Danica Širola

DNEVNIK 1925.

Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!

U Topolšici, 1. siječnja 1925.
Mnogo je dana prošlo od 1. siječnja. – Bilo mi je prekinuti pisanje, jer sam, Bože moj, pišući ime Tvoje pljuvala krv. Krv Tebi na pragu godine nove. A onda morala sam ležati mirno, mirno. – Bože moj, Bože moj, govorila sam Ti nijemo sve ono što sam Ti htjela reći.

+++

AMDG!^[1]
Bože moj – sve moje!
Topolšica, 3. IV. 1925.

Moj Isuse!

Došao si danas k meni – ah – a ja bih htjela da se ovi časovi produlje u vječnost – nikad da ne prestanu. O, kako bi bilo lijepo danas umrijeti – ali – ali ne moja Tvoja neka se vrši volja, Isuse, Bože moj! – Tako si mi blizu – imam Ti mnogo, mnogo da kažem. Je l’ de, Tebi neće dosaditi čavrljanje moje. Lijepo su okitili i uresili stolić cvijećem Tebi za doček. Moja lijepa acaleja osuta sva kao snježak bijelim cvjetovima – bijele miomirisne narcise i rumeni kao krvca crveni karanfili – sve je to lijepo cvalo za Tebe moj Isuse.

Gledala sam u cvjetiće, smiješila se njima. I bje mi žao. Žao mi bilo da nemam ni sitnih cvjetića da okitim srce svoje za Gosta – tako mila Gosta. Isuse, srce moje pusto je i prazno. Lati tek je nekoliko osuto krvlju – mojom vlastitom krvlju. To su prikazani bolovi Tebi. Zar je to dosta za doček – a kako bih ja htjela uresiti ovo srce za Tebe – vidiš kako sam nemoćna i mala Danica. Kao dijete posve malo što se smješka radosno i ručicama udara gledajući krasuljak u travi, a ne može ga dokučiti, ako ga netko ne ponese do krasuljka da si ga ubere. Isuse – upravo tako maleno i ja sam nemoćno dijete. Da – tek milost tvoja kad me ponese mogu da sakupljam cvjetiće – one cvjetiće, što ih Ti voliš. – Što bi bilo od mene da me milost Tvoja ne nosi? A prije – Pomišljala sam mnogo o tome kako je bilo prije. – Kako je Danica bila gorljiva, koliko je u srcu bilo toplih osjećaja. Sada pak prikovana uz krevet zar sam se ohladila? – Bože moj – Bože moj zar Te sada manje ljubim kad ne osjećam onih slatkih i toplih osjećaja? Bože moj – što manje osjećam, to više želim – želim da Te ljubim jako, jako, najviše da Te ljubim više no Te svi drugi vole.

Isuse – mislim danas toliko na moju prvu sv. Pričest i na zadnju. Zadnja – što znači zadnja? Je l’ de, kad jednom dođem u nebo – tamo ću Te imati zauvijek – neprestano – onda ću se tek s radošću spominjati zadnje sv. Pričesti na zemlji. Isuse, još imam mnogo da Ti kažem. Oprosti mi, što sam tako nesmotrena, pa zadajem dobrim dušama brige više nego je to potrebno. Istina, meni je bilo zadnjih dana jako zlo – javila sam se Katici^[2] i već je ona u brizi dohrlila ovamo. Sirotica koliko žrtve. Sad mi je opet bolje. neću im više javljati ako mi malo pozli – ta, to je valjda samo momentalno – pa onda opet bolje. Ja valjda uopće nijesam mnogo bolesna pa to još može dugo, dugo da se vuče. I brige razne o produljenju dopusta – o boravku u lječilištu sve to prepuštam Tebi, moj Isuse. Ti ćeš odrediti onako kako je najbolje. Isuse moj – Bože moj!

+++

AMDG

U ruke Tvoje predajem, Bože

U ruke Tvoje predajem, Bože,
To tijelo svoje slomljeno od bola.

Tvoje j’ bilo u naponu snage,
U bogatstvu zdravlja bilo Tvoje
Tvoje j’ i sada.
Od bolesti kad klone i pada,
Još u njemu života je malo,
Još u njemu krvi nešto ima,
Još u njemu srce stija bije,
Još iz grudi slabi dah se vije.

U Tvoje ruke ja predjem, Bože,
Dušu svoju,
Ti si mi je dao
Ko nježan cvjetić prebijelih lati
Da na nju pazim, da je gojim, mazim,
Da je resim, brižno da je kitim
Da cvijet bude sve ljepši i ljepši
Za cvjetnjak Tvoj.

Željela sam mnogo,
A sve što sam mogla,
Vršila sam marno – sve uz pomoć Tvoju
Da uresim ovu bijednu dušu moju.
U Tvoje ruke ja predajem, Bože,
Sad dušu svoju.
Topolšica, 27. IV. 1925.

+++

AMDG

Maj 1925.

Od cvjetića neznatnih kiticu hoću da savijem nebeskoj Majci u mjesec ovaj divno kad sve cvate. – Ubirat ću u bašči duše moje sve cvjetiće najljepše što nađem, najljepše kažem – jer i ti najljepši cvjetovi moji tako su neznatni. Je l’ de, Majko, Ti ćeš ih primiti da njima obraduješ božansko Srce Isusa mojega.

+++

Po Mariji k Isusu!

U Topolšici 1. svibnja 1925.

Dan, da ga ljepši zamisliti ne mogu. Prvi petak i prvi maj dan jedan, dan je slavlja Isusova i Marijina. Bože moj, u pomoć mi priteci – da izvršim ono što sam voljom i velikom željom započela – na slavu veću Tvoju da iskažem ovako, kako najbolje umijem čast i hvalu nebeskoj Majci mojoj. Ne znam ni sama zašto – ali na savjesti mi teško leži osjećaj jedan, da ne štujem dosta nebesku milu Majku našu. – I molitve razne i pobožnosti male i krunica sveta – i sve mi se to neznatno čini. – Svom dušom i svim srcem – da ljubavlju cijelom utječem se Kristu – Bogu mojemu – ali zar ne stoji riječ: „Po Mariji k Isusu!“ Zar ja Mariju, Majku brižnu i svetu mimoilazim? Ah, toga sam se uvijek bojala, toga se bojim i to hoću da ispravim. O, kako bi to bila crna nezahvalnost moja… Ta, kad promotrim razvoj života duše moje – tko me je doveo k Isusu? Marija! – Da ova sveta i brižna Majka duša naših ko malenu još tako reći za ruku me vodila k Isusu, Sinu svome. Ona, ona blaga dobra izabrala je mene još malenu (ne sjećam se onda, bilo mi je 11 ili 12 godina) na poseban način za dijete svoje. – O kako se rado spominjem onoga časa pred Bogom, pred oltarom i pred svijetom kad sam postala kongregacionistica – bila sam još dijete – nijesam još ni pravo znala što to znači. Tko mi je usadio u srce dječje i nevino onu goruću, goruću revnost za polazak sastanaka? Marija – u Njenoj školi, u Njenom okrilju naučila sam ljubiti pravo – u Njenoj sam školi spoznala Isusa. – Ona me tako brižno vodila k Njemu – otkrila mi dobrotu i ljubav Srca Njegova – a ja? Zaslijepljena dobrotom, ljepotom i ljubavi Isusa mojega bacih se njemu naručaj, tako mi se čini – ne dam se, od Njega ne mičem se. – Zar sam na Mariju zaboravila? – Zaista je istinita riječ : „Po Mariji k Isusu!“ – Isuse, Bože moj, nauči me kako nebeskoj Majci da zahvalim, što me je privela Tvome Božanskom Srcu. Majčice, 1. je danas svibanj – kolike revne duše pohrliše k pobožnosti da Ti iskažu štovanje i ljubav. – A ja? – Meni je još uvijek ležati u krevetu. – Ali i ja imam danas da Ti prikažem cvjetića nekoliko. – Suze radosti – ta, danas sam primila sv. Pričest – i dobre duše one Katica^[3] i Mira[4] bile su kod mene – I suze radosti do bola – kakve su to. – O, Ti ih znadeš. – Radovala sam se što sam trpila toliku tjelesnu bol, da sam morala plakati. – Da mi dadu injekciju u žilu, venu, izboli mi obje ruke – pokušali 12 puta i nije uspjelo. – Bila sam mirna i bez jauka. Htjela sam trpjeti kao Isus koji se nije tužio na bolove svoje. – Ipak suze su same tekle.

