Danica Širola

DNEVNIK 1924.

AMDG^[1]
Bože moj – sve moje!
1. siječnja 1924.
Budi blagoslovljen Gospode Bože moj – i blagoslovljeno ime sveto Tvoje u sve vijeke.

Prikazanje moje

U Tvoje ja, Bože sveti, ime
Novog ljeta prve primam glase
I pozdravljam rad prve čase
Godinice, priđoše nove
A uzdahe mojih bolnih grudi
Kucaje žive srca moga
I molitva mojih glase tajne
Šaljem, Bože, do prijestolja Tvoga.

Tebi prvi kucaj srca moga,
Tebi prvi uzdah mojih grudi,
Tebi, Tebi, dobri Bože, budi.
A molitva prva moje duše,
A na pragu godinice nove
Šapće stija, ali živo živo,
Šapće stija i tihano moli
Da radosti, žalosti i boli
Što godina ova meni nosi
Po odredbi svete volje Tvoje
Primaš rado kao pravo, smjerno,
O Gospode, prikazanje moje!

Isuse! Ah, dobri moj Isuse,
Počelo je ljeto novo. – Hoću li mu dočekati kraja? – Isuse, Isuse, znam – ako ne ovdje, a ono sigurno uza Te tamo u vječnosti. O kako se radujem. – Ali, je l’ de, Isuse, tamo se ne broje ljeta – ta, u vječnosti vrijeme se ne računa – Isuse moj dobri! Lijepo mi je – ah, Isuse, lijepo mi je. – Ti si uza me. – Tako si mi blizu, moj Isuse. – Zar da opisujem radost duše moje? Ne mogu, jer to da opišem, riječi mi nedostaje. – Što još da zborim? Nije li sve rečeno time. Isus je uz mene – živo osjećam blizinu njegovu – i kucaje Srca njegova – slušam kako stija, stija izgovaraju moje ime. – Onako, onako kako mene Isus uvijek naziva. – Čuj! – slušam opet. – Ah, dobri moj Isuse! – Ne mogu, ne mogu da pišem dalje.

+++

Bože moj – sve moje!
6. I. 1924.

Jakosti, Gospode, jakosti daj da podnesem, a onda trpjeti više – još i više. – Ah, Isuse moj, zar da opisujem teške časove što sam ih danas proživjela. Ne, ne neka ostanu zaboravljeni. Ah, što mi je sve tata izgovorio. Ja sam ga mnogo razljutila. Isuse moj, daj oprosti meni. Teško mi je – a ipak odlučeno je prekosutra putujem u Crikvenicu, a danas sam još ležala. Isuse, je l’ de, Ti ćeš biti sa mnom.

+++

Bože moj – sve moje!
21. I. 1924.

Moj Isuse!

Tko je mogao očekivati ili slutiti samo, da ću ja danas biti u sanatoriju u Brestovcu. Evo već deseti dan ovdje ležim. A nitko i ne sluti, dobri moj Isuse, kako je to teško za mene. – Ah, što sam ja sve proživjela ovdje zadnjih dana. Bili su časovi teški, zaista teški. – I suza poteklo je mnogo, mnogo – je l’ de, Isuse, sve si Ti to kao prikazanu žrtvicu primio od mene. Već sam bila dne 8. I. spremna za put u Crikvenicu . Sve je bilo spakovano, a svi oko mene ljutili se na tatu, što uopće i misli da me ovako slabu i bolesnu pušta da nastupim u službu. I poslije podne onoga dana pošla sam još jednom liječniku. Išao je sa mnom i Božidar i mama. Oni su govorili s liječnikom, a on dakako o putu ni da čuje. – Na Brestovac a ne u Crikvenicu. I Božidar žurno do tate da mu sve razjasni, spriječili moj put u Primorje i za tri dana slali me već u Brestovac. Bez ikakvog razmišljanja predadoh se, Bože, u ruke Tvoje. Idem mirno kuda god žele. – A ipak, ni u snu nijesam pomisliti mogla ovdje gore što me čeka. Ah, moj Isuse! – Nije li od svega najstrašnija pomisao biti bez Tebe, bez sv. Pričesti pa dva ili tri mjeseca. – I dovezli me na Brestovac 12. I. Oh, kako je strašan utisak učinila na mene bolnica ova. Nigdje križa ni slike svete ni znaka kršćanskoga. A o kapeli kakvoj ni traga. I na stotine ima tu bolesnika, svi traže i bore se za život. – a duše? Za duše nitko i ne mari. Život traže, za život se bore, a kakvi je to život, Isuse, bez Tebe? Život je to bez svrhe, da život bez života.

+++

Bože moj – sve moje!
23. I. 1924.

Moj Isuse! U časovima teškim malo da odahnem, uz suze da se i nasmiješim dopustio si, Isuse, hvala! – Bio je to istina san – ali san živi – živi – ah, moj Isuse, zar samo san? a meni je živost njegova tako čvrsta, tako dubokih utisaka ostavio je na meni. Gledam – oltar krasan preda mnom stoji, na njemu mnoge gore svijeće i privlače me, neodoljivom me silom privlači bliže. – I već htjedoh da se približim – a ono pred oltar stupa sam Isus. – I zvonce zvoni i sad će Isus sam da sv. Pričest dijeli. Nema pričesne klupe, tek vidim pred Isusa dolaze, dolaze mnogi, blažena Gospa s pliticom zlatnom Isusa slijedi i svakome, svakome, kojega Isus pričešćuje pliticu zlatnu stavlja pod bradu. Dolaze redom pobožno i skrušeno – mnogi dolaze, mnogo ih ima. – Koji su? – pomislih – eno vidim, poznam one među njima je sv. Alojzije, sv. Stanislav, sv. Ivan Berhmans – oni dalje? Ne znam ih, ali im se sve oči od radosti krijese. – Koga još vidim? I blažena mala Terezija i sve dalje znam. I već se izredali svi. – Još prema nekom prozorčiću vodi blažena Gospa dragoga Isusa, a tamo se pokaže staračka glava jedna. – Ah, sv. Josip, viknem, i on prima sv. Pričest. Gledam dalje, a čežnja, silna čežnja tjerala me naprijed. Ne osudih se ipak ni maknuti s mjesta. I Isus se ogledava – već je sve pričestio i hoće kalež da spremi. Ah, suznim očima i strahom i čežnjom pratila sam svaku kretnju njegovu. Tada – tada, ah, mogu li izreći, blažena Gospa primi Isusa za ruku i dovede ga do mene, stavi i meni onu pliticu zlatnu ispod brade i mene je sam Isus pričestio. – Isuse, Marijo ! Bio je to samo slatki san. Dobri moj Isuse, ova sv. Pričest bila je samo u snu a ipak ja se tako radujem. Mogu li zar izreći osjećaje svoje? – Isuse! Marijo!

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
25. I. 1924.

Puna bola, puna straha mi je duša. – Isuse, ako to još dugo potraje – kako ću ja to izdržati? Koliko trpim – to samo Ti, moj Isuse, znadeš. Tata i svi se ljute na mene jer hoću kući. – Isuse moj, a što da učinim. Ja sam spremna i dalje ovdje trpjeti ove muke duševne, ali trošak, silni trošak zar mogu moji namiriti. Ta, mjesečno tu treba 20.000 K. Isuse moj, što da učinim?

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
Zagreb, 3. II. 1924.

Prije par dana vratih se kući. A koliko trpim u duši? Isuse, rado – i više i više – za spasenje duša prikazujem. Dobri moj Isuse! A što sada? Što dalje da radim? Pisao je Božidar u lječilište Topolšicu u Sloveniju. Dobila sam odgovor. Troškovi su mnogo manji no na Brestvocu, ali uvijek još daleko prekoračuju moju plaću. Nadaju se, da se može dobiti popust, jer je to državno lječilište. – Bože moj, što da učinim? Da se zauzmem i da poradim. Tko će za me poraditi? – Ili da ostanem kod kuće? Isuse, dobri moj Isuse, svi se boje bolesti moje. Božidarove male i ne smiju blizu, a i moji kod kuće. Znam i pazim koliko samo mogu. Nabavila sam si sva jedala zasebno – što još mogu u svrhu pažnje da učinim? Dobri moj Isuse! Marijo, dobra Majko moja – vidi me k Isusu – nauči me da Isusa zavolim jako, jako, Marijo, najviše!

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
8. II. 1924.

Moj Isuse! Ko igračkom malom, da, da ko lopticom poigrao si se sa mnom. Amo tamo bacao si je načas i daleko si je bacio, daleko – i onda nisi mario za nju. – A igračka Tvoja, Isuse, pala je – ah, što da kažem, pala je među trnje. I osamljena čekala je dugo dugo kad ćeš opet posegnuti s njome da se poigraš. Dugo si pustio da čeka i kad je već uginuti htjela s čežnje za blizinom Tvojom, onda si je opet primio. – O, kako je lijepo biti igračka Isusova.

Dobri moj Isuse! Uslijed mnogih bolova duše i tijela dugo već nijesam onako pravo duboko zavirila u dušu svoju. A zašto nijesam? – De, Isuse, pomozi mi da ispitam savjest svoju. – Mislim – da, znam, mnoge dane u vrućici, druge opet u duševnoj boli i depresiji – mnoge opet obično neraspoloženje – a ipak, ipak u svemu je nemar s moje strane. Ah, Isuse dobri, milosrđe!

Sve se bojim, Isuse, bojim se zirnuti i dušu svoju. Što ću vidjeti? Što ću naći? – Prolaze dani u nepovrat a ja tako slabo iskorišćujem vrijeme, što mi ga, Ti, Isuse, za spasenje duše moje daješ. Kako tužna i raskajana srca gledam za danima ovim. – Ne znam pravo, što je to. Obično molitvu i pobožnost svoju vršim uvijek, ko i prije. Istina, bio je moguće dan koji, da je izostala koja ta molitva, ali za to znam, i ne kori me savjest. Vršila sam molitvu svoju i pobožnost, da, tek kako? – Ah, moj Isuse, nema u meni onoga žara, onoga velikoga žara što je više put znao zanijeti dušu moju. I baš to tako teško osjećam. To i boli, Isuse. Kolikim žarom pobožnosti, kolikim žarom molitve i uzdasi – kolikim bje sve to prožeto žarom. A sad nema toga žara. Znam i vjerujem molitve da su mi jednako dobre i valjane, a ipak to se tako teško osjeća. Dobri Isuse, jesi li Ti dopustio i dao meni ovo, u bolima da mi budu bolovi još veći ili je to samo moja krivnja. Nije li zar i to uslijed nemarnosti i nehaja moga? Što i pitam znam, Isuse, znam, krivnja je na meni.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
11. II. 1924.

Moj Isuse! Koliko upoznajem nanovo ljubavi Tvoje. A ja – ah, koliko želim, koliko želim ljubiti Tebe. Kako je neznatna i malena ljubav moja. Isuse, Isuse moj, a ja želim da Te ljubim jako, jako, Isuse, najjače. Isuse, da radim nešto na slavu Tvoju. – A zar ja štogod radim? Ah, dobri Isuse, kako se Ti s malenim zadovoljavaš. Ti si zadovoljan, posve zadovoljan samo sa željom živom, zadovoljan si i s mojim prikazivanjima. Tebi je draga svaka žrtvica, svaka molitvica, svaka bol i suza svaka prikazana Tebi dobri Isuse. – A ja, Isuse, dadoh Ti sve što imam. Što još mogu dati i prikazati Tebi?

Podao si mi boli duševne. Bile su teške, jako teške, a meni ipak drage, jer si ih poslao Ti, moj Isuse. Podao si mi boli tjelesne. I ove bile su teške i drage, veoma drage, Isuse moj, jer sam osjećala bolove, koje sam mogla i smjela Tebi prikazivati. Tebi kao zadovoljštinu za uvrede mnoge, Tebi, za spasenje duša mnogih. I bolest si mi dao, bolest tešku. Onemogućio si me za sada za svaki rad. I ja ne radim ništa i to je baš najteža točka bolesti moje. I ja ne radim ništa, jer si Ti odredio tako, ne radim ništa, a ipak veoma mnogo. Nije li zar mnogo? Isuse, ja vršim volju Tvoju. Ah, vršiti volju svetu Tvoju, Gospode, vršiti volju Tvoju posao je najljepši, posao je najbolji i najslađi to je posao, moj Isuse. Vršiti volju Tvoju, Gospode, posao je nad svaki drugi, rad je to najplodonosniji, najkorisniji. Ima li mudrijega rada i posla no što je vršiti volju Tvoju svetu?

I neznatni rad u očima ljudi i nikakvi po mišljenju ljudskom u očima Tvojim može da bude rad tako veliki. Ah, Isuse moj dobri, tko da dokuči tajnovitost i veličinu ljubavi Tvoje? Daješ nam tako mnogo, a od nas tako malo tražiš. Tražiš ljubav, ljubav koja u sebi već nosi pokornost i predanost volji Tvojoj svetoj. Kad razmišljam tako, Isuse, koliko utjehe bolnoj duši. Kako da se ne radujem, kako da se ne divim neizmjernoj dobroti Tvojoj, kako da Te ne želim ljubiti jako, jako, kad si Ti toliko dobar. Zar da mi je teška bolest moja na sve to kad mislim? Onemogućio si me za rad, a ipak dopustio si da radim mnogo. Ne gledaš tko je učinio više, ne gledaš na onoga koji – koji u radu izgiba. Taki nije učinio ništa više, ako je vršio radom svojim volju Tvoju od onoga bijednika, koji uslijed bolesti teške ne smije i ne može da radi, pa bolest svoju strpljivo podnaša gledajući u njoj volju svetu Tvoju. Dapače, on je učinio mnogo manje, ako je radio mnogo protiv svete volje Tvoje. O, dobri Isuse, kako si u mudrosti i ljubavi svojoj sve divno uredio. I bolesti i zdravlje i snagu i nemoć – sve, sve si nam pružio, sve nam daješ samo za naše dobro, samo za spasenje duša naših.

A duše, Isuse, a duše za koje Ti toliko činiš, primaju li one sve ovo iz ruke svete Tvoje za spasenje svoje? Zašto se ne zamisle, zašto neće da proniknu u veličinu ljubavi Tvoje? To nije teško, nije, nije to blago sakriveno. Jasno je i očito. Treba samo otvoriti oči i gledati. Isuse dobri – pa samo da se zagledaju u tabernakul zar bi mogli onako nehajno i s prezirom prolaziti pokraj Tebe? Ah, dobri Isuse! – Koliko mora da Te boli velika nezahvalnost i nemar ljudski. – Jadne duše, Isuse, to su tako bijedne duše, je l’ de, Ti ćeš im se smilovati. A tih jadnih, nerazboritih duša ima veoma mnogo. Ima mnogo, mnogo duša takih, koje su u tami, koje ne vidješe još svjetla Tvojega Isuse. Je l’ de, je l’ de, Isuse, ni te duše nećeš pustiti da propadnu. Ta, protivilo bi se to ljubavi i milosrđu, koje je u Tebi neizmjerno. Isuse, treba li zadovoljština za duše ove mnoge, ah, ja bih htjela zadovoljiti za sve, za sve, trpjeti mnogo, raditi mnogo – Isuse, za spasenje duša mnogih. Isuse, za spasenje duša molim.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
17. II. 1924.

+!
Marijo!

Na oltaru kip Tvoj mili stoji,
Oko njega cvijeće šaroliko
I ljiljani eno viti bijeli,
Uza Te se ponosito dižu.
Bijele ruže i pupoljci njini
I crvene purpur-žarke boje,
Ruže – podno nogu Tvojih stoje
I svjećica mnogi plamsaj živi.
S mirisom se ruža k Tebi vija
Molitvice šapuću Ti stija,
Molitvice duša onih sviju,
Do oltara što se Tvoga kupe,
S pouzdanjem gledaju u Tebe
Da, u Tebe, o Marijo!

U nekih je srce puno tuge,
U nekih je srce bola puno.
Sreću neki, da i radost kriju,
Drugi opet bolne suze liju.
U borbama jedni mole jakost
Napastima oduprijet da mogu,
Poteškoće da svladaju svoje,
Mnogo ih je – svi upiru oči
Kipu Tvome svima predragome
Marijo!

A Ti slušaš, jade, Majko, slušaš,
Što Ti stija priča plamsaj svijeća
I ugodan miris onog cvijeća,
Slušaš molbe i vapaje duša,
Pa svog oka pogled blagi skrećeš
Na sve one, što se stija mole
I oglušit nikomu se nećeš.
Marijo!

+++

+!
Šaputati stije

Štovali su mnogo, Majko,
Hvalu da Ti pruže,
Podno kipa ovdje Tvoga
Ljiljane i ruže.

I ja hoću u znak hvale
I ljubavi moje
Da na oltar Tvoj tu stavim
Skromno cvijeće svoje.

Al’ ja nemam da Ti dadem
Ruža kite cijele
Ni ljiljane neke lijepe
Mirisave bijele.

U mene je ljubičica
Stručak mali samo,
Smijem li ih među cvijeće
Stavit Tvoje tamo?

Možda nitko ni opazit
Ljubičice neće.
Ništa zato – znam da gledat
Ti ćeš moje cvijeće.

A ono će u radosti
Šaputati stije
Molitvice tople one
Srce što mi krije.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
2. 3. 1924.

Isuse moj!

Kako da se danas zadržah mislima svojim, kod riječi, što ih ionako svakoga dana izgovaram. I čitav se dan evo veće od rana jutra mislima ovim bavim. Ustajući jutrom iz kreveta svaki dan dižem se riječima: Isuse, ustajem. Idem da počnem raditi na slavu Tvoju. – Bože moj, svaki dan počinjem riječima: Idem da počnem raditi na slavu Tvoju. I danas rekoh isto. Ah, Isuse, zaista svaki dan ja samo počinjem – počinjem raditi na slavu Tvoju, a traje to već više godina i još uvijek samo počinjem. Zar od početka nikuda dalje? – O, kako divne odluke čvrste i dobre na uranku dana svakoga preda Te donosim, moj Isuse. A zašto tolike odluke samo odluke ostaju? Zašto ih ne ostvarim i ne provedem onako lijepe kako zamislim? Moja mlakost i nemarnost, je l’ de. A ipak, Isuse, ipak još nijesam klonula (to samo Tebi hvalim) pa kao i nijesam još učinila ništa za Tebe, ako sam još uvijek samo na početku, to vapim još jačim glasom no do sada – Isuse, ja hoću da učinim nešto na slavu Tvoju, zato idem da počnem raditi na slavu Tvoju Bože moj, idem da počnem raditi, a početak i rad moj Ti blagoslovi, Ti pomozi, Isuse! – Htjela bih da radim, radim mnogo i to ono baš što je Tebi najmilije. A koji je to rad, koji posao što je Tebi najmiliji? Čujem, Isuse, – Mala! – Tko volju vrši moju najviše i najbolje radi. Ah, dobri Isuse! Tko da dokuči neizmjernost dobrote, ljubavi i pravednosti Tvoje? – Ti ne cijeniš rad ko ljudi što ga cijene, Ti drugačije na nj gledaš. Ti znaš koliko sposobnosti dao si kome, koliko snage za rad, u kakvu okolinu stavio si ga da radi pa gledaš samo na to kako vrše volju Tvoju svetu. Jedne si postavio da propovijedaju, jedne na čelo narodima, neke u javni život neke u samotne sobice. Neki se bore, neki pak rade govore i pišu na slavu Tvoju – neki pate i mole se. – Koji je učinio više na slavu Tvoju? Je l’ de, koliko puta onaka duša za koju nitko i ne zna učinila je više od onih, kojima moguće i spomenike dižu. Isuse! I ja bih htjela raditi na slavu Tvoju, raditi ono što je najbolje – vršiti volju Tvoju svetu.

