Danica Širola

DNEVNIK 1923.

Bože moj – sve moje!
22. III. 1923., Veliki četvrtak

Isuse – Bože moj!

Već je gusta koprena noći prekrila izmučeni dan – već i utihnulo sve oko mene, da ja sama u sobici svojoj hoću noći ove svete s Tobom da bdijem. Izmučena i bolna duša danas s mnogo suza od boli velike kako je radosno ipak kitilo svježim cvijećem mali oltarić – Ljubičice modre i bijele poput snijega, a među njima blijedo se krade svjetlo uljenice male do Presvetoga Srca Tvojega, moj Isuse! A sveta tišina tako godi izmučenoj duši mojoj. Da Isuse, gledam Te u krugu milih Ti učenika (…)^[1]djelom svetim jednim ljubav onu svoju neizmjernu, gledam, kako i na mene pogled svraćaš oka svojega govoreći: „Uzmite i jedite ovo je Tijelo moje.“ Gledam i zaboravljam časkom bol duše svoje – jer je radost velika. I vidim, da vidim svu veličinu duhovnosti što je dugujem Tebi i za sebe i za čitavi rod ljudski. Zahvalnost vidim, što je dugujem i tako malo uzvraćam.

Isuse, dopusti i ja ko sveti Ivan na Presveto Srce Tvoje da prislonim umornu glavu svoju, da slušam kucaje Tvojega Srca (što mi samo u snu više puta dopuštaš) da, Isuse, i da Ti pričam mnogo, mnogo – jer nikoga nemam kome bih govoriti mogla. – Mnogo je minulo dana kako se ni Tebi ne usudih mnogo govoriti. Ne tako, ne tako govorila sam ja Tebi, Isuse, uvijek, govorila mnogo tek pisati nisam htjela.[2] Nije li me i odluka vezala moja? Ta, čvrsto sam odlučila – ni riječi više. – Ova odluka ništa ne vrijedi – bilo mi rečeno. – A zašto danas opet? Bože moj, Ti najbolje znaš da bih ja šutjeti ipak najvolila. Onako kako je na veću slavu Tvoju – ono Tebi što je milije, ono Ti što želiš, moj Isuse, Bože moj!

Da Ti pričam, Isuse, i opet ono što već znadeš? – Slušaj, bit će mi lakše. – U bolima i kušnjama teškim mučio si mi dušu, a u njoj je želja da Te ljubi sve više i više rasla. Da, Isuse, uvijek ista ona želja, da Te ljubim više od sviju – samo što je svakog dana veća. – Koliko teškoća, koliko boli prepatih. Može li to da se opiše? – Zapuštenost, samoću, pa i Ti kad si me ostavio bilo je duši da svisne. A kad zirnem pogledom dublje u dušu svoju? O kako je izmučena, izgrđena i iznakažena. Suhoća, nemarnost u molitvi, rastresenost i zapuštanje razmatranja. Odvratnost koji puta u molitvi, odvratni mi bili i ljudi najgore ispovjednici i ispovjedaonice. Bježala sam ljude, a da me nije vezala zapovijed i volja Tvoja bježala bih i od ispovijedi. A one sumnje? Milosrđe, Bože moje milosrđe! O kako boli kad gledam dušu tako iznakaženu, dušu koja bi sva htjela lijepa da bude jer je Ti lijepu želiš, uza Te u raju. I tako u mukama prolazili dani, sedmice i mjeseci. Bilo je i suza dok već naposljetku, predavši se u Tvoje ruke, od boli velike otupila i duša moja. A uz rad i naporno učenje sve je bilo manje vremena i misliti na to. Kako je bilo teško kad se trebalo pripravljati za kolokvije. U dane nekoje borbe duše bile su tolike da uz sav napor i trud učiti nijesam mogla. Sve od knjige vraćala se misao na bol, koja mučila mi dušu. Ipak se Gospodin smilovao i pomalo mogoh se sabrati toliko da sam učiti mogla. A posla bilo je mnogo, mnogo. Sve dan za danom sjedila sam po 14-15 sati nepomično bez odmora uz knjigu. – Ispiti prošli, Bogu hvala, dobro, tek posljedni predmet kemiju nijesam mogla svladati – izdale me tjelesne snage. Ipak sam nekako odgovorila, a dan nakon toga već mi pozlilo. Bilo je to u nedjelju 4. III. kako sam se prije ručka srušila. Kako su se kod kuće uplašili. A onda noć, čitava noć bila je borba na život i smrt. Pripravljala sam se na smrt, tek nijesam znala kako. Što moram moliti, kako moram moliti, a ja ne znam molitava za umiruće. Grozna bila mi je pomisao umrijeti bez svete ispovjedi. Ispitivala sam si savjest sve u onoj nutarnjoj muci, da znam barem što bih rekla ispovjedniku da se sad mogu ispovjediti. I – to mi je bila najveća muka, nijesam ništa znala. Je l’ de, Isuse, nisam ja još za umrijeti, kad se ne znam ni za smrt pripraviti. A ja još ni zasluga nikakovih za nebo nemam, a ja bih ipak htjela u nebo. – Pa kad nijesam znala drugo, kajala sam se od srca za sve grijehe života svojega. – Ali nije dobri Bog htio da ja umrem. – Tek ležati mi bilo u krevetu kroz 3 sedmice. Ustala sam ja ipak koji put da mogu u crkvu k sv. Pričesti pa onda opet u krevet. – Upala živaca – opet se povratila, stara moja bolest od ono prije 3 godine. – Uz radost koju osjećah zbog boli tjelesnih, radost da evo u korizmi mogu i opet malo trpjeti s Isusom i za Isusa i prikazati mu sve boli svoje za njegove velike nakane, za spasenje duša, za sv. Crkvu, za dobre svećenike – kao da se izgubile one boli duševne. – Gospode, zaista kako je velika ljubav Tvoja. Koliko se Ti brineš za dušu moju. Povukao si me iz one vreve i buke svijeta i škole, povukao si me i od ovoga rada u tišinu sobice moje i tu u ovo sveto vrijeme korizme malo u sebe da uđem, više da se obazrem na dušu svoju, više da se molim i da trpim. I onih nekoliko knjiga, što si po požrtvovnoj i svetoj duši jednoj uručio u ruke moje, sipalo je upravo blagi melem na ispaćenu dušu moju. – Da, Gospode, ni za najvećih boli nije klonula duša moja. Dao si mi mnoge milosti, a najveća je ona tiha sreća duše moje (znaš od dana onoga), sreća, koje pomutiti ne mogu ni teškoće ni boli najveće.

Povratio si mir duši mojoj. I žar i toplotu i ljubav. O kako se od srca moglo moliti i sve to kao da mi povratilo i tjelesnu snagu. Liječnika sam htjela uvjeriti ništa da mi nije, samo mi nije bilo moguće. Ipak me oslobodio ležanja.

Nedjelja Cvjetnica i Veliki ponedjeljak bijahu ti sretni dani. Bože moj, pomislih u sebi hoću li Uskrsa dan provesti u ovakoj radosti – ta, Božićne sam dane preplakala. Ili mi ovo malo utjehe šalješ, e mi jačaš dušu za nove i teže kušnje i križeve. Ja radosno primam i jedno i drugo. Ono daj što je na veću slavu Tvoju, ono, što je volja Tvoja sveta.

Kratak bje mir, što si ga dao duši mojoj, Gospode, jer već utorak uzvitla oluju u duši, novu donije mi jednu bol. Gospode, dušu si mi okrijepio pa sad može i opet da trpi. Bij je koliko hoćeš, samo mi milosti ne uskrati svoje.

„Žalosna je duša moja do smrti“, rekao si učenicima svojim polazeći nakon posljednje večere na molitvu u Getsemani. – Žalosna je duša moja – vapim i ja, Gospode, pa me evo s Tobom u tuzi s Tobom tugu da dijelim, u bolima s Tobom da trpim. – Vidim gdje Ti anđeo pruža kalež pun gorčine da popiješ. Isuse, Isuse, stani, ne pij sam, i meni daj malo okusiti boli i gorkosti Tvoje. Ah, Isuse dobri, gledam na sat. Nije li to ono doba kad si se Ti pripravljao na najveće muke? – „Bdijte i molite“, rekao si učenicima svojim, a oni zaspaše. Ostavili Te sama. Ja, Isuse, ja hoću s Tobom da bdijem s tobom da se molim i s Tobom da trpim. Evo me, smijem li stati uza Te? Isuse, Isuse, vidiš li što mi se u srcu rađa? Želja, velika želja da umjesto Tebe pijem onu gorku čašu – ne malo da Ti olakšam, već svu da ispijem, da svu bol umjesto Tebe osjetim. Umjesto Tebe, mene da vojnici vežu, mene da pogrđuju, bičuju, trnjem krune, meni da stave na ramena onaj teški križ – Isuse, ja bih htjela umjesto Tebe trpjeti sve, sve, samo da Tebe ništa ne muče. – Ja bih htjela, ja bih htjela, da, a što ja mogu? Isuse moj! – Ja bih Te ljubiti jako, jako htjela, Isuse, jako, više no Te svi drugi vole – Bože moj!

Promatrajući veliku bol i muku Tvoju, smijem li danas o svojoj boli i govoriti. Ta, ona je tako neznatna prema muci Tvojoj, a ja je prikazala Tebi i radujem se zajedno s Tobom trpjeti da mogu. Samo mi je jedna pomisao grozna iz muke moje. Kad se to spomenem samo, pune su mi oči suza a dušu prožme bol velika, velika. Isuse, moguće Ti smetam? Ah, oprosti, oprosti, Isuse, Bože moj. – Nagoni me na to grozna pomisao svima da smetam, svima da sam na teret. Davna je to sumnja koja se uvukla u dušu moju, a prije 2 dana doznah i spoznah kako je opravdana. Ja svima smetam, da smetam u molitvi. Rečeno mi je tako. Kad sam ja u crkvi, ne može se moliti – jednom riječi svima svagdje ja smetam i bunim. Kako mi je teško kad ne znam kuda da se sklonem i sakrijem, jer svagdje je netko kome mogu smetati. – Da samo navedem sve misli, koje mi se vrze glavom, rekli bi mi da sam poludjela. – Pa moguće jesam – Isuse, ali Danica makar i luda, bit će Tvoja.

+ + +

Bože moj – sve moje!
Ad maiorem Dei gloriam!^[3]

Gdje je ona ljubav prava
Što ko rose biser kapi
Na suncu se Božjem blista.
Gdje je ona ljubav prava,
Ona ljubav sveta – čista?

Tko da izbroji sjajne zvijezde, za vedre noći na nebeskom što svodu sjaju? Tko da ih izbroji? Da- bezbroj, bezbroj ih je, a ipak svaka vrši volju Stvoritelja svojega. Zašto ih je stvorio Gospodin? U mraku da svijetle – svjetlom svojim njegovo da slave ime. A zvjezdice? Dane i godine, stoljeća i tisućljeća vrše, vjerno vrše volju stvoritelja svojega. Kako živo nekih blista sjaj, ko reći da hoće: „Ja Stvoritelja vršim volju svetu!“ I cvjetove šarne po poljima cvjetnim, tko da izbroji? Da – bezbroj, bezbroj ih ima, a i od njih svaki vrši volju Stvoritelja svojega. Cvjeta – miriše – Gospodu cvjeta koji ga je stvorio, Gospodu miriše koji mu je život dao. Kako blagi nježni uzdiže se miris nekih, ko reći da želi: „Ja Stvoritelja vršim volju svetu!“ A i srca ljudska – tko da ih izbroji? Da – bezbroj, bezbroj ih bilo i bezbroj ih još ima. A srca ova? Vrše li ona volju Stvoritelja svojega?

O, ljudsko srce! Jedino je samo što Stvoritelj od Tebe traži – jedno je samo. On želi ljubav da mu uzvratiš. Može li pogledati na zvjezdice sjajem blistavim što Ti dovikuju sjajem: „Mi ljubimo Boga! Stvoritelja vršimo volju svetu.“ – „Možeš li ih pogledati, možeš li im doviknuti – i ja ljubim Boga! Stvoritelja vršim volju svetu? Možeš li i cvjetićima odgovor dati, cvjetićima koji Ti zbore: ‘Mi ljubimo Boga! Mi uzvraćamo ljubav Stvoritelju svojemu!’ Možeš li im odgovoriti: ‘I ja ljubim Boga, i ja uzvraćam ljubav Stvoritelju svojemu’?“

O, ljudsko srce?

Ljubav – riječ jedna samo, od nekoliko tek glasova, riječ jedna – a značenje njezino kako je duboko, kako je široko. Ima li srce ljudsko koje, ljubavi u kojem nema? Ne, ne, ta, svako srce, više ili manje ljubavi je puno. Srca ljudska ljubavi su puna, a ipak kako malo, kako malo ih ima, koji pravo razumiju što znači riječ ljubav, kako malo ih ima koji znadu što je ljubav prava, koji znadu, gdje je ljubav prava. A što je uzrok nepoznavanju ljubavi ove? Uzrok? Ne, nije daleko. Ne znadu, jer ne pitaju, ne istražuju gdje je izvor ljubavi prave i svrha njena što je. Srce tek osjeća da je ljubav u njemu, al’ još veća od osjećaja ovog u njemu.

+ + +

Bože moj – sve moje!
19. IV. 1923.

Što u srcu razbukti se plamen ovaj vući, taki,
Mislim – razbit će mi grudi srca moga kucaj svaki,
Pa mi srce pali, žeže i sve viče mori, mori,
Moj Isuse, ljubav to je za Te što u srcu gori.

Gospode! Milost jednu molim – milost da ja vršit volju Tvoju svetu uvijek, svagdje i u svemu mogu. Milost daj mi ovu, a onda, onda traži od mene što god bilo…

Bože moj kakova se opet razvi borba u duši mojoj. Borba ova kako mi je teška, kad razabrat ne mogu Ti što želiš, što je Tebi milo, a Ti znadeš, je l’ de, srca moga da je želja samo ono vršit što Ti želiš i Tebi što je milo. Isuse, Bože moj!

Evo me ležim u krevetu i razmišljam i razmišljam što mi je činiti. I žarki se uzdasi često k Tebi viju, Isuse. – Prolaze mi tako sati jedan za drugim. Malo čitam (iz života sv. Terezije), ne mogu mnogo jer me zaboli glava, a i oči me izdaju pa se sve zavrti i zamuti pred očima, čim malo sabranije u nešto pogledam. Tad opet prestanem, pa malo razmišljam, onda opet uhvatim krunicu i njome da se pozabavim – a sada – evo uhvatih olovku i bilježnicu ovu. – Zašto opet, Isuse? Ah, da barem ne smijem. Nemam druge bilježnice kod kuće, pa u ovu pišem, prem je bila namijenjena za nešto posve drugo. – Što želiš da ja činim, Gospode? Da Ti kažem zašto nemir mi u duši i borba ova odakle se razvi. – Liječnik traži od mene u krevetu još neko vrijeme da ležim e se daljne napredovanje bolesti zapriječi. – I to još nije dosta. Rekao je da će sam doći k meni i prigledati kako mi ide. – A o učenju ni o radu kakovu ni da čuje.

Morate žrtvovati ovaj semestar, a kad je vidio kako je to meni teško, nastavio je: Da pokušate raditi, izdržali biste 8 ili najviše 14 dana, a moglo bi vam to mnogo, mnogo nauditi. – Na dopust – već je napisana i liječnička svjedodžba – treba ozdraviti od upale živaca. To liječnik. – A moji kod kuće? – Istina zabrinuti su za moje zdravlje, ali im je ipak nekako čudno da ležim a ništa mi nije. Tako se izraziše, pa da i njima na volju bude, pridignem se koji puta i k stolu ustanem da ih ne mučim. – A ja sama? – Ah, Isuse, u meni samoj naviše suprotivštine ima. Prvo i najteže, što se podnijeti ne da – toliko dana biti bez sv. Pričesti. Bez Tebe, Isuse! – Ah, sve, sve, samo bez Tebe ne, Isuse, Bože moj! – Mogu li me oni razumjeti? Ne razumiju moji sve težnje a i velike potrebe duši mojoj, Isuse, pa ja da zanemarim sv. Pričest a svojom krivnjom – ta, nije meni tako zlo da ne mogu izaći. – Zato i idem, a tome se kod kuće nitko ne protivi, idem u jutro svako na sv. Pričest. Ne ustanem tako rano kao obično, prem mi je zaista teško ležati tako dugo. A kad se ustanem – s Tobom, Isuse – nije mi više teško, ako je onda ležati…

Drugo je što su od mene zahtijevali da tražim dopust. Ne smijem na predavanja – a ispit? O, kako je to velika kušnja, Isuse moj! – A u meni sve nešto gori – kako da to izdržim. Da, kad pomislim na samostan, kako me stegne nešto u grudima. Poslije ispita tek u samostan – Bože moj – a po mojem radu – ja ništa ne radim, već me evo strpaše u krevet ionako veliku već lijenost moju još više da podupirem. Ne smijem na to ni da pomislim. Tebi se, Bože moj, sva predajem, Tebi se cijela u ruke dajem – čini sa mnom što je Tvoja sveta volja. Gospode, daj mi upoznati jasno volju Tvoju svetu, jer se bojim da činim moguće što god, Tebi što nije milo.

Unatoč zabrani liječnika odlučila sam pokušati ipak pomalo da radim i pripremim se za ispit barem iz fizike. Bože moj – ne znam činim li pravo, zato se razvila borba u duši mojoj. Ta, ja mislim da nije tako zlo kako to liječnik drži. Meni se čini, kad boli malo popuste, da mi je posve dobro, pa sam zaista i u savjesti nemirna da hinim bolesnika – a ja sam zdrava. O, kako mi je teško u časovima takvim. – Najvolila bih onda skočit i odbježati u školu. – Bila sam jučer na predavanju iz fizike. O, kako mi nanovo upali želju da slušam predavanja. Odlučila sam ići na predavanja samo iz fizike. – Isuse, činim li krivo? Ta, meni ništa nije. A ipak malo sam nemirna – sve se nešto bojim. O Bože moj, kad bih ja znala što je milije Tebi – činila bih samo ono, što je Tebi milo, pa makar kraj toga mnogo pretrpi srce moje. – I treće je, što me mnogo muči, da zapravo meni ništa nije, a izustilo se toliko riječi o bolesti mojoj. – Sve mislim, krivo sam se liječniku izrazila, rekla sam mu odviše. Još onako jako kad boli malo se smirim, ali čim malo popuste boli, evo opet nemira u mojoj duši.

Isuse – Bože moj!

Takove se eto neprestano misli vrzu glavom mojom. – Borim se sama sa sobom i još uvijek nijesam načistu što je najbolje – i Tebi najmilije da učinim. – A ipak me često iz misli ovakih prekine pogled na Tebe – Srce presveto Tvoje – Isuse moj. I onda, onda zaboravim na sve, pa ko izvan sebe vinem se uzdasima, mišlju i srcem k Tebi i želim samo jedno – želim samo ljubiti Tebe – Tebe Isuse. – Želim Te ljubiti jako, jako više nego Te svi drugi vole – Isuse, htjela bih da moja ljubav velika bude – da, htjela bih da Te ja ljubim najviše. O, kako želja ova izmori srce moje, Gospode!

+ + +

Bože moj – sve moje!
14. IV. 1923.

Moj Isuse, kako ljubav moja srce mori,
Kako ljubav u njemu vruće plamti, bukti, gori.
I ne veća ljubav bira [biva]– premale su grudi
Jer Te srce ljubit želi više neg svi ljudi.

Isuse, Isuse! Evo me i opet u krevetu. Bila sam na jednom satu predavanja iz fizike. Malo me umorilo pa sad e što jače boli glava. – Ali to je samo malo – to ništa ne smeta – Isuse moj! Sad sam i opet u krevetu, sama u sobici mojoj. Nikoga nema ni blizu, nit ne čujem štropota nit razgovora – sama sam u sobici svojoj s Tobom, Isuse. – Kako je meni lijepo kad sam sama. Kad sam ovako daleko od svijeta vreve i buke tad osjećam, Ti da si mi tako blizu. – Ne znam kako da izrečem ono što osjećam, jer mi riječi ne dostaje. A još se pravo ni snaći ne mogu. Treba prije k svijesti da se dozovem, Isuse, šta se to sa mnom zbiva? Usred boli i tijela i duše odakle radost onolika. – Uvijek miso mi na isto skreće. – Zirnuh okom duše svoje u štalicu Betlehema, u kućicu Nazareta – na Kalvariju – u tabernakul zirnuh – i što vidjeh…? Isuse, Isuse, u jaslicama ručicama si malenim pokazivao na Srce svoje – na Kalvariji vidjeh Srce Tvoje probodeno a u tabernakulu – da tuj vidjeh krunu trnja savijenu oko Srca Tvoga – i u tabernakulu – onda što se razvi u duši mojoj – može li se riječima da kaže. – Neki zanos sveti kano vihor vjetra i oluje uhvati me želja, koja već ionako srce mori. Uzdigne je, uzvitla – svom je silom probit htjelo i srce i grudi. – Moj Isuse, ljubiti Te hoću od svih više! – viknula sam iza glasa, znam još – jednom – ili više puta, ne znam. Jer zanosa ovog vrijeme trajalo je dulje. Kako dugo, ni to ne znam… Tek pomalo kad se opet svijest povrati još su uvijek usnice mi šaputale stija: više, više, više.[4]

Isuse, Isuse, sa mnom ovo što se zbiva? Još se pravo snaći ja ne mogu. Ta, u srcu kao živi oganj da mi gori, pa sve pali, muči me i mori. – Isuse, Bože moj umori me želja da Te ljubim.