Dok drugi idu u crkvu – i ja imam mali oltarić na mome stolu. Donijela mi sestra Karitas lijepi kip presvete Djevice. Okitila sam ga samim bijelim cvijećem. Bijeli jorgovani. – Marijo, kada ću i ja u nebo? Ah, onaj dan (20., 21., 22. IV.) 22. IV. kad sam primila sveti sakramenat umirućih. – Ona tri dana kad sam (bile su 3) visjela između života i smrti. – Trpila sam i radovala sam se. – Sad je opet dobro. – Nijesam još vrijedna da se preselim u lijepi raj – znam – Marijo, ali koliko će Isus na to čekati ja kad vrijedna budem – zar će to biti ikada. – O, daj reci mu neka se spomene ljubavi i milosrđa svojega.

Upoznala sam u zadnje dane ove pripravljajući se na sveti čas smrti mnoge pogreške i nedostatke svoje – Marijo pomozi, pomozi, jer ja sam sama slaba i nemoćna, pomozi da ih što savjesnije, što bolje i što prije ispravim, da mogu onda u lijepo nebo. Znam, Isus dragi čeka u dobroti svojoj da se popravim – da budem sveta – Marijo, Ti me možeš učiniti svetom, samo ako hoćeš. A Ti i hoćeš, ja u to vjerujem. O, daj, učini to što prije. Daj, izmoli mi da što prije dođem u nebo lijepo – da se moja ljubav Isusu pravo jednom razbukti – da počnem tamo svim silama raditi i molit za spas duša – tamo – jer ovdje što učinih bili su tek koraci pripreme za djelo veliko, sveto i Bogu toliko milo.

Za duše, za duše, za duše štono žive širom zemlje cijele molit ću Spasitelja u nebu – a sada ovdje predah mu se kao žrtva paljenica. – Majčice, je li Isus zadovoljan sa mnom na bolesničkom ležaju. – Već 8 mjeseci ležim – a zaista nije mi teško. – O, kad bi volja Božja bila ovako još mnogo, mnogo godina, evo me radosno da je vršim. – Marijo, moja čežnja i uzdisanje za nebom, Ti dobro znaš, jer vidiš u dubinu srca mojega – nije od straha pred bolima ili želja da se bolova lišim. – Ne treba da govorim, ta, Tebi su znane sve težnje i želje srca mojega.

Križ Isusov – o za njim sam mnogo uzdisala – ja križ Isusov ljubim, neizrecivo ljubim i radosno ga grlim. Kao amanet sveti prikopčah ga na grudi svoje – po križu neka znadu da sam ljubimče – mezimica Isusova.

Križ – ah, ja priznajem, da sam ga radosno prigrlila – ali još nijesam pravo osjetila teškoće njegove. – „Jaram je moj sladak i breme je moje lako“, govori Isus. Misle mnogi da ja mnogo trpim – znam nazivaju me mučenicom. – O, Bože, koliko zablude. A ja – istina od malih nogu, Bogu hvala za milost veliku ovu, prolazila sam putom trnovitim. Majčice, Ti si me vodila. – Moguće sam kadgod trpjela malo, ali su slatkosti trpjeti za Isusa, ja nijesam osjećala trpljenja. Zaboravila sam na patnje svoje u žarkom ognju ljubavi Isusove. – Misle da ja trpim, a ja, Majčice, jesam li ja već počela trpjeti? – Čeznem – čeunućem čeznem za nebom i vapim iz dubine duše svoje. – „Gospode, kada će doći čas onaj radosti? – Ali ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.“ – Majčice, u nebo, u nebo k Isusu.

+++

Marijo, k Isusu me vodi!
2. svibnja 1925.

Riječi samo nekoliko danas jer izranjene i ukočene su mi ruke od jučerašnjih injekcija – a isto to još me i danas čeka. – Radujem se – Bogu hvala, opet bolova malo Isusu da prikažem. Izboli su mi već sve žile na obim rukama. – A i zima. – Cijelu noć i cijeli dan kiša pada uz vijanje ladnoga vjetra. Svibanj – iako je ladno i kišno ipak je svibanj, ipak sve lista i cvjeta Majci Mariji. – I ako ja ležim u bolesti – ne radeći ipak ja radim za spas duša i spremna sam za put u nebo. – U nebo! – Marijo, k Isusu me vodi! Marijo, Ti me možeš učiniti svetom, samo ako hoćeš…

+++

3. svibanj 1925.

Nedjelja je danas sveta – koja je to nedjelja što sam u krevetu – mislim trideset i prva ili druga – Bogu hvala! – Majčice, i opet sam danas već izmorena. Odgovorila sam na nekoliko listova, jer sve ovo zadnje vrijeme nijesam pisala. – I taj sam posao prikazala Tebi. – Još jednu skrbi brigu da Ti prikažem. Moja mamica, sirota moja mamica obolila je. Piše mi tata ali ništa ne kaže šta je, tek ona je još uvijek bolesna. Briga i borba s teškoćama života skršile su i njezine sile. – Marijo, pomozi – u prvom redu za dušu molim njezinu – dušu njezinu i duše sviju mojih – a dalje neka se vrši sveta volja Božja. Ali ja znam, mama će još ozdraviti – nju još trebaju mile sekice moje. – Marijo, ovu potrebu obitelji naše u Tvoje stavljam okrilje.

I brige zemaljske – ima ih mnogo i čine se od važnosti velike – hoće da zaokupe sve misli – i dušu i srce. Hoće da se misao samo oko njih vrze – a ja neću – ja hoću da mislim na Isusa i Mariju i na nebo lijepo. Već sam riječi jednom spomenula Isusu te brige moje – sad ih on vodi – a ja se samo njemu predajem. Zašto da se brinem i hinim ja, kad se još bolje no to itko može Isus za mene brine. – Još nije došlo rješenje o mom dopustu, a već 1. V. trebala sam biti u Crikvenici. – Bože moj, ja mirno i bezbrižno ležim. – Kad budem morala ići, evo me, Bože moj, ja sam spremna na svaki – spremna sam radosno vršiti volju Tvoju svetu.

O kad će doći poziv, onaj sveti poziv da nastupim u svetu službu za vječnost što mi je određena? U nebo – u nebo! Vapim – ali u nebu su svi sveti – pa i ja moram prije postati sveta. A kako ću kad sam malena i nemoćna. – Znam – Marija će me podignuti. Marijo, Ti me možeš učiniti svetom samo ako hoćeš. – A Ti hoćeš – je l’ de, Marijo!

+++

K Isusu i Mariji u nebo!
4. svibnja 1925.

Sinulo je sunce – toplo i lijepo svibanjsko sunce – 4 h je prošlo a od 4 h do 5 h imadu svi pacijenti slobodno vrijeme. Neki pošli su sad na svibanjsku pobožnost – a svi ostali izašli su ko pčelice da se prošeću i ogriju malo.

Ovdje me prekinuli. Došla s. Karitas i g. doktor da mi dade injekciju. Bogu hvala, danas je odmah naišao na pravu žilicu. Na prvi ubod bilo je gotovo. – Veseli me to zbog njega. On se siromah tako mnogo sa mnom namuči. Još uvijek nemam vijesti od kuće – ne znam kako je mamici – Marijo, Tebi izručam.

Marijo, kakove ću danas cvjetiće Tebi dati? – Ti me vidiš i znaš u bijedi mojoj. Ja nemam ništa drugo no bolest svoju, moju radost, moje zadovoljstvo, smijeh i suze – i neograničeno pouzdanje u milosrđe Božje. – To sve stavljam do nogu Tvojih kao kiticu neuvela cvijeća. Tebi neka cvate, Ti ga čuvaj i pazi – za Isusa ga čuvaj. Još nešto imam – želju jednu i čežnju jednu – Želju – neizmjernu želju da uzljubim Isusa jako, jako – da ga ljubim više nego ga svi drugi vole – više nego ga i sveci na nebu vole. – Čežnju – neodoljivu čežnju da se oslobodim jednom okova koji mi drže dušu – da se riješim tijela – pa u vječnosti da se ostvari želja moja u ljubavi. – U Isusu. U nebo – u nebo! – I želju ovu i čežnju, Marijo, u Tvoje stavljam okrilje. – Znam, kad se Ti za mene zauzmeš utažit će se čežnja moja i ispuniti želja, jer se još nikada nije čulo, da si koga zapustila, koji se u Tvoju zaštitu utekao. – Spomeni se o predobra Djevice! K Isusu u nebo me vodi. U nebu sa svetima i ja da Boga slavim!