Da, ja sam Tvoj mali invalid, bolesnik, je l’ de, veseli invalid, pa kad ne mogu drugo nego samo patiti i trpjeti i moliti i sve prikazivati Tebi, moj Isuse, je l’ de, Ti to rado primaš. Ah, Isuse, Tvoj mali invalid htio bi da Te najviše ljubi i da mnogo, mnogo učini za Tebe. Smijem li izreći jednu želju, Isuse? Znaš, Isuse, ja bih htjela učiniti za salvu Tvoju mnogo, jako mnogo, ali tako da to nitko ne zna. Ni ja sama da ne znam da sam štogod učinila za Tebe, moj Isuse. A najdraži mi je trud za spasavanje duša, jer znam i Ti da strepiš za spas duša, mnogih, mnogih duša, da, sviju duša. Ta, Ti si za duše život svoj dao, krv svoju prolio. Vidiš, Isuse, što Te molim.

Dopusti meni, Tvome malom invalidu, da sjedinim bolesti svoje, bolove tijela i duše s Tvojom mukom svetom, da mukama mojim cijena bude veća u očima Božjim. I te bolove moje daj onda Ti prikaži ko i svoje muke što prikazuješ, dobrome Ocu nebeskomu za spasenje duša mnogih duša. I među kršćanima katolicima mnogo ima duša nad jazom propasti što lebde. A inovjerci, a pogani i neznabošci mnogi? Isuse, milijuni to su duša – za njih – za spas njihov a tako za slavu Tvoju prikazujem bolove i muke svoje. A molitve moje, Isuse, molitve moje za dobre svećenike, redovnike i misionare. Da dobrih svećenika, molim i za našu lijepu domovinu i za Crkvu cijelu Tvoju, moj Isuse. Je l’ de, Isuse, ovu molbu svoga malog invalida Ti nećeš prezreti. Pa ako sam još uvijek samo na početku toga nevidljiva rada, je l’ de, Ti ćeš pomoći da barem početak dobar bude. Moj Isuse, počinjat ću i dalje, počinjat ću sve većim žarom i sve veći marom nevidljivi i neznatni ovaj rad za spasenje duša. Ja ću počinjati – je l’ de, Isuse, a što god počnem Ti ćeš dovršiti. Isuse moj, za spasenje duša.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
Ercegnovi, 8. III. 1924.

Moj Isuse! Zar je tude bilo moje volje štogod? Da, u prvi čas veselo sam veoma primila vijest o putu u Dalmaciju, ali što se više bližio dan odlaska, plašila sam se sve više. – Sad sam već tude, moj Isuse! Dočekalo me jučer toplo sunce kupajući u moru zrake zlaćane svoje, a u krevet me otpratile bezbrojne zvjezdice uz tihi žamor talasića mora pjesmu uspavanku. Danas more buči jako i pjeni se i talasa, pa uz buru kao da želi pokazati sve može i što znade. I još ni pravo snaći se ne mogu. Ta, spremala sam se u Sloveniju u lječilište Topolšicu i predala već molbu i sve ono potrebno – a sad sam tu na krajnjem jugu divne Dalmacije u Kotarskom zaljevu prekrasnom. Isuse moj, zašto si me poslao ovamo? Da se izliječim zar? Ili da omamljena ljepotom prirode ove Božje da – djelom ruku Tvojih, hvalim i slavim Tebe i uzdignem se dušom visoko, visoko iznad kala zemaljskoga. Ah, Isuse moj, more zaista posebnom nekom moći djeluje na mene.

Iz Zagreba krenula sam 2. III. pa sam se zadržala u Sarajevu 4 dana. Bila sam tamo kod sestara u Zavodu sv. Josipa. Lijepo me primila č. s. Vjekoslava^[2] i pazila mnogo kao i sve druge. I ovdje u Ercegnovom primili me lijepo. Sestra Kostka (poznam je sa pedagoške škole) došla na kolodvor. Dali su mi za stanovanje sobicu lijepu. Pogled je na more, pa sve čujem kroz otvoreni prozor kako more neumorno pjesmu hvale dobrom Bogu pjeva. Isuse moj, kako da na svemu Tebi zahvalim?

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
9. III. 1924.

Isuse moj! Nebo sve se više čisti od tmurnih onih oblaka pa se i ja bolje osjećam. Jučer kao da su se crni oblaci sjete neke nadvili iza obzorja duše moje. Teška me uhvatila sjeta i neka čežnja, neodoljiva čežnja za roditeljskim domom. Nije mi do sada bilo poznato ovakovo raspoloženje duše – ne znam tako mi je bilo teško i čudno. Sad je bolje malo, ali jošte minulo me nije. Moj Isuse, što to znači? Sve mi se neki čudni osjećaj provija dušom. Kao vrijeme još da mi je kratko pa sve da su časovi izgubljeni što nisam kod kuće kod svojih. – Pa nijesam prije što tako osjetila a bila sam mnogo po svijetu. Je l’ de, Isuse, nije to ništa drugo, već dopuštaš malo na ovaj način da boli prikazujem Tebi za spasenje duša, kad si mi načas ublažio bolove tjelesne. Dobri moj Isuse, hvala!

O kakovom čežnjom očekujem časak kad će opet sinut sunce, zrake kad će mu zlatne i tople kupat se u morskim talasima. Volim buru, ali i sunce volim. Danas more ne buči toliko i ne bjesni kao jučer jako, već tihano pjeva pjesme svoje pa me zove i doziva s njime skladno i ja da zapjevam. A kako se pjevat može uz pričanje talasića.

Da zapjevam

Da zapjevam, a ne pjevam
O dobroti što se krije
U Kristovu Srcu svetom,
U Srcu što za nas bije.
Bi li ova pjesma bila,
Što je duša moja svila?

Da zapjevam, a ne pjevam
Kako sve mi dušu diže
Ljubav Krista Otajstvenog
Do njegova Srca bliže.
Bi li ovo pjesma bila,
Što je moja duša svila?

Da zapjevam, a ne pjevam
Dušom cijelom o ljubavi
Srce Krista s koji gori,
Što je raj i zemaljski slavi.
Bi li ova pjesma bila,
Što je duša moja svila?

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
10. III. 1924.

Dobri moj Isuse! Eto opet se u zadnje vrijeme pojavilo krvarenje. Izbacivanje samo uz kašalj malo. A danas ponovilo se više puta, kao i onih dana prije navale krvi o Božiću. Zar će i opet? – Pa ovdje, moj Isuse, daleko od kuće? Bože moj, evo me, čini sa mnom, što je volja Tvoja sveta. Ti dobro znaš da se ja bolesti baš nimalo ne bojim, znaš i to da je volim. Tek jedno što mi je malo teško, bolovati u tuđoj kući, dobri ljudi da se muče sa mnom. Ali, ako Ti baš ovo tržiš od mene, što je meni teško, rado ću Ti žrtvu prikazati. Bit će veća, je l’ de, od inih žrtvica malih. Isuse moj, učini, volja što je sveta Tvoja. Ta, meni je sreća najveća, što smijem slijepo vršiti volju Tvoju.

Korizma je, moj Isuse, pa se radujem da su živčani bolovi opet veći, da mogu tako više bolova sjediniti s mukom svetom Tvojom i više prikazati za spasenje duša. Isuse, neka samo boli. Ta, bolove ove nitko i ne vidi, a nijesu baš po život pogibeljni. Tek boli, boli jako. I ruke i noge, da tijelo čitavo. Moj Isuse, hvala!

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
11. III. 1924.

Oj zumbule

Oj zumbule, moj zumbule,
Mirisavo cvijeće moje,
U sobi Ti mojoj cvjetaš
I razlijevaš milje svoje.

Mog Isusa podno slike
Cvjetići se tvoji dižu,
S mirisom i molitvice
Do Božjeg Srca sižu.

Ti Isusu pričaš mnogo
Pa šani mu jedno stije
Da ja njega mnogo ljubim,
Da mi srce za njeg bije.

Oj zumbule, moje cvijeće,
Tebe ružno ocrniše,
Još ružnije zamisliše
Da ne cvjetaš meni više,

Da ne miriš više meni,
Da ne resiš sobe moje,
Oj zumbule, moj zumbule.
Jer se boje

Tvoj da miris meni udi
I mom zdravlju sve da prijeti.
Zato eto, samo zato
Tebe meni će oteti.

Oj zumbule, moj zumbule,
Mirisavo moje cvijeće,
Je l’ da miris tvoj mi dragi
Nauditi nikad neće?

+++

O Marijo!

O Marijo, ja bih htjela
U kitice cvijeće sviti,
Kiticama okiti
Tvoju dragu meni sliku.

I kraj slike onda Tvoje
Poglede Ti uzdizati,
Molitvice šaputati
I srce Ti dati svoje.

Al’ u srcu još se mojem
Jedna krije mala želja.
Majko, ja bih pjevat htjela,
Pjesmu Tebi zapjevati.

Zašto Tebi pjevat ne znam,
Zar Marijo Tebi mila
Ne bi moja pjesma bila?
Makar i u skromnom ruhu.

Daj mi jednom ja da mogu
Tebi pjesmu zapjevati,
Pjesmom svoju dušu dati
Da je čuvaš, Ti Marijo!

+++

Bože moj – sve moje!
Isus! Marija!
12. III. 1924.

Isuse! Meni je tako lijepo u Tvojoj blizini. Ta, kraj mene, kraj sobice moje u neposrednoj blizini kapela je mala. Lako mi je navratiti se Tebi često. Dobri moj Isuse, kad bi ljudi znali, kako je lijepo boraviti uza Te.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
15. III. 1924.

Moj Isuse! Toplo sunce zagrijalo ovih dana, al’ nekakvi vjetar ladni često se pojavi, ko da želi otet nam sunčevu toplinu. Nekako mu i uspijeva pa nije baš onako toplo kako izgleda gledajući vedro nebo i na njemu usijano sunce. I talasi modrog mora protive se tome vjetru pa se jede i u jedu na vjetar se pjenušaju. Gledat ovo, o Gospode, tako je lijepo – ta, pjenušanje ovo i gibanje talasića obasjava zlatno sunce. – Sve se blješti po pučini mora ko tisuće sitnijeh krijesnica. – A u duši mojoj vjetra nije, a ni bure, pa sa vedrog neba sunce meni toplo, toplo grije. Moj Isuse, lijepo mi je.

Sve razmišljam o ljubavi Tvojoj, sve razmišljam sve se više divim. Zar si još što mogao za nas stvorove bijedne učiniti? Ne, jer da još ima što god, zar već ne bi ljubav Tvoja to učinila – Bože moj – a vrhunac ljubavi Tvoje – presveta Euharistija – kako to da slabi ljudski razum dokučiti može? – A ipak Ti si nam dao sebe cijeloga i među nama prebivaš – Isuse. – Zašto? I po sto puta zašto? – pita duša moja a odgovor je uvijek isti: Jer ljubim! – O Gospode! – Divim se ljubavi ovoj i razumijem donekle sve to – jer Ti si ljubav Ti ljubav beskrajna – tek jedno, Isuse, dokučiti ne mogu jedno: Zašto mene, baš mene ljubiš toliko. – Jer čini mi se mene ko da ljubiš više no druge. – Moj Isuse, a bar Ti poznaješ me dobro. Znane su Ti sve pogreške moje, znane slaboće i teškoće, i bijeda moja poznata je Tebi. Nijesam vrijedna ni da se obazreš na me – a Ti, ah, a Ti, moj Isuse, sve me više ljubiš. Ja to osjećam, osjećam živo – i ne mogu ipak da dokučim. – Mezimice moja mala! Isuse, Isuse moj – tko mi šanu sad u dušu naziv ovaj? Zar me opet tako nazivaš? Isuse moj, a zašto me zoveš tako? Ah, da znaš dobri Isuse, kako bih Te ja ljubiti htjela!

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
16. III. 1924.

Dobri moj Isuse! Baš se od srca radujem kako će se veseliti dobri moj i zabrinuti tata kad čuje da se oporavljam, kad sazna da sam u ovo nekoliko dana dobila blizu 4 kg. Kako će se radovati. Ta, iz Zagreba otišla sam sa 43 kg, a danas sam se vagala pa ima 47 kg. To je mnogo. Isuse moj, veselim se, ne da ide meni nabolje, već što će to obradovati moje roditelje a i druge mnoge dobre duše. Isuse moj, hvala!

+!
Sveta Hostija

Kako je malena
I kolika – i bijela
A ipak obuhvata
Nešto neizmjerna,
Što je veće i od mora,
I od gora,
I od zemlje i od zvijezda,
Od svemira vasiona,
Veće, veće baš od svega,
Veće i od samoga neba,
Ljubav Božju obuhvata
Ona mala, koliko bijela
Veća je od neba cijela
Sveta Hostija…

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
18. III. 1924.

Dan je danas od sedam žalosti,
Dan je danas od bolova Majke
A ja njojzi pjevat moram
Ne bolove – nego slavu,
Ne o trnju već o zvijezda
Kruni, što joj resi glavu.
Pjevat kako nju u nebu slave
Kraljevski joj kako rese prijesto
Kako časno uz Isusa mjesto
Kroz vjekove njozi spremno stoji.
Pjevat mi je o Kraljici neba
O Kraljici al’ i Majci našoj,
Majci, koja u veljoj se slavi
Neće da nas djecu zaboravi.

Kako joj, Bože, zapjevati?
Kako, kako? – sve mi duša vapi,
Pjevat ne znam bez pomoći Tvoje,
Zato molim, Ti pomozi meni
U pero mi kazuj, ravnaj njime,
Ja u Tvoje sad počinjem ime,
Bože!

AMDG^[3]

Slava naše Majke kraljice

Trublje trube, harfe nježno zvone,
Uz njih pjesme glasovi romone.
Melodije ove himne svete,
Što anđela zapjevaše čete,
Ko nebeski zvonca neki glasi,
Kao morski na suncu talasi,
Kao dašak mirisava cvijeća
I ko šapat lišća sa drveća,
Ko zujanje malih marljivih pčela,
Ko ključanje bistrog gorskog vrela,
Sve u pjesmu jednu kad se slije,
Pjesmu, kojoj ljepše nikad nije.

Iz najprije polagano stije
Pa sve jače ta se pjesma vije,
Neizmjerne neba kroz prostore
Sad se himne ove glasi ore,
Pjesma ta je nebeskoj Kraljici.

A Ona?
Ta moćna neba Kraljica
Ljepša je od kapi biser-rose
Što na ruže zablista u lati,
Sjutra kad je žarko sunce zlati
Ljepša i od rujne divne zore,
Na istoku koja još za rana
Rujna krasna sviće svakog dana,
Praćena je četama anđela
Prosiplju joj cvijetke mirisave
Od ružica – i ljubice plave,
I sićušne vlati od kovilja,
I mirisne cvjetiće od smilja,
I ljiljane ponesite bijele,
I rumenih ruža kite cijele.
A tamjana kadom opet drugi
Anđelčića prati niz je dugi,
Za njima pak redaju se čete
Što pjevaju himne one svete,
Anđeoski to su neba kori
Ali uz njih i svetaca zbori,
Patrijarsi i svi sveti oci,
Apostoli sveti i proroci,
I za Krista svete mučenice,
I djevice i ispovjednici,
I svi sveti s anđelima poju
Skladno sveto unu himnu svoju,
A zanos ih sveti neki prati,
Pa srdaca tu im pjesmu zlati
Veličajna, blaga je i mila
Pjesma ova nebeskoj Kraljici.

Ta, najednom zašutiše – stija,
Tek još zadnji glas se pjesme vija
Neizmjerene neba kroz prostore
Još se samo jeke glasi ore.

I ko munja kad bljesnu s visina
Sav u sjaju lik Božanskog Sina,
Do Kraljice neba eto kroči
Njojzi svoje podigo je oči.
U nju gleda i ruku joj pruža
I do nogu prospe kitu ruža,
Pa je vodi do prijestolja tamo
Za nju što je pripravljeno samo.

Ona smiješeć sve za njime grede,
Na prijestolje do svog Sina sjede.
Božja mati – sva milosti puna,
Nad glavom joj od zvijezda je kruna.
Baš najljepših dvanest zvijezda eto
Okruni joj čelo ono sveto,
I plašt zlatan od sunčanih zraka,
I od blijedih mjesečevih traka
Zvjezdicama malim protkan – stija,
Uz nju tako lijepo se privija.

U nju sve su oči upravljene,
U nju, u nju sve gledaju zjene,
I Sin Božji krene usta svoja
Glasno, jasno šane: „Majko moja!“

A Marija smiješeći se Sinu
Pogled oka krene u daljinu,
I lako mu ruku svetu prime
Želeć nješto govoriti s njime.
„Gledaj“, šane „pogled oka vini,
Onoj tamo od suza dolini.
Tamo gledaj, na zemlji – na svijetu
Moju dragu sakupljenu djecu.
Skupiše se, gle, mnogo ih ima.
O smiluj se, de pomozi njima.
Milost Tvoja nek ih budno pazi
Da ih svijeta borba ne porazi.
Je l’ de – pratit će ih milost Tvoja
Ta ono su draga djeca moja.“

Slušam – Bože, il’ me uho vara,
Il’ mi mašta krivu sliku stvara
Ne – ne vara, vidim dobro eto
Na nebesih ono slavlje sveto,
I duša mi cijela trepti stije,
I srce mi tako živo bije,
I radost ja osjećam sad pravu,
I ponos mi sveti diže glavu.
Sretna i ja sam iz čete ove
Što je Majka Božja svojom zove,
Marije sam i ja dijete drago,
Ah, to moje najveće je blago!

Radujte se sa mnom svi vi tude,
Radost naša sveta neka bude.
Nek veselja naše pjesme ore,
Nek se viju u nebesa gore.
I nek svijetu širom dadu znati,
Kraljica do neba naša j’ mati.
Marija da majka nas je sviju,
Njojzi samo da nam srca biju,
Mariji

+++

AMDG^[4]

Koliko Te ljubim, Kriste

Koliko Te ljubim, Kriste,
Izreć to ne mogu riječi,
Jer ljubavi izraz prave,
Morao bi još bit veći.

I da zborim noći, dane,
O ljubavi bez prestanka
Sve izreći ne bih mogla
Ni do zadnjeg svoga danka.

A tek želja da Te ljubim,
O, ta, njojzi mjere nije,
Neizmjerna, pa ni srce
Već ne može da je krije.

I svakog je dana veća
Da Te ljubim želja ova,
Pa i ljubav moja, Kriste,
Ko da bukti uvijek s nova.

Pa mi srce vatrom pali
Štono žarom vrućim gori,
A duša Ti moja, Kriste,
O ljubavi nijemo zbori.

+++

U kitici duhovno je cvijeće

Nebeska je draga Majka naša
U kiticu lijepu cvijeće svila,
Da bi kita mirisava ova
Svečaru nam što milija bila.

Radosno je savijala kitu
Od cvjetića što zbornice marno
Donašahu za upravitelja
Da iskažu štovanje mu harno.

U kitici duhovno je cvijeće
Svetih misa i pričesti jedno,
Molitvica i žrtvica raznih
I krunica ono j’ drugo čedno.

Sad nebeska ova Majka draga
Sve u ime naše Vama pruža,
Ko znak hvale imenome danu
Ovu kitu neuvelih ruža.

Zbornica Marijine kongregacije učiteljica, Zagreb 1923.

+++

Bože moj – sve moje!
Isus! Marija!
24. III. 1924.