Isuse! Srce moje tako je maleno. Jadno srce! – A odakle u njemu želja ova velika tolika? – Ti sam, je l’ de, ubacio si iskru želje ove u srce moje. Isuse, de pogledaj sada što si učinio. Iskra mala upalila plamen, pa sad vatra živa se razbukti. Gori, gori svakog je dana jače dušu prožima mi cijelu, svakog dana odjekuju glasi, al’ sve jači, da sve jači.

Hoću, Bože

Hoću, Bože, da Te ljubim više
No anđela korovi Te ljube,
No svetaca zborovi Te ljube,
No svi ljudi na zemlji što ljube,
Hoću da Te ja ljubim najviše!

Isuse, Bože moj!
Bože moj – sve moje!
15. IV. 1923.

Ja vjerujem, moj Isuse,
Da me ljubav Tvoja prati
I ljubavi da se Tvoje
Meni ništa baš ne krati.

I u vjeri ovoj živoj
Sve mi srce jače bije
I plaši me – u mom srcu
Ljubavi da dosta nije.

Da, da, ljubav mi je mala
Al’ mi srce vruće želi
Da Te ljubi – više nego
Nebo – svijet Te ljubi cijeli.

Isuse moj! Sve me nešto plaši – kako mi dani prolaze? Što ja radim? Jesam li ja zaista bolesna – ili je to samo lijenost moja. – Istina, glava boli, a i tijelom čudno mi je neko osjećanje. Ipak, ipak, je l’ de, ja bih raditi mogla – a ja ništa, baš ništa ne radim. – Ne smijem – poslušnost nalaže tako. – Ah, kako se ja teško svladati moram mnogo puta, osobito kad se ispita spomenem. U časovima takim umiruje me samo pomisao: Volja to je Božja. I ovu žrtvu dobri Bog od mene traži. Zar da mu je uskratim? – Ne, ne, Isuse Bože moj! Evo me, evo me, spremna sam vršiti sve što god tražiš od mene. – Ne razbijam si više glavu što i kako će biti. U Tvoje predah se svete ruke – sve prepuštam Tebi i znam Ti ćeš učiniti onako kako je najbolje – Isuse, nemoj me štediti. Odredi ono što je na slavu veću Tvoju, pa trebali kraj toga da podnašam ne znam koliko, i boli budu li velike i teške – sve, sve ih unaprijed prikazujem Tebi. Gospode, daj dopusti, da smijem i da mogu vršiti volju Tvoju svetu. Ne radim ništa, a ipak kako mi vrijeme brzo prolazi. – U tišini i samoći sve se više duša moja k Tebi uzdiže – neprestano, da bez odmora uza Te je miso moja i sve pazi časak da joj ne izmakne koji. Isuse!

+ + +

Bože moj – sve moje!
16. IV. 1923.

Isuse! O kolika želja mi je da Te ljubim. – Već se bojim – Bože moj, ta, duša moja prožeta je cijela željom ovom. I sve veća – i sve veća dana svakog želja mi je ova. A dana ovih zadnjih kako mi se silno dizat stala. I sve većom sad se diže snagom – ta, na čase i svijest kao da mi oduzimlje. Ne znam šta se sa mnom zbiva ovo. Bože moj!

Da Isuse, ljubit bih Te htjela mnogo, mnogo – više, više no svi što Te vole. – A kako je teško kad ja pogledam bijedu ovu, duša moja u kojoj se nalazi. Kako je nemirna i slaba bez pomoći Tvoje, Isuse.

Osamljena – sama u kušnjama teškim, kako ću ustrajati, Isuse, ako mi Ti ne pomogneš. – A ja vjerujem, živo vjerujem u ljubav Tvoju, znam, Ti kušaš i teškoće šalješ, a da se uzdržati mogu, Ti sam jačiš. I križ teški šalješ i onda kad je već pretežak Ti sam nositi pomažeš. I onda, ah, i onda, kad me samu ostavljaš, kad dopuštaš osjetim Tebe da nema – znam i vjerujem Ti da me gledaš i blagim pogledom oka svoga da me pratiš. A časovi ovi tako su teški – Isuse. – Ne kažem, Isuse, ovo da se potužim niti zato da utjehu molim.

Isuse, Tvoja ovo je sveta volja. A ja je vršiti smijem – hvala, hvala, moj Isuse. – O, daj uvijek da smijem vršiti volju Tvoju svetu. Daj mi milost da je vršiti mogu, pa onda traži od mene što god bilo. Želiš li me ovako bez utjehe i čitav život – ja sam spremna i rado ću trpjeti Ti kad želiš. A ipak, sama ne znam kako da razumijem ovo čudno stanje duše moje.

Oko mene kao pustoš velika da se prostire. Osobito u časove neke. – Htjela bih osjetiti nazočnost Tvoju, htjela bih osjetiti toplinu, koja iz ljubavi izvire Tvoje, iz ljubavi u koju tako ja živo vjerujem. – A umjesto toga meni je sve pusto – prazno. – Ah, kako je teško kad Tebe nema, Isuse. – Al’ mi duša ne miruje, već Te neumorno traži praćena onom neizmjernom željom srca mojega, željom, koja hoće da Te ljubi mnogo, mnogo, znaš najviše. O, kako se zna samo uzdignuti više puta, pa onda kad se Ti zaista malo približiš (kao ono dva prije dana) jadno ovo moje malo srce izdržati ne može. – Zanese me na časove tako, e ne znam jesam li kod svijesti ili nijesam – a nakon toga ona silna radost – je l’ de, Isuse, odmora malo u bolima teškim moje duše. To je što ne razumijem – Kad pustoš i suša silna u duši mojoj – teška je onda, ali kako u isto vrijeme i radost neka, radost uz bol i suze, radost baš jer i na ovaj način trpjeti malo mogu i boli svoje prikazati Tebi, Isuse. A kako uz osjećaj osamljenosti i pustoši onaj silni žar mi diže u srcu? Kako, kako, te je dana svakoga to veći – jači – Isuse moj – ne razumijem toga. – I neću glavu da si time tarem. Ti pripuštaš, Ti daješ, Ti šalješ – o kako je velika, da neizmjerna ljubav Tvoja. I ovu silnu ljubav meni daješ – meni, Isuse – stvoru bijednomu tako. Moja duša tako je bijedna, tako jadna – mlaka, suha ko pustinja široka, toliko nagrđena grijesima mnogim, i Tebe to ne smeta. Ljubav Tvoja prelazi preko svega, ljubavi Tvojoj ništa ne smeta. – Ti mene jako ljubiš moj Isuse! – Ah, kako, kako onda srce moje mirno da ostane – je li čudno žar onoliki u njemu da se razbukti, je li čudno da se uznese toliko. – Kao vihor, što podigne oluju, ko bujica silom što prodire, želja srca mojega, Tebe, Isuse, da ljubi, podiže se silna.

Isuse moj, Isuse moj!

Koliko me iznenadila danas nježna ova pažnja, što je pokazaše neke djevojke iz Krašića. – Dođoše po nekom poslu u Zagreb pa su potražile i mene. – Da vidimo što radi i kako živi dobra naša gospodična. Mnogo, mnogo vam pozdrava i od ljudi a najviše od djece, koja nikako ne mogu da zaborave dobru malu gospodičnu Danicu. – Od djece mi pozdrav nose, od mojih mališa iz Krašića. – O, koliko sam među njima slatkih provela časova. Moja draga, draga i dobra dječica. I uspomene same kako su mi drage… Zašto sam ih danas opet ponovila? – Isuse, a prva sveta Pričest – ah, i onaj gorki čas rastajanja – Bože, Tvoja bila je tako sveta volja, neka bude hvaljeno i slavljeno ime Tvoje uvijeke.

+ + +

Bože moj – sve moje!17. IV. 1923.

Tako mi je danas teško na srcu, Isuse! – U metežu oko mene što se vije ne znam izlaza. Oh, kad bih razabrati mogla što je Tvoja sveta volje, Gospode? – Morala bih ležati u krevetu, a nekima to nije pravo. Znam, znam da ja samo hinim bolest – ta, meni ništa nije – a ipak moram na dopust. Zašto liječnik traži ovo tako odrješito. A ono u školi danas. – Zašto se opirao gospodin profesor da mi potpiše indeks? Boji se zar, da neću dolaziti na predavanja. – Hoću, hoću makar mi i podijele dopust. – Ili, što da učinim? Toliko opet boli je u duši. Hvala Ti, Gospode!

+ + +

Bože moj – sve moje!
18. IV. 1923.[5]

Danas opet puna duša gorčine i boli – danas na dan moga rođendana. A ipak koliko sam mogla moliti. Baš se radujem, jer sam Ti, Isuse, mogla reći sve, sve, što mi je bilo na srcu. Sve uzdahe moje, i sve molitve moje Ti si čuo – Bože moj! – Isuse, ljubiti, ljubiti Tebe mnogo više nego Te svi drugi vole – Isuse, ljubiti. – I prva što mi je bila čestitka. – Za rana jutra, dok još mislim nisam izustila ni riječi (već sam s Tobom, moj Isuse!) u crkvi pristupila je k meni neka gospođa, stavila pred mene sliku Marije Majke dobroga savjeta i šapnula mi tiho: „Molite devetnicu Majci dobroga savjeta.“ Kako se čudno mene dojmila ova zgoda. Zašto je baš danas došla, kao da je znala da za mene nije obični dan. Čemu je baš k meni dolazila, te ja je ne poznam toliko. Bilo kako bilo – došla je ipak u čas zgodan. Ta, u duši mojoj toliki se nizaju upitnici, koji neprestano ječe i odgovora traže, a i u zadnje ove dane sve zgode i nezgode nanizale se teške, te ne znam kuda da se krenem, kako da bolje izađem iz ovoga kaosa. Devetnicu Majci od Dobroga savjeta – počela sam moliti devetnicu.

Marijo, Majko savjeta dobroga,
O moli, moli za mene kod Boga.
U život duše duboki da sađem,
Put pravi Kristu što vodi da nađem,
Da duša ne klone na putu teškome,
O Majko, vodi je Ti k Sinu svome.

Marijo! Evo prvo od Tebe danas riječca je utjehe. I ko zraka sunčana kroz gustu što prodre maglu, što mi dušu obavila tako topla i blaga kao melem pravi pala mi na srce.

O Marijo, Majko savjeta dobroga, moli za mene!

+ + +

Bože moj – sve moje!
19. IV. 1923.

Puna je duša a i srce, mnogo, mnogo ima da Ti kaže. – Sve se vrzu misli amo tamo – gdje da počnem, što najprije da Ti ispričam? Zatvorenih očiju zahvatit ću duboko, duboko^[6] u dušu, pa zrnce tereta koje uhvatim prikazat ću Tebi, Isuse Bože moj! – Evo ga već nosim Isuse. – Maleno je zrnce sakriveno bilo duboko, duboko u duši mojoj. Maleno je, al’ mi dušu tereti toliko. – Zašto baš ovo na površinu da iznesem? Isuse, ta, Tebi je znano, zar još o tome da Ti pričam? Rekoh, prikazat ću Tebi, pa Ti sve prikazujem ono što je ionako već Tebi prikazano. – Bol je ovo moje duše – da rana velika i otvorena.

Isuse, Bože moj!

Ti dobro znadeš koliko mi je želja da Te ljubim i iz želje ove sve su nikle želje druge, u srcu mi što se kriju. Već davno upoznah nemoć i slaboću svoju, upoznah, ali nijesam klonula duhom, jer si Ti uza me, Ti, koji si najjači. Upoznah nemarnost i mlakost svoju u molitvi i razmatranju – da uvijek kako ni moliti ni razmatrati ne znam… Ta, kroz nekoliko godina bila je molitva moja najveća moliti da me naučiš. – Moliti da me naučiš, Isuse – moliti da me naučiš – bile su sve molitve moje, a na razmatranje nijesam mnogo ni mislila, prem sam svakog dana razmatranje obavljala. Nijesam bila upućena dosta, nijesam upoznala pravu vrijednost razmatranja, prem je duša moja potrebu osjećala da zaroni i upozna istine vječne svete. Moliti da me naučiš molila sam mnogo, a kako mi nikada nijesi, Isuse, uskratio ono što sam Te molila i na ove druge trajne i ustrajne molbe nijesi se oglušio. – I kao što je sunce i toplije i ljepše poslije oluje velike kad zasja na nebu – i molitva se tako usadila u srce moje laka mi i mila, a nakon borbe jedne duševne teške – Isuse, bilo je to u Krašiću. Ima tome već sada nekako dvije godine, a još ko danas sjećam se dana onoga… Koliko bje tada radosti u duši mojoj. Kolikom sam radosti uskliknula i kliktala vesela. Naučio me Gospodin moliti! I od dana onoga nije me više mučila briga dobro da ne molim. I onda, da u onim časovima molitva kad mi je bila teška, moliti kad nijesam mogla s ovoga stanovišta bila sam posve mirna.

O Gospode, koliko hvale dugujem Tebi. Ali u duši nova se razvila oluja. – Uz mnoge, mnoge teškoće evo još jedne. – Nije mi više molitva toliko brige zadavala, prem priznati moram, koliko puta bila je nemarna, mlaka, suha i prisiljena. Da, Isuse, evo već blizu godinu dana duša moja ko da je u tami kušnje teške i borbe velike na vrijeme manje onda opet veće, a da pala još nisam, prem sam posrtala mnogi puta – imam da zahvalim samo Tebi, Isuse Bože moj. – Neka hvaljeno i slavljeno bude u sve vjekove ime presveto Tvoje. O, koliko je strpljiv Bog moj sa mnom. – Eto dušu grješnu kako čeka, strpljivo čeka i sam joj u susret ide da se obrati – i Njemu da živi. Koliko me ljubi Bog moj – pa onda zar je krivo, što mi želja najviše da ga ljubim razbukti se onoliko.

Da, Isuse, uz sve teške borbe duše moje, još mi je teže da ja razmatrati ne znam. – Nedugo nakon onih svjetlijih časova s molitvom kad si me bolje upoznao, stala sam sve više razmišljati o razmatranjima. Sve pomalo upoznavala sam važnost, vrijednost i korist ovoga načina molitve – i upoznala sam, tek razmatrati nisam znala, a ni sada još ne znam. Kako sam požudno tražila knjige u kojima bih našla i riječ koju o razmatranju, kako sam tražila zgode s ljudima svetim i dobrim da govorim – o razmatranju, koliko puta pitala sam već savjet. Da, čula sam mnogo toga, pročitala mnogo i držim se u svojim razmatranjima svega što sam čula, i savjeta i primjera – a ipak osjećam u mene još pravo razmatranje da nije. Isuse, nauči me razmatrati molba je svakoga dana duše moje. Koliko sam puta otvorila zlatnu knjižicu, Nasljeduj Krista i pročitala riječi one tako što me uznemiruju. Mnogi se nahode, koji žude za razmatranjem, ali ne nastoje ono raditi, što se za nj traži. – Isuse, a što se traži? – Što mi je činiti – ah, da znam, što mi je činiti…

Znam, znam svemu samo ja sam kriva. Ja žudim za razmatranjem, a ono mi je gdjekada upravo mrsko. Nekako mi se ne da – teško mi je, pa čemu, pomislim više puta, kad ionako ne razumijem dobro. Evo me, Isuse, Ti sam vidiš kako je ružna moja duša, Isuse, ono srce, koje bi htjelo da Te ljubi mnogo, mnogo da – najviše – Isuse, ja Te zar i vrijeđam time? Ah, strašne li pomisli – pa onda je li čudo duša da mi pati? – Ne, ne, ja razmatram i onda kad mi je mrsko i onda kad mi se ne da i onda kad mi je teško – i prikazujem Tebi, Isuse, razmatranje onakovo, kako jest u bijedi svojoj – i sve boli duše koje ga prate. – A ipak mnogo sam put propustila razmatranje – nijesam mogla. – A u ovo zadnje vrijeme, Isuse, o koliko je muke sa razmatranjima mojim…

Počela je ova borba ovih dana prije Uskrsa. Kako sam mnogo molila (a imala sam prilike dosta, jer sam ležala bolesna, a kroz čitav dan sama), molila sam opet nešto za čim mnogo žudim: pravi duševni (duhovni) život da upoznam, da razumijem, u duševnom životu da napredujem. Da, za duševnim životom dubokim, pravim, svetim toliko čeznem – sve više upoznajem kako je jadan život duše moje – jadan, plitak, može li se i nazvati duševnim životom? – Ne znam kako pojavi se čežnja ova u duši mojoj, ne znam kako, tek sve više za duševnim životom dubokim, dubokim i svetim čeznem. – Isuse! – I dana jednoga kad sam se pripravljala na razmatranje i Tvoju zazivala pomoć, moleći i opet u čežnji za životom duše pravim, dubokim, svetim, moleći baš od srca onako žarko iz sve duše – čula sam – Bože moj – čula sam – ja ne znam ni sama ali meni se pričinilo punim glasom izrečeno da je bilo – riječi prave jasne… Tude u razmatranju ću ti progovoriti – Isuse, Bože moj! – O kako sam se prepala. U sobici svojoj bila sam sama, posve sama. – Šta je to sa mnom, pomislih namah – ne znam bijah li u stanju svijesti ili besvijesti – a osjećaje srca i duše mogu li da opišem. – I radost i žalost i tuga i bol čuvstva su, koja su kružila dušom, a ipak je bojazan neka i strah ostao povrh sviju čuvstava ovih. Uzela sam nakon toga knjigu i čitav dan sam čitala, čitala, samo da ne čujem neprestani jek riječi ovih. – I kasnije kad mi miso ipak skrenula je na njih, promislila sam dobro. Fantazija moja, razdraženi bolesni živci i ništa više. – Ili moguće i varka đavlova. – Ne, neću više na to da mislim i nikada to da spominjem. O kako sam vruće molila pomoć Božju. – Ali ne – od dana onoga nema više mira. – Kad god se sam spomenem razmatranja, već čujem riječi ove…

Isuse dobri, zašto me toliko progone. – Ja ih bježim, izbjegavam – a ipak, zašto me toliko muče? Još nije dosta muke i boli u duši, još kušnje dosta velike nisu – je l’ de- ah, bij i udaraj, kušaj i muči koliko hoćeš – samo mi milosti podaj ustrajati da mogu. Gospode, ipak danas mi je veća želja da Te ljubim. Nije ni to još dosta – već muka ova sve veća meni biva. – Ta, razmatranje treba da obavim svaki dan – a ja se razmatranja tako sad bojim. Već s večera kad se pripravljati stanem, obuhvati me strah neki – u noći kad ne spavam sve se bojim i sa strahom očekujem kako se bliži vrijeme razmatranja. Bože moj, zašto se toliko plašim – kako me mogu uznemiriti toliko tek jedan izražaj fantazije i bolesnih živaca. I nije mnogo potrebno da od straha propustim razmatranje. Ta, ionako više puta tako mi je mrsko i odvratno. A razmatrati ja niti ne znam. – I ne znam zaista kako mi prođe onih 20, više puta i 30 minuta razmatranja mojega. A ipak tako želim da se naučim razmatrati, dobro razmatrati. – Sve se bojim oko mene da se pletu varke đavlove – da propustim razmatranje. – Ne, neću makar se toliko siliti na nj moram. Ta, ja prikazujem Tebi Isuse, ovakovo bijedno kako jest. Da znam i da mogu bolje, vršila bih bolje. – A je l’ de, jednom ćeš me ipak naučiti dobro kako se razmatra – a onaj strah silni, Gospode, kako da uklonim. – O Isuse, kako se ja razmatrati bojim. – Čudno mi je samo to što mi riječi ove, koje probudiše strah toliki, svakog dana nameću se tako toplo i milo ko melem na ranu – tople su i mile – a ipak ja se bojim. – Ne znam, zašto ne znam sa mnom ovo što se zbiva. – Mislim da sam luda – posve poludjela – Isuse moj! Milosrđe!

+ + +

Bože moj – sve moje!
20. IV. 1923.