+++

5. V. 1925.

Ne znam bje li rečeno za ruglo meni ili ne. – Da, Marijo, pričat ću Ti razgovor ovaj s g. doktorom – jer time u vezi na Tebe veliku stavljam molbu jednu. Od kako mi je ono jače pozlilo, svrati se svaki dan u moju sobu g. doktor da vidi kako mi ide. – I danas je bio. – Kako je, Danice? – Sjedne kraj kreveta i sklopi ruke, počne nešto šaputati i prevrćati očima. – Znate da vam pravo kažem, i protiv svoje volje kad god vas pogledam u krevetu moram se sjetiti i pomisliti na sveca. – Ja vas promatram kako sveticu kakovu, zaista, nemojte se smijati. Gledajući u vas dobije čovjek volju da se moli – sveta Danica. Ja sam se od srca smijala i upitala. – Šta ima takova na meni, na Vas može tako djelovati? – Ne znam, tek ne može se uz vas živjeti, a da se ne počne misliti na onaj svijet, na svijet duhova – još bi čovjek samo na vas gledajući počeo razmišljati – i vjerovati. – (On je u jednom razgovoru izjavio da je ateista – i to fanatični ateista – tako je sam reko). – Niste vi, Danice, ko obični ljudi – jedna posebna pojava – nekakvi fini duh, duhovno lice a ne čovjek. – Ne g. doktore, ta, ja sam obični čovjek smrtnik, ta, evo već 8 mjeseci ležim na ovom krevetu. – Kad vam kažem, dajete svojom pojavom čovjeku pobude za razmišljanje filozofskih pitanja. – Ne znam – ja ništa ne dajem – drugi netko koji to daje. – Razmišljajte samo – bit će to dobro. – Čekajte, kad malo prizdravite, onda ćemo razgovarati.

Marijo! Evo dobar čovjek, radin požrtvovan – čovjek, koji ne vjeruje. A i on ima dušu – i za njegovu dušu tekla je predragocjena krv Isusova. Marijo, Ti već čitaš molbu srca mojega – da, da – ovu dušu hoću. Moli Isusa neka mi daruje ovu dušu. Spasenje duše ove u vječnosti. – Za mnogo ja duša molim. – A što mogu još učiniti za njih da dadem zadovoljštinu pravdi Božjoj? Što još mogu, a da ne činim, Bože moj! – Evo me, Gospode, uzmi od mene sve, učini sa mnom što želiš – samo da Bog bude proslavljen i duše sretne u vječnosti – Isuse, sve, sve Tebi za duše!

+++

Marijo! Marijo!
6. V. 1925.

Zar danas ništa? – Moram, moram barem riječi nekoliko. A nije mi zlo – naprotiv dobro mi je, tek neka lijenost moja – ležala sam sve ovako do večere. – Zaista sam lijena.

Hvala, hvala Bogu, dobila sam od tate pismo. Piše mi da je mamici bolje.

Majčice, danas sam vidjela prvog leptira lijepih šarenih krila. Uletio je na prozor u sobu moju, da tako i ja u mom krevetu vidim, da su već leptirići oživjeli – pa cvijeću da lijeću, da svojom ljepotom slave Stvoritelja svojega. Tako sam vesela. Majčice, reci Isusu u moje ime hvala!

+++

Marijo, Marijo!
7. V. 1925.

AMDG^[5]

Mog Isusa da pozdrave

Kad već zora na istoku svane,
Još u svježe sate rane,
Stija – stija,
I nečujno,
I lagano.
Gustih krošnja kroz zelene grane
Provlači se – probija se,
Sve dok mi na krevet pane
Sjajni plamen sunačanijeh zraka.

Gdje je pao – tu se nasmijao,
A zlatne se poigraju zrake,
I svjetle su,
I sjajne su,
I tople su,
Igraju se i sve jače
K meni bliže se privlače,
Dok na ruku mi ne panu
S njima i ja da se igram malo.

O, veselo igramo se
One sa mnom i ja s njima.
Šapuću mi,
Čavrljaju,
I pričaju
Što vidjele prošloga su dana,
Bijela svijeta širom sa svih strana,
Što vidjele sred moga su doma,
Ah daleko, ah, daleko tamo.

Tek još malo i otić će opet
Odkud pogled u daljine siže.
Dragaju me,
Miluju me,
Ja ih molim,
Nek pozdrave žarke mi ponesu
Svuda, svuda mili moji gdje su,
Kad će sunce i njih milovati
Da pozdravi to su moji – hoće l’ znati?

Još ih molim, još ih molim vruće,
Kad crkvice do oltara dođu,
Neka sjaju,
Nek pričaju,
Nek govore,
Mog Isusa da pozdrave
Sa ležaja bolesničkog moga,
Nek mu kažu što mi srce krije,
Nek mu kažu za nj da srce bije.

+++

Marijo, sve Isusu za duše!
8. V. 1925.

Bilo je to 8. rujna na blagdan Male Gospe. Još sam ujutro bila kod sv. mise i sv. Pričesti a onda bacila sam malo krvi (ali samo malo) i morala sam u krevet. Ležim, sve od onda ležim do danas. Ravno je to osam mjeseci. Kad bi mi netko pričao ležati u bolesti osam mjeseci, kako se to čini strašno – a evo prošlo je osam mjeseci, prošlo je brzo i nije bilo strašno – Bogu hvala! I ova moja bolest dar je dragocjeni među mnogim darovima, što mi ih dobri Bog daje. – Lijepo mi je i radosna sam jer prikazujem sve Isusu za duše. – Marijo, primi moje uzdahe i trpljenja i nosi ih Isusu za duše!

+++

U okrilje, Majko, sveto Tvoje
Stavljam opet ovo srce svoje.
Primi srce pa mu ljubav čistu
Nosi gore do prijestolja Kristu.

+++

9. V. 1925.

Na uranku novoga smo dana – još ni sunce vani nije, tek se pomalja i poviruje kroz zeleno granje – a na svježem svilenom zelenilu tako se divno cakle kapljice rose. – Jutro je rano – još se u lječilištu glaska ne čuje – tek je malo prije zazvonilo zvono na kapeli, dajući znak da počinje sveta misa. Razni i zvonki glasovi mnogobrojnih ptičica miješaju se u divnom skladu kao izvježbani zbor – i pjevaju svoju jutarnju pjesmu – jutarnju molitvicu dobrome Stvoritelju svome. U skladni pijev, u bezbroj ovih raznih glasova čuje se od vremena do vremena jasni zvuk male kukavice: Ku-ku – ku – ku – ku! – I živ živ – živkanje vrabaca i kvar – kvarkanje vrana i cici be, cici be – malih sjenica. O, tko bi razabrao i upamtio mnogo nježne glasiće ove.

Služba je ovo jutarnje pobožnosti prirode vani, kojoj i ja pribivam. U isto pak vrijeme čitaju se na mnogobrojnim mjestima mise svete, šapuću molitve nebrojene, pjevaju nabožne pjesme mnoge – i tako ne vide ljudi kako cijela priroda i čovjek zajedno u divnom skladu časte i slave dobroga Boga – Stvoritelja svojega. O, kako je velik Bog u djelima svojim – još je veći u ljubavi i milosrđu – hvale mu i slave nikada dosta izreći ne možemo.

+++

Uči me, Marijo, ljubiti Isusa!
10. V. 1925.

I opet je nedjelja sveta. – Kiša pada – nebo se ovilo velom sivim – pogled se oka kroz taj veo ne prodire – kao more u koje su utonule sve nade. – Ipak iznad oblaka sunce sije. – Sve je neku u lječilištu danas uzrujano. Automobil crvenog križa došao je već jučer da odveze u Zagreb dragu Lelu – djevojku od tek 16 godina. – Odveli su je odveli, da kod kuće umre, jer je loše i jeftiniji je prevoz žive nego mrtve. I jedan od gospode liječnika pošao je s bolesnicom i rascviljenim ocem. Jesu li je dovezli živu bar do kuće – Bože moj, opet duša jedna u vječnost. Milosrđe, milosrđe, milosrđe!