Moj Isuse! Toliko se radujem, od sveg srca radujem, što trpjeti opet malo smijem. Ta, korizma je, sveti dani to su pokore. – I ja smijem za pokoru grijeha mnogih da prikažem Tebi bolove svoje. – O, dobri Isuse, hvala! Je l’ de, Ti ćeš sve ove bolove moje sjedinjenje s velikim bolima Tvojim prikazati nebeskome Ocu kao zadovoljštinu za mnoge grijehe i uvrede nanesene njemu. Tako će i neznatne moje muke sjedinjenje s neprocjenjivim vrijednostima sve muke Tvoje doprinijeti jedan mali, mali dio za spasenje duša – za obraćenje grješnika. Ah, Isuse moj, i u neradu mojem dopuštaš ipak nešto malo da učinim za spasenje duša. A bolovi moji, Isuse, u ovo zadnje vrijeme veliki su. Živčani su to bolovi, bolovi po čitavom tijelu. Isuse moj, da jako, jako boli ali ništa zato, ta, još nijesu na vrhuncu bolovi ovi. Neka boli i više – za spasenje duša prikazujem – neka boli i više. – O, koliko već noći nijesam skoro ništa spavala. A ne spavam baš zbog bolova. Ne znam šta je to – kad u krevet legnem, čitavo mi je tijelo na mukama. Ta pritisak svaki i najmanji na tijelo moje velike zadaje boli – pa mi je teško ležati jer baš ležanje zadaje mi boli. A i glava u zadnje ove dane svako veče nesmiljeno boli, boli jako – već davno nije mi bolova zadavala toliko glava ova. – I prolaze satovi noći, sporo prolaze – a bolovi bivaju sve veći i što se više vrtim po krevetu veće se javljaju boli. Moj Isuse, a ja ipak tako volim bolove ove. Ta, Ti si mi ih dao, dao si mi za spasenje duša. – Ti si mi ih dao, a sve što Ti daješ, tako rado primam, sve što Ti daješ za moje je dobro, pa zar bih onda mogla reći da je meni zlo. Griješila bih, znam, kad bih rekla da mi dobro nije. Dobro mi je, moj Isuse, dobro mi je tako. Na svemu Ti moja hvala najveća…

I što je najljepše, što me najviše veseli i čini me toliko radosnom, to je, moj Isuse, što nitko mojih bolova ne zapaža, nitko ih ne vidi. Po danu kao da se smiruju nešto malo. I ja se kraj svega toga lijepo oporavljam. Izgled lica svaki dan je bolji, a i na vagi ove sedmice 1 kg više. Zadovoljni svi su oko mene. Je li se baš popravilo stanje na plućima, ne znam. Boli više put i u plućima jako a ja sve mislim da su i to živčani bolovi. Samo ne znam što znači još uvijek ono krvarenje od vremena do vremena. A ipak ja se osjećam dobro. Tek ne znam što da učinim. – Nešto pita tata za produljenje mog dopusta. – Isuse moj, što Ti želiš da učinim? – Kako da znam što je volja Tvoja, a ja samo Tvoju želim vršiti volju svetu. Ne znam, ali mislim da nije nužno produljivanje dopusta, mislim da mogu nastupiti u službu u Crikvenici i radujem se i opet jednom uhvatit se pravog posla. Tako sam i tati pisala – pa što on odredi, to ću i učiniti. – Gospode, ali ne moja, Tvoja nek se vrši volja sveta. Raditi, o Gospode, raditi na slavu Tvoju za spasenje duša. Želja je to velika, Isuse, želja Tvoga maloga invalida.

+!
Moj Isuse

Neznatne su moje boli,
Neznatne su muke moje
Kad na križu gledam – motrim
Razapeto tijelo Tvoje,
Moj Isuse!

Neznatne su boli moje,
Al’ ih ipak mnogo volim.
Prikazujem sve ih Tebi
I lijepo Te nješto molim,
Moj Isuse!

Uz velike boli svoje
Moje male još prikaži
Kao zalog, što Bog vječni
Za spasenje duša traži,
Moj Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
26. III. 1924.

Dobri moj Isuse! Nema sunca toplog da nas grije. Već dana eto nekoliko bez prestanka pada kiša. Cijelo nebo prekrili su svud oblaci sivi – sivi zatvorili vidik sa svih strana. – I nad morem provlači se magla neka laka satkana od gustih kišnih kapi. I more se uzbjesnilo, pa udara, o pećine i hridine i ko bijesno buči jako – more. Uzduh vlažan od te silne kiše, sve je vlažno što se dirne i sve nekud kao pokunjeno. O, kad sunce nama opet sine, oživjet će sve životom novim. A sunce će opet sinut, prem se čini da oblaci ovi nikad razići se neće. Da, sinut će i opet sunce, ta, stara je istina: „Nakon zime dolazi ljeto, poslije noći dan se vraća, poslije bure nebo se mnogo vedri.“ (Nasljeduj Krista). Ja se radujem, Isuse moj, da će opet sinuti sunce, da će pozlatiti morske talasiće i da visoke zlati vrhunce.

Ne dadu mi raditi baš mirno, pa mi prolazi vrijeme čitajući malo – a najviše promatranjem mora. – Slušam, slušam već nekoliko dana ovu veličajnu skladbu mora, što je ljudi bukom zovu. Rađe slušam kako more buči.

+++

Bože moj – sve moje!
Isus! Marija!
30. III. 1924.

Moj Isuse! Koliko će se radovati roditelji moji kad čuju evo i opet dobila Danica na vagi. Mjerili me danas opet – a moja je težina danas 49,5 kg. Eto me blizu 50 kg. A to je mnogo, veoma mnogo za mene. Dobri Isuse, hvala! Hvala Ti jer će evo baš zbog tih kila mojih radi biti mnogo veselja. Oporavljam se eto brzo, Isuse, Ti znaš da sam se posve predala u ruke Tvoje. Ti čini što je Tvoja sveta volja. A što god odrediš, ja rado primam. Radujem se kilama mojim, jer si Ti dopustio ovaj napredak, radujem se jer je to povod radosti drugih. Tek ne znam pravo je li taj napredak samo za to da se drugi malo smire ili taki koji će povratiti snagu za život. Svejedno je meni. Isuse, ono što je volja sveta Tvoja. Oprosti, oprosti, Gospode, što sam uopće došla na pomisao ovu. Mislim za to, jer evo dobro je i nemam temperature – ali samo dok posvema mirujem. A što boli u plućima, jesu li to živčani bolovi? Izgledam jako dobro – a i osjećam se dobro, mislim da sam nakupila dosta snage da počnem raditi, da nastupim u službu – a i morat ću, ta, dopust mi traje do kraja mjeseca travnja. I radujem se mnogo – ta, dosta je bilo nerada, ljenčarenja i odmora. A kad pomislim kad me svaki i najneznatniji tjelesni rad stoji male temperature, svaki govor glasni isto tako, a u školi glavni je posao govoriti. Isuse, zar se moram obazirati na ovu temperaturu? Ta, ona valjda ništa ne znači. Isuse, sve ja to volim, sve što dolazi od ruke Tvoje.

AMDG^[5]

Pjesma morskih talasića

Talasići morski pjesmu poju
Kroz vjekove Bogu na čast zbore.
U pjevanju vječnom neumornom,
Divne – a sveđ nove pjesme ore.

Kad god stija ko uzdahe plahe,
Jedra čujno šapću pjesmu svoju,
Ili nijemo koda kazat želi
Višnjem Stvorcu molitvicu koju.

Kadgod opet hvale pjesma ori
Himna – Božju slavu da dokuči,
Pa talasi uzdižu se jako,
More cijelo gromno buči, buči.

S perom samo tek u ruci, treba
Slušat stija talasi što zbore
I bilježit divne one pjesme
Neumorno što ih pjeva more.

+++

8. III.

Na pećini uz obalu mora
Mala neka crkvica se diže,
Sama stoji – tek čempresa
Uoklo je nekoliko.
I bršljan je ovio zeleni,
Cvjetići okružili šareni,
A u crkvi Otajstveni Isus
Iz ljubavi zadržo se tude.

A pećinu ovu strmu
Talasi sveđ udaraju
Pjeneći se raspršuju
U hiljade sitnih kapi
I orosio ladnu stijenu
Kao mora sitne suze
Svaka kap se moru vrati.

Oj ti, more, što uzbjesni?
Na pećinu što udaraš?
Zar ti ne znaš u crkvici
Tko je gore onoj maloj?
Zar ti ne znaš tvoj da Stvorac
U osami gore čeka,
Da je Onaj koj kraljuje
Sve od vijeka pa dovijeka.

Znadeš, čujno gdje im zboriš
I žalobnu pjesmu pjevaš,
Do Njeg što ne možeš bliže
Da ga tješiš u samoći
Kad ga ljudi zaborave,
Da mu pričaš u tišini
Kad mu nitko ne govori,
Da mu pjesmu svoju pjevaš
Kad ga ljudi mnogi psuju,
O ti, more, zato pljuštiš
U pećine bez prestanka,
Zato sitne suze roniš
Da oplačeš nehaj ljudi,
Da oplačeš grijeh taj hudi
Spasitelja što boli toliko.
Plači more, plači, plači, plači,
Oplakati nikad dosta nećeš
Sve do konca svijeta, more plači.

8. III.

+++

Danas more ne buči toliko
I ne pjeni se kao juče jako
Već tihano pjeva pjesmu svoju
Pa sve zove i doziva.
Stija me nježno moli
S njime skladno i ja da zapjevam
S njime skladno da pjesmicu svoju
I molitvu nako žarko koju
Do prijestolja višnjem Stvorcu vinem.
A lijepo se pjevat može
Uz pričanje talasića
I uz lahor od cvjetića.

+++

9. III.

Kroz oblake sunce proviruje,
Časkom samo talase cjeliva
Pa se opet za oblake skriva.

Razdraga se ovo sinje more,
Talasi se po njem digli mali
I na suncu svjetlucati stali.

Zapjevali pjesmu radovanku,
Tek im bolna nekako se vije
Jer se sunce za oblake krije.

Pa uz pjesmu molbe ore glasi,
Molbe, što se suncu diže nijemo
Da zasini, da se ugrijemo.

+++

9. III.

Veliko je more sinje ovo,
Ni kraja mu dokučiti nije,
Al’ je veća ljubav, mnogo veća
Mog Isusa Srce što je krije.

Duboko je more sinje ovo,
Tko zna reći kolka mu dubina?
Al’ je dublja ljubav, mnogo dublja
Što je krije Srce Božjeg Sina.

Duboko je more sinje ovo,
Širina mu kome je poznata?
Al’ je šira, ljubav mnogo šira
Što je Srce Božje obuhvata.

9. III.

+++

Po pučini mora sinjeg
Daleko, daleko
Do kud pogled oka siže
Nebo sve je moru bliže
Gdje pogled već dalje ne može.
Daleko, tamo daleko
Nebo se je sagnulo na more
Zagrlilo – pa sve stija
Miluje ga i cjeliva.

10. III. 1924.

+++

Zvjezdice su mnoge one male
Od žalosti, tuge proplakale,
A njihovoj tuzi sve su krivi
Oblaci što nadvili se sivi.
Svuda baš po svodu neba gore
I sakrili pogled im na more,
A one bi opet jednom male
U moru se rado ogledale.
Ko zrcalo more im je milo
Kroz vjekove uvijek drago bilo,
Ta, u njemu da se ogledaju
I raduju sveđ se svome sjaju,
Dobrom Bogu hvalu svoju daju.
A sad plaču sirotice male,
Suzice im na oblake pale
Pa s oblaka poput silne kiše
Zvijezda suze moru pohitiše.

10. III. 1924.

+++

Od radosti sve se more smiješi,
Glasom jačim od radosti pjeva,
Jer mu nakon dugih mrklih dana,
Opet toplo žarko sunce sijeva.

I talasi igraju se mali
Puni sreće na sunčevu žaru,
Pjesmicama svojim hvale šalju
Toplom suncu na ovome daru.

11. III.

+++

Tišina nijem – ni more ne buči,
Nit talasa čut je glase,
Niti dašak čut je vjetra,
Tišina je – tišina je,
Ali ipak himne hvale,
Bogu – himnu nečuvenu,
Muk ti ovaj progovara,
Iz tišine čuješ ove
I daškom se…diže,
U zrakama se sunca vere,
Uspinje se – uzdiže se
U nebesa gore tamo.

12. III.

+++

Mirno je more tek talasi mali
Još su svoju pjesmu zapjevali
Pa pjevaju žuboreći živo
I sve njima kao da je krivo.
Što već zlatno odlazi im sunce
Na zapadu tamo za vrhunce
Pa mu pjesmu uspavanku poju,
Onu skladnu milu pjesmu svoju.

+++

Oj prvijenče pramaljeća,
Prvi danu od proljeća,
Tužno li nam svanu,
Nit te sunce dočekalo,
Nit ti more zapjevalo,
Još u zoru ranu.

A talasi mora mali
Već su davno opet stali
Da ti pjesmu poju
A sad tužno tek žamore
I uzdižu k nebu gore
Jadovanku svoju.

I nebo je zaplakalo
Sitne suze ronit stalo
Plačuć stija šanu,
Oj prvijenče pramaljeća,
Prvi dane od proljeća,
Tužno li nam svanu.

21. III.

+++

Još je jučer puni mjesec
Srebrenaste zrake svoje,
Meke poput paučine
Razastiro nad pučine,
Nad ostrva, nad brdine
I nad pijesak na Igalu,
Nad hridine tam’ na žalu.

I mjeseca meke zrake
S talasima zaigrale
I zvjezdice sa visine
U moru se ogledale,
Od radosti zatreptale
U tihanoj noći.

I danas ja čekam mjesec
Na lakim da kril’ma noći
Opet sine na pučine
Al’ mjseca danas nema.

Da – došla je … stija,
Al’ u pratnji oblačina,
Raširila svoja krila,
Razapela svoje mreže
I u tamu sve zavila
Koprenama još tamnijim.

Ne vidi se ništa – ništa,
Ni igala ni pučine,
Ni ostrva, ni brdine,
Tek buka se mora čuje
Iz te tame kako ječi
I brujanje kiše ladne
Iz oblaka štono pada
Kao suze jadovanke
Što prvijenca pramaljeća
Ne dočeka slava veća.

21. III.

+++

Kako se smirilo more,
Ne buči, ne bjesni više,
Tek sićušni talasi stija
Žamore sve tiše i tiše.

I priroda šapuće cijela
Glasom, koj jedva se čuje,
Sve zbori, sve šapuće stija
Kao kad nešto se smije.

Oblaci sivi još uvijek
Po nebeskom svodu se viju
I okrutno mnogo već dana
Žarko nam sunašce kriju.

A  što došla je stija
Val jedan pun čežnje šane:
„Hoće li sutra u zoru
Zlatno da sunce nam grane?“

30. III.

+++

Kamenju gordom na žalu
More se plačući tuži,
Kazuje jade mu svoje
Suzicom sitnom ga kruži.

A kamenje nijemo sve sluša
Što tužno priča mu more
I tješi ga nek Boga hvali
Da j’ tako – da nije još gore.

Al’ talase smirit ni j’ moći,
Sveđ vapaj bolni se vije:
„Oj kada će sinuti sunce
Toplim da zrakom nas grije?“

31. III.

+++

Po pučini mirnoj, tihoj,
Na sunašca toplom sjaju
Pjene kolo zaigrale,
Pjene morske bijele, bijele
Na sunašcu još bjelje.
„Pjene, što se pjenušate,
Što nam mira vi ne date
Da sa suncem se igramo?“
Pitaju ih vali mali
A pjene se pjenušaju,
Talasima šaputaju:
„Uzdiže nas cjelov bure
Nad pučinom što sad brije,
Jer i ona ladna želi
Da je jednom sunce grije.“

5. IV.

+++

AMDG^[6]
Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
18. IV. 1924.

Veliki je petak – da Veliki petak uspomene velike dan – Isuse moj, uspomene je dan, u kome je ljubav Tvoja nadmašila sve granice ljudskog razuma. Tko – ah, tko da dokuči ljubav Tvoju, Isuse, Bože moj?! Skinuto je tijelo Tvoje sa drveta križa, skinuto i u hladnom kamenom grobu leži.

Umro si, Gospodine, umro si u mukama strašnim. Je li je ostala samo jedna kaplja krvi u Tebi? – Sve, sve do zadnje Ti si prolio kapi krvi svoje. Prolio si za nas. I umro si – umro si, da mi živimo. Prikazao si Bogu Ocu žrtvu za spasenje duša naših. – Isuse, Isuse, potekla je krvca Tvoja sveta. Zar ćeš dopustiti za tolike mnoge duše da je badava. – Ta, Ti sam rekao si: „Ja neću smrti grešnika, već da se obrate i da živi.“ Ti nećeš smrti grešnika, za život njihov svoj si dao, za grijehe njihove svoju si krv prolio. – Isuse, koliki su koji ne mare za to. Ne samo da ne misle na cijenu krvi Tvoje, kojom su otkupljeni, već Te i preziru i vrijeđaju – ah, kako strašno vrijeđaju i danas na Veliki petak, na dan velike ljubavi Tvoje. Isuse, a Ti umireš i govoriš: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ – Isuse, dobri moj, moli, mnogo moli nebeskoga Oca da svima oprosti – Isuse, i Ti oprosti i milosti šalji svoje, osvoji srca i ona, koja Ti se opiru. – Znam, Ti ih ne trebaš, ali je za spas duša njihovih a Ti žeđaš za spasenjem duša. Ne dopusti, Isuse, da je za koju dušu krvca sveta Tvoja uzalud protekla. O, Bože moj, što ja mogu učiniti za spasenje duša.

Isuse, i rođendan je moj danas. Kako si dopustio pod križem da ugledam svjetlo svijeta, daj u sjeni križa Tvojega da živim i pod križem da Tebi predam Dušu svoju. – Križ.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
21. IV. 1924.

Isuse moj! – Uskoro je drugi dan – još uvijek dan slavlja Tvojega. – A duše mnogih, Isuse, duše mnogih, slave li i one uskrsnuće? – O daj, Isuse, dobri, daj da sve duše osjete jednom uskrsnuće iz mrtvila svojega, da uskrsnu s Tobom u život vječni.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse! Marijo!
29. IV. 1924.

I opet, Isuse moj, pridigoh se iz kreveta. Morala bih moguće još ležati, jer promjene i poboljšanja ne osjećam. A ipak čežnja za Tobom velika je. Nije mi teško bolovanje i bolovi dragi su meni, ali biti bez svete Pričesti, Isuse moj, to je teško. Čežnja ova, Isuse, čežnja ova diže me iz kreveta. Istina, Ti na mene ni u sobici mojoj ne zaboravljaš. Bio si ovih dana i opet najdraži gost srca mojega. Isuse, ali to ne može da bude svaki dan. – A dan svaki bez sv. Pričesti tako je prazan. A moje pak srce toliko čezne za Tobom, to mi je malo, što se samo jedan puta na dan može pričestiti. Isuse moj, ne zamjeri ovoj velikoj želji srca mojega, nikla je sama iz prevelike ljubavi Tvoje.

Činim li krivo, Gospode, što ne ležim dulje? Kad bih osjetila i znala ležanje ovo nastaviti da je volja sveta Tvoja pa makar i do kraja mojega života, nikada ne bih poželjela drugo no ležati – vršiti volju Tvoju, Bože moj.

Promatrajući život svoj vidim dobro kako je pomalo srce moje ostalo prazno sviju želja. Jedna je samo ostala želja u srcu mojemu, jedna, jedna, ali velika, Isuse. Želja je ova – ljubiti Boga – ljubiti jako, najjače, više od sviju. Vršiti volju Božju svagdje i u svemu i trpjeti i prikazivati sebe i bolove svoje za spasenje duša. Isuse moj!