I danas, i danas iz dubine duše moje štogod da izrazim – Isuse, a zašto to činim? – Zar nije bolje tamo duboko u duši sakriveno da ostane. – Meni lakše bude. – Ti me tako strpljivo uvijek slušaš, a i ovaj papir kako je strpljiv. Isuse, a ja bih htjela nešto na slavu Tvoju da radim. Tebi na slavu, Gospode. – A kad zirnem duboko u dušu svoju, ima li štogod da uzveliča slavu Tvoju. – Kreposti? – O kako sam daleko od sviju ili što drugo. – Ah, Gospode, samo su mane dušu moju što nagrđuju, a nitko ih do Tebe ne vidi. – Znam već – te mane treba da iznesem da svi uvide, koliko sam bijedno stvorenje, koliko milosti mi pružaš, a ja kako sam nezahvalna. Da uvide kako strpljivo podnašaš sve opačine moje i opet kolikom me ljubavi susrećeš pa da se dive neizmjernom milosrđu i ljubavi Tvojoj i – Tebe da hvale i slave.

Isuse, Bože moj! Moje priprave za svetu Pričest i zahvale. – Kako se ja pripravljam na svetu Pričest? Može li se to i pripravom nazvati… Istina, uvečer već svakog dana pripravljam srce svoje za doček Gosta najmilijega – najsvetijega, za doček samoga Spasitelja. Pripravljam – da, ali kako. – Koliko puta suhe su mi riječi popraćene suzama. – A i časaka nekoliko prije no Isus dođe mi u srce, koliko puta srce mi je prazno, pusto. Da, ono srce, koje Isusa želi da ljubi mnogo, mnogo – da, najviše. Pa često i sa strahom pomislim ne činim li moguće ovako nedostojnim primanjem grijeh svetogrđa? Pa zahvale moje kako su gdjekad bijedne. – Siromašni Isus, koliko od mene nedostataka podnaša – a On ipak dolazi svaki dan, dolazi rado ja znam, dolazi jer me mnogo ljubi. – Isus – Stanite, stanite svi stvorovi i neba i zemlje i divite se ovoj neizmjernoj ljubavi i dobroti Isusa mojega. Hvalite ga i slavite sa mnom, jer moje su hvale tako neznatne…

+ + +

Bože moj – sve moje!
22. IV. 1923.

I opet mi u duši pustoš neka velika. A kako se ja osjećam sama, posve sama – osamljena od sviju ostavljena? Isuse, i od Tebe zar sam ostavljena? Ne, ne – ja osjećam da me Ti ljubiš, ja vjerujem i u živoj vjeri ovoj lako mi je nekako podnositi osamljenost ovu. I radujem se, radujem u srcu, što me svi zaboraviše. Ne marim za svijet – ne marim, dosta mi je samo Ti da me ljubiš, Isuse!

A ja – ah, ovako bijedna ipak, ipak želja je velika i živa Tebe da ljubim jako, jako – znaš, hoću da Te ljubim više od sviju. – Isuse moj – Bože moj!

Bože moj – sve moje!

Kako da shvaćam u dubinu duše danas, kad su boli tijela tako velike – strašne – ni mislit ne mogu. Slabost mi je u tolikoj mjeri noge da me ne drže više. – Kako se vučem sporo kako koracam, ta, baš u nogama boli su najveće. Da idem do liječnika? I opet da ga mučim – ah, a on će valjda i opet u krevet da me šalje. – Bože moj, evo me, onako kako Ti želiš.

Nakon mnogo vremena kako sam danas toplo i usrdno moliti mogla. Tamo pred tabernakulom molila sam dugo, dugo. – Isuse, molila sam – a što? Bila sam izvanredno vesela, boli da me onako jako pa ja smijem ove boli svoje kao malu žrtvicu prikazati Tebi, Isuse moj. – O, daj, daj i više da boli. Veselim se svetim misijama, veselim se mnogo i hvalim od svega srca Tebi, Gospode, za milost ovu veliku. O, daj, daj mnogo, mnogo da se obrati duša, u duhu da se obnove. Gospode, one duše za koje si Ti prolijevao svetu krv svoju. O, Bože moj, što bih ja mogla učiniti za ove svete misije, što bih ja mogla učiniti da spasim mnogo, vrlo mnogo duša? Što ja mogu, što ovako nemoćna i slaba? Ta, sve molitve svoje u sve dane, sve ugodnosti i neugodnosti, teškoće i boli – sve, sve^[7] već sam prikazala za svete misije. Gospode, tražiš li još koju žrtvu? Daj, daj, ne bojim se žrtve niti jedne. Tebi zar za ljubav mogla bih uskratiti štogod? Da veće boli budu tjelesne, ili duševne – neka boli, neka boli, Isuse. – Da, neka me slutnja obuzima nešto teška, vrlo teška da me čeka. I to u sve dane, dane svetih misija, Gospode, za Tebe i uz pomoć Tvoju, šta može teško da bude?

+ + +

Bože moj – sve moje!
27. IV. 1923.

Boli, boli jako – hodati nikako ne mogu. Teškom mukom uz pomoć štapa bila sam u crkvi – Isuse, boli ali ipak još malo mogu da hodam – do crkve samo. Neka boli, neću na to da mislim. Veselim se, ta, prikazane su boli za svete misije.

Drugo je što hoću da pričam, dobri moj Isuse! Kako, kako da ja ni jednu molbu izreći Tebi ne mogu. Pripravljam se mnogo puta kako ću Te moliti ovo ili ono, pripravljam se kako ću Ti reći – a onda kad se k Tebi priklonim, pred tabernakul kad dođem – i u duhu kad već čujem slatke glasove Tvoje: „Što želiš?“ – Isuse, zašto onda zboriti ne mogu? Nijemo, nijemo gledam, dok mi se veseli uzdah iz grudi vine: „Isuse, Isuse, ono hoću, samo ono hoću Ti što želiš, na veću što je slavu Tvoju i veličanje kraljevstva Božjega. I ni rječce da prozborim od posebne želje svoje. – A jedno ipak mogu uvijek da Ti kažem – znaš Isuse, onu želju moju, da Te ljlubit želim mnogo, mnogo, najviše od sviju. Isuse, ono hoću što Ti želiš. Ja ništa ne želim, ništa, samo ono Ti što želiš. I baš u tome često se plašim. Evo opet jedan neriješen upitnik u duši mojoj. Isuse, činim li moguće krivo, kad si onako zamislim moliti Tebe nešto? Jer to što ja zamišljam moliti moguće nije u skladu s voljom Tvojom svetom? Zašto ja i ne izustim molbe već samo uzdah: “Bože moj, ono što Ti želiš.“ I ovaj upitnik odgovora traži.

Da, dobri moj Isuse, lako je meni s molitvom, ali razmatranja kad se spomenem. O, kako je jadno, a kako ga se samo plašim. – I ono neprestano šaputanje đavlovo (?) plaši me, plaši. Ali ja ne klonem, neću se preplašiti dok si Ti uza me. Samo to mi je žao, Isuse, – razmatrnje moje nije li svaki dan jedan trn u Presveto Srce Tvoje, ono Srce koje mene toliko ljubi? Gospode, ne dopusti u mrežama đavlovim da posrnem i panem. Čuvaj me, Isuse, čuvaj me, ta, Danica je Tvoja.

+ + +

Bože moj – sve moje!
28. IV.1923.

Isuse! Da, imala sam slutnju nešto strašno da mi pripremaš – ali ovo strašno tako grozno, tako užasno da bi moglo biti – to ja zamisliti nijesam mogla.

Isuse, Bože moj!

O, kako sam se prepala od strahote ove – i što mi je najteže, Bože – jesam li sagriješila? – Kako sam zdvojno vikala: Neću, neću! Isuse, zar Ti to dopuštaš, zar Ti tako šta od mene tražiš – ne, ne, ja ne mogu – ne, Ti, je l’ de, Isuse, Ti to ne tražiš. Morala sam ići liječniku, jer s mojim je nogama sve slabije. A on? On se zabrinuo. Nije dobro, rekao je – morat ćemo elektriziranjem pomoći. I nije me to tako uplašilo, jer nijesam još znala što traži. Ali, kad je izustio onu strašnu riječ ah, kad je tražio da se skinem, zdvojno sam skočila i rekla: neću – neću! – O, Bože, onaj čas da sam barem propala u zemlju. – Drugačije se ne može – a vrijeme je već skrajnje da se počne – tvrdio je liječnik, a kako sam ostala nijema ko grob i uzrujana mnogo, pustio me, da promislim, i prekosutra da dođem reći što sam odlučila, ali na posljedice da mislim. – Isuse, nikako se oporaviti ne mogu. Vijest me je ova tako porazila – a moja glava hoće da se razleti. – Bože moj, što želiš da ja činim?

+ + +

Bože moj – sve moje!
29. IV. 1923.

Isuse, Isuse! Ova noć kako je bila strašna. Spavala nijesam nikako. – Bože moj – nije muke dosta, ne ja sam sagriješila – Bože, zar teški je grijeh? Mogu li zar opisati bol koju pati duša moja? Ta, i ja sam danas kliknula toliko puta, neću, ne mogu – nije li to isti povik kao onaj anđela Tvojega, koji govorahu: non serviam Tuam!^[8] Da, anđele one Ti si u pakao bacio. A ja – a ja, Isuse, što će biti sa mnom? Zar sam ja smrtno sagriješila, smrtno – i još me zemlja progutala nije? Isuse, Ti dobro znaš, da ja nikada svojom voljom nijesam ni na najmanje zlo pristala – a ovo, ovo danas, ja sam dobro promislila. – Isuse, moj zar je ovo smrtni grijeh na duši mojoj? Prvi smrtni grijeh. – Ah, ne, ne, Isuse, reci da ovo grijeh smrtni nije. – Isuse, reci da nije smrtni grijeh. – Bože moj, Bože moj, što učinih Tebi? Kako, evo kako Ti uzvraćam ljubav, ja, Isuse – a ja bih Te htjela ljubiti mnogo, više nego Te drugi ljube. – Isuse, sagriješih, ah, kako ću popraviti krivnju svoju?

Razmišljala sam mnogo, mnogo. Pred oči nizale se razne slike budućnosti. – Da obnemognem sasvim, da moram hodati na štake, boli velike – žrtvovala zvanje, samostan, ah, strašnih li odgovornosti pred Bogom. A ipak, ipak i to sve rađe no ono što liječnik traži od mene. Isuse, pa zar zaista postoji dužnost, da se sva moguća sredstva upotrebe za poboljšanje i povratak zdravlja? Zar je to dužnost? Zar bih ja mogla i ono učiniti, što me vrijeđa toliko, naprosto što ja učiniti ne mogu? I zavjet moj da ću učiniti sve moguće za zdravlje svoje samo da mogu doći u samostan, taj zavjet ovdje zar me veže? I na svako ovo pitanje bez prava odgovora zdvojno sam vikala. Nikako neću i ne mogu. – I sve ovako promislivši dobro – onda kad pomislih da to sam Bog od mene traži, prem ja ne vjerujem Bog da bi mogao tako šta tražiti od mene i onda odgovorih, ne, ja to ne mogu. – Evo Bogu odgovaram – neću, ne mogu – nije li to grijeh – smrtni grijeh. Ah, Isuse, daj umiri me malo reci samo smrtni grijeh da nije. Bože moj – mišljah često da nema žrtve koju ja Tebi prikazala ne bih – a evo – sad vidim slabost svoju još više no što sam je poznavala do sad. – Isuse, Isuse, moje milosrđe. Sutra, šta ću sutra? Gospode, ako je moguće neka me mimoiđe čaša ova, ali ne moja Tvoja neka se vrši sveta volja!

+ + +

Bože moj – sve moje!
12. V. 1923.

Isuse! O, sad ja već dosta dobro hodati mogu. – Pomoglo mi – istina boli još jako, jako, ali samo kad se hodati može. Ah, kako mi je bio strašan onaj 30. travanja. U 9 sati izjutra morala sam u bolnicu, a ja – htjela sam u onim časovima groze otići nekuda daleko, daleko, samo da nikome ne dođem na oči. I u času bio je plan gotov – na Mirogoj sve onako teško kako sam hodala. I s tom mišlju otputila sam se u crkvu. O, koliko sam se ovdje isplakala. – „Gospode, što želiš da ja činim“, bio je vapaj moj, zdvojni vapaj moje duše. I molila sam, dugo sam molila. O Bože, kako je silna molitve moć. – Što je klonulo, molitva podiže, što je slabo ona jača, što je teško ona olakšava i tješi – molitva. – I Ti si čuo, Gospode, bolne vapaje duše moje, čuo si i podao si nove snage i jakosti dosta. Kad sam izašla iz crkve, nije više bilo one malodušnosti i groze. Promislila sam – otputih se u bolnicu liječniku da kažem da neću dolaziti na elekriziranje jer ono, što on traži ja učiniti ne mogu. I došla sam do bolnice. – Izvolite gospojice namah me zovnuo g. liječnik prem je tamo već otprije čekalo više bolesnika. A ja? Ah, Isuse, ako sam Te zazivala. Rekla sam da ne mogu dolaziti. „Gospojice, ja vas molim, ja vas molim mislite na posljedice“, govorio je liječnik stojeći do vratiju da ne izađem. I ne znam kako sam skupila snage toliko da mu odgovorim. – „Idem, ali samo uz uvjet da se ne svlačim. Skinut ću samo cipele i čarape i ništa više. „Ajde makar i pola, jer početi se mora.“ I počeo je elektriziranjem nogu. Od dana onoga svaki sam dan u bolnici, i sve čekam, kada će mi reći liječnik da ne trebam dolaziti više – a nikako riječi ove dočekati ne mogu. A sada je već dobro – hodati već dosta lako mogu. – O Bože moj, kolika mi je to dana svakoga muka, ali onda na onomu stolu groze kad ležim, samo na Tebe mislim. O kako onda osjećam nazočnost Tvoju i ništa se ne plašim više, jer Ti si sa mnom, Gospode, Bože moj. – A boli one i neugodnosti sve, sve prikazujem Tebi Gospode, prikazujem za sve one nakane, za koje Ti želiš prikazane da budu. – Bože moj, podaj milosti volju svetu Tvoju vršiti da mogu – a onda, onda traži od mene što god bilo.

+ + +

Bože moj, sve moje!
14. V. 1923.

O Isuse dobri, kako me sve jako, jako boli – sve, sve. Ta, tijelo čitavo, kao isprebijano da je – ni taknuti se ne smijem na nikojem mjestu – a tek mozak… Kako da se još ne raziđoše kosti ove u mojoj glavi. Boli, boli – a ja sam ipak tako vesela. Ta, sve ove boli ja prikazujem Tebi, Tebi, Isuse, za svetu Crkvu i za sve one velike nakane, za koje Ti želiš da prikažem. Hvala Ti, Gospode, što dopuštaš prikazati da smijem Tebi. Boli jako, Isuse, ali nije mi previše. Još daj ako želiš – više, više, Gospodine.

A je l’ de, to još ona najveća muka nije (Može li se zar to mukom zvati, kad meni nimalo teško nije, naprotiv tako me raduje.). Je l’ de, još će nešto teže doći, tako mi nešto u meni šapuće. O, neka samo dođe. O Gospode, iz ruku svetih Tvojih što god meni dođe, kako radosno ja primam. Zar da ustegnem ruku svoju kojom sam tako požudno primala dobra kad si mi dijelio, zar da je ustegnem onda teško štogod ili gorko kad pošalješ. Ne – ja isto tako požudno pružam ruke Tebi i onda trnje i križeve kada daješ – ta, daješ mi Ti – Ti, Isuse, koji ljubiš mene, znam, koji me ljubiš neizmjerno i što god daješ, sigurno u ljubavi neizmjernoj svojoj daješ mi najbolje. – Gospode, a zašto Ti mene toliko ljubiš? – Ta, barem Tebi dobro su znane sve slabosti i sve pogreške moje. Tebi ništa sakriveno nije ni misli duše ni osjećaji srca – sve Ti je znano – a Ti mene ipak toliko ljubiš. – O Bože moj – pa kad razmatram o ovoj velikoj ljubavi Tvojoj, je li čudo u srcu žar da uzbudi se silni. Bože, Bože! – Tebe ljubiti jako, jako – više nego Te drugi vole – Isuse, hoću ljubav moja najveća, najveća da bude. Isuse!

+ + +

Bože moj – sve moje!
27. V. 1923.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova – Hvala, čast i slava budi uvijek Presvetom Trojstvu.

Nedjelja je danas Presvetoga Trojstva. Jedan Bog, a tri božanske osobe – Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh Sveti. Tri osobe – jedan Bog – ko to da dokuči slabim ograničenim razumom ljudskim? A ipak, kako je lako to vjerovati, kad nas Crkva sveta tako lijepo uči. Da, vjerujemo živom vjerom jedan da je Bog i u Bogu tri da su osobe svete. Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. O, koliko sam puta izgovorila danas riječi (koliko ima zrnaca na krunici mojoj) da i još više puta, izgovorila vjerom živom punom sveta osjećaja. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše u početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen!

Bože moj! – A razmatranje danas. – Ah, koliko bilo je okrepe izmorenoj duši – a bilo mi lako. O, kako je lijepo obavljati razmatranja u školi Duha Svetoga. – Isuse, da pričam veliku radost u duhovnom mojemu životu. Dobro Ti je znano, Isuse, koliko muke i teškoće koliko je bilo kod mojih razmatranja. Znano Ti je kako mi je bilo teško razmatrati, kako sam se zaista bojala razmatranja i plakala koliko sam puta, što su mi razmatranja prisilna onako, obavljana, tek obavljena da su bila. – A svršetak svakoga uz suze bio je vapaj: O Gospode, nauči me razmatrati dobro. – Istina, zanesla bih se duhom koji puta ustavivši se kod pomisli svete koje – a onda govorilo bi Tebi srce moje – govorilo mnogo, mnogo – i plamen ljubavi u njemu što tinja razbuktao bi se jako, jako – više no Te drugi vole – Isuse, hoću da Te ljubim najviše – neprestani je vapaj srca izmorena od ljubavi. A za časova ovakih koliko bi se okrijepila duša moja – tek strah me obuze neki – pa to zar je razmatranje bilo – o da se samo naučiti mogu, Gospode, pravo kako se razmatra.

Dugo si slušao, Gospode, vapaje duše moje, dugo si slušao molitve ustrajne i nijesi se oglušio. – Ljubav Tvoja neizmjerna što me prati novim opet obdari me darom – ljubav neizmjerna Tvoja. – Ah, ljubav Tvoja, Bože moj – kako me zadivljuje – kako me zadužuje. – Kako ću Ti uzvratiti ljubav, Bože? Za ljubav samo ljubav tražiš. – Da, ja Ti već poklonih sve, sve i srce i dušu i sve moći duše i svu ljubav srca mojega. Tek je srce moje malo i u njemu ljubav je malena – a ono bi jadno htjelo ljubav veliku i neizmjernu poput ljubavi Tvoje da uzvrati Tebi – zato i želi tako silno da Te neizmjerno ljubi. Za vrijeme svetih misija što su bile ovdje u Zagrebu u prvoj polovici mjeseca svibnja, bio je tada i otac Leopold^[9] – govorila sam s njime – i ne znam kako on toliko u sitnice prepoznaje dušu moju, razumije i poteškoće ukloniti znade – Bože moj, za sve Tebi hvala ide. – Bilo je govora baš o razmatranjima, jer to je bila jedna od najvećih poteškoća u životu duše moje. Nešto malo iz govora moga, a više iz bilješki i bilo je prikazano ukoliko se prikazati dalo bijedno stanje duše moje. – Slušala sam riječi kao blagi melem što su pale na izmučenu dušu – čula sam savjete, poslušala i pokušala…

O Gospode – ko oklopi teški i verige s mene da su spale, a laka, laka poput daška vinula se duša moja k Bogu za vrijeme razmišljanja. Ah, ono razmatranje, prvo razmatranje, što obavih prema potrebi duše moje. Mogu li zar opisati – a radost tko da opiše duše moje – Srce – e koliko mi govorilo srce. – Kad već plamen gori, zar ga onda raspirivati treba? – Ne – samo mu se novoga goriva dodaje da sam sve življe i jače usplamsa. Nije li i u Danice tako? – rekao je velečasni. – Kad ona razmatrati stane, već u srcu gori, gori, a ona se muči želeći raspirivati oganj koji već bukti – držeći se forme i načina razmatranja koji se obično navodi. – I to je onda ne zadovoljava. – Kad već sve gori, pustiti, pustiti neka bukti – neka govori. Bože moj, kako mi se razmatranja sada prikazala u drugom, posve drugom svjetlu. Kako samo lagano mi teku – koliko okrepe i odmora podaju mi duši… O sada tek razumijem glas onaj u duši, što mi šapuće. Da, da, ovdje u razmatranju, Gospode, u razmatranju Ti progovaraš – Gospode, nauči me razmatrati – i dalje ja vapijem – jer to još nije pravo. Na putu sam tek, a sama bez pomoći Tvoje ja ništa ne mogu, zato molim iz sve duše: „Gospode, nauči me razmatrati dobro dobro, nauči me razmatrati – uvedi me u život duše, pravi i duboki život duše, sveti život duše nauči me provoditi, Gospode…“ Bože moj – kako velika mi radost ove dane vlada u duši…

Zar i stanju bolesti moje da pišem – Isuse? Još uvijek svakoga sam dana u bolnici – elektriziranje o kako me izmuči, ali Tvoja je volja, Bože Tebi prikazujem pa mi je onda lakše podnijeti. U koljenima već je bolje. – Hodati mogu, tek još nisu noge posve gipke. – A noge iznad koljena – kida – ruke – glava – a to boli, jako boli – koliko puta i plačem od boli, a ipak, Isuse, ja ove boli svoje tako volim. I žao mi je kad popuste – o samo još jače da boli, Gospode, meni nije teško…

+++

Ne znam pjesmom ugađati svijetu,
Svijetu pjevat ne znam, a i neću.
Pjevam samo jer mi duša pjeva
Bogu na čast i na slavu veću.