+++

Marijo! Marijo!
11. V. 1925.

Marijo! Kada ću jednom i ja uzljubiti Tebe? Kada ću Te ljubiti zaista, onako, pravo kako to Ti zaslužuješ? – Evo pitam ovaj čas i sebe i Tebe – a neki glas, ne znam, ali ga jasno razabirem odgovara mi na ovo pitanje u duši: U nebu…

U nebo – o Majčice, u nebu – kako to lijepo, utješno i milo zvuči. – U nebu – tek kako ću u nebo kad Tebe Marijo, dosta ne častim. – Ispovijedam da je ljubim. – Piše mi Mira danas. Sretna Mira. – Plakala sam. – Ne, ja joj ne zaviđam, tek mi je žao – da Te i ja ne ljubim tako. – Ispovijedam i ja: „Marijo, Majko nebeska moja, ja Te ljubim.“ Tek se bojim – nijesu li to samo riječi, što zvone i zvuče? – O Marijo, kako bih i ja htjela da Te ljubim. – Razmišljam često, razmišljam o mom životu u prošlosti, sadašnjosti – mislim i na budućnost. – Ne stvaram osnova ni planova – predajem se slijepo u ruke Božje. Ipak pomislim često – prošla je smrt kraj mene – i – nije me htjela odvesti u nebo lijepo. – Još ne ljubim dosta Isusa i Mariju, još ne učinih ništa – a nebo zavrijediti treba. – O, smrti, smrti, kako ćeš dugo čekati dok Danica nebo zavrijedi. Obazri se, spomeni Isusa i Mariju, milosrđa njihova – i čekaj na Isusovu odredbu. Moguće ću za 2-3 mjeseca kući u Zagreb – moguće u Crikvenicu da nastupim u službu. O, ja se i na to radujem, prem me nebo više zamamljuje. – Ali nebo mi neće izbjeći – ono me za vječnost čeka – a dobri Bog moguće će još dopustiti da radim, da zavrijedim nebo. Neće onda plaho drhtati ledena ruka smrti na čelu mojemu. Neće onda, kao ovaj zadnji puta, pokušavati da dovrši djelo svoje po nekoliko puta – i konačno se povući odvedena milosrđem Božjim. – „Još čekaj! Želi u nebo – a nebo mora zaslužiti!“ Onda će Isus reći: „Hoću još danas da bude Isus sa mnom u raju“ i smrt će doći po mene – neću joj se opirati, dočekat ću je raskriljenih ruku kao izbaviteljicu, kao prijateljicu, koja me vodi želji mojoj željkovanoj – Marijo, spomeni Isusu milosrđe njegovo – jer ako će čekati na zasluge moje – što će dočekati? Ja sam malena, nemoćna i slaba, ništa ne mogu bez pomoći njegove.

Pisao je tata – moja je mamica ozdravila. Marijo, reci Isusu u moje ime hvala!

+++

Sve, sve Isusu za duše!
Marijo, učini da postanem sveta!
12. V. 1925.

Prolaze dani ko dani – kišni su i ladni – prem je mjesec maj. Ipak, ipak se sve tako lijepo zeleni raste, buji i cvate. Ja sam promatrala kroz otvoreni prozor svaki dan ljepše i nove slike prirode Božje.

Ležim – ležim i razmišljam kako ima mnogo ljudi i slabijih i bolesnijih od mene – pa se muče i rade i revnuju na slavu Božju. – A ja ne radim ništa – evo već danas treći dan temperatura ne ide više od 37,3 [stupnjeva] – pa to i nije pravo i mnogo povišena temperatura. Pitam se ove dane već toliko puta: „Zašto zapravo ležim i igram ulogu bolesnika?“

Istina ove zadnje dane, kako je malo popustila temperatura (ali bolovi u prsima baš ne) počela je da se malo više poigrava moja tuberkuloza u crijevima. – O, ta crijevna bolest, ta zadaje liječnicima najviše brige i posla – a mene izmuči i oslabi. Sve pomalo gubim na vagi – ipak još nijesam tako slaba. Bože moj, zar se i to računa za bolest? Ta, bolovi se ne vide, a meni nijesu teški – niti ih ne spominjem, tek g. liječniku kad me pita. Ja sve što boli prikazujem Tebi, za duše – a to da me boli što god ne treba nitko da zna. Sve mi se čini da prikazani manje vrijede, ako su praćeni sažalijevanjem mnogih.

Marijo, prolaze dani, ja želim ubirati cvjetiće za kiticu Tebi – a evo – samo su pričanja mojih osjećaja, mojih doživljaja, ukoliko može da bude doživljaja ležeći mirno na krevetu. Htjela bih ti ubrati cvjetiće krijeposti raznih – ali ih nema u mene. Pa kad nemam drugo primi i ove neugledne cvijetke – primi moju dušu i srce ovakove, kakovi jesu u bijedi svojoj. Primi, Marijo, i učini dušu moju svetom.

+++

O, Marijo, kada ću Te ljubiti kako želim!
13. V. 1925.

Još je rano jutro – tek malo probija sunce kroz teške oblake. – Hoće li nam sinuti? Hoće li nam zasijati? O, koliko se uzdaha iz mnogih bolesnih grudiju svakog dana vine: „Sunca! Sunca!“ Majčice, moli Isusa da nam sunce sine. Olakšat će se bolovi mnogih teških bolesnika – Sunce!

Kad slušam o mukama i bolovima mnogih lječilištu – o, kako bih ja rado preuzela na sebe muke njihove. – Kako bih bila sretna, kako bi bilo lijepo da ja sama mogu trpjeti umjesto drugih – a drugima dobro da bude – dobro. – Ali glavno dobro ipak je dobro duša u vječnosti. – Da, za to vječno dobro, za sreću vječnu duša mnogih – mnogih, Bože moj, što bih ja mogla učiniti? Evo me, Bože – učini što god želiš sa mnom za spas duša mnogih. Sve, sve, Isusu za duše.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
O presveta Djevice, Majko moja, Marijo!
14. V. 1925.

Sinulo je jučer sunce malo. I kiše je bilo. – Da i u mojem jednoličnom svakodnevnom životu promjene malo. Dozvolio mi g. doktor da u one dane kad mi padne temperatura 37,3 smijem poslije podne između 4 h i 5 h malo ustati i sjediti četvrt do pola sata u sjeni na balkonu. O, koliki je to napredak poslije osam mjeseci ležanja. Kolikim veseljem, kolikom radosti pozdravila sam dozvolu ovu – Bogu hvala! Misle da sam bolesna – pa evo već pet dana nemam temperature više od 37,3. – Bolovi u prsima nijesu baš popustili, ali bit će nije to od pluća – moguće podražaji porebrica (plućnih maramica). A u crijevima istom. Hvala Bogu, to nitko ne zna.

Ah, još jedna novost i radost ovoga dana. Čula sam danas prvi puta dragi ljetni zbor zrikavaca – ili cvrčaka kako ih mi zovemo. Zri, zri, zri – ori se u stotine niansa glasova – Evo i njih – sitnih malih zrikavaca posakrivenih u travi, nikad ih uočoiti ne možeš – a čitave večeri ori se njihovo zrikanje. Radosno, radosno sam ih pozdravila, te male glasnike ljeta – Marijo, Majčice, reci umjesto mene i sa mnom Isusu hvala.

Majčice!

Ti znaš onu jednu i jedinu želju srca mojega. – Spomeni Isusu neka se sjeti milosrđa svojega – ali ne moja Njegova neka se vrši sveta volja. Marijo, Majko moja, Ti možeš – samo ako hoćeš. Hoćeš li mi jednom pokazati, da si zadovoljna sa mnom – još u lijepom Tvojemu mjesecu maju. Spomeni se!

Sve Isusu za duše! – Marijo, Tebi stavljam u ruke ove male neznatne cvjetiće žrtvica mojih – Predaj ih Isusu – sve za duše.