Zašto mi je rekao liječnik: Gospojice, ta, vi ni ne znate da ste teško bolesni. – Kakova je to teška bolest, Isuse, kojoj ja teškoće ne osjećam. Istina, bolovi su veliki koji put, ali oni su meni dragi, ja ih prikazujem za spasenje duša, i što su veći, to su mi draži, a teškoće mi nikakove ne zadaju. Pa šta je onda teško u bolesti mojoj, da je teškom zovu? – Isuse, trpjeti za spasenje duša.

Spremaju me u bolnicu – sanatorij, lječilište, ne znam, koji je pravi naziv, u Topolšicu me spremaju. Isuse, ja se i tome radujem od svega srca, jer i to je volja sveta Tvoja.

+++

Bože moj – sve moje!
14. V. 1924.
Isuse! Marijo!

Moj Isuse! Prođoše i opet dani, a ja izmjenice ustajem i ležim. – I boli – ali, Bogu hvala, to se ne vidi. Meni je lijepo, veoma lijepo, moj Isuse. Sve bolove sve je i bolest i nerad sve, sve prikazujem za spasenje duša. Spasenje duša, Gospode, misao jedna, koja me posve zaokupi. Za spasenje duša, što bih još, Gospode, učiniti mogla? Što? Ja ne znam. Prikazah Ti već cijeli svoj život, svoju bolest i bolove – i sve razne neprilike i teškoće i radosti i žalosti – već Ti sve to prikazah i još uvijek bez prestanka prikazujem – a ipak to je tako malo. Ne znam, što još mogu da učinim, pa samo vapim i ne prestajem uzdisati: „Moj Isuse, milosrđe!“

O, kako me boli, Isuse moj, kad vidim kako se griješi, strašno griješi – vrijeđa se Boga. I kad neću da gledam i kad neću da slušam, ipak vidim i čujem. A onda, kad se sklonem u sobicu moju, o koliko proplačem suza, želeći oprati uvredu nanesenu Tebi, i izmoliti milosrđe za bijedne duše one. A koliko me tek boli, kad gledam, kako griješe baš neke duše, za koje se mnogo molim, i sve mi se čini, što više molim za njih, dublje da greznu u zlo – jer ne znam više, što da učinim, vapim samo: „Moj Isuse, milosrđe! Milosrđe! Milosrđe!“ I ja vjerujem, Isuse, u milosrđe Tvoje, vjerujem velikim pouzdanjem u milosrđe Tvoje, jer me nuka na to velika ljubav Tvoja. Vjerujem i ufam se, a to mi pruža mnogo, mnogo utjehe i radošću mi ispunja dušu. Bilo je već i teških i gorkih časova, gledajući kako griješe baš one duše, za koje mnogo molim. Mišljah u tuzi i žalosti svojoj, da moje molitve baš ništa ne valjaju – i – da, bila mi je teška pomisao, Isuse, da mnogo nijesi zadovoljan sa mnom. A što da činim, kako da se popravim, da budeš, Isuse, moj zadovoljan. I molila sam sve više i više – pa samo jedna pomisao na milosrđe Tvoje neizmjerno – bila je kadra da ukloni svaku tugu i da podigne prijašnju radost.

O, Bože moj, za spasenje duša molim, za spasenje duša prikazujem Ti cijelu sebe – za spasenje duša trpjeti još mnogo više – za spasenje duša. O Bože, daj da se spasi duša mnogo. Spomeni se, Gospodine, milosrđa svojega.

Moj Isuse, a ono prije dva dana – ah, kako su se svi oko mene uplašili. Ali časovi su bili kritični. – Uhvatio me grč u srcu. Bolovi bili su strašni. – A najteže što nijesam mogla disati. Bez riječi hvatala sam samo pomalo, uz bolove velike, zraka. Trajalo je to čitavi sat. – Svi zabrinuti, zdvojni oko mene, misleći časovi su zadnji.

Po savjetu liječnika morali su mi trti ladnom mokrom krpom cijeli dio tijela oko srca. Mama sirota tako je zdvojno trla, jer mi nije nikako popuštalo, da mi je probila krv kroz kožu. I sad mi čitavi komad mrlje – gdje je krv probijala. Isuse, cijelo vrijeme ovih velikih muka bila sam pri svijesti, tek nijesam mogla mirovati, ni disati, niti se pomicati. Smiješila sam se jer sam osjećala veliku Tvoju blizinu. – Molila sam samo: „Moj Isuse, zar po mene dolaziš? Evo me, ja sam spremna. Rado idem, samo moje utješi, jakosti im podaj. Gledaj kako se u zdvojnoj brizi vrte oko mene. I za grijehe moje ja se kajem. Za sve, za sve grijehe. Oprosti, boli jako ne znam i ne mogu o njima napose da razmišljam. – Moj Isuse, moje milosrđe…!“ Ove i još slične misli i još slične misli nizale su se u svijesti – tek mnogo prekidane, prekidane bolovima i borbom za atom uzduha. – I popustile su boli. Nakon jednog sata mogla sam i opet disati.

Isuse, došao si, pokucao si na srce moje – i ja Ti ga otvorih širom. – Ali još si mi povratio život, je l’ de, još više treba da se raspali u ljubavi prema Tebi, još nijesi našao ljubav onu, koju želiš, u njemu. Isuse, raspali Ti svojim žarom ovo srce moje – onda, onda će biti puno ljubavi, one velike, najveće ljubavi, za kojim ionako toliko čezne. Isuse, raspali Ti svojim žarom srce moje – jer ja sam sama slaba veoma, pa ništa ne mogu bez Tebe. Isuse, bez Tebe ne mogu ni željeti, da ljubim Tebe. Moj Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
1. lipnja 1924.

Moj Isuse! Da zanijemim, zauvijek da zanijemim? – Što se ovo zbiva u duši mojoj? Ova borba, nemir, strah, odakle dolazi? – Čega imam da se plašim, čega? – kad znam, Ti da si uza me. I onda vjerujem da me milo gledaš, kad su časovi strašni samoće, kad ne osjećam blizine Tvoje. Moj Isuse! Zar da zanijemim, da ne iznosim i radosti i boli i teškoće duše svoje? A komu ću govoriti Bože moj, ako ne Tebi? Ah, dopusti, dopusti da svaki dan barem jedanput napisati smijem najslađe mi riječi: Isuse moj – Bože moj!

Isuse! Mjesec je lipanj – mjesec Tvoj – mjesec Presvetoga Srca Tvojega. Dopusti za mene, da bude ovaj mjesec žrtve – žrtvovanja za spasenje duša. – Moj Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
5. VI. 1924.

Dobri moj Isuse! Suza je proteklo mnogo i duševne bile su velike boli dana ovih. – Nije meni teško trpjeti, Bože moj – i više trpjeti. Ta, sve Ti to prinosim za spasenje duša. Teško mi je, znaš tek onda, kad vidim druge da trpe mnogo, a ja im ne mogu pomoći. O da mogu muke i boli oduzeti svima koji pate – rado, rado bih trpjela. Isuse moj – Bože moj!

+++

Bože moj – sve moje!
8. VI. 1924.

Isuse moj – Bože moj! Puna je bola – puna je gorčine duša moja. Trpim, moj Isuse, teško trpim u duši svojoj – ali rado trpim sve, sve prikazujući Tebi za spasenje duša. Trpim, Isuse, tek ne znam, šalješ li Ti teškoće ove ili si ih sama namećem. Je li se bolovi množe svetom voljom Tvojom ili – ah, Bože moj – protiv volje Tvoje? – Jer Ti govoriš na usta apostola svoga: „Radujte se u Gospodinu.“ Radujte se – a ja se žalostim. A uzrok – a povod žalosti moje kako je nesavršen, kako je malen i nizak. – Boli me tako teško, što mi samo jedna osoba uskraćuje ljubav, pažnju i povjerenje. Gle, još se nijesam otkinula od stvorova i stvorenja, još me nešto uz njih veže, prem se tolikom silom osjećaja naravi moje borim. I ipak u časove neke (kao npr. sada) panem toliko shrvana od bola – da – kao da zaboravim na ljubav Tvoju, pa se osjećam sama, posve sama, od sviju ostavljena. Ali ne – ja vjerujem, čvrsto vjerujem u ljubav Tvoju. Moj Isus! – Znam – znam i razabirem želju Srca Tvojega – i uz najveće žrtve pripravna sam je izvršiti – sretna da smijem izvršiti želju Srca Tvojega. Znam i razabirem da želiš srce moje čisto i prazno i slobodno od sviju stvorova. Znam to – i želim da izvršim, želim svom dušom i svim silama svojim – ali uza sve to tako sam slaba. Zašto, moj Isuse, s toliko bola osjećam gubitak jedne prave prijateljske duše?

Danica K.^[7] – dobra Danica, ah, Isuse moj, zašto me toliko boli pomisao na negdašnje naše tijesno prijateljstvo. Skrivila sam joj sigurno mnogo – izgubila je u meni svako povjerenje – i naravno slijedi razlaz – jer može li biti prijateljstva bez povjerenja?

Ah, dobri moj Isuse, težim za Tvojom ljubavi – a ipak ne znam je cijeniti pravo. Kako je jadna i slabašna ova duša moja. I to me mnogo boli, Isuse, što Tebe ne ljubim onako kako bih htjela. Moj Isuse, a kako, na koji način da ispravim ove greške moje – kako da se oslobodim od sviju, sviju stvorenja pa da ostanem Tvoja – samo Tvoja. Isuse moj – Bože moj!

Isuse moj, evo me i opet. Što mi je bilo, ja sama pravo ne znam. Bijahu li to boli duševne – ili tjelesne ili jedno i drugo – ne znam – tek nijesam mogla izdržati u kući. Izašla sam – i prem teško hodam otputila se na Mirogoj. Sama – ali ne posve sama, jer sam Tebe molila da budeš sa mnom – išla sam do dragih mojih pokojnica. Tamo uz njih seku Zorku, dobru i brižnu časnu sestru Spes i dragu Melitu – isplakala suze – a onda u crkvi pred tabernakulom. – Sad je već bolje, moj Isuse. Osjećam više snage za ovu borbu sa sobom, s naravi i sa osjećajima svojim. Molim i svaki dan molim, da ustrajat mogu u ljubavi Tvojoj, Gospode, i u nakani ovoj obavljala sam ovu devetnicu Duhu Svetomu. Je l’ de, ne smije me plašiti slabost moja jer Ti kad si uza me tko mi može nauditi? A Ti, dobri Isuse – Ti me nećeš ostaviti. O koliko, koliko imam da Te hvalim, što si me do sada tako lijepo vodio. Vidim, vidim jasno tolike zgode u životu mojemu u kojima bih sigurno klonula, da me nije vodila čvrsta ruka Tvoja, moj Isuse. – Ah, koliko dugujem hvale Tebi, a kako je slabo uzvraćam. – Isuse moj, i ako je ovo srce moje puno nesavršenosti i slabosti – i ako se moram boriti s njime da ga sačuvam čista i slobodna za Tebe, ipak je u njemu želja velika, neodoljiva, neizmjerna želja, moj Isuse, da Te ljubim tako – jako – najviše. Više od sviju svetaca i od anđela više.

+++

Bože moj – sve moje!
13. VI. 1924.

Moj Isuse! Utišale se nekako boli tjelesne – ali zato na mjesto njihovo stupiše muke duševne moje. A to si uredio Ti ovako. Znaš slabost moju, znaš da bi mi moguće teško bilo u vrijeme isto trpjeti i na duši i na tijelu, pa si uklonio bolove jedne dok traju drugi. Isuse moj, hvala!

Ali ipak, ipak meni je žao, što tjelesne boli nijesu više onako jake – jer ja tako volim, moj Isuse, jako volim trpjeti kad mnogo smijem. I onda, onda kad plačem od bolova i onda kad stenjem nije mi bolova odviše. – „Više, više!“ – vapi mi duša, više trpjeti, više prikazivati Tebi, moj Isuse, za spasenje duša. Ah, Gospode Bože moj, žrtvovati sebe – žrtvovati sebe za spasenje duša mnogih – žrtvovati se to je ideal u očima duše moje. A ja sam tako slaba. – Čim zaboli jače, već ne znam da trpim sama. Onaj dan, Gospode, onaj dan kako da zaboravim. – U bolovima velikim tjelesnim, samo jednom rekoh dobroj Kristini (pred svima jer inače krijem boli svoje) – da rekoh joj da su bolovi strašni – skoro nesnosni. Isuse moj, zar je to bila tužba, ili izraz nezadovoljstva? Isuse moj, jesam li Te povrijedila, ili rastužila time – jer u onom času kako izgovorih riječi one, izgubile su se sve boli. – I od onda ne boli više onako jako. – Isuse, a ja volim bolove moje.

+++

Bože moj – sve moje!
15. VI. 1924.

Isuse! Marijo! Milosrđe, milosrđe, Gospode Bože moje milosrđe za sve duše one, koji zanemariše godine ove svoju dužnost, koji zanemariše obaviti uskrsnu svetu ispovijed i Pričest. Isuse, zadnji je danas dan uskrsnoga vremena, dan je danas Presvetoga Trojstva. Kako radosno duša izgovara: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome…“ Radujem se svetkovini današnjoj dragoj – a ipak ima nešto, što me boli i žalosti. Boli me, Gospode Bože moj, što ima toliko duša, koje preziru zapovijed sv. majke Crkve o godišnjoj ispovijedi i Pričesti nanesoše uvredu ljubavi Tvojoj – a grijeh kazne dušama svojim. Milosrđe, Gospode, milosrđe za to vapim za sve one, koji zanemariše obaviti godine ove uskrsne sv. ispovijed i Pričest. Prikazah Ti zato, Gospode, prikazah danas za spasenje duša ovih ne samo pričest svoju i svete sve mise svete, štono sam ih ja slušala, već sve svete Pričesti današnje sviju vjernih duša i sve svete mise štono će se prikazati danas na čitavoj kugli zemaljskoj. Još, Gospode, još i sve molitve svete, sve pobožne uzdahe i vaje – i sve suze i sve boli – i radosti i smiješak svaki smrtnika sviju na zemlji – sve to prikazah Tebi za spasenje duša ovih…

A Ti, Gospode Bože moj, Ti, neizmjerno dobar, blag i mio, zar ćeš prezreti prikazanje ovo moje? – Ne – ja vjerujem živo – Srce Tvoje presveto, u kom ljubav milosrđe rađa – ovo Srce Tvoje, koje neće smrti grješnika, već da se obrate i da živi – ovo Srce Tvoje bacat će na sve strane žive iskre ljubavi Tvoje i palit će mnogo već ohladnjelo srce. A kad srca upale se tako brzo će se nadoknadit mnogo, što je nemarom zanemareno bilo. – Isuse, Bože moje milosrđe – milosrđe – milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
16. VI. 1924.
Isus – Marija!

Moj Isuse! Od svega se srca radujem, što tako lijepi broj duša dolazi svako veče na lipanjsku pobožnost – pobožnost Srca Isusova. Prvi puta je to u Zagrebu da imamo danomice kroz čitav mjesec lipanj propovijedi i blagoslove. – Koliko me radovalo, Isuse moj, ova lipanjska pobožnost, još me više raduje množina duša – množina štovatelja Presvetog Srca Tvojega, Isuse. – A ipak – koliko ih ima, koji se ne odazivlju pozivu Tvome – koliko ih ima, koji ne mare, da bar malo uzvrate ljubav Tebi, moj Isuse! – Za sve, za sve ovo ja se molim. Ubaci iskru ljubavi svoje i u ladna srca njina. – Isuse, daj i oni željni ljubavi da upoznadu Ljubav pravu. Znaš li, moj Isuse, što još hoću da Ti kažem – što me malo muči i uznemiruje – a ne znam tumačim li i mislim li ispravno. Često, veoma često čuje se vapaj duša – kršćanskih duša: „Pokoj vječni udijeli, Gospodine, svim pravovjernim dušama“ itd. I opet: „Duše vjernih mrtvih neka počivaju u miru.“ – Pravovjerne duše – duše vjernih mrtvih – koje su to duše, Gospode? Na koje to misli sv. majka Crkva, na koje duše misle vjernici, kad izgovore riječi ove? Bože moj, ja ne znam pravo, tek mislim da se broje oni, koji su članovi uda sv. Crkve rimokatoličke. Mislim li pravo ili krivo? I baš, jer tako mislim, zaboli me srce, i ražalim se uvijek kad čujem riječi: Duše vjernih – ili – svim pravovjernim dušama. – Bože moj – a duše drugih pokojnika i inovjeraca – bezbožnika – pogana – o koliko, koliko ih ima, duše ovih bijednika zar da isključimo iz molitava naših? Zar njima da ne molimo milosrđe Tvoje, za njih zar ne treba da molimo pokoj vječni? A nije li baš njima potrebna molitva naša?

Isuse, Ti prikazujući sa križa žrtvu pomirbe Ocu nebeskom – zar si isključio duše koje. – Nijesi li Ti umro da svi imaju život. – Nije li Tvoja želja da se svi ljudi spase. – Zar izvodim krivi zaključak, ako tvrdim da moramo moliti za sve, sve duše? Zar molim krivo kad govorim: Duše sviju mrtvih, neka počivaju u miru – ili: Pokoj vječni udijeli, Gospodine, svim preminulim dušama. – Za spasenje duša – za spasenje duša prikazujem Ti, Gospode, svoj život i smrt svoju. Prikazujem Ti sve radosti i žalosti, sve boli, teškoće i bolesti, sve moje djelovanje i nastojanje – cijelu sebe, Gospode, prikazujem Tebi za spasenje duša. Moj Isuse! Milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
19. VI. 1924.
U sv. Jeleni

Moj Isuse! – Opet je preda mnom more – divno modro more. Čujem mu šum ko pjesmu, koja mami i doziva s njime skladno Bogu u čast da zapjevam. I pjeva mi duša, pjeva ali nijemo pjeva. – Bože moj, budem li smjela još koji puta napisati pjesmu, koja mi u duši nikne? Kako sam došla opet na obalu modroga Jadrana? Kako sam došla ovamo, kad se spremam u Topolšicu? Dopratila me sekica moja, pa ću ostati za par dana ovdje. Ah, Bože moj, šta je to sa mnom? – Neprestano putujem – svaki skoro mjesec u drugom sam kraju. Sve se to čini zdravlja radi. A duša, Isuse moj, a duša? – Ne stradava li duša toga radi? Ah, da, u knjizi Nasljeduj Krista zabilježeno stoji: „Slabo se posvećuje tko mnogo putuje?“ Ja, Isuse moj, ja bih ipak htjela doći do svetosti.

Danas, Bože moj, Tijelovo je danas. Po cijelome širokome svijetu u slavu danas se Otajstvenom Isusu pjeva. – I duša moja danas slavlje slavi, i njoj danas dan je uspomene svete. Prije godine četiri to je bilo, kad sam na Tijelovo vječne izrekla zavjete. Bože moj, vječne. – Bilo je žara u srcu onda mnogo, mnogo. A sada zar je manje? Isuse moj, nije, nije. – S velikom sam radosti čežnje i bolom obnovila danas vječne zavjete svoje: vječno djevičanstvo – nastojanje da mi čim mi bude moguće u samostan i harnu odanost Sv. Ocu papi. Isuse, a moj samostan? Je li je to zaista volja sveta Tvoja, ili je velika krivnja moja – što u samostan ne mogu? Da ne mogu bolesti radi. Bolesna sam, znam, iako se momentalno posve dobro osjećam. Bolesna sam, znam dobro bolest moju, znam, mnogi se je plaše, Isuse – a meni je ona tako draga. Griješim li ako kažem, da mi je ona skoro draža no i sam samostan? Draža mi je, jer mi daje prilike često da trpim. I jako da trpim. Daje mi bolove – neprilika – teškoća i duševnih i tjelesnih. I bolova duševnih pripravlja mi više – a duša kad boli, koliko je to veća bol i od najveće tjelesne boli. Isuse moj, ja volim bolest moju, i što mi više daje prilike da trpim, to je više volim. Draga je meni bolest moja, jer mi daje prilike da budem sličnija Tebi, moj Isuse, da prikažem bolove svoje Tebi za spasenje neumrlih duša, a Ti da ih združene s bolovima svojim prikažeš Ocu nebeskom. Isuse, trpjeti iz ljubavi prema Tebi, za spasenje neumrlih duša želim. Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
23. VI. 1924.