Pjesmice su moje neugledne
Al’ meni su one drage male,
Ta, u duši niknule su mojoj
A na srcu mom su procvjetale.

Cvjetale su, a i sad još cvatu
I cvjetat će dok mi srce bije
Pa ko dosad – krit ću i dalje
Jer ni jedna od njih za svijet nije.

Nijesu one ko cvjetovi bajni
Već ko s polja ono sitno cvijeće,
Ja ih skupljam u kiticu skromnu
I na oltar ja ih Kristu mećem.

Samo Isus razumjet ih znade,
Svijetu one bez vrijednosti stoje.
Za Isusom zato čeznu same,
Za domajom vječnom – pjesme moje.

+++

Ljubim Krista

Ljubim Krista od svih više,
Jedan glas već dugo me doziva.
Odzivam se njemu za njim hoću
Hoću za njim, al’ majčine suze
Krče put mi i danju i noću.
Teško mi je – ja se Bogu molim,
Majku zar ne volim?
Volim majku – al’ Isusa više!

Glas me ovaj sve to više zove,
Tešku borbu nosi mi od Boga.
Ne bojim se Bog uza me stoji,
On će tješit tugu oca moga.
Teško mi je – ja se Bogu molim,
Oca zar ne volim?
Volim oca – al’ Isusa više!

Za njim idem – dugo me već zove,
Za njim, za njim ostaviti sve ću,
Oca, majku, braću, seje mile,
Glasu Božjem oglušit se neću.
Teško mi je – ja se Bogu molim,
Braću zar ne volim?
Volim braću – al’ Isusa više!

Volim majku – al’ Isusa više,
Volim oca – al’ Isusa više,
Volim seje – al’ Isusa više,
Volim braću – al’ Isusa više.
Sve ja volim
Sve ja volim
Al’ Isusa od svih više!

+++

Vazda nek se Bogu vije

Iz dubine srca svoga
Moliti se da mogu,
Molitvom što daje hvalu,
Čast i diku dobrom Bogu.

Bez prestanka, noći dane
Moliti se ja bih htjela,
Čitav život moj da bude
Ko molitva jedna cijela.

Korak svaki – kretnja svaka
I kad radim i kad snijem,
I kad jedem i kad pijem
Molitvu da Bogu vijem.

Svaki dašak mojih grudi,
Svaki kucaj srca moga,
Svaka riječca što je zborim
Na čast nek je dobrog Boga.

Nek molitva s mojih usna
Nikad, nikad ne zamrije,
Već usrdna, žarka, vruća
Vazda nek se Bogu vije.

+++

Tebi, Kriste

Ti znaš dobro što ja hoću,
Moj Isuse, danju noću,
Bez prestanka jedno žudim,
S nova želju uvijek budim.
Ti znaš dobro što ja želim
I dušom i srcem cijelim.
Tebi, Kriste, nije nova
Vruća moja želja ova.
Da – velika ljubav – to je
Koju želi srce moje.
Ljubav, što ko plamen gori
Dok me posve ne umori.

+++

A ja Majkom svojom zvat Te smijem

Usred lijepog, lijepog onog raja
Ružice Ti zlatan rese prijesto,
Ljiljanima obraslo je mjesto
Međ zvijezdama blistavim od sjaja.
Ti, Marijo, milosti si puna,
Ti, Marijo, raja lijepog kruna.

Anđela Ti čete pjesme poju,
Kraljicom Te svojom zovu milo,
Nebesnika kolo se je svilo
I Ti svima pružaš ruku svoju.
A ja klečim tuj pred slikom Tvojom,
Zbilja… Majkom smijem zvat Te svojom?

Svetaca Te četa Božjih slavi,
Hvalospjeve sveđ Ti pjeva nove,
Sin Te Božji majkom svojom zove,
Da – Sin Božji i Bog dobri pravi.
Ja pred Tobom klečim – šapat vijem
I ja Majkom svojom zvati Te smijem.

O radosti, ja u lijepom raju
Imam Majku, kojoj čast je mnoga
Od anđela, svetaca od Boga.
Imam Majku, koja sva u sjaju
Ona me tako rado sluša,
Majkom kad je zove moja duša.

+++

Mirisavo u kiticam cvijeće
Podno kipa na oltaru Tvoga,
Mirisavo šapuće Ti stija
A Ti slušaš šapat cvijeća toga.

I ja cvijeće na oltar Ti stavih,
Moga srca da Ti hvalu daje
Umjesto mene tiho da Ti zbori,
Da Ti kaže u mom srcu šta je.

Al’ do nogu Tvojih i ja klečim
I kroz cvijeća sitnog gledam sjene,
I šapućem molitvicu stija
De k Isusu, Majko, vodi mene!

+++

O Gospode, de pomozi meni
Da ja radim, da ja učim tako
Tebi u čast i na slavu Tvoju,
Djelo moje baš da bude svako.

Svaka kretnja, svaka miso moja,
Svako slovo što napišem tude
Sve, sve slavu neka množi Tvoju
Ko molitva srca mog nek bude.

+++

O Bože moj – Ti sve dobro moje,
Sve na veću Tebi nek je slavu.
I kad radim i kad učim tako,
Tebi hvalu da iskažem pravu.
Molitvicu da Ti šapćem stija
Sad ne mogu, jer mi učit treba,
Pa učenje ko molitvu svetu
Tvoj blagoslov neka prati s neba.

+++

Učit mi je – želja to je Tvoja,
Učit sda baš u ove dane,
Da kad jednom onaj danak svane,
Na rad spremna bude duša moja.

Učit mi je – Ti jer želiš tako,
Evo me da Tvoju vršim volju,
Učim – al’ ne za ocjenu bolju
Već da slavit Tebe mogu lako.

Učim – ali samo što ja mogu?
Zato molim Ti se: Pomozi meni,
Milošću mi svojom razum preni
Da upoznam mudrost što j’ u Bogu.

+++

Pomozi, Gospode!

Pomozi, Gospode!
Jer kad ni j’ uza me pomoć Tvoja,
Zalud i trud i sva muka moja,
Zalud onda nastojanje svako.

Pomozi, Gospode!
Jer kad ni j’ uza me pomoć Tvoja,
Posve klone ova duša moja,
Nemoćna je i umorna jako.

Pomozi, Gospode!
Jer da učim želja to je Tvoja
A vršit je spremna duša moja,
Zato slaba sve za pomoć vapi.

+++

Ajde u kraj sve sad misli druge,
Meni marno, marno učit treba,
Da brojkama zabavim se malo,
Dobri, dobri Bog to želi s neba.

Slova – brojke – o kako su drage
I u njima mudrost vidim pravu,
Bog što dobri u ljubavi svojoj
Sve udesi – a na svoju slavu.

Ajde u kraj i ti pjesmo mila,
Ne smetaj me usred moga rada,
Božju svetu vršit želim volju
Pa mi zato učit treba sada.

+++

Osvrni se, dobri Bože,
Na rad ovaj moj.
Sa nebesa neka prati
Blagoslov ga Tvoj.

+++

Budi uza me, o Gospode,
Učit ću, Ti – jer želiš tako,
A uz pomoć Tvoju bit će mi lako,
Budi uza me, o Gospode.

+++

O Isuse dobri, Ti pomozi meni,
Nauka mi ovo vrijeme blagoslovi,
Da naučim ono, što za život treba
A za slavu Tvoju na rad spremim novi.

Jer bez Tvoga svetog blagoslova s neba
Radeći tako sama, što ja – što ja mogu?
A ja radit želim mnogo, mnogo, mnogo
Da uzvratim ljubav – da – na slavu Bogu.

+++

Izdaleka ja tek stajat smijem,
Moliti se izdaleka mogu,
Al’ sam dušom, a i srcem tamo
Gdje se sretne duše mole Bogu.

Zar, Isuse, one blizu Tebi
Više nego ja – se Tebi mole,
Zar, Isuse, one svete duše
I od mene sve Te više vole?

A molitva moja izdaleka
Što se k Tebi vija stija tiše?
Ti je znaš – znaš da mi srca želja
Ljubit Tebe od svih ljudi više.

+++

Zašto j’ tako moja ljubav mala,
Zašto srce moje stija bije,
Zašto ljubav u njem žarka nije,
Zašto, zašto ljubav mi je mala.

Ta u srcu bez prestanka budim
Ljubav svetu samo Tebi, Kriste,
U ljubavi i anđele iste,
Da nadvisim – u ljubavi žudim.
Ljubit želim više Te od sviju,
Ljubit Tebe – trepti duša moja,
Pa kad ljubit – tolika mi želja,
Zašt mi grudi malu ljubav kriju?

+++

Kome, kome da otkrijem
Srce što mi krije,
U bolima da mi dušu tješi,
U radosti sa mnom da se smiješi,
Kome srce da otkrijem svoje?

Ah Isuse, Tebi samo
Ne dosadi nikad,
U bolima kad Ti puna tuge
Duša moja riječi zbori duge,
Il’ kad radost Tebi priča svoju?

Zato uvijek hrlim k Tebi,
Kriste, samo Tebi,
I kad duša bol mi kakvu krije,
I s radosti kad se ona smije,
Jer Ti si prijatelj mi pravi.

+++

Zanijemila pjesma mi u duši,
Zanijemila – a ja ne znam sama,
Zašto tako pjesma je daleko,
Zašto dušu ko da prekri tama?

Kako digla ona se oluja
Što mi dušu muči utolike
Kako sumnje skitile se take
Da sad duša trpi uvelike.

Kušnja zar je, koju Bog mi šalje
Ko u vatri zlato što se kuša,
Da u borbi sumnja ovih teških,
Iskušana bude moja duša.

Kušnja to je – zato pomoć molim,
Ti me, Kriste, ostaviti nećeš,
U borbama borit ćeš se sa mnom
I u borbi nadvladati sve ćeš.

+++

Kličem nijemo – na oltaru tome,
U Hostiju gledam malu bijelu
I ispuni radost dušu cijelu,
Smijem što je tako gledat samo.
O radosti, što u duši niče,
Pred Hostijom malom nice padam,
Jer veliku ljubav u njoj gledam,
Od radosti sve mi duša kliče!

Velika je ljubav Krista Boga,
Nit joj kraja nit početka nije,
Ko ni krugu što Hostiju vije,
Velika je ljubav Krista moga.

Vani leprša snijeg, a ja sam u sobici mojoj. U ruci mi je kitica svježih ljubičica, svježih, modrih, a miris im tako nježan i blag obuhvatio čitav prostor sobice moje male. – Mom Isusu stavit ću ih na oltarić mali. – Zašto tek probudiše radost toliku u srcu mojemu – zaista ne znam.

Mom Isusu

Pahujice bijela snijega kolo zaigrale
Čas njih gledam, čas u ruci ljubičice male.

U mom srcu radost neka – gledaj vani sniježi,
A u mene ljubičica, cvjetići su svježi.

Mom Isusu na oltarić stavit ću ih mali,
Znam, Isuse, da su oni skromni procvjetali.

Ljubičice mile moje, ne bojte se više,
Neće odsad snijeg il’ vjetar hladni da vas njiše.

Na oltaru mom do Srca Božanskoga tude,
Vidjet ćete kako toplo i ljupko vam bude.

Neće tuj do Isusova Srca strt vas zima,
Jer ljubavi u njeg tople mnogo, mnogo ima.

Ah, da i ja iz vihora i oluje svijeta,
Svoje sklonit mogu poput skromnog cvijeta.

Pa da studen oholosti i taštine kane,
Na to moje malo srce i slabo ne sjedne.

Već ko mala ljubičica skromna da se krije
Blizu Srca Isusova – samo za nj da bije.

+++

O Božansko Srce

O Božansko Srce, ljubavi vrelo,
Daj okrepe duši na vrelu tom.
Kad od borbe trudnu prikloni glavu,
Podaj joj jakosti na Srcu svom.
I slušaj gdje ona šapće Ti tiše,
Daj da Te ljubi sve više i više.
O Božansko Srce – ljubavi plamenu,
Raspali ljubav i u srcu mom,
Od svijeta zlobe, pakosti jada,
Srce mi zakloni u Srcu svom.
I slušaj, gdje ono šapće Ti tiše,
Daj da Te ljubim sve više i više.

+++

Kucaj stija za kucajem
Božanskoga Srca bije,
A velika u njem ljubav
Tu nikome se ne krije.

I plamenom ognja bukti
Da raspali srca mnoga,
Topla zraka te ljubavi
Pala i do srca moga.

I upali u njem vatru
Što j’ plamenom gorjet stala,
S Božanskoga svetog Srca
Samo jedna iskara mala.

Kako je teško kad bolesti radi ne mogu u crkvu do svete Pričesti. – Primaš li, Isuse, ovu, da jednu od najtežih žrtava koju želiš da Ti prikažem?

O Isuse, dobri, mili, zlati
Kako teško moja duša pati,
Kad tek miso smije slati samo
U crkvicu do svetišta tamo.

Ondje, gdjeno slasti samog neba
U obliku anđeoskog hljeba,
Od Tebe sad duša mnoga prima
Ah, zar ne smijem da zaviđam njima?

Ufanje je čvrsto, vjera živa
A u srcu želja mi se skriva,
Da Te primam, želja srce mori
Ljubav vruća za Te u njem gori.

Ne krati mi, Kriste, hrane ove
Što je duša teško željno zove,
Dođi, dođi i u srce moje
Dođi, Kriste, ta, ono je Tvoje!

+++

U hostiji bijeloj

Izgubi se svjetlo mnogobrojnih svijeća,
Nit osjećam miris šarolika cvijeća,
Tihe sreće duša moja gleda samo
U ciborij zlatni na oltaru tamo –
U Hostiju bijelu.

I klanjam se puna sveta počitanja,
A radosti pjesma u duši odzvanja,
Moj me Isus gleda, blago mi se smije,
Kazuje mi Srce i za me što bije –
U Hostiji bijeloj.

I ljubav u srcu sve me više pali,
Sad je oganj vrući, plamen što bje mali,
I sve više raste ljubav moja ova,
Gledajući ranu Srca Isusova –
U Hostiji bijeloj.

Pa Isusu srce moje šapće tiše,
Da ga ljubit želi neg’ svi ljudi više,
I za želju ovu riječi nema dosta,
Tek mi pogled jedan dug i nijem osta –
Na Hostiji bijeloj.

+++

Za veliku milost molim jednu,
Kako vapi, gledaj, dušu jednu,
O Gospode!
Strah je hvata od pomisli ove
Kako krhka i slaba je sama
Nemoćna je,
Umorna je
A vršit joj volju svetu treba Tvoju.

Da i ona sama vršit ovo želi
Volju Tvoju svetu kroz svoj život cijeli,
Volju vršit Tvoju u sitnicu svaku,
Volju vršit Tvoju uvijek i u svemu,
Volju vršit Tvoju radosno i svagdje.

O Gospode, daj mi milost ovu,
Da ja vršit volju Tvoju svetu
Uvijek, svagdje i u svemu mogu.
Daj mi milost, o Gospode, ovu,
Pa od mene traži što god bilo
Sve će meni lako bit i milo.

+++

O ljubavi Krista moga ima li Ti mjere
Ima li Ti gdjegod kraja
Il granice gdje god ima l’?
O ljubavi, o ljubavi ima li ti mjere?
Ne – ne – nema,
Beskrajna je
Neizmjerna,
Poput sinjega duboka je mora,
Upravljena na svakog je stvora,
Poput rijeka brzica se vije
I put vjetra na sve kraje svijeta
I ko sunca tople zrake one
Ispunjava kraje vasione.
Gdje je hladno – tamo ona grije,
A gdje led je – i led tu probije.
Gdje su rane, tamo rane vida,
Gdje su boli, tamo boli blaži.
Gdje je tuga – tamo ona tješi,
A gdje radost, tu se ona smiješi.

Tko bi je obuhvatit mogo
Kad joj mjere ni granice nije?
A ipak tu ljubav neizmjernu
Mog Isusa sveto Srce krije.

+++

Dok u Boga vjeru čvrstu
I ufanje gojiš,
Ničega se na tom svijetu
Ne treba da bojiš.

Osjetit ćeš pomoć Božju
Usred rada svoga,
Uvidjet ćeš da Te prati
Ljubav dobrog Boga.

Al’ da vjere ne izgubiš,
Moli, mnogo moli,
Nek molitva sveđ Te prati
U sreći i u boli.

Nek molitva ne zamrije
Usred srca Tvoga,
Jer bez nje se vjera gubi
U dobroga Boga.

+++

Koliko Te ljubim, Kriste,
Izreć to ne mogu riječi,
Jer ljubavi izraz prave,
Morao bi još bit veći.

A da zborim noći – dane
O ljubavi bez prestanka,
Sve izreći ne bih mogla
Ni do zadnjeg svoga danka.
A tek želja da Te ljubim,
O – ta, njojzi mjere nije
Neizmjerna, pa ni srce,
Već ne može da je krije.

I svakog je dana veća,
Da Te ljubim želja ova,
A i ljubav nije, Kriste,
Ko da bukti uvijek nova.

Pa mi srce vatrom pali
Štono žarom vrućim gori,
A duša Ti moja, Kriste,
O ljubavi nijemo zbori.

+++

Ah da tko mi srca šapat duše slušat može stija,
Što bi čuo? Je li možda k nebu što se vija?
Il molitvu, štono riječcu sve za riječcom niže
I ko dašak cvijetka skromna mom Isusu siže,
Ili riječi živog plama u srcu što gori
Ili – što mi dušu nesmiljeno mori.

Moj Isuse, je l’ de, je l’ de, razabrat se ne da
Što Ti srce moje stija, stija pripovijeda,
Jer tu misli sve se vrzu – jedna drugu diže,
Svaka od njih želi samo Tebi da je bliže.
Lete misli – srce brzo sve ih kaže Tebi
I sve pazi da mu koja umaknula ne bi
A Ti slušaš i Ti znadeš, što Ti zborim stija
Šapat srca moga Tebi nikad ne dodija.Moj Isuse!

+ + +

Bože moj – sve moje!
31. V. 1923.

Tijelovo je danas. – O, dan ovaj koliko za mene važi. – Nije li zar jedan od najvećih dana u životu mojemu? – Uspomene, divne li uspomene! Ne, nisu to samo uspomene jer sam ja i danas sve ono – sve isto proživjela. Obnovila sam zavjete moje vječne, neopozive svete. Da tko zirnut može mi u dušu, vidio bi radost koja vlada, radost tiha i sveta.

Tijelovo, dan je zavjeta mojih, dan sreće i radosti najveće – dan je ljubavi Božje neizmjerne. Kolikom sam se pomnjom pripravljala kroz 9 dana za svetkovinu ovu, da pobožno i sveto iz dubine duše a puninom srca obnovim danas zavjete svoje. Kako živo kucalo mi srce kod svete mise danas u 5,30 sati pred izloženim Presvetim Sakramentom. Živo je kucalo, puno neke sreće neizmjerne, osjećaja nekog svetog, ko i onda prije 3 godine. Pred množinom svijeta gledajući još u duhu i cijeli dvor nebeski, najradije bih bila kliknula glasno, što sam morala tek tiho učiniti, u vjeri živoj da je nijemi ovaj glas duše moje prodro tamo do prijestolja Božjega. – Zavjetujem Ti danas pred presvetom Djevicom Marijom i pred cijelim dvorom nebeskim Božanskomu veličanstvu Tvomu: vječno djevičanstvo, odluku da ću, čim mi to bude moguće, stupiti u samostan i harnu odanost Svetom Ocu papi…

Koliko je zanosa koliko nove čežnje i žara i opet danas u srcu mojemu. – O, Bože moj – Isuse dobri – zašto, zašto mi toliko milosti svoje dijeliš i sreću duši mojoj zašto toliko daješ kad ja to ničim i nikako zavrijedila nijesam. Znam, daješ ljubav, jer ljubav tražiš. – O Gospode! Koliko Ti već puta rekoh, a i sad opet ponavljam i ponavljat ću želiš li bez prestanka do konca života mojega: Sva ljubav moja, Gospode, samo je za Tebe, sve već poklonih i ponovno poklanjam Tebi. – A kako upoznajem ljubav moja da je malena ono u srcu razbukti se želja silna i velika, želja da Te ljubim jako, jako, da Te ljubim više od sviju – Isuse, ja da Te ljubim najviše – moja ljubav najveća da bude.