+++

15. V. 1925.

Tri su – tri bijela cvjetića, što mi ih donijeli – tri ivanjčice. „Prve ivanjčice, prve ivanjčice – Bogu hvala da ih ja vidim!“ – kliktala sam radosno. Bože moj dobri i ivanjčice već cvatu – dragi cvjetići – a ni znala ne bih da mi ih nijesu donjeli. O, kako mora vani da je lijepo – ta, sad je već proljeće prirodu cijelu zaodjelo u šaroliku svilu. Hvala, hvala Bogu da je lijepo iako ja od te ljepote skoro ništa vidjeti ne mogu. – Hvala Bogu da je lijepo, da mogu uživati u ljepoti ovoj mnogi, mnogi – da zajedno sa mnom u ljepoti ovoj slave Stvoritelja. Marijo, reci za mene Isusu hvala, hvala! – Još, još je bilo radosti. – Vidjela sam danas i prvu lastavicu. – Da sjela sam malo na balkonu – Lastavica – draga lastavica – ptičica malena – kako i ona može da obraduje ljudsko srce – Bože moj, hvala! – Čude se, kažu „što me svaka sitnica raduje toliko.“ – Zar su to sitnice? Prvi procvjetali cvjetovi – djelo ruku Stvoritelja mojega. Ali, ta, oni ne znadu radosnom srcu da se radost umnoži, nije potrebno mnogo. – Pročitala sam danas jednu malu šest-dnevnu pobožnost – jurišam molitvama – jurišam na milosrđe Božanskog Srca – ah, a molba – želja moja jedina je, stara, uvijek ista – tek se srce rasplamsuje u srcu mojemu a kako ona više plamsa i bukti žarče i brže uzdasi i molitve prema nebu lete. Bože moj, Bože moj, samo jedno molim – ali ne moja Tvoja neka se vrši sveta volja. Marijo, Majčice mila, Ti me zagovaraj kod Isusa. – Reci Isusu – Spomeni se!

+++

Bože moj – sve moje!
Sve, sve Isusu za duše!
Marijo Majko sveta, moli za me!
16. V. 1925.

Kako sam se radovala današnjemu danu. O, koliko sam htjela iznijeti misli mojih. – Bogu hvala, sad ne mogu – moguće drugi koji dan. – Glava, glava boli toliko da ni misliti ne mogu – i ne vidim pravo – Bogu hvala da boli – sve, sve Isusu za duše. I sutra – sutra bit će slavlje u nebu – o da mogu barem iz prikrajka promatrati – ali – Isuse, zar ja još nisam za nebo? Sama ovako bijedna nikada neću ni biti ali Ti ćeš me uresiti – Ti ćeš pripraviti i zaodjeti dušu moju jednim djelom nebrojenih zasluga svojih – onda, onda ću biti spremna za nebo. – Marijo – Ti možeš, ako hoćeš. – Sutra – o, ja se tako radujem – Sveta mala Terezija moli za mene, sutra i danas još moli – da i ja pođem putem Tvojim – putem malim do svetosti velike. – O, da sam i ja u nebu!

+++

Marijo, i ja bih htjela u nebo. – U nebo!
17. V. 1925.
Bože moj – sve moje!

Bogu hvala, slavlje se danas slavi. Slavlje na nebu i na zemlji veliko. – Koliko, koliki se danas uzdasi k nebu viju. „Sveta, sveta mala Terezija, moli za nas!“ Znam, po crkvama svuda – svuda – Isuse, i ja slavlju pribivam. Istina, iz mog kreveta nikuda, ali na mom malom oltariću u cvijeću danas slika stoji svete Terezice. Je l’ de, ona neće prezreti ni mojega skromnog štovanja – i moje slušat će molbe, a ja je molim, vruće i žarko molim – za milost jednu samo – jednu i uvijek istu – u nebo – u nebo Isusu mojemu. Marijo, ovaj lijepi mjesec svibanj Tvoj je – sve dane svoje poklonila sam Tebi – je l’ de, Ti se ne ljutiš što sam ova tri zadnja dana prikazala sv. Terezici. Prikazala sam joj sve moje što imam a to je bolest i bolove – dala sam joj da Ih prikaže Isusu za sve one milosti, koje ona želi u dane ove slavlja svojega i Božjega od dragog Boga da izmoli. I kao čudo – ovih dana kad mi je temperatura pala – jučer oni strašni bolovi u mozgu. I g. liječnici imali su sa mnom mnogo posla. Ne znam, mučili su se – ja nijesam ona skoro dva sata ni razumjela što govore – jedva i uz napor sam ih raspoznavala – i onda tek nakon jedne injekcije počeli pomalo popuštati bolovi. Znam, pričali su mi i plakala sam i bacala glavu amo i tamo škripala zubima – od bolova, a sve bez glaska i jauka.

Bože moj, šta se zbivalo sa mnom, tek znam da su bili bolovi strašni – a ja sam se radovala – neizmjerno radovala i bojala se čak kad će se bolovi gubiti – jer ja sam ih radošću velikom davala i prikazivala malo Terezici – za duše. – O, sveta draga Terezice – reci Isusu za ono jučer moj veliki, veliki hvala. I Tebi, sveta Terezice, hvala! A danas, o i danas se radost nastavlja. – Bolovi doduše u glavi nisu spomena vrijedni – ali zato već od trećeg sata noći pa kroz čitav dan grčevi u mojim bolesnim crijevima. – Svija se to i plače od bola – ali to nitko ne zna, nitko ne vidi, ta, kroz čitav sam dan u sobi sama. Ipak, danas bar malo misliti mogu. O sveta Terezice, hvala! Ali ne zaboravi Isusu reći molbu moju. – Ja molim, ja vruće molim – molim onako žarko kako se najbolje i najjače moliti može – molim ne znam više ni kako – ali ne moja – Božja, Božja neka se vrši volja sveta. Sve ja radosno primam, sve – jer ono što molim bit će sigurno – samo kasnije – kad Bog dobri odredi. – Ah, a ja tako čeznem za nebom i svaki dan što prolazi tako dugi mi se čini – i kao da mu kraja ne bih dočekala, kad ne bih razmišljala o lijepom nebu. – Sveta Terezice, moli za mene!

+++

Marijo, sve Isusu za duše!
18. V. 1925.

Tiha sad pada kišica nakon onog vjetra bljeskanja i grmljavine – poslije onog pljuska i tuče jake. – Još se u daljini negdje valja od vremena do vremena tutanj grmljavine – vrijeme se večeri pomiče, vrijeme je sad u koje se na nebrojno mjesta vrši svibanjska pobožnost. Majčice, evo i mene s njima – evo da i ja zapjevam u slavu Tvoju. Mislim često – ta, drugo ništa i ne radim u dane kad me i čitanje umara – već samo razmišljam. Javili su mi davno da je umrla sestra Karmela u uršulinskom samostanu u Varaždinu. Svetica, umrla je na dan sv. Josipa, 19. III. 1925. Zašto se sada nje spominjem? Da – bila je draga gospojica Genoveva u kandidaturi baš onda, kad su i mene brojili za kandidaticu. I bila je slaba i boležljiva – i ipak je dobri Isus dopustio da je prime u strogi red uršulinki. Mene nijesu primili – ne mislim sad o tome „zašto?“ – Obolila sam, obolila od tuberkuloze. – Bog je dobri odredio tako – hvala i čast uvijek Njemu. – Drugo je nešto o čemu razmišljam. Promatram bolesnike u samostanskoj ulici – i sebe u državnom lječilištu. Koja li razlika, koja li razlika – Bože moj – Bože moj! Srce mi se steže od bola u čas ovaj. A ipak dobri Bog je odredio tako. Bogu hvala! – Biti bolesna u ćelici samostanskoj – to mora da je lijepo. Već to, imati svaki dan sv. Pričest, imati sestre oko sebe istih misli, istih nazora, istih ciljeva. Voditi za razonodu razgovore lijepe duhovne – o ljubavi o milosrđu Božjem – o nebu – o nebu. Ne čuti razgovora ni riječi praznih, ludih, besmislenih, što samo rastresaju duh. – O, Bože, ta, to je prava hrana priprava za putovanje u vječnost. – A ovdje – ah, ovdje je posve drugačije. – Sama među mnogima – sama. Daleko od sviju koji me znadu i razumiju. – Među mnogima koji čeznu za zdravljem i strepe nad životom – a na dušu ne misle. Među mnogima a nijedna me od tih duša ne razumije. Za razgovor, razgovor duhovni. – Naprotiv – skupe se često kraj kreveta moga, jer me svi, ne znam zašto, vole i paze i onda trebam da slušam razgovore. Bože moj – razgovore – sve prazne riječi događaja, doživljaja i šala. – I ja se razgovaram i šalim i smijem i radujem, da druge malo razvedrim – a li što ostaje od toga za dušu moju? Nije li zar samo rastresanje? Jedno, što mi još jakosti daje da izdržat ovo mogu – izdržati u radosti i veselju je vjera, vjera čvrsta u nazočnost Tvoju, Gospode, Bože moj. – Ja živim u prisutnosti Tvojoj. Ti si jakost i snaga moja. Ti si i radost moja, Gospode!