Moj Isuse! Kako malo imam prilike da boravim u samoći. Uhvatila sam evo časak – pa ga rado posvećujem Tebi, Isuse. Djeca su na moru – kupaju se – a gospodična u školi. Umorna sam malo pa se sve sa sobom borim – a ipak želim Tebi da govorim, jer za kratki čas vratit će se tkogod. A kako da i ne budem umorna, kad nakon ovako slabo prospavane noći moram se dizati sve ove dane u 4,5 sati ako želim doći do svete Pričesti. A propustiti sv. Pričest, zar to mogu, Isuse? Kakav bi to bio život? Ljutio bi se moguće tkogod na mene, što se dižem tako rano. Ali ne može se drugačije. Nema tude na izboru svećenika, da možeš ići na svetu misu i Pričest kad god se zaželiš. Jedan je samo svećenik, i on u većinu dana kroz sedmicu čita svetu misu u Crikvenici – pa odlazi za rana jutra u sv. Jelenu. /Isuse, na ovom sam mjestu zaspala. Pozna se to i po pismu, kako je napisana ona posljednja riječ./ Ako želimo dobiti sv. Pričest, moramo doći u crkvu još prije no gospodin župnik ode, a to je oko pete ure ujutro. Nekako mi je teško ustajati, prem se probudim još davno prije pete ure. – Je l’ de, Isuse, to je samo znak lijenosti i neke nemarnosti. Ipak se rado, vrlo rado dižem. Ta, zar mi može išta biti teško za sv. Pričest.

Isuse moj, sve hoće san da me svlada, a ja se ne dam. Hoću Tebi da pričam. Ti – koji si savjetnik i pomoćnik, je l’ de, Ti ćeš i savjetovati i pomoći. Kako da ispravim pogrešku svoju, Isuse, koju sve više upoznajem i sve dublje u nju greznem… Od mnogih pogrešaka to je ona, Gospode, koja čini da svagdje skoro zauzimam mjesto dominirajuće kojom se činim u mnogim i premnogim zgodama kao osoba gospodujuća. Razgovori moji, ah, uvijek su moralne propovijedi, savjeti i nalozi. Jelka, Kristina, Katica^[8] i mnogi, mnogi, koji još traže moje društvo, što čuju od mene? Obično ih korim i prekoravam, što si ne paze na zdravlje, ili u pomanjkanja pouzdanja u milosrđe Božje, plaše se Boga. Isuse moj, Bože moj, a meni je tako žao kad se Tebe netko plaši. Kako ne vide u Tebi samu ljubav i milosrđe, kako se plaše Tebe, koji u blagosti svojoj nijesi nikada oštro i strogo nastupio? Žao mi je kad tko gleda u Tebe samo kao stroga suca – žao mi je jer ja vidim u tome nedostatak pouzdanja u ljubav i milosrđe Tvoje, i baš zato mi je mnogo žao, jer držim da to Tebe, moj Isuse, mnogo vrijeđa i boli. Ta, Ti si baš grješnike i slabe najviše volio. Zar za to, što sam grješna i slabašna da se bojim Tebe? Za grijehe svoje treba da žalim – a slabost moja izazvat će u Srcu Tvojemu veliku samilost i ljubav, koja će izliječiti na duši, ono što je bolesno. – Sam si rekao – ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni – i opet: Došao sam ne da kaznim grješnike, već da im povratim život. – Moj Isuse, i baš ovo je tema o kojoj ja više i najvolim govoriti. Htjela bih da se svi sa mnom raduju, da iščezne bojazan, koja u zdvajanje vodi, da iščezne nepouzdanje upoznavanjem istine. Bog je ljubav – Bog je milosrđe.

Pa kad nakon ovakovih govora i razgovora razmišljavam, sva se zgrozim, kad vidim da sam i opet govorila mnogo, i korila i žestila se i nalagala – a ja – što sam ja, da se usudim govoriti. Ne razumijem tek jedno: Kako osobe, kojima sam često i čitave sate govorila, i korila ih i upućivala i savjetovala, da i nalagala (u. p. da ne smiju nikada misliti na Boga kao na stroga i prestroga suca – i slično) kako još uvijek dolaze k meni teškoćama svojim, kako traže od mene savjete i onda kad ih prekoravam, kažu da me vole slušati.^[9] – I još jedno je čudno, Isuse moj, da se takih duša skupilo mnogo oko mene. I same su to dobre duše – od kojih ja mnogo naučim. One u meni traže nešto dobra, a ne vide slabost moju. One meni hvale, a ne znadu, da me baš one na mnogo dobro vode i upućuju. O kako od srca svega za to hvalim, Bože moj, Tebi i njima. Isuse, Bože moj, samo to još vruće molim, ne dopusti da ljudi gledaju u meni ono čega nema.

Izašla sam sad iz pravog niza mojih misli. – Isuse, ovu pogrešku moju, koja ipak stoji u tome što previše govorim – Da zašutim? – Da govorim manje? Ja sve mislim da bih se popravila kad bih došla među ljude, koji me ne poznadu, pa nekom neodoljivom čežnjom želim biti nepoznata, otići nekuda, gdje me nitko ne zna i tako novom silom i nastojanjem ljubiti Tebe – raditi sve iz ljubavi pema Tebi, Isuse, jako, jako – više od sviju. Ljubiti Boga i žrtvovati se za spasenje duša. Bože! Spasenje duša…

Spasenje duša, Bože moj, – Ti znaš, kako sva gorim od želje da budem žrtva za spasenje duša. Isuse, a gdje su mi boli, gdje suze, gdje teškoće, da ih žrtvujem i prikažem za spas duša? – Nema bolova ili su tako neznatni, da se bolovima ni zvati ne mogu. Nema teškoća pravih, a one koje jesu, tako su neznatne. Zar se mogu teškoćama nazivati? O da mogu trpjeti onako jako, jako za spasenje mnogih, mnogih^[10] duša. Bože moj! – Nemam ništa, Gospode, a ipak u bijedi ovoj svojoj prikazujem Ti cijelu sebe ovakovu kakova jesam, prikazujem Ti sebe kao žrtvu za spasenje duša mnogih – a Ti, Ti predobri Bože, uzmi ovu žrtvu, daj da izgori na oltaru ljubavi Tvoje i kâd da joj se diže do prijestolja Tvojega vapeći za spasenje neumrlih duša. Milosrđe, Gospode, milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
Na svetkovinu Srca Isusova
27. lipnja 1924.

Kako se radujem u duši, od svega srca se radujem današnjoj dragoj svetkovini Tvojega Presvetoga Srca. Radujem se – ta, kako da se ne radujem gledajući u duhu veliko slavlje, štono Ti čitav svijet danas prikazuje.

Više danas srdaca bije i misli na Tebe – Isuse! I ako je koji kraj tako bijedan i slabo upoznao veliku dragost Tvojega Srca presvetoga – kao ovdje u sv. Jeleni, da u crkvi ne imadu ni slike ni kipa Tvojega, moj Isuse. Ipak se i ovdje iz srdaca mnogih vinuše pobožni uzdasi do Tebe. I kod svete mise danas bilo je prilično mnogo ljudi – a to znači da ipak štuju Presveto Srce Tvoje, jer u druge obične dane (osim nedjelje i blagdana) najviše su tri osobe koje slušaju sv. misu. A u Zagrebu kod nas u svetištu Tvojega Srca presvetoga… – Ah, Isuse moj, vidim vidim i uživam i duhom prebivam svakoj misi svetoj. Sad je upravo 9 h. Sigurno će početi svečana pontifikalna misa. Moguće i propovijed. – Ne sjećam se pravo, kako je to bilo. Znaš, Isuse, sve sam danas probudila ovdje u kući. Nijesam ih dala da ko svaki dan dugo spavaju – ne, danas je svetkovina Presvetog Srca Tvojega – pa ne ići k sv. misi? Svi – svi su bili sa mnom kod sv. mise, svi iz kuće, pa se ja tome tako radujem.

Ah, moj Isuse, ja Te toliko ljubim – a tek da Te ljubim onako jako, kako ja to želim, ah, – da Te mogu ljubiti više od sviju! – I sve razmišljam i snujem kako da Ti bar danas, na svetkovinu Tvojega Srca presvetoga, kako da Ti barem danas malo više ljubavi iskažem. – Odluke već su tude. Danas, dopusti dobri Isuse, da ni jedan kratki trenutak ne zaboravim na prisutnost Tvoju, da duhom prebivam mnogim, mnogim misama svetim – više no u obične dane – Isuse, i duhovnih Pričesti više – da tako budem čvrsto i tijesno sjedinjena s Tobom. Isuse, sakrij me duboko u Srce presveto svoje. Zakloni me, da umaknem svijetu i svijet da zaboravi na me – a ja zaklonjena u Srcu Tvojemu za svijet da molim – za spasenje duša – Isuse!

I kao posebnu vježbu uzeh danas da pazim na razdražljivu ćud moju. Ne znam ni sama, iz mirne Danice, kako se razvila ova razdražljivost. Sve mi smeta i svaka najmanja sitnica bilo neposluha, bilo svađe, bilo nemara, a najviše lakomislenosti i nepažnje prema zdravlju – od ovih koji me okružuju razdraži me mnogo, te neprestano grdim i opominjem a i svladati se moram koji puta da ne planem i viknem. A Tebi imam mnogo da zahvalim, moj Isuse, što si me još u mladim danima naučio da krotim i svladavam od prirode moju veoma žestoku i naglu ćud. I naučih je svladati toliko da u časovima najveće žestine budem mirna i nijema. I obično ne progovorim ni riječi, dok se posve ne smirim i tek mirno počnem razmišljati da izrečem sud svoj. Koliko se spominjem časova u mojoj školi – baš onda kad su djeca očekivala grmljavinu riječi – znala sam (poslije dakako duševne borbe sa samom sobom) sjesti nijemo bez riječi. – O kako je to djelovalo na djecu – bila bi u razredu tišina, da bi se let muhe čuo. Zašto mi je baš sada došlo sve ovo na pamet? – Da, promatrajući sebe vidim kako se sad manje svladavam. Više me stvari razdražuje i smeta, a ja sama manje se borim sa sobom i manje se svladavam. Govore doduše da je ta nervoznost i tjelesno vezano uz bolest moju – a i ja sam pomislila koji put tako – ali – da, to je sve samo za ispriku. Isprike tu nema. Nije to nervoznost i bolest – kriva je tu nestrpljivost i nepažnja – nedovoljno nastojanje da se svlada ova razdražljiva ćud. Isuse, hoću da u blagosti Tebe slijedim. Pazit ću od sada mnogo – hoću iz ljubavi prema Tebi da se popravim. Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svojem.

I još nešto moram da Ti se potužim, moj Isuse. O, kad me saslušaš, daj milosti svoje, daj izliječi što je bolesno na duši, daj da živim onako, kako Ti to želiš. Da si mi već oprostio nemarnosti nepažnju moju, znam već, pa me to ne uznemiruje. O Isuse, kako je Srce Tvoje presveto puno nježnosti, kako rado i lako oprašta! Ne uznemiruje me toliko krivnja moja – nju samo oplakujem i radujem se na novo, da sam u Srcu Tvojemu naišla na samilost, ljubav i milosrđe. Ali ta krivnja moja otvara mi oči i pokazuje mi koliko sam sama u sebi slabašna, Isuse, kako ništa ne mogu bez pomoći Tvoje, baš ništa. Isuse, bez pomoći Tvoje ne mogu ni željeti da ljubim Tebe. I zato vapim, Isuse, za milost i pomoć Tvoju. O, kako je mirna duša moja jer znam, da mi Ti ove pomoći nećeš uskratiti.

Isuse moj! Ti si me naučio sam, kako da radim, kako da živim neprestano u prisutnosti Tvojoj. Mišljah isprva, da se ne može raditi, razgovarati, čitati, pisati – i u isto vrijeme misliti na Tebe. A ipak to je tako lako. Dakako, da se to vježbom postigne – ali ne bez pomoći Tvoje. Kako jednostavno slušati razgovor, odgovarati na pitanja i u isto vrijeme svjesno i sabrano duhom prebivati kod koje svete mise, štono se na nekom kraju svijeta Bogu prikazuje. Ili čitajući koju knjigu znanstvenu ili zabavnu primati svjesno duhovnu svetu Pričest – učiti i istodobno zahvaljivati Isusu, koji se nastanio usred srca našega. A kako je istom lijepo pišući ovako osjećati Isusa – Boga svojega u blizini. A da govorim od drugom poslu n. pr. ručnom radu, kod kojega nije toliko duh vezan. O tu se onda govori i čavrlja s Isusom, slušaju se drage riječi njegove, riječi koje se u tišini samo čuti mogu. Ovako si me naučio, Gospode, neprestano živjeti u prisutnosti Tvojoj – ali čim se malo popusti u pažnji i nastojanju ovom svetom, kako se lako zaboravi na prisutnost Tvoju. Iako to nije na dugo vrijeme – i ako je to samo pola ili četvrt sata i kako žalim za njima. Da Isuse, čini mi se da je to mojom krivnjom izgubljeno vrijeme. I zato mi je žao, moj Isuse, jer ispitujući svoju savjest nalazim svaki dan makar i kratke časove, koji su mi izgubljeni, jer sam svojom krivnjom (nemarnošću) zaboravila na prisutnost Tvoju. Isuse moj, i za ovu veliku milost, koju mi daješ, da ipak velika većina vremena u svjesnoj prisutnosti Tvojoj sprovedenu mnogo hvalim Tebi. Hvalim – i mogu li dosta nahvaliti? A moju slabost i krivnju koja izlazi iz slabosti moje stavljam u okrilje Srca Tvojega presvetoga. Isuse, ja sam slaba, ali uz pomoć Tvoju, znam, sve mogu, za to molim Te, Isuse, Ti pomozi, a ja ću svom dušom i srcem nastojati, da mi ni jedan čas ne uteče. Isuse, Bože moj, kako je lijepo i lako živjeti u prisutnosti Tvojoj.

Isuse – Svetkovina je danas Presvetog Srca Tvojega, draga svetkovina. Ti si već čuo uzdahe moje – čuo si koliko Ti rekoh za duše. Za spasenje duša – za duše neumrle za koje tako živo bije Srce presveto Tvoje. Koliki se vapaji svetih i pobožnih duša danas Tebi viju, kolike se molitve vjernika kao tamjana kad dižu put nebesa. Koliko se sv. Pričesti danas diljem širokoga svijeta, a tek pjesme razdraganih srdaca – sve, sve to moj Isuse, ja molim, sve to Ti danas prikazujem Ocu nebeskom za one duše, štono lutaju u tami. Za otpale i zabludjele svećenike. Za grješnike, za gorde i okorjele grješnike i za duše onih koji Te ne znadu. Isuse, prikaži sve to sjedinjeno s mukom i smrti Tvojom Ocu nebeskom baš danas, na dan svetkovine Presvetoga Srca Tvojega. Prikaži, bit će to danas Bogu milija žrtva pa će ljubav Božju – Bog Duh Sveti mnoga da dirne srca – Isuse – spasit će se mnogo duša za kojima Ti čezneš, štono ih toliko ljubiš.

Radujem se danas, neizmjerno se radujem – jer kad Ti, Isuse, slaviš svetkovinu Srca svojega, kako ćeš je proslaviti, nego više da ljubavi prospeš na dolinu ovu suza – podaš onima, koji je najviše trebaju, što lutaju u Tami. Je l’ de, Isuse, da će se danas spasiti mnogo duša. Isuse moj – Bože moj!

+++

AMDG^[11]

Isuse! Marijo!
6. VII. 1924.
Isuse moj – Bože moj!

Već je danas treći dan što opet malo ležim za promjenu po odredbi liječnika. Zašto ležim, ne znam pravo. Porebrica – rekao je liječnik, a mene to već dugo boli, tek bol ova nije bila vrijedna na nju da se osvrće. Da, Bogu hvala, ova trodnevnica ležanja. Tebi je prikazana, moj Isuse! O kako me sažaljuju što moram po toj vrućini i žegi ležati u krevetu. A ne znadu da je meni lijepo. Istina, jest, moj Isuse, da je vruće strašno. Od sparine vanjske, od kreveta i povišene tjelesne temperature – al’ baš to je što Ti prikazujem za spasenje duša – jer bolovi, pa baš danas, tako su neznatni. Lijepo mi je, jer sam ponajviše sama – a biti sama znači s tobom boraviti, moj Isuse! – Istina, i onda kad je tkogod uza me i onda Ti si sa mnom. Na to baš svom pomnjom pazim da ustrajem boraviti u prisutnosti Tvojoj.

Bože moj – a Ti ovaj mali trud duše obilato nagrađuješ. Daješ – ah, Bože moj, daješ ne samo da mislim na nazočnost Tvoju, već da je i živo osjetim. Milost je Tvoja, Gospode Bože moj, milost je Tvoja velika, kojom me obasipaš a kojoj ja dorasla ni izdaleka nisam. Nevrijedna sam, da primim milost toliku, nevrijedna sam – a Ti, Bože sveznajući – Ti znaš ovu nevrijednost moju i znajući je Ti mi ipak tolike milosti daješ. – Gospode, ne znam – tek zadivljena stojim pred veledušjem ljubavi Tvoje. – Daješ milosti nevrijednoj – znaš nevrijednoj a ipak daješ – u tolikom obilju daješ. Zar da se opirem – da ne primam, da se obazirem na nevrijednost svoju, koju Ti, Bože moj, mimoilaziš? Ne, ne opirem se, Isuse, kako da ne prigrlim dar, vrijedan cijene najveće – milost Tvoju – kako da je ne prigrlim još većim žarom, kad znam, da mi je dana nevrijednoj. Tek znaš, Isuse, što je moja briga? Slabost moja – slabost naravi moje. Isuse, ja bez Tebe ne mogu ništa. Bez pomoći Tvoje ne mogu ni primiti milosti što mi ih daješ. Bez pomoći Tvoje s milostima dobivenim ne mogu da radim, da sarađujem, Isuse, bez Tebe ništa ne mogu. Zato vapim i dolazim k Tebi, Gospode Bože moj. Milosti mi daješ mnogo – a ja ih, primivši radosno, brzo donosim u okrilje Tvoje. Ti ćeš mi ih sačuvati i Ti ćeš me sam uputiti kako s njima da radim na veću slavu Tvoju i na spasenje duša neumrlih. Ne dopusti da ja kao dijete ludo i nerazborito, dobivši dragocjeni dar od Oca puno radosti i ponosa nosi svima da pokaže, u opasnosti da ga razbije ili izgubi, već ko ono mudro osjetivši svu veličinu dragocjenog dara i radost veliku, daje ga Ocu natrag, gdje je najbolje spremljen a uvijek može s njime da se zabavi.