Isuse! O koliko sreće mi u duši. Tiha ova sreća duše moje riječima zar opisat se može? Sreća ova tolika moje duše nepomućena tako od mog je dana kad joj prvog puta u oči zirnuh. Od dana prvih koliko sam puta izgovorila riječi svetih zavjeta svojih. Tihu ovu sreću duše moje ništa, ništa pomutit ne može. – I teškoće teške, križevi i patnje i dugotrajne borbe i boli duševne istina mnoge su mi suze izmamile na oči, ali tihoj sreći duše moje naudile nijesu. – Naprotiv u svim ovim borbama i bolima duše u svim teškoćama i patnjama sve mi se više otkriva ljubav – neizmjerna mudra ljubav Božja – a tiha je sreća duše moje bivala sve veća i veća. – O, koliko mene Bog moj ljubi. Znam još mnoge teškoće i križevi, borbe i patnje što me čekaju, ali zar toga da se plašim. – Ne – sve to tihe sreće duše moje pomutiti ne može, jer u njima ljubav gledam Božju, koja duše umnaža mi sreću gledam da i radosno sve primam dobri Bog što šalje i unaprijed evo njemu sve prikazujem. Bože moj!

+ + +

Bože moj – sve moje!
4. VI. 1923.

Sve se više bliži draga mi svetkovina – svetkovina Presvetoga Srca Isusova. – Kako je samo radosno očekujem – dana još nekoliko samo – Isuse! Da, na Tijelovo počela je devetnica u čast Presvetome Srcu. Velikim sam žarom i ja počela devetnicu ovu. Prepuno mi žara i srce je i duša – da, htjela sam na papir da je izlijem, jer mi je to uvijek potreba neka srce kad je prepuno. – Htjela sam – a nijesam mogla. – Tjelesno stanje bilo je takovo – umor silni koji zbog boli velikih, koje su zbog neprospavanih noći. – I još ova klonulost vlada, ali srce je prepuno moje, Gospode, i što se više bliži svetkovina Tvoja ova sve mi više u njemu žar se širi – odoljeti više ne mogu, prepuno je srce moje, Isuse!

Razmatranja dana ovih sve mi više predočuju ljubav, ljubav Srca Tvojega, Isuse, ljubav onu svetu beskrajnu i neizmjernu. – I sve više ta mi ljubav Tvoja srce pali. I ko plamen živi podiže se srca moga ona želja neizmjerna – želja – želja, Isuse, da Te ljubim jako, jako najviše da Te ljubim i moja ljubav neizmjerna da bude. – A kako je ljubav moja malena. Vidim je – sitna je neugledna kao cvjetić onaj skromni s polja, a ipak Tebi je draga, Isuse – ta, ja je prikazah i poklonih Tebi svu, svu onakovu kakova jest sa željom velika, velika da bude ova ljubav moja. Isuse!

Na početku devetnice ove, Isuse, došla sam k Tebi, da Te pitam što želiš u devetnici ovoj da učinim za Tebe. – Zadovoljština i naknada za uvrede mnoge – bio je tihi glas u dubini duše moje. Isuse, ovo zar je želja Tvoja? – Ne znam pravo odkuda mi je glas ovaj u duši, ne znam, a ipak razumjeh ga tako dobro. O, kako se žarka, puna osjećaja dizala iz dubine duše moje – Isuse, Bože moj! Evo i ja započinjem devetnicu ovu, da uz molitve pobožne mnogih i ja slabim silama svojim doprinesem zrnce jedno u hvalospjev onaj divni slave Tvoje iz doline suza do prijestolja što se vije Tvojega. A za uvrede one mnoge, što ih dana svakoga Tebi nanose, Isuse – da zadovoljim za njih ja bih htjela. Što ja učiniti mogu? – Ta, slaba sam i nemoćna tako – sama ništa ne mogu. – Prikazujem Ti, Isuse, prikazujem kao zadovoljštinu za uvrede mnoge što ih nanose Presvetome Srcu Tovojemu sve boli, sve patnje, teškoće i neugodnosti dosta što ih ima. Prikazujem Ti i molitve svoje i noći besane, sve, sve prikazujem Tebi. – Ali, Isuse, to je tako malo što ja imam da prikažem Tebi, Tebe vrijeđaju mnogo, mnogo, a ja bih htjela za sve da zadovoljim veliku zadovoljštinu da Ti pružim. Gle, Isuse, i opet želja velika jedna, ali ne zamjeri, ljubav Tvoja, spoznaja ove velike ljubavi Tvoje nuka me na to. – Htjela bih veliku zadvoljštinu da Ti pružim. A za veliku zadovoljštinu premale su boli, premale su patnje što ih podnosim. Daj više boli – daj jače da boli, patnja daj više, satari me bolima, Gospode, ako na taj način zadovoljštinu veću mogu da Ti pružim. – O kako je slatko trpjeti za Tebe, Bože moj! – Znam dobro da milosti ove velike nikako ne zaslužujem, znam pa Ti prikazujem, Isuse, ono što imam uz želju i više da bih Tebi prikazati htjela. – Ah, kad bih mogla zadovoljiti za uvrede mnoge, mnoge što ih nanose Tebi – Isuse, Bože moj!

+ + +

Bože moj – sve moje!
10. VI. 1923.

Isuse, Bože moj!

Hoćeš da me satareš bolima duše, jer sve tjelesne boli prema ovima tako su neznatne. Hoćeš da me satareš. – O, Gospode, kako me mučiš. – Ne, ne – mila mi je muka ova prem su boli velike – mila mi je prem je teška, jer znam Ti da si je poslao. – Bože moj – eto novoga dokaza ljubavi Tvoje neizmjerne. – A zašto, zašto baš meni milosti tolike, zašto mene ljubiš toliko, kad znaš nevjernost moju. – Sve više osjećam milost i ljubav Tvoju i sve više otkrivam nesavršenost i slaboću svoju. Gle, to me plaši. – Kako ću uzvratiti Tebi ljubav ovu neizmjernu? Ta, moja je ljubav mala a morala bi neizmjerna da bude. – Ah, da, Isuse, samo želja u mom je srcu neizmjerna, želja da Te ljubim više od sviju. Kolikom sam gorila željom za vrijeme devetnice, željom da učinim mnogo, da trpim mnogo, da veliku zadovoljštinu prikažem Tebi, Isuse. A Ti si drugačije htio. Istina boli tjelesne bile su velike – pa duge i besane noći sve, sve sam to prikazivala Tebi, a ipak činilo mi se to tako malo. Ja bih htjela više, više – i – da, bilo mi je žao što više trpjeti ne mogu što veliku zadovoljštinu ne mogu dati Tebi, Isuse.

A u petak na svetkovinu Presvetoga Srca. – Ah, Isuse! Odakle najednom od žara onoga silnoga – mlakost, pustoš, suhoća sama. – Bez ikakva osjećaja, bez veselja, bez utjehe osamljena bila sam u Tvojoj blizini. I molitva kako mi je bila prisiljena – A onaj sat klanjanja. Isuse, klečala sam gledala sam u Tebe, a u srcu što sam osjećala? Gospode, zašto me ostavljaš? – I plakala sam, jer molitva mi je išla nikako. Isuse, ovo zar Tebi dajem, pa danas, na svetkovinu Srca Tvojega? Niti malo osjećaja, srce hladno ko kamena stijena – to zar da Ti prikažem, a htjela sam, da prikažem Tebi onaj silni žar srca mojega posljednjih dana što se razbuktalo toliko. O, kako je to bila bol duše, Isuse! – Tražila sam i ispitivala savjest svoju mnogo, u čemu je krivnja promjeni ovoj. Tražila sam i ništa ne mogoh naći…

Isuse, pa kad nemam ništa danas da prikažem Tebi, prikazujem Ti suze svoje, bol veliku duše, prikazujem Ti sve i molitve ovako prisiljene i suhe. – I sve neugodnosti što proživjeh danas, sve sam prikazala Tebi. Ta, od rana jutra ništa mi ne polazi od ruke, kuda sam imala poći zakasnila sam, što god sam imala učiniti učinila sam krivo, prem mi je prva nakana ujutro bila Presvetome Srcu kroz čitav dan sve bolje učiniti. – To je bilo prikazanje moje Tvome Presvetome Srcu, Isuse, u petak. – A i u subotu nije bilo ništa bolje. – I danas, Isuse, i danas gdje se tolikom svečanosti slavi Presveto Srce Tvoje – bolna je duša moja, bez utjehe, osamljena – suha. Gospode, Ti si poslao muku ovu – hvala, hvala.

Mnogo se danas sakupilo svijeta sa sviju strana, da oduška dadu srcu svojemu, da u što većoj množini proslave Presveto Srce Tvoje. – Žar odsijeva iz očiju svima, a moje srce, Isuse. – Današnja sveta misa – ah, Bože moj. Svijeta bilo je mnogo, mnogo. Stajala sam u jednom kutu, a noge bolile me od stajanja toliko da sam plakati morala, uz to i ono teško stanje duše moje – Isuse, kakovu ja imam danas misu kad sam umjesto molitava uzdisala što prije da svrši. Koliko je onda bilo muke do kuće dok sam došla. I borba bila mi u duši da idem na svečanu procesiju ili ne. Da ne idem jer me toliko bole noge jedva da se pomičem. Ne, ne, ja moram ići. – I pošla sam. Ah, svaki onaj korak, Isuse. – Svaki korak bila je bol neiskazana, a ipak veselo sam stupala. Bilo mi tek žao što su opazili kako teško hodam. Ali boli mojih ipak nitko vidio nije.

I do suza ganula me ova svečana povorka. Mnoštvo naroda, a sve djevojčice u bijelim haljinama s ljiljanima i svijećama gorućim u rukama što su pratile Presveti Oltarski Sakrament. Isuse, plakala sam gorko i zaviđala im na sreći promatrajući bijedno stanje duše svoje. Ali ne, nijesam klonula. Novom snagom i novim žarom uzdigla se želja u srcu mojemu da Te ljubim, Gospode. Isuse, hoću, hoću da Te ljubim više od sviju sakupljenih ovdje i od djece one više. – Više, više od sviju hoću da Te ljubim – daj, daj, moja ljubav najveća da bude.

+ + +

Bože moj – sve moje!
29. VII. 1923.

Isuse! Koliko puta je već na zapadu utonulo sunce, koliko puta – da ja nisam zirnula u bilježnicu ovu? Bože moj – tek što sam proživjela u dane ove. Da – jučer ustala sam iz kreveta da pokušam ima li već snage dosta. Ležala sam preko deset dana opet – a danas već je bolje. Istina, temperatura i još groznica – ali mala – glavno je, ah, Isuse, da sam danas mogla sv. misi i sv. Pričesti. Ta, nedjelja je a ja već deset dana nisam bila u crkvi. – Uz bolest moju živčanu još se jedna pojavi. – Kako je stija liječnik samo mami, kad je i ono prije dana nekoliko došao da vidi kako mi je, – (…) [10]katar. – Meni nije ništa rekao. Misli moguće da me to plaši. – Ne, niti najmanje. To, Isuse, Ti što meni šalješ ja radosno primam. Sve, sve primam rado pa bilo sad to ugodno meni ili neugodno, bile boli velike ili male, bila bolest teška ili laka, ili zdravlje ili život ili smrt, Bože moj, iz ruke Tvoje sve ja rado primam.

Evo me, učini sa mnom što je volja Tvoja. Tebi se sva, sva predajem, hoću da budem Tvoja samo Tvoja. O Isuse, ja Te zaklinjem neizmjernom ljubavi Tvojom – zaklinjem i vapim iz dubine duše svoje, de sakrij me, zatvori me duboko u Srce svoje. Isuse, ne daj me, ne daj me, ta, ja hoću da budem Tvoja, Tvoja samo i zauvijek Tvoja. Iz grudi mi izvadi ovo srce malo – izvadi ga i sakrij u dubini Srca svojega – ovo srce koje je od postanka svojega samo za Tebe kucalo i koje želi do vijeka Tebi samo da bije ovo srce je u opasnosti. Slabašno je i izmučeno bolima i duše i tijela, slabašno je, a sada na nj i neprijatelj nasrće – a neprijatelj taj ja sam sama. Ne znam da izrazim ovo bijeno stanje duše moje – ne znam, ali Tebi je znano, Isuse. O kako se ja bojim za ovo srce, koje je svojina Tvoja. Zaklinjem Te, Gospode, spomeni se ovo srce da je Tvoje. Ti sam vidiš boli duše moje. Ti si ih i poslao. O kako je bio gorak onaj osjećaj osamljenosti – toliko dana bez sv. Pričesti. Ah, šta su bile one boli tjelesne prem su mi koji puta i vapaje i suze namamile. Bol duše bila i sad još je neizmjerna. A ja – kako sam ja čudna. Radosno primala sam i sad još primam sve ovo iz ruke svete Tvoje. Znam sve ovo Bog mi šalje – pomislih toliko puta i uz boli duše i boli tijela štono me satrti htjedoše, bila sam mirna, zadovoljna i vesela radosno prikazujuć sve i opet Tebi, Isuse.

Narušeno zdravlje moje bilo se već popravilo malo usred elektrizacije. Nakon mnogih mojih molbi dopustio mi liječnik prestati na neko vrijeme. Imala sam putovati na oporavak u Krašić. Dan prije odlaska bila sam kod liječnika da mu se javim. – I zašto mi je baš tamo pozlilo. Na stubama pred stanom liječnikovim nisam mogla nogama ni maknuti – da – ni gore ni dolje. I preko jedan sat ležala sam kod liječnika pa on i gospođa njegova imadoše pune ruke posla sa mnom. Nisu me pustili kući samu. Gospođa me otpratila. U krevet – zasad nikamo na put – rekao je liječnik. A tata – siromah kako se zabrinuo. – Da – rekao mi: Kuda ćete dovest neumjerenost tvoja. Zar je ono bilo za tebe? Njegujući druge eto sad si sama obolila. – Zar bi to zaista moglo biti, Isuse? Da – ja sam ovih zadnjih dana zaista četrnaest dana i noći boravila i bdila uz bolesnu teško sestričnu moju.

Ah, Gospode, kako veliko milosrđe i ljubav Tvoja neizmjerna. Uvidjeh to i opet kod umiranja drage mi Melite. Dugo je sirotica ležala u bolesti teškoj – tuberkuloza – ah, što je učinila od nje. I u zadnje dane života u borbi onoj smrtnoj teškoj štono je trajala punih četrnaest dana Ti si joj utjehe poslao i dopustio. Utjehe nalazila je u prisutnosti mojoj u razgovoru sa mnom. – Pripovijedaj mi nešto o dobroti Božjoj – čitaj mi – moli sa mnom – koliko puta izmučena borbom smrtnom molila me stija. I nijesam se mogla odijeliti od kreveta njezina, već je pitala: Gdje je Danica? Zar neće doći? Zovite Danicu da mi zapali svijeću, molila je majku svoju 2 ili 3 sata prije smrti. A ja sam baš časkom zaspala – ta, bilo je usred noći. – I došla sam, a ona već sva znojna i ledena uhvati me za ruku. – Danice, svršeno je – ne mogu više, moli sa mnom. – I molile smo. I trgne se najednom pa me pogleda velikim svojim očima. Kako mi još čudno zvone u ušima riječi njene: Danice, zašto mnogi kopiraju Tvoja dobra djela? Čudno me se dojmio govor ovaj i ne znajući što da joj kažem – upitam samo: Što je Melita? Ah, žuti, žuti, vidim ja mnogo ruža što si ih prosula. – Muk nakon riječi ovih tek teško hroptanje u grudima njenim čulo se u tihoj noći. Ne znam što znače riječi njezine. Sirota bila je već u agoniji smrtnoj pa nije znala što govori. Pitala je još za oca i braću. Želila je da joj zapalim svijeću. Klečala sam uz krevet do uzglavlja njezina držeći goruću voštanicu u ruci. Iza mene majka njezina i sestra jedna. – Moli, šanula je tiho. I mi smo molili, ali njojzi kao da je bilo odviše polako – samo je molila brže uz teško disanje, a onda mirno ležeći prozborila glasno od časa do časa. – Oče naš, koji jesi na nebesi… i dalje je tihano šaputala – a disanje bilo sve teže i teže a onda sve sporije. – Ah! – I nijema je nastala tišina nijema, i još strašnije činila se u onoj tihoj i gluhoj noći. Još smo molile uz nju. Tad se okrenem tetki i kažem: Ne diše više. Ona je svršila. Sretna, da joj zaviđam. Lijepo je umrla, a primila je prije dana nekoliko i posljednju pomast i sv. Pričest više puta. O Bože, kako je veliko milosrđe i neizmjerna ljubav Tvoja. Ali kako da si se sa mnom nevrijednom toliko poslužio kao oružjem u svemoćnoj desnici Tvojoj? – Neka uvijek hvaljeno i slavljeno bude sveto ime Tvoje, Gospode.

Sada je meni za promjenu opet malo slabije pa se oni boje da sam kod bolesnice obolila. – Ne znam ali ništa se ne bojim. Ta, bez znanja Tvojega ništa se ne događa, a pošalješ li mi opet koju tešku bolest, radosno je primam. Bože moj! – Samo Tvoju želim vršiti volju.

+ + +

Bože moj – sve moje!
30. VIII. 1923.

Isuse! Još u srcu onaj plamen bukti i u duši sveti mir i tišina nijema vlada – još uvijek pod dojmom svetih vježba duhovnih – o Bože moj dobri, hvala! – Kako mi bje izmučena i duša i tijelo kad pođosmo na duhovne vježbe u Varaždin. „Pošto sam ja došla?“ -pitala sam samu sebe nakon razmatranja prvih: Po što sam došla? Suša mi u duši bila je velika – slabih sila, ta, ni na nogama posve nijesam mogla stajati (Ležala sam sve do kongresa u Zagrebu). A boli – pa glava moja – ne nikako nijesam mogla pratiti razmatranja. I ne sjećam se skoro ničega – a ipak, ipak dopustio je dobri Bog i ja jedan glas da čujem. – Od govora mnogih samo jedno osta mi u pameti – drugo za me kao da i nije bilo rečeno. Da – ali svejedno, ovo okupi cijelu mi dušu i srce svlada. Ovo jedno i jednu samo odluku stvori – odluku ne novu – staru, davnu – tek mi je pred oči podiže popraćenu željom velikom, željom živom, da željom beskrajnom. Da, Isuse moj, bio je to glas kojim pozivaš u boj, kojim pozivaš u redove za osvajanje duša, za spasavanje duša. – Pobjedu obećaješ, ali žrtvu tražiš. Žrtva velika i sam predosjećaš sebe samoga dajući za žrtvu. Duše želiš spasavati, duše za nebo što su stvorene. Isuse, Bože moj!

Evo me, evo me – i ja hoću s Tobom – hoću u redovima prvim – uza Te da se borim, Isuse! Zašto sam baš samo čula riječ ovu – zašto mi srce i dušu svu zaokupi? A ono šta Ti je srce moje govorilo? Isuse, Ti si čuo jer to ne bje šapat ni riječ tiha, već nijemi krik, kako može samo srce puno žara i želje neke beskrajne velike, velike da vapi. Ta, tijesne bile mi grudi – ono je htjelo mnogo, mnogo – a za sve to ni riječi nije mu bilo dosta.

Gospode, minuli su dani ovih vježbi duhovnih, počeli su dani ali nije prošlo ono raspoloženje, a ni žar. – Još uvijek, da još uvijek i sa žarom sve to većim uzdižu se glasi srca mojega. Isuse, duša ima mnogo, vrlo mnogo, i sve one za vječnost su stvorene. – Da, za vječnost – za sretnu vječnost, Bože, Ti si ih stvorio za nebo ono lijepo. Ali jao, velika množina duša ovih i ne mari i ne zna za nebo. Zar da propadnu – vječnost da im bude u paklu? – Ah, ne, ne, Bože moje milosrđe, milosrđe! Znam, milosrđe u Tebe je beskrajno, ali i pravda svoje traži. Gospode, kako da se zadovolji ovoj pravdi velikoj? – O kad bih mogla ja ovoj pravdi zadovoljštinu dati samo duše da se spasu. A kako? Koliko puta ja razmišljam kako? Molim ali molitve su moje slabe, kako da zadovolje pravdi Božjoj, koji je tako često i teško povrijeđen. Molim i radim koliko mogu, a to zar nije li kao (…)^[11] pijeska s brda visoka da se sruni. – I boli prikazujem svoje – boli svoje, a i te su tako neznatne i malene. O da mogu trpjeti mnogo, mnogo, o da mogu trpjeti teško – kako bih ja trpjela rado za spasenje duša. Bože moj, čuj što Te molim. Poslao si mi bolest, kažu tešku, a meni nije teška, poslao si mi bolest, daj uzmi je od mene prikazanu kao žrtvu, za spasenje duša. – Ali ja bih htjela spasiti duše mnoge, ah, sve kad bih spasiti mogla – a za spas mnogih duša treba i žrtve mnogo. Isuse, ja ništa za sebe ne tražim, samo za spasenje duša Te molim. A pakao – Bože moj! – Ne plašim se ja pakla, ta, za mene Ti si nebo stvorio – nebo, ono lijepo nebo. Ja hoću u nebo da dođem, znam i Ti to želiš. Ali ipak pakao postoji i kako strašan na mnoge duše čeka, na duše koje je dobri Bog za sebe stvorio, za nebo. Pomisao ova, Bože moj, često je uzrokom potocima suza, što potekoše iz očiju mojih. Poslije misli ovakih pojavi se želja silna mnogo, mnogo da učinim za spasenje duša, mnogo duša da spasim, te se tako i Bog što više proslavi. Da, želim učiniti mnogo – a što činim? Koliko puta već prikazah sebe Bogu, cijelu sebe kao žrtvu za spasenje duša. Gospode, koliko sam puta vapila, Gospode, spasi duše neumrle za nebo što si ih stvorio. Ah, što mi je učiniti za spas duša mnogih? Uzmi mene, Gospode, evo me, Gospode, neka budu sretne duše uza Te u raju – neka slave Tebe – ja ću se radovati trpeći muke strašne i beskrajne, radovati slavi Tvojoj i milosrđu Tvojemu. Isuse, daj da ja trpim – zadovoljštinu Tebi samo duše drugih da se spase. Mnogo, mnogo puta vinuo se vapaj ovaj iz dubine duše moje do prijestolja Božjega.