Vjerujem i osjećam da si uza me, kroz duge sate kad sam sama u sobi mojoj. To vrijeme mi i jest najmilije. Osjećam Te i uza se i onda, kad se u slobodan sat poslije podne, skupe mnogi oko kreveta mojega. – Uza me si, Bože moj, uvijek – zato i ne smijem da se potužim. Ako ne sprovodim vrijeme onako kako treba kriva sam sama. – Zar mi je potrebno tražiti nekoga kad si Ti uz me? Bože moj, Bože moj, oprosti, oprosti slabosti mojoj. Zadovoljna sam i radosna jer je tako volja Tvoja sveta a ipak, ipak s tolikom čežnjom pomišljam na samostansku ćelicu. Zar griješim? Ah, ne – Bože moj, ja sam zadovoljna i tako zahvalna Tebi mnogo za milosti ove mnoge što mi daješ. Znam, ja nijesam bila vrijedna da me zakrili ćelica. Znam, Ti si drugačije odredio, a sve što Ti odrediš mora da je najbolje. Bože moj, hvala!

Marijo, Majko moja sveta – još na nešto često pomišljam. Zar se živući izvan samostana ne može postati svetom? I ja bih htjela postati sveticom – velikom sveticom. – A ja ne mogu u samostan. – Bolesna sam. Ah, opet se javlja onaj stari crv, koji hoće da mi uznemiri mirnu savjest – ona pomisao da sam moguće sama kriva, što nijesam mogla u samostan. Ne dam se smesti i uznemiriti. Ako sam kriva – krivnja je onda moja velika – ali je milosrđe Božje još veće. Ja znam, dobri Bog mi je već oprostio. – I Marijo, Majko sveta moja, za mene moli – Isus me voli, Marija me voli – ima li sretnijega stvora na zemlji. – Ja moram, ja moram u nebo k Isusu i po Mariji.

+++

Bože moj – sve moje!
Marijo!
19. V. 1925.

Bogu hvala za radost ovu, radost veliku. Primila sam pismo od Danice K.^[6] pismo nakon duge godine dana šutnje – Isuse moj, hvala! Marijo – zaštiti, čuvaj i tješi sve moje kod kuće. – Moli za njih i za mene!

+++

Isuse moj – Bože moj!
Marijo, uči me ljubiti Isusa!
20. V. 1925.

Očekivala sam u današnji dan – Bože moj, a Ti si drugačije odredio. Čežnjo – čežnjo jedna i uvijek ista toliko je bila te mi je natjerala i suze na oči. Da – plakala sam – cijelo predvečerje plakala sam od želje i čežnje velike – Marijo, je l’ de, Isus dragi nije se ljutio na suze moje. – Ta, one su samo odraz slabosti naravi ljudske, iako su u obilju navirale i još uvijek teku – mirne duše i svjesno predajem se u ruke Božje. Bože moj, ne moja Tvoja neka se vrši volja sveta. Zar sam ja kriva, što je u srcu mojemu tolika čežnja za nebom lijepim. Da, bilo je uzdaha uz suze: „Zar me dragi Isus neće ni u samostan ni u nebo?“ Ah, hoće, hoće. On hoće Danicu baš ovaku na bolesničkom krevetu u Topolšici. Dobri moj Isus, On mene mnogo voli – a evo ja – ja nijesam zahvalna dosta. – Dobri moj Isuse – učini sa mnom što želiš – evo me – ali ne zamjeri uzdasima moje velike velike čežnje za Tobom.

+++

Marijo, kada ću uzljubiti Tebe i Isusa?
21. V. 1925.

Bogu hvala! Primila sam danas sv. Pričest – Isusa čežnju i želju moju. Ne znam govoriti od sreće – Bogu hvala! O, kako je Isus dobar.

+++

Marijo, Marijo!
Bože moj – sve moje!
22. V. 1925.

Marijo, izmoli mi milost u Boga, veliku onu milost ustrajnosti – jer je istina da za vječni život zadnji čas mnogo važi. Izmoli mi ustrajnost – ustrajnosti u strpljivosti, pouzdanje u predanosti u volju Božju do kraja, do zadnjih disaja, do zadnjeg kucaja i trzaja srca mojega. Slabašan sam stvor ljudski – od slabih još slabija, pa se u sebe pouzdati ne smijem i ne mogu. – Slabašna sam, ali je Bog moj uza me. On koji je jakost – tko mi što može – Marijo budi uza me – moli za me u zadnji onaj i veliki čas…

+++

O Marijo, kako bih ja htjela ljubiti Tebe.
23. V. 1925.

Bogu hvala! Uvijek i nove pronalaze bolesti na meni. – Prije nekoliko dana zabrinula je g. liječnika jedna što se na srcu pojavila – a sada i prilične boli. – Ipak, ipak ga od svega najviše zabrinju moja bolesna crijeva. Zabrinjuje ga to više i od bolesnih mojih pluća. Pregledao je danas. – Na jednom mjestu, kaže, očito se vidi bolesno mjesto. – Još bi trebalo pregledati Röntgenovim zrakama. Ako je bolest samo na tom mjestu (u što malo sumnja), onda je bezuvjetno potrebna operacija – bez toga neće biti zdravlja. – Kaže, treba da se izvadi bolesni komad crijeva. Bože moj – što će još pronaći. – Neka se vrši sveta volja Tvoja – Bogu hvala!

+++

Isuse – Marijo!
24. V. 1925.

Dani kao dani – dolaze i prolaze. – Za promjena mnogo i ne znam – tek raspoloženja i utisci su na dušu razni. Bože moj – a ja samo čeznem – neodoljivom čežnjom čeznem – U nebo! O, kada ću i ja u nebo? Marijo mila, spomeni se, moli za me.

Danas je nešto življe u lječilištu – vratio se nakon dugih sedam mjesec doktor šef – g. Savić. Sad će ovih dana otići g. dr. Nikolić – a on i njegova gospođa bili su mi mnogo dobri. – Koliko se samo on zauzimao i mučio sa mnom. Isuse, Ti mu to uzvrati.

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse – Marijo!
25. V. 1925.

Ne znam ni kako ni zašto, ali toliko me zaokuplja čežnja danas za očinskim domom – za kućom, za svima milima mojim – crkvom. Bože moj, svladana čežnjom ovom i plakala sam. – Je l’ de, Ti mi nijesi zamjerio. – Ta, nijesu to bile suze zbog nezadovoljstva – bile su suze bola, kojega si dopustio da baš danas jače osjetim. – Sve tražim razlog – sve pitam kako mogoh dopustiti danas da me toliko prevlada čuvstvo? Eto mislim – zato što mi je malo lakše – što je bolest malo popustila gvozdene okove, kojima me steže. I temperatura je pala (37,2) i ja još uvijek ležim, a morala bih raditi – i mogla bih raditi. Htjela sam pisati kući da dođu po mene – odmah da dođu. – Ali ne. – Obećao mi je ionako tata da će mi doći na Tijelovo pa neka onda uredi sa g. doktorima. I to je samo četrnaest dana pa mi se čini čekati kao vječnost. Isuse, oprosti, ovo je slabost naravi moje ljudske. Pomozi, pomozi, smiluj se, milosti podaj da ustrajat mogu u strpljivosti, vršiti radosno Tvoju volju svetu. Bože moj, a što je volja Tvoja, da ostanem još ovdje ili da se vratim kući. – Da ostanem ovdje – odgovor ovaj duše moje u času ovome zar je Tvoj glas – Isuse, Bože moj. Ne moja – Tvoja neka se vrši volja sveta…

+++

Sve, sve Isusu za duše!
Marijo, nauči me ljubiti Isusa!
26. V. 1925.