Dopuštaš, Gospode, da živjeti mogu u svetoj prisutnosti Tvojoj. Ili sam sama ili ih ima oko mene deset – sto ili više jednako i Ti si uz mene. Za mali ovaj trud i vježbu kroz godinu zadnju nagradio si me toliko – da nema više onoga napora za dušu, kad hoće da se stavi u prisutnost Tvoju. Ne – Isuse, jer se duša moja ne treba da tek stavlja u nazočnost Tvoju, jer ona u njoj živi i bivstvuje. O, kako je lijepo živjeti u prisutnosti Tvojoj, Isuse. Kad bi me tko pitao, kako ja mogu boraviti svjesno u prisutnosti Tvojoj kad n. pr. s mnogima govorim, što bih im odgovorila. Pa to nije teško kad Isus uči i pomaže. Slušajući razgovor – odgovarajući na pitanja – Isuse, ja i s Tobom mogu govoriti i to nimalo razgovoru s drugima ne smeta.

Pa bilo je tako i danas. Ja ležim, a kod mene bilo je pet dobrih duša. Jedva su i stale u moju malu sobicu. Došle su da obiđu bolesnika. Govorilo se – o čemu baš ne znam pravo – glavna je ipak bila tema o sv. Alfonzu Rodriguezu. Govore – i ja slušam i govorim i Tebi se, Isuse, klanjam osjećajući živo nazočnost Tvoju. I pitam Tebe odgovarajući njima na pitanja – govorim li dobro. Je li tema govora po volji Tvojoj? Pazim da ne padne riječ koja bi Tebe uvrijedila. Molim Te da blagosloviš sve dobre duše. Isuse – govorim s njima i ništa me to ne rastresa u saobraćaju s Tobom. – Bože moj – Bože moj!

Isuse moj! Zašto sam baš danas ovo Tebi spominjala? Ta, na milosti Tvojoj ja Ti hvalim – znam ne dosta – ali ipak hoću da hvalim i molim ujedno novu milost – da je ne izgubim. A danas što sam spominjala, mali je strah u savjesti mojoj. Govorilo se naime o sv. Alfonzu Rodrigezu pa se došlo i na njegovo življenje u nazočnosti Božjoj. Na pitanje: Kako? Na koji način? To je sigurno teško – ah, Isuse moj, ja sam se zaboravila i počela govoriti o tome kako je lako i lijepo živjeti u svim svojim poslovima u svetoj prisutnosti Božjoj samo treba vježbe i molitve za milost ovu. – Nijesam, znam posve dobro o sebi nešto govorila, tek sam se smela onda kad je Kristina progovorila. – Šteta što ne znam stenografirati, da zabilježim svaku riječ što kažeš. – Isuse, zar je krivo što sam govorila? Bilo bi zar bolje da sam šutjela?

Ili, Isuse moj, zar je zaista ovaj način života u Tvojoj prisutnosti tako malo poznat? – O, sada bih htjela o tome govoriti i govoriti – govoriti svima, koji ne znadu za Tebe, Isuse, i ljubav Tvoju još bolje upoznadu.

Bože moj! Godišnjica je danas Melitine smrti – a ja u krevetu. Nisam bila ni kod sv. mise a kamoli na groblju. Ipak sam prikazala sve svete mise danas za dragu Melitu i za mnoge preminule duše. – Gospodine, spomeni se milosrđa svojega, pa udijeli dušama preminulih pokoj vječni.

AMDG^[12]

Pjesma tati

Najmlađa od djece Tvoje,
Al’ u ime zborim svoju
I otkrivam vruću želju
Srca što ih naša kriju.

Sakupljeni svi smo tude,
Tek nam jedna manjak samo
Ostavi nas rascviljene
I u vječnost ode tamo.

Al’ i nju sad vidim tude,
Našu Zorku milu zlatu,
Pa i ona s nama kliče:
„Bog da živi našeg tatu!“

+++

U lječilištu Topolšica od 10. srpnja 1924.
Gospode – evo me – učini sa mnom, što je sveta volja Tvoja.

+++

Bože moj – sve moje!
13. VII. 1924.
Isuse moj – Bože moj!

I opet evo me na krevetu – samo ne kod kuće u sobici mojoj – već daleko u bolnici – u lječilištu Topolšica. Moj Isuse – a kako sam dospjela ovamo. Moj Isuse, opet si se sa mnom malko poigrao, kao s lopticom koja je daleko odskočila – sve do Topolšice. Zar ćeš je, Isuse, sad tude ostaviti, ili ćeš i opet posegnuti za njom, malo da se poigraš. Kako je to bilo? Ta, meni su javili iz Topolšice da je obustavljeno primanje novih bolesnika, pa nijesam ni mislila više na Topolšicu. Kako je liječnik tražio, da svakako odem iz Zagreba i spremih se s dobrom Katicom Dušić u Rečicu. I baš onaj dan kad smo imale putovati, dođe mi poziv – odmah doći u lječilište. Trebalo je sada porušiti lijepe osnove i poslušati glas Tvoj – Bože moj.

Evo me – sad sam tude. Učini, Gospode, od mene što god je volja sveta Tvoja. Ja Ti se sva – sva prikazujem za spasenje duša. Ti znaš dobro, moj Isuse, čega sam se plašila polazeći ovamo. Ne – nije dobar izraz -plašila – jer čega da se bojim kad si Ti uza me. I ti – i dobri moj anđeo čuvar. Tek poznajem slabost svoju, osjetih neki laki bojazan od liječnika – od ljudi među koje ću doći – i, Isuse, i pomisao, budem li mogla na svetu Pričest.

A kakav je utisak učinilo na me lječilište? Samo lječilište u prekrasnom leži kraju. Uokolo sve šume i brda. I uređaj posve je lijep tek kad među pacijente dođeš, pomislio bi da si u Srbiji – a ne u srcu lijepe Slovenije. Isuse, i opet tražiš žrtvu. Onu tešku – za mene najtežu. Gospode, ali Tebi je znana slabost moja, molim stoga pomozi, da kušnju izdržim, da velikodušno žrtvu prikažem. Po odredbi liječnika moram ležati u krevetu. Nije mi to teško. Nije u tome žrtva. Gle, Isuse, oni silom hoće da učine od mene bolesnika. Teškoća leži u tome što opet ne mogu do svete Pričesti. A sve se bojim, bude li me i onda pustio liječnik, kad padnu temperature, pa budem smjela ustati. Jer morala bih nešto manje da se dižem. Sestre naime redovnice – bolničarke imadu svaki dan svetu misu u 6,15 sati. Pitala sam liječnika – smijem li – a za sada nikako ne dopušta. Isuse, hoće li mi kasnije dopustiti? – Kako ću ja, Isuse moj, živjeti bez Tebe.

+++

Bože moj – sve moje!
18. VII. 1924.

Moj Isuse! Ah, dobri moj Isuse, kako ću ja živjeti ovako? Zar se zaista može živjeti bez Tebe – Isuse, bez sv. Pričesti? A već je danas osmi dan, što životarim ovako bez sv. Pričesti. Hoće li to još dugo potrajati?

Gospode, šta su boli tjelesne, pa i najveće? Zar je vrijedno o njima da se govori? – Duša – duša kad boli – možeš samo Ti da je izlječiš. A Ti dopuštaš duši mojoj da gladuje – oduzeo si joj hljeb Tvoj – hranu onu anđeosku, koja joj je davala snage za strmeniti onaj put u nebo. Neće li bez hrane ne odviše oslabiti? Isuse, Tebi je dobro znana slabost njena i krhkost Ti je duše moje poznata – a Ti si joj svejedno oduzeo hranu. Mogla bi duša ovako bez hrane propasti – umrijeti – za vječnost umrijeti. O, strašne li pomisli. – Ne, ne – ove se ne bojim, nikako se ne bojim, jer je pouzdanje duše moje u ljubav i milosrđe Tvoje moguće je prekomjerna. Bože moj! – Nemoguće je da to dopustiš, jer me Ti odviše ljubiš. Isuse moj – Isuse moj, i ja Tebe ljubim – i želim, neizmjerno želim da Te ljubim. I uvijek mi se ljubav moja prema Tebi tako malešna čini pa želim i Težim za ljubavi većom. I provodeći ovdje dane u besposlici, tek trpeći bolova malo i mnogo – glavni mi je posao ljubiti Tebe. – Ljubiti Tebe – ljubiti Tebe, Isuse, Bože moj, kako ću Te ljubiti kad ni to ne mogu bez Tebe?

Sakrio si se, Isuse, – a ja ipak vjerujem u blizinu i prisutnost Tvoju i ako me o mnogo duševnog napora stoji život ovaj. I oduzeo si mi utjehe, sve utjehe, jer Tebe nema – a od stvorova je ne tražim. A da je i hoću tražiti ovdje u stvorova – ah, ta, tude nema gotovo duše koja bi me malo barem razumjeti mogla. O, kako više puta čeznem za duševnim razgovorom, jer i taj daje duši srčanosti i hrane. Ta, oko me skoro svi su pravoslavni – a časna sestra bolničarka, nju tako malo viđam. Mnogo je zaposlena. Oduzeo si mi svaku utjehu – a ostavio samo zapuštenost, bol duše i tijela. Isuse moj, hvala – Isuse moj, Bogu hvala.

Ne znam ništa toplije i srdačnije da Ti kažem no hvala. Jer križ ovaj (nije još pravi križ Tvoj, za kojim ja čeznem, moj Isuse, ali mu ipak težinu malo osjećam) križ ovaj dar je ljubavi Tvoje. Istom onom ljubavi za posvećenje duše moje, kojom već kroz godine dan na dan ljubiš hraniš Tijelom svojim – istom onom ljubavi sad mi tu hranu uskraćuješ. – Zar me sad manje ljubiš, moj Isuse? Ne – ne, ja znam, da me Ti sveđ još neizmjerno, neizmjerno^[13] ljubiš – pače križ taj primam iz ruku Tvojih kao pravi dokaz sve veće ljubavi Tvoje. Ipak, nemoj zamjeriti slaboj naravi mojoj, nemoj zamjeriti, što se suze pojave kad god se spomenem Pričesti svete. Mnogi puta i gorko plačem – jer Isuse, zaista je meni teško živjeti bez Tebe. – Zato vapim i molim neprestano – ne za utjehu i radost, jer meni je i trpjeti radost – ne da baš prestane kušnja ova – neka traje kako god je dugo volja sveta Tvoja – već molim obazri se na slabost moju Tebi dobro poznatu, pa udijeli milosti i snage da ustrajati mogu u milosti i ljubavi Tvojoj. Gospode, daj mi samo milost i ljubav svoju i dosta sam bogata – ništa više ne tražim. Isuse, smijem li pitati kad ću opet primiti svetu Pričest? – Ipak, znaš same duhovne Pričesti ne ispunjaju dosta srca mojega. Isuse moj, to samo Tebi smijem reći. Tjelesni su bolovi ovih dana veliki – ali daj još više da boli. Ja volim bolove svoje prikazivati za spasenje mnogih, mnogih duša. Moj Isuse! Milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
19. VII. 1924.
Dobri moj Isuse!

I opet jednog dana na uranku – a nade, da ću dobiti sv. Pričest nema. Moj Isuse! – I to je, je l’ de, po odredbi svete volje Tvoje, pa prem osjećam čežnju i glad duševni veliki – i težinu osjećam kušnje ove – da – radosno i opet govorim: Moj Isuse – hvala! Milost Tvoju i ljubav molim – i snage za ustrajnost nećeš, je l’ de, uskratiti. – Jakost podaj, jer Tebi je znana slabost moja. O, kako je slabašna i malena duša bez Tebe, moj Isuse. Neće ipak da klone, jer vjeruje u ljubav Tvoju i milosrđe.

Još se nije ni razdanilo pravo. Svi još spavaju – nigdje još ne čuje glasa ni kretanja. Ta, rano je, bit će 4 h. – Tihano pljušti kiša, a šum joj sa šuštanjem zelena lista u skladnu se vinuo pjesmu da pozdravi na uranku dana velikoga Stvoritelja svoga. Volim ovaj žamor kiše i lišća – pa se i moje duše s njime vije put nebesa. – Ne čuje se danas ono živo čavrljanje i pjevanje mnogih ptica. Tek tu i tamo oglasi se koja – sve, kao pred kišom da se posakrile. Tek vrane, kojih ovdje vrlo mnogo ima, lijeću veselo i kvar – kaju. – Njima kao kiša da ne smeta. A ja sjedim u krevetu i s Tobom evo čavrljam, moj Isuse!

Već sam obavila moju jutarnju pobožnost, a do dana je još daleko. Izmolila sam moje krunice, jutarnji pozdrav – duhom sam bila kod svete mise i sv. Pričesti – prikazala sam Tebi opet ovaj dan – sve boli i teškoće i radosti što sobom nosi. Prikazah Ti i srce svoje i dušu svoju – i ljubav moju. – I moj posao i rad Ti prikazah, a taj posao jest ljubiti Isusa. – I odluke Ti svoje prikazah, podaj milosti izvršit da ih mogu. – Odluke moje: Ljubiti novim žarom Isusa. Riječima i molitvom nastojati, da ga i drugi ljube. Živjeti u prisutnosti Božjoj. Paziti na riječi svoje. Bolima i molitvama zadovoljštinu Bogu dati za mnoge uvrede. Slušati u svemu liječnika. Za sve ovo posebno ispitivanje savjesti. Znaš, moj Isuse, i još sam zamolila moga anđela čuvara da ponese srce moje do svakoga misnika, koji će danas Bogu prikazivati žrtvu – da kod prikazanja svaki i moje srce prikaže. A kako se po svijetu širom sv. mise kroz čitav dan prikazuju, barem će tako neprestano moje srce biti prikazano nebeskom Ocu. – Ah, – ovo moje bijedno srce? Bože moj, šta bi ono bilo bez Tebe. Tako mi otprilike svako jutro – ili bolje reći noć prolazi. Ne spavam ništa ili vrlo malo. Ako zaspim o ponoći (ispljunula sam malo krvi – ništa za to. Hvala Bogu). – Da, ako zaspim o ponoći, dobro je – ali sam prije 2 h sigurno već budna. A to me tako raduje – jer u to doba tišine i mira noćnoga najljepše mogu da se molim, s mojim Isusom da govorim, da razmatram, da čeznem, da ljubim – Isuse moj – na milosti i na daru ovome od sveg srca posebno veliku hoću da Ti hvalu izrečem. Moj Isuse, hvala!

A duše? – Isuse, na duše ne mogu da zaboravim. Za spasenje duša molim danas opet. Hoće li biti danas većih boli, da ih tebi za duše prikažem? – Isuse – za duše, za spasenje duša prikazujem Ti bolest moju – da cijelu sebe. – Znam, dobri Isuse, Ti ćeš se i danas, kao i svaki dan, smilovati mnogim dušama. – Isuse, moje milosrđe!

Ah – baš je zazvonilo u obližnjoj crkvici – na svetu misu doziva. Isuse, idem i ja da duhom prebivam kod svete mise – i za sv. Pričest da se pripravim – Isuse, kad budeš silazio u srca svetih i sretnih onih duša koje mogu da budu u crkvi, nemoj zaboraviti na mene. Dođi – ah, dođi Isuse, i u srce moje!

+++

Bože moj – sve moje!
20. VII. 1924.
Isuse moj, dobri moj Isuse!

Ah, kako bje danas dan radosti za me. Dan veselja velika – i sreće. – Došao si, Isuse, došao si u srce moje – Hvala!

Još jučer dozvolio mi liječnik, da se danas u nedjelju smijem dići i izaći u crkvu. U prvi tren toga ni vjerovala nijesam – a onda kada sam upoznah istinu, plakala sam od sreće. – I došlo je dugo iščekivano jutro. – Bože moj, došlo je. Ranije sam se digla – a č. sestra me odvela u kapelu, Isuse! Kapela nije baš malena – tek je oltar u njoj mali. Nad (glavnim) oltarom slika je sv. Josipa, upravo onaka kakva je moja kod kuće. I slike još su tude Srca Isusova i Marijina. Po srijedi kapele ima nekoliko klupa, a sa strane poredane su stolice. U klupama klečale su redovnice i glasno molile latinski nešto – kad sam ja ušla u kapelu. Redovnice, zajednička molitva, blizina Isusova, čežnja da se što prije pričestim, sve je to djelovalo tako, da sam počela plakati – jako plakati. A uza to pomisao neka, moj Isuse, kakovo ćeš Ti naći srce moje, koje si na neko vrijeme napustio. Trsila sam se da ga okitim – ali ne nađoh ni jednoga cvijetka krjeposti. – Ostalo je prazno. Ah, da je barem prazno, da ga moguće ne natrunih pogreškama raznim. – Sve se bojim da je ohladnjelo malo. Moj Isuse, da ne osjetiš zime u srcu mojemu. Ta, ono bi htjelo svojom ljubavlju da Te ogrije.

I Ti se, Isuse, nijesi obazirao na bijedu moju. – Došao si i nastanio se u srcu mojemu. – Isuse moj – Bože moj, kako da izrečem hvalu? – A onda kad si došao u moje srce koje je uzdrhtalo od sreće – nijemo sam slušala, što ćeš mi reći. I Ti si govorio tihano, onim glasom što ga duša samo u tišini čuje. Govorio si: Evo me, miljenice moja mala, bilo mi je čekanja dugo. – Dulje više nijesam mogao, jer još veća, no što je želja tvoja da se pričestiš, još je veća želja moja da se zaklonim u srce tvoje. Ti se čudiš tome. Ne čudi se, jer ti ni misliti ne možeš, koliko ja duše volim – a tebe napose. Ta, čudno ti je bilo, kad te je liječnik pustio, da se digneš unatoč visokoj temperaturi. Čudno ti je bilo, nijesi ni vjerovala pravo…, nijesi ni vjerovala pravo – a ni pomislila nijesi, da je to djelo velike čežnje moje opet da se sjedinim s tobom. – Pripravi se, budi jaka. I opet ćeš gladovati malo – ali tako mora da bude. Je l’ de, izgleda ovo, kao da se protivi riječima ljubavi, što sam ih čas prije izrekao. Ne – vjeruj, meni je teško ostaviti tebe ovako – ali za tvoje je dobro. Ljubav mi to diktira. Sakriveno je sada očima tvojim – ali jednom uvidjet ćeš da je to bio samo čin ljubavi moje. – Ne plaši se – ja Te ipak neću ostaviti. – Bit ću ti u pomoći u svakom času opasnosti. Ljubi – i ustraj u ljubavi! Isuse moj – Bože moj!

+++

Bože moj – sve moje!
21. VII. 1924.

Moj Isuse! I opet jutro je rano. Kako se je gusta vani provukla magla. – Danas moram moram da se zadovoljim samo sa duhovnom svetom Pričesti. Nijesam žalosna nimalo. Ta, volja je Tvoja tako, a vršiti volju Tvoju velika je radost.

Ljubi i ustraj u ljubavi! O, kako bih htjela ljubiti i ustrajati u ljubavi. Gospode, spomeni se slabosti moje, pa ognjem ljubavi svoje i moje raspali srce – jer bez Tebe, Isuse, ni ljubiti ne mogu Tebe. Isuse, dušama se smiluj!

+++

Bože moj – sve moje!
29. VII. 1924.
Isuse moj – Bože moj!