Da, Isuse moj – ja Te molim, molim svim žarom srca svojega, uzmi mene kao žrtvu za spasenje duša mnogih, – Evo me – učini što hoćeš. – I bolest i muka i žalost i radost i život i smrt u rukama je Tvojim. Učini što želiš treba li trpjeti mnogo za naknadu i zadovoljštinu Tebi nanesenih uvreda, daj da trpim mnogo treba li podnijeti muke i boli umjesto duša, za koje spasenje molim, Isuse, daj i muke i boli mnogo, mnogo, da tako spasiš duša mnogo. Treba li da živim i radim, a ono daj život – želiš li smrt – Isuse, Isuse, ne znam reći čemu se radujem više. Je l’ de, da ćeš spasiti i u lijepi raj uvesti duša vrlo, vrlo mnogo. Gospode – Bože moj, daj uzmi mene kao žrtvu za spasenje duša mnogih. – Dobri moj Isuse – još nešto da Ti šanem. Ne smijem zamisliti da Te netko više ljubi od mene – ah, daj, daj moja ljubav velika da bude. Ta, Ti sam upalio si ovaj oganj u srcu mojemu žarom silnim što se rasplamsao. – Isuse, daj moja ljubav najveća da bude, daj, daj da Te ja ljubim najviše.

+ + +

Bože moj – sve moje!
9. IX. 1923.

Velika je ljubav Tvoja i putovi Tvoji nedokučivi su – Bože moj! – Ah, koliko se radujem sve više upoznajući ljubav Tvoju beskrajnu. Isuse, kako da Ti zahvalim? – Tek jedno ne razumijem – zašto Bože moj, zašto mene uzimaš kao oružje u Tvojim rukama svetim, da pomogneš duši kojoj? Ta, zar na mene da svraćaš pogled oka svojega, na mene – a Ti dobro znaš tko sam ja: Isuse – ima li stvora nevrednijega, nezahvalnijega od mene? Mnogo me to boli i to znaš, zato jer upoznajem jasno koliko Ti zahvalnosti i ljubavi dugujem, a kako malo uzvraćam. A ja bih htjela, Isuse,dobra i sveta da budem – htjela bih da Te ljubim mnogo, mnogo – od sviju više. Ah, kad bi mogli i drugi poput Tebe zirnuti duboko u dušu moju vidjeli bi, je l’ de, bijedu u kojoj se nalazi, ali bi se onda poput mene divili velikoj ljubavi, dobroti i milosrđu Tvojemu, što se dostojiš milovati stvora tako nevrijednoga. Isuse – Isuse, Isuse, kako da Ti zahvalim?

Dobra Krista, jedna od saučenica mojih sprema se u samostan u Varaždin. – I već je sve uredila i oni je primili, tek treba da se spremi i dođe. Danice, došla je k meni – što da učinim? Nijesam mislila da će se to riješiti tako brzo. Ja volim što mogu odmah poći – tek – tek nemam novaca da si spremim sve što je nužno. A, i moji, znaš ih što mi mogu dati? Reci, što da učinim, da još mjesec ili dva zadržim službu?

Zamislim se malo. – Još mjesec dana da službuješ, a koliko Ti ostaje od plaće? Ili zar misliš da možeš spremiti plaću čitavu, koja ionako ne premaši 4000 K pa čitav mjesec živi od zraka. Drugi mjesec isto i onda ćeš baš biti spremna i sposobna za samostan.

Pa što da učinim? Da se zahvalim na službi, i kako da se spremim? – Krísta, kad Isus zove, onda se ne odgađa. Imaš li volje odazvati se pozivu njegovu, pođeš li odmah za njim, vjeruj za njega zapreka nema. – On ih sve uklanja. A zar je njemu možda nemoguće. – O kako se osvećuje svima, koji odgađaju. – Moguće govorim iz iskustva. Ne znam, bit će ipak ja sam sama mnogo kriva. Pa i to Božja je volja. Njemu čast i hvala na svemu. A novac, zar da Ti na put stane. Ah, taj novac – ja ga nikako ne volim. No, ne boj se, vidjet ćeš samo, da će se dobri Isus sam za te pobrinuti.

I gle, Bože moj – u času jednom što mi je palo na pamet. – Isuse dobri, Tebi hvala, jer Ti si mi to šanuo. Ta, u banki tamo (ne znam ni kojoj) ima novaca spremam i štedim već više od dvije godine za samostan. – Za samostan – pa evo zgode da se netko ovim novcem spremi za samostan. Pa bilo to netko drugi ili ja – svejedno – za Isusa. Suze mi kanuše od sreće iz očiju. Isuse, volja je sveta Tvoja, da ja sada ne mogu u samostan, pa neka ide dobra Kristina. – Zamišljeno i učinjeno. Izvadim nekoliko hiljada kruna (Još je ostalo, pa ustreba li što god, lako se izvadi). – Kako je plakala dobra Krista kad joj dadoh novac. – Evo, dobri se Bog sam pobrinuo, ne treba nitko znati tek idi zajedno Bogu da se zahvalimo.

Isuse moj, kako sam bila sretna dana onoga. Što da Ti kažem – ja ne znam no reći: Hvala! Da, Isuse, kako se Ti brineš za svoje – za duše dobre. Isuse, što mi sad na um dolazi. – Rekoh brineš se za duše dobre i srce me zaboli – jer, jer mnogo ima duša koje nisu dobre ili svojom krivnjom ili krivnjom drugih. Ima duša koje i ne znadu za Tebe – a za sve te duše nebo si pripravio; Isuse, za njih si trpio – zar možeš dopustiti da za vječnost propadnu. Isuse, Isuse – vjerujem u milosrđe Tvoje veliko. – Isuse dobri, smiluj se. – Ah, da ja mogu učiniti štogod za spasenje duša ovih. Znam i poznam dobro nevrijednost svoju, znam, da milosti nikako ne zavrijedim, a ipak – Bože moj, ipak Te molim uzmi mene kao žrtvu za spasenje duša mnogih. Daj trpjeti mnogo i moliti da mogu mnogo i dane i noći čitave ako želiš – evo me, ja sam spremna samo duša mnogo izbavi – iz tame k svjetlu ih privedi, slava Tvoja diljem svijeta čitavog da ori, Bože moj. – Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji … jednim glasom, srcem jednim svi da Tebe slave.

Ne znam, ne znam reći, Isuse, što osjećam u duši svojoj. Čudno je to stanje. Sve u meni nešto gori, svaka pomisao na Tebe tako me uznese – ah, već sve dane ove zadnje. Šta se sa mnom ovo zbiva? Jesam li luda? Ta, često kroz dan nisam gospodar svijesti svoje – a osjećaji i misli sve me k Tebi nose. Isuse, šta je ovo sa mnom? Ta, u Tebi sve su misli moje i osjećaji srca i duše. Pa želja silna i velika ova, žarom srca i suzama kojim vapim, želja da trpim mnogo, mnogo, križ Tvoj da ponesem i rane Tvoje da nosim i boli i muke Tvoje, želja ova da trpim mnogo, mnogo – odakle je? I vapaj silni, vapaj duše za žrtvu da me uzmeš za spasenje duša žrtvovat bih se htjela sva – ah, Bože moj. – I kako mi je teško i kako me boli kad pomislim na nevrijednost svoju. Isuse, znam, znam dobro milosti ovolike da ne zaslužujem, a ipak ja Te molim – vruće molim – molim kako najbolje znam i mogu trpjeti daj mi mnogo, mnogo da zadovoljim nešto barem za uvrede Tebi nanesene, trpjeti daj mi mnogo za spasenje duša mnogih – Gospode, uzmi mene kao žrtvu.

Da, dobri Isuse, ja želim mnogo i molim za mnogo – ali ne kako ja hoću – Tvoja što je voja na slavu Tebi što je veću. Pa kad nemam i ne mogu više, u iste ove nakane prikazujem Ti sve, sve male bolesti i boli i muke, što mi ih šalješ i sve molitve moje i sve misli i djela sva – sve, sve cijelu sebe prikazujem Tebi, Isuse. – Ali daj, daj trpjeti mnogo uzmi mene kao žrtvu.

+ + +

Bože moj – sve moje!
15. IX. 1923.

Isuse! Što me ono kao plamen živi u grudima steže i pali, što mi ono poput vjetra dušu diže visoko, visoko – Isuse, zanos sveti odakle toliki? – Bože moj, Isuse moj, kolike li slasti ime Tvoje kad izustim samo. A u srcu želje one sve velike mnogo k Tebi gore, k Tebi vape sve se k Tebi dižu. Da, Isuse – odakle su želje ove velike tolike stupile u to malo sitno srce moje? Da ih nabrajam, ta, Ti sam ih dobro već sve znadeš. Znaš ona je povrh sviju da Te ljubim jako – jako, jako od svih više. Onda želja da je trpjet mnogo, mnogo. Da, Isuse, umori me želja za križem Tvojim. Još Ti srce sve šapuće stija da za žrtvu sebi Ti me uzmeš – za spas duša, mnogih duša, daj da trpjet mogu. Al’ se nešto već vremena dulje među željama ovim vrze, vrze – da izustim zavjet poslušnosti i siromaštva. – Sve od dana kako šapat glasa Tvoga čula duša moja, misli mi se vrzu, pletu u okrugu uvijek tome. Evo, Kriste, ja sam spremna tek ja ne znam kako – kada. – Isuse, Bože moj! Što je ovo sa mnom? Od zanosa je li, il’ je uzrok drugi – misli svojih danas izreć ne znam. Isuse, Bože moj!

+ + +

Bože moj – sve moje!
18. IX. 1923.

Moj Isuse!

Neznajući što i kako da učinim, a sve više mislima se bavim o zavjetu poslušnosti i siromaštva, pisala sam i molila velečasnog za savjet. – O kako se radujem, Isuse! Ta, što Tebi drugo dati mogu nego sebe, cijelu sebe. Ti sam to si tražio od mene, a sad meni milosti podaj. Pouči me i uputi kako, kako vršit trebam ja zavjete ove? Koga slušat mi u prvom redu? Siromaštvo? Ah, pitanja sve se redom nizaju u duši. Isuse, smijem li zaista položiti zavjete ove? Ja se tako radujem. Samo ne znam kako se to može izvan samostana? I baš sada tražiš to od mene, sada kad zdravlje moje zaista veliki upitnik stavlja pred vrata samostana. Ah, kolikim žarom očekujem odgovor na pitanja moja. Daj, dobri Isuse, daj, da se za čin ovaj što bolje pripremim. Isuse moj, ja bih htjela biti dobra, jako dobra. – A to ja ne mogu ako mi Ti ne pomogneš, jer bez pomoći Tvoje baš ništa se ne može. Mnogo, mnogo se radujem prikazati Tebi zavjete ove. Isuse, ja bih Tebi toliko htjela dati, a bijedna, slaba nit što imam niti mogu štogod. Što ja imam, već Tebi poklonih, Isuse, što još mogu prikazati Tebi? – Boli i patnje – ah, kako rado, kako rado prikazujem Tebi. Ali i to mogu istom onda kad dopustiš da me boli štogod. Ah, Isuse, zašto me Ti štediš toliko? – Znam da vrijedna ja nikako nisam milosti tolike, znam i slabost svoju. – Ali, Isuse, nemoj, nemoj se obazirati na slaboću moju, daj mi trpjet mnogo, mnogo, daj mi trpjet za spasenje duša. Ah, da spasit mogu mnogo, mnogo duša. Ja molim, molim i nikad prestat neću – za spasenje molim duša. Daj, daj nauči me bolje da molim, više da trpim da duša zaista spasit mogu mnogo. Ja bih htjela žrtvovat se posve za spasenje duša, kojih mnogo ima, moj Isuse!

Zaista ja ne znam da opišem stanje duše u dane ove zadnje. Neprestano u zanosu nekom da i svijest kao da izgubim u časove neke. – A molitva – razmatranje. Isuse, Isuse, nema izražaja niti riječi nema za slatke ove osjećaje duša duboko u Tebe kad zaroni. Ovo se osjećati samo može, izreći to se ne može. Ne znam ovo što se sa mnom zbiva. Bolest je li duše ili tijela – ne znam – ali meni je tako lijepo, tako voljko, moj Isuse. Milosti zaista mi toliko daješ?

+ + +

Bože moj – sve moje!
26. IX. 1923.

Isuse moj!

I opet u krevetu ležim već dana nekoliko. Danas mi je posve dobro – krvarenje iz pluća danas se još ne pojavi. Mislim da se za ovaj put smirilo – ah, moj Isuse, kako se ja radujem. Nijesam ništa kod kuće spomenula zašto mi je liječnik naredio ležati. O krvarenju i iskašljavanju krvi nitko i ne sluti. Pa, je l’ de, čemu da se uzrujavaju, a uzrujavali bi se sigurno mnogo, čemu da se uzrujavaju kad to ionako ništa osobito nije. Eto, već je prošlo (mislim tako jer danas se još ne pojavi). Isuse, ja se prikazujem Tebi, Tebi, Isuse, za spasenje duša mnogih, mnogih duša, za koje sve je tekla sveta krvca Tvoja. Ali ja bih htjela trpjeti mnogo, mnogo. Isuse, zašto me štediš, zašto ne daš da trpim, ta, ja Ti se predajem za žrtvu – žrtvu za spasenje duša. – Ovo malo, što svi bolešću nazivaju – tako je malo. – Više, više trpjeti mi podaj. – Znam, Isuse, Ti si zadovoljan sa tako malim darom. I želja jedna iskrena i topla i uzdah jedan i pogled radosti i bola Tebe zadovoljava. – Znam, Isuse. – Znam i želje naše već ko žrtvu primaš. Isuse moj, Isuse moj, ne razumijem baš u tom veličine Tvoje kad se s malim toliko zadovoljavaš. – Pa primi, dobri Isuse, i ovaj maleni dar srca mojega, primi ništa više kad Ti darovati ne mogu. – Maleni taj dar, Isuse, želje su velike – Ti ih znadeš – je l’ de, sve ih znadeš. – Oprosti, oprosti ali slabosti moje naravi ljudske željama se samo ne zadovoljava. Zato vapim, bez prestanka vapim ljubiti mnogo, trpjeti i umrijeti Tebi, Kriste, a za spasenje duša mnogih. – A kad se na slabosti obazrem svoje – na grijehe i greške – ah, Isuse, moje milosrđe!

Isuse, Isuse, ah, kako ja očekujem odgovor na pitanje moje o zavjetima. Budem li smjela? Zavjet poslušnosti i siromaštva. Sve čekam i čekam, muči me malo iščekivanje ovo. Al’ ništa za to i na tome Tebi hvalim. Ipak se radujem. Je l’ de, još prije no što umrem primit ćeš i ove zavjete moje. Ja sam spremna, u srcu već sam i položila zavjete ove. Tek pravi i valjani da budu još dozvolu trebam – Isuse moj.

Meni je tako lijepo. Moguće ću sutra već ustati da idem u crkvu. Isuse, k sv. Pričesti. Ako ne, ništa zato. Malo mi je teško, ali samo ujutro za vrijeme sv. Pričesti. Isuse, ja Te onda zovem i dozivam i znam duhovnim da načinom dolaziš u srce, znam i vjerujem živo – ali ipak, ipak, Isuse, tako čeznem za Tobom. Kako teško uzmem prvi zalogaj. Sve po sat i pol 2 sata držim žlicu u ruci u stotinu puta prinesem k ustima – onda opet pustim, sve zovući Tebe. Isuse moj. Ali jer znam, da si Ti to i poslao prikazujem žrtvu ovu Tebi za spasenje duša, mnogih duša i radosna sam opet. – Pa ako to i još dulje potraje – Isuse – sve sam spremna podnijeti što Ti želiš – znam Ti ćeš mi sam pomoći.

A znaš, moj Isuse, čemu se ja u ove dane zadnje toliko radujem. Ne znam izreći riječima ovu radost duše moje, ne znam izreći – al’ Ti je znaš, ta, sam si je usadio u ovo srce moje. Oh, kako se radujem, Isuse – radujem se, da ću kad umrem, moliti mnogo, mnogo. Onda ćeš me bolje čuti, a ja ću uprijeti sve sile svoje molitve moje da prodru do prijestolja Srca Tvojega. Molit ću za moje roditelje, braću i sestre – za sve, sve ljude za spasenje duša mnogih, mnogih. Onda neće biti ni spavanja ni umiranja ni bolesti – tamo ću samo moliti – moliti bez prestanka za spasenje duša – Isuse moje – ja se tako radujem.

+ + +

Isuse, Bože moj!
Bože moj – sve moje!
5. listopad 1923.

Prvi je petak, Isuse, a ja sam dan ovaj toliko očekivala. Došo je – zamišljeno je učinjeno – Isuse, hvala. Ah, kako je bilo danas. Čekala sam dugo na riječ dozvole i savjeta za zavjete koje Ti želim prikazati. Ali – ah, da, za mene nema ni u koga riječi savjeta. Teško jest – a ipak, Isuse, ja se radujem da i tako malo trpjeti smijem. – Što da učinim savjeta kad nema? I odluka bi stvorena. U prvi petak Božanskome ću Srcu prikazati zavjete moje – skromno, onako kako znam i mogu. Pripravljala sam se kroz nekoliko dana i molitvom i razmatranjima, a nije to išlo tako lako kako sam ja to mislila.

U crkvi bilo je mnogo svijeta, kao uvijek na privi petak. Pošla sam još prije velikoga svoga čina i na ispovijed. I za sv. Pričest počela sam se pripravljati, za Pričest i za polaganje zavjeta (smijem li reći zavjeta?). Ah, u čas taj bilo mi tako teško. Pomislih – evo Isusa, zašto posve sam – sama. Za mene nema riječi savjeta. A činim li pravo? Htjela bih položiti zavjet poslušnosti, a sam ovaj čin ne znam je li dozvoljen. Gdje mi je poslušnost? Ta, ja ne znam biti poslušna – tako mi svi govore. Svi mi govore da ne znam biti poslušna. Isuse, a ja bih htjela da budem poslušna posvema, poslušna u svemu i svagdje poslušna. – I plakala sam – mnogo sam plakala. Isuse, je l’ de, rekoh, Ti ćeš mi sam pomoći, Ti ćeš me poučiti. I plačući pošla sam k sv. Pričesti. A kad primih Tebe, Isuse, potekoše suze. – Isuse moj, Isuse moj! Evo me da učinim na što se već dugo spremam, dobri moj Isuse. I prem sasvim nevrijedna milosti i ljubavi Tvoje uzdam se ipak u neizmjernu ljubav i dobrotu Tvoju zavjetujem Ti danas ili ako ne smijem to zavjetom zvati, obećajem Ti posvemašnu poslušnost i siromaštvo kao zavjet poslušnosti i siromaštva. Obećajem Ti pred nebeskom Majkom mojom svima svetima i anđelima, obećajem Ti da ću slušati i vršiti sve kako budem mogla i znala. A kako je slabost moja velika, a ni upućena nisam, jer traženih savjeta nije bilo, to molim Tebe mnogo molim, da Ti, koji si zaželio i dopustio da prikažem žrtvu ovu, molim Te budi uza me, podaj mi milost svoju da sve vršiti mogu onako kako je volja sveta Tvoja.

Isuse, Bože moj!

Tvoja hoću da budem, samo Tvoja – Tvoja sva i uvijeke. – Isuse, dva puta danas bila sam kod Marice Bakrač, saučenice moje. Na umoru je – časovi njoj su zadnji. Jučer je primila posljednju pomast.[12] Sirotica, kako želi da dođem k njojzi. Zar da joj ne udovoljim želji. A ipak nijesam mojima rekla po drugi put da idem danas k njojzi. Ljute se, jer kažu, već je Melitine u mojim plućima, a sad i opet posjećujem tuberkulozu. Isuse, ja se ne bojim. O, Isuse dobri, smiluj se, smiluj se dobroj Marici. Ovih još časova malo što joj je živjeti budi uza nju. Isuse, uvedi je onda u kraljevstvo svoje. Ah, da joj smijem zaviđati. Hoću li je još sutra naći na životu? – Isuse – Isuse, milosrđe!