Bože moj, Bože moj – hvala! Ti si odlučio, Ti si odredio – o kako sam sada mirne savjesti i radosna i vesela jer znam da je baš tako volja Tvoja sveta. – Vraćam se kući – u Zagreb – o kako to milo i lijepo zvuči – kući. – Jučer se naime vratio sa dugog dopusta prijašnji doktor, koji je vodio upravu – i već mi je danas rekao da se spremam kući – jer sam već dugo ovdje. Neka ležim kod kuće ili gdje drugdje, a ovdje treba učiniti mjesta drugima. – U čitavom lječilištu mislim samo sam ja dobila otkaz, a ja sam to s radošću srca prihvatila. Bože moj, Ti dopuštaš da se opet malo kući vratim – je l’ de, Ti ćeš čuvati i svu moju okolinu od bolesti strašne, što je sobom nosim. Bože moj, samo za druge se bojim.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
Bože moj – sve moje!
Isuse i Marijo!
27. V. 1925.

Kući – Bože moj, kako se neizrecivo radujem kući. – Već sam i dan uglavila – idem u četvrtak 4. lipnja – tako baš hoću, da budem na prvi petak, prvi petak u mjesecu Srca Isusova, u mjesecu lipnju kod kuće. – I dragi blagdan Presvetoga Srca – moguće budem mogla i u crkvu. Bože moj u crkvu poslije dugih devet mjeseci ležanja – bit će kao ustala od mrtvih. Otputovao je danas g. dr. Nikolić. – Bio mi je mnogo dobar i on i njegova gospođa. – Mislim da s nikim u lječilištu nije imao toliko muka i posla, koliko je dao truda da mi izliječi crijeva. Svaki dan se mučio davati injekcije ovih zadnjih mjesec dana – i žao mu je jer uspjeh je neznatan ili nikakav. Obećao mi je da će se u Zagrebu pobrinuti za mene, jer drži da je važnije za sada izliječiti crijeva nego pluća. Mnogi su plakali za njime. – Bio je svima dobar. – Najviše pak plakala su dječica.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
Isuse moj – Bože moj!
Isuse i Marijo!
28. V. 1925.

O, kako se radujem kući – a ovih osam dana čine mi se dulje nego prošlih osam mjeseci – Isuse moj! Isuse! Hvala!

Kako će se začuditi dobra moja Katica.^[7] Piše mi pismo: Radujem se Tvojoj smrti i ulasku u nebo. – Dobra moja Katica, raduje se, a tek ja koliko se radujem smrti i ulasku u nebo lijepo – u nebo, u nebo. – O, dobri Isuse, kada će doći čas ovaj sretni – kada ću umrijeti, da mogu doći k Tebi u nebo. – Zar ću još dugo čekati? – Ta, dani i sati i časovi dugi mi se čine kad pomišljam na nebo lijepo. Tvoja, Tvoja neka se vrši volja sveta – znam vrijedna još nijesam – ali Tvoje milosrđe i ljubav Tvoja neće se obazirati na bijedu moju. Isuse, Ti voliš male, a Danica je malena – malena. Isuse, ljubiti Te hoću, ljubiti jako, jako – Ti znaš, više nego svi drugi. Marijo, nauči me ljubiti Isusa jako, jako!

+++

Isuse – Marijo!
29. V. 1925.

U očekivanju tako mi sporo prolaze satovi. Bože moj, Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Marijo, Marijo, Marijo!
30. V. 1925.

Evo ide kraju lijepi mjesec svibanj, još jedan dan samo. Htjela sam i želila vruće u mjesecu ovom na poseban način da iskažem štovanje Tebi – da uzljubim Tebe, Marijo! Činila sam sve što sam mogla – jesi li, Majčice, zadovoljna sa mnom? Je l’ de, Ti ćeš me i dalje učiti ljubiti Isusa, ljubiti ga jako, jako… Ti ćeš me i u nebo Isusu dovesti.

Primila sam pismo od tatice. Raduje se mom povratku, ta, već me devet mjeseci nije vidio. – Raduje se i ne može da izdrži još četiri dana. Sutra na blagdan Duha Svetoga, sutra već šalje mamicu po mene. Sutra, zar zaista? Sutra ću ustati, jer putujem, i poći ću ujutro k svetoj misi i sv. Pričesti. O, Bože moj, u crkvu na svetu misu nakon dugih devet mjeseci. A onda u Zagreb – na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova.

+++

Bože moj – sve moje!
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, slava, slava!

31. V. 1925.

Blagdan je Duhova – zadnji dan lijepoga mjesec svibnja. Još je rano. Isuse, ja ću zaista ustati u crkvu – na putu kući. Isuse idem radosno – evo me, pa opet što dođe veselo ću primiti iz ruke Tvoje svete.

Marijo – evo neznatne, neznatne kitice cvjetića i tratinčica. Htjela sam ubrati i lijepo i mnogo – a evo uzmi to – što sam u bijedi svojoj sakupila. – Marijo! Marijo, k Isusu me vodi!

+++

AMDG!
Sve, sve Isusu za duše!
U Zagrebu 5. lipnja 1925.

Evo me – dobri moj Isuse, evo me opet u Zagrebu, u domu očinskom u sobici mojoj – Tvoja bila sveta volja da sam izbivala tako dugo. Tvoja je sveta volja da me dopreme kući. – Evo me, Isuse! – Prem sam malena, nemoćna i neznatna – Tvoja sam. – Tvoja sam bila tamo u Topolšici na bolesničkom krevetu. – Tvoja sam i ovdje. Evo me! – Učini sa mnom što želiš – uzmi me kao žrtvu za duše – učini sa mnom sve što hoćeš i možeš samo da se spasi što više duša – duša mnogo, da se tako umnoži radost Presvetoga Srca Tvojega i uveliča slava Božja. Radujem se životu što mi ga daješ, jer mi je dana prilika da radim, da molim, da trpim da se žrtvujem za spasenje duša. Još se više radujem smrti – još se više radujem. Kako da se ne radujem – ta, onda tek bit će moje molitve prave i velike. Jurišat ću molitvama na Presveto Srce Tvoje – molit ću i Ti ćeš uslišati molitve moje – za duše. Molit ću da padne obilna rosa milosti Tvoje na izmorena srca i duše ljudske.- Molit ću za duše. – O Bože moj, čuj vapaj srca mojega. Molim i vapim uzmi me kao žrtvu za spasenje duša mnogih, mnogih duša.

Prvi je petak danas – prvi petak u mjesecu lipnju – mjesecu Presvetoga Srca Isusova – Bože moj, koliko svetih osjećaja u meni budi – mislima, razmišljam, radujem se i ne znam reći drugo već – moj Isuse, hvala!

Nijesam se usudila prije dana nekoliko ni pomisliti, da ću u mili ovaj mjesec Presvetoga Srca biti u Zagrebu. Odlučilo se brzo, posve bez sudjelovanja volje moje, zato sam i radosna tako jer znam, volja da je Božja ovo. Zar da pričam kako je došlo do putovanja, kako je bilo na putu. Bogu hvala, ovdje sam. – A tek radost moja kolika je. – Sad ću tek imati priliku u izobilju da trpim – da prikazujem sve, sve za duše. – Nije li zar opravdana velika radost duše moje? O Bože moj, ja bih htjela spasiti mnogo duša – jer su one Tebi mile, jer se spasenjem duša radost Tvoja umnaža. O Bože moj, ja bih htjela trpjeti i prikazivati Tebi mnogo – za duše za mnoge duše – za sve duše kad bih to mogla. Ta, ja Ti prikazujem sve što imam sve, sve za duše. – Prikazujem Ti ove male neznatne patnje i teškoće, prikazujem ovo, drugo kad nemam.