Zvoni zvono – na sv. misu doziva – doziva – Isuse, a ja još u krevetu. Ne dopusti mi liječnik da tako rano ustajem. – A sv. misa? Sv. Pričest? Samo duhom smijem prebivati tamo. Za jutarnju šetnju moju odem svaki dan u kapelu, Isuse, Tebe da obiđem, da Te pozdravim, nove da sakupim snage za svladavanje sviju teškoća. – Dolazim sad u crkvu svaki dan, ali onda već nema sv. Pričesti i mise. To smijem samo u nedjelju. – Isuse moj! I za ovo, što smijem samo u blizinu Tvoju i za ovo hvala mnogo. – O, koliko ja pomoći trebam, da izdržim i ustrajem – a ja sama tako sam slaba – Gospode i savjeta i pomoći u Tebe tražim, jer sam sama – osamljena među mnogima. A savjeta i pomoći meni treba mnogo – jer mi križ i teškoće šalješ – pa treba da znam, kako da primam žrtve ove, kako da ih prikazujem, e Bogu što milije budu, moj Isuse!

Bilo mi je mnogo teško dana ovih. Plakala sam od bola ne samo fizičkih, već duševnih. To bijahu tek muke najveće. Plakala sam, Isuse, i u isto vrijeme uživala u radosti, da smijem trpjeti toliko i prikazati muke svoje uz Tvoje svete i velike muke Ocu nebeskom za spasenje duša. Isuse, sad sam se već posvema smirila – i radosna sam. Radujem se i duboko osjećam radost ovu – baš zato što sam prezrena od nekih. – Moj Isuse! – Moguće da krivo sudim – o, tad mi oprosti, Gospode! Ali evo, Ti sam znadeš, da g. liječnik – šef – kako ga zovu, meni ne vjeruje. To jest bolje je ako kažem, ne vjeruje on, da su moje temperature tako visoke. Pa dok druge 37,5 tjera u krevet, mene i 38,2 tjera u šetnju. Nijesam nikada spominjala, da mi se temperatura diže preko 38 [stupnjeva]. Na mojoj listi najviše je zaključeno 37,8, ali i to njemu previše. Ne vjeruje, pa je odredio g. doktoru Mladenoviću, svome asistentu da mi on mjeri temperaturu. O, kako mi je bilo teško kad sam razabrala, da mi ne vjeruje, da misli, ja varam njega bilježeći veće temperature. Isuse, plakala sam onda gorko – bilo mi je zaista teško. O, sad sam se već smirila i sprijateljila s ovom okolnosti. A kad je ono g. doktor Mladenović mjerio meni temeperaturu, bilo je oko pola deset prije podne – temperatura je bila 38 od srca sam se nasmijala. – Vjerujete li sada?

Gospojice, ja vjerujem i vjerovao sam vama. Ali g. šef moguće misli da termometar ne valja. Isprobali termometar – a on posve dobar. Isuse, još je bilo meni neugodnih scena sa g. šefom – ali sad sam se već i na to naučila. G. šef zadovoljan je ako kažem da mi je dobro i kad su niske temperature. Pa dobro. Meni ionako nije zlo. Lako kažem da mi je dobro. A temperature, Bogu hvala iznad 37,2 stupnja. Sad su svi zadovoljni. Samo još na vagi ništa ne dobivam. Zar mogu da se potužim na boli g. šefu? Zar mogu, kad mi ne vjeruje? Da mu spomenem izbacivanje krvi? Isuse, zar činim krivo, što šutim, i veselo uvjeravam da mi je dobro? Moj Isuse, pa meni je zaista dobro. Pa ja i nisam bolesna kad vidim koliko su bolesni drugi. O da mogu teškoće bolesti njihove sve sama ja preuzeti na sebe, a oni svi da ozdrave – Isuse, kako bih ja rado trpjela.

+++

Bože moj – sve moje!
10. VIII. 1924.

Moj Isuse!

Nedjelja je danas – jedini dan kad mogu i smije k sv. misi i Pričesti. A danas, danas nisam smjela, jer već eto šesti dan ležim od zapaljenja maramice na desnoj strani kako oni kažu. Isuse moj, ovih dana bilo je i suza – moguće odviše, oprosti – ali ja sam ipak radosno i veseo trpjela i boli svoje prikazivala Tebi. Ostavio si me samu, moj Isuse, samu bez utjehe svake i Božje i ljudske. – Kao da si me poslao ovamo u Topolšicu – ne da se liječim – već da trpim – trpim mnogo na duši i tijelu, osamljena, daleko od sviju – bez utjehe svake.

Osjetih više puta teškoće bola – duševnog bola (jer tjelesna bol nikad toliko snage ne oduzima) tako, te se bojah da ću smalaksati. – I onda, u časovima takim ostavljaš me, daješ da osjetim samoću i slabost svoju, a ipak milost mi ne uskraćuješ, koja me vodi da ustrajem i ne klonem. Bože moj – a ona – radost duše u teškom trpljenju da – i to je milost Tvoja. – Baš nedjelje prošle pošla sam na sv. ispovijed. Pripravljala sam se 14 dana svaki dan – i onda sakupiti sve pogreške i teškoće one, koje su mi uznemirivale savjest. – I, o Bože moj, tužeći sebe na ispovijedi kaže mi svećenik:“ Štijte grehe!“ O Isuse, koliko sam se smela. Pa ja mu govorih svoje nedostatke i pogreške – a on samo “grehe štijte“! Kako mi je bilo teško poslije ove ispovijedi. Gospodin svećenik tražio je da govorim grijehe – a ja nisam znala ništa više da kažem. – Sporazumjeli smo se nekako a ipak meni je poslije bilo toliko teško. Pa što sam ja govorila. Što sam dolazila – a ipak osjećala sam potrebu nakon tako dugog vremena opet da se ispovjedim – Hvala, Isuse. – I ovdje nijesam našla utjehe – ali sam ipak u savjesti mirna, jer ja sam učinila što sam držala za dužnost.

I ono u utorak 5. VIII. na dan Snježne Gospe – kako mi je pozlilo. Bolovi bili su tako strašni da su iz očiju same suze tekle. Pozvali liječnika. Kako se samo on uplašio kad sam najednom sva pomodrila – hladna sva se ukočila. Ruke – prsti svaki se iskrenuo na svoju stranu. – Poslije podne opet nastupilo takovo kočenje – onda su bila pozvana i prisutna dva liječnika. – Čitav dan bili su bolovi veliki – Isuse – a ja sam ih radosno združivala s bolovima Tvojim i prikazivala Ocu nebeskom za spasenje mnogih, mnogih^[14] duša. A drugi dan – Isuse, oni isti liječnici, koji su bili uza me u časovima bola i kočenja – rekoše nije mi ništa – bilo je to samo neko pretvaranje s moje strane. – O Isuse, kako me je boljela riječ ova – više – da više je boljela od svih prepaćenih bolova. I prem znam, da nije bilo baš tako mišljenje, da je to bilo izrečeno, sada se ja od bolesti ne uplašim. Isuse moj, ipak me je bolilo mnogo.

+++

Bože moj – sve moje!
24. VIII. 1924.

Isuse! Sutra dolazi tata i Božidar ovamo. Treba da putujem u Crikvenicu da nastupim u službu. Gospoda liječnici protive se tome – a ipak ja moram ići. Prilike to traže – Isuse, je l’ de, i to je sveta volja Tvoja. – Moj Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
27. VIII. 1924.

Evo me, Isuse, opet u Zagrebu. Evo me u sobici mojoj opet sam sama. Ali to samo za kratko vrijeme. Ta, prekosutra već putujem u Crikvenicu. A što onda, Isuse? – Baš si jako zabacio lopticu svoju malu. Iz Topolšice skoknula u Zagreb – iz Zagreba u Crikvenicu već leti. Na koju li će se sad odbiti stranu od onih golih primorskih hridina? – Kada će odskočiti u krilo Tvoje, moj Isuse? Evo me, Isuse, čini sa mnom što želiš.

+++

Bože moj – sve moje!
Gospodine Bože moj! – I opet sam evo u Topolšici.
7. IX. 1924.

Nakon napornoga putovanja do Zagreba – Crikvenice zbog mojih službenih poslova – vratih se evo opet u Topolšicu.

Moj Isuse, loptica je Tvoja poskočila nekoliko puta po oštrom primorskom kamenju – naderala se – izranila i opet otskočila daleko – u Topolšicu. Isuse, sad sam tude, je l’ de, Ti me nećeš ostaviti. Učini, Gospode, sa mnom što je sveta volja Tvoja. Evo me, Isuse, – učini što želiš. Samo jakosti podaj u ljubavi Tvojoj da ustrajem – da se ljubav ova umnoži – velika da bude – velika jako – Isuse, Bože moj!

Gospdoe, kako sam teška srca ovaj puta odlazila od kuće. – Tata moj – kako se je rasplakao – i ja sam još, do prozora za njim da gledam. Suze mi iz očiju tekle, a misao jedna sinu u glavu. Zar ga zadnji puta gledam? Bože moj, Tvoja neka se vrši sveta volja. A mamica – sestrice – tetka i služavka^[15] sve je plakalo. Isuse, i ja sam plakala – a zašto? Tvoja, Gospode, neka se vrši volja sveta.

+++

Bože moj – sve moje!
11. IX. 1924.

Moj Isuse!

Već četvrti danas je dan kako u krevetu ležim. – Drugi dan iz dolaska mojega ovamo počelo je krvarenje malo. Dva dana izbacila sam krvi pomalo – temperature porasle, pa sad moram mirno da ležim. Zato i ne smijem mnogo da pišem. Moram mirovati. Moj Isuse, a meni je tako lijepo. Boli mnogo pa ja mnogo prikazujem za spasenje duša sjedinjujući bolove svoje s mukom presvetom Tvojom. I ljubim, Isuse, ljubim mnogo i htjela bih još više da Te ljubim. Ah, kad bih Te mogla ljubiti onako kako to srce moje želi – moj Isuse.

+++

Bože moj – sve maje!
13. IX. 1924.

Moj Isuse!

Upravo je zazvonilo zvono dozivajući sestre k sv. misi. – I sv. Pričesti, Isuse. A ja u krevetu – i ni ne znam kako ću još dugo ležati ovako – al’, dobro mi je i tako, Isuse. Evo me sad, dok drugi još spavaju – s pobožnim onim dušama idem, ah, da, samo u duhu idem da prisutna budem i ja svetoj žrtvi i da primim, Isuse, sv. Pričest. Duhovna sv. Pričest – Pričest željom i ljubavi, da, ovaka često i više ploda donosi od Pričesti sakramentalne. Ja držim tako, a je li to ispravno, moj Isuse? Baš toga radi mislim ovo, jer kad, jer kad nema ovake na neko vrijeme pričesti sakramentalne (kad na neki način mora duša da posti), onda tek duša osjeti pravu cijenu, pravu snagu, moć i slast sv. Pričesti, pa čezne za njom nekom željom žarkom, živom – od ljubavi i čežnje za njom gori – i prima je u duhu puna vjere da je primila ono isto Tijelo Kristovo – one iste milosti i darove, što bi ih primila da je bila stvarno kod sv. Pričesti. A ona bi i bila da joj je to moguće. – Koliko duša više radi i trudi se primajući ovako na duševni samo način sv. Pričest – a trud ovaj, dobri Isuse, – trud ovaj obilato Ti nagrađuješ.

Moj Isuse, ležim. Dani sve mi tako lijepo prolaze. Ležim sama u sobi baš kao teški bolesnik – ali bez teške bolesti). Posjeti me koji puta koja susjedica – g. doktor dva puta na dan i sestre bolničarke prema potrebi – a ostalo vrijeme sam sama. I baš ovo vrijeme kad sam sama meni je najdraže. – Mogu onda mirno u sabranosti da razmišljam – da se zabavljam i da ljubim. Ali ima dana kao jučer n. pr. kad od slabosti klonem pa se ni misliti ne može – bez reda – bez veze javljaju se i kidaju se misli. Ni jedna misao nije završena jasno već je druga posve neznan i nepozvana (deseta neka) prekine.

To se mojoj bolesti pridružila još bolest u crijevima i želucu, pa me ovih dana uznemirila jako. Isuse, hvala! Za rad ujutro još misliti ne mogu. – Kako će bit dalje. Isuse, evo me – bolove prikazujem Tebi za spasenje duša, za spasenje neumrlih duša. Za to nije mi nikada teško trpjeti. Isuse, moje milosrđe molim za duše mnoge i za siromašnu dušu moju.

+++

Bože moj – sve moje!
16. IX. 1924.

O, – da se sad mogu ja pričestiti – da se Isus i u moje srce svrati. Isuse – o dobri Isuse, dođi barem na duhovan način u srce moje – dođi, dođi, ono pripravno na Te čeka – dođi nastani se i nikad više ne ostavi mene – Isuse…!

Još uvijek ležim. – Kako se teško i sporo oporavljam. – A ipak meni je lijepo. Teško mi je bez Pičesti svete – bez crkvice, bez šumice u koju samo kroz otvoreni prozor gledam – teško mi je – a ipak ne osjećam žalosti nimalo. Radost neka nutarnja, tajna duboka prožela me cijelu. Radost je duše moje velika – velika je – a izvor znadeš joj samo Ti, moj Isuse. – Kako da se ne radujem kad je ovo volja sveta Tvoja…

Skoro ću zaboraviti kako se zovem – koje ime nosim. Nikada ne čujem imena svoga. Kad me tko naziva samo čujem onu službenu riječcu: gospojice. – A Danica – mala Danica, ostala je još za sada u spominjanju nekih dobrih duša. – Ipak mi je tako voljko kad čujem ime „Danica“ makar se i mene ne tiče. Osjetim se časkom onim među svojima – ali samo na čas, jer mene to ime ne ide i tu nema mojih. Isuse – a Danica ostaje i ostat će uvijek Tvoja Danica. I još prije, je l’ de, još prije no svi zaborave ime moje, zovnut ćeš me Ti – i ja ću prepoznati glas Tvoj, koji će izgovoriti ime moje, i sjetit ću se tada da se ja zovem Danica, kad čujem, kad čujem blage riječi Tvoje: Danice, dođi! – Hoću li još dugo čekati na poziv ovaj ili malo? Svejedno je – ja se radujem, jer znam sigurno da ću ga čuti. O, moj Isuse!

+++

Isuse moj – Bože moj!
25. IX. 1924.

Ljubljen biti i ljubiti – to je ona sreća za kojom toliko teži srce ljudsko – Isuse moj! O, kako sam ja sretna – ta, tko je ljubljen više od mene? Mene Isus – Bog mene ljubi.

Govor nedostaje – jezik ostaje nijem – samo srce ono osjeća – ono još može da zbori govorom nijemim – ali živim – živim kucajima. – Srce – ah, ovo neznatno srce, ono može da shvati barem malo ovu neizmjernu ljubav Božju – ono može pravo da shvati činjenicu – biti ljubljen. – Ovo srce zna da uživa ljubav – ono može ljubav da uzvrati, može i zna da ljubi – Isuse.

I moje srce – i moje srce prem neznatno i maleno tako ono ljubi – ljubi mnogo i htjelo bi ljubiti više – Bože moj – ljubiti!

Još uvijek u krevetu – a ipak meni je tako lijepo. – I ovako kao pravi teški bolesnik mogu da ljubim, mogu da ljubim mnogo. – I ovako u krevetu – nesposobna za svaki rad – ja mogu ljubiti – a što je više – ja sam ljubljena. Bože moj, tko je sretniji od mene?

+!
Da su meni ko u ptice krila,
Ja znam dobro kud bih odletila.

Kroz šumice zelene i gaje,
Dolinice i uz mora kraje,
Uz potoke gorskih žubor vrela,
I uz rijeke, gradove i sela
Skupljala bih cvijeće u kiticu.

Cvjetiće bih birala rumene
Ko što j’ nebo u večeri snene,
Ko koralji što ih krije more,
Ko rubini, kojim srca gore,
Cvjetiće o ljubavi što zbore.

Pa kiticu stavila bih ovu
Pred prijestolje Ljubavi što zovu,
Gdje ognja što ljubavi se krije,
Gdje sveđ jedno Srce za me bije
Pred Svetištem da mi cvjeta cvijeće.

Ali meni podrezana krila,
S krevetom su bola sastavila,
Pa tu skupljam nevidljivo cvijeće
Od bolova – što manje, što veće
U kiticu ja ga svijam malu.

A cvjetići bolova u kiti
Predajem u volju Božju sviti.
Pred prijestoljem Ljubavi cvjetaju.

+++

Bože moj – sve moje!
1. listopad 1924.

Mjesec ovaj dragi Gospine krunice – toliko me raduje. – Koliko novih pobuda, lijepih odluka i želja velika da budem dobra – jako dobra, diže se u meni. Skupila sam u kiticu malu odluke i želje svoje i stavila u duhu pred oltar drage Gospe.

Znam – prem sam daleko – daleko jako – dobra Majčica ipak gleda na me. Ja Njoj nisam daleko a to me toliko tješi i raduje. Marija će i mene dovesti k Isusu.

Već dvadeset i četiri dana nisam kod sv. Pričesti. Sve samo duhovna sv. Pričest – a ja – ja se ipak radujem i osjećam sretna – mnogo sretna. Raduje me sunce i cvijeće i kiša me raduje i jesen koja nas već miluje. I magla me raduje jutarnja i graktanje vrana mnogobrojnih kao i umiljato cvrčanje dragih ptičica. Bože moj! – Bože moj – mogla bih da vičem od sreće. – Ali – sve me raduje, Gospode! I gledam iz bolesničkog kreveta svoga kako sve više žuti lišće na drveću – sve više pada – i malo mi je žao za svaki listić koji umire – jer ga neću vidjeti više i čavrljati s njime kroz duge satove mojih dana i noći što ovako sama ležim. – Požalim – ali i opet radujem se – i viknem ju još jednom kad već leprša u uzduhu nošen vjetrićem doviknem mu zadnji „zbogom“ mojem malom drugu koji umire. I ja ću jednom sagnuti glavu i pasti kao uveli listić – a radujem se i tome jer je to Njegova volja.

Tek jedno još da mogu, radost moja bila bi još veća. Da mogu, Gospode Bože moj, da mogu mnogima oduzeti bolove, koje baš ova jesen sobom donosi, pa da trpjeti umjesto njih mogu. – Već tri noći provalila sad ovome sad onome krv. – Sve je uzrujano i bolesnici i liječnici. – Rastu temperature – biva gore, biva gore – a sve to donaša sobom jesen – koja plače, mnoge guste kiše kišne suze roni. – Zašto plače jesen? Zar za životima koji ginu? Ne – ona zna da je odredba Božja tako sve što živi, što se rodi mora i da mrije. A ipak sada jesen tako plače. – Znam plače za onim dušama, koje smrt tijela u vječnost prati – a ta vječnost za koje je strašna. Još dva dana – jedan samo moguće tek nekoliko sati – zadnja je ura blizu vječnosti se vrata otvaraju. Jadne duše, kako će završiti.

Danas je neki gospodin baš u sobi ispod moje primio posljednju pomast. Moje vazice, moje cvijeće, i moje Srce Isusovo odnjeli su, da pripravi mali doček dragom Isusu. Došao je Isus u jedno srce i pripravio ga za put u vječnost. Tako se radujem i zahvalna sam Isusu – ali mi se skameni srce kad pomislim na bolesnika u sobi br. 1. Već nekoliko dana očekuje se njegova smrt. – Gospode, Gospode, milosrđe! – Zato jesen plače, jer takih duša moguće umire više – a jesen ima srce tako dobro i darežljivo. Slušam kako kišne kapi s trepetanjem lišća vape: „Gospode, dušama se smiluj!“ I mene opominje ovaj vapaj – pa i ja molim za duše umirućih. Bože moj – za spasenje duša žrtvujem Ti i sve što imam i mogu. – A jer je sada u mene samo radost duše neizmjerna i velika prikazujem Ti moju radost. Zar ona prikazana Tebi manje vrijedi od žalosti? – I bolove još imam priličnu množinu tjelesnih – i ove Ti prikazujem dobri Bože – za spasenje duša. – A Ti si dobar – Ime je Tvoje pravo Ljubav i Milosrđe – pa ćeš se smilovati mnogim dušama.

+++

Bože moj – sve moje!
2. X. 1924.
Isuse moj!

Nikada još ne vidjeh jutra tako lijepa kao što bje danas. – Bila se provukla gusta magla još za rana – a kad je počelo svitati ko crne sjene vidjeli se viti stasovi omorika i jela. – Kad se ono najednom od daleka još izlazećeg sunca zažare oblaci – refleks žarkoga mu svjetla probio kroz sivu koprenu magle – i gle – magla je bila crvena. Od čara i ljepote divne pojave ove obraduje se još većma radosna duša moja. Crvena magla – Crveno tamno bile su i sjene omorika i jela – sve je bilo crveno. – Ali kratko vrijeme bio je raskošni pojav prirode – kratka kao što je sve na svijetu kratko i prolazno.

I opet kiše – i opet su nebo prekrili oblaci – ali je nebo duše moje vedro. Isuse, Bože moj – kako meni toliko duševne sreće radosti i mira daješ!

Danas je dan sv. Anđela čuvara. – I tome se radujem. – Ja tako volim anđele čuvare – To su naši vjerni prijatelji, a kako često na njih zaboravljamo. – Danas bih ja htjela na osobiti način da razveselim mojega anđela čuvara – pa ne znam što da učinim, čime bih mu pripravila radost. – Prikazala sam mu danas sve moje molitve, radosti i bolove – drugo nemam – neka ih prikaže Blaženoj Djevici i Bogu za one nakane, za koje on želi – moj anđeo čuvar. – Kako je meni lijepo uz pratnju anđela čuvara. – Dobri moj anđele, Ti koji me vodiš vazda vjerno po svim mojim putovima kroz život – znam, Ti ćeš meni i na onom zadnjem putu voditi za ruku – na onom putu koji vodi iz ove moje sadanje radosti u radost vječnu.

+++

Bože moj – sve moje!
3. X. 1924.

Moj Isuse!

Ne plače nebo danas. Sunce se radosno sa mnom smije. Na iglicama bora visokoga pred prozorom još se blistaju milovane od sunca rosne kapi. – I one su mi danas draže, i sunce mi je ljepše sije i one krošnje vitkih omorika smiju mi se danas izdaleka pozlaćene sunčanim zrakama. Ah, cijela se priroda raduje sa mnom. Kako ne bi. Bog – Isus, prolazio je danas kroz nju da dođe u srce moje. Razumijem cvrkutanje ptičica, koje su mi danas doletjele na otvoreni prozor, razumijem i šaputanje listova i onih žutih i još zelenih. Radujem se, hvale mi se: „Bog je prolazio kraj nas. U radosti mi smo ga pozdravljali!“ I ja mu odgovaram u radosti duše: „Bog je danas došao k meni – nastanio se u srcu mojemu!“ I radost je naša uzajamno velika. Prvi petak je danas pa sam izmolila u č. sestre sv. Pričest. A udesili smo tako da nije nitko od liječnika znao. Oni bi se protivili tome. U drugom katu u sobi broj 26. (moja je soba broj 13. ili da bude ljepše 12a) leži bolesna i slaba draga jedna gospojica iz Zagreba. Dogovorili smo se po časnoj sestri da bude sv. Pričest kod nje u sobi, jer je ona sama, a ja nisam sama u sobi. Još jučer prije podne bio je g. župnik kod mene – i ja sam se ispovjedila. I ona isto. Još prije no je ogranulo sunce, prije 6 h ujutro pokucali su na moja vrata. A ja se ustala, otišla u drugi kat i tamo smo se zajedno pripravljale za sv. Pričest. I primile smo sv. Pričest. – „Dominus vobiscum! Sad je pak Gospod s vami“ – rekao nam odlazeći g. župnik. U 6,30 bila sam opet u krevetu – bolesnik kao i prije. – Ali ne baš kao i prije. – U srcu bio mi je Isus. On je i sada u srcu mojemu, On me neće ostaviti. – Bilo je i suza – da suza radosnica – da – i temperatura mi je porasla – ali to nije od bolesti to od sreće srce tako živo kuca. Još nikad ujutro nisam imala tako visoku temperaturu. Isuse moj – Bože moj! Od radosti ne mogu više – Hvala! Moj Isuse, hvala!

+++

Bože moj – sve moje!
16. X. 1924.

„Probodoše ruke moje i noge moje, izbrojiše sve žile moje!“ Zar griješim što tako kažem? A ja se radujem što mogu reći zajedno s Isusom ili barem slično, jer zaista izbodoše ruke moje i noge moje i izbrojiše sve žile moje. Još uvijek ležim, a sad tek i ležim pravo, kao teški bolesnik (Isuse, a taj teški Tvoj bolesnik ipak ne zna za teškoće.). Već 4. X. bilo je onako bacanje krvi malo na više – ali ne još baš jako mnogo, kao ona trojica u prizemlju. Ali dan prije umro je jedan od njih u krvarenju (jedan iz komunističke družbe kako kaže g. liječnik. A u tu komunističku družbu broje i mene.). Bilo nas četiri koji smo bacali krv – samo u mene to još u maloj mjeri. Kako mi je pozlilo baš dan nakon smrti onoga jadnika uzeli stvar mnogo ozbiljnije nego jeste. Ja ne znam. Oni su se mnogo uplašili. Nisam se ovog puta ni uzrujala ništa. Prikazala sam boli svoje i krv svoju Bogu, molila sam za svaku kap krvi jednoj duši spasenje i uvjerena da mi Gospod daje milost ovu bila sam radosna mnogo. Uzdahnula sam samo: „Ah, zašto nije više krvi, Bože moj! Bilo bi za spasenje više duša.“ Došli liječnici da zaustave krvarenje bodu t.j. daju injekciju kalcijuma – poslije rastopljene soli ravno u krvnu žilu (venu). Da o boli ne govorim i njima samima teško to ide. – I ovdje je dobri Bog dao da malo trpim. Pretanke mi žile, pa ne mogu ubosti u njih. Ipak je uspjelo dati injekciju kalcijuma nakon trećega bodenja. Bolilo je hvala Bogu. A kasnije došli da mi dadu injekciju (mislim rastopljene soli). Boli, boli i tražili iglom žilu po drugoj ruci. – Ušlo je i tekućine umjesto u žili pod kožu, sad su bolovi bili tako veliki da mi nisu mogli zadržati ruku mirnu, trzala se mnogo. – Morali su prestati. Povili je i ostavili ukočenu od bola. A ja nijesam od bolova – tek suze su navrle na oči. – Bože moj i to sam prikazivala za spasenje duša. – Poslije dva sata došli i opet da pokušaju bosti lijevu ruku, probodenu već prije. – Bilo je opet isto što i prije. Od bola nijesam mogla ni plakati ni govoriti – smo su suze izvirale. – „Opet ništa“ – govorio je liječnik povezujući mi oblog na lijevu ruku. „Pokušat ćemo na nozi“ – Ja sam ga samo pogledala, a on je razumio moj bolni pogled, pa je zdvojno rekao: „Danice, žao mi je. Moramo, bit će opet krvi.“ A sestra pogleda sažalno na mene na moju ukočene raskriljene ruke, pa kaže sažalno: „Sirotica. Sad je zaista ko raspeti Isus.“ – A mene to obraduje, pa se nasmijem i kažem (ne znam ni sama kako mi je to palo na pamet) „probodoše ruke moje i noge moje, izbrojiše sve žile moje.“ Onda se i g. doktor nasmijao i rekao: „Mali junak!“

Morala sam ležati mirno i nepomično. I umivali me i češljali kosu – i hranili – i boli. Svaki dan po dvije injekcije u noge. Ne u žilu – jer nije išlo – već neku drugu injekciju. Svaki dan javljalo se krvarenje tek pomalo – a onda šesti – sedmi dan i toga nestalo.

U nedjelju 12. X. izmolila sam da se smijem ustati, da se jednom dobro umijem i sama očešljam kosu. Kad sam izmorena ovim velikim poslom legla natrag na trag bilo se već pojavilo u ustima malo krvi. – A poslije podne – ah – onda opet mene u grudima opet uzavrelo nešto, pa vrije i vrije a kad ono prevrije – evo opet malo krvi. – Došao opet liječnik – bilo je to oko 6 h na večer. I opet isto – u žilu ubosti nikako – Isuse moj – ovaj sam se puta i ja uzrujala. Osjećala sam se jako čudno. Injekcije mi prave nisu mogli dati – a u grudima je mojim šumjelo i vrelo pa je bilo ozbiljno straha da će provaliti krv u još većoj mjeri. Bojala sam se da ne bih morala moguće u noći mučiti liječnika i sestre, koji se narade kroz čitave dane. Nepomično ležala sam kroz čitavu noć i molila Boga samo da jutro svane. A noć je bila duga, duga – beskonačno duga – Pripravljala sam se na smrt. Bila je mala smrtna borba. Prvi put onda osjetih neki strah. – Strah pred vječnosti, ali ga odbacih kao napast đavolovu. Boga ljubavi i milosrđa nastojala sam dovesti u svijet svoju, koja me u časovima ostavljala. Bože moj, noć ona bila je strašna, ali hvala prošla je. Tek je svanulo, oko 6 h bilo je krvarenje na novo, ali opet ne u velikoj mjeri. Nisu me onaj dan ni umivali ni češljali, jer svaki mali pokret izazvao je krv. Stavili su mi na prsa spravu za hlađenje, kroz koju neprestano teče mrzla voda. – Bože moj, i u takovu me je stanju zatekao moj dragi i mili braco Božidar. Došao je da me obiđe, da vidi, što je to sa mnom – jer ja kući nijesam javljala da je meni „pogoršalo“ kako to liječnici kažu. Siromah – kako je to djelovalo na njega. Ja nisam smjela govorit – a ni mogla. Pokušala sam koji puta – a jer je svaki put svršilo sa malo krvi nije mi ni on Božidar moj dao da govorim. Dragi moj Božidar sjedio je kraj mene čitav dan i pričao mi koješta od kuće i iz Zagreba. Bio je mnogo potišten, prem je to nastojao sakriti. Znam, razabrala sam dobro – on, i on je uzeo stvar ovu za mnogo ozbiljniju no jest. – Ili – Bože moj –zar je zaista sa mnom tako ozbiljno – zar to samo ja ne uviđam? Otišao je. Meni su bile oči pune suza – i njemu. Pomislila sam i opet – „zar ga gledam zadnji put?“ Bože moj, borba je bila ovo mala – nisam plakala nego utješena vjerom – ovo je Tvoja volja. Od onda sve jednako ležim i ne mičem se. Još me i umivaju i češljaju. Je li mi bolje? Ne znam. Krvari se sve pomalo uvijek – i bolovi su u grudima i leđima. Bože moj, pa to nije zlo. Ne nije meni zlo – meni je lijepo i dobro da me je jako dobro. Isuse, Bože moj, hvala! Više, više, Isuse! Više trpjeti – više ljubiti!

Bože moj, prije tri dana umro je onaj čovjek, za dušu kojega sam molila toliko. Onaj u sobi br. 1. Kažu da je umro mirno i lijepo. Isuse, duša? – Ah, milosrđe, vapim, milosrđe! Ne znam zašto se tako taji kad netko umre u lječilištu. Bit će da se ne uzrujavaju pacijenti. Kad se smrklo i pala već noć iznijeli su pokojnika i odvezli na groblje u Šoštanj. To su u kratko vrijeme umrla već dvojica iz „komunističke družbe“. Onaj treći, također na putu u vječnost poželio si valjda da kod kuće umre, jer je otišao (odvezli ga žena i majka) još jučer. O Bože moj – taj je što je primio posljednju pomast. Je li je došao živ do kuće? – Sad sam još ja iz družbe ove, ali meni se ne čini moje stanje tako ozbiljno kako oni gledaju. Ta, izopćili su me posvema iz ljudskoga društva. Zbog što većega mirovanja zabranio je g. doktor savki posjet – pa tako ne smije baš nitko k meni. Pa to ipak nije strašno – Meni je lijepo, jer nisam sama. Uza me je Bog.

Bože moj! Jedna mi se želja javlja ovih dana. – Ja želim volju Tvoju – a ipak da Ti je kažem. Znam da je na smrt bolestan preuzvišeni gospodin biskup Lang^[16] – ona dobra i sveta duša, pa poželim umrijeti prije njega, da vidim u nebu slavlje kojim se svetac dočekuje. Moj Isuse!

Umrijeti – zar ću ja zaista umrijeti? Kako je lud napasnik, kad hoće da me ustraši. Borim se s njime i ne bojim se njega – jer je Bog uza me. Umrijeti – ta, umrijeti znači ući u život – u nebo – u spoznanje pravo Boga. – Ah, moj Isuse, ja se tako radujem – radujem se – jer ću tamo tek naučiti kako se pravo moli. – O, onda ću moliti, moliti jako, jako, tako da će Isus sigurno uslišati – a molit ću za sve na zemlji. Za milijune i milijune duša, koje lutaju u tami – koje su za nebo stvorene. Molit ću, vruće ću moliti, da rosa milosti padne na zemlju – na duše – Isuse moj, tome se tako radujem. Ako ovaj put i prizdravim (ako vozna karta za nebo još nije gotova) – kako Ti odrediš, moj Isuse, ali znam jednom će biti. Bože moj – sve moje!

+++

Topolšica, 10. XI. 1924.
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Bože moj! – Ne, nijesi Ti mene ostavio. Ovo je samo kušnja – vatra u kojoj se zato čisti. Zar zaista tako? A meni se sve čini da je ovo glad, glad veliki i ne bude li nikakove hrane, što će biti? Snaga je već smalaksala od gladi. – Kada sam posljednji puta primila hranu, onu svetu anđeosku hranu, koja daje snagu veliku. Kada je to bilo?

+++

3. X. 1924. – prošlo je od onda 38 dana. Bože moj, Bože moj, pomozi, pomozi, jer me snaga izdaje. Ne marim, što sam daleko od svojih, ostavljena od sviju, ne marim što sam sama među tuđima i stranim ljudima – ah, među takvima, većina kojih se ruga Bogu, ne marim što me nitko ovdje ne pozna i ne razumije, što nemam riječi toplih majke i oca svoga ni riječi onih, koji mi dušu razumiju – ne marim. Ali, Isuse, Tebe nemam, a to boli, to boli strašno, pod ovom teškoćom moj Isuse, već klonem. – Nije mi teška bolest ni bolovi tjelesni ma koliki bili – nijesu teški. Ali ovaj križ, Gospode, živjeti bez Tebe, to je križ to je težak križ. Hoću li se moći uspeti s njime na Kalvariju. Smalaksala sam već i slaba – klonem – ali ne smijem klonuti. Sad sam tek upoznala križ Tvoj pravi – stavio si ga na moja ramena. Isuse moj, težak je, jako težak – volim ga, jer si mi ga Ti dao – zato ću ga i dalje nositi, radosno nositi na Kalvariju. Isuse, je l’ de, kad smalaksam pod teretom, Ti ćeš doći da mi pomogneš podignuti križ – a ja ću ga nositi dalje. I ako padnem i klonem mnogo puta, Ti ćeš mi mnogo puta pomoći. Na Kalvariju hoću, moj Isuse, Tvojim tragom. – Ne sama, već tragom Tvojim i uz pomoć Tvoju ja ću se popeti na Kalvariju, a onda kad šanem: „Svršeno je“, onda, Isuse, Ti ćeš i meni reći: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju.“ – Ah, moj Isuse, na Kalvariju – rado idem na Kalvariju – rado idem na Kalvariju, jer se odanle ide ravno u nebo.

AMDG

Još sati nekoliko samo, Bože moj, još sati nekoliko i sakrit će se iza velike i teške zavjese opet godina jedna. – I neće se povratiti nikada više. – Nikada! – Riječ ova kako je malena a kazuje tako mnogo. – Da – ono, što je prošlo nikada više. Samo će uspomene i sjećanje podignuti kad god od prošlosti zavjesu i zovnuti da se obazremo i zagledamo u ono što je bilo pa se ne vraća više. – Mnogi put ćemo moguće okretati glavu, zatvarati oči i željeti da zavjesa opet pane – da ne gledamo onoga što je bilo. – Bilo pa prošlo, Bogu hvala! Mi često i često tražit ćemo pogledom želje žive da nam prošlosti zavjesa ne krije onoga što je bilo – u sjećanju barem da gledamo. Još sati nekoliko samo i doći će onaj časak zadnji godine 1924. I on će – kao i svi ostali otići u prošlost. Hoće li on za sobom zatvoriti vrata od prošlosti?

Još sati nekoliko i godina opet jedna da utone u vječnost. – Kako je lijepo za oproštaj sunce miluje i ptičice pjesmicu joj poje. – Za oproštaj.

O koliko ona sobom nosi i radosti i smijeha – i bola i suza. – Sve tamo u vječnost u nepovrat. I meni još jednom niza u svijesti sve ove časove proživljene. I radosti i žalosti i bolove. Zašto kažem i žalosti i bolove, ta, ja i njih volim isto tako kao i one časove radosti. Radosti i bolove ista blaga ruka dijeli – kako da mi ne budu dragi.

Gledam krevet u maloj sobici mojoj – moje cvijeće, što mi bje ko melem na rane u bolesti mojoj. Kuća u snijeg usred šume na vrh gore. – Sa prozora onih gledam vide li se kuće i tragovi ili magla prekriva ih siva. – I kroz Bosnu vozim se ponosnu, i na žalu igram se morskom s bijelom pjenom razdragana mora. Uz drveće narandže gdje rode. I sad ovdje već duge mjesece. I ne radim ništa – tek ležim i ležim. – Zar sam ja zaista bolesna toliko – a ja mislim još bih radit mogla mnogo, mnogo. – Ta, ja još do sada uradila nijesam ništa. Zar će godina svaka tonuti tako u bezdno vječnosti – a bez ikojega djela mojega.

Za čovječanstvo – za duše ljudske htjela bih raditi mnogo. – Ja ipak radim nešto – bolujem. I mirna sam i zadovoljna. O, Bože moj, samo Ti razumiješ radost moju. Još sati nekoliko – malo – a ja hoću da zadnja riječ što je napišem godine ove bude ime Tvoje, Bože moj – i prva riječ, što ću je sjutra napisati na pragu godine nove bude opet ime Tvoje Gospode Bože moj.

+++

U Topolšici, 31. prosinca 1924.
Isuse moj – Bože moj! Bože moj i sve moje!

Ljubiti, ljubiti, ljubiti želim Isuse!

+++

---

[1] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[2] Sestra Vjekoslava Prešern. Zavod sv. Josipa je bio samostan i škola sestra Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, koji je 1882. osnovala s. Franziska Lechner, utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi. U Zavodu je kasnije završila učiteljsku školu i Mira Širola, najmlađa Daničina sestra.

[3] Ad maiorem Dei gloiam! – Na veću slavu Božju!

[4] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[5] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[6] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[7] Danica Kaurić, koju na nekoliko mjesta Danica Širola naziva „moj drugi ja“. U pismima ćemo više naći o tome prijateljstvu.

[8] Katica Katarina Dušić s kojom se Danica dopisivala.

[9] Rečenica je malo nejasna.

[10] Danica ponavlja riječi.

[11] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[12] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[13] Ponavljanje riječi.

[14] Ponavljanje riječi.

[15] Služavka se zvala Katura. Prezime joj nismo pronašli. Trideset je godina služila u obitelji Širola.

[16] Biskup dr. Josip Lang, pomoćni biskup zagrebački, danas sluga Božji. Vodi mu se postupak za proglašenje blaženim.