+ + +

AMDG!^[13]
U Zagrebu, 17. VI. 1923.
Bože moj – sve moje!

Da uradim nešto na slavu Tvoju, Gospode – a ja sam slaba i nemoćna ovako, što ja mogu? Bože moj! – Da, znam ovu nemoć svoju, a ipak želja je velika, velika nešto barem smrti prije svoje da učinim Tebi na slavu, Gospode! Ljubav da uzvratim Tebi, ljubav onu silinu neizmjernu u Tvom Srcu presvetom od vijeka za mene što gori. Ah, ljubav – hoću li Ti moći uzvratiti kako? O, ova ljubav moja morala bi da bude velika, silna – da, da neizmjerna morala bi ljubav moja da bude – Bože moj – Bože moj – a ljubav moja kako je malena. Ili da može u mom srcu malenom ljubav velika da bude? Ah, – Bože moj – gori u mom srcu, gori plamen ljubavi vruće, jaki gori i ko oganj silni hoće da plane – premaleno srce moje, premaleno i grudi su mu moje i sve pali i žeže plamen silni ovaj od ljubavi. I još vidim ljubav moja kako je malena prema onoj neizmjernoj ljubavi Tvojoj – Gospode, pa mi onda razbukti se jače – plamen – i velika, velika – neizmjerna da bude ljubav moja. Da Gospode, htjela bih ljubav moja najveća da bude – Isuse, Isuse, ja bih htjela da Te ljubim mnogo, više, više no svi što Te vole ljudi – i od anđela i od svetaca više, Isuse, ja da Te ljubim najviše. – Zato uvijek, Isuse, kada ili razmišljati stanem, ili misli svoje nizati na papir pa i kad im sadržaji je razni sve se samo k jednoj riječi skrenu k riječi – ljubav! I teško ih onda skrenuti na stazu, kojom dalje polaziti treba – u ljubavi zašto tako skupljaju se misli moje? Gle, i sada skrenule su s puta, Isuse – i ja ništa dalje već ne mogu. Daj, Isuse, da djelo započeti mogu.

Da napišem i raspredam o načinu razmatranja moga – zamolio me velečasni. – Hoću, napisat ću, rekoh, kako budem umjela. Moj Isuse, zar sam smjela odgovorit tako? U tren onaj, kako riječca želje te je pala uvidjeh i slabost i nemoć i nesposobnost svoju. Pomislih namah na razmatranja svoja – na sve muke i teškoće i ovima što bile su u vezi. Pa ja o razmatranjima svojim da pišem? Da napišem, evo zgode, da mi kažu obavljam li razmatranja dobro što i kako ispravit mi treba. Ili kome zar bih pomoć mogla kad uvidi teškoću i borbu u razmatranjima? O da mogu biti na pomoć kome i u časovima ove molitve svete. Da se smiri da ne muči muke, što ih ja sam propatila mnoge a baš u razmatranjima. O da duši mogu pomoć kojoj, pisala bih mnogo, mnogo. Pa zar ja bih o tom pisat mogla? Ne ja, ne ja, al’ uz pomoć Božju a na slavu samo Bogu veću. Da, uz pomoć Božju pokušat ću i odlučno odgovorih: “Hoću, napisat ću kako budem mogla.“

Ja u Tvoje sad počinjem ime

Ja u Tvoje sad počinjem ime
I na slavu, Bože, samo Tvoju,
Al’ u radu nemoćna sam sama,
Pa Ti vodi misli – ruku moju.

Ne znam sama pisat mi je kako,
Ne znam s kraja kojeg počet mi je,
Kako nizat sve ću misli prave,
Osjećaje srca što ih krije?

Kako otkrit radosti ću duše
I milosti one mnoge, kako?
O ljubavi kako da prozborim,
O ljubavi Tvojoj nježnoj tako?

Kako? Kako? – sve u duši ječi,
Kako? stija pita srce moje
O tom zborit – riječi nemam dosta,
Ništa ne znam bez pomoći Tvoje.

Ti pomozi, Ti pomozi, Bože,
I u radu ovom ravnaj svime
Vodi ruku, vodi misli moje
Ja u Tvoje sad počinjem ime.

Isuse, Bože moj – ja počinjem. U Tvoje sveto ime ja počinjem, u Tvoje ime i na slavu Tvoju. Al’ zaista sama ne znam kako i gdje da počnem. Da govorim, je l’ de, bojati se da ću odviše govoriti, ali oprosti, Isuse, oprosti. Ta, iznijeti mi je svijetu one milosti mnoge, duši što si ih dao mojoj, onu ljubav neizmjernu Tvoju, kojom si me obasuo i još uvijek susrećeš, ljubav onu toplu i nježnu tako. O tom da govorim, a mogu li zar to izreći ukratko? Ne, ne, ta, ja osjećam koliko mi nedostaje riječi, da ono sve iskažem sakriveno duboko u srcu što se krije. Govorit ću kako znam i vjerujem čvrsto Ti da si uza me i Ti da ćeš mi pomoći – Isuse!

Još u dane, one rane, djetinjstva mojega, vodio si me, Gospode, putem ne cvjetnim, putem trnova na kojim bilo je mnogo, a koracati smjela naprijed nije mi bilo teško, jer me svuda okom budnim pratila milost Tvoja. I u toplom okrilju Tvojem molitva mi omilje mnogo. Ta molitva bila mi je utjeha slatka u časovima gorkim i teškim, u molitvi odmora nađoh iz rada naporna mi i teška, u molitvi nalazila sam Tebe, Gospode, u časovima teške osamljenosti. I što više molitvom se bavih, više sam upoznavala moliti kako ne znam. A jer bje želja za molitvom sve veća požudno sam tražila svagdje i svuda o molitvi nešto naučiti gdje bih mogla. Hvatala sam i tražila da čitam živote svetaca i ugodnika Božjih, e da upoznam način molitve njihove i ja poput svetih dobro da naučim moliti. – „Moliti me nauči, Bože!“ – mnogi puta kroz dan vinuo se uzdah iz dubine srca mojega. „Moliti me nauči, Gospode, moliti dobro i pravo, moliti me nauči.“ I neumorno kroz dane mnoge, mnoge^[14] molila sam za milost ovu.

Ali da, čitajući knjige razne naišla sam često na riječ jednu, koju, priznati moram isprva nijesam razumjela. Razmatranje – sjećam se još kao sada, kako sam zapanjeno pred riječcom ovom stala ne znajući značenje joj pravo. Razmatranje – razmatranje – ta, što znači riječ ova, toliko puta što se zabilježena nalazi u opisu života ma svakoga ugodnika Božjega. Upoznah namah u savezu s molitvom da je, pa sam tražila željom još većom s razmatranjem da se upoznam. I u ispovjedaonici pitala sam mnogo puta, ali da, odgovora nijesam dobila. Činilo se valjda dijete da sam još premaleno, to valjda ja razumjeti ne bih mogla. Pitala sam često, a odgovora nijesam dobila. „Ima za to još vremena“, odgovorio mi je jednom svećenik neki kao u čudu što ja za to pitam. I bi mi žao što mi nitko toga razjasniti neće. Baš nikoga nijesam imala da mi štogod kaže i da me pouči. Nijesam ja još znala šta je život duhovni, razgovora duhovnih nijesam imala voditi s kime. Djeca, s kojim sam boravila znala su o tome još manje od mene, ali mira u meni nije bilo. Tražila sam neumorno dalje. Čitala sam ponovno knjige već pročitane, nastojala sam svim silama duše svoje barem nekako da si razjasnim značenje riječi ove – razmatranje. I čitajući zaustavila bih se uvijek kod riječi – razmatranje. Uz truda mnogo stvorih si nekako ipak sliku o razmatranju. Da – to je neko pobožno razmišljanje o životu Isusovu o njegovoj teškoj muci i o smrti njegovoj. Ovo, bili su prvi pojmovi, koje si ja stvorih o razmatranju.

I ugodnici Božji mnogi, znala sam, obavljali su razmatranje svakog dana. Pa kad su toliki to mogli, ne bih li zar i ja tako dana svakoga razmatrati mogla. Odluka bila je ubrzo gotova. – Ali kako? Kako da razmatram? Na koji se to način razmatra? Odgovora niotkud. Eto poteškoće već na početku. Nije me smela niti mučila dugo. Kako sam sama stvorila sebi neki pojam o razmatranju, ubrzo sam izmislila i način. Ako je razmatranje razmišljanje o životu Isusovu, onda ću ja razmatrati tako, da mislima svojim pratim Isusa od rođenja do smrti. Bila je to logika djetinjega mojega shvaćanja. Počela sam. Već za rana jutra dana svakoga poslije jutarnje molitve moje evo me kod razmatranja. Volila sam jutro rano drugi dok još spavaju, jer u ono vrijeme nijesam još bila sama u sobici mojoj.

Kako sam obavljala ovo razmatranje moje? Onako, kako sam znala. Zamislila sam se i gledala u duhu Isusa u štalici Betlehemskoj poklon pastira – svetih triju kraljeva – bijeg u Egipat – i redom sve zgode iz života Isusova. I završila bih nijemo ovo gledanje radošću nekom u duši, gledajući Isusa gdje je slavno uskrsnuo i kako ulazi na nebesa u slavu Oca svojega. I ovo nijemo gledanje ponavljalo se dana svakoga. Prolazili tjedni, mjeseci i godine prolazile – a ja bila sam zadovoljna s razmatranjima mojima. Iskra ljubavi prema Bogu u srcu mojemu i ne znam kako sve se više raspirivala. O dubljem shvaćanju razmatranja, o potrebi, o svrsi i o koristi nijesam ništa znala. Bila sam zadovoljna, a duša moja drugom je bila misli zaokupljena – moliti da ne znam. I kroz dane mnoge duž godina čitavih ustrajno je vapila, vapila iz dubine srca svojega: „Gospode, Gospode, moliti me nauči!“ Dugo, dugo dopustio je dobri Bog da vapim ovako, ali nije se oglušio na molitvu moju. Ah, zar bih mogla opistati sreću dana onoga? Ono stanje duše? – Ono stanje kadno mi se otvoriše oči, kad sam ono radosno uskliknula: „Hvala, Gospode, sad znam moliti. Hvala!“

Bila sam posve sama pred svetohraništem u Krašiću. Ne, nije se to zbilo ništa izvanredna, a ipak bilo bi mi teško izreći kako je to bilo. Baš u onaj dan borba jedna duševna bila je teška. A kako sam bila kao učiteljica u Krašiću baš nikoga nije bilo za savjet da pitam i utjehu da tražim. Sve to, mišljah, dolazi zbog toga, što ja dobro ne molim, moliti što ne znam. I još većim žarom no ikada molila sam u dane one. „Gospode, nauči me moliti!“ Po običaju nakon obuke poslije podne pošla sam u crkvu. Bila sam sama – plakala sam. O kad bih mogla izreći svu teškoću što osjetih časa onoga. Plakala sam – i u tren jedan – ne, nije se ništa zbilo – tek silni onaj teret, što mi bje na duši u bezdanu kao da se surva – lakoća neka i radost duše – a s očiju gusta kao da se podigla koprena. – Sva pitanja bez odgovora što su teretila dušu moju – sva bila mi jasna molitva – kako mi je bila čudna muka dosadanja. Odakle, Bože moj sve one riječi u duši mojoj, odakle riječi koje se nizale sve jedna za drugom odgovarajući na svako najsitnije pitanje moje. Gospode, Ti li si govorio? Nijemo, nijemo slušala sam ovaj glas u duši mojoj – a sve veća radost i sreća neka – tko da to opiše – obuzme me cijelu. I sve što mogoh u času onome bio je uzdah: “Hvala, Gospode, sad znam moliti – Hvala!“ Ah, za ovu milost Gospode, ne znam izreći hvale. – Nikada od časova onih nije mučila misao moliti da ne znam. I molitvom od sada smirilo se sve u duši mojoj. Tek oči ostale su mi više otvorene i prvo što uvidješe da pravo nisu bila ta razmatranja.^[15] Kako ja razmatram nije pravo – i neumorno bacih se opet na istraživanje s molbom vrućom i uzdasima: „Bože moj razmatrati me nauči!“ I tražila sam knjige o razmatranjima što govore, pitala sam mnoge za koje sam znala duhovni da provode život i u ispovjedaonici pitala sam često. I bilo mi začudo da nikako odgovora da ne dobivam. Nastavljala ja sam svojim razmišljanjem o životu Isusovu svaki dan uz vapaj: „Bože moj, razmatrati me nauči znam da sve što ja činim razmatranje pravo nije, znam, ali Ti prikazujem sve ovakovo kakovo jest u bijedi svojoj, dok me pravo razmatrati naučiš. Gospode, razmatrati me nauči!“ I sve više upoznavala sam pravu svrhu razmatranja, osjećala sve sam potrebu veću i ja dobro i pravo da razmatram a vidjela sam posve jasno razmatrati kako ne znam. I bi mi teško, al’ sustala nisam. Tražila sam dalje, pitala i govorila, gdje se govoriti dalo. O, koliko bila sam radosna prvu knjigu razmatranja kad sam uzela t.j. dobila u ruke. Upravo požudno gutala sam rječcu svaku o uputi za razmatranje što bje napisana. Pročitala sam – ne jedanput ne znam ni broja koliko puta – pročitala sam i pogledom posve novim, dubljim zirnuh sada u pojam razmatranja.

Ispravit mi valja dobro što nije i odlučih razmatrati onako kako to upućuje knjiga, kako mi savjetovaše neki odgovarajući ipak na upite moje mnoge. Ali mi bi žao ostaviti višegodišnje razmišljanje moje o muci Isusovoj, pa odlučih da ću svaki dan kratko u duhu proći muku i smrt Isusovu moleći krunicu žalosnu. I uvijek još dana svakoga motreći u duhu Krista i veliku ljubav njegovu izgovarala sam otajstva krunice žalosne. Znala sam onda teoretski razmatranje kako se provađa i dobila u ruke knjiga više, čula sam i govoriti o razmatranjima, a ipak smiriti se s razmatranjima mojima nikako nijesam mogla. Obavljala sam razmatranja točno po uputama. S večera pročitala bih kao pripravu razmatranje za dan drugi, bilo mi to i predmetom razmišljanja kadno bih se budila u noći i prva briga za jutra rana. Kleknula bih pred oltarić mali u sobici mojoj i uzela redom razmatranje obavljati. Pripravu najprije pa onda točku prvu, drugu, treću kako je već razdijeljeno u knjizi pomoćnoj mi za razmatranje. Poslije točke svake osvrt na svoj život i dušu svoju – pa odluka – i zahvala na kraju, a nakon svega suznih sam očima vapila: „Bože moj, razmatrati me nauči!“ Znala sam eto način razmatranja, imala sam i knigu u pomoć, a ipak osjećala sam kako još to pravo nije, tako skučeno sve sam osjećala ko stegnuta u verige neke. I ova razmatranja sve veći bila teret duši mojoj. I sve više plašio me osjećaj ovaj dobro da ne razmatram. Sve gore i sve teže stanje nastajalo u duši mojoj – razmatranje postade mi prava muka. Uz duševne boli, muke i borbe teške dugo dugo vremena što me pratile, bila je jedna od velikih muka i razmatranje. Upravo morala sam da se prisilim na razmatranje. Koliko puta nijesam mogla drugo do pročitati iz knjige razmatranje. A bilo mi to teško mrsko, bez osjećaja, silila sam se na nešto, tražila sam nešto u razmatranju, a sama nijesam znala što i kako. Da raspirim ljubav u srcu svojemu nije li to jedna od glavnih svrha razmatranja. A kako? – Bila sam ko okovana verigama čvrstim u formi ovih razmatranja. A da si malo drugačije rasporedim moguće ipak da se smirim. Ne, nijesam znala pravo što mi smeta. I ustrajala sam dalje – sve u mukama razmatrala tražeći ipak nešto bez prestanka. Sa strahom iščekivala bih vrijeme razmatranja kada se bližilo. O koliko puta u očima punim suza. Da – bilo je dana kad nikako nijesam razmatrati mogla. Plakala bih onda samo i molila: „Bože moj, razmatrati me nauči!“

A dobar je Bog. O, kad bi svi upoznali ovu veliku dobrotu Božju. Čudni su nama putovi duše kojima On vodi – a ipak za svaku napose koliko se brine. I na molbe On se ne oglušuje. O kako je dobar Bog naš! Izmolila sam ono, zašto sam molila toliko. Bili su to savjeti oni divni, tople riječi pouke i upute štono mi ih izrekao velečasni. Uvidjela sam iz riječi nekoliko, do čega sama pravo ne mogoh doći, uvidjela sam u razmatranju što me najviše smeta i koči. Slušala sam riječi, ko blagi melem što su pale na izmučenu dušu – čula sam savjete, poslušala i pokušala. – O, Bože moj! – ko veliki oklopi i verige teške s mene da su pale – a laka, laka poput daška vinula se duša moja k Bogu za vrijeme razmatranja.

Ah, ono razmatranje, prvo razmatranje, što obavih pema potrebi duše svoje. – Mogu li zar opisati? Ta, gdje su mi riječi? Nije bilo muke ljubav da raspirim, kad je već velikim gorjela žarom na početku razmatranja. I sve dalje planula je kao oganj živi ljubav moja. – I sve koliko je govorilo srce moje ovo.

Bože moj, kako mi se razmatranja sada prikazala u svjetlu posve drugom. – Kako samo lagano mi teku, koliko okrepe i odmora podaju mi duši. Znam još koješta ispraviti i dopunit da mi treba. Rado primam savjet i pouku svaku – rado primam. Zašto mene, Bože moj, ja ne znam zašto mene sve koče forme gdje se držat treba? Molitvenik ili drugu knjigu molitava zašto ja tako malo kada otvorim? Ta, čini mi se onda ko da molim na usta drugih. Nijesu ono moje misli ni osjećaji moji. A ja imam Isusu toliko toga da kažem, toliko baš svojih osjećaja kojih nema u knjigama molitvenim, zato ih i ne tražim. – Ja govorim Isusu onako, kako srce govori moje, a srce, ovo malo srce tako je puno – da prepuno je zato i govori Isusu bez prestanka. Slično kočenje takovo bilo je i u razmatranjima mojima.

Ne, nijesam ja napustila knjige. Upotrebljavam je za pripravu daljnju, ali se ne vežem mnogo na nju. Uvečer svaku pročitam za pripravu razmatranje za dan što slijedi ili osjetim li potrebu pročitati kao pripravu za razmatranje štogod iz Sv. Pisma (Sv. Evanđelja). I noći često neprospavane služe mi kao priprava za razmatranje. Ta, misli glavne o kojima mi je razmatrati već su u pripremi pa za dugih noći misleći o koječem skupljam građu za razmatranje, kojemu se vrijeme primiče. Ili spavam li malo (baš u dane ove skoro nikako) kako se probudim pozdravljajući Gospoda – već znam o čemu mi je razmatrat. I ustanem pa spremajući sebe pripravljam se na razmatranje, koje će sad nà početi. I kleknem, kleknem pred oltarić mali u sobici mojoj, kip na kom je bijeli Srca Isusova i raspelo malo sve u cvijeću i svjećica sjaju. I zazovem najprije Duha Svetoga molitvom mojom svakidanjom, Duha Svetoga, kome se na poseban način posvetih… Ta, Duh Sveti milostima tolikim vodi i prati dušu moju. – Njemu posve se predadoh – znam On sigurno vodit će mi dušu putem savršenosti i svetosti prave. – A zatim – u prisutnost prenesem se Božju. Nije mi to teško, ta, prisutnost Božju ja uvijek osjećam u radu svakomu a kako onda u molitvi ne bi. – I jedan pogled samo na Presveto Srce. – Znam i osjećam da klečim pred Bogom svojim – pred Trojstvom presvetim – Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. Pričinja mi se često ko čitavi dvor nebeski da vidim Bogu kako se klanja, Bogu pred kojim i ja klečim. – I puna nekog svetog strahopočitanja duboko sagnem glavu pozdravljajući Boga svojega. I molim, molim u svetoj prisutnosti njegovoj razmatrati da smijem, milosti pogled svoj na mene da svrati e da upoznam u razmatranju ono, što je volja Njegova sveta. Pomislim zatim na pripravljenu već temu razmatranja. Bože moj – jedan pogled i opet na Presveto Srce – i ko nekud zanesena – ne znam više mislima da uprvljam. Kao živi oganj sukne plamen ljubavi u srcu mojemu, diže se, diže premalo mu je srce i grudi su mu pretijesne. A srce, ono kuca, kuca živo i govori, mnogo, mnogo govori. Isuse, Tebi govori raspredajući na sve načine temu razmatranja. I sve više upoznaje, svaki dan jedno upoznaje – a to jedno ljubav je Tvoja neizmjerna. Gospode, i opet ljubav Tvoja. Upoznah je u ovoj ili onoj zgodi – i skupim mislima glavne točke čitavoga razmatranja. Gospode, i opet ljubav Tvoja! A u srcu poraste mi želja, ona želja, ona želja neizmjerna još veća postaje, želja Boga da ljubim više, više od sviju. – I nijemo ostaje srce moje kao opijeno čekajući na glas – Bog što će mu progovoriti.