Ti si predobar, moj Isuse. Ti znaš da je Danica malena, slaba i bolesna – Ti me štediš – Velikoga križa, za kojim žudim, ne daješ mi jer znaš slabost moju. Daješ mi samo križiće male – sve jedan za drugim – a ja ih volim, ja ih volim jako – to su meni neizmjerno dragocjeni darovi Tvoji. O kako sam Ti zahvalna – volim, neizrecivo volim ove male križiće moje. Svakoga napose ja s radošću velikom nosim do podnožja križa Tvojega – Tu ih slažem, tu ih redam tu se počivam u sjeni križa Tvojega, moj Isuse, radosno gledam križiće poredane. Mnogo ih ima i baš množina me njihova raduje. Tu u sjeni križa Tvojega i jakost i snagu primam za križiće nove što ćeš mi ih dati. Isuse moj, ja Ti već unaprijed hvalim. – Ah – Bože moj, ja bih te ljubiti htjela jako – jako – najviše.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
Bože moj – sve moje!
10. VI. 1925.

Bilo je to prije pet godina. – Današnji me spominje toga dana. Na obzorje duše moje ispaćene, izmorene od bolova i duševnih i tjelesne bolesti teške, nadvili se crni, crni oblaci teški… Tama neka i težina oblaka crnih htjedoše da mi sataru dušu. – Sjećam se dana onoga. Bilo je to prije pet godina. A onda?! – Tako lijepo kaže Toma Kempenac – „Ne treba klonuti i ufanja gubiti jer poslije zime dolazi ljeto, nakon noći dan se vraća, a nakon bure nebo se mnogo vedri.“ – Vedri se nebo i dan se vraća – Zrake ljubavi i milosrđe Božjega prodriješe kroz oblačine teške – raspršile se tame – razvedrilo se nebo – sinulo je sunce. Sine, nikada ne zalazi. Bilo je to na lijepi blagdan Tijelovo godine 1920. Izrekla sam onda, kako sam najsvečanije mogla i znala – zavjete svoje – zavjete vječne.

Dobri moj Isuse! Zapalio si onda iskru ljubavi svoje iskru u srcu mojemu. Iskrica mala koja je tinjala u zabiti srca mojega još iz ranih djetinjih mi dana – iskrica se zapalila – iskra se užarila i sad gori plamen ljubavi u srcu mojemu. Ljubiti – Isuse moj, zar Te ja dosta ljubim? Ah, čini mi se tako neznatna, tako malena ljubav moja, prema onoj ljubavi, kojom bih ja Tebe ljubiti htjela. Ljubiti Isusa, zar se ikada može dosta ljubiti Isusa? Baš u tom je žalac jedan bola, što ga duša osjeća – u čežnji ovoj za ljubavi. Htjela bih, da se za dan sutrašnji pripravim što ljepše mogu – htjela bih prikazati mnogo, obnoviti zavjete svoje – o moj Isuse, što bih ja sve htjela.

Nemoćna sam i malena – nemam ništa i ne mogu ništa. Prikazujem Ti srce svoje, već toliko puta prikazano. Primi ga Isuse, ovakovo kakvo jest. – O, da bar može izgoriti u ognju ljubavi Tvoje. Djela nikakovih u mene nema. Ta, već vremena toliko ništa ne radim. Promatram revnost i marljivost drugih – i radujem se, radujem se s onima, koji rade na slavu Božju. – Poželim i ja raditi – i opet ostaje to samo želja, jer je s okovima bolesti sputana i slomljena tjelesna snaga moja. – Ne radim ništa, nema u mene prema tome ni djela nikakovih. Bože moj, pa taj svoj ništa prinosim Tebi. – Ne u bolesti, ne u bolovima, ne u osamljenosti, već baš u tom momentu raditi – ne raditi stoji žalac križića, što ga bolest nazivamo. Ali opet utjehu imam, što mi daje vjera živa. Volja je Tvoja ovako. Od nekih tražiš rad, od nekih mirovanje. Zar su Tebi potrebna djela slabih stvorova ljudskih? – Ipak, od mnogih tražiš djela – a što tražiš od mene? Zar ništa? Ili zar se djelima kakovim nazvati može mirno i zadovoljno i veselo podnašanje sputanosti i okova bolesti? Ništa, Bože moj, i taj svoj ništa ja volim, kad je baš tako volja sveta Tvoja. Mnogi Ti prikazuju djela velika, djela, što vesele Tvoje božansko Srce. A ja Ti prikazujem svoj ništa – zadovoljno i veselo, jer znam da Tebe i moj ništa raduje. Isuse moj – Bože moj! Tko da shvati veličinu dobrote i ljubavi Tvoje – Tko da shvati namjere ljubavi Tvoje svete? Znam samo da Ti ljubav diktira – a ljubav – ova ljubav zaboravlja na slabosti i nedostatke naše. – Ne gleda na veličinu dara već na nakane srca koje dariva. Tako mogu samo donekle da shvatim Tvoju radost, moj Isuse, Tvoju radost kad Ti neznatne cvjetiće prinosim – i onda kad Ti prikazujem bijedu svoju – sve imanje svoje – moj ništa. Isuse moj, ja se radujem, neizrecivo se radujem jer si Ti tako dobar.

Moj Isuse! U radosti duše svoje ne mogu a da ne mislim na one, za koje bih htjela Tebi žrtvovati sve, sve cijelu sebe – na duše – Ti znaš koliko žeđam za spasom duša – Ti sam usadio si u dušu moju osjećaje ove – Isuse, za spasenje duša molim, molim i molit ću i u vječnosti. Bit će to zadaća moja i služba u vječnosti moliti za duše – jurišati na milosrđe božanskog Srca Tvojega. Znam, učinit ćeš da padne obilna rosa milosrđa Tvojega na izmorena srca i duše ljudske. Još imam nešto, što hoću da Ti prikažem za spasenje duša. Isuse moj, imam molitve mnogih, mnogih dobrih revnih i svetih duša upravljene na Tebe za osobu moju. Mnogi mole za dušu moju, mnogi za zdravlje moje – za mene mole. Znam, potrebno je meni molitava mnogo – ali ipak – ipak hoću, Bože moj, želim od svega srca da Ti ove sve molitve i dobra djela prikazana za mene darujem za spasenje duša. Uzmi, Isuse moj, uzmi i to od mene za duše. I sve unaprijed molitve i žrtve i djela dobra što će biti prikazana za mene uzmi za duše. – Za duše, za duše molim – za spasenje mnogih u vječnosti prikazujem Tebi sve – baš sve što imam sve što mogu i što jesam. Isuse, moje milosrđe!

+++

Isuse moj – Bože moj!
13. VI. 1925.

U osmini smo Tijelova – a u pripremi u devetnici svetkovini Presvetoga Srca Isusova. Bože moj – Bože moj! – Treći je danas dan devetnice. Prolaze mi dani – ali nijesu ovo obični dani. I ne smiju da budu. Želim da budu dani puni žrtava pomirnica – htjela bih da budu veselje za Isusa. Za sve mnoge i premnoge grijehe i opačine, što iz dana u dan žaloste božansko Srce Isusovo – ah, da mogu učiniti zadovoljštinu.

Isuse.

Ja bih htjela a nemam i ne mogu ništa. Obazri se na želje srca mojega – pomozi mi u bijedi ovoj mojoj. Daj, daj da mogu učiniti mnogo da se izgradi jaz između Tebe i duša – da se uzveliča slava Tvoja – i duše da budu sretne u vječnosti.

Sve molitve, i sve žrtve i sva dobra djela

Što ih vrše dobre duše širom svijeta cijela

Prikazujem Tebi, Bože, ja u bijedi svojoj

Ko naknadu za uvrede veličini Tvojoj.

+++

14. VI. 1925.
Isuse moj – Bože moj!

Koliko se griješi – koliko mnogo se svakim danom griješi. Nikad još u životu mojemu ne osjetih toliku bol – duboku bol zbog opačina i grijeha mnogih o kojima oko sebe čujem – kao baš dana ovih. Da isplačem oči od bola – plačem Bože moj – dobri moj Isuse, kad pomislim i razmišljam o tome – kad mislim koliko boli samo ja osjetim zbog opačina koje čujem – kad pomislim kako je to što do mene dođe, majušni i neznatni dio opačina mnogih, mnogih što se počinjaju. Isuse, zaplačem od pomisli koliko tek Ti trpiš kad su opačine ove upravo uvrede nanesene Tebi.

Duše, koje Ti toliko ljubiš – duše za koje si se do čovjeka ponizio, za koje si život svoj dao – duše kojima bez prestanka samo dobro činiš – tako malo misle na Tvoja dobročinstva. A što još više boli, to su uvrede i