ljubiti i više nego Te ljubila presveta Majka Tvoja. Oprosti, Isuse, ali od silne sreće ne znam što govorim. Da, ljubiti bih htjela Tebe, jako ljubiti u vijeke. Znam, da Ti mene ljubiš, prem ja baš ničim ne zaslužujem ljubavi Tvoje, znam, da Ti mene ljubiš, a ja bih htjela, da Ti ljubav uzvratim. Mogu li je uzvratiti onako, kako Ti zaslužuješ? Bez pomoći Tvoje ne, zato osvrni se na me. Isuse, daj da Te ljubim, daj da Te jako ljubim. Ne dopusti, da kada ohladi ljubav u srcu mojemu, već daj, Isuse, da Te svakim danom sve više ljubim, Isuse, da te ljubim u vijeke. O, kako je slatko trpjeti za Tebe, Isuse! Boli, patnje, sve se gube pred silom ljubavi Tvoje. Križevi, da i križevi tište ramena moja, ali ja ih Tebi nosim, Tebi prikazujem. I zaista sretna sam što osjećam težinu njihovu i oštre im rubove, jer u tome upoznavam sve veću ljubav Tvoju. O, kako, da Ti na svemu hvalim? Kako da zahvalim na milosti tolikoj? Gospode, nemoj odstraniti križeva od mene. Ta, ja sam tako sretna, što smijem nositi križ, kojega mi daješ. Nijesi li Ti iz silne ljubavi samo nosio teški, teški križ. Pa da meni bude teško poći Tvojim putem, da meni bude teško nositi križ moj? Gospode molim nemoj odstraniti križeva od mene. Dopusti da osjetim težinu njihovu, dopusti da osjetim i oštrinu bridova njihovih, ali i pomoći mi svoje ne krati i snage mi podaj, da ih sve sretno do Tebe donesem. A Ti ćeš ih primiti, je l’ de, Isuse! Zamoliše me, da napišem pjesmu presvijetlom g. biskupu Akšamoviću,[2] koja bi imala biti kao prigodnica prigodom njegova ustoličenja za biskupa đakovačkog. Isuse, Ti znaš, da ja pjevati ne znam. Ono, što ja napišem, tek su osjećaji srca moga i izljevi duše moje. Ovakovo nešto nijesam još ni probala raditi, ali ako je potrebno ja ću pokušati. Znam, da sama ne mogu, ali Ti si uza me, Ti ćeš mi pomoći, a s Tobom sve se može. I to će biti, Isuse, samo Tebi na slavu.

Pomozi Gospode!

Jasnije i žarče opet sunce sinu,
Domovinu dragu toplije nam grije.
Nadom puneć bijede sve će da je minu,
Jer dobroti Božjoj, kraja nikad nije.

Smilova se Gospod ostavljenu stadu,
Novoga pastira On sad njemu daje,
Novoga pastira, koj u marnu radu
Vodit će stado u vječnosti kraje.

Četiri bje ljeta bez pastira stado,
Za puninom Krista ono sveđer žudi,
Put domaje vječne krenuti bi rado.

Pozdrav naš nek stoga pastiru se vine,
Vrlinama svojim uzor on nam budi,
Dika pak što snije naše domovine.

+++

Bogu sve na slavu veću!
5. VI. 1920.

Isuse, i na današnjem križu Tebi hvala. Teško je, Gospode, zaista teško je trpjeti, ali je lako i slatko trpjeti za Tebe. Kako da Ti od sveg srca ne zahvalim opet na današnjem križu kad u njemu samo Tvoju veliku i neizmjernu ljubav vidim. – Pa i nije to tako teško, kao što se meni u prvi čas pričinilo. Ta, rekao je to otac moj samo u svojoj zabrinutosti. Rekao mi je, da mu nije pravo što polazim liječniku i uzimam injekcije, lijek, koji bi imao da odstrani bolest moju. Nije mu pravo što se liječim, bila je teška pomisao, koja mi pala na dušu. Pa to govori on, moj otac! – „ Ako ti nije pravo što se ovako liječim, ja ću prestati,“ rekla sam mu plaho. A on? On mi je odgovorio: „Da, to bi bila moja želja.“ Bilo mi je teško, a najteže, što to govori baš otac moj. Zar on još uvijek misli da ga varam, da samo hinim bolest nekakvu? Ne, to sigurno ne. Ali ipak bilo mi je tako teško u prvi čas. Hvala Ti, Isuse, odmah sam rekla, stupivši u sobicu svoju. Hvala Ti i na tome. I ovo prikazujem Tebi. Nema više tuge u srcu mojemu. Što bi me još moglo rastužiti, kad sam postigla sreću, sreću željkovanu, sreću, koja ne prestaje ni smrću već se samo u većoj mjeri produljuje u vječnost. Znam, bit će još teških časova u životu mojemu. Ja ih se ne bojim. Znam, da je sveta volja Božja sve, što me susreće, a vršiti volju Božju nije li to nova sreća? Ja pače molim, Gospode, ne odstrani križeva od mene. Ne, oni ne mogu pomutiti tihu sreću duše moje, to ne mogu. Jedino što mogu, a to je uvećati mi sreću, jer u njima vidim tek sve veću ljubav Božju ljubav, kojom me Gospod susreće. Gospode, znaš li Ti tko sam ja, te mi toliko milosti dijeliš? Kako bih ja uz toliku ljubav i milost Tvoju morala biti sveta, pobožna i dobra. A ja? Daleko sam još od toga, tek mi se želja otimlje za tim. Isuse, obazri se barem na želju moju, kad ja nijesam kako bib morala biti. Napunio si mi, Gospode, dušu srećom, srećom kojoj kraja nije!

+++

Primi, Kriste

Radosna gle k Tebi hrli duša
Da prikaže Tebi, nešto nosi,
Prikazanje da to moje primiš,
Bojažljivo i blago te prosi.

Boli, patnje shrvale je nijesu,
Radosna je, prema Tebi hrli
Ti već čekaš, svete kriliš ruke,
Ti, Isuse, tješitelju vrli.

Tvoj joj osmijeh novu snagu daje
Sretna šapćuć već pred Tobom stoji
Primi, Kriste, jer što tebi nosim,
To, Isuse, križevi su moji.

+++

Bogu sve na slavu veću!
6. VI. 1920.

„Isus mi je sve, jer u njemu nalazim sve, što srce moje razveseliti, zadovoljiti, oplemeniti može. On mi je otac, učitelj, uzor, želja, veselje, bogatstvo, zaručnik i Bog moj; jakost, hrana i zaštita moja, bit će i sudac moj!“ Isuse, Tebe imam, sve imam! Što mi još treba? Ništa, jer u Tebi nalazim sve, baš sve. Odlučno je danas za moju školu. G. nadzornik je izjavio, da ne trebam ići u školu. Tata se nekako i s time složio, tek ne može sa svim. „Ipak, da ideš barem dva ili tri puta na tjedan u školu.“ Njegova je želja, ja ću ići. Raditi ionako ne mogu ništa. Gospode, je l’ de, Ti ćeš mi oprostiti, ako kraj toga činim što krivo. Bože, neka se vrši Tvoja sveta volja!

+++

Što još imaš, što mi jošte nosiš
I radosna pružaš mi toliko?
Što još imaš, ta, već sve si dala,
Baš sve meni, što si dati znala.
Srce više nije tvoje
Jer za mene ono bije,
Duša više nije tvoja
Jer za mene ona žije.
Ni slobode više nemaš
Pamet, volja nije tvoja,
Sve već to si meni dala
Ti cijela si, cijela moja.
A ti ipak meni nešto nosiš
I radosna pružaš mi toliko.
Što li to je?
Što li ostalo je
Da dala mi jošte nijesi?
Sretna duša dar svoj pruža Kristu,
Puna sreće ništa se ne boji
Već ga moli: „O, Gospode, primi,
To što nosim križevi su moji!“

+++

Bogu sve na slavu veću!
7. VI. 1920.

Isuse, danas boli glava jako, jače no obično. Pisati ne mogu, samo ovo: O, Isuse, kako Te neizmjerno ljubim. A Ti ljubiš mene još i više. Isuse, Tebe imam, sve imam!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
8. VI. 1920.

Hvala Ti, Isuse, što opet malo jače boli. Smijem li Ti prikazati boli ove, kao molitvu za svetu Crkvu katoličku. Smijem li ih prikazati, kao zadovoljštinu za tolike uvrede, što ih nanose Tebi, a najviše Tebi u sakramentu ljubavi: O, ako to mogu, onda daj da jače boli, jače i da ne prestane tako skoro. Isuse, kako bih ja mogla zadovoljiti za tolike uvrede što ih nanose Tebi?

Prikazujem Ti današnje boli i patnje moje. Što znam drugo? Gospode, što sam ja učinila Tebi, te me toliko ljubiš? Kako ću ja Tebi uzvratiti ljubav ovu?
Isuse! Isuse!

+++

Bože sve na slavu Tvoju!
9. VI. 1920.

Isus! Zašto mi srce jače zakuca, kad prozborim riječ ovu? Zašto se nasmije duša, kad izustim riječ ovu? Ali zašto? Ta, nije li Isus onaj, koji ispunja cijelo srce moje, ta, nije li Isus zaručnik moje duše? Da, Isus je sve moje, Isus je ljubav moja. Isuse, zašto me toliko ljubiš? Ta, ja nijesam ni najmanji dio ljubavi Tvoje zavrijedila, a Ti mi je u izobilju daješ. Što više razmišljam o beskrajnoj, neizmjernoj ljubavi Tvojoj, to više upoznajem nevrijednost svoju. Vidim, znam, Isuse, da ja ljubavi ove ničime zavrijedila nijesam. Isuse, Ti me toliko ljubiš, o daj, da i ja Tebe jako ljubim. Ljubiš me više nego druge, pa daj da i ja Tebe više ljubim no Te ljube drugi. O, kako bih Te htjela ljubiti, Gospode? Isuse, daj da te ljubim.

+++

Bogu sve na slavu veću!
10. VI. 1920.

Nađoh onoga, koga ljubi duša moja, uhvatih evo ga… i neću ga pustiti. (Pj. Pj. III. 4.). Da, Isuse, Tebe sam našla, Tebe za kim je čeznula duša moja, Tebe, kojega ljubi duša moja. Tebe imam, Isuse, i neću Te pustiti. Tebe imam, sve imam i ništa mi više ne treba. Odlučio je otac moj i zaželio da preuzmem od sutra školu. Znam, Isuse, da će mi to biti teško, ali ja to radosna srca primam i prikazujem Tebi. Ta, Ti mi to šalješ zar da me ne raduje? Sutra ću početi, sutra na blagdan presvetog Tvojega Srca. O, Srce puno ljubavi, što goriš u ljubavi, a dogorjeti ne možeš, baci iskru ljubavi svoje i u moje srce, da se i u njem razbukti plamen, plamen vrući, koji se ne bude mogao ugasiti više. O, Isuse, daj da Te ljubim, daj da te jako ljubim!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
11. VI. 1920.

Srce Isusovo, žarka peći ljubavi, smiluj nam se! Isuse, danas na blagdan Presvetog Srca Tvojega, opet toliko teškoća. Hvala Ti, Isuse, hvala Tebi. Neka samo navale teškoće i križevi, ipak neće nestati sreće u srcu mojemu. Ti, Isuse, Ti mi to šalješ iz velike ljubavi samo. Hvala Ti Isuse! Isuse, ljubim Te, ljubim Te jako. Osjećam žar ljubavi ove u srcu, ali nijesam time zadovoljna. Budem li Te mogla ljubiti kada onako, kako bih ja to htjela? Isuse, daj da Te ljubim, daj da te svakim danom sve više ljubim. Danas, preuzela sam po želji moga oca školu. Zašto me je ravnateljica tako primila? Zašto me je tako grdila i vikala na mene? Oh, što pitam. Ta, sigurno sam nešto skrivila. A šta? To ne znam, bit će da nešto jesam. Isuse, Ti si poslao i ovaj križić, iskru jednu ljubavi svoje žarke. Ti si poslao, a ja sam primila. Trebalo je svladati se da ne zaplačem. Ne, radosti ja svoje ne dam, a primisao da mi šalješ Ti ovo, slatki Isuse, tako me umirila, ne samo umirila, već i obradovala. Evo opet imam nešto da prikažem Tebi, pa to još danas, gdje Ti vasioni kršćanski svijet prikazuje toliko toga. I ja sam smjela prikazati danas križića nekoliko Tome božanskome Srcu. Isuse, kako da Ti na milosti ovoj zahvalim? Uvrijedila sam danas jednu od učiteljica naših. Ti znaš, Isuse, da je to bilo posve nesvjesno rečeno. Ti ćeš mi oprostiti to, Isuse, ja molim za to. I obećajem da ću sad bolje paziti što kome govorim. Sutra ujutro poći ću odmah do gospojice i moliti je da mi oprosti. Ona sirota nije baš ništa kriva. U velikoj brizi za moje zdravlje stavila je to pitanje, a ja joj oštro rekoh da ne treba ništa pitati. Nisam smjela tako, ali Ti znaš Isuse, da je meni teško o tome govoriti. Svi me grde, svi me psuju misleći da ja svima prkosim. Ti znaš kako stvari stoje, Ti me, je l’ de, nećeš krivo osuditi. A oni, oni neka grde i psuju, ta, ja i drugo ne zaslužujem. I to sve, Isuse, prikazujem Tebi. Moram danas, naloženo mi tako, moliti Tebe za zdravlje svoje. Molila sam, Isuse, za zdravlje roditelja mojih i braće moje, molila sam i za zdravlje onih koji mi naložiše ovo. Molila sam i za zdravlje svoje, kad je moralo biti, da, molila sam, da se vrši na meni samo Tvoja sveta volja. Želiš li, Isuse, da ozdravim, radosna srca primam zdravlje, da onda u novoj, većoj snazi počnem raditi na slavu imena Tvojega. Želiš li protivno, o, i to radosna i draga srca primam. Raditi ću u bolesti na slavu Tvoju, koliko mi dopuštaš, a bol i patnje radosno ću prikazivati Tebi. Gospode, ne moja, već Tvoja neka se vrši sveta volja! Nije moguće dosta nahvaliti za Tvoja dobročinstva, Gospode. A je li moguće ljubiti Te onako, kako to srce želi? Isuse, da Te mogu ljubiti, toliko, koliko Ti mene ljubiš. Što si Ti sve učinio iz ljubavi prema meni, a kako malo ja činim da ljubav ovu uzvratim. Ti si iz ljubavi same, iz ljubavi prema meni čovjekom postao. Ti Bog svemogući, rodio si se u siromašnoj štalici betlehemskoj, Ti Bog veliki, silni i jaki trpio si toliko i na koncu umro na križu. A bilo to sve iz ljubavi same, ljubavi Tvoje, koja je htjela izbaviti i spasiti duše naše. Gospode, koliko si učinio za mene ni izreći se ne može, a kako ja slabo marim za sve ovo, kako se malo naprežem, da i ja učinim nešto iz ljubavi prema Tebi. Tvojem je božanskom Srcu peć žarka ljubavi, pa daj, da se u peći ovoj ugrije i moje srce. O božansko Srce Isusa moga dopusti mi da te ljubim. Srce Isusovo, žarka peći ljubavi, smiluj nam se.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
12. VI. 1920.

Bila sam u školi. Radi se već koliko se može. I školsku ispovijed imala sam s djecom. Isuse, Tebi hvala. Nešto opet čudno boli glava. U nutrini opet čudno boli glava, mozak to boli. Neka samo boli, barem imam nešto, da prikažem Tebi, Isuse. Budi uvijek hvaljen i slavljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Bog moj i sve moje!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
13. VI. 1920.

Bila je Tvoja volja tako, Isuse, da danas nije bilo procesije. A toliki se narod spremio. Ja, Isuse, danas nijesam mogla biti ni kod svečane mise ni kod blagoslova. I to je bila žrtva, koju prikazah Tebi. Šta mogu, kad ta glava tako boli, tako čudno boli. I cijelu me skoro noć tako bolila, a ja sam to prikazala Tebi. Tek nakon blagoslova kad se crkva ispraznila, pošla sam ja da dođem bliže k Tebi. Bila sam dugo. Moguće predugo? O, meni nije uza Te nikada predugo. Tek radi mojih kod kuće. Oni bi se uplašili za me. Isuse, zar si zaista Ti meni govorio, zar zaista Ti tražiš od mene ovo? Ili je to samo moje utvaranje? Ako je samo utvaranje moje, oprosti, Isuse. Plaši me to i uznemiruje jako. Ako je samo moje utvaranje, o ne dopusti, da se još kada tako što pojavi, a na ovo daj da zaboravim. Ako pak si zaista Ti govorio, Isuse, a ja ne slušam? Šta će biti iz mene. Isuse, Ti znaš da ja sve hoću što Ti želiš, da ja sve primam što Ti šalješ, znaš, da na sve pristajem, što Ti tražiš. Isuse, Isuse!

+++

Bogu sve na slavu veću!
14. VI. 1920.

Gospode, Ti želiš, a ja Ti prikazujem ove boli moje, kao zadovoljštinu za mnoge uvrede nanesene Tebi. U školi bijah neko vrijeme, a onda odoh k liječniku. Bog moj i sve moje!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
15. VI. 1920.

Isuse, danas jako boli. I u školi je bolilo jako. Isuse, sve za Tebe!

+++

Bogu sve na slavu veću!
16. VI. 1920.

Isuse, Tebi hvala. I ovo ja prikazujem Tebi. Znam da drugačije nijesam zaslužila, bilo je i to preblago. Znam i to da sam neposlušna, kako mi je danas opet rečeno, a oni, u kojih nema poslušnosti, ne mogu naprijed na putu kreposti. Isuse, a ja bih tako htjela biti poslušna, poslušna posvema, poslušna u svemu i poslušna svakome. Ti znaš, koliko te za ovo molim, ali znam i to, da je moja krivnja što ne dolazim do prave poslušnosti. Ugađanje samoj sebi, oholost, je l’ de, to su moji grijesi. Isuse, vruće molim, oprosti. O, daj, Isuse, nauči me, kako da postanem poslušna, poslušna onako kako Ti želiš. Ali što znam u ovoj zgodi i prilici u kojoj se sada nalazim, šta znam činiti. Jedni brane što drugi nalažu u isto vrijeme. Poslušnost traži da slušam i jedne i druge, a istodobno ne mogu činiti i ne činiti. Činim ono, što moram, što želi otac moj. Je l’ de, Isuse, da si i Ti time zadovoljan. Danas nijesam bila kod liječnika. Što ću mu reći, kad me upita zašto me nije bilo? Da sam bila u školi, to ne smijem reći. Što ću mu reći! Zašto mi se moralo danas dogoditi ovo u školi. Isuse, zar ne bih ja moguće mogla svladati? Je li to moja krivnja? Ali bolilo je tako jako, jako da sam morala i zaplakati i da nije bilo g. kateheta, koji je priskočio i podržao me, bila bih pala. Isuse, volim da boli, samo molim, podijeli mi pomoći da i tu školu, ovih još par dna nekako izvučem. Isuse, sve na slavu Tvoju.

+++

Bože sve na slavu Tvoju!
17. VI. 1920.

Danas, bila je to žrtva za mene. Znam, nijesam drugačije zavrijedila. Moralo je valjda tako biti, da mi se i ova utjeha uskrati. Isuse, nijesam Te danas mogla primiti u svetoj Pričesti. A došla sam u isusovačku crkvu, ali prekasno. Morala sam se žuriti u školu, navratila sam se u crkvu kod franjevaca u nadi, da ću tamo primiti svetu Pričest. A tamo? Zašto je ona učiteljica došla po mene? Ja ni tu nijesam mogla primiti Tebe, Isuse. A kako je čeznulo srce moje da Te primi. Ta, ono Ti ima toliko toga reći. Isuse, Ti si tako htio? Tvoja je to volja bila, da i tu žrtvu prikažem Tebi. A i bila je to za mene žrtva. Kako mi je teško bilo u školi kad sam počela jesti, a morala sam jer i Ti to tražiš. Kod liječnika hvala Tebi, Isuse, dobro prošlo. Isuse! O, kako me neizmjerno ljubiš! A, danas? Je li to bilo slučajno? Ne, Ti si mi u neizmjernoj dobroti svojoj poslao ono, što mi je od velike koristi, što će me opet poučiti, kako treba, da ljubim Tebe, a iznijeti nova svjedočanstva o Tvojoj velikoj i žarkoj ljubavi. Isuse, Ti me toliko ljubiš, daj nauči me da i ja Tebe ljubim. Ti si htio, Isuse, da dobijem knjigu, za koju do sada znala nisam, Ti si mi poslao, je l’ de? Nijesam se snašla u prvi čas, ni onda još pravo kad sam pročitala naslov knjige, Sestra redovnica (po Schneideru priredio S. Butura), tek kad sam pročitala dalje i kad sam pročitala „uputa za nabožan, zaslužan život u redovničnkom staležu“ pa kad prolistah prvim stranicama, o kako je zaigralo srce. Sretna bijah, Isuse, presretna. Kako se Ti, Isuse, brineš za mene! Kako ću Ti, Isuse, uzvratiti, za ljubav toliku? Siroče sam, ništa nemam. Što je negda bilo moje, poklonila sam već sve Tebi, sve je već Tvoje. Ništa više nemam, da Ti dadem, a Ti meni sveđer nove i obilne milosti dijeliš, sve me većom i žarčom ljubavi privijaš sebi. Isuse, obazri se na bijedu i siromaštvo moje. Ti znaš, da bih ja Tebi sve dala, a znaš i to da ja više ništa nemam. Isuse, tek križeve male, koji me prate, to imam, a i to već znadeš, da Tebi prikazujem. O, kad bih mogla bez prestanka misliti o Tebi, kad bih mogla bez prestanka govoriti o Tebi, kad bih mogla bez prestanka klanjati se Tebi, Isuse, kad bih Te mogla bez prestanka ljubiti, ljubiti u vijeke!

Bez prestanka

Bez prestanka željela bi’
O Isusu misliti da mogu,
O Isusu pjevati da mogu,
Bez prestanka.

Bez prestanka željela bi’
O Isusu zboriti da mogu,
O Isusu slušati da mogu,
Bez prestanka.

Bez prestanka željela bi’
Da Isusu moliti se mogu,
Da Isusu klanjati se mogu,
Bez prestanka.

Bez prestanka željela bi’
U Isusa gledati da mogu,
Da Isusa ljubiti ja mogu,
Bez prestanka.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
18. VI. 1920.

Isuse, opet sve jako boli, a glava najjače. Boli, jako boli. U školi nijesam mogla ništa raditi. Isuse, ja Ti prikazujem boli ove, a Ti ih primi. Htjela bih, Gospode, njima zadovoljiti barem za neke uvrede nanesene Tvome božanskome Srcu, nanesene Tebi u Presvetom Oltarskom Sakramentu. O, kad bih smjela trpjeti mnogo, mnogo, o kad bih smjela zadovoljiti za sve uvrede nanesene Tebi. Kako smijem i misliti na to, kad Te ja toliko vrijeđam. Sagriješih danas, Gospode, sagriješih, oprosti. Razljutila sam se jako, kad sam našla razmetane stvari u mojoj ladici, pa baš ove, koje najviše sakrivam, a to je dnevnik korbaš (i sada knjigu „Sestra redovnica“ i papir na kome je napisan zavjet). Knjiga i dnevnik bili su samo pomaknuti. Ljutila sam se, ljutila se, što diraju moje stvari. A bila je to majka moja. Nije srećom ništa čitala ni otvarala, jer nije čas onaj imala naočala, a prostim okom ne vidi. Nije dosta, da sam sagriješila srditošću, već sam i mamu uvrijedila. Ljuti se ona, što vidi, da joj neću sve pokazati, da ima ipak nešto, što pred njome skrivam. Isuse, oprosti, znam, da sam sagriješila, ali zar ja ne smijem kriti to pred majkom? Ta, svima to krijem. Isuse, jesam li teško sagriješila? Oprosti, Isuse, o molim te, oprosti. Od sad ću takve stvari spremiti tako, da nitko ne dođe do njih, da opet ne dođu prilike i zgode slične današnjim. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože sve na slavu Tvoju!
19. VI. 1920.

Isuse, Tebi prikazujem patnje, boli i napor, koji je baš u sve dane dosta velik. U školi mnogo posla, a kod kuće pisanje svedodžbi i drugih školskih spisa. Isuse, sve prikazujem Tebi. Molim se mnogo Tebi Isuse, da sačuvaš neokaljanu dušu moju i da sačuvaš srce čisto u meni Isuse. Isuse, Ti to čuvaj, ta, Tvoje je, nije moje. Ne dopusti, da Ti ja ugrabim, da ugrabim, ono što je Tvoje. Isuse, čuvaj, o molim čuvaj i srce i dušu, cijelu mene, jer sve je to Tvoje. I Majku Tvoju, a i Majku moju, molim vruće. Molim je, da dušu moju, zaručnicu Tvoju, vodi u svome okrilju k Tebi, da uzmognemo doći i prisloniti trudnu glavu, na božansko Tvoje Srce, onakova kakvu me Ti želiš imati, Isuse. Molim je da mi bude u pomoći, kad dođu napasti i kušnje. Molim je, a ona se neće oglušiti, je l’ de!

+++

U okrilje, Majko, sveto Tvoje
Stavljam danas opet srce moje.
Primi srce pa mu ljubav čistu
Nosi gore do prijestolja Kristu.

Primi, Majko, primi dušu ovu,
Kristova je, nije više moja,
Kristova je, njemu samo hiti.
Kristu svoje uprla je oči,
Krist jer žića njenog cilj je sveti.
Kristu svoje podigla je ruke,
K njemu kroči, života svog meti.
I ne vidi gdje sa sviju strana
Teške zamke ovaj svijet joj stavlja.
Ona samo sretna napred kroči
I svoj pogled Isusu upravlja.
Ti je, Majko, Ti je čuvaj zato
Svijetu tom u mreže da ne pane,
Ti je vodi u okrilju svome
Sigurnosti danak dok joj svane.
Al′ i srce, Majko, primi ovo,
Ta i ono nije više moje,
Ta i ono samo Kristu bije,
Njemu šalje sve kucaje svoje.
Pa kad digne se na nj svijet i pako,
O, Marijo, Ti ga onda brani.
Il′ kad strasti na nj navale kakve
Ti, Marijo, na branik mu stani.

O sačuvaj, Majko, srce ovo,
O sačuvaj u njem ljubav čistu,
I vodi ga, vodi svome Sinu,
Dovedi ga cilju, svrhi – Kristu.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!

20. VI. 1920.

Isuse, nauči me kako da Te ljubim, nauči me kako da vršim svetu volju Tvoju, naume, Isuse, slušati, slušati, u svemu slušati i svakoga slušati.

+++

Gospode!
Ja želim ono
Ti što želiš,
Primam ono
Ti što dijeliš:
Patnje,
Boli,
Radost,
Što li?
Ono samo hoću, Bože,
Što je sveta volja Tvoja.
Samo Tvoju vršit volju
Želi uvijek duša moja.
Al′ kad pitaš kakav život
Odabrat bih sebi htjela
Slušaj, zbori duša cijela:
Gospode, Ti trpio si,
Teški križ Ti nosio si
I na križu Ti umro si
Iz ljubavi same.
Tvojim putem najrađe bih
Trpjet kao Ti bih htjela,
Križ nosit kao i Ti
I na križu kad bih smjela
Ja umrijet kao i Ti
Iz ljubavi k Tebi same.

+++

Isuse, hoću li Te kada ljubiti onako, kako bih htjela. Isuse, daj da Te ljubim, daj da Te svakim danom sve više ljubim. Tebe radi, Gospodine, sve ću rado pretrpjeti, štogod hoćeš da na me dođe. (N. K.[3] III. XV.)

+++

Tebe radi, o Gospode,
Ja trpjeti rado sve ću,
Sve što želiš da me snađe
Tebe radi podnjeti ću.

Bile boli il′ nevolje
Il′ teškoće bile kake,
Podnašajuć Tebe radi
Znam da sve će biti lake.

Tebe radi, o Gospode,
Podnašat ću sve što treba,
Sve, što želiš da me snađe
Sve, što šalješ meni s neba.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
21. VI. 1920.

Isuse, hvala, bezbroj puta kličem Ti – hvala! Samo snage i jakosti podaj, Isuse, da sve svladam, da sve izdržim. Težak je, Gospode, križ, ali je i sladak. Isuse, hvala! Dan je danas svetog Alojzija i meni se toliko toga zbilo. Ustala sam se rano i pošla prvoj sv. misi. Čitav dan imala sam posla u školi jer su djeca izvađala predstavu svoju i prije i poslije podne. Poslije podne poslije pedstave kad se već stala i djeca razilaziti, pozlilo meni. Dugo nijesam došla pravo k svijesti. Kažu, da sam neprestano bojala se da ću zakasniti u školu, da sam htjela ići u školu i slično. Kad sam došla k svijesti, odvela me gđa ravnateljica i još jedna učiteljica kući. Tu sam odmah legla. Kad je trebalo ići na večeru, zovu i mene. Dođem, a tata kad vidi da čudno izgledam, upita ljutito: „A šta je opet tebi?“ Ništa, tek me malo glava boli odgovorih, a tata u srdžbi baci tanjur u jedan kraj, vilicu u drugi, viče, ljuti se, a ja samo slušam. Šta sam znala učiniti? Da sam izašla iz sobe, bilo bi još gore. Morala sam sjediti kraj njega i slušati. Bože, šta mi je svašta izgovorio. Sve mi se vrze još glavom, glavom koja boli, boli da mislim kosti se razilaze. Ja šutim, a tata opet viče: „Šta je opet tebi? Ja ne razumijem tu tvoju umišljenju bolest, ja ne pojmim, jer naprosto to nije istina da te boli. Utvaraš se i u fantaziji svojoj zamišljaš nekaku bolest, a ništa ti nije. Licemjerko jedna, farizej, sve nas varaš. Zašto nijesi malo življa, zašto ne zalaziš više u društvo ljudsko, zar si moguće utvaraš, da ćeš postati sveticom. Sveti Alojzije? O, ovakvi farizeji to nikada neće postići. Da, ideš tobože svaki dan na sv. Pričest, a kako živiš? Ne slušaš me, nećeš nikako ono što ja hoću. A sad pred svijetom i tobože „bolesna“. Uh, takovo dijete! Da, znam, što je bolest tvoja. Ne će se tebi malo raditi, a gledaj kako se mučimo ja i mama. A ti gospodična tobože „bolesna“, ne možeš malo raditi. Ako ti se neće, a i reci, neće mi se raditi, neću, ne mogu. Da, „ne mogu“ i neću tako su dva srodna pojma da se zapravo zamijeniti mogu, samo što „ne mogu“ ljepše zvuči. Reci neće mi se raditi, i sjedim, a mi ćemo onda svi tebe, godpođice, dvoriti. Ništa ne radiš pa ja ne pojmim kako bi ti opet bilo zlo. Da ništa ne radiš, pa zar te samo sjedenje u onoj tvojoj sobici umara. To, što ti već radiš u ovoj svojoj umišljenoj bolesti, prelazi granice, to je već previše.“ I mnogo još sličnih misli nabacio. Teško mi je bilo slušati sve to, ali radosna duha prikazah sve ovo Spasitelju svome. I kad je već bilo previše, kad se već nijesam mogla svladati, potekle su mi iz očiju suze. Nastojala sam svom snagom, da se savladam, barem dok sam pred tatom, ali nije bilo moguće. Plakala sam, a u srcu osjetih radost, što opet nešto mogu prikazati Spasitlju svome. Na um mi onoga časa dođu riječi sv. Tome Kempenca: “Tebe radi, o Gospode, sve ću rado pretrpjeti, štogod hoćeš da na me dođe.“ Kad je tata vidio da plačem, razljutio se još većma. Stao je vikati sve više: „Ništa se tebi ne smije reći. To, što plačeš kad ti ja nešto kažem, više me vrijeđa no da mi nožem režeš ispod grla.“ Govoriti nijesam ništa mogla, sjedila sam mirno, a suza nijesam mogla zaustaviti. U glavi sad i radi tolikog plača silni napadaji, mišljah mozak će se razići, a ne smijem ni spomenuti. Ta, meni nije ništa, ja si valjda samo utvaram i to. Dugo sam morala mirno sjediti i slušati preko sat i pol. Na koncu me poslao da mu nešto napišem, napisala sam, rekla laku noć i otišla u moju sobicu. Tu sam istom počela plakati. Sad mi se stale redati u svijesti sve one grozne za me riječi, što sam ih slušala. Isuse, zar je zaista tako? O, kako sam duboko pala, kako Ti vraćam neizmjernu ljubav Tvoju. Ti me ljubiš, jako ljubiš, Isuse, toliko si mi već puta pokazao neizmjernu ljubav svoju. A ja? Kako Ti ja ljubav vraćam? Varanje, pretvaranje, farizejstvo, licemjerstvo, nemarnost, lijenost to su moje vrline, time ja Tebi ljubav vraćam. Jest zaista, ja varam sve oko sebe, varam roditelje i sve poznate, sve one koji mi dobro žele. Varam ih jer oni misle da sam bolesna a meni nije ništa. A zašto ih varam? Jer sam lijena, jer mi se ne će ništa raditi. Ta, ova već četiri mjeseca ništa ne radim. Gospode, sagriješih teško. Oprosti, o molim oprosti. Evo u srcu mi želja ugađati samo Tebi, Gospode Bože moj. A ono sve protivno izlazi. Mogu li se još, Isuse, popraviti? Isuse, ja hoću popraviti sve to samo me nauči kako. Da, ali tko ne sluša, taj ne može napredovati na putu kreposti. Evo i tata mi kaže da ga ne slušam. Isuse, na koju stranu da se okrenem? Ti mi pokaži put, put kojim moram poći. I ovo sve nije bilo još dosta za danas. Isuse, tebi hvala. Ti želiš tako, a ja se tome radujem, prem mi je zaista teško, tako te mi se činilo u prvi čas i preteško. Ne, Isuse, ta, Ti mi daješ jakosti i Ti ćeš mi je dati, da sve podnesem. Ja čvrsto vjerujem u Te, Isuse, ta, Ti si tako milostiv. Razmišljajući tako sjedila sam na krevetu. Glavom mi se vrzlo sve ono, što sam čas prije kod stola čula, kadno dođe k meni u sobu mama. Sjela je kraj mene, a ja sam još uvijek plakala. Najprije me mirila govoreći da je njoj tako teško kad me vidi gdje plačem. Odjednom šta mi reče. Isuse, jesam li ja to dobro čula. „Danice, ti si kod nas nezadovoljna, reci šta je tebi.“ Nijesam više mogla šutiti: „Mama“, rekoh kroz plač, “reci čime sam pokazala nezadovoljstvo, reci čime. Ta, ja uopće ne poznam čuvstva takvoga, ja ne znam kakav je to osjećaj biti nezadovoljan.“ „Jesi, jesi, ti si nezadovoljna, ti bi htjela ići u samostan i zato si nezadovoljna kod nas. Reci, zar zaista želiš ići u samostan?“ Šutjela sam a u srcu radosno odgovorih sebi, želila sam prije, želim sada i želit ću dok ne postignem želje svoje. Odmah mi pade na pamet, jest mama je sigurno prve stranice dnevnika ovoga pročitala, kad ga je onomadne prije par dana imala u svojim rukama. Sad se istom razvilo pravo. „I ti si sad za mene izgubljena i ti ćeš me ostaviti. Ti, na koju sam se oslanjala, ti, koja si bila jedina nada moja za dane starosti. Znam, da od sve djece moje ne mogu očekivati, da će me, kad ostarim, hraniti, tek na tebe pomišljah. Zar nam ne bi bilo ljepše, kad jednom ostarim, a djeca me ostave da zajedno živimo? Pa dobro, kad su ti oni u samostanu miliji nego mi, pa idi, idi si k časnim sestrama, ostavi nas. Kad su ti oni miliji nego sam ti ja i tata. To mi je zahvalnost.“ Isuse, što ona tu misli, kako ona to shvaća? Ona misli da se spremam u zagrebački samostan, a zašto, zato što su mi mile neke časne sestre što ih poznam. A zar ja idem u samostan, zbog ljudi koje ću tamo naći. Kakvo je to shvaćanje samostanskog života? Ne, Isuse, Ti znaš što me vodi u samostan. Isuse, Ti si želja moja, Ti cilj moj, Ti svrha moja. Tebe radi, Isuse, spremna sam ostaviti sve, baš sve, samo da postignem ono što je želja moja, a i Tvoja Isuse. „Zar ti ne možeš i u svijetu isto tako pobožno živjeti kao u samostanu?“- govorila mi dalje. „Gledaj, gospojica N. N. Već bi odavno bila u samostanu, da joj nije stalo do roditelja. Ona voli svoje roditelje, pa im ona i pokazuje ljubav svoju, a ti nas ne voliš, ti nas želiš ostaviti.“ Slušala sam, Isuse, zašto baš danas sve ovo? Gospode, šta mi je činiti? I pogledah na kip Presvetoga Srca Isusova, što stoji na mome oltariću. Pogledah i Isus mi odgovorio, Isus me umirio. „Tko oca, majku, brata, sestru ili drugoga koga više ljubi od mene, nije mene dostojan.“ Isuse, Ti si mi to rekao, Ti si mi to rekao. Je l’ de, mama toga nije čula. Isuse, Ti znaš da jako volim svoje roditelje, Ti znaš, da ih jako volim, ali Tebe, Tebe volim mnogo više. Nije mi ni čas došla pomisao, kad sam slušala, što mi mama govori, nije mi došla pomisao da odustanem od svoje nakane, a sada gdje si mi Ti još to spomenuo, očeličila se namjera i želja moja. Isuse, zar ja moguće ne volim svojih roditelja? Zar im ne pokazujem dosta ljubavi? Nauči me kako ću to popraviti, jer u mene nedostatci su na sve strane. Mnogo, još mnogo treba popravaka na meni, da postanem onaka, kakovu me Ti želiš. A roditelje moje ja volim i želila bih pokazati im ljubav svoju, kad oni toga ne vide, samo kako? Isuse, pa ja njih volim, ali Tebe, Tebe volim neizmjerno, Tebe volim mnogo, mnogo više, Tebe volim, Isuse, ta, ni izreći to ne mogu. Zar ja ne smijem Tebe više voljeti? Ja te ipak, Isuse, neizmjerno volim. Poslije je opet došla mama zaželila mi laku noć, poljubila me i rekla mi tiho: „Danice, zar me baš ništa ne voliš?“ Kao da mi je nožem probola srce, zaboljelo me. Isuse, Ti znaš, koliko ih volim, znaš koliko sam spremna za njih učiniti, a oni misle da ih varam, oni toga ne vide, oni me ne poznadu. Teško je bilo, ali, Isuse, hvala Ti na svemu što se danas zgodi. Više, više trpjeti, Isuse!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
22. VI. 1920.

Danas boli, jako boli. Ah, zaboravih da mi nije ništa, da je to samo utvaranje. Nije mi ništa. Je l’ de? Niti se ne vidi na meni da bi nešta bilo. Isuse, tebi hvala!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
23. VI. 1920.

Za Tebe ću trpjeti rado
I najveće muke
I podnosit sve što s Tvoje
Dođe svete ruke.

+++

Bogu sve na slavu veću!
24. VI. 1920.

Danas mi je dao liječnik svjedodžbu ovoga sadržaja: Gđica Danica Širola, učiteljica obolila je od polyneuritis. Pošto bolest uz dozadnje liječenje od 4 mjeseca nije krenula nabolje, to je neophodno nužno, da se poduzme liječenje u toplicama, najbolje u Topuskom. Zagreb, 24. VI. 1920. Dr. Ivan Herzag.

Isuse, kako će tata to primiti? Gospode, neka dođe što mu drago, neka me pošalje kuda god želi, meni je svjedno. Želim samo, da vršim ono, što je Tvoja sveta volja. Isuse, Tvoja neka se vrši sveta volja!

+++

Bogu sve na slavu veću!
25. VI. 1920.

Isuse, danas sam imala ispit. Bio je to prvi ispit. Hvala Ti, Gospode. Tek na svršetku ispita, kad su već djeca pjevala, pozlilo mi. Izgubih svijest. Bijaše mi uistinu zlo ili sam se opet pretvarala. Isuse, oprosti. Nikada neću više pokazati, ukoliko mi bude moguće da mi nije dobro. Ta, meni mora biti dobro, meni je dobro, a ja samo svijet oko sebe varam. Isuse, oprosti! Nauči me, kako da se popravim. I tati sam rekla, jer sam morala, što mi je liječnik kazao za toplice. „Mogao ti je odmah dati i novce da otputuješ“, rekao mi tata. Isuse, Tvoja neka se vrši sveta volja!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
26. VI. 1920.

Završila sam danas sve školske poslove. Isuse, Tebi hvala!

+++

Bogu sve na slavu veću!
27. VI. 1920.

Imala je danas Kongregacija izlet na vilu kod Sv. Duha. Bilo je lijepo, tek nam kiša, silna kiša bila protivnom kod povratka. Bogu hvala!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
28. VI. 1920.

Isuse! Isuse! Više, više Gospode trpjeti za Tebe! Više, više, kličem opet želim trpjeti za Tebe. „Križ“ o kako je slatko nositi križ Tvoj, Gospode. O, nemoj, čuj, duša moja a i srce vapije, nemoj uzeti meni križa, Gospode! Nemoj uzeti križa meni, već mi još kojega podaj, većega podaj. Ali i milosti i snage podaj, da ga nositi mogu. Više, više, Gospode, trpjeti za Tebe! Gospode, Ti me toliko ljubiš, tako miluješ. A ja? Ali, kad pomislim na sebe, neki me strah hvata, ali ja se obraćam k Tebi, Isuse. Mnogo ima pogrešaka u mene, a Ti me, Isuse, pouči kako da ih popravim. Moliti, Isuse, ja ne znam dobro moliti. Molitvom trebala bih slaviti Tebe, molitvom trebala bih davati hvalu Tebi za bezbrojne milosti, što ih već primih, molitvom trebala bih moliti, da mi podijeliš novih milosti, koje da me vode na putu života, na putu kreposti, na putu u vječnost. A kako ja malo molim. Kako ja rastreseno molim. Isuse, kako ja molim. Nauči me, Gospode, nauči me moliti. Kako ja malo, Isuse, mislim na Tebe, na Tebe, koji neprestano misliš na me, koji me neprestano ljubiš. O, htjela bih uvijek misliti samo o Tebi, htjela bih da Ti budeš glavnim predmetom mojih misli, Ti da budeš središtem misli mojih. To bih ja htjela, a kako ipak malo mislim na Tebe i o Tebi, Isuse! Kako se često misli moje zaustave kod prolaznih zemskih predmeta, kako se često zaustave kod zemaljskih bića, a k Tebi tako sporo lijeću. Upravo se mučim i naprežem, da ove misli moje odvedem od zemskih bića, a da ih privedem sve k Tebi. O, kad bih mogla bez prekida, neprestano misliti na Tebe. Nauči me, Gospode, kako ću više misliti na Tebe. A kako malo govorim o Tebi Isuse! Umjesto, da neprestano govorom svojim hvalim i slavim Tebe, umjesto da govorim o Tebi, govorim o svemu, a o Tebi najmanje. A htjela bih uvijek govoriti samo o Tebi. Nauči me, Gospode, da o Tebi više govorim! Više, više, Gospode, trpjeti za Te!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
29. VI. 1920.

Razdijelismo danas u školi svjedodžbe. Svršila se sasma ova školska godina i nastupili praznici. Bogu hvala! Isuse, oprosti! Mnogo je bilo nedostataka, mnogo pogrešaka, mnogo nemarnosti od moje strane kroz ovu školsku godinu. Oprosti, Isuse! Odlučujem, da ću ubuduće više paziti na sve, da ću nastojati da savjesnije vršim sve školske dužnosti! Isuse, danas boli, jako boli.

+++

Bogu, sve na slavu veću!
30. VI. 1920.

Isuse! Sve, sve boli prikazujem Tebi. Isuse, Tebi hvala! Više, više, dopusti, Gospode, da smijem trpjeti za Tebe.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
1. VII. 1920.

Umoliše me, da im sastavim pjesmu za posvetu „Doma“ u Gor. Stubici. Isuse, budi u pomoći. Ja sama ne znam, ali s Tobom sve se može. Budu li mogli upotrijebiti, neka bude na veću slavu Tvoju, Isuse, u protivnom slučaju neka bace u vatru. Pomozi Gospode!

Danas već u ranu zoru šaputao vjetrić
Svakom cvijetku gorom, dolom tajanstveno tiho,
Domovine diljem cijele noseć radost svoju
Šaputajuć vijest ovu veselo je njiho.
I glavice podiglo je znatiželjno cvijeće
I sve jedno drugo pita: „Danas, danas šta je!“
A vjetrić im dovikuje: Blagoslov je Doma,
Što ga Božja milost ovdje nama podigla je.
A radosti ove njegve i mi čusmo glase,
Pa nas evo skupismo se u velikom broju
Da za „Dom“ svoj izmolimo blagoslov u Boga.
Ta, mi radost danas sakrit ne možemo svoju.
Skupismo se puni sreće, upiremo oči
U taj „Dom“ naš, što sred drage Stubice se diže,
U taj Dom naš, što sred drage Stubice nam stoji,
U taj Dom naš pogledajmo i stupimo bliže.
Ta pred nama Dom se novi ponositi diže,
Dom u kojem kršćanskoga središte života
Za kraj ovaj, okolicu cijelu ima biti,
Dom, što nam ga darovala Božja je dobrota.
Ovo Dom je Djevojačkog miloga nam društva,
Ovo Dom je Svete vojske Srca Isusova
Ovo Dom je Katoličkog društva prosvjetnoga,
Ovaj Dom je naša nada, naša radost nova.
Da tu stoji hvala ide ponajprije Bogu
Koj dobrotu svoju obilato nama dijeli,
Koj nam dade dobrotvora dušu dobru blagu,
Kapelana, koj za nas život dade cijeli.
Dom da stoji hvalit treba našem kapelanu,
Njegvo ime spominjat će rado usne naše,
Njegvo ime spominjat će otac sinku svomu
Pokazujuć na Dom svoj: „Gledaj, sinko, ovo!“
Stare je Tomo naš kapelan podigao Domu,
I seljaci pomogli mu sakupljajuć novac,
Mnogi od njih pomogao marnim svojim radom,
Mnogi od njih darovao potrebnu je građu,
Dom svi ovaj nazirahu budućosti nadom.
I seljaka jednog ime spomenut nam tude,
Sniković to Vjekoslav je koj radeći mnogo
Da sagradi Dom se ovaj u te teške dane,
Da sagradi Dom se ovaj, mnogo je pomogo.
U početku bilo više zapreka je raznih,
Poteškoća bilo mnogo od onih najveće
Što pozvani bjehu prvi da podupru ovo
Nastojanje oko gradnje Doma što se kreće.
Zapreka je bilo mnogo, al’ svladane sve su,
Pred nama se Dom sad ovaj ponosito diže,
Pa radosni puni sreće pogledajmo bolje,
U taj Dom naš pogledajmo i stupimo bliže.
Skupimo se evo danas puni tihe sreće
Da za Dom taj izmolimo blagoslov u Boga,
Da za Dom taj izmolimo mnogo trajne sreće
A Bog neće oglušit se glasu puka svoga.

Blagoslovi, dobri Bože, Dom nam ovaj dragi,
Daj da sunce pravde Tvoje njega toplo grije,
Daj da u njem srca naša budu kao jedno,
I to jedno da u njemu samo za Te bije.
Blagoslovi, dobri Bože, Dom nam ovaj dragi,
Blagoslovi u njem one, što na slavu veću
Tvoju uvijek radit žele, blagoslovi one
Što rade za slavu Tvoju, a naroda sreću.

+++

Isuse! Bolje ne znam. Bože, sve na slavu Tvoju!

+++

Bogu sve na slavu veću!
2. VII. 1920.

Noći ove, Isuse, šta je bilo meni? Oprosti, ako sam sagriješila time, ali nisam nikako mogla izdržati, morala sam ustati. Duga mi je bila noć, ali bila mi i prekratka. Oprosti, Isuse, znam, a to nijesam smjela učiniti, ali kad sam tako slaba, te se ne znam svladati. Poslušnosti, poslušnosti, nema dosta u mene. Isuse, daj nauči me, kako da budem poslušna, poslušna u svemu. Ta, Ti ljubiš poslušnost i bez nje Ti se ne može netko dopasti. A ja toliko čeznem za ovom baš kreposti, jer znam, da je Tebi veoma mila. A mogu li si nešto ljepše želiti nego ugađati Tebi, Isuse, mili, Isuse dobri, Isuse blagi. Isuse, nauči me kako da budem poslušna.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
3. VII. 1920.

Isuse, Tebi smijem reći, kako me jako boli, ta, Ti to ionako znadeš. Tebi smijem sve reći. Je l’ de, tebi ne dosadi moje pripovijedanje. Odlučila sam da nikome, nikome ne kazujem o tome kako je meni. Ne znam smijem li tako. O, daj, Isuse, reci šta da učinim. Za sada, držim se toga – nikome ništa reći, to jest kada me tko pita kako je meni, odgovaram – dobro. – Ta, ja ne lažem time. Meni je dobro. A to što boli, više puta i jako boli zar je to zlo? O, ta, to je samo dobro, veliko pače dobro za dušu moju. Isuse, ako tebi nije pravo, da ovako činim, kaži. O kaži mi, Gospode, što želiš da ja činim? Ako Ti nije tako pravo, ja ću odmah povući ovu odluku svoju, jer ja želim činiti samo ono Ti što želiš. – A Tebi, Tebi, Isuse, smijem uvijek reći sve, je l’ de? Više, više, daj, Isuse, da trpim za Tebe.

+++

4. VII. 1920.
U Reichenburgu

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
5. VII. 1920.

Silno me izmorio jučerašnji put. Ali to ne škodi, zašto da i ja nešto za Isusa ne podnesem. Isuse, teško mi je, što sam opet bila samo na teret svima, koji su me okruživali. Ti znaš, Isuse, kako mi je bilo zlo u crkvi, da, sve sam plakala od boli. A svladati se nisam mogla. Više, više dopusti Isuse, da smijem trpjeti za Tebe, ali daj, da trpim sama, ne da budem na teret svima. Isuse, za Tebe želim trpjeti. Trpjeti, podnašati, trpjeti za Isusa!

+++

Bogu sve na slavu veću!
6. VII. 1920.

„Ti zaista voliš Isusa, ili barem tako kažeš, da ga voliš. Daj već jednom pokaži i djelom, da ga zaista voliš, da ne budu to samo puste i prazne riječi.“ Tako mi bijaše danas rečeno. Isuse! Zaista ja ničime ne pokazujem ljubavi prema Tebi. Govorim doduše, to jest više pismeno izrazujem ljubav svoju, a to sve nije ništa, to su tek puste riječi, koje nimalo ne vrijede. Nema djela u mene, koja bi potvrđivala moju ljubav pema Tebi. Posve mi je pravo rečeno: „Daj već jednom pokaži djelom da ljubiš Isusa, da ne ostane ono što govoriš tek puste i prazne riječi.“ Isuse, ja ničime ne pokazujem i ne potvrđujem ljubavi svoje. O, groza me hvata, kad pomišljam da i ja spadam među one, a zaista i spadam, spadam među one na koje su upravljene riječi Sv. pisma: „Ne će onaj, koji govori: Gospode, Gospode, ući u kraljevstvo nebesko, već onaj, koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima.“ Razmišljajući mnogo, mnogo, dođoh do zaključka, da premalo ljubim Tebe, Isuse, a i ono malo, što ljubim ni to ne pokazujem već samo pustim i prazninu riječima, koje baš ništa ne vrijede. Da, ja sam jedna od onih koji govore „Gospode, Gospode!“, a da što učinim na slavu Gospoda, da djelom kakvim potvrdim ljubav svoju na to i ne mislim. A ipak, Isuse, ja bih htjela činiti mnogo, mnogo na slavu Tvoju. A ja ništa, baš ništa ne činim na slavu Tvoju. Danas, u doba, gdje svi, koji ljube Tebe, Isuse, rade, rade mnogo da proslave Tvoje sveto ime, ja baš ništa ne radim. Pa eto već samo u Kongregaciji našoj, svaka je od zbornica nekim radom zaposlena, radom kojemu je svrha širiti slavu Božjega imena. Svi rade, tek ja sam jedina među njima, koja baš ništa ne radim. O, kako me to žalosti, a i plaši. Kako mi je teško kad ispitivajući savjest svoju svako veče moram odgovoriti na pitanje: „Što sam danas učinila na slavu Božju, što sam danas učinila da proslavim ime Božje?“, – kad na pitanje ovo nema u duši drugoga odgovora tek muklo, prigušeno odzvanjaju riječi: „Ništa, ništa, ništa.“ Ništa, Isuse, kako me plaši riječ ova. A svakoga jutra kad se ustajem, ustajem govoreći: “Isuse, idem da počnem raditi na slavu Tvoju.“ Da, svakoga dana počinjem raditi na slavu Tvoju, Isuse, a ipak ništa još nijesam učinila. Svakoga dana iz jutra u nadi se ustajem u nadi da ću učiniti nešto na slavu Božju, a kako, da ne budem tužna, kad mi uveče muklo prigušeno odzvanjaju riječi: „Ništa ništa, danas opet ništa!“ A kako bih ja sretna bila, kad bih barem svaki deseti dan mogla reći: „Isuse, danas ipak učinih nešto na slavu Tvoju.“ O kako bih tad sretna kliktala: „Radujte se anđeli, radujte se sveti i blaženi na nebesima, svi se radujte sa mnom, ta, danas učinih nešto malo na slavu Božju. Malo je što učinih, ali me neizmjerno raduje. Isus dragi, znam, neće prezreti makar je djelo malo.“ Kako bi bio za mene sretan dan kojemu na kraju mogla bi reći: „Danas učinih nešto za Isusa. Bogu hvala! Ali takovih dana nema ili bi se mogli na prste brojiti, a to me baš žalosti. Ta, ja bih htjela raditi, raditi mnogo na slavu Božju. Zašto je u mene, Gospode, tolika želja, a ja ipak ništa ne činim? Napunja to dušu moju strahom nekim. „Drvo, suho drvo, koje ne rađa nikakova ploda,“ duša je moja. Kako mi često dušom prolaze riječi ove, a duša se grči, steže i stenje od straha. A tek pomisao, – što će biti s takovim drvetom, – napunja mi dušu grozom. Isuse, o daj, da mi se jednom posvema razjasni ovo, da ne bude duša u tolikom strahu. Isuse, daj da prije nego umrem učinim nešto na slavu Tvoju! Isuse, daj da Te ljubim, daj da Te jako ljubim. Ne dopusti, da kada ohladi ljubav u srcu mojemu već daj, Isuse, da Te svakim danom sve više ljubim, Isuse, da Te ljubim u vijeke. Više, više dopusti Gospode da smijem trpjeti za Tebe!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
7. VII. 1920.

Ništa, danas opet ništa ne učinih za Tebe, Isuse. O, kako mi beskorisno prolaze dani. Isuse, daj da prije nego umrem, učinim nešto na slavu Tvoju!

+++

Bogu sve na slavu veću!
8. VII. 1920.

Idući danas od sv. Pričesti, i idući ulicom kući razmišljala sam koješta. – Isuse, zar će mi danas opet proći dan, a da ništa ne učinim na slavu Tvoju? Zar će svi dani života moga tonuti tako u vječnost, a da sa sobom ništa ne ponesu, ništa što je veličalo Tvoje sveto ime? Kako će to dugo trajati? Kriva sam sama ja što se ne mičem. O, Isuse, nauči me, kako da radim, kako da nešto učinim za Tebe. Koliko si Ti učinio za mene, a koliko još uvijek činiš. Da, trpio si mnogo za mene da izbaviš ovu dušu moju. A šta čini duša moja? Je li nastoji da se okoristi svetom mukom Tvojom, svetom krvlju, koja je za nju prolivena? O, Isuse, ako već ništa ne čini, jer ne zna, kad bih barem prikazujući Ti boli i patnje svoje mogla zadovoljiti za mali dio uvreda, što ih svijet bez prestanka nanaša Tebi, o, kad bih mogla da pomognem nositi Ti teški križ, križ grijeha naših, koji još uvijek tišti sveta ramena Tvoja. O, sretna li Šimuna, koji je smio da pomogne Tebi, Isuse. Razmišljajući tako, opazim pred sobom staru neku gospođu, gdje nosi iz trga punu košaru. Bilo joj teško, neprestano je premještala teret s jedne ruke na drugu. I u trenu bila je stvorena odluka u duši mojoj. Evo, želiš pomoći Isusu križ nositi, pomogni ovoj siroti, što se muči, ta, zar nije rekao Isus: „Što učinite jednome od braće moje, učinili ste meni!“ – Isusu pomoći, a tko to ne bi htio? Pristupim. – Oprostite, gospođo, što vas smetam, ali vama je teško nositi ovo, pa dopustite da vam pomognem. – Začuđeno me pogleda gospođa. – Gospojice, istina teško je; ali… – Dopustite, da vam pomognem. – Gospojice, ali to je teško. – Baš zato jer je teško hoću vam pomoći. Vi ste se već umorili, pa vam se i teže čini. I pruži mi gospođa košaru svoju. Nosila sam je, bila je zaista teška, ali ja nisam osjećala težine njezine. Ona slatka pomisao, da u liku gospođe ove Isusu pomažem, napunjala me silnom srećom i podavala mi potrebnu jakost. I odnjela sam idući i razgovarajući s gospođom do kuće u kojoj stanuje, ponjela sam joj i preko stuba do vratiju stana njezina. – Hvala vam gospojice, lijepa vam hvala, prem vas ne poznam i ne znam tko ste i otkuda ste. – Bogu hvala! – reknem i odem brzo i veselo. O, kako sam bila zadovoljna u duši. Isuse, jesam li danas učinila što za Tebe?

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
9. VII. 1920.

Ništa, danas opet ništa, Isuse. Oprosti. Isuse, zar je u mene neko posebno ponašanje ili držanje, ili ja zaista tako izgledam? Što je dalo povoda, da je dječak onaj viknuo za mnom: „Nemoj ovoj ništa govoriti, ovo ti je časna sestra.“ Časna sestra, gdje sam još od toga, a hoću li kada biti? O Isuse, je l’ de, da hoću. Ti, Ti sam pomoći ćeš mi svladati sve zapreke i teškoće. A kako me nešto plaši, Isuse. Zar zaista to stoji, zar zaista ima jedan zakon, pravilo, naredba ili kako da kažem, naredbe svete Crkve, da se u samostan ne smiju primati oni, koji jesu ili koji su bili živčano bolesni. Isuse, zar zaista to ima. A ja, ja sam bolesnih živaca. Je li to jedna od novih zapreka na koje nailazim. Velika zapreka, a hoću li je moći svladati? Zašto je postavljena odredba svaka? Tko će mi reći, je li zaista tako, tko će mi stvar ovu razjasniti tko će me umiriti? Kao crv, koji polagano izjeda, uvukla se misao moja u dušu moju, i bez prekida neprestano je muči. Isuse, samostan, glavni su predmet misli mojih, Isuse, samostan, riječi su koje napunjaju dušu neopisivom srećom, a sada, sada i strahom. Zapreka ova, koju su uočili novu, da mi je stala na put, zapreka ova nije li samo moja krivnja, moj grijeh. A šta će Isus na sve ovo? Bolest ova samo je moja krivnja. Isuse, ja sagriješih proti 5. zapovijedi, ja sagriješih. O, kako su grozne posljedice grijeha već na ovoj zemlji, a kako će biti tek tamo, za vječnost gdje se plaća. Isuse, kako da popravim krivnju svoju. Zar se to ne da više popraviti? Isuse, ta, Ti opraštaš svima, je l’ de, i meni ćeš oprostiti. A samostan? Je l’ de, i tu ćeš zapreku pomoći mi svladati. Isuse, ja hoću, ja želim, ja moram doći u samostan. A koji? O za to se ne staram mnogo, to ćeš Ti odrediti. Isuse, zar je odviše drzovito ovo što tražim? Ali kad pomislim na živčanu bolest, sva protrnem od straha. Je li to zapreka koja se ne da svladati? Isuse! Plakala sam već mnogo misleći na sve ovo, ne zato što sam bolesna, ta, ja volim da barem tako bolešću ovom smijem nešto trpjeti za Tebe, već zato, što me pomisao ova plaši, da ne budem mogla doći do Tebe. Kažu, da kažu, da sam tako često žalosna, a zar mogu radovati se i onda kad me stanu progoniti misli ove? Isuse, ja vjerujem, ja se čvrsto ufam, da ćeš mi Ti pomoći i tude. Ta, zar me Ti sam ne zoveš u samostan? Ti zoveš, ja se odazivam, pa šta još može priječiti? Zapreke, je l’ de, pa bile one i kako velike, Ti ćeš ili pomoći svladati, a s Tobom, Isuse, sve se može. Isuse, u samostan! Isuse, dopusti da smijem mnogo trpjeti za Tebe!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
10. VII. 1920.

Tek je prošlo 2 sata noću. Vani je noć, mrak i kiša pada. Ja ne mogu spavati, pa sam ustala. Isuse, oprosti! Znam, da to ne bih smjela učiniti, ali ne mogu više da izdržim ležeći. Već se mučim preko dva i pol sata, a sad se ustala. Moliti sam htjela, evo krunica leži preda mnom, ali to mi zabraniše. Poslušnost, kako je više puta teška. I time što ovo pišem kršim poslušnost, ali što da radim. Isuse, oprosti. Sad ću čitati malo, pa onda raditi ručni rad, dok osvane jutro. A onda, onda ću u crkvu. Isuse, oprosti!

U 2 i pol sata ujutro

Gospode!
Sve što moje srce želi Ti si,
Sve što srce moje traži Ti si,
Sve što moje srce ljubi Ti si,
O Gospode sve si moje.
Ti duše si moje hrana,
U nevolji joj obrana,
Ti duše si moje pjesma,
Ti ljubavi čiste česma.
Ti duše si milje moje,
Ti si Bog moj,
Ti sve moje
O Gospode!

Kako me čudesno pogledala sirotica ona mala, kad joj rekoh da ću joj pomoći. Čudno me je gledala i nije u prvi čas vjerovala. Tek kad joj uzeh teški teret što ga je nosila stupala je uza me gledajući me čudno. Jadno dijete, kako joj je moralo biti teško, ta, i ja sam morala skupiti svu snagu, da ne smalakšam noseći ono. „Gospodična, hvala, najljepša vam hvala, govorila je mala kad stigosmo na određeno mjesto. Bogu hvala! – odgovorim zadovoljna i vesela. Isuse, Tebi hvala!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
11. VII. 1920.

Došao je danas Branko iz Praga. Isuse, dopusti da smijem mnogo trpjeti za Tebe!

+++

Bogu sve na slavu veću!
12. VII. 1920.

U presveto Srce Kristu

U srcu je mojem ljubav,
Tek što vruća dosta nije,
Žara u njoj dosta nema
Žara, ljubav tuda grije.

Pa mi srce molbu slaže
I Kristu je svom upravlja,
U presveto Srce Kristu
Ono želje svoje stavlja.

Tuj u Srcu Krista svoga
Gdje ljubavi oganj pravi
Ogrijat će ljubav svoju
Peć jer žarka tvoje ljubavi.
Isuse, daj da Te ljubim,
daj da te jako ljubim!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!

Gospode, samo Tvoju želim vršiti uvijek svetu volju. Reko je danas nešto tata, da bi želio poći sa mnom nekuda barem na osam dana. U Sveti Šimun. Isuse, Ti želiš da ja idem, i ja se radosno spremam, jer znam da Ti tako želiš. Trpjeti, trpjeti želim za Isusa!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
14. VII. 1920.

Gospode, hvala Ti, što sam opet danas smjela pomoći siroti jednoj. O, kad bih mogla mnogo učiniti za Tebe, Isuse!

+++

Bogu sve na slavu veću!
15. VII. 1920.

Isuse, hvala bezbroj puta kličem hvala. Tako se radujem što danas opet jako, jako glava boli. A to nitko ne vidi, je l’ de? Isuse, trpjeti mnogo trpjeti za Tebe, ali nitko ne treba znati da ja trpim. Trpjeti, trpjeti za Isusa!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
16. VII. 1920.

Trpjeti, Isuse, trpjeti želim za Tebe. O, da mogu i da smijem trpjeti za Tebe mnogo, mnogo pa da prikažem onda boli i patnje za obraćenje grješnika, za mnoge, za koje Ti želiš da trpim, za svetu Crkvu, za sv. Oca papu i kao zadovoljstvo za mnoge uvrede nanesene Tebi. Isuse, trpjeti, trpjeti želim! Prikazujem Ti nakanu ove i male moje dosadašnje patnje i boli, a Ti ih primaš, je l’ de, Isuse, jer znaš da bih ja za Tebe i više htjela podnjeti i trpjeti. O, Gospode, zašto me štediš? Znam, nijesam vrijedna milosti tolike, ta, ionako me odviše miluješ, ali svejedno neću prestati, već sve više vapijem „Trpjeti, Gospode, trpjeti želim za Tebe!“ Križ moj neka je sakriven očima ljudi, križ moj neka me uči poniznosti, neka sagne ohola moja ramena, ko ljubica modra, što sagiba glavicu svoju. Više, više dopusti, da smijem trpjeti za Tebe, Isuse!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
17. VII. 1920.

Odlučio je danas tata da prekosutra krenemo u Sv. Šimun. Gospode, Ti tako želiš, Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Bogu sve na slavu veću!
18. VII. 1920.

Sutra odlazim s tatom. Na kako dugo? Ne znam. Isuse, Ti kako odrediš. Isuse, trpjeti želim za Tebe, Isuse, trpjeti želim!

+++

Markuševec
Sveti Šimun
19. srpnja 1920.

Gospode, Tvoja neka se uvijek vrši sveta volja. Ti si tako htio, Isuse, i ja hoću tako. Da se oporavim, da ozdravim; Gospode, čini što je tebi drago. I zdravlje i bolest radosno primam jer znam da mi Ti to šalješ. Ja tek molim: „Trpjeti, trpjeti za Tebe, Isuse.“ Sada mi i to kratiš. Pa hvala Ti, Isuse, i na tome. Ti sam najbolje znadeš, što meni treba, pa to i daješ. Kako da ne kličem hvala? Isuse, hvala Ti, baš na tome Ti hvala. Ja želim mnogo toga, želim vruće, želim trpjeti za Tebe, a najviše želim vršiti volju Tvoju, ljubiti Tebe Isuse. Križ, što mi ga sada daješ tako je lagan, da ga pravo ni ne osjećam, a ja bih tako htjela trpjeti mnogo, mnogo i sve prikazati Tebi za obraćenje grješnika za duše bijedne one, koje kod očiju ne vide ili neće da vide svjetlo istine Tvoje. Ali šta je mogu učiniti za njih? U bijedi svojoj u nemoći svojoj tek se molitvom obraćam k Tebi, Isuse. Isuse, Ti znaš da ja želim trpjeti za Tebe, pa pošalji križ, Gospode, kada hoćeš i kako hoćeš, znam da ćeš poslati i jakosti kojom ću ga do Tebe nositi. Isuse, ali ne moja, već Tvoja neka se vrši sveta volja. Dođoh danas ovamo. Tvoja je bila tako volja Isuse, i ja se radujem što sam je mogla izvršiti. Kako ću dugo ovdje ostati ne znam. Je l’ de, Isuse, Tvoja kako odredi sveta volja. Isuse, jesi li Ti sa mnom zadovoljan. Tata kaže da je više zadovoljan sa mnom, jer više jedem, a jedem jer znam da je sveta volja Tvoja tako, jer si Ti odredio tako, jedem i to što jedem prikazujem Tebi, Isuse; jedem iz ljubavi prema Tebi. I više da govorim veseli tatu pa kaže da je sa mnom zadovoljan. Govorim s njime više i nastojim se pokazati što radosnijom. Isuse, ja sam tako sretna. Ima li tko, koji bi mogao reći da je sretniji od mene? Znam, Ti me voliš, znam Ti me jako voliš, Isuse, Ti me ljubiš. O, to je najveća sreća. Je l’ de, Isuse, Ti znaš kako sam sretna. A zašto je meni tako teško pokazati sreću moju? Ja se osjećam tako sretnom a na meni kažu izražaj tuge neke, sjete neke. Narav zar je tome kriva? Isuse, Ti znaš koliko se borim s ovom mojom naravi baš u tomu. Hoću, da se pokažem svima veselijom, hoću, jer ih to veseli. A ja se i ne smijem žalostiti. Ti me ljubiš, Ti me i odviše miluješ, pa šta još ima da tražim. Ta, ja se sva predah Tebi, a i Ti se meni daješ, ja više ni tražiti ni željeti ne smijem. Isuse, Tebe imam, sve imam. Isuse, ja sam neizmjerno sretna. A zašto je ipak tako teška borba ova s naravi mojom? Isuse, je l’ de, Ti želiš, da se tako borim, Ti mi to šalješ. Isuse, hvala. Gospode, izvojuj pobjedu nad naravi mojom. Ja to učiniti ne mogu. Ti si onaj, koji sve može, Ti si onaj, s kojim se sve može. Isuse, trpjeti, trpjeti želim za Tebe.

+++

20. VII. 1920.

Isuse, Isuse, kako da Ti zahvalim? Danas, ustala sam u 6 i pol. Svi su još spavali. Izašla sam u bašču i tude obavila moju jutarnju molitvu, a zatim otišla sam u crkvu. O, Bože, bila je zatvorena. Isuse, nijesi mi se svejedno sakrio. Ja sam kroz ključanicu vratiju crkvenih vidjela tabernakul, a iz tabernakula Ti si gledao na mene. I čuo si me, je l’ de? A ja bijah tako sretna da i kroz ključanicu smijem baciti pogled uz tabernakul. A kako me žalostilo, ta, niti kandioca nije, u ovoj crkvi su svjetla da pred Tobom (gore).[4] O, kad bih se mogla otvorit (Tebi)[5] i pred Tobom, pred tabernakulom Tvojim izgarat. Čekala sam pred vratima, čekala sam dugo. Ti si me zvao i nijesi dao da odem. Čekala sam preko sat i pol. Bilo je već prošlo i pola devet kad je došao neki maleni dječak noseći veliki ključ crkvenih vrata. Nije mogao otvoriti vrata, nije mogao okrenuti ključem! „Ja ću pokušati“, pristupim bliže. I otvorim. Sretna priđem bliže oltaru, tabernakulu, Isuse,Tebi, koji tude ovako sam i zaboravljen čekaš, čekaš duše, koje toliko ljubiš. I pribivala sam kod sv. mise i primila sam sv. Pričest, primila sam Tebe, Isuse. Isuse, kako da Ti zahvalim na milosti tolikoj. Isuse, koliko me ljubiš! O, kad bih Ti ja mogla vratiti ljubav ovu onako kako želim! – A što radim kroz čitav dan. Najviše u bašči spavam. Najradije pak boravak kraj potoka, koji protječe jednim krajem velike bašče. Tu me nitko ne smeta, nitko ne vidi tek Ti, Isuse, koji si svagdje i koji sve vidiš. I još me nešto osobito raduje. Glava, glava jako boli, ja opet smijem malo trpjeti za Isusa. Oni se raduju što sam dobre volje, kako kažu, što se danas i našalih nekoliko puta, i nasmijah se s njima, a ne znadu koliko borbe stoji mene ponašanje ovako, ne znadu koliko ja boli osjećam u glavi kad god se nasmijem. I baš to što ne znadu, niti slutiti mogu, to me najviše veseli.

+++

21. VII. 1920.

Isuse, što je meni danas. Jesam li teško sagriješila? Neda mi se nekako moliti, osjećam neku sušu u duši. Nikada mi još tako nije bilo. Meni se nije dalo moliti a ja sam ipak izmolila molitve svoje. Upravo sam se silila, naprezala. Bojah se da je to samo moja nemarnost. Isuse, oprosti što molitva danas nije bila onako sabrana. Bilo mi je teško a i tu moju teškoću Ti vidiš. Isuse, i to si mi Ti poslao. Tebi hvala.

+++

22. VII. 1920.

Ja molim se vruće

Da pobožnost upoznam pravu,
Za ljubavi plamenu goruće
Poniznost da snagu glavu,
Ja molim se vruće, vruće.
I srce sačuvat čisto
Svome ja želim Bogu,
I dušu nevinu čistu
Prikazat mu, o da mogu.
Al’ me krepost jedna
Bog što je voli jako
I želi da vrši je svako.
Krepost je ova
Za spasenje potrebna svima,
Kreposti ovoj
Poslušnost je ime.
A ja je ne znam dobro,
Tek znam, Bog da je važi
Jer bez nje krepostan život,
Badava, badava traži
A ja je ne znam dobro,
Pa vruće se molim Bogu
U duhu poniznosti slušat
Sve što treba da mogu.

+++

22. VII. 1920.

Odlučio je tata sutra da se vratimo kući. Dosta mu je već. I ja moram s njime. Gospode, Ti tako želiš. Bože, Tvoja neka se vrši, Tvoja sveta volja.

+++

Bogu sve na slavu veću!
24. VII. 1920.

Isuse, danas sam tek oko 11h dospjela primiti svetu Pričest. Ujutro dovezli smo se u Zagreb. Bilo je 9 h kad sam stigla kući. Sad sam opet ovdje. Isuse, Tebi hvala.

+++

Ad maiorem Dei gloriam![6]

25. VII. 1920.

Isuse, trpjeti, trpjeti želim za Tebe!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
28. VII. 1920.

Zar i to tražiš od mene, Gospode? Da idem u Maribor, Ljubljanu i Bled. Kako se ja mogu odvažiti na taj put? Moje zdravlje. Zar da opet imadu svi sa mnom posla? Opet da budem na teret i smetnju. Gospode, zar zaista moram ići? Da kaže Katica[7] da će joj biti pokvareno sve veselje ako ja ne idem. Ona ne vidi nikake zapreke, nikakih poteškoća. Dugo je trajala borba u meni. Ići ili ne ići. Gospode, ono što želiš. I odlučih da idem, idem samo da ne kvarim nekome veselje, idem jer mi je veća žrtva ići nego ostati pa hoću da veću žrtvu prikažem Tebi, Gospode! Dopusti, Gospode, da smijem trpjeti za Tebe.

+++

Bogu sve na slavu veću!
29. VII. 1920.

Spremih se već za put. Sutra se kreće. O, Gospode, radujem se u svemu da ću vidjeti Bled, onaj divni kraj, divnu onu prirodu, koja neprestano veliča Tvoje sveto ime. Idem, Isuse, jer Ti tako želiš. Gospode, ne moja već Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Ad maiorem Dei gloriam.

2. VIII. 1920.

Umjesto u Ljubljanu, danas ja u Zagrebu. Umjesto na Bled, ja u Zagreb. Gospode, Ti si tako htio. Lijepo je bilo u Mariboru. Velikim se veseljem spremam na Bled. Ti, Gospode, nisi dopustio da ja idem. Isuse, Tebi hvala. Brzojavio tata da se odmah vratim u Zagreb. Danas odoše svi u Ljubljanu, a ja ostah u Zidanom mostu da čekam vlak koji kreće u Zagreb. A zašto me pozvaše kući? Zašto? Odrediše da krećem s kolonijom djece u Selce kod Crikvenice i to već sutra ujutro. Gospode, zar i to želiš? Teško mi je odreći se puta na Bled, ali i tu teškoću prikazah Tebi. Teško mi je bilo, ali mi je sada još teže, kad pomislim da sutra moram opet putovati, da moram preuzet odgovornost nad tolikom djecom, brigu novu na mjesec dana. Isuse, zar ja griješim? Ja se bojim posla. Oprosti, oprosti, Isuse! Idem, idem, radosno idem, jer Ti, Isuse, to želiš. Ti znaš, Isuse, kako je to velika žrtva za mene, što je veća žrtva, ja je rađe prihvaćam, a Ti ćeš je primiti, je l’ de, Isuse! Isuse, trpjeti, mnogo trpjeti želim za Tebe. Nauči me, Isuse, radosno vršiti Tvoju volju.

+++

Bogu sve na slavu veću!

Selci, 3. VIII. 1920.

Hvala Ti, Gospode, što trpjeti nešto malo mogu. Oko 9h krenusmo iz Zagreba. Nijesam znala tko ide sa mnom, koliko djece ima, ništa nijesam znala, tek to da je Tvoja, Gospode, volja da ja idem. Teško mi je bilo ostaviti kuću. Zašto sam plakala odlazeći od kuće?

U vlaku tek upoznah svoje suputnike. S kolonijom je krenulo 63 djece, g. nadzornik Tretnjak, ja kao učiteljica i meni za pomoć neka učiteljica pripravnica. Putovali smo čitav dan i tek oko 8h uveče stigosmo ovamo u Selce na divnu obalu hrvatskoga Jadrana. Zlatna djeca. Bilo je lijepo među njima i zaboravih teškoću moju. Ali ovdje, ovdje naiđoh na poteškoću za mene novu, veliku na koju pomišljala nijesam. Gospode, Ti mi to šalješ, ja primam rado, jer znam da od Tebe dolazi, ali oprosti, oprosti suzama što teku. Da ja jako plačem, plačem jer mi je teško. Isuse, treba mi zaći ovdje u društvo gospode, gospođa i gospojica, a Ti znaš da ja nikada u tako brojno društvo ne zalazim, šta kažem, Isuse, Ti znaš da ja u ničija društva ne zalazim, pače i kod kuće da sam najviše sama. Zvali su me na večeru, jer djecu već spremamo spavati, ali ja se ispričah da mi dobro nije i nijesam išla. Umorna sam jako, ta, već dva dana na putu. Gospode, oprosti što plačem, ali dopiru do mene bučni zvukovi vesela društva, a pomisao da je i meni doći među njih napunja me grozom. Isuse, nemoj me ostaviti. Je l’ de, Ti ćeš dopustiti, da ja među svima ovima, budem samo uza Te. A Ti me nećeš ostaviti, zar ne, Isuse? Sad idem leći, jer sam silno umorna. Neka se oni zabavljaju, pa treba da se malo provesele, samo neka mene ostave na miru. Isuse, hvala Ti što i na taj način smijem malo trpjeti. Više, više, daj, Isuse, da smijem trpjeti, trpjeti za Tebe.

Bože, sve na slavu Tvoju!

+++

Selci, 4. VIII. 1920.

Čitavu noć, provela sam uz malu Danicu. Tek što sam zaspala, kucaše djeca na moja vrata da me probude. – Gospodinča, brzo, Danici Šunkec je slabo. Skočim se brzo i u spavaonicu u kojoj je mala ležala. Imala je grčeve u srcu. Isuse, šta sam ja znala učiniti? U kući nije bilo nikoga, jer se čitavo veselo društvo poslije večere izvezlo barkom po moru. A maloj sve gore. Poslije se vratiše, pogledaše dijete, nitko nije znao pomoći i opet svaki ode u svoju sobu. Ostala sam sama s malom. Stavih joj hladni oblog. To joj je činilo dobro. Čitavu sam noć s njome imala posla tek nakon tri sata zaspala je mala. A ja, ja sam se molila još do jutra molila Tebi, Isuse, da mi podaš jakosti i snage, podnijeti sve ovo. Gospode, kako da Ti zahvalim na milosti koju mi daješ. Pružaš mi priliku da nešto učinim za Tebe, za Tebe, Isuse, htjela bih učiniti mnogo, mnogo.

Djeci je ovdje lijepo. Već se danas do dva puta kupala u moru. „Gospodična, zašto se vi ne kupate?“ – pita me svaki. Zašto? Isuse, Ti znaš zašto. O Gospode, kako mi je teško. Opet poteškoća jedna. Crkva mi je preko puta, a ja ne mogu do nje. Ne smijem djecu ni na časak ostaviti samu. Isuse, duhom sam svojim neprestano uza Te. Dopusti, Isuse, trpjeti mnogo – mnogo da smijem za Tebe. O, kad bih mogla trpjeti, prikazala bih boli svoje za obraćenje grješnika, prikazala bih boli svoje kao zadovoljštinu za tolike uvrede nanesene Tebi, sve, sve, Isuse, ja bih prikazala Tebi. Trpjeti, trpjeti mnogo za Isusa.

Bilješke u duhovnim vježbama

Duhovne vježbe održane
od 16. VIII. 1920. do 20. VIII. 1920.

Bože, sve na slavu Tvoju!
Bogu sve na slavu veću!
16. VIII. 1920.

Marta i Marija primaju Isusa s velikom radošću. Marija je sjedila do nogu Isusovih. Marta se potužila Isusu. Isus joj odgovara: „Marta, Marta, brineš se za mnogo, a samo je jedno potrebno.“ A što je to jedno? „Spasi dušu svoju.“ – Svijet ne haje za dušu, za kratku, za prolaznu nasladu gube dušu svoju. Ali nam dozivlju bijedne duše iz pakla: „Spasite dušu svoju!“ (O Lazaru i bogatašu). Glas dovikuje iz raja: Oko nije vidjelo, uho nije čulo – Spasite dušu svoju!

Na Kalvariji Krist na križu dovikuje: Sve sam trpio za tebe, spasi dušu svoju! 1.Uđite sasvim; 2. Ostanite same; 3. Iziđite drugačije [iz duhovnih vježba].Uđite sasvim. Uniđite u duše svoje, promotrite, te uredite opet ono što je moguće u neredu, da možete ponovno početi. Obnoviti treba se u molitvi, u mržnji na grijeh. Treba da se obnovimo u vršenju svakidašnjih, redovitih [dužnosti], da obnovimo zvanične svoje ideale. Svrha je ova da više upoznamo Spasitelja svoga. Dao Bog da više upoznamo i uzljubimo Spasitelja. 4. koliko je moguće odstranimo se ovih dana od svijeta. Ostanite same. Želimo li udubiti se duševno, moramo se upravo silom otrgnuti od sviju osjetnih stvari. Ako hoćemo čuti glas Božji, treba da se povučemo u samoću. U buci, u rastresenosti, u vrevi nećemo čuti glasa Božjega. Mislite na uzvišeno svoje zvanje. Učiteljica treba da bude ogledalo svake kreposti. Pravi uzgoj temelji se samo na vjeri. Učiteljica treba da bude djeci kao majka. Gdje će naći, gdje će postići ovu ljubav. Mislite na današnje moderno vrijeme, vrijeme bezvjerstva, vrijeme indiferentizma. Mi trebamo da smo odlični značaji (sv. Pavao). Mislimo i na vječnost. Vrijeme je kratko, vrijeme prolazi, sve više približuje se vječnosti. Jesmo li pripravni? Nijesmo stvoreni za ovaj svijet, nego za vječnost. Uniđite sasvim, ostanite koliko je moguće same, pa ćete izaći drugačije.

+![8]

„Za mnogo se brineš, a samo jedno potrebo.“ Nijesu li te riječi i meni upravljene? Jesu, jesu, kako dobro dolaze i kako me opominju. „Za mnogo se brineš, a samo je jedno potrebno.“ Jedno je samo potrebno, jedno samo, a čemu onda brige tolike? Čemu brige za ovo i ono, čemu brige za toliko toga, čemu kad je sve prolazno, čemu kad je jedno tek potrebno. A tko danas misli na ovo jedno? Zar svijet? Ne. Mislim li ja na ovo jedno? Jao mnoge me druge brige taru, a na ovo jedino što je potrebo, malo kada i pomislim. A što je to jedno, to jedno nadasve što je potrebno? Ti sam Spasitelju, Ti sam dovikuješ: „Spasi dušu svoju!“ Spasi dušu svoju, dušu za koju predadoh cijelog sebe, dušu za koju sam dao život svoj. O, ne otimaj mi duše sve, ne otimaj mi je. Ja sam za njino spasenje učinio sve što sam znao. Spasi dušu svoju. Ti me zoveš, Ti, Isuse, jer Ti nećeš smrti grješnika jer želiš da se obrati i da živi. I mene zoveš, zato si dopustio da prisustvujem ovim duhovnim vježbama. Gospode, dopusti da duhovne vježbe ove postignu u duši mojoj pravu svrhu, dopusti da ih obavim onako kako je najbolje za spasinje duše moje, dopusti da ih obavim onako kako Ti želiš. Gospode, ali milosti i blagoslova svojega ne krati, jer bez pomoći Tvoje što se može? Gospode, u pomoć mi priteci! Kako ću valjano obaviti duhovne vježbe? Uniđite sasvim, ostanite same, pa ćete izaći drugačije. Da uniđem sasvim u dušu svoju, da ostanem sama promatrajući dušu svoju sa sviju strana, pa kad je upoznam i odstranim pomoću Božjom zlo što je u njoj, treba da izađem drugačija. Gospode, u pomoć mi priteci!

„Spasi dušu svoju“

Mislite na uzvišeno zvanje svoje. Učiteljica. – Jesam li već pravo kada razmišljala što već sadržaje u sebi riječ učiteljica? Mislite na uzvišeno zvanje svoje. Uzvišeno zvanje – zašto baš zvanje učiteljsko dobiva ime – uzvišeno zvanje – zašto? Zar zato, što one koji ne znadu nauči slova, nauči čitati i pisati? Ta, i obrtnik nauči naučnike svoje zanatu, koje nije još znao, pa zvanje obrtnika nije uzvišeno. Uzvišeno je zvanje učitelja, jer se od njega traži više, uzvišenije nešto. Nije dosta naučiti dijete čitati i pisati, ne, to je samo sredstvo, potrebno i važno sredstvo, da se postigne svrha, a svrha je uzvišena, zato se zvanje učiteljsko zove uzvišeno. A koja je to svrha? Odgojiti dijete, ono nevino, nedužno dijete odgojiti, uzgojiti do čovjeka potpuna i prava. A pravi uzgoj, gdje je danas pravi uzgoj? Pravi uzgoj temelji se jedino na vjeri. Može li učitelj u kojega vjere nema pravo uzgojiti dijete? Kakav je to uzgoj, na što se oslanja? Učitelj, učiteljica treba da bude djeci i otac i majka, treba da susreću djecu ljubavlju, ljubavlju majčinom. A gdje će naći, gdje postići ljubav ovu? Pogled jedan na Krista samo. Ta, zar ne govori Isus: „Što učinite jednom od braće moje, učinili ste meni“, a napose pokazuje veliku ljubav djeci: „Pustite malene k meni, jer takovih je kraljestvo nebesko.“ Učitelju povjerio je Gospod ova najdraža si bića, ova malena, čista i nevina srca, učiteljima povjerio je blago ovo, ali im ne prestaje dozivati: „Pustite malene k meni.“ – Kako sam ja radila u školi godine ove, prve godine moga službovanja? Jesam li nastojala da srca malih povjerenih meni, privedem Spasitelju? Nastojanje moje bilo je slabo. Jest, više je bilo brige za drugo koješta, a premalo sam mislila na ono: „Jedno je samo potrebno.“ Gospode, pouči me ubuduće kako da radim. Oprosti na svemu u čemu dosta griješih, a milosti podaj sve to ispraviti da mogu.

Mislite na današnje moderno vrijeme. Današnje je vrijeme bezvjerstva, vrijeme vjerskoga indiferentizma. Svijet, svijet, kako danas govori o vjeri, kako danas živi. Po vjeri? O ne. Živi, živi, a vjera deseta mu briga. Gospode, molim, vruće molim, ne dopusti da kada uskolebam u vjeri. Čvrstu vjeru, čvrstu podijeli mi, Gospode.

Mislite na vječnost

Vječnost, vječnost riječ je i mila i strašna. Mila je kad pomislim na raj, na nebo divno, ali je strašna, kad pomislim „vječnost“ i pakao. Zar da se bojim vječnosti? Opet čujem Krista, gdje mi zbori: „Spasi dušu svoju, pa ćeš uživati u vječnosti.“ O, kako sam rado pomišljala na vječnost, kao maleno još dijete. Umrijeti, preseliti se u vječnost, bila je želja moja. Zašto, pitali me često, a ja u djetinjoj bezazlenosti odgovorih: „Umrijeti, umrijeti, i onda biti uvijek blizu Isusa. Uvijek s Isusom, nikada moći uvrijediti Isusa. I toj sreći nikada kraja, trajat će to vječno. “Koliko sam suza prolila moleći, moleći vruće da se smijem preseliti u vječnost. Ali je Gospodin drugačije odredio. Vječnost, blaženu vječnost zaslužiti treba. A kako ću je ja zaslužiti? Niti znam, niti činim šta, blaženu čime bih zaslužila vječnost. I sada s radošću pomišljam na vječnost, s radošću kao u ono prvo svoje doba, tek molitve današnje drugačije su. „Gospode, trpjeti, trpjeti mnogo za Tebe, a onda umrijeti. Gospode, dopusti da prije nego umrem nešto učinim za Tebe.“ Vrijeme je kratko, vrijeme prolazi, i sve se više približuje vječnost. Jesmo li pripravni? „Pripravni budite, govori Gospod, jer ne znate ni ure, ni časa.“ Dođi, Gospode, kad želiš, pripravna čekam. Tek molim, molim, ne dopusti da i jedan samo časak nepripravna budem, nepripravnu da me zatečeš na putu u vječnost. Daj, Gospode, često da mislim na vječnost, jer znam da nijesam stvorena za ovaj svijet već za vječnost.

Vječnost

Jesmo li pripravni na vječnost? Zorka,[9] Zorka moja, kako si je, Gospode, zatekao na putu u vječnost? Veliko je milosrđe Tvoje, Gospode. Je l’ de, Ti nijesi dopustio duši Zorke moje da propadne, znam, Ti to nijesi dopustio, već si je zato i uzeo prije no joj dušu okalja teški koji grijeh. Zorka u vječnosti prebiva.

Bože, sve na slavu Tvoju!

17. VIII. 1920.

I. razmatranje

Zašto je stvoren čovjek? Ne znam. Odkuda je čovjek? Što će biti s čovjekom poslije smrti? Ne stidiš li se što ne znaš ovo najvažnije pitanje? Kako bih se stidio kad ne znam ono, što još ni jedan čovjek znao nije. – To je odgovor modernoga svijeta. Zašto smo na svijetu? Da spasimo dušu svoju. Svi ljudi imadu nagnuće da budu blaženi. Hoćemo li kada postići to? Hoćemo, ta, stvoreni smo za vječno blaženstvo. Nismo stvoreni da budemo blaženi. Bog nam je usadio u srce moguće ovo za blaženstvo. U čemu se sastoji ovo blaženstvo? Sv. Augustin pita valove morske. Zašto je tako žalostan, tako nesretan i čini mu se da čuje: „Traži iznad sebe.“ Pita zvijezde i čuje: „Traži se nad sebe.“ – I anđele pita i oni mu odgovaraju: „Traži iznad sebe.“ I pred Bogom se nađe u duhu i klikne: „Ti si nas, Gospode, stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, Bože.“ Bog je jedini predmet našega blaženstva.

Oko nije vidjelo, uho nije čulo, srce ljudsko nije poćutjelo što je Bog pripravio za one koji ga ljube. Samo mi moramo ovo blaženstvo sebi zaslužiti. Samo će onaj biti okrunjen koji se hrabro borio. Kako možemo to zaslužiti. Da sad ovdje na svijetu njega slavimo, njega častimo. Kako? 1. Da ga priznajemo kao Boga svoga. 2. Da ga slavimo i častimo. 3. Da se njemu molimo i u svemu vršimo volju njegovu. Nastojmo da imamo živu vjeru, da imamo veliku ideju o Bogu. Neka bude živa naša vjera, Bogu kao zadovoljština za mnoge uvrede, koje mu nanaša moderni svijet.

Molitva

U svemu valja vršiti svetu volju Božju. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi dušu? Naša je najveća dužnost častiti, služiti Bogu, ali to je i najčasnija dužnost. Služiti Bogu, Bogu koji je najmoćniji. To je naša osobna dužnost. Spasiti dušu svoju, dužnost je osobna naša. Nitko nas ne može zamijeniti, svaki mora sam ispunjati dužnost ovu. Treba da je vršim ozbiljno, jer se radi o vječnosti. Svijet se trudi da postane na zemlji nešto, a mi da se ne trudimo za vječnost? Što moram činiti da sigurno dođem u vječni raj? Samo da imaš ozbiljnu volju. Mislimo često puta na nebeski raj. Tko ozbiljno misli na vječni raj, ne može imati žalosnoga dana u životu. (…)[10] Nakon ovoga bijednoga života nebeska radost.

+!

Gospode, sve na slavu Tvoju!

Zašto je čovjek stvoren? Zar ću i ja odgovoriti na pitanje ovo – ne znam? Ne, ja znam, znam dobro. U velokoj ljubavi i dobroti svojoj dopustio si mi, Gospode, upoznati istinu ovu već i prije, a sada mi je ponovno prikazuješ. Zašto je čovjek stvoren? Da spasi dušu svoju. Jedno je samo potrebno: Spasiti dušu svoju? A zašto se baš ovo toliko naglašuje, zašto baš: „Spasi dušu svoju?“ Duša, duša je ona, kojoj valja posvetiti pažnju cijelog života svojega, duša jer je stvorena za nešto više, duša je stvorena za Boga za vječnost. Vječnost, blaženu vječnost, pripravio je Gospodin za duše ljudske. Oko nije vidjelo, uho nije čulo, srce ljudsko nije poćutjelo ono, što je Bog pripravio za one koji ga ljube. Zašto je čovjek stvoren? U naravi je ljudskoj težnja za nebeskim blaženstvom, težnja za srećom nekom. A gdje je ta sreća, gdje je blaženstvo ovo? Svijet, gdje svijet traži sreću ovu? Na zemaljskim slastima, u častima, u nasladama. Je li ta sreća može zadovoljiti srce ljudsko? Može li zadovoljiti sreća ovaka srce moje? Ne, ne, na ovoj je zemlji sve prolazno, sve pa i sreća, a srce moje traži sreću, sreću koja ne prolazi, sreću vječnu. A ima li sreća vječna, blaženstvo vječno? Oko nije vidjelo, uho nije čulo, srce ljudsko nije poćutjelo ono, što je Bog pripravio za one koji ga ljube. U čemu sastoji blaženstvo vječno? Bog je jedini predmet blaženstva vječnoga. „Ti si nas, Gospode, stvorio za sebe i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi.“

Vječno je blaženstvo Bog pripravio za nas, ali vječno blaženstvo ovo treba mi da zaslužimo. Samo onaj će biti okrunjen koji se hrabro borio. A kako, na koji način možemo zaslužiti blaženstvo vječno? Kako? Zar to da nas uznemiruje? Ta, Bog ne traži mnogo od nas. Sada u životu svojemu treba da Boga častimo i slavimo, da ga priznajemo kao Boga i gospodara svoga, da u svemu vršimo njegovu svetu volju. Gdje ću upoznati volju Božju? Znam, znam dobro. A ne dovikuje li mi opet Bog i onda kad pitam što je volja njegova, zar ne čujejemo: “Spasi dušu svoju.“ Dušu svoju da spasim volja je Božja. Dušu svoju da spasim, dužnost je najveća. Dušu da svoju spasim, dužnost je moja osobna, vlastita. Nitko me ne može kod dužnosti ove zamjeniti, sama moram nastojati da spasim dušu svoju. Kako sam ja do sada mislila na dušu svoju? Mislila sam, mislila sam, ali je li to bilo dosta? Zašto ja želim spasiti dušu svoju? Zar samo za to da meni bude lijepo u vječnosti? Ne, Gospode, Ti znaš da ja samo zato želim spasiti dušu svoju, jer je to Tvoja sveta volja. Gospode, da proslavim Tebe, mnogi tako rade. A ja? Što učinih u životu svojemu do danas za Tebe? Ništa, Gospode, ništa. Tek želim, vruće želim za Tebe učiniti mnogo, za Tebe trpjeti, trpjeti mnogo. Ali šta mogu slaba i nemoćna tako? Za djela velika odabrao si, Gospode, one koji su vrijedni i sposobni vršiti ih po volji Tvojoj. Ja ne želim, Gospode, vršiti djela velika, jer za takova u mene nema moći, jer za takova ni dostojna nisam, Gospode, ja molim, dopusti da svakidanje male dužnosti svoje vršim uvijek po volji Tvojoj, vršim onako kako Ti želiš, vršim u duhu prave poniznosti. Nauči me, Isuse, u svemu vršiti volju Tvoju, uvijek vršiti volju Tvoju. Mnogi Te slave djelima velikim, ali, je l’ de, Isuse, Ti nećeš prezreti ni malenih djela mojih. U slabosti, u nemoći svojoj ja sam zadovoljna i sretna, jer znam Ti, Isuse, ne prezireš ni ovih zadnjih. Dopusti, Gospode, da bar među zadnjima budem, zadnjima kojima je jedno pred očima slava Tvoja. Želja me, doduše, vuče naprijed, naprijed preda sve, prva da budem, ali obazirući se na slabost svoju sretna jer smijem biti i među zadnjima, jer znam da Ti ne prezireš ni onih zadnjih. Gospode, je l’ de, vršeći mala obična djela svoja Tebi na slavu, Ti ćeš dopustiti da spasim ovu dušu svoju. Isuse, daj da prije nego umrem učinim nešto za Tebe. Trpjeti, trpjeti mnogo za Isusa.

II. razmatranje

Naš vijek je vijek napretka. Veličanstveni su uspjesi što ih je u današnje doba proizvela znanost. Moralno je siromaštvo sve veće. Uzrok je nehaj u molitvi. Molitva je naša najveća dika i čast, jer ga uzdiže nad čitavi svijet. Čovjek je sličan prirodi koja ga okružuje. Jedno ima u čemu čovjek nad sve natkriljuje prirodu – to je molitva. Molitva je čin razuma. Razumom upoznaje Boga. Molitvom se približujemo anđelima. Kad se molimo, dižemo se nad svijet, ulazimo u nebeske dvore, mi govorimo s Bogom. Nije li to velika čast i velika dika za čovjeka. Molitva je naša najveća dužnost. Prva dužnost roda ljudskog je religija, a prvi čin religije je molitva. Mi ne možemo obdržavati zapovijedi, ne možemo svladavati napasti bez molitve. Milosti nema bez molitve. Molite i dobit ćete, kucajte. Štogod budete tražili u ime moje od Oca, dobit ćete. Čovjek koji se ne moli sličan je gradu koji nema nikake obrane, nikake zaštite, nikakvih utvrda. Molitva je potrebna za svakoga, za mladež, za starije, za starce. Za siromaha da se hrani duhovno, za bogataša da ne priljubi srce svoje za bogatsva zemaljska. Sve mogu u onome koji me jača. Molitva je naša najjača, najslađa utjeha. Uzmite siromahu molitvu, uzeli ste mu sve, tjerate ga u zdvojnost u očajanje. Uzmite bolesniku molitvu, tjerate ga u zdvojnost. Ako smrću izgubimo one koji su nam osobito mili. Što ih tješi, što ih sokoli? Molitva. Veća žalost od siromaštva, bolesti, smrti je grijeh. Molitva je naša dužnost, naša čast, naša utjeha. Najveća, najmoćnija i najveličanstvenija molitva je sveta misa. Sveta misa je ista žrtva kao žrtva na križu. Po svetoj misi možemo sebi i drugima izmoliti neizmjerive milosti. Učite djecu moliti.

+!

Bogu sve na slavu veću!

Molitva je naša dužnost, čast naša i utjeha naša. Kako je bilo lijepo razmatranje o molitvi. Molitva je naša dužnost, kako to jasno izlazi iz svega. Molitva je naša čast, s Bogom jer nas združuje. Molitva je utjeha naša, tko još to nije osjetio? Nije li nas sam Isus učio moliti? „Ovako ćete moliti, reče On, Oče naš koji jesi na nebesima…“ Isus nas sam opominje: „Bdijte i molite da ne padnete u napast. Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ I opet: „Zaista, zaista vam kažem, štogod budete tražili od Oca u ime moje, dobit ćete.“ Isus nam i primjerom svojim pokazuje. Čitajući život Isusa Krista, često dolazimo do mjesta: I otišao je u samoću da se moli Ocu nebeskome. U samoći moli se Isus, u samoći daleko od vreve ljudske, daleko od buke ovoga svijeta. Svijet, kako svijet moli? Svijet ne haje danas za molitvom. Gospode, oprosti. Ja pitam kako svijet moli, a ne mislim na to kako ja molim. Gledam u očima drugih trn, a u svom brvna, što kažem brvna, debla ne vidim. Gospode, oprosti! Kako ja molim? Isuse, Ti si polazio u samoću, da nesmetano obaviš molitvu svoju, a kako se ja vladam? Kao da sam jača od Tebe, kao da me ne može smesti vreva i buka, ja premalo samoću tražim. Više, više trebala bih samoću tražiti, jer u samoći osjećam zaista da sam bliže Tebi. Znam, premalo da bježim svijet, a ipak svi oko mene kazuju da previše samotujem. Gdje ja molim? Gdje? Gospode, svagdje me čuješ. Zar ne? I kod kuće u sobici mojoj, i u crkvi pred svetohraništem, i na ulici i odasvud kad prolazim. Gospode, svagdje me čuješ. Kada ja molim? Kada ja molim, treba ovdje da stavim pitanje svoje, jer u tome često griješim. Kada ja molim? Ujutro, kroz dan i uveče. Ali griješim često, oprosti, Isuse, jer molim više puta i u vrijeme koje mi braniš. Gospode, oprosti. Odlučujem, neću više dok mi opet ne dozvoliš. Tvoju želim vršiti samo svetu volju, Isuse. Koliko ja molim? Je li dosta? Ja se bojim, jer mislim da molim premalo. Premalo molim. Nemarna sam za molitve, izgovaram se sama sebi da ne mogu, da sam umorna, pa često izostavim svagdanju molitvu koju, i večernja mi je molitva više puta kratka, veoma kratka „umorna sam, ne mogu“ mirim sebe a je li to zaista umor? Ne, to je samo lijenost, nemarnost moja. Isuse, oprosti, udijeli milost da ispravim ono u čemu sam do sada griješila.

III. razmatranje

Slava Božja to je cilj što ga je imao Isus kad je došao na ovaj svijet. Boga proslaviti. Raditi za spasenje neumrlih duša. To je bio cilj života Spasiteljeva. Krist je umro za spasenje neumrlih duša. Nastojmo da to bude cilj i našeg života. Tako ćemo na najbolji način proslaviti Boga. Ne samo da mi slavimo Boga, već moramo raditi da i drugi slave Boga. Ako ljubimo bližnjega, ljubimo Boga i time vršimo najplemenitiju krepost. Radeći za spasenje duša, ispunjate najvrsniju želju svoga Spasitelja. Zato je Isus došao na ovaj svijet. Trpim radi neumrlih duša. Daj mi neumrle duše. Sve za neumrle duše. Ako mi radimo za neumrle duše, ispunjavamo najveću želju Isusovu. Radimo li za spasenje duša, činimo najzaslužnije djelo. Činimo sve za spasenje neumrlih duša. A kako? Kao Isus. Gledajmo u Isusa. Radimo u potpunom suglaasju s voljom Božjom, u potpunoj odanosti u volju Božju, u suglasju s našim poglavarima u poslušnosti. Gledajmo kako Isus u poslušnosti gleda na volju Božju. Isus je htio samo slavu Božju i neumrle duše. Revnost njegova bila je čista. I naša mora biti čista. Ne iz oholosti, ne iz mržnje. Ne gledajmo na uspijeh. Ako naša revnost bude čista, bit će i uspjeha. Svoj ćemo djeci posvetiti istu ljubav, jer Isus hoće samo neumrle duše. I vaš trud u školi je naporan, činite iz ljubavi prema Bogu za neumrle duše. Revnost neka bude, i ustrajna. Isus je ustrajao do smrti na križu. Ustrajni budite. Bog ne nagrađuje uspjeh, već trud. Kako možemo očitovati revnost za sp. [spas] duša. 1. Molitva. Molitva za spasenje duša, molitva za djecu koja su vam povjerena. Svoja dobra djela prikazujte za spasenje duša. U školi imajte pred očima uzgoj djece, uzgoj za vječnost. Upalimo srce svoje ognjem apostolske revnosti. Nemojmo dati da nas pakao natkrili u revnosti. Spasenje neumrlih duša ovisi o vama.

+++

Gospode, oprosti.

+++

IV. razmatranje

Slava Božja, spasiti dušu svoju naš je uzvišeni cilj. Što nas odstranjuje od cilja toga? Bolest? Ne, i u bolesti možemo spasiti dušu svoju. Siromaštvo ili progonstvo? Ne. Grijeh, samo grijeh nam priječi doći u vječno blaženstvo.

Što je grijeh? Što je grijeh prema Bogu? Što je grijeh za nas? Množina naših grijeha. Gledajmo na svoju prvu mladost. Jesmo li onda živjeli po cilju pravome. Bog nas obasipao milostima svojim, a kako mu vraćamo. Kako smo živjeli prema Bogu, bližnjemu prema sebi.

Što je grijeh?

Zavist, kako je gadna. Nestrpljivost. Taština – moja duša, kako izgleda duša moja. Što je grijeh prema Bogu? Svakim grijehom vrijeđamo Boga. Što je čovjek koji uvrijedi Boga. Šta sam ja koja sam uvrijedila Boga. Ništa. A što su svi ljudi i anđeli pred Bogom. A što sam ja pred Bogom. A ja sam ipak uvrijedila Boga. Smiluj mi se, Gospodine, smiluj mi se. Što je grijeh? Grijeh je ponor zloće, ponor nezahvalnosti, ponor preziranja veličanstva Božjega. Ja sam radila protiv odredbi Božjoj. Pokajmo se, ponizimo se pred Bogom. Kako velikim dobročinstvima nas je Bog obdario. A ja, ja zaboravljam na sva ona dobročinstva, ja pače ova dobročinstva upotrebljavam da ga uvrijedim. Nije li to velika nezahvalnost? Kad se radi o grijehu, onda imamo izbor između Boga i nekoga prolaznog dobra. Ja se laćam za prolazno dobro, nije li to prezir veličanstva Božjega. Nastojmo da usadimo veliku mržnju na grijeh u srca naša. Što je grijeh s obzirom na nas? Naše najdublje poniženje. Čovjek urešen posvećenom milosti, kako je mio u očima Božjim, onaj isti čas kad se smrtno sagriješi, izgubi se milost ova. Trula lješina. Najžalosnije osiromašenje. Grijehom izgubi čovjek sve. Sve svoje zasluge do tada učinjene? Nije li to strašan gubitak? Čovjek izgubi moć da može novu zaslugu steći. Sve što čini, izgubljeno je za vječni raj. Sav trud je uzaludan za nebeski raj. Upoznajmo da je samo grijeh naša nesreća. Grijeh je strašna pogibelj, najžalosnije stanje duše. Svaki čas možemo umrijeti, a umremo li u smrtnom grijehu? Zato Isus trpi na križu. Iz ljubavi, samo iz ljubavi da čini zadovoljštinu za grijehe naše. Stoga, dobroga Spasitelja ja sam uvrijedila. Stvorimo odluku da ćemo se ubuduće čuvati sviju grijeha. Rađe umrijeti, nego uvrijediti Boga svoga. Isus nas neće odbaciti ako se obratimo raskajana srca k njemu.

Bogu sve na slavu veću!

+!

Boga proslaviti – treba da bude nastojanje života našega.

Boga proslaviti

Tko je do danas najviše proslavio Boga? Tko? Spasitelj naš, Isus, Sin Božji. „Nisam došao da tražim slavu svoju, već slavu Onoga koji me je poslao.“ Kako ćemo najbolje proslaviti Boga? Radite za spasenje neumrlih duša. Krist, Sin Božji toliko je trpio, Krist je i umro, umro na križu za spasenje neumrlih duša. Koliko ih ima, koliko ih ima, Gospode, koji rade poput Krista za spasenje duša neumrlih? Ima ih, ima. Ima ih mnogo i mene koji okružuju i primjerom svojim prednjače. Rade, rade mnogo za slavu Tvoju, za spasenje duša neumrlih. I ja ih gledam i divim se radu njihovu i zaviđam im, a ipak se ne mičem. Isuse, ja ništa ne radim. A Ti si mi dao zvanje, zvanje učiteljice, pomoću Tvojom svršila nauke svoje, sada, sada kao učiteljica da radim na slavu Tvoju, da radim za spasenje duša neumrlih. Učitelju, učiteljici, Ti povjeravaš najveće blago svoje, dječja nevina srca: Za sve radite, jer su u njima neumrle duše. Duše njihove hoću. Ne dajte da propadnu. Spasenje mnoge ove duše ovisi o vama. I od mene isto tražiš. Ta, Ti si mi pomogao doći do cilja nauka mojih, a sada, sada tražiš od mene da Ti vraćam, Gospode, kako ja malo mislim na dobrotu Tvoju, kako me slabo muče brige kako ću Ti vratiti ljubav. Zoveš, Ti me, Gospodine, zoveš na rad, a ja? Ja se plašim. Hoću li moći obavljati službu, koju mi daješ. Gospode, oprosti mlakosti mojoj, Gospode, oprosti malodušju mome. Znam, znam a i vlastito me moje iskustvo uči, jer mi još nikada nijesi poslao takva šta, preteško što bi za mene bilo. A ako je što i bilo teško, milost i pomoć Tvoja bile su uz mene, te sam u najtežim časovima klicala sa svecem: Sve mogu u Onome, koji me jači. A sada. I sada me šalješ. Šalješ me u svijet. Ja idem jer znam to da je volja Tvoja. Ja idem, ali kako se odazvah pozivu Tvojemu? Mlakost umjesto gorljivosti. Mogao si mi predbaciti, Isuse, mogao si mi predbaciti: „Gdje je sada ona tvoja velika želja raditi na slavu Božju? Gdje, gdje je sada kadli te zovem? Ne, Ti me nijesi pokarao, već si dozvolio samo da to uvidim. Oprosti, Isuse, oprosti. Plaših se rada, plaših se izgovarajući se na slabost svoju, ali nije slabost uzrok mlakosti moje. Gospode, oprosti mi! Oprosti! Nuđaš mi priliku da radim na slavu Tvoju, nuđaš mi priliku raditi za duše, duše neumrle, duše za kojima čezneš. A ja? Umjesto da gorljivo, raskriljenih ruku, puna sreće nad povjerenom mi tako uzvišenom zadaćom Tebi hvalim, ja, ja se sprečavah pristati na oto, ja se plaših prionuti uz rad, Ti kojega mi povjeravaš. Isuse, oprosti. Isuse, kako ću zahvaliti neizmjernom milosrđu Tvojemu? Ti si dopustio da uvidim pogrešku svoju, dopustio si da se ponovno razbukti žar u srcu mojemu. Isuse, idem, radosno idem kuda me šalješ. Isuse, hoću li prije no umrem učiniti što Tebi na slavu? Veliko je milosrđe Tvoje, Gospode! Isuse, do sada još ništa nijesam učinila za slavu Tvoju. Ništa. Isuse, do sada još ništa nijesam učinila za spas duša neumrlih. Ništa. Isuse, Ti znaš želju moju, Ti znaš koliko želim činiti za Tebe, ali sve to tek je želja. A rad, rad, toga u mene neima. Kako da radim na slavu Tvoju, kako da radim za spas duša neumrlih? Isus nam pokazuje, Isus nam prednjači. Isus radio je u potpunom suglasju Božjem, radio je sve u poslušnosti. Revnost njegova bila je ustrajna, ustrajna do smrti na križu. Revnost njegova bila je čista. Tražio je samo slavu Božju i neumrle duše. „Nisam došao da tražim slavu svoju, već slavu Onoga, koji me je poslao.“ Nijesam još ništa učinila, Gospode, Tebi na slavu, nijesam još ništa učinila za spasenje neumrlih duša. Jesu li barem dnevne moje male molitvice i djela učinjena u revnosti čistoj. Bojim se, Gospode, da nije koji puta moguće oholost bila moja umjesto revnosti. Oprosti, Isuse, oprosti u svemu u čemu sam griješila. Ja ni ne slutim koliko sam puta uvrijedila Tebe. Isuse, oprosti. Odlučujem, Isuse, da ću ubuduće nastojati više činiti na slavu Tvoju, činiti iz čiste ljubavi prema Tebi. Ne dopusti, Gospode, oholost da me vodi, ne oholost, poniznost, poniznost i ljubav neka me vode. Sagni, Gospode, oholu glavu moju, ponizi je pred svakim, samo da se poniznosti nauči. (Danas poslije trećeg razmatranja izišla sam. Bilo mi je teško. Zar zlo? Umor veliki osjetih, boli u mozgu. U razredu sam jednom zaspala. Spavala sam na klupi blizu pola sata. Poslije bilo malo lakše. Od šta tako mozak boli?).

+!

Oprosti, Gospode!

Bože, sve na slavu Tvoju!

Slava Božja – spasiti dušu svoju – naš je uzvišeni cilj. A ima li što, što nas odstranjuje, odlučuje od cilja toga? Moguće bolest, siromaštvo, progonstvo, bogatstvo? Ne, ne sve nam to može poslužiti za vječno dobro, samo ako se služimo time onako kako valja. Jedno je samo što nam priječi put do cilja ovoga, jedno je samo što nam priječi put do vječnog blaženstva, jedno je samo za nas tako strašno, a to strašno je:grijeh. Što je grijeh? Najveće zlo pomisliti što se može, neman duše koje baca u vječno, vječno, vječno prokletstvo. Grijeh, grijeh, uvreda je nanesena Veličanstvu Božjem, prezir Veličanstva Božjega, nezahvalnost, velika nezahvalnost za ljubav i dobrotu Božju. Gospode, grijehom često uvrijedih Tebe, grijehom još i sada često Tebe vrijeđam. O, Gospode, znam koliko je zlo grijeh, znam da grijehom vrijeđam Tebe koji si najbolji, najsvetiji, najljubazniji, najmilosrdniji Otac. Sve to znam, a ja ipak griješim. Ali, Gospode, ja se strašno bojim. Gospode, sve, sve, samo grijeh ne! Sve, sve samo grijeha ne! Gospode, rađe umrijeti nego grijehom, ma i najmanjim grijehom uvrijediti Tebe! Isuse, oprosti, oprosti što toliko puta uvrijedih Tebe. Uvrijedih Tebe, Tebe koji si mi najbolji, koji me najviše ljubiš i ljubavlju me nježnom svojom neprestano susrećeš. Tebe uvrijedih Isuse. O, kako to u duši boli. O Isuse, kazni, kazni me mukama najstrašnijim, kazni me, samo mi oprosti uvrede koje nanijeh Tebi. Oprosti, Isuse, a ja ću biti sretna i zadovoljna time, što se Ti na mene ne ljutiš. Isuse, je l’ de, Ti si mi već oprostio, ta, Ti se ne možeš ljutiti na mene kad me toliko ljubiš. Isuse, koga si više ljubio od mene? Ne znam, to tek znam da osjećam veliku ljubav Tvoju, ljubav kojom me Ti, Isuse, ljubiš.

18. VIII. 1920.

Pomozi Gospode.

I. razmatranje

Samo jedno je strašno, užasno, to je grijeh. Isuse, hoću umrijeti prije nego uvrijediti Tebe. (Borimo se)[11] u čištilište i pakao da ne moramo onamo doći poslije smrti. Pakao, strašna je kazna za grijeh. Bogu moramo služiti iz ljubavi. Ako ljubav nije dosta jaka da nas uzdrži od grijeha, neka to učini strah pred mukama paklenim. Odlazite od mene prokleti u oganj vječni. Oganj vječni. Bog je tako dobar, pa kako može tako strašno kazniti. Ali Bog je neizmjernost i pravedan. Nevjera sviju naroda bila je vječna kazna za grijeh.[12] Jest, pakao postoji. Koje će biti paklene muke? Odlazite od mene prokleti u oganj vječni. Odlaziti od mene; otići od Boga, Boga izgubiti, to je pakao najveći, to je muka nad mukama. Boga izgubiti. Mi smo stvoreni za blaženstvo. Pakao, strašna posljedica, kazna za grijeh – ni tračak nade, muke svu vječnost. Ja sam izgubljena, izgubljena svojom krivnjom. Jesmo li sigurni da nećemo doći u pakao? Odlazite od mene. (Kamo Spasitelju?) U oganj vječni. Zemaljski je oganj sjena paklenoga ognja. Promislimo muke paklene. Isuse, rađe ću trpjeti nego grijehom uvrijediti Tebe. U oganj vječni. Vječni, vječni oganj. Tude se trpi, uvijeke. Nade u paklu nema. Pogledajmo raspetog Spasitelja. Isus trpi da nas izbavi muka. O kako je Spasitelj dobar. Odlučimo da ćemo se čuvati svakoga grijeha jer je grijeh najveća nesreća. Radimo za spasenje neumrlih duša.

II. razmatranje

Pripraviti se valja na smrt. (Gospode, moja Zorka -). Čitav život treba da se pripravljamo na smrt. Sigurno je da ćemo umrijeti. Sigurno, jedanput ćemo umrijeti i o ovoj smrti ovisi vječnost. Radite dok je dan, jer će doći noć kad više ne budemo mogli raditi. Hoćemo li imati vremena da se pripravimo. Spremni budite, jer ne znate u koji će čas doći. (Zorka?!) Život naš je vožnja u smrt. Trebamo da budemo pripravni, jer iznenada može doći smrt. Kad je smrt zla i nesretna? Samo ako nas zateče u smrtnom grijehu. Samo je jedno zlo na svijetu, a to je grijeh. Ne lezimo u krevet a da ne probudimo savršeno pokajanje. Pripravimo se da nam smrt ne bude gorka i teška. Kada je smrt gorka i teška? Kad smo mi u lakim grijesima. I laki grijesi vrijeđaju Boga. I mali grijeh je veliko zlo. Čistilište. To Bog kažnjava lake grijehe. Čuvajmo se od svojevoljnih ludih grijeha. Smrt će nam biti i onda gorka, ako samo u mlitavosti Bogu služimo. Smrt nam mora biti mila. Je li to moguće? Jest, jest. Ako u revnosti živimo, radosno ćemo očekivati smrt. O kako je slatko umrijeti, ako smo gajili postojanu ljubav onome koji će nas ljubiti. Šta je smrt? Svršetak suza, patnja, grijeha ovoga svijeta. Poslije smrti počet će nebeska radost. Kormilo je na brodu, zašto da se bojim. Dragocjena je smrt pravednika. Kako lijepo umire nevinost (sv. Alojzije). Kako lijepo umiru štovatelji Blažene Gospe.

Bože, sve na slavu Tvoju!

+!

Samo jedno je strašno, samo jedno je užasno, a to je grijeh. Strašna je uvreda Bogu nanesena grijehom, ali je strašna i kazna kojom pravedni Bog osuđuje grijeh. „Odlazite od mene prokletnici u oganj vječni.“ Odilazite od mene u oganj vječni. Strašnih li riječi. Bog ih tjera od sebe, tjera u oganj vječni, vječni koji nikad ne prestaje. Užasom napunjaju dušu riječi: Pakao, vječnost. Gospode, jesam li ja sigurna da neću doći u pakao? Nisam. Dokle god mi je živjeti na svijetu ovome, nisam. A pakao ovaj tako je strašan. Gle, ja se i misliti na njega bojim. A koliko puta sam zgriješila paklom da me kazni. Ti, Ti me, Isuse, nijesi tako htio upropastiti, jer me ljubiš, ja znam jer me neizmjerno ljubiš. Ti si me pozvao, Tebe da slijedim, Ti si me pozvao i dao mi upoznati ljubav svoju neizmjernu, Ti nisi htio da propadnem, jer me odviše ljubiš. Isuse, o kako ja Tebi vraćam ljubav? Isuse, ja baš ničim nijesam zaslužila toliko ljubavi Tvoje. Da me Ti ne privlačiš, davno bih već bila među baštinicima vječnog prokletstva. Što bih ja mogla učiniti po slabosti svojoj. Milost Tvoja. Ljubav Tvoja pružila mi je ruku spasenja. Gospode, kako da Ti zahvalim? Isuse, umrijeti, rađe umrijeti nego grijehom, ma i najmanjim grijehom uvrijediti Tebe.

Bože, sve na slavu Tvoju!

+!

Život naš vožnja je u smrt. Samo jedanput ćemo umrijeti i o ovoj smrti ovisi vječnost. Sigurno je da ćemo umrijeti, ali kada? Kada? Tko može odgovoriti na pitanje ovo? Kada? „Spremni budite, jer ne znate ure ni časa.“ Spremni treba da budemo, spremni, jer smrt ne pita kada je nama zgodno, ona dolazi i onda kad mi ne mislimo. Gospode, Zoru, kako si Zorku moju zatekao, na putu ovome, na putu u vječnost? Bijaše li pripravna? Ne znam, tek sam sigurna, Gospode, da joj u posljednjem najodlučnijem času nijesi kratio pomoći svoje. Isuse, o smiluj se duši Zorke moje. Isuse, smiluj se! Spremni budite, jer ne znate ni ure ni časa. Kako se ja spremam, kako ja očekujem smrt? Je li smrt zla? Je li strašna? Ja ne znam, ali mislim da nije. Zašto bila zla, kad mi ona otvara vrata u život vječni. Zašto bi bila strašna, kad je ona voditeljica u život blaženih. Nije strašna, nije smrt zla, zar je ona kriva kad zateče dušu u smrtnome grijehu, tako kažu a ja mislim da nije. Smrt nije kriva ako zateče čovjeka nepripravna, ona ne dolazi po volji svojoj, nju Bog šalje, onaj isti Bog, koji dovikuje ljudima: „Spremni budite, jer ne znate ni ure ni časa.“ Smrt je gorka, smrt je teška, tako govore. Smrt je gorka, zašto bi bila gorka? Ne vodi li smrt dušu u radost najveću? Smrt je teška, ne nije teška, nije, o kako mi je mila pomisao na smrt. Smrt – svršetak je suza i patnja na ovome svijetu, svršetak je grijeha, svršetak nesigurnosti i straha. Smrt, o ona vodi dušu kroz vrata zaboravi u vječnost – u vječnost gdje nema suza, gdje nema patnja niti boli. U vječnost gdje se ne može više griješiti, gdje nema nesigurnosti, gdje nema straha – u vječnost gdje se samo Bog slavi, u vječnost gdje se uživa blaženstvo. Smrt vodi duše u vječnost, a ta vječnost može da bude i strašna za onoga, smrt kojega zateče nepripravna. Nije smrt zla, strašna, gorka ni teška nije. Zla, strašna, gorka i teška je za svakoga nepripravna koga zateče smrt. Gospode, nauči me kako neprestano da se pripravljam za vječnost. Ne dopusti, da i časak samo nepripravna budem, nepripravnu da me zateče smrt na putu u vječnost. Gospode, i za braću moju i za roditelje moje molim se Tebi. Veliko je milosrđe Tvoje, Gospode, Gospode, ne dopusti i njih smrt nepripravne da nađe, u vječnosti da ne propadnu. Gospode, spomeni se bijedne duše dobre moje Zorke.

III. razmatranje

O pravoj radosti

Bog želi da s radošću njemu služimo. Sveta Crkva često nas opominje na radost. Ako radosno obavljamo službu, to dobro djeluje i na druge. Osobito za učiteljice. Radost je – Zašto da se radujemo? Pogledajmo prirodu, proljeće (cvijeće, ptice). Zvijezde na nebeskom svodu. Znanost, umjetnost je drugi izvor velike radosti. To su vrela naravne radosti. A vrhunaravna radost. Sveta Crkva, crkvena godina. Vjerska istina o Majci Božjoj. Spasitelj, nije li On naša radost najveća. Presveti Oltarski Sakramenat… I naše zvanje mora nas napunjati radošću. Trudite se malo da s radošću vršite službu svoju. Sredstva da se postigne: Čisto srce.

O uzgoju. Važno je da ljubite i da cijenite svoje zvanje. Tko ljubi svoje zvanje taj s radošću obavlja dužnosti svoje. Od velike je važnosti (…)[13] Na mladosti stoji svijet. Dijete stoji na raskršću. Ne zna kojim bi putem. Tko će mu pokazati put. Učiteljica.

I. Uzgoj odlučuje za čitav život – Dijete se mora priviknuti na kršćanski život. Kako će se priviknuti ako se ne vježba i ako se ne uči živjeti kršćanskim životom. Religija daje najplemenitije ideale i motive za život. Kršćanski je uzgoj od velike važnosti. Škola je bojište na kojem se odlučuje da li se zadržaje kršćanski značaj ili ne. Kako je uzvišeno zvanje učiteljice. Učitelj mora imati srce kao otac i majka.

Svojstvadobre učiteljice

Treba da ima učitelj auktoritet. Ako misle na to da su namjesnici Isusa Krista. Pravi učitelj roda ljudskoga bio je Isus. Treba da učitelj ima veliku ljubav prema djeci. Ako mi djeci posvetimo ljubav, djeca će nam otvoriti srca svoja. Mislite da ste namjesnici roditelja, namjesnici Isusa, pa da treba imati i srce, kao majka, kao otac, kao Isus.

Isus govori: „Pustite k meni malene, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.“ Učimo od Spasitelja o ovoj ljubavi prema djeci. Učimo se ljubavi, pravoj ljubavi, ne onoj koja se dade voditi od simpatije i antipatije, već prava ljubav. Učitelj treba imati počitanje prema djeci. On treba gledati u svakome djetetu Isusa. Ne postupati preoštro. Učitelj treba da ima veliku strpljivost. Strpljivost koja se osniva na pravoj ljubavi, donijet će pravih plodova. Kod uzgoja treba paziti i na individualnost djece. Ni jedno dijete nije posvema zlo, ni jedno dijete nije posvema dobro. Iz primjera Krista valja neke opomene vazda opetovati. I Spasitelj je vazda opetovao o poniznosti…

+!

Bože, sve na slavu Tvoju!

„Radujte se u Gospodinu uvijek, i opet vam velim radujte se!“ Bog sam želi da s radošću njemu služimo. Gospode, dao si mi upoznati radost, pravu radost. Radost je duše moje velika, velika da se ni izreći ne može. O radosti duše svoje da piše, ispisati bih mogla knjige čitave i ne znam bih li izrekla svu radost koju osjećam. Isuse, riječ kad samo izustim ovu, ime kad samo prozborim Tvoje, duša, duša ne zna od sreće šta bi. Sreća, sreća neizmjerna je dušu koja ispunja moju. Isuse, Ti mi daješ sve što srce moje zaželiti može. Sve si mi dao. Tebe imam, Isuse, sve imam. I ja sam Tebi sve dala, sve baš sve. Ništa neću da moje bude, sve, sve neka je Tvoje. Isuse, Ti, Ti primaš što ja dajem. Ti ne prezireš dara mojega. Ne, Ti ne prezireš, ta, Ti si me sam zvao. O koliko me ljubiš, kolikom me ljubavlju susrećeš. Kako da se ne radujem gledajući kako me neizmjerno ljubiš. Isuse, Ti si sve moje! O radosti beskrajne, radosti neizmjerne! Radost je duše moje velika, velika da se ni izreći ne može. Radost je ova, kojoj kraja nije, radost je ova koja ni smrću ne prestaje, ne ona je beskrajna, ona se u vječnosti samo u većoj mjeri produljuje. Isus je sve moje! Što bi još moglo rastužiti? Što bi moglo smesti sreću i radost duše moje? Zar križevi, teškoće, patnje, boli? Ne, ne. Ni križevi, ni teškoće, ni patnje, ni boli. Radost duše moje nadmašuje sve. A križevima, teškoćama, patnjama i bolima umnaža se samo radost u duši. Ne, Gospod, ja molim ne odstrani križeva od mene. Oni ne mogu umanjiti sreće duše moje, oni je samo umnažaju, jer mi duša iz njiju ljubav čita Tvoju. Gospode, trpjeti, trpjeti mnogo želim za Tebe. Trpjeti, trpjeti za Isusa! Radost je duše moje velika, velika da se izreći ne može. Isuse, Ti si radost moja!

IV. razmatranje

Svaki grijeh je ponor zloće, ponor nezahvalnoti, ponor preziranja veličanstva Božjega. Veliki je ponor grijeha, ali je veće milosrđe Božje. Neizrecivo veliko je milosrđe Božje. Najveći dokaz milosrđa Božjega je Isus Krist. Pogledajmo kako je Spasitelj postupao s grešnikom. Sv. Petar zatajio je Spasitelja. Zašto ga je zatajio? Kada? Kako? Ovaj grijeh Petrov bio je velik grijeh. Nitko nije siguran dok je na ovom svijetu. Zanemarivanje molitve uzrok je naše propasti. Ljubimo molitvu. Oholost, precjenjivanje svojih sila, uzrok je našoj propasti. Budimo ponizni pa ćemo dobiti milost Božju. Petar nije izbjegavao zlo društvo. Čuvajmo se pogibelji. Čuvajmo se zla društva, zlih knjiga.

Neizrecivo milosrđe Božje

Isus samilosno pogleda na Petra. Petar je razumio pogled Isusa Krista. Petar se pokajao. I nama očituje Spasitelj isto milosrđe u sv. ispovijedi. Isus nam vazda oprašta. Isus znade sve, mi Kristu očitujemo grijehe svoje. Cijenite sv. ispovijed. Kao zadovoljštinu traži Isus da njega više ljubimo. Čime ćemo pokazati ljubav ovu. „Pasi jaganjce moje“ – rekao je Isus Petru. Petar je morao raditi za spasenje neumrlih duša. I mi možemo Isusu nadoknaditi sve ono čime smo ga uvrijedili, revnošću za neumrle duše. Ako smo pali, nastojmo da se što prije ispovjedimo. Neizrecivo je milosrđe Tvoje, o Gospode!

19. VIII. 1920.

I. razmatranje

Svijet razdijeljen je u dva tabora. Tabor Krista i tabor sotone. Borba između Krista i sotone. Razmatrat ćemo svojstva. Tko je Krist? Bog – čovjek. Isus kao čovjek – ideal čovjeka. Sve kreposti, sve vrline sjedinjene su u Kristu. Ljepota, mudrost. U njemu je sakriveno sve blago mudrosti i znanja. Kako je bio nježan prema bolesnicima, kako je bio milosrdan prema grešnicima. On je kralj kraljeva, gospodar gospodara. Komu ćemo darovati srce svoje? /Isusu, Isusu, Isusu/ Isus ima pravo na nas, na našu službu. On nas je stvorio, on je otkupio. Kako nas je Isus ljubio, postao je čovjekom, živio, trpio, umro. Kako je velika za nas čast ako nasljedujemo Krista. Krist nam je prednjačio u svim krepostima, poniznosti, poslušnosti, čistoći srca. Stupajte tragovima koje sam ja na svijetu ostavio i lako ćete me nasljedovati. U čemu ćemo nasljedovati Krista? U svemu, u poniznosti. Tko hoće da pođe za mnom, neka se odreče sebe, uzme križ svoj i neka pođe za mnom. Priviknute djecu na poslušno nasljedovanje – Imajmo pred očima veliki cilj – Krista. Slava Božja i spasenje neumrlih duša. Neka bude to i naš cilj. Ako sada nasljedujemo Krista na križnjem putu, ako s njime radimo na salvu Božju i spasenje neumrlih duša, nagrada naša bit će velika.

II. razmatranje

Hvaljen Isus!

Što više ljubimo Isusa, to ćemo biti sretniji. Otajsvo u jaslicama, na križu, u Presvetom Oltarskom Sakramentu. U jaslicama Bog postao je čovjekom. Stvoritelj postao je stvorenjem. Gospodar postao je slugom. Koja ljubav! Ako Bog nas tako ljubi i mi moramo ljubiti Boga. Bog je postao čovjekom, da čovjek postane Bogom (sv. Augustin). Zašto je Bog postao djetetom? Da bude nama posve sličan. Da nas prisili na ljubav. Tko neće ljubiti dijete? Prva je zapovijed da ljubimo Boga svim srcem i dušom. Pomišljajmo na djetešce Isusa i neće nam biti teška zapovijed ova. Pouzdajte se posvema u Isusa Krista. Ovim pouzdanjem mi častimo Boga. Potrebno je da se pouzdamo u Boga jer mi smo po naravi plašljivi, malodušni. Bez pouzdanja nema nikada pravoga mira. Vojska koja se ne nada pobjedi, već je potučena. Na što mora se protezati ovo pouzdanje? Na sve, na svoj rad, zdravlje, na svoje talente, pouzdati se treba u milosrđe Božje. Najviše treba da se pouzdaje proteže na duhovne stvari. Pouzdati se treba u dobroga Boga da su bile dobre sve ispovijedi – pričesti. Bog je postao iz ljubavi prema meni čovjekom – djetetom – naša svojina.

III. razmatranje

Ljubav rađa ljubav

Ako mislimo, što je za mene učinio Isus, moramo ga sve više ljubiti. Presveti Oltarski Sakrament, Sakramenet je ljubavi. S kolikom je željom Isus ustanovio presveto Otajstvo. „Vruće sam želio da ovu pashu jedem s vama.“ Zašto Isus ima takovu želju da se sjedini s nama? Jer nas ljubi. Imajmo veliku želju da se sjedinimo s Isusom. Kada je ustanovio Prsveti Oltarski Sakrament? Uoči svoje gorke muke. Baš onda kad ljudi misle kako bi ga usmrtili, Isus nam iskazuje svoju najveću ljubav. Što nam daje u ovom Otajstvu? Sve, sve što ima nama daje. U ovom nam je otajstvu Isus izlio svu božansku ljubav svoju. Zašto je Isus prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Posjetite Isusa! Isus je htio da mi u Novom zavjetu imamo žrtvu, ta žrtva je misa. Isus je htio da bude sasvim sjedinjen s nama. On je htio sam da bude naša hrana, tako da se najuže sjedini s nama. Živim ja, no ne ja, živi Krist u meni. Sveta Pričest – vrelo je čistoće. Život naš, neprestano je borba. Sveta Pričest daje nam duhovnu utjehu. Sveta Pričest najsigurnije je jamstvo da ćemo ući u vječno blaženstvo. Priprava: čisto srce i veliko čeznuće. Činite sve u sjedinjenju s Isusom. Budite apostoli Presvetoga Sakramenta. Ljubimo Isusa u Presvetom Sakramentu.

IV. razmatranje

Promatrajmo zadnje riječi što ih je govorio Isus na Križu. Srce Isusovo bilo je puno ljubavi, puno žalosti. Prvu riječ upravlja Ocu radi neprijatelja svojih. Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Ako Isus moli za neprijatelje svoje, ako neprijatelje tako ljubi, zašto smo malodušni i bojažljivi hoće li nama oprostiti. I druga riječ njegova na križu, riječ je ljubavi. Zaista Ti kažem, još danas ćeš biti sa mnom u raju. Isus mu je sve oprostio, sve. On ga uzima sa sobom u raj. Imajmo veliko pouzdanje u Krista. On će nam sve oprostiti. Obnovimo često savršeno pokajanje. Preporučite djeci svojoj da često pobuđuju savršeno pokajanje. Treća riječ opet puna ljubavi. Isus nam je dao sve svoje božanstvo i čovještvo. Imao je samo Majku, i tu nam ostavlja kao oporuku s križa. „Ženo, evo ti sina“, „sinko, evo ti Majke.“ Isus je dao nama i svoju Majku. Ljubimo ovu Majku. Što više ljubimo Mariju, to će nas više ljubiti Isus, to ćemo više ljubiti Krista. Promatrajmo riječi žalosti. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.“ Isus nije imao nikako utjehe od zemlje. Isus nije imao na križu ni utjehe nebeske. I Bog sam ga je ostavio. Druga riječ bla je: “Žedan sam.“ Da upoznamo koliko je za nas trpio, vapi Isus: „Žedan sam.“ Ali žeđa njegova, nije bila samo materijalna. Isus je žeđao za spasenjem neumrlih duša. Nastojmo da ovu žeđ Spasitelja našega utažimo. Radimo za spasenje neumrlih duša. Riječi triumfa: „Završeno je.“ „Oče u ruke Tvoje predajem dušu svoju.“ Ako mi slijedimo Isusa, ako malo trpimo s njime, biti ćemo dionici njegova triumfa. U svim napastima bacimo pogled u Isusa raspetoga. Ništa nas ne može naučiti strpljivosti kao pogled na raspetoga Spasitelja. U svojoj muci pokazao je Isus kako nas ljubi. Ljubimo Isusa ustrajnom ljubavi. „Što će me rastaviti od ljubavi Kristove?“ Isus je nas ljubio do smrti, ljubimo i mi Isusa do smrti.

20. VIII. 1920.

I. razmatranje

Gospodine, ništa drugo, nego samo Tebe (sv. Toma Akvinski). Nastojmo da sve više ljubimo Isusa. Ljubav je slatkost, ljubav je sreća, ljubav je blaženstvo. Velika je ljubav kojom je Isus ljubio svoga Oca. „Dođite k meni svi…“ Je li Isus zaslužio našu ljubav? Blažena Gospa: „Kćeri moja, uzmi me sa sobom.“

5. VIII. 1920.

Isuse, Isuse!

Zore, Zore moje više nema. Tata, mama, Bože, kako je njima? Zorke više nema. Gdje je? Gdje? Utopila se – piše u novinama. Gospode, kako se to zbilo? Pa to još 3. ovog mjeseca, onoga dana kad sam odlazila iz Zagreba. Snage, snage podaj, podnijeti da se može. Isuse, Ti si to dopustio – Ti si je uzeo k sebi. A duša njezina, Isuse? Ne, Ti nijesi mogao dopustiti da propadne. Ali, ona se utopila. Isuse! Milosrđe! Gospode, Ti si tako htio. Sigurno za nju tako je najbolje. Samo roditelji moji. Kako je njima? Sutra idem odmah kući. Isuse, oprosti, ja moram kući. Kako je kod kuće. Više, više dopusti, Isuse,trpjeti da smijem. Zorka, Zorka, tebe nema više. Šta kažem? Ima te, ima. Ti si tamo u domovini vječnoj, tamo svima kuda nam je poći. Zorko, spomeni Gospodu i sestru svoju, koja zapravo nije vrijedna da je spominješ.

Sutra u Zagreb u kolo rascviljenih srdaca u kući tuge i žalosti. Zašto? Zar i ja da se s njima žalostim? Ne – da ih tješim. Ta, Gospod je uza Zorku, njoj da bolje bude, njoj da ljepše bude, nju da izbaviš iz smrada i blata ovoga svijeta. O, kako je veliko milosrđe Božje! Isuse, oprosti, teško mi je. Suze – ne, ne mogu plakati. Tek u grudima nešto boli jako, jako boli. Neka boli, Isuse, ja volim da boli. Više, više, dopusti, Isuse, da smijem trpjeti za Tebe.

Zagreb, 1. rujna 1920.

Ad maiorem Dei gloriam.

Gospode! Prošlo je već blizu mjesec dana, kako ne zavirih u knjigu ovu. Mjesec dana, a šta se eve zbilo u ovih mjesec dana. Mnoge, mnoge teškoće, patnje, boli.

Isuse, sve sam prikazivala Tebi i nije mi bilo teško. Ne, nije mi bilo teško, nije pomućena sreća duše moje, ona biva sve veća, baš u križevima ovim jer vidim ljubav Božju neizmjernu. Više, više, Gospode, da trpjeti smijem. Mnogo si mi oduzeo, Gospode, ali žrtvu što veću tražiš, radosno je prikazujem Tebi. Ne znam kakova je to nastala promjena u duši mojoj. Je li pravo tako ili nije? Kad naiđem u ovo najnovije doba na poteškoću kaku, kad osjetim boli kake, bude u prvi čas teško, ali odmah osjetim veliku radost, radost da opet mogu nešto prikazati Spasitelju, prikazati Isusu svojemu. I žrtva što su veće od mene traži, radost, radost budi u meni veću. Radost ova izbija i na izražaj lica mojega, kretnje moje, pa mnogima biva čudno u časovima u kojima bih morala najviše plakati – ja se radujem. Činim li krivo? Smijem li se obazirati na ljude koji su oko mene? Gospode, Ti znaš, da je radost moja veća, što je veća žrtva koja se traži, što su veće teškoće, što su veće boli. Isuse, ja se radujem prikazati kad za Tebe nešto smijem. Kako ću zahvaliti, Gospode, na tolikoj milosti? Isuse, ja je nijesm, a i nikada je neću zavrijediti. Dao si mi upoznati sreću, pravu sreću i dušu si mi napunio srećom ovom. Ništa, baš ništa nema, što bi me moglo još ražalostiti. Žrtve, patnje, boli – to me pače novom većom radošću napunja. Gospode, trpjeti, trpjeti želim za Tebe!

Bogu sve na slavu veću!

2. IX. 1920.

Pošla je škola, a ja još bez mjesta. Bože, Tvoja je tako volja. Spremaju se da me u svijet šalju u Krašić za učiteljicu. Ne znam još ništa pravo, jer tata još radi na tome da me zadrži u Zagrebu. Gospode, onamo radosno Ti kuda želiš. Bilo to u kojem god kraju – za Tebe raditi može se svagdje. Bože, Tvoja neka se vrši sveta volja.

Bože, sve na slavu Tvoju!

3. IX. 1920.

Moja je krivnja, Gospode, zdravlje što je slabije moje? Polazim opet svaki dan liječniku za injekcije – opet da tata ni ne zna. Boli bivaju sve veće a ja ih radosnije prikazujem Tebi.

Bože, sve na slavu Tvoju!

4. IX. 1920.

Mjesec je već prošao dana umrla što nam je Zorka. Bili smo danas kod mise za nju. Svi se već primirili pomalo – tek mama. Gospode, daj da se i ona utješi. Meni opet danas gore. Hvala Ti, Isuse, boli sve jače, tek uz to raditi ne mogu, ne mogu. Isuse, ja baš ništa ne radim. Već evo mjesec dana, a ja baš ništa ne radim – najviše ležim. Isuse, oprosti, jer je to u većem dijelu lijenost moja.

Bogu sve na slavu!

5. IX. 1920.

„Nije Danica više ono što je bila. Bogu hvala i na njezinu licu da se pojavio smiješak.“ – Tako govore svi oko mene. A i ja kažem – Bogu. Samo Bogu hvala, nije Danica više ona ista. Nema za mene žalosti više. Radost je u duši mojoj i ta radost svaki dan veća biva. Gospode, Gospode, hoću li ikada moći zahvaliti za milosti tolike? O, pjevajte svi hvalu Gospodu, veličajte ga anđeli i nebo i zemlja cijela, svi, svi, glas moje duše jer je preslab, hvalu da može pjevati Gospodu. Gospode, čini sa mnom što je sveta volja Tvoja. Želiš li da ozdravim, veselja za me bit će mnogo raditi, raditi mnogo na slavu Tvoju, raditi za Tebe. Želiš li da bolujem kao sada ili jače – radosti za mene – trpjeti boli, trpjeti za Tebe, trpjeti mnogo, prikazati boli svoje, prikazati ih Tebi kao zadovoljštinu za mnoge uvrede nanesene Tebi, prikazati za obraćenje grješnika, za spasenje duša neumrlih. Isuse, trpjeti, trpjeti mnogo! Želiš li da ostanem ovdje, o radosti radit ću ovdje, želiš li da odem u svijet – o veselja – radit ću vani. Gospode, ta, svejedno je gdje sam, Ti si svagdje uza me, za Tebe može se raditi svagdje. Tražiš li žrtava? Žrtve i žrtve radosno prikazujem Tebi. Gospode, žrtva što je veća, većom me radošću napunja i bol što veću prouzrokuje žrtva duša se više raduje. Dao si mi upoznati sreću pravu – i nema više ničesa, što bi moglo pomutiti tihu sreću duše moje. Što bi još moglo ražalostiti mene? O, Isuse, usliši molbu vruću moju, daj trpjeti mnogo, trpjeti jako da smijem za Tebe. O kako čezne duša moja za križem Tvojim, kako čezne za teškoćama i patnjama. Gospode, daj trpjeti da smijem. Kako osjećam istinitost riječi Tvojih: „Breme je moje lako i jaram moj sladak.“ Isuse, kako je slatko trpjeti za Tebe! Trpjeti, trpjeti, trpjeti, mnogo za Isusa!

O Gospode

Na molitvu ja se spremam,
O Gospode, sada,
Moliti se srcem cijelim
Duša bi mi rada.

Daj da sada zaboravim
Na sve brige svijeta,
Daj da duša, daj da srce
Samo k Tebi uzlijeta.

Da molitvu Tebi dajem,
Veću hvalu slavu,
Nauči me, o Gospode,
Ti molitvu pravu.

+++

Niti patnje, niti boli

U duši mi radost, silna radost,
U duši mi veselje i sreća
U duši mi nestalo je tuge,
Radost biva svakog dana veća.
Niti patnje, niti boli,
Suze, oko što ih proli,
Niti žrtve, ni križevi,
Ni teškoće, zaboravi.
Ništa, ništa sreću duše moje,
Ništa, ništa radost duše moje,
Ništa više, o moj dobri Bože,
Sreću duši pomutit ne može.
Ti, Gospode, sam si dao
Duši, radost da upozna pravu,
Radost, svijetu što nepoznata
Radost, Tvoju što umnaža salvu.
Radost ova puni dušu moju,
Radost ova biva sve to veća,
U duši mi radost, silna radost,
U duši mi veselje i sreća.

+++

Napunio si mi, Gospode, dušu radošću kojoj kraja ni mjere nije!

Srce – srce samo bije

Gospode, o ljubavi da pjevam,
O ljubavi, srce što mi mori,
O ljubavi u svem što gori,
Gospode, o ljubavi da pjevam?
Kako, izreći kad ne mogu?
Kako, riječ kad dosta nije?
Kako svuda ljubav ovu
Opjevati duša smije?
Duša riječi mi ne smože,
Ono, ćuti, što da kaže,
Srce – srce samo bije
Za ljubavi jer ga grije.
Gospode, o ljubavi da pjevam?
Slušaj dušu gdje Ti zbori,
„Pjevat ljubav ne zna svoju“,
Slušaj, zbori sve to tiše.
Al Te ljubi više, više,
Ljubi Tebe, o Gospode!

+++

Isuse, oprosti! Zar je zaista neposlušnost, što sam sada primila olovku u ruke? Još se nije završila druga ura noći. Sad će skoro da odbije. Ne, Isuse, neću sada pisati, tek mi se ova misao vrze već dugo glavom. Bit ću moguće mirnija kad je zabilježim. Isuse, oprosti!

+++

O Gospode, vrata raja vječnog njoj otvori…
Pokoj vječni, svjetlost vječnu daruj, podaj Zori.

Treći puta već palim svijeću. Isuse,oprosti, samo ovo da napišem:

+! Zori!

Cvate cvijeće uz obalu srebropjene Save,
Al sve nešto nujno tužno poniknulo glave.

I sve cvijetak cvijetku zbori strašne zbilje priču,
Srebropjene što im vali Save nujne viču.

Zbore vali Save slušam i ja evo,
Hoću l’ jednoč, hoću l’ možda čuti nešto novo.

Al je priča ista zbore što je vali,
Priča j’ ista što šapuću cvjetići mali.

„Zaljubljeno u san vječni Zorke duše Tvoje,
Bog je srce njeno htio uz prijestolje svoje.

Bog je htio čisto srce – srce ovog cvijeta,
Ubrao ga, ne dajuć ga zloći ovog svijeta.

Bog je dušu njenu uzo u kraljevstvo svoje,
Zaljubljeno u san vječni Zorke dušu Tvoje.“

Srebropjena žuboreći dalje teče Sava
A pod humkom crne zemlje Zorka moja spava.
O Gospode, vrata raja vječnog joj otvori,
Pokoj vječni, svjetlost vječnu daruj, podaj Zori.

Isuse, oprost!

+++

Bože sve na slavu Tvoju!
6. IX. 1920.

Poslaše pitati danas, što je sa mnom, da ne dolazim u Krašić. Čekaju novu učiteljicu. A ja još ovdje. Ništa ne znam sigurno. Tata sve šuti. Neće sad ni da čuje o tome, a nada se da će me još u Zagrebu namjestiti. Isuse, ja se mnogo ne brinem. Ta, znam, Ti da ćeš urediti onako, za mene kako je najbolje. Pa čemu onda da se uznemirujem. O, ja se radujem, radujem budem li mogla opet nešto malo raditi, raditi Tebi na slavu, a gdje to bude, to je sama svjedeno, samo dopusti i podaj snage raditi da mogu. Gospode, da proslave Tebe, da Tebi iskažu čast i slavu mnogi toliki rade. A ja? Što učinih u životu svojemu do danas za Tebe? Ništa, Gospode, ništa! Tek želim, vruće želim za Tebe učiniti mnogo, za Tebe trpjeti, trpjeti mnogo. Ali šta mogu slaba i nemoćna tako? Za djela velika odabrao si, Gospode, one, koji su vrijedni i sposobni vršiti ih po volji Tvojoj. Ja ne želim, Gospode, vršiti djela velika, jer za takova u meni nema moći i sposobnosti, jer za takova ni dostojna nisam. Gospode, ja molim, dopusti da svakidanje male dužnosti svoje vršim uvijek po volji Tvojoj, vršim onako Ti kako želiš, vršim u duhu prave poniznosti. Nauči me, Isuse, u svemu vršiti volju Tvoju, uvijek vršiti volju Tvoju. Mnogi Te slave djelima velikim, ali, je l’ de, Isuse, Ti nećeš prezreti ni malenih djela mojih. U slabosti i nemoći svojoj, ja sam zadovoljna i sretna, jer znam, Ti Isuse, da ne prezireš ni onih zadnjih. Dopusti, Gospode, da barem među zadnjima budem, zadnja od onih, kojima je jedno pred očima, slava Tvoja. Želja me, doduše vuče naprijed, naprijed, preda sve prva da budem, da više od njih učinim na slavu tvoju, ali obazirući se na slabost svoju, sretna sam smijem li biti i među zadnjima, jer znam da Ti ne prezireš ni onih zadnjih. Gospode, je l’ de, vršeći mala obična djela svoja Tebi na slavu Ti ćeš dopustiti, da spasim ovu dušu svoju. Isuse, daj da prije nego umrem učinim nešto za Tebe. Trpjeti, trpjeti mnogo za Isusa!

Bogu sve na slavu veću!

7. IX. 1920.

Ljubavi, ljubavi Tebi nikada dosta nije, Isuse! Toliko si mi već ljubavi iskazao i neprestano me novim dokazima ljubavi susrećeš. A ja? Ja toga nijesam i nikada neću zaslužiti. Počinje me već i plašiti nevrijednost moja. Gospode, Ti toliko činiš i ne prestaješ činiti novih djela za mene. Gospode, Ti me toliko ljubiš. I ja Tebe ljubim, Gospode, i u ljubavi svojoj osjećam sreću, sreću nadzemaljsku, sreću kraja kojoj nije. Tek se bojim, ljubav moja nije dosta žarka, ljubav je moja mlaka. Gospode, Ti me danas zoveš, novu mi pružajući milost. Gospode, Ti me zoveš! Tvoja je želja, a meni je opet nova radost, da se upišem u „Apostolstvo molitve“! I to već sutra, sutra na blagdan „Male Gospe“. Isuse, ne da bude samo ime moje upisano, ne, da nosim samo ime Apostolstva molitve. Isuse, raditi, raditi mnogo na slavu Tvoju. Raditi sve što želiš, raditi onako Ti kako želiš. Pitali me kako je meni. Meni? Dobro! O, meni je tako dobro, ta, meni ni ne može da bude no dobro. Onako kako jest Božja volja, Bog je odredio, a ono, Bog što odredi, može li biti zlo? Dobro je, uvijek je dobro. Tek oni misle na zdravlje moje. Isuse, Ti znaš, o tome nikome više ne govorim. Slabost osjećam još uvijek veliku, veću no prije (a to je većim dijelom samo lijenost moja) boli se opet javljaju čitavim tijelom, a glava, glava svakim danom jače boli. Isuse, je l’ de, to nitko ne vidi i ne treba da vidi. Na meni vide radost samu, a ta radost proizlazi baš iz toga trpjeti što malo smijem, boli svoje prikazujuć za Tebe, a nitko toga ne opaža. Liječnik mi opet daje svakoga dana injekcije, ali po njima ne osjećam da sam išta bolje. Da ga molim nešto glavobolja da prestane? Neka samo boli glava. Isuse, ja se tako veslim nešto kad me boli, prikazat mogu nešto Tebi. Još jedna teškoća postoji. Isuse, i ova teškoća napunja mi dušu radošću. Isuse, trpjeti, trpjeti želim za Tebe. Više, više trpjeti za Tebe, Isuse! Kod kuće, kod kuće ja moram biti zdrava. Ja nastojim, pa tako i držim, tek više puta je teško kad ponestane snage. O, kako su sad svi zadovoljni sa mnom.

Nije više Danica ono što je bila. Nije više turobna, zamišljena. Ona je sad vesela. Jest, vesela je – baš zato vesela trpjeti što malo smije, drugi da ne vide. Isuse, ja sama osjećam veliku promjenu u duši svojoj. Sve, sve me napunja radošću, u svemu jer što me susreće, vidim samo ljubav Božju. Ali, kad bi opazili da meni ipak dobro nije, nego zlo i naopako. Zašto se onda svi tako uznemire? Ne, već dugo nijesu toga opazili i ne slute mene uopće da što boli, radost jer vide samo veliku moju. A da polazim k liječniku, to znade samo Branko i mama. Tata o tome ne smije ništa znati. Isuse, da prestanem polaziti na injekcije? Bi li griješila protiv 5. zapovijedi. O, kako je teško činiti nešto i skrivati što se mora. Isuse, ja to radosno Tebi prikazujem. Trpjeti, trpjeti mnogo želim za Tebe, Isuse!

Bože, sve na slavu Tvoju!

8. IX. 1920.

Gospode, Tebi hvala! Novu si mi danas iskazao ljubav. Dopustio si da i ja postanem članom „Apostolstva molitve“. Isuse, raditi, raditi za Tebe želim. – Hvaljen Isus, gospodiča! – pozdravi me nakon oduljeg promatranja mala neka, jedna od učenica mojih. Nije me prepoznala u haljini crnoj. – Uvijeke, Marice – odzdravim i zagledam se u one očice modre, samilosno što su me tako promatrale. Gledam, a očice se one male orose suzama. – Gospodična! – Marice, šta je? Gospodična, tko vam je umro? – i mala zaplače. Drago dijete, u onoj čistoj svojoj duši djetinjoj osjeća bol i ona plače nad nevoljom tuđom. – Ja ću se moliti za vašu sestru. – Moli se, Marice! – rekoh. Nijesam mogla više, bilo mi je boriti se sa suzama. Gospode, molbu saslušaj jednu. Čuvaj ovo srce malo, ovo srce čisto, čuvaj dušu nevinu još Marice male.

+++

Gospode, raditi, raditi na slavu Tvoju. Ti znaš, koliko žudim raditi za Tebe. A kako? Gospode, Ti sam me zoveš. Tvoja je li je volja – misli nekoliko, rečenica nekoliko za Glasnik. – Isuse, da pišem, na ovaj način da radim za slavu imena Tvojega? Gospode, zar Ti to želiš? Rekoše mi da probam pisati nešto, i tako slava jer se širi Tvoja. Bijaše li time irečena želja Tvoja? Gospode, za Tebe raditi, za Tebe raditi hoću i želim. Ali Ti poznaš slabost moju. Ja ništa, baš ništa ne mogu bez pomoći Tvoje. Ti ćeš mi pomoći, je l’ de, a pomoći Tvojom sve se može. Gospode, koliko novih radosti za mene. Otvaraš mi vrata, sam mi pokazuješ put, kojim prolazeći da radim na slavu Tvoju. Raditi, trpjeti za Isusa. Isuse, dopusti da prije no umrem nešto učinim za Tebe. Pročitah: Ili trpjeti ili mrijeti! Isuse, slušaj, duša vapije moja. „Gospode, najprije trpjeti, mnogo trpjeti, a onda mrijeti.“ S križem za Kristom!

Bogu sve na slavu veću!

9. IX. 1920.

Hvala, Isuse, radosno kliče duša moja, hvala, što opet danas jako glava boli. Isuse, trpjeti, trpjeti više za Tebe. Tek me plaši ne griješim li ja protiv 5. zapovijedi, nijesam li ja sama kriva sada jače da boli? Ne nalazim ništa s moje strane povoda što bi dalo bolima ovim. Isuse, ja ako sam kriva, oprosti! Ali ne smanji mi boli, vruće molim. Neka boli, jako neka boli, Isuse, jače neka boli, prikazati Tebi da mogu. Neka boli, to ionako nitko živ ne zna i ne vidi. Više, više trpjeti za Tebe, Isuse!

Bože, sve, sve na slavu Tvoju!

10. IX. 1920.

Da pozdravim Gospu, otpustismo se danas u Remete. Blažena je Gospa čula molbe moje, znam, ona ih je čula. I Zorku smo pozdravili na povratku. Zorka – Zorka – Kako me uhvati čudno neko čuvstvo, kad se spomenem Zorke, čudno, strašno i teško. Gospode, Ti si tako htio, Ti si u premudrosti svojoj odredio tako. Tebi hvala, duša mi je opet napunjena radošću. Tebi hvala, jer Ti si tako htio, Ti si odredio tako. Vjerujem, da za nju nije moglo bolje biti. Gospode, spomeni se njezine duše.

Bože, sve, sve na slavu Tvoju!

11. IX. 1920.

Kako je vama gospojice? Kako se osjećate? – upitao me liječnik danas kad mi je po običaju davao injekciju. Kako je meni? – Dobro! – odgovorih veselo. Isuse, jesam li moguće slagala? Isuse, meni je dobro, tako dobro. Duši mojoj podijelio si toliko milosti, i još uvijek je daješ, pa kako bih mogla reći no dobro mi je. Znam, da je liječnik mislio to sa drugoga stanovišta, ali u svakom slučaju mislim da opravdano mogu reći – dobro. Zar baš mora netko znati i koliko i kako me boli? Zar nije dosta, Ti, Isuse, samo da znaš? Boli, boli glava čudno, sve jače. Jesam li ja kriva? Moguće previše radim (čitam, pišem). Mislim da ne. ta, u ovo zadnje vrijeme zaista malo radim. Trpjeti, trpjeti za Tebe, Isuse!

Bogu sve na slavu veću!

12. IX. 1920.

Gospode, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Iznjeo tata prijedlog, da primim učiteljsko mjesto u Rakovu potoku u blizini je to Zagreba. Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja! – Ne, to nikako ne smije da bude, ustao je Branko. Da bude tamo posve sama, drži školu i uz to sama da si kuha, ona je preslaba. Ona je samo za Krašić, jer ima tamo sve što treba. Riješeno je. Čekala sam Krašić! Isuse, tamo Ti kuda želiš! Raditi – trpjeti za Krista.

Bože, sve na slavu Tvoju!

13. IX. 1926.

Isuse, kako da Ti zahvalim?

Svojim kad nazvati mogu ono što sam toliko tražila. Koliko je poteškoća bilo, a sad eto ja zaista, zagledat ću u rukama svojim ne posuđenu, već vlastitu svoju knjigu: Sestra redovnica. Isuse, kolikom me ljubavlju susrećeš, pa onda da se ne radujem? Isuse, Ti me toliko ljubiš. I ja Tebe ljubim Isuse. Isuse, dopusti trpjeti da smijem za Tebe. S križem za Kristom!

Bogu sve na slavu veću!

14. IX. 1920.

Nikome više ne spominjem kako je meni, je li osjećam boli ili ne. Isuse, dosta je meni Ti da znadeš. A ja se tako radujem, što smijem trpjeti, nitko da ne zna. Više, više dopusti, Isuse, trpjeti da smijem. A danas? Jesam li previše rekla. Tata se opet tako ljutio. Isuse, oprosti! Neću više nikada ni to reći. Da, rekla sam kad me je upitao kako je meni jer se ipak nešto boli mojih odrazilo na vanjštini – a bolilo je jako, jako, rekla sam da sam umorna. I to ga je razljutilo, jako razljutilo. Isuse, hvala! I to sam prikazala radosno, Isuse, radosno Tebi. Više, više dopusti, Isuse, da trpjeti smijem. Nijesam trebala to reći, je l’ de, Isuse! Oprosti! Nikada, nikada više neću se potužiti. Isuse!

Trpjeti – Trpjeti – Trpjeti

Treći je dan danas što obavljam pobožnost „križnoga puta“. Danas stojim kod III. postaje. Isus pada prvi put pod križem. Gospode, Ti si htio da obavim pobožnost ovu, Ti si me sam učio. Obavljam li je dobro? Želio si od mene da dublje malo zaronim duhom i pođem putem svetoga križa. Isuse, ja činim ono Ti što želiš. Četrnaest želiš dana da traje put ovaj – četrnaest. Svakog dana da se zaustavim kod postaje jedne. Isuse, evo dan je treći – obavljam li pobožnost onako točno Ti kako si htio? Isuse, sve prikazujem Tebi. I pišem razmatranja u pojedinim danima – Ti kako si htio – da mi onda ostanu za kasnija vremena.[14] Sve, sve, Isuse, što želiš, učinit ću pa stajalo me i mojega života!

Bože, sve na slavu Tvoju!

15. IX. 1920.

Toliko bih htjela učiniti za Tebe, Gospode, a činim tako malo. Ti sam pokazao si mi put, po kojemu radeći da slavim Tebe. Hoću, hoću Gospode, raditi za Tebe i dušom i tijelom. Gledajući pred sobom polje široko rada, vidim sve više nemoć svoju. I već hoće bojazan neka, žalost neka da ne mogu izvesti sve ono, što bih htjela za Tebe, hoće, da mi napuni grudi. Ne, ja se ne dam. Neka odlazi i bojazan i žalost od mene. Jest, nemoći ovoj svojoj ja se radujem, Isuse, ja Tebi prikazujem. Ti vidiš nemoć moju, ali vidiš i vruću želju moju činiti mnogo za Tebe. Ona mala djela u nemoći što činim svojoj Ti ne prezireš, znam, a za ono u gorućoj želji mojoj što nadilazi snagu moju, Ti ćeš pomoći. A s pomoću Tvojom sve se može. „Sve mogu u onome koji me jači.“ Pa onda da se ne radujem. Isuse! Kolikom mi radošću napunjaš dušu. Isuse!

Pala sam danas idući po stubama. Slabost tek osjetih u koljenima, slabost silnu i sruših se. Hvala Ti, Isuse, nitko to da vidio nije. Sjesti sam morala snage dok malo sakupim – a onda opet sve bilo dobro. Više, više, Isuse, dopusti da trpjeti smijem!

Bože, sve na slavu Tvoju!

16. IX. 1920.

Gospode!

Opet prođe danak jedan. A ja? Što ja učinih za Tebe? Kad već čujem strašnu onu riječ „ništa“. Isuse, a ovaj za mene strašan „ništa“ ja prikazujem Tebi. Da sam mogla učiniti štogod prikazala bih Tebi, Tebi ono što sam učinila, a kako u slabosti svojoj nisam učinila ništa, prikazujem Ti ovo ništa. Isuse, Ti znaš slabost moju, Ti znaš želju moju, Ti znaš, pa, je l’ de, Ti ne prezireš ni ovoga prikazanja mojega. Isuse, ja sama ništa ne mogu, a Ti kad dopustiš Ti kad podaš snage, nešto pa makar i malo da učiniti mogu opet ću to radosno prikazati Tebi. Zar badava svakoga jutra ustajem riječima: „Isuse, idem da počnem raditi na slavu Tvoju?“ Svakoga dana počinjem, a ipak nikada ništa ne učinim. Isuse, oprosti!

Ali ja ipak ne gubim nade. Zar da me slabost moja preplaši i smete? Ne! Ta, ja spoznajem slabost svoju. Znam da sam tek slabi stvor i slabiji od drugih stvorova. Znam da me slabost ova minuti neće dokle god živim na zemlji. Zar da me slabost ova smete? Ta, zar nije uz mene Isus, Bog, Bog neizmjerni, silni i jaki. Pa čega onda da se plašim? Ne, ja se ne plašim, ja ću i dalje počinjati raditi na slavu Božju, počinjat ću pa se nadam uz pomoć Božju jednom ipak da ću učiniti nešto. Isuse, dopusti da prije nego umrem nešto učinim za Tebe!

Isuse, oprosti! Jesam li je uvrijedila, a uvrijedivši nju, uvrijedila i Tebe? Jesam li joj nešto skrivila. Ja se zaista ne mogu spomenuti ni sjetiti, što bi to bilo. A ipak da nijesam kriva, Katica, dobra Katica[15] ne bi se ljutila. – Odlazi od mene, daj mi mira! – rekla je kad joj se približih. Ja sam sigurno nešto skrivila. Isuse, oprosti. Ići ću prvom prilikom do Katice i moliti je da mi oprosti. Isuse, i Ti ćeš mi oprostiti. Je l’ de? Više, više, dopusti, da trpjeti mogu!

Bogu sve na slavu veću!

17. IX. 1920.

Čudna me neka slutnja obuzela i ja spalih – spalih[16] nekoliko bilježnica Tebi tek, Isuse, što bijahu ispisane. Jesam li to smjela učiniti? Ta, to ionako nitko živ vidio nije, pomno sam to krila u ormariću svome, pa čemu tako dalje da krijem? Nekoliko plamenova – sigurno je spremljeno. Zašto sam sada tako nemirna? Isuse, zar to nijesam smjela učiniti? Oprosti Isuse! Oprosti! Ne, neću više paliti. Zašto me to toliko uznemiruje? Isuse! Zašto nijesam pitala prije, smijem li? Znam, rečeno mi bilo već prije jednom da ne smijem ništa paliti – a ja sam ipak spalila. Isuse! Ne, neću više paliti, čvrsto obećajem Isuse! Kriti ću pomno sve, što imam još napisano, i što pišem, pa jednom kad kažeš slobodno, spalit ću sve opet.

Isuse, oprosti, što nijesam odmah poslušala, mama kad me pozvala da umijesim tijesto. Rekoh u prvi čas da ne mogu i da nemam vremena. Pokajah se odmah. „Pomozi Isuse!“ – rekoh, ostavim posao što mi ga opredijelio tata do podne da mu svršim (bilo je nešto pisati) i odem da obavim ono mama što je tražila od mene. Teško je bilo, jer ja u rukama još nijesam imala snage, ali uz Tvoju pomoć, Isuse, ipak sam mogla. I za tatu sam s pisanjem bila na vrijeme gotova. Isuse, hvala!

Gospode, moja je li krivnja opet što sve jače boli? Rukom jedva sad mogu pomicati (lijevom rukom). A glava? Isuse, danas ni čitati ni moliti ne mogu. Boli, boli, Isuse, o neka samo boli. Samo da molitvu još večernju obaviti mogu.

Ako ne popusti, zar meni je moliti? Isuse, ta, danas sam već radi boli ovih morala nekoliko puta prekinuti molitvu. Poslušnost zar tražiš ovu? Hoću, hoću, Isuse, slušati pa makar me to i žrtava stajalo. Ta, nova je za mene radost žrtvu kad mogu prikazati Tebi. Trpjeti, trpjeti za Isusa!

Zadnjih dana neprekidno glava boli. Neprekidno boli, a svakog dana sve jače. Isuse, jesam li ja kriva? Griješim li ja protiv 5. zapovijedi? Isuse, daj da boli, daj da jako boli. Isuse, nemoj me odviše štediti, još više mogu podnijeti, ta, Ti sam mi podaješ snage. O koliko se radujem što opet boli. Isuse, ja za Tebe trpim. Prikazujem boli ove za obraćenje grješnika, za spasenje duša neumrlih za koje si Ti trpio. Pa da se ne radujem? Isuse, više, više hoću trpjeti. Isuse…!

Bože, sve na slavu Tvoju!

18. IX. 1920.

Zaposlena danas čitav dan ipak sam bila uz Tebe, Isuse. Nijesam dospjela ni časka knjigu da primim u ruke, posla jer mi odrediše mnogo. Isuse, hvala! Ti si opet pomogao. Bilo je teško, jer su slabe još moje ruke, ali ipak sam dovršila. Tek prozore kad sam prala, zamaglilo mi se u glavi, a sveđer boli, i da me ne pridržaše, bila bih pala. Prestala sam onda, jer se preplašiše. Isuse, kako se radujem da sam bar nešto korisna učinila danas. Ti si pomogao, Tebi hvala!

Što me danas oči izdaju. Svaki me danas pita šta je meni, jesam li pospana? Ne, nijesam pospana, tek u glavi jako boli, pa mi to na oči izbija i svi vide čudni izgled mojih očiju. Isuse, neka boli, neka jače boli, ja mogu i hoću za Tebe više podnijeti, Isuse, samo zar to vidjeti moraju. Ne, ja trpim nitko da ne zna, a što dopuštaš da se to vidjelo na meni danas, bilo je, hvala Ti, Isuse, samo da više malo trpim. Svi naime oko mene grde me kad bih se potužila da me što boli, a sada, ljute se zdrava što nisam. Puštam se odviše, kažu. Isuse, hvala, hvala. O, radosti duši trpjeti jače kad mogu. Kako je slatko, kako je voljko duši za Tebe kad može trpjeti. Koliko nove sreće duši, koliko nove sreće, prikazati Tebi kad se nešto može. Isuse, križ Ti što šalješ, zapravo je pol križa. S jednoga kraja bol, teškoća, patnja, a s drugoga radost, silna radost, trpjeti da smijem. Bol, teškoća, patnja što je veća i radost je duše veća. Križ što je teži, radost je veća, radost duše moje. O, kako ja ljubim Tvoj križ, Isuse. Ljubav je, ljubav je Tvoja radošću tolikom što mi napunja dušu. Isuse, dopusti, trpjeti više da smijem!

+++

Bože, sve na veću slavu Tvoju!

19. IX. 1920.[17]

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!

20. IX. 1920.

Gospode, oprosti! Jučer nijesam mogla ništa napisati. Bolilo je jako, jako. I sad još boli glava. Hvala Ti, Isuse, hvala! Više, više daj da boli. Za Tebe hoću i želim više još mnogo više podnijeti i trpjeti. Ni moliti nijesam mogla. Isuse, a tako sam vruće želila moliti. Bilo je teško svladati se, ali poslušnost,[18] zar i tu je žrtvu tražila od mene. Da, htjela bih naučiti se u poslušnosti, ali ta poslušnost žrtve traži. Isuse, žrtava se ne bojim. Tebi, Tebi ih radosno prikazujem. Jučer je evo tražila se od mene žrtvica, Isuse, Ti si je tražio, ja sam je radosno prikazala Tebi. Isuse, kad već moliti ne mogu i ne smijem, zato jer boli, daj, daj barem da još boli, Isuse, više da trpim, više da boli osjećam, da Ti barem boli sve prikažem kao molitvu. Isuse, Ti si uslišao ovu moju molbu. Isuse, hvala! O kako radosno kliktala je duša “hvala“? Dopustio si i malo jače da boli uvečer, svu noć. Isuse, prikazivala sam sve boli Tebi, radosno sam prikazivala za obraćenje grješnika – za svetu Crkvu Tvoju. Prikazivala sam, Isuse, i s molbom Crkvi svojoj da udijeliš dobrih svećenika, u današnje dane što ih toliko treba. Dobrih, kreposnih svećenika Crkvi Tvojoj udijeli, Gospode! Gospode, trpjela sam noćas jako – boli bile su teške – radost, radost je duše trpjeti za Tebe da smije, sve nadmašila. O, Isuse, kako je slatko trpjeti za Tebe! Noć bila je duga – Isuse, meni je bila prekratka. Za Tebe, Isuse, i više se može podnijeti, više, Ti sam jer snage dijeliš. Daj, Isuse, više, više za Tebe trpjeti, jače, jače za Tebe trpjeti. Isuse, koliko milosti daješ duši mojoj. Kako ću uzvratiti Tebi sve to? Ne znam odgovora, radost tek osjećam u duši, radost, koja iz dana u dan veća biva vidjevši nove milosti što mi dijeliš. Isuse! Nitko nije znao, a ni sada ne zna, kako je meni bilo. Tek na očima vide nešto. Pitali me i rekli da valjda nijesam dobro spavala. Oni ne trebaju da znadu. Isuse, dosta je Ti da znadeš. I sada jako, jako boli. Zar ću i danas biti (…),[19] žrtvu da prikažem, žrtvu moliti što ne smijem. Isuse! Sve, sve prikazujem Tebi! Više, više trpjeti za Krista!

Bogu sve na slavu veću!

21. IX. 1920.

Zorku sam danas tražila, Isuse, tražila sam, a gdje je nađoh? Ne, ne nju već humak grobni na kojem tek bijeli križ stoji i pokazuje i šapuće, Zorku da čuva moju. Kad se okrenem – križ. Isuse, meni, meni podaj križ, ja bih htjela da ga nosim – s križem da mogu poći za Tobom. S križem za Kristom!

Bože, sve na slavu Tvoju!

22. IX. 1920.

Gospode!

Za Tebe raditi, za Tebe trpjeti. Raditi, raditi želim! A što? Kako? Gospode, govori, reci! Što za Tebe da činim? Na koji način, kako da radim za Tebe? Za rad ako sposobna nisam a ono daj, Isuse, barem da trpim, mnogo trpim za Tebe, nadoknaditi barem nešto da mogu. Isuse, za Tebe raditi – za Tebe trpjeti.

Lozinka života

Nekoliko tek je riječi
Lozinkom što svojom zovem,
Nekoliko tek je riječi.

Riječi ove nek kazuju,
Riječi ove nek iznesu
Duši moj cilj što sveti,
Duši miso kuda leti.

K luci vječne sreće,
Kroz patnje što veće,
U visine, kroz nizine
Za zvjezdica sjanih blistom.

Duše moje lozinka je:
„S križem za Kristom!“

+++

Ja ljubim Boga

Čujem tihi kucaj srca moga,
Srce bije, u njem plamen gori,
Srce bije u njem ljubav vruća,
Srce bije – mene ljubav mori:
Ja ljubim Boga!

Čujem tihi šapat srca moga
Srce zbori – duša pjesmu slaže
O ljubavi pjevati bih htjela
U zanosu rijči tek jednu kaže
Ja ljubim Boga!

Čujem pjesmu usred srca moga,
Netom duša ispjevala što je,
Čujem pjesmu ljubavi i žara
Čujem pjesmu – pjesmu duše moje:
Ja ljubim Boga!

Čujem tihi kucaj srca moga,
Srce bije u njem plamen gori,
Srce bije u njem ljubav vruća,
Srce bije mene ljubav mori:
Ja ljubim Boga!

Bogu sve na slavu veću!

23. IX. 1920.

Gospode, spomeni se duše Zorke moje. Pokoj vječni udijeli joj, Gospodine, i svjetlost [vječna] neka joj svijetli. Neka počiva u miru. Amen!

+++

U baščici posadih ružu

U baščici posadih ružu.
Njegovali – pazili je puni nade.
Kad uzraste, kad procvate,
Srećom da im zlati dane.

Uzrasla je ružica u bašči,
Uzrasla je zelene se grane.
Sve listići veselo trepere,
Životu se raduju vesele.

I pupoljak razvio je ružu
Divan, krasan ko po snijegu
Krvca da se proli…
Kratko vrijeme i procvast će ruža.

Već joj stija uzdižu se vlati,
One nježne bijelo-rujene lati
Kad procvate, o krasna je ruža!
Kratko vrijeme i procvast će ruža.

Al’ u času, jednom
samo času
Krutom rukom
strašna smrt je slomi.

Uveo je pupoljak tek ruže,
Uvele su bijelo-rujne lati.
Nema više u baščici ruže,
Žalosna tek srca za njom tuže.[20]

+++

Isuse, trpjeti, trpjeti za Tebe! Isuse, najprije trpjeti, mnogo trpjeti, a onda umrijeti. Kolikom čežnjom duša moja čezne za križem Tvojim, o Gospode. O, trpjeti mnogo želi, mnogo, mnogo da može prikazati Tebi. Trpjeti, trpjeti za spasenje duša mnogih – trpjeti, prikazivati boli kao zadovoljštinu za uvrede nanesene Tebi, Isuse! Više, više daj trpjeti da smijem. Isuse, ja bih željela tako mnogo trpjeti za Tebe. Križ, ne samo križ, Isuse, više molim, više. Je li moguće grješna želja ova moja? Više, više Isuse! Ne samo križ, trnovu krunu mi podaj da nosim. Za Tebe što se trpi nikad nije teško. S križem za Kristom!

+++

U visine miso leti

U visine miso leti
U visine
Gdje zvjezdice zlatne sjaju,
Gdje zvjezdice trepetaju,
Nad zvjezdicom nekog traži.

I sve više uzdiže se
U visine,
Put vječnosti ona leti
Gdje blaženi, gdje su sveti
Tuj međ njima nekog traži

I još više uzdiže se
U visine,
Do prijestolja Božjeg kreće,
Tu je mjesto njene sreće.
Ona samo Boga traži.

+++

Bože moj, sve na slavu Tvoju!
24. IX. 1920.

Isuse! Popustile su boli, osjećam se mnogo, mnogo bolje. Isuse, je l’ de, sad već je bolje – sad smijem, moram više raditi, raditi Tebi na slavu. Isuse, ali ipak molim, trpjeti, trpjeti za Tebe. Za Tebe, Isuse, raditi mnogo, za Tebe, Isuse, trpjeti mnogo, Tebe, Isuse, ljubit mnogo.

+++

Ružica je na oltaru cvala

Pred svetištem
i dan i noć stala,
Isusu je mojem mirisala.

Ružici je duša molbe vila,
Želju srca vruću što je bila,
Tu je želju ružici otkrila.

I ružica na oltaru mala
Molbe moje sve je saslušala,
Isusu je mojemu šaputala.

Ružicu je Isus saslušao,
Dušu moju k sebi dozivao,
Srcu mojem svoju ljubav dao.

+++

Budi uvijek hvaljen i slavljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Bog moj – sve moje!

+++

Tabernakul

Tabernakul – u njem ljubav moja,
U njem srca moga ljubav cijela,
U njem, u njem Hostija je bijela:
Tabernakul!

Tabernakul – u njemu je sreća moja,
U njem Isus, duše moje hrana,
Hostija je u njem sveta màna:
Tabernakul!

Tabernakul – život moj je u njemu,
U njem žića moga cilj je pravi,
U njem Isus – duša kog mi slavi:
Tabernakul!

Tabernakul – raj je moj na zemlji,
Isus tu je pod prilikom hljeba,
Isus tu je, dio samog neba:
Tabernakul!

+++

S križem za Kristom!

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
25. IX. 1920.

Više, više Gospode, trpjeti da smijem za Tebe. Danas opet dopustio si malo da osjetim. Više, više, Isuse, želim trpjeti za Tebe. Neka me preziru, neka me ponizuju. Danas, bilo je u maloj mjeri, tek da sam osjetiti morala. Više, više neka me preziru, više neka me ponizuju. Zar to da pomuti tihu sreću moju? No, Isuse, ja se radujem tome. Neka me preziru, neka me svi ponizuju, neka gaze, neka režu, neka me biju, jer za oto ne marim. Ja znam i vjerujem Ti da me ljubiš, a to je meni dosta. Ja ništa više ne tražim. Kako da se ne radujem kad znam Bog da me ljubi. Ljubi li me svijet? Te ljubavi ja ne tražim. Neka svijet ne zna za mene, svima želila bih da ostanem nepoznata. Za Tebe, Isuse, trpjeti, mnogo trpjeti. Trpjeti – trpjeti – trpjeti! S križem za Kristom!

+++

Kuda ću?

Kuda ću? – pita duša.
Od bola ud kad se koči,
Zar svijetu na oči?

Kuda ću, kad od straha
Ledena krvca se toči,
Zar svijetu na oči?

Kuda ću kad svijam
Od bolova u samoći,
Zar svijetu na oči?

Kuda ću kad već klonem,
Rušim se od nemoći,
Zar svijetu na oči?

Ne – ne svijetu na oči
Dušo, Otajstvenom Kristu
Kod njega samo ćeš naći
Utjehu – ljubav čistu.

+++

Gospode, kaži kako da radim na slavu Tvoju. Gospode, kaži što želiš ja da činim? Kolika je želja duše moje raditi za Tebe, Isuse! Isuse, koliko čeznem za Tobom!

+++

Čežnja

Časkom stija treperi u duši
Kao lahor nježnom po cvijeću
Milolike lati da im ljubi.
Časkom opet kano vjetar silni
Dušom mojom tresuć uzdiže se,
Srce stresa – krvca vrije,
Srce živo, živo bije.
Onda opet miso nekud šalje
Po oblacih zlatne kule gradi,
Sa nebesa zvijezde skida
Morskog sa dna biser vadi.
I sve k jednom cilju smjera,
Za nj sve sile daje svoje,
Sve za Boga – Bogu bliže,
Čežnja sva je duše moje.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
26. IX. 1920.

Isuse, Isuse!

Tebi, Tebi skrivih mnogo. Isuse, oprosti. Sve, sve, grijeha samo ne! Isuse, oprosti! Kako to da nazovem? Jesam li posumnjala u dobrotu Tvoju, je li se uskolebalo do sada čvrsto pouzdanje u volju Božju? Ne znam. Osjećam se tek krivom. Isuse, oprosti. Ja znam, Isuse, čvrsto sam uvjerena, Ti da sa mnom činiš onako, najbolje kako je za dušu moju. A ja? Ja sam se ipak usudila Tebe moliti i to toliko moliti, da me namjeste u Krašiću. Isuse, oprosti na neko vrijeme što mi smalaksalo pouzdanje. Uvjerena sam – za mene ako je potrebno, volja ako je Tvoja da će me namjestiti u Krašiću. Ostanem li ovdje, znam Ti da si odredio tako. Ti i ne možeš za mene htjeti no ono što je najbitnije za dušu moju. Ja sam sve ovo znala i svejedno molila za Krašić. Isuse, jesam li moguće činila krivo? Jest, molila sam, meni jer se pričinjalo, kao da bi za mene to dobro bilo, na taj način da bih se lakše mogla pripravljati za borbu, borbu moje budućnsoti – za samostan. U želji je ovoj, je l’ de, Isuse, previše samoljublja. Isuse, oprosti. Hvala Ti, bezbroj puta Tebi hvala, što si dopustio za vremena da uočim pogrešku ovu. Isuse, oprosti što pogriješih, oprosti. Ta, Ti poznaš slabost moju pa znam da ćeš mi oprostiti. Ne, ne, Isuse, onako ja kako želim, Tvoja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Isuse, kako se radujem kako sam sretna, kad znam Ti da ćeš mi oprostiti. Neka odlazi od mene misao radi pogreške ove tugom koja me htjela napuniti. Neka odlazi. Ja pogriješih i za to se kajem. Radujem se, jer poznam beskrajnu dobrotu, blagost i ljubav Tvoju. Kajem se i radujem se, jer znam Ti da ćeš mi oprostiti. Isuse, šalji me kuda želiš, radi sa mnom što želiš. U svemu, baš u svemu hoću da vršim volju svetu Tvoju. Isuse, nauči me u svemu vršiti volju Tvoju! Trpjeti želim, Isuse, trpjeti!

Bože, sve na slavu Tvoju!

27. IX. 1920.

Dok se riješi hoću li dobiti mjesto u Krašiću ili ne, treba da prakticiram u školi – da tako uzmognem za vremena praviti definitivu. Danas bijah prvi puta u školi u Borongaju. Isuse, Ti tako želiš. Tako je za mene sigurno dobro. Isuse, Tebi hvala. Čini sa mnom što hoćeš, ta, Tvoja sam, cijela, sva sam Tvoja. Isuse, trpjeti, trpjeti želim!

Bože, sve na slavu Tvoju!

28. IX. 1920.

Želim, želim raditi mnogo, Gospode, za Tebe, a ipak kako se posla bojim. Oprosti, Isuse! Kad sam tako u malim neznatnim i običnim stvarima, kako se onda i usuđujem poželiti nešto učiniti za Tebe. Isuse! Isuse, ja ipak želim, vruće želim raditi na salvu Tvoju. Dopusti, dopusti prije nego umrem da nešto učinim za Tebe. Isuse, kako mudro upravljaš i ravnaš sa mnom. Dopustio si opet da danas upoznam slabost svoju. Jest u ovim malim i neznatnim stvarima, hoćeš najprije da se učvrstim, a onda tek u tome kad ojačam, onda ćeš dopustiti da za Tebe nešto učinim. O Isuse, koliko opet vidim ljubav, koliku srkrb i brigu Tvoju za spsenje moje. A ja se opirem. Oprosti, Isuse, oprosti! Od danas unaprijed nastojat ću uz pomoć Tvoju (bez nje jer ništa ne mogu, a Ti ćeš, znam pomoći). Nastojat ću sve, sve učiniti što tko od mene traži – te se bolje uvježbam vršiti volju drugih a kršiti i lomiti volju svoju, pa kad Ti jednom zatražiš od mene nešto spremna da budem na sve. Isuse, zar da zaviđam onima, na slavu koji Tvoju mnogo rade? Ne, oni su i sposobni i mnogo vrijedni – a ja sam nemoćna i slaba i nevrijedna, ali me to ne žalosti. Ja znam, Isuse, Ti da i mene ljubiš, jako ljubiš – pa Ti ne prezireš ni onih neznatnih djela što ih Tebi prikazujem. Isuse, ja zaviđam samo onima koji Te ljube više od mene.

Kad mi je mama donijela da joj sašijem nešto – pobojah se, uplaših se ugledav posao taj pred sobom. Zar je to meni izvršiti, kako ću ja to moći, pa bez šivaćeg stroja rukom šiti kada će to biti gotovo – bila su pitanja koja su me stala uznemirivati. Bilo je baš poslije ručka, a ja sam već bila u svojoj sobici i po običaju uzela u ruke knjigu Nasljeduj Krista. Nijesam još počela čitati kad mi je mama donijela posao. Gledam u posao i ne znam što prije da počnem – da šijem ili da čitam. Isuse, oprosti! – rekoh, pogledav na kip Presvetog Srca Isusova. Oprosti, Isuse, i na časak samo što me neka zlovolja uhvatila. Zar posla da se bojim? Isuse, vidim, vidim Tebe u Nazaretu kako marljivo pomažeš sv. Josipu u poslu. Vidim Te, gdje se mučiš i teže obavljaš poslove. Ti Bog pravi. A zašto radiš? Da meni pokažeš raditi kako valja. Ti ne prigovaraš poslu – Ti ne mrmljaš, Ti se ne bojiš posla – Ti radiš. Razmišljajući tako otvorim po običaju knjigu, u ruci što je držah, da redaka barema nekoliko pročitam. Otvorih – a što otvorih – šta pročitah? Prvu otvorih stranicu i sve što pročitah, bilo je: Nasljeduj Krista! Nasljeduj Krista! – A pred očima mi još uvijek, Ti, Isuse, u Nazaretu kako radiš. Nasljeduj Krista! – čujem kao netko da mi govori. Pa ja, koja toliko žudim raditi Tebi na slavu, bojim se ovakova neznatnoga posla. Kako ću se odlučiti na rad Ti kad me pozoveš, i ovih sitnica kad se plašim. Vidim, vidim nemoć i slabost svoju. Hoću, hoću veselo prigrliti posao ovaj i svaki unaprijed da se uvježbam da se uvježbam čvršće biti i u malim stvarima. Kolikom sam radošću uhvatila posao u ruke. – Isuse, i ovo Tebi na slavu. Kolikogoder puta iglom ubodem toliko puta neka se umnoži slava Tvoja. Isuse, pa još taki posao uz koji mogu bez prestanka s Tobom govoriti: Isuse! Radila sam, veselo sam radila razmišljajući neprestano o velikom milosrđu Tvojemu, Isuse! Pa kad me već uz rad nakon pol sata stalo silno boliti u kostima i prsima, tko sretniji od mene. Opet smijem malo trpjeti i prikazati boli Tebi. S poslom bijah gotova oko pola sedam i onda se spremih, da Tebe još, Isuse, danas posjetim! Isuse, za Tebe raditi – za Tebe trpjeti – Tebe ljubiti.

Bogu sve na slavu veću!

29. IX. 1920.

Isuse, Isuse, oprosti! Sagriješih. Razljutila sam mamu, jer nijesam htjela jesti posebno što je učinila za mene, znajući da to volim. Bijaše to neposlušnost, tvrdoglavost moja. Isuse, oprosti! Ne, neću više nikada vladati se ovako. I tatu sam poslije razljutila. Ljutio se jako, jako, a ja ne znam pravo što sam mu rekla. Nijesam opet dosta pazila što ja govorim. Isuse, oprosti! S križem za Kristom!

Bože, sve na slavu Tvoju!

30. IX. 1920.

Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.

Dođite k meni svi, Isuse, zar svi? Jest, jest svi. Sve Ti milo dozivaš. I mene dozivaš. Dođite svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Gospode, ja dođoh, dođoh umorna i opterećena, Ti da me okrijepiš. Isuse, dođoh umorna od borbe – duševne borbe i opterećena teškim bremenom grijeha svojih. K Tebi dođoh, Isuse, Ti da me okrijepiš. Ti me prigrljuješ, na srce me privijaš svoje, od teška umora da mi otpočine izmorena duša. Ti ćeš je okrijepiti. I teško, teško breme grijeha s mene si [skinuo], Isuse, Ti si mi sve, baš sve oprostio. O Ljubavi beskrajna, o Ljubavi, kako da Te nazovem – Isuse, Bože moj!

Teška bila je borba ova duše moje. Ti si dopustio, Isuse, napsanik da me izmuči tako, Ti si dopustio s njime u koštac da se uhvatim, Ti si dopustio ali si ostao uza me. I baš u najtežim časovima, u kojima mal ne klonu slabost moja, Ti si me bodrio, Ti si mi šaputao, Ti si me dozivao. Isuse, Ti si bio uza me, Ti si pobijedio. Evo za mene nova dokaza ljubavi Tvoje. Gospode, kako da Ti zahvalim?

Da uzbunim mir duševni, da me uznemiri u zdvojnost da me natjera – bila je namjera napasnika. Ta, skoro čitav dan trajala je borba. Čim osjetih prve nasrtaje, Gospode, ja sam Te dozivala. A Ti? Ti mi se nijesi javio. Zar sama da se borim? Tko će biti uza me, tko će me bodriti, tko jačati? Ti se nijesi glasao… O, Isuse, kako je teško biti osjetivši se tako osamljena i sve više upoznajuć slabost svoju. – Gdje Ti je sad Isus? – uz grohotan smijeh cerio je na me napasnik strašni, zar misliš uza te da će stajati, poslije tolikih, tolikih grijeha, što si ih u životu svome počinila. Ne znaš li da je On pravedni ali strogi, strogi sudac. Uzalud ga zoveš, prekasno je. Isuse! – vapila je duša, Isuse! – bijah sama. S napasnikom strašnim u koštac da se hvatam? Pa znaš? Zar zaista Isus neće da me čuje? O ne, to je nemoguće. Isus, ta, Isus me toliko ljubi. On pozna slabost moju, On me ne može ostaviti samu u borbi ovoj. Ne, On to ne može, jer On me ljubi, ja čvrsto vjerujem: On me jako ljubi. Isuse! – zavapila duša. Isuse, ja sam uvjerena Ti da si uza me, prem dopuštaš da osjetim samoću. Znam, samo je to iz velike ljubavi Tvoje, samo za to da upoznam bolje slabost svoju, pa da više cijenim ljubav i milost Tvoju. Ne ja nijesam sama, Isuse, Ti si uza me, s Tobom u boj, Isuse, Ti ćeš pobijediti. Isuse! Zar zaista sama? Jest, Isus? Zar zaista tako ludo misliš, nakon toliko uvreda da će te jošte braniti. Ne znaš ti da je On strogi, strogi sudac? Borba bila je teška. Imala sam pred očima sve grijehe svoje, sve one male i velike, sve pogreške i slabosti svoje. O kako je to izgledalo strašno. Koža mi se ježila od groze. To sam već sve ispovjedila, za oto sve već se davno pokajala – rekoh napasniku. – Ispovjedila, ispovjedila – uz strašni smijeh zujilo mi je u ušima, a kakove su bile te ispovijedi? Jesu li bile valjane no to još nisi pomišljala. Bog je strogi, strogi sudac. Isuse! O strašnog li stanja duše moje. Isuse, Tebe dozivala, a Ti se ne javljaš. Plakala sam, plakala jako gledajući toliku grdobu grijeha svojih. – Plači, samo plači, prekasno plačeš. Isuse, gdje si? Zar ćeš dopustiti da klonem? Ti se ne javljaš, Tebe nema, ali ja sam uvjerena Ti ipak da si uza me. Ti me ljubiš, ja znam Ti me ljubiš – Ti nećeš, Ti ne možeš me ostaviti, jer me odviše ljubiš. Uzalud se sakrivaš, Isuse, ja znam, Ti si ipak uza me. Isuse! Sama – Zar zaista sama? Ne, Isus je kraj mene, prem osjećam ovu strašnu samoću. Ja vjerujem čvrsto Isus da je kraj mene. – Gdje ti je Isus? Zar još uvijek tako ludo misliš? A tvoji grijesi, tvoje pretvaranje u očima svijeta. Pred Bogom ne možeš se pretvarati. On sve vidi i strogo sudi. Tvoja tobožnja pobožnost, tobožnja poniznost – Bog strogo, strogo sudi. Isuse! – slaba sam, plačem samo, kako će još dugo trajati borba? Isuse, ne daj da klonem! Isuse! Isuse! – Moja ljubav, moje milosrđe. Isuse, Ti si se javio, Ti si mi šapnuo ovo. Da ljubav i milosrđe – napasniče, zašto toga nijesi spomenuo. Odlazi, odlazi, nesretniče, nijesi od Boga, dušu koji uznemiruješ. Odlazi, nijesi od Boga. Ti govoriš samo o pravednosti i strogosti Božjoj – a o ljubavi i milosrđu šutiš. Odlazi, nesretniče, jer ja znam strogost i pravednost Božju, ali znam i to da je ljubav i milosrđe njegovo mnogo veće. Bog ne prezire grješnika. On ga milo doziva, On mu sve, sve oprašta, oprašta svakome koji se pokaje. Ja znam grdobu grijeha svojih, ja znam i ja ću se za njih pokajati, a Bog sama koji je ljubav, On će mi sve oprostiti. Odlazi, nesretniče, nećeš me smesti. Milosrđe veliko je Božje i ljubavi njegovoj mjere nema.

Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni. Isuse, evo me k Tebi, Ti si bio uza me, je l’ de, Isuse, Ti nijesi dopustio da klonem. A sada dopuštaš na Srcu Tvojemu od muke da odahnem ove. Hvala Ti, Isuse! Svršile su borbe, Isuse, Ti si pobijedio. Borbu si htio, Gospode, borbu tražiš. Evo me spremne, tek pomoć Tvoju s blagoslovom Tvojim tražim, u borbi s Tobom da ustrajem. Isuse, nemoj me ostaviti samu. I na ovaj način htio si malo da trpim. Isuse, više, više trpjeti za Tebe.

+++

Krist se sa mnom bori

Pako cijeli uzdiže se na me,
Mir i sreću duše da mi sori.
Zar da klonem?
Borit ću se – Krist se sa mnom bori.

Navaljuje, diže se i bjesni,
Užasom dušu da izmori.
Zar da klonem?
Borit ću se – Krist se sa mnom bori.

Svu strahotu grijeha kaže mojih
Dušu moju u zdvojnost da sori
Zar da klonem?
Borit ću se – Krist se sa mnom bori.

Neka pako uzdiže se cijeli,
Milosrđe, ljubav Božja zbori.
Ne – ne klonut!
Borit ću se – Krist se sa mnom bori.

Usred borbe najžešće i strašne,
Gledam Srce u kom ljubav gori
Ne – ne klonut.
Borit ću se – Krist se sa mnom bori.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!

1. X. 1920.

Nastavlja se borba – jučerašnja borba. Ja svom mnogom misli sve odbijam, a one sve više navaljuju. Isuse, Ti si sa mnom, Ti me ni danas nijesi ostavio. Dopustio si opet borba ova da me izmori – a sada opet dopuštaš u Tebi duša da mi malo otpočine. Isuse, i na ovaj način želiš malo da trpim. Trpjeti, trpjeti, Isuse, za Tebe na koji god način, tek pomoći mi svoje ne uskrati, da ustrajem vršeći volju Tvoju.

Bogu sve na slavu veću!

2. X. 1920.

Isuse, Isuse! Napasnik mira ne da. Sve češće navaljuje, borba se nastavlja. Isuse, nemoj me ostaviti! O, kako me već izmorila borba ova. Čitavu noć, pa opet danas. Isuse, ja odbijam misli ove, ali one svom sanagom i žestinom navaljuju. Shrvana mi već i tjelesna snaga. Isuse, ne daj duša da mi klone. Najteže je u borbi ovoj osjećaj samoće. Sama, ovako slaba, a napasnik sve žešće navaljuje. Isuse, prem se osjećam sama, težak je osjećaj ovaj, ja sam uvjerena Ti da si uza me. Ja znam, da u času duša kad bi smalaksala, Ti bi je ojačao. Uvjerenje ovo bodri me i drži. Isuse, ja znam, Ti si uza me. Nemoj me ostaviti, Isuse! Isuse, u borbi ovoj u mukama ovim, u teškim osjećajima samoće, duša se moja raduje. Raduje se trpjeti i na ovaj način da smije, a trpi evo već par dana jako. Isuse, Ti dopuštaš da osjetim samoću, na pozive moje Ti se ne odazivaš i duši tako velike muke dopuštaš. Duša trpi, samoću trpi – o užasnog li osjećaja. Napasnik upotrijebi vrijeme ovo – borba – borba svaka je strašna. U mukama svim duša se raduje. Isuse, Ti si uza me, ja vjerujem Ti nećeš dopusiti da klonem. Raduje se duša trpjeti da smije, i što veću osjeti teškoću, veća je radost obuzima. Više, više, Isuse, trpjeti, tek pomoći ne uskrati u borbi da ustrajem do konca. Isuse, Ti si sa mnom!

Bože, sve na slavu Tvoju!

3. X. 1920.

Isuse, nemoj me ostaviti. Kad već dopuštaš borbu, podaj milosti i snage da ustrajem. Isuse, Ti ćeš pobijediti. Izmučila me borba ova. Klonula mi je tjelesna snaga. Glava opet boli jako. Neka boli, neka jako boli – klonuti neću jer znam Isus da se sa mnom bori. Isuse, više, više trpjeti za Tebe!

Bože, sve na slavu Tvoju!

4. X. 1920.

Hvala Ti Isuse! Hvala! Ljubav Tvoja, milosrđe Tvoje, Ti Isuse, iznjeo si pobjedu. O Gospode, kako sam sretna! Ti si dopustio malo da trpim, i na ovaj način borbe malo da trpim. Hvala Ti, Isuse, hvala. Upoznah opet veliku ljubav i pažnju Tvoju – upoznah veliko milosrđe Tvoje, upoznah slabost i ništetnost svoju. Ti me, Isuse, toliko ljubiš i iz ljubavi same dopustio si borbu kroz dana nekoliko što je trajalo. Znam, Ti si bio uza me kad osjećah strašnu samoću, i onda kad sam Te dozivala, a Ti se nijesi odazavao. Ti si bio neprestano uz mene, jer Tebe da samo časak nije bilo, napasnik bi sigurno pobijedio. Isuse, Ti si iznjeo pobjedu. Hvala Ti, Isuse!

Bogu sve na slavu!

5. X. 1920.

Zaposlena mnogim poslom ne dospijem primi ni olovku u ruke. A kako je velika za mene žrtva raditi, a ne pisati. Koliko bih puta tolikim uživanjem zabilježila štošta, ali posao mi nameće drugi rad. Pisanje preostaje ili kao danas samo na par časaka ili tek kasno uvečer. A pisati mogla bi, Isuse, Tebi i o Tebi neprestano. Branko[21] je opet otišao u Prag. Očuvaj ga, Gospode! Ima, jedna samo želja moja – samostan – jedna je samo molba moja – vršiti uvijek, svagdje i u svemu volju Božju! Isuse! Isuse!

Bogu sve na slavu veću!

6. X. 1920.

Jesam li učinila krivo, jesam li smjela onako ukoriti osobu stariju od sebe? Isuse, ako sam sagriješila, oprosti! Žao mi je bilo, vidjevši kako ne razumije ili bolje reći, kako krivo shvaća ljubav Tvoju. Vidjeh je gdje plače i upita: Što vam je, gospojice? Zašto opet plačete? – Ah, kada me Bog zaista baš ništa ne voli! – Bog vas ne voli, a kako možete to reći? Gdje ima čovjek koji može tvrditi da ga Bog ne voli? Po čemu vi zaključujete to, na temelju čega vi to tvrdite? – Pa evo molim, tako vruće molim i tako dugo već molim, a Bog neće da me čuje. – Bog vas ne čuje, kažete. O, to se varate. Bog sve dobro čuje. A po tome što ne ispunja želje vaše na tolike molbe, vi sudite da vas ne voli. Gospojice, kako možete takova šta i pomisliti. Jeste li vi sigurni, da je ono, što vi toliko želite za vaše dobro? Vidite, moje je uvjerenje, da dobri Bog baš u tom, na tolike molbe što vam neko vremenito dobro krati, baš u tome pokazuje veliku – neizmjernu ljubav svoju i osobitu pažnju. Kako bi nam mogao dobri Bog kratiti nešto što je za naše dobro, onaj Bog koji nam ne može, ne želiti i činiti dobro. Bog vidi dalje nego slabi pogled očiju naših. Mi u nečemu vidimo dobro, mislimo za nas da je dobro i težimo za time, pa zar možemo onda reći Bog da nas ne voli, ako nam dobro ovo, koje mi upoznsmo i držimo za dobro, krati, vidjevši u svemoći svojoj za nas to da bi moglo i zlo biti. Baš tude pokazuje veliku svoju ljubav i pažnju. O, Bog sve nas toliko voli, voli svakoga napose, za sve nas je žrtvovao Sina svoga. Isus je za nas ljude umro, umro na križu, svakoga, svakoga napose On silno voli. Šutjela je gospojica ona, nije ni riječi progovorila. Jesam li joj smjela tako prigovoriti, ta, ona je starija od mene? Isuse, oprosti ali o ljubavi Tvojoj mogla bih toliko govoriti, govoriti a nikada da ne prestanem – a previše ipak ne bih mogla izreći. Isuse, koliko me voliš! Hvala Ti, Isuse! Isuse, daj da i ja uzljubim Tebe, daj da Te ljubim onako kako Ti želiš.

Bogu sve na slavu veću!

7. X. 1920.

Posla opet malo više. Isuse, hvala Ti! Ta, sad osjećam više snage i jakosti, pa eto Bogu hvala i raditi mogu. Što glava boli – to ni najmanje poslu ne smeta, samo kad se ja pomicati mogu. Ta, ovaj rad ionako najviše je fizički. Kuhanje, spremanje, šivanje, krpanje – a uza sve to, Isuse, ja mogu nesmetano govoriti s Tobom, moliti se Tebi, Isuse, s Tobom boraviti. Isuse, ja ne znam misliti na drugo do na Tebe. O Isuse, koliko me ljubiš, Ti si uvijek uza me. Ili spremam ili kuham ili što drugo radim, s Tobom bez prestanka govorim. Isuse, Tebi hvala! Otišla je danas mama u Karlovac. Ostat će kojih deset dana malo da se odmori i oporavi. O njoj siroti, to treba. Ostala sam ja sama gospodaricom i kućanicom. Isuse, s Tobom, Tebi na slavu i to radosno primam. Raditi malo više, prikazivati svoj rad Bogu – Bogu za obraćenje grješnika, za milost Crkvi svojoj da podaš dobrih i kreposnih svećenika, Isuse, s koliko radosti! Isuse, podaj samo snage, da ono izvršim Ti što od mene tražiš. Dopusti, Isuse, prije nego umrem da učinim nešto za slavu Tvoju. Raditi, trpjeti, raditi za Isusa!

Bože, sve na slavu Tvoju!

8. X. 1920.

Isuse, hvala! Isuse, Tebi hvala! Dopustio si Danici[22] da priredim veselje, veliko veselje s knjigom za kojom je toliko čeznula. Knjigu ovu mnogo što me stajala poteškoća dok ju nabavih za sebe dajem njojzi – a za mene Ti ćeš se, Isuse, pobrinuti. Ti znadeš da mi je potrebno, Ti ćeš mi je i nabaviti. O, kako joj priredih veselje. Isuse, Tebi hvala! Kako se sretna osjeća duša vidjevši druge u radosti i sreći. O, da mogu mnogo duša usrećiti tako! Prošao je evo i današnji dan. Posla bilo dosta, ali Bogu hvala, lako sam ga obavljala. Isuse, raditi, trpjeti, raditi za Tebe.

Bože sve na slavu Tvoju!

9. X. 1920.

Gospode!

Ne dopusti snaga da mi klone. Ne dopusti tko da opazi slabost da mi se povraća. Sruših se eno skoro na ulici u nogama osjetih slabost. Morala sam se nečega prihvatiti i odmoriti se par časaka. Zar su opet klonuli živci? Mišljah već da je posvema dobro, a eto ovaj mali napor dana ovih [nosim] u kući, zar to da mi opet skršilo snagu. Ne – bijaše to samo na čas, bijaše to valjda samo utvaranje moje. Isuse, oprosti. Neću valjda više klonuti, raditi, raditi ću veselo dalje – ta, ionako sav rad svoj prikazujem Tebi. A što opet malo više boli, i glava. Neka, neka više boli, Isuse, ja hoću, ja želim, ja želim, ja molim Isuse, dopusti da malo više trpjeti smijem, pa kad na drugi način ne mogu, neka barem boli osjetim. Ta, ionako sve, sve boli nijesu za mene prava muka radost kad osjećam više kad boli. Radost osjećam, jer trpjeti želim, jer trpjeti želim za Tebe – Tebi zadovoljštinu za uvrede mnoge – Tebi prikazati, prikazati boli a za spasenje duša mnogih. O da mogu za spasenje duša ovih, Ti što ih toliko ljubiš, a i ja ih ljubim, jer ih Ti ljubiš, da mogu za spasenje njihovo trpjeti mnogo – trpjeti ma i čitav život, jer radeći za njih najveše za Tebe radim. Ljubeći njih u njima najviše ljubim Tebe. Govorili danas nešto o mome namještenju u Zagrebu. Isuse, tamo Ti kuda želiš – raditi ono, Ti što želiš, tek molim, molim raditi – trpjeti, raditi.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!

Ljubim Tebe, Kriste, ljubim Tebe,
Ti jer mene neizmjerno ljubiš
Više no ja i pomisliti mogu,
Više no ja i zaželit mogu,
Više, više Ti me ljubiš, Kriste.

Ljubav Tvoja mjere nema,
Ljubav Tvoja kraja nema.
Ni početka njojzi nije,
Ljubav Tvoja je vječita.
Poput sunca obasjava
Bez razlike svako biće.
Pravedna je ljubav Tvoja,
Žarom svojim svakog griju.

Ljubavi toj zar da se opirem?
Ljubavi toj ljubav da ne vraćam?
Ljubavi toj da ne podam sebe?
Ljubim Tebe, Kriste, ljubim Tebe.

+++

Bogu, sve na slavu veću

11. X. 1920.

Isuse! Koliko si mi opet dopustio veselja. Isuse! Radosna je moja duša, radosna je. Isuse, Tebi hvala, što si podao priliku i dopustio djelo ovo da učinim. Mjesec i pol sam štedila filir do filira i sve, sve sam joj dala bilo je 190 K [runa]. Da sam imala više, dala bih joj više. Isuse, kako sam sretna. A najviše me raduje, što baš nitko – nitko do Tebe ne zna, ni ona sam sirotica ne zna. Isuse, molim, vruće Te molim ne dopusti tko da to sazna, ne dopusti ni ona da sazna, nitko toga ne smije znati. Isuse, štedila sam – Ti, samo Ti znaš u koju svrhu. Šedit ću i dalje. Je l’ de, Isuse, ova mi svota neće uzmanjkati, budem li trebala, Ti ćeš mi pomoći. Isuse, dobri Isuse, nemoj dopustiti tko da ovo sazna – pogotovo ne ona kojoj sam time pomogla. Isuse, za Tebe raditi, za Tebe trpjeti!

Ad maiorem Dei gloriam![23]

12. X. 1920.

Isuse! Isuse! U samostan!
Nauči me, Gospode, uvijek i svagdje i u svemu vršiti volju Tvoju.

Bože, sve na slavu Tvoju!
13. X. 1920.

Došla je – vratila se mama kući, bit će opet malo lakše. Isuse, nije mi bilo preteško, nije mi bilo preteško. O kako ja volim raditi, Tebe radi volim raditi, da barem ovaj sitni rad mogu prikazati Tebi – za djela velika si odabrao druge. Isuse, za Tebe raditi, za Tebe trpjeti!

Bogu sve na slavu!
14. X. 1920.

Isuse, Isuse, kako je radosna duša moja. Radost ova nije li prekomjerna? Ti si dopustio, Isuse, radost ovu meni. O Isuse, koliko me ljubiš. Mama se vratila, vremena imam malo više, pa sam sašila danas haljinicu za seku Ružicu. Da – napravila sam iz moje haljine. Ona treba, a ja se lako strpim – barem na ovaj način da mami olakšam brige. Isuse, ja se tako radujem nekome opet da sam učinila veselje, a i za mamu bijaše radost velika. Sutra ću opet nešto svojega naći i za Miricu da napravim haljinicu. Isuse, Isuse, kako da Ti zahvalim na radosti koju mi pripravljaš? Ostala mi je jedna samo haljina, a to je za me dosta. Bude li mi što potrebno, znam, Ti da ćeš mi pronaći. A volim ja raditi za druge, jer radeći za njih, radim za Tebe, veselim njih, veselim Tebe. A što mi je najdraže kod posla ovoga, mislim šivanja, nesmetano mogu govoriti s Tobom, Isuse. I još nešto ima što me silno raduje. Čim se naime uhvatim posla ovoga, počne u leđima i u prsima jako, jako boliti, a te me boli tolikom napunjaju radošću, jer znam ništa opasna nije, jer boli samo dok radim, a boli jako, jako tako da na časove prestati moram. O, kako sam sretna što boli, Isuse, ja te boli prikazujem onda Tebi, Tebi za obraćenje grešnika, za spasenje duša mnogih. O kad bih smjela više trpjeti za njih, više kad bih smjela trpjeti za spasenje duša neumrlih, više kad bih smjela trpjeti kao zadovoljštinu za uvrede nanesene Tebi. Ali jer milosti ove ja zavrijedila nisam, ja Ti prikazujem, Isuse, i one male neznatne boli. Je l’ de, Ti ni njih nećeš prezreti, Ti ne prezireš prikazanja mojih. Zato se tako radujem, jer mogu i rad i boli prikazati Tebi, Isuse, kako je radosna duša moja. Isuse, trpjeti, trpjeti ali i raditi želim! Deo gratias![24]

Bože, sve na slavu Tvoju!

15. X. 1920.

Isuse! Isuse, kako je radosna duša moja! Kao mala tek sjenka radosti ove pomisao je jedna. Koliko je bilo svetaca, koliko svetih duša, koliko je bilo i sada koliko ih ima koji Te ljube, jako koji Te ljube. A ja, Isuse, ja Te ne ljubim dosta. Ja Te ne znam pravo ljubiti. Evo to je sjenka u radost što se uvukla duše moje. Isuse, a ja bih Te htjela ljubiti, vruće bih Te htjela ljubiti, o daj, nauči me Isuse, kako da Te jako, jako ljubim. Kako su Te ljubili toliki sveci i svetice, kako su Te ljubile tolike svete duše, a ja ne znam ništa tek šaputati Tebi kad u srce moje dođeš: „Isuse, ja Te ljubim!“ I kroz dan uz posao s Tobom kad govorim, opet Ti ništa ne znam reći do – Isuse, ja Te ljubim, Isuse, ja bih Te htjela više ljubiti. Koliko su radili mnogi i koliko još mnogi rade, Tebe da proslave – a ja ništa ne radim, Isuse, tek sitne ove poslove u kući. Isuse, ja ne znam kako za Tebe da radim, ja ne mogu, a htjela bih mnogo, mnogo raditi za Tebe. Ja ne znam kao drugi što rade, a ni vrijedna nijesam milosti toliko – pa što ja onda činim? Isuse, ja ove moje male neznatne poslove prikazujem Tebi. Radim za druge, ali za Tebe radim. Isuse, je l’ de, Ti mojega rada, prem je neznatan ne prezireš. Ti primaš Tebi kad prikazujem, Ti primaš, jer me neizmjerno ljubiš. Isuse, kako sam sretna! Raditi, trpjeti, raditi!

+++

Svjetlo jedno uvijek plamsa

Svjetlo jedno
Uvijek plamsa,
Uvijek gori.
I kroz dane,
I kroz noći.

I kad mnoštvo
Ima ljudi,
I nikog kad
U samoći tinja,
Gori, plamen
Bukti, obasjava
Svjetlom svojim,
Nježnim svjetlom
Tabernkul obasjava.
I poviknut kan da želi
Tabernakul što to krije.
Znade, znade, zato plamsa
S radosti kan da se smije.
Znade, znade, zato tinja,
Znade, Kristu tuj da gori,
Zato plamsa, bukti, svijetli
I nikad se ne umori.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
16. X. 1920.

Hvala Ti, Isuse, hvala! Dopustio si opet da razveselim dušu jednu. Hvala Ti, Isuse! Pomoću Tvojom svršila sam danas haljinicu za Danicu [Kaurić] što sam šila. O, kako se ona tome raduje – raduje, jer joj napravih upravo onako kako želi. Isuse, i Ti si pomogao dobro da je ispalo, ta, bez pomoći Tvoje šta bih ja uradila? Nijesam učila šivati, a evo uz pomoć Tvoju ipak sam dobro uradila. Hvala Ti, Isuse! A mene što najviše raduje, Isuse, što sam joj na taj način pomogla. Isuse, Ti znaš, nije bilo dosta tkanine ona što je kupila pa sam ja od svojih ušteđenih novaca kupila još metar i pol tkanine – samo da joj haljina izađe kako valja, jer ona sirotica nije imala više da kupi. Isuse, nitko, baš nitko do Tebe ne zna da sam ja to kupila – ni Danica [Kaurić] ne zna. O, kako se radujem što sam joj mogla pomoći. Ne dopusti Isuse, ona a i itko drugi da sazna za tajno ovo djelo moje. O, kolika je naslada duše u potaji činiti veselje drugima. Hvala Ti, Isuse!

Bože, sve na slavu Tvoju
17. X. 1920.

+++

Drvo svetoga križa

Drvo j’ tvrdo – rubovi mu oštri,
Teško j’ drvo – bridovi mu britki,
Drvo sveto križa.

Tvrdoćom je tištilo ramena,
Oštrinom je zadalo boli,
Drvo sveto križa.

Težinom je uzimalo snagu,
Britkovcom povećalo muke,
Drvo sveto križa.

Ali Onaj nikom se ne tuži,
Strpljivo što kroči noseć dalje,
Drvo sveto križa.

On podnaša teškoću, tvrdoću
I oštrinu nemilo što dijeli,
Drvo sveto križa.

On ga nosi za spasenje svijeta,
On ga nosi i k cilju kad dođe,
Raspnu ga na križu.

Sveto drvo, Bog na kojem umro,
Drvo, spas što svemu poda svijetu,
Drvo j’ sveto križa.

+++

S križem za Kristom!

Bogu sve na slavu veću!
18. X. 1920.

Gospode! Godinu prije dana na dan 18. listopada dopustio si obnovim opet na 6 mjeseci zavjet za mene toliko željkovani zavjet čistoće. Radost duše moje bila je velika, ali danas, Gospode, radost je ova mnogo veća. – Ne više na vrijeme tako kratko – vječni – vječni dopustio je da položim zavjet djevičanstva – čistoće. Bilo je to onog dana, najsretnijeg dana u životu mojemu – na Tijelovo 3. lipnja ove godine. Od dana onoga svaki dan obnavljam zavjet i danas ga obnovih, koliko sreće udijelio je duši mojoj. Isuse!

+++

Kad zazvoni malo zvonce
Pred oltarom
Uzdrhta mi duša cijela
Nekim žarom.
I sve gleda nepomično svjetlo svijeće,
Čeka – evo, evo za nju
Silne sreće.
Jer ugleda na oltaru
Krista Tijelo,
Jer je pred njom evo sada
Nebo cijelo.

+++

Budi uvijek hvaljen i slavljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

+++

Ljubav tvoja sveđer grije

Ili sunce obasjava,
Ili hladan sjever brije,
Ili sitna sipi kiša,
Ljubav Tvoja sveđer grije.

I kad zemlju ovu cijelu
Snijega veo obavije,
I kad kruta stisnu zima
Ljubav Tvoja sveđer grije.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
19. X. 1920.

Isuse, Isuse, u samostan!

Gospode, nauči me svagdje, uvijek i u svemu vršiti svetu volju Tvoju.

Kako, Isuse, da zahvalim Tebi? Povratio si mi snage, dosta snage. Nema više one strašne nemoći, Isuse, jer opet mogu čitav dan bez prestanka raditi. A evo ipak osjećam boli, boli u glavi, a to nitko, nitko ne zna i ne vidi. Tolikom me radošću napunjaju boli ove, tako sam sretna da malo trpjeti smijem, prikazati Tebi za obraćenje grješnika, za spasenje duša mnogih. Radost moja tako je velika, svi je vide, a nitko je ne razumije. Sretni su roditelji moji misleći – znak je to zdravlja – raduju se i mnogi drugi, puni uvjerenja zdravlje da se povratilo. O, neka se raduju, neka misle što hoće, oni ne znadu uzrok radosti moje. Isuse, Ti si radost moja, Ti si sreća moja! Prvi sam danas puta uzela u ruke knjigu – pedagošku knjigu. Jesam li učinila krivo? Štivo je to zar preteško još za me? Zar naprezanja ovoga sad glava jako boli? Ja sam kriva, Isuse? Oprosti! Čitala sam raspravu: Razvitak metode u čitanju i pisanju. Napisao Ljudevit Madec, ravnatelj kralj. preparandije (g. 1876.). Bilo je naprezanja malo, Isuse, ali Ti si ipak dozvolio nešto da naučim. Hvala Ti, Isuse!

Bože, sve na slavu Tvoju!
20. X. 1920.

Isuse, Tvoju hoću vršiti svetu volju. Ne dopusti šta da učinim što bi se protivilo Tvojoj sv. volji. Spremam se evo sada poslati list velečasnom. Bojeći se time da ne učinim nešto što se protivi Tvojoj svetoj volji molila sam Tebe znak da mi dadeš, znak po kojem će se lako razabrati protivi li se to volji Tvojoj ili ne. Koga sam znala pitati za savjet? A čvrsta je volja moja ne učiniti nešto što se protivi svetoj volji Tvojoj. Isuse, molila sam znak po kojoj da mi očituješ volju svoju, molila sam znak, a Ti si, Isuse, Ti si ga dao. Jasno si mi dao razabrati ono što je volja Tvoja. Isuse, hvala, sad znam što mi je činiti. Pisat ću pismo, tek molim Tebe, Isuse, nemoj me sad ostaviti. Ne dopusti i jedna samo riječ da padne, što se ne bi slagalo s voljom svetom Tvojom. Isuse, i to Tebi prikazujem i to neka je Tebi na slavu!

Bože, sve na slavu Tvoju!
21. X. 1920.

Oprosti, Isuse, oprosti! Sagriješila sam, razljutila sam opet mamu. Isuse, oprosti. Znam, ja sam skrivila, trebala sam pitati treba li što da učinim. Bavila sam se drugim poslom, šivala sam i nijesam ni slutila da bi mama od mene u to vrijeme što trebala. Kazala mi nije ništa, znala je da šijem, ipak se razljutila u kuhinji da joj ne pomognem. Ta, ne znam ja uvijek pogađati misli njezini, ali ipak ja sam skrivila. Trebala sam je pitati ako što od mene treba. Isuse, oprosti! Ubuduće činit ću tako i pazit ću samo da je opet ne razljutim.

+++

Ljubiti Krista

Uzdignutih očiju sve vidim,
U visine pogled im se krade,
U visine – neba do sredine,
U svih danas ima više nade.

I ruke su njima uzdignute,
I sasma je ista želja, svrha ista,
Dovinut se rajskih slasti:
Ljubiti Krista.

A i više danas nade svak osjeća,
Njihov dan je – Dušni dan je,
Mnogima kad sviće sreća.
Mnogo ih je, mnogo ih je,

Al’ međ njima evo jedan,
Vidim meni dobro znanu
Za njom mi se pogled krade
Sa oka mi suza kanu.

Pa i ona često k meni
Pogled oka svraća svoga
Ko da moli – ja jer mogu
Za nju da se molim Bogu.

+++

Isus, spomeni se Zorke moje! Dopusti što prije da ugleda svjetlo vječno. Isuse, spomeni se i Zorke moje! Gospode, svi oko mene rade, na slavu Tvoju rade, tek ja ništa. A kako, Gospode, ja da častim Tebe?

+++

Svi vi Bogu čast dajete

O zvjezdice, nebeskom na svodu,
O zvjezdice, koliko vas ima!
Vaše svjetlo, vaši čari,
Sve se nebo od vas žari,
Svi vi Bogu čast dajete?

I ja želim častit Boga
Al’ u mene nema čara,
Svjetla nema, nema žara,
Ja tek imam srce malo,
Bogu do sad što j’ kazalo.

O cvjetići, širokom na polju,
O cvjetići, koliko vas ima!
Ljepota je nježna vaša,
Miris, lahor što prošara,
Svi vi Bogu čast dajete?

I ja želim častit Boga,
Ne ljepotom, jer je nemam,
Ni mirisom čast ne spremam.
Ja tek imam srce malo,
Bogu samo što j’ kucalo.

+++

Trpjeti, trpjeti, dopusti Isuse, za Tebe da smijem!

Bogu sve na slavu veću!
22. X. 1920.

Promjena duše moje – radost moja, postala je predmetom razmišljanja, predmetom raspravljana okolini mojoj. Raspravljaju, razmišljaju, analiziraju – i nitko, baš nitko od njih ne zna uzroka radosti mojoj. Jedini zaključak što ga stvoriše jest promjena ova da je nastala u mene, kako kažu – preko noći. I pravo zaključiše. Jest, Isuse, promjena ova zaista nastala je preko noći, one sretne noći 2. na 3. lipnja. Isuse, o kakovom radošću ispunjena je duša moja.

+++

Dušo, što si uzdrhtala?

Dušo, što si uzdrhtala,
Što li Tebe to uzbudi.
Zar množina ova ljudi
Uokolo što je došla?

Ili pjesme one glasi,
Ili svjetlo ravnih svijeća,
Ili miris nježnog cvijeća
Kojim no se oltar krasi?

Dušo, što si uzdrhtala,
Kano cvijetak lijera čista,
Svjetlost kad ga obasjala.
Il ko zvijezda kad zablista?

Znam, jer sad si ugledala
Na oltaru Tijelo Krista.

+++

Pomalo opet glava boli. Više, više dopusti Isuse, trpjeti za Tebe da smijem.

+++

Cijelog bića

Da od jutra sve do mraka
O ljubavi zborim Tvojoj
Što iskaza duši mojoj
Cijelog žića.
Zborim samo da o Tebi
Dosta nikad bilo ne bi.

Da od jutra sve do maraka
O ljubavi zborim Tvojoj
Što iskaza duši mojoj
Cijelog žića.
Pjevam samo da o Tebi
Dosta nikad bilo ne bi.

Da od jutra sve do mraka
Duša tek se Tebi moli
I u sreći i u boli
Cijelog žića.
Da se samo molim Tebi
Dosta nikad bilo ne bi.

Da od jutra sve do mraka
Pred svetištem klečim Tvojim
Ljubeći Te srcem svojim
Cijelog žića.
Klanjam samo da se Tebi
Dosta nikad bilo ne bi.

+++

Isuse!

Ne znam, Kriste, Srce Tvoje
Da naslikam na papiru,
Sve uzalud muke moje
S čežnje ove što prodiru.
Al’ dopusti, Srce sveto,
Da naslikam dobro, vjerno,
Mjest’ papira Krista eto,
Srce moje nek je smjerno.
I u srcu drugih ljudi
Naslikat ga daj da mogu
Da u njima ljubav budi.

Da rasplamti ljubav mnogu
Združeni da s Tobom svudi
Svi se ljudi mole Bogu.

+++

Bože, sve na slavu Tvoju!
23. X. 1920.

Više, više dopusti, Isuse, trpjeti da smijem. I na ovaj način da trpim, Gospode, dopustio si malo. Više, više trpjeti želim, Isuse, tek molim milosti i snage podaj izdržati borbu da mogu. Nemir hoće da se uvuče u dušu moju, na razne je načine muči. Odbijam misli, jer znam dušu što uznemiruju od Tebe, Isuse, ne dolaze. Odbijam ih ali ipak one duši zadaju muka, bolova. Isuse, hvala i tako malo trpjeti da smijem.

+++

Seki Zorki

Ja tvom grobu da upalim svijeću,
Na tvom grobu koj je sav u cvijeću,
Na tvom grobu, Zorko moja?
Tko li na grob donjeo ti cvijeće,
Tko li na njem palio je svijeće?
Zar od mene tko te više voli?
Zar od mene tko te više pazi,
Zar od mene tko te više mazi?
Ljubav moja dost’ zar nije vruća?
Zar ja manje tebe volim?
U mene jer nema cvijeća,
U mene jer nema svijeća
Kojim grob da kitim tebi.
Neznatno je moje cvijeće,

Ne vidi se plamen svijeće,
Zar te zato manje volim?
Zorko – ja za tebe molim!

+++

Ne razumiju čežnju moju za samoćom. Razljutila se mama opet danas, samo što sam previše, previše zavlačim u sobicu moju. Isuse, oprosti.

+++

Ruža, ljiljan i ljubica

Ružu, ljiljan i ljubicu
Ja najvolim od sveg cvijeća,
Da u srcu cvast mi mogu,
O, kolika duše sreća.

Ružu ja bih njegovala
Rujnije da budu lati,
Ljiljan suzom natapala,
Bjeliji da može sjati.

A ljubice ja bih glavu
Stija nježno sagibala,
Da joj ništa ne naudi,
Brižno, brižno je čuvala.

Ruža, ljiljan i ljubica
Kad bi meni procvjetala,
Ružu, ljiljan i ljubicu
Isusu bi svojem dala.

+++

Isuse, za Tebe raditi, Tebi na slavu raditi. Dopusti, Isuse, prije nego umrem nešto da učinim za Tebe!

+++

Jesen

Kiša pada, kiša pada
Jesenski su dani,
Sjever brije, vjetar vije
Jesen već je vani.

Lišće šušti, lišće šušti,
Suho na tle pada,
Ptice male zašuštale,
Jesen vani vlada.

Magla siva, magla siva
Zemlju obavila,
Jesen još je, al’ već stija
Zima širi krila.

+++

Isuse!

S križem za Kristom!

Bože, sve na slavu Tvoju!
24. X. 1920.

Na meni je krivnja, na meni je krivnja, Isuse, oprost! Zar se to moralo zbiti baš u crkvi? Isuse, oprosti! Ta, sigurno bih se bila još malo svladati mogla i toliko skupiti snage sa kora na hodnik da odem. Isuse, oprosti! A oni? Nosili me iz kora jer na nogama više stajati nijesam mogla. Poslije još preko pola sata nijesam se mogla umiriti. Ne znam šta mi je bilo, ta, još nikada mi nije pozlilo na ovaj način. Treslo je nešto, drmalo čitavim mi tijelom. I neprestano preko pola sata tako da mi čitavo tijelo poskakivalo na stolici na koju me posadiše. A poslije odveli me kući. Evo spremih se odmah u krevet. Isuse, krivnja je samo moja, ja sam odviše pisala danas. Isuse, oprosti! A bolilo je jako i sada jako boli. Isuse, neka boli jako, neka boli, ja se tako radujem opet malo jače boli da osjetim. Više, više dopusti da trpjeti smijem! Isuse!

Isuse, sve, sve prikazujem Tebi!
25. X. 1920.

Noć, ova noć bila noć muka i boli. Boli jako, boli glava. Isuse, danas ne mogu. Ležim u krevetu. Oprosti Isuse!

Bogu sve na slavu veću!
26. X. 1920.

Gospode, žrtvu tražio si jučer od mene, žrtvu. O, za mene velika je bila žrtva ova. Ostati u krevetu, Isuse, Tebe ne primiti. Jedan dan bez Tebe biti. Isuse, nije li to velika žrtva. Ali Ti si je tražio a uz to još si dopustio i bolima da me malo muče, radost da mi priprave veću, jer znaš, žrtva što je veća i boli što su jače radost duši je veća. Hvala Ti, Isuse! Dopustio si tako za to [Tobom]veću da osjetim težnju. O kako bi mi bio dugačak dan ovaj, ali bio je i prekratak više jer bih trpjeti htjela. A danas već bolje. Boli još malo. Isuse, i na tome hvala. Danas sam mogla i u crkvu, Tebe da primim, Isuse! O kako me ljubiš! Više, Isuse, više dopusti da trpim!

Bože, sve na slavu Tvoju!
27. X. 1920.

Po želji mojih bila sam kod liječnika. Isuse, on opet hoće injekcije da mi daje, a meni je već dobro. Opet da krijući pred tatom da polazim liječniku. O, kako je teško. A i novaca nemam. Znam, liječnik me ne pita odmah da mu platim, Isuse, i injekcije kaže da ima pa mi nije nužno na ništa trošiti. Mogu li ja dopustiti, Isuse, on, meni sasma strani čovjek, na mene da troši vrijeme, koje može korisnije upotrijebiti na mene da troši? Isuse, meni je tako teško. Je li to ponos – oholost šta li u meni što se diže? Isuse, ja griješim? Isuse, tražiš li i tu žrtvu, i tu ću radosno prikazati Tebi! Više, više, Isuse, trpjeti za Tebe.

Bogu sve na slavu veću!
28. X. 1920.

Gospode! Više, više dopusti trpjeti da smijem! Bijahu li grješne suze moje, Gospode, bijahu to suze boli. Hvala, radosno kličem hvala, dopustio si da trpi, jako trpi duša. O Isuse, koliko me ljubiš! Za dušu koliko se brineš moju, radost joj umnažaš, kad dopuštaš jače da trpi. Više dopusti trpjeti da smijem. Radost duše moje se ne gubi – ne, ona veća biva – i onda suza boli niz obraz kad teku.

Isuse! U nastojanju u mom nastojanju u želji za životom svetim, životom kreposti u želji životom svojim da ugodim Tebi, Tebi, Isuse, ja ni trunka, baš ni trunka ne napredujem. A čula sam prilikom nekoga gdje kaže: „Onaj, koji ne napreduje, taj nazaduje!“ A krivnja, krivnja je moja. Isuse, ništa ne molim toliko prije ko što sam molila. Zabraniše mi. O koliko puta u vrućoj želji molitvu da nastavim, prestati moram. Zabraniše mi. „Poslušnost!“ – zuji u ušima. Isuse, vršim li poslušnost ili je nemarnost sve što činim. Iz nemarnosti zar molitvu napuštam? Isuse, o kako to u duši boli. I u djelima drugim – svladavanja – pokori – Isuse, Isuse, ja ništa ne napredujem. O koliko zadnje to boli – duševne boli. Isuse, ove boli duše kako su teške! Isuse! Isuse! Više dopusti trpjeti da smijem. I u bolima ovim opet upoznajem ljubav Tvoju. O Isuse, koliko me ljubilš. Ti dopuštaš nemoć svoju da upoznam, dopuštaš da trpim toga radi, samo zato u dušu slabost da se ne uvuče, oholost koje se ja toliko bojim, a Tebi koja je tako mrska. Ti dopuštaš, Isuse, da trpim, jako da trpim. O Isuse, hvala za to. Radost budi se u duši trpjeti da smije, raduje se duša, prem od teških boli i suze, gorke suze roni. Isuse, o dopusti i više da trpim, tek ne daj u borbi i bolima da klonem. Ne, neću klonuti Ti dok si uza me, Isuse! Nastojat ću, novom ću nastojati snagom uz pomoć Tvoju, da počnem živjeti, Tebi kako najdraže bude. A boli, teškoće i muke i dalje neka me muče, ja molim, ja molim trpjeti da smijem, ah, znam i čvrsto vjerujem u borbama da me nećeš ostaviti. Isuse, ta, Ti me toliko ljubiš!

Bože sve na slavu Tvoju!
29. X. 1920.
30. X. 1920.
31. X. 1920.[25]

Bože, sve na slavu Tvoju!
1. XI. 1920.

Dan je Sviju Svetih. Svi, svi koliko ih u kući ima, otišli na groblje, a ja ostala sama. Pridigla se iz kreveta nakon kratke bolesti. Što kažem nakon bolesti. Isuse, bolest je li već minula? Ne znam, u leđima i grudima još boli i glava jako boli, tek vrućine velike nema. A svi su oko mene zadovoljniji na nogama kad me vide, ta, onda misle i meni da je bolje. Isuse, kako da Ti zahvalim za boli ove? Isuse! A Ti me toliko ljubiš, zaista, zaista, Isuse, Ti me toliko ljubiš. Jučer, jučer Ti si, Isuse, došao k meni, k meni u sobicu moju malu, došao si k meni, ja jer nijesam mogla do Tebe doći. Isuse, zar zaista Ti si htio doći k meni? Da, Ti si htio, Ti si došao, premda se ja nijesam osudila nikome otkriti vruću želju srca mojega. Nikome ja ne rekoh, nikome, ta, nijesam se usudila ni pomišljati na to, ta, ja toliko milosti nikada zaslužila nijesam. A Ti? Ti Isuse, Ti me toliko ljubiš, Ti sam došao si k meni u srce moje ući da možeš. Isuse, novi evo jučer za mene dokaz ljubavi Tvoje. Isuse!

Danas, žrtvu si tražio, Isuse, žrtvu. A žrtvu da ne prikažem radosno Tebi? Isuse, radosno prikazujem žrtvu, tek me neki nemir hvata u duši – nemir. Sve se bojim nijesam li pod slikom žrtve sakrila veliku nemarnost svoju. Isuse, danas na dan Sviju Svetih nijesam bila ni kod svete mise ni kod svete Pričesti, nigdje nisam bila iz kuće, a nije više tako zlo, evo mogla bi ići. Isuse, jesam li sagriješila? A krivnja je moja? Jesam li dobro učinila ili zlo u kući što sam ostala? Što nijesam izlazila ni na svetu misu ni na blagoslov poslije podne? Isuse, više, više dopusti da mogu trpjeti, i tjelesne i duševne boli neka me muče, ja ih tako rado prikazujem Tebi. Isuse, više trpjeti!

Bože, sve na slavu Tvoju!
2. XI. 1920.

Izmolila sam u tate da smijem izaći. Isuse, Isuse, Bogu hvala, smjela sam danas pristupiti svetoj Pričesti. Ti si, Isuse, došao opet u srce moje. Nemoj, nemoj me, Isuse, više ostaviti, uvijek, uvijek ostani u srcu mojemu. Ja ću Te čuvati i pazit ću u srcu mojemu Tebi ugodno da bude. Smjela sam izaći danas na Dušni dan, i za duše, duše one u čistilištu u crkvi da se pomolim. A danas je bio i izložen Presveti Sakrament u crkvi oo. franjevaca. Isuse, i tu sam Te smjela pohoditi i tu sam smjela pokloniti se Tebi. O Isuse, Bogu hvala!

Gospode! Ti tako želiš. Tvoja neka se vrši sveta volja. Gospode, zaista, zaista ja treba da idem u Krašić. I to sada u subotu. Na slavu raditi Tvoju, za Tebe raditi, Gospode. Znam, Ti ćeš podati snage, Ti ćeš biti uza me, Ti me nećeš ostaviti. A sada što ponovno boli u glavi, to ne smeta, Gospode, raditi može se svejedno. O koliko nove radosti u duši. Gospode, koliko me ljubiš. Raditi, raditi na slavu Božju!

Bože, sve na slavu Tvoju!
3. XI. 1920.

Već se spremam, ta, dani su izbrojeni. Još samo dva dana kod kuće, a onda, onda u svijet u borbu. U borbu, Gospode, u borbu. Isuse, je l’ de, Ti ćeš se sa mnom boriti, Isuse, Ti me nećeš ostaviti. Hoću li ja ustrajati u borbi, hoću li ja izdržati napadaje, Gospode, ta, ja sam tako slaba. Ja ništa ne vidim no slabost svoju, pa kako ću ja izdržati borbu života? Kako? Zar sama u svijetu? Tko će me bodriti, tko li davati snage? Isuse, Isuse, oprosti! Ja pitam, ja pitam tko, a znam Ti da ćeš biti uza me. Ja se plašim slabosti svoje. Ne, ne bojim se više. Isuse, Ti si u srcu mojemu, uza me Ti si, Isuse, a nijesi li Ti najjači. Tko može svladati Tebe, zar ima netko jači koji je od Tebe! Nema, nema! O kako sada osjećam snage, Tvoje snage, Isuse, jer na svoju ne usudim se ni pomisliti. Ti si uza me, Ti se sa mnom boriš, a Tebe nitko ne može, baš nitko ne može nadvladati. Ti me nećeš ostaviti, pa dostigli časovi i ne znam kako teški, novom ćeš mi radosti ispuniti dušu, nove podati ćeš snage, jakosti i pomoći. Isuse, pobjeda je sigurno Tvoja. Pa čega onda da se bojim? Isuse, milosti podaj u ljubavi i milosti Tvojoj da ustrajem do smrti. Isuse!

Kod liječnika bijah danas da mu javim odlazak, jer je on htio opet injekcije da mi daje. – Baš mi je žao, gospojice, što odlazite, jer ste daleko od onoga stepena zdravlja, koje je nužno da uzmognete opet raditi. Ono malo što ste sakupili, pazite prebrzo da se ne razori. A u školi nemojte se odviše naprezati. Ako oni kumeki ostanu malo bedastiji, Bog neće to vama upisati u grijeh. (Isuse, zar tako?) – mnogo sam Vam dužna, gospodine doktore, ali sada još nemam novaca da Vam platim, a od roditelja ne mogu tražiti toliko da na mene troše. Međutim, ja ću… – Ništa vi nećete. Vaš dug upisat ćemo na račun gospodina Boga, On će ga namiriti i mi smo sve izravnali.

Isuse, Isuse! Šta sam znala odgovoriti na to? Što sam mogla odgovoriti na to? Isuse, Ti ćeš namiriti dug moj? Isuse!

U razgovoru s gospojicom nekom stavi ona na mene pitanje: Danice, bi li vi mogli oprostiti nekome u životu kad bi vas jako, jako uvrijedio? – Oprostiti, kako ne bih oprostila, ta, zar nas i sam Isus ne uči kako valja opraštati. Tko je bio više uvrijeđen od Isusa, tko je više nepravdu trpio od Isusa, a Isusu na križu u najvećim mukama moli: „Oče, oprosti im jer ne znadu što čine!“ Oče, oprosti im, za one moli, koji su ga toliko vrijeđali, za one, na križ koji ga razapinjali. Pa mi da ne opraštamo bližnjemu svojemu? Tek što izgovorih riječi ove, počela je gospojica ona plakati. Mirila sam je i nijesam je znala umiriti. Isuse, zar sam što zla kazala? Pa zašto je onda ona toliko plakala? Ja sam je zar mojim riječima uvrijedila? Ako jesam, oprosti mi Isuse, ali ja sam joj odgovorila na pitanje onako, ja kako mislim. Isuse!

Bogu sve na slavu!
3. XI. 1920.

Isuse! Evo me ja sam spremna, spremna sam vršiti volju svetu Tvoju. Ti si u dobroti svojoj odredio tako, Isuse, a ja radosno primam odredbu Tvoju. U Krašić – novo se otvara za mene polje rada, polje na kojemu mnogo se može učiniti na slavu Tvoju. Isuse, zar zaista i ja budem smjela slavi Tvojoj cvjetić jedan doprinijeti? Isuse, Ti me zoveš, Ti me šalješ. Idem, Isuse, radosno idem. Spremna sam u svemu vršiti volju Tvoju. Uzmi, uzmi, Isuse, sve sposobnosti moje, uzmi razum i volju meni sada, uzmi vid, sluh, govor, sve uzmi, Isuse, cijelu uzmi mene i posluži se sa mnom, kao s oružjem u ruci svojoj, sa mnom radi što želiš, a ja ću onda nastojati u svemu da izvršujem Tvoju svetu volju. Isuse, raditi, raditi za Tebe! A naiđem li na kakovu zapreku u radu ovome, neću klonuti, jer Ti me nećeš ostaviti. Isuse, Ti ćeš biti kraj mene. A s Tobom, s Tobom Isuse, svladati ću sve zapreke, pa bile i ne znam kako velike. Budeš li tražio borbe, budeš li tražio žrtve, Isuse, ja Ti već sada unaprijed sve prikazujem, ali i molim u časovima borbe, u časovima žrtve podaj milosti i snage. Isuse, ne dopusti da kada ohladi ljuba u srcu mojemu, već daj, da Te svakim danom sve više ljubim, Isuse, da Te ljubim u vijeke!

Kako mi se ipak duša čudnim ispunja nekim čuvstvima. Ne znam to kako da nazovem, tako šta nikada jer još ne osjetih. Je li žalost ili tuga – nije ta duša se raduje moja. Strah – bojazan neka, Isuse, jer ne znam šta je tek tako žudno osjećanje. Od kuće odlazim u svijet, Isuse. Odlazim – a hoću li još kada kod kuće ovako lijepo sprovoditi dane? Ne budem li odsad samo gost u kući na dana nekoliko kad se vratim? I to još nekoliko puta (a onda, onda Isuse, u samostan!?) A sobica moja? Malena, neugledna, a meni ipak toliko mila. O koliko sam ugodnih časova u njoj proživjela, koliko dragih uspomena ona za mene krije. A sada je ostaviti? Hoće li mi još gdje biti tako lijepo u njoj kao što mi bilo? Sobica moja! Isuse, Tvoja volja iz sobice male ove da izađem, svijetu da zirnem u oči, sa svijetom u koštac da se uhvatim u svijetu da radim na slavu Tvoju. Idem, Isuse, idem! Ti ćeš dati snage, Ti ćeš dati jakosti. Gospode, za Tebe raditi, za Tebe trpjeti, za Tebe podnašati!

Bože, sve na slavu Tvoju!
3. XI. 1920.

Isuse! Još sam danas ovdje, a sutra Isuse, Isuse, Ti me nećeš ostaviti, Ti ćeš ostati uza me. Dopustiti ćeš, Gospode, da prije no umrem učinim nešto za Tebe? Evo šalješ me, priliku mi pružaš da radim, radim na slavu Tvoju, za spasenje duša neumrlih. O koliko radosti za dušu moju! Isuse, pomoći i milosti podaj, snage podaj, odvažnsoti i ustrajnosti podaj, ta, Ti poznaš slabost i nemoć moju. Isuse! Isuse, s Tobom idem, s Tobom ću raditi na slavu Bogu, za spasenje duša neumrlih!

Bože moj – sve moje!
4. XI. 1920.

Isuse, nemoj me ostaviti! Znam, vjerujem Ti da mene nećeš ostaviti odviše jer me ljubiš, Isuse!

+++

Anđele sveti, čuvaru moj

Čuvaj me, štiti i brani.
Napast kad dođe
il’ drugi boj
Uza me tada stani.
Na koraku svakom
uza me stoj,
Anđele sveti,
čuvaru moj!

+++

Ti za njega čuvaj srce moje

U okrilju, Majko, svetom Tvojem
Ti me vodi na života putu,
Nevinost sačuvaj mi skutu
U srcu me, Majko, nosi svojem.

Ne daj dušu svijet da moju smuti,
Ne daj svijetu da se poda duša,
Ne daj glase mamne da mu sluša,
Kristu, Kristu, Ti je vazda puti.

Majko, Majko, Ti me vodi Kristu,
Ti za njega čuvaj srce moje,
A i dušu sačuvaj mi čistu.

Uzmi, Majko, u okrilje svoje
Na života da ne padnem putu
Uzmi, uzmi dijete Tvoje.

---

[1] Nasljeduj Krista.

[2] Antun Akšamović, bosansko-srijemski i đakovački biskup (1875.-1959.).

[3] Nasljeduj Krista.

[4] Riječ nečitljiva.

[5] Jedna riječ nečitljiva.

[6] Prijevod: Na veću slavu Božju.

[7] Katarina Katica Dušić, Daničina prijateljica, kasnije redovnica Kćeri Božje ljubavi.

[8] Križićem označavamo Daničina osobna razmatranja.

[9] Daničina sestra Zorka utopila se u rijeci Savi za vrijeme kupanja.

[10] Jedna rečenica nečitljiva.

[11] Jedna riječ nečitljiva.

[12] Nejasno.

[13] Jedna riječ nečitljiva.

[14] Nismo do sada našli u pisanoj ostavštini ovih razmatranja.

[15] Katarina Katica Dušić, kasnije redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi koja je dobila ime s. Franciska.

[16] Šteta, Danice!

[17] Danica ovaj dan nije ništa drugo napisala.

[18] Danica je slušala svoga ispovjednika koji ju je savjetovao da ne radi po noći, te da manje moli kad je teško bolesna.

[19] Jedna riječ nečitiljiva.

[20] Čini se da je Danica ovu pjesmu spjevala svojoj sestri Zorki koja se utopila u Savi za vrijeme kupanja, ali zacijelo misli i na sebe kao ružu u vrtu.

[21] Brat je Branko studirao u Pragu.

[22] Danici Kaurić, prijateljici.

[23] Na veću slavu Božju!

[24] U prijevodu: Bogu hvala!

[25] Ovih dana Danica ništa nije napisala, vjerojatno zbog bolova.