I još jednom osvrnem se na jezgru već izvađenu iz čitava razmatranja primjenjujem i dovađam u vezu životom mojim dosadanjim. I ko cvjetići skromni poslije blage ljetne kiše kad podižu glave dižu se i odluke u srcu mojemu, odluke i želje svete, a ja, znajući dobro slabost i nemoć svoju zaklanjam ih sve u Presveto Srce.

I nova snaga skupi se u meni nakon razmatranja svakoga. Puna utjehe i okrepe duša ustaje dižući još do prijestolja Božjega molitvu zahvalnicu.

U razmatranjima, ovako, kako ih sada obavljam sigurno još nedostataka ima. Naiđem li na njih, rado ću ih ispraviti. – Ali Bogu hvala smirila sam se posvema, ne osjećam smetnje nikakove više – tek jedno, a to je svakoga dana žar veći kod razmatranja. Bogu hvala!

+++

28. XI. 1923.

Bože moj – sve moje! Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče sebe i uzme križ svoj i ide za mnom. (Lk 9,23).
Prioni kako dobar i vjeran sluga Kristov, to ponesi kao križ Gospodina Tvoga, koji je s ljubavlju za te bio propet. (Nasljeduj Krista).
Križ, Gospodine, križ kojim si izbavio svijet daj meni da nosim, da Ti pomognem – duša da, da privedem po križu ovome u okrilje Tvoje – duša mnogo – duša neumrlih, koje Ti toliko voliš. Križ, Isuse, križ! Danica od Isusa

+ + +

AMDG^[16]

Slovo svako, a i crta svaka
Da na slavu veću Tebi bude,
Dobri Bože, ja Te molim tude.

Bože moj – sve moje!
28. XI. 1923.

Moj Isuse!
Kad mi pružaš križ, Isuse, zar da ga otklonim. Križ, ta, Ti si sam nosio križ i put križa Ti si nam pokazao i sam si prvi pošao ovim putem. I ja Te tako rado gledam kad križ svoj nosiš – pa onda gorim od želje da ja postavim ramena svoja pod ono teško drvo križa, da ne tišti Tebe već mene, Isuse, ja volim Tvoj križ, volim, jer si njime duše spasio. – Duše, Isuse, duše i sada spašavati treba. – Ti želiš i tražiš dobra srca za spasenje duša križ da ponesu, tražiš to od njih, znam, ne, jer to Ti trebaš već veseli Te da sebi time više zasluga za nebo stječu. O Isuse, kako si Ti dobar. – Ah, moj Isuse, ipak želim nositi križ da više spasim duša. I molim, mnogo molim da mi dopustiš ponesti križ Tvoj, a Ti me štediš – daješ mi samo križiće. Koji veći, koji manji – ali križa svojega nećeš da mi dadeš. Ili su ramena moja preslaba, Isuse, za križ Tvoj teški?

Pružaš mi križ, Isuse, nešto veći od ostalih – ja ga rado primam, jako rado, baš zato jer me boli mnogo, Isuse, i više neka boli, više trpjeti, više – nemoj se obazirati na suze. One same teku… duša jer trpi neizrecivo mnogo, boli me, Isuse, duša mi je satrvena od bola – nijema je – ali ne izgubi radosti svoje. Znam, i to od Tebe dolazi, moj Isuse. I jakost ova nije moja snaga, Ti si pomogao da me ne sruši u prvi mah križ moj. I ponesoh križ i nosim ga i što više upoznajem križ ovaj on to teži biva. Isuse – al’ ne – nije odviše težak – više, više trpjeti – i sve prikazujem Tebi – za spasenje duša. Ah, ja bih najvolila da me uzmeš kao žrtvu za spasenje duša. Isuse, evo me, ja se sva predajem Tebi – učini sa mnom što god želiš. Isuse, ja volim križ i onda kad je jako težak i jako kad boli, jer je onda sličniji križu Tvojemu. – Isuse, zaista od mene traži ovo ili kušnje samo? – Kroz život čitav – da od najranijeg djetinjstva cilj mi je bio jedan: ostaviti sve – za Isusom u samostan. I sve djelovanje i sve nastojanje bilo je upravljeno izvedbi cilja ovoga. I primakoh se cilju bliže – da već posve blizu, ta, od klauzure samostanske dijelio me samo jedan zid a ono – ah, moj Isuse! Prije dana nekoliko, da bilo je to 23. studenoga ove godine pošla sam u Varaždin da se odluči hoće li me primiti. Kako me je milo i ljubazno primila časna Majka. Radosno saopćila mi zaključak njihova vijeća na moje pismo. Oni su spremni da me prime makar i slabu i boležljivu s namjerom da pokušam i kod njih da se oporavim do kraja. I već mi namjestili krevet u kandidaturi – i spavala sam tamo – Isuse. A onda liječnik. – On imao je da kaže odlučnu. – „Ni govora, ni govora. Neka gospojica što prije ide odavde“ – bile su riječi liječnikove nakon što je pregledao pluća moja. Nijema, ko iz kamena, slušala sam riječi ove osudne. – I izašla sam sama. Ne znam, što je liječnik kasnije govorio časnoj materi. Stupala sam – ne znam kako, znam tek drhtala mi je i duša i tijelo, polako s noge na nogu. Hodnici bili su rasvijetljeni elekričnom svjetiljkom, a ja sam zakrenula u tamni hodnik prema kandidaturi. Kroz vrata koja vode u klauzuru u daljini hodnika tinjalo je slabo tajanstveno svjetlo dopirući i do mene zrakama slabašnoga svjetla. Sustala sam. – Tek sada razabrah značenje riječi liječnikovih. – Ni govora, neka gospojica što prije ode odavde. – Isuse, što ovo znači? Da odem. – A samostan? – Zar u svijet? Nijesam htjela plakati. Uzdržavala sam suze i šanula glasno. – Bogu hvala! – Isuse, Tvoja je ovo volja sveta. Daj mi milost da mogu vršiti volju Tvoju, a onda traži od mene što hoćeš. – I stajala sam nijemo gledajući u klauzuru u tajanstveno i slabašno svjetlo ono. – A onda došla je časna mater Klaudija. S nekom zebnjom i strahom očekivali su svi u samostanu na odlučnu riječ liječnikovu. – Danice, Danice – zovne me glasom puna nježnosti, jer me nije pravo vidjela u mraku onome. – A onda pristupila k meni. – Drago dijete, kako ste primili vijest ovu? – Bogu hvala – rekoh boreći se sa suzama. I govorila je još dugo sa mnom. I s časnom Majkom govorila sam onu večer dugo, dugo. Nijesam plakala – bila sam mirna – da i uz veliku bol duše radosno sam primila križ Tvoj, Isuse.

I onu noć spavala sam u kandidaturi – Isuse – ona noć… San nije htio nikako na oči. Bio je slatki i bolan razgovor s Tobom, Isuse – ili samo igra mašte? Samo ovaj zid, moj Isuse, na koji je prislonjen krevet ovaj, samo taj zid dijeli me od klauzure – a onda hodnik samo i do crkve – a tamo si Ti, moj Isuse. – Tako si mi blizu. I ja sam tako blizu, zar opet daleko da odem? Isuse! – Daleko me guraš – zar zaista? A zašto me nećeš u samostan, dragi Isuse? Oprosti što se nameće pitanje ovo – nije ni od znatiželje ni od srdžbe. Ta, ja volim križ, štono mi ga šalješ – a ipak se ponovno podiže pitanje ovo. – Zašto me nećeš u samostan, moj Isuse? Zar Danica nije Tvoja? – Mala, mezimice moja mala, baš stoga jer te volim mogo. Znaj ja hoću malu Danicu. Malu Danicu hoću a ne sestru x ili y.

Isuse moj, Isuse moj, ne znam pravo što misliš – pa ja se već cijela sva i u svemu predadoh Tebi. Hoću da budem Tvoja. Ne znam pravo što misliš – oprosti, ali ja u samostanu ne bih bila Tvoja Danica? – Isuse moj! Mala, ti jesi i ostat ćeš moja. Ali ja želim da ostaneš moja mala Danica – a ne da ti izmijene ime. – Dobri moj Isuse, ja znam da bi u samostanu nabrzo meni izmijenili ime, ali ne znam što Ti misliš… Ta, ja vjerujem da bi me Ti i u samostanu kao i ovdje sada volio mnogo – jer Ti mene mnogo voliš, mnogo znam. Da, ah, ja bih Tebe htjela ljubiti mnogo, mnogo, Isuse, više no Te drugi vole, da, Isuse moj, ja bih htjela da Te ljubim najviše. Pa makar me i gurneš od sebe – znaš, Isuse, ja Te ipak ljubim i sve više Te ljubim.

Dobri Isuse, a šta sada da činim? Što da počnem? – Isuse, što želiš od mene? Križ da nosim – Isuse moj, hvala! – Drugo jutro polazila sam iz Varaždina – Bože moj, posve se predah presvetoj volji Tvjoj, a ipak bio je bolan pogled onaj zadnji na samostan. I uzvik onaj: „Zbogom!“ – kako je ječio još dugo u duši. Sustala sam a u duši nahrupila gomila misli. Zar zadnji pogled? – I pozdrav zar zadnji? Fiat voluntas Tua,^[17] Fiat, govorila sam bez prestanka da svladam srca osjećaje. – Bože moj, Tvoju želim vršiti volju svetu.

+ + +

Bože moj – sve moje!
30. XI. 1923.

+!
Naprijed samo

Po života uzanome putu
Kročim samo – da mirno i tiho,
I ne marim za kamenje,
Za jaruge, za grebene,
Ni za trnje ono oštro
I cvjetića ima među trnjem,
Rado, rado ja ih berem
I kroz trnje kad se verem,
Jer i trnje volim ono oštro
Prem mi dušu često teško rani,
Gdje po putu širom se razgrani.
Kročim sama – da mirno i jako.

Ali jao! – A što sada?
Baš na stazu uzanu mog bića
Gorda neka pećina se sruši,
Zadav ranu tešku mojoj duši.
A što sada? – uzdah duše vije,
Bolno vapi: „Moj Isuse, kamo?“
I sve čeka i glas blagi čuje:
„Naprijed samo!“

Naprijed, naprijed i preko kamenja
I hridina preko, naprijed samo,
Neka duša od umora stenje,
Izmučena i krv neka lije,
Od bolova neka se previja,
U prah nek se jadna ruši.
Naprijed, naprijed zborim i ja duši,
Naprijed samo, Bog jer želi tako.

+ + +

Bože moj – sve moje!
3. XII. 1923.

Moj Isuse!

Da bol je teška duše moje, teška mnogo. Ah, satrvena duša mi od bola – ali klonula nije. Više, više, moj Isuse, trpjeti više daj za spasenje duša – neumrlih duša.

Isuse, i opet danas nova jedna rana duši mojoj – rana duboka i teška. Hvala, Isuse – još, još i više trpjeti daj. – Ti znaš, moj Isuse, koliko bilo duši mojoj teško osamljenoj, ostavljenoj i bez savjeta, kada htjedoh učiniti zavjete poslušnosti i siromaštva. I kako unatoč mnogih molbi savjeta niotkud ne bijaše – učinila sam sama, kako sam mogla i znala. Bijah mirnija, ali ipak ne mirna posvema – jer nijesam znala što i kako je pravo. A najteže nigdje nikoga za savjet da pitam.

Moj Isuse, a danas – ah, već ne mogu da izdržim, jer se na dušu nagomilalo mnogo teškoća, da, pa sam umolila svećenika nekog, koji me ne pozna (vlč. o. Dostala DI^[18]) da mi žrtvuje vremena malo… da se donekle barem smirim. Isuse moj, zar sam krivo učinila? Ta, u duši mi je upitnika mnogo – a nitko niotkuda pristupačan da ih riješim. O kako mi je bilo teško – da plakala sam gorko kad me upitao velečasni zašto nijesam govorila sa svojim ispovjednikom. – Ispovjednik, duhovni vođa, kako su to pojmovi divni – ah, Isuse moj, za mene sada samo zaista pojmovi lijepi i ništa više. – Isuse, a to tako boli. Zar znam reći, da me pitaš, tko je moj ispovjednik ili vođa duše moje. – Ne pitaj me, Isuse dobri, ne pitaj me, jer bih odgovoriti morala – ne znam – nikoga nemam – samo Tebe, moj Isuse, samo Tebe. Da, Ti sve si moje – a Ti često, da i u časovima teškim šutiš i ostavljaš samu mene. Ipak ne klonem – jer me ljubav Tvoja, baš onda kad me muče najjače, najviše k Tebi privlači. Isuse, baš onda kad me ostavljaš – najjače se privijem k Tebi – ah, moj Isuse! – A šta mi je rekao danas velečasni, da zavjete ove ne smijem učiniti, a učinjeno već da ne vrijedi i nikako me ne veže. Zašto tako, rekao je da neće razlagati. Isuse, a ja čeznem za zavjetima ovim, pa kad u samostan ne mgu u svijetu da vršim zavjete ove. – Ne – ne smijem. – Preostaje mi samo zavjet djevičanstva – čistoće… Taj vrijedi, prem je učinjen već davno. Vrijedi jer je položen po pravilu i pod vodstvom – ah, zavjet vječni i neopozivi – Isuse moj, Isuse moj, i za ovo hvala Tebi. – Rekoh Ti već mnogo puta, udaraj i bij, veži i pali ako hoćeš – ja mirno i zadovoljno čekam na udarce desnice Tvoje. Nemoj se obazirati na suze, one su samo odraz slabosti moje naravi ljudske. Udaraj, Gospode, udaraj i bij – duša neka trpi mnogo, mnogo – više – sve za spasenje duša prikazujem.

+ + +

Bože moj – sve moje!
8. XII. 1924.

O Marijo bez grijeha začeta moli za nas, koji se Tebi utječemo. – Marijo, k Isusu me vodi da što prije privine me On na Srce svoje – u nebo, u nebo, u lijepo ono nebo brzo – ah, što prije da dođem. Uz Isusa i Mariju. – U nebo, u nebo!

+!

O Marijo k Isusu me vodi

O Marijo k Isusu me vodi,
Gor’ na nebo ono lijepo
Jer Isusa volim samo
Pa ne marim
Ni za svijeta zamamljive časti,
Ni za svijeta kratkotrajne slasti,
Ni za svijeta mudrost cijelu,
Ni za svijeta znanost velju.
Ja za nebom čeznem,
U nebu je Isus dragi.
Ah u nebo, ah, u nebo,
O Marijo, k Isusu me vodi

Bože moj – sve moje!

+ + +

31. XII. 1923.
Moj Isuse!

Još tri sata i manje, jer vrijeme izmiče – i izmaknut će ljeto ovo tamo – tamo daleko u nepovrat odakle se ništa, baš ništa ne vraća više. – I još ovo malo vremena da mi ne umakne, evo me, moj Isuse, uza Te…

Ta jučer sam se tako pridigla iz kreveta od bolesti – šta da kažem – teško? – Ne znam, Isuse dobri, moguće je bolest i teška, ali zaista, zaista Ti kažem, ta, Ti već i ovako dobro znaš, meni nije nimalo teško. Ja je tako volim, kad mi od Tebe dolazi. – Pa baš kroz ove božićne svete dane morala sam ležat u krevetu – sama u sobici mojoj. Ne, ne, nisam bila sama i Ti si bio sa mnom – ah, moj Isuse. Ni pisati nisam smjela. Morala sam ležati mirno i nepomično da ranica stvorena u plućima zaraste. Ah, Isuse, ovaj puta nije se dalo sakriti. Ono krvarenje što se pomalo javljalo svaki dan u ustima, a iznutra (pluća) već kroz puna dva mjeseca lako mi je bilo sakrivati. Mišljah uvijek – zašto da se kod kuće uznemiruju kad to ionako nije od velikog značenja.

A ovaj puta – bila sam u sobi među svima. Zakašljala sam, a ono nešto čudno me drapalo i smetalo u grlu a unutra osjetih kako nešto ključa, vrije i kipi – i usta mi bila puna krvi. Neka slabost i omaglica obuhvati me cijelu i tresla sam se – ne znam zašto – sva sam se tresla. A krv je sveđer navirala na usta i dražila na kašalj – a s kašljem uvijek nanovo izbacih mnogo krvi. Tata i svi zabrinuti oko mene. (Mama nije bila u Zagrebu, pa sam sve dane ja vodila gospodarstvo). Nijesu znali što i kako da mi pomognu – (a ipak po liječnika nije se išlo, – ah, da, nije bilo ni potrebno). Spremili me u krevet i dali mi vrući čaj – a ovo temperaturu ionako već visoku kao da je i podiglo – pa bilo gore. – Drugi sam dan ustala i sjedila u sobi po tatinoj želji. – Istom sam treći dan legla jer su govorili – ležati, ležati, a liječnik je došao četvrtog dana. – Mirno, posve mirno ležati, govoriti ništa, uzimati mrzlu hranu i neki lijek svaku drugu uru. – Ležala sam i odležala deset dana. Sad je već valjda dosta. Ne znam, Isuse, zar činim krivo što se dižem. Pa osjećam se posve dobro, a liječnika nema prem su pozvali, da pitam je li je ležanja dosta. Istina, ono veliko krvarenje ne javlja se više – a ono svako malo kao i prije (samo okus krvi i lako crvena pjena) to valjda i neće nikada prestati. – Isuse, pa to sve meni nije ništa teško. Naprotiv bilo mi je lijepo – bila sam najviše sama pa sam mogla čavrljati s Tobom mnogo, mnogo i prikazivati sve, sve (i one velike, kao i manje bolove) sve prikazivati Tebi, moj Isuse, Tebi a za spasenje duša. Ah, moj Isuse, još si i Ti k meni dolazio – da, da sveta Pričest nije mi bila uskraćena. – Dobri moj Isuse, ah, dobri moj Isuse, kako da zahvalim Tebi na ljubavi ovoj i dobroti velikoj – Isuse moj, Isuse moj!

A znaš, Isuse moj, što mi je malo teško? Treba da se spremam u Crikvenicu da nastupim na učiteljsko mjesto. A svi, svi se zgražaju na pomisao ovu. Kako ću ja u ovakoj bolesti, kako sada kako ću sama u Crikvenicu. – Pa raditi i govoriti toliko… Ah, Isuse, a ja se ništa ne bojim. Ja se radujem – zar me ne šalješ Ti sam onamo? Ti znaš, Isuse,da ja sve radosno primam iz ruke Tvoje sve, sve, pa mi je posve svejedno kuda, kamo i kako me pošalješ. – Ah, moj Isuse, a oni mene nikako ne razumiju. A tata – da na njega se ljute što uopće misli da me pusti na to mjesto. A nije on ništa kriv. Siromah u velikoj brizi misli samo će mi pomoći – (a na rad u školi on zaboravlja). Zato želi samo toliko da se oporavim da mogu otići. Dobri moj tata. – On ne vidi da bi me to moglo posve oboriti, kako drugi kažu. (Naime, rad u školi), a ja baš nikake brige nemam. Moj Isuse, ja sve Tebi prepuštam – sve, sve učini kako želiš, na veliku je slavu Tvoju, i na spasenje duša mnogih, mnogih. Isuse, još bih mnogo htjela napisati, a ne mogu više. – U prsima me već jako boli a desna mi je ruka klonula posvema. – Silim se malo – ta, danas je staro ljeto – pa sam sabrala sve što je bilo kroz godinu ovu. – O koliko bih morala da Ti zahvalim. – Najviše na bolestima, bolovima duše i tijela, a i na onim slatkim časovima, sjećaš se, Isuse. – A ne mogu više da pišem. Odmorit ću se malo, moguće poslije bude bolje. – Još ima dva sata do ponoći. – Osvrnut ću se još malo pomnije na minulo ljeto. – Ah, moj Isuse!

---

[1] Jedna riječ nečitljiva.

[2] Danica nije vodila Dnevnik tri mjeseca.

[3] Na veću slavu Božju.

[4] Je li Danica možda doživjela ekstazu?!

[5] Daničin 23. rođendan.

[6] Danica, kako gore rekosmo, veoma rado ponavlja riječi kako bi se jače izrazila.

[7] Danica rado ponavlja riječi.

[8] Neću ti služiti.

[9] P. Karlo Leopold, DI.

[10] Riječ nečitljiva.

[11] Jedna riječ nečitljiva.

[12] Sakrament Bolesničkoga pomazanja.

[13] Inicijali znače: Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[14] Danica rado ponavlja riječi da bi se bolje izrazila.

[16] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[17] Neka bude volja Tvoja.

[18] P. Ludovik Dostal, DI (10. 8. 1877. – 1. 3. 1946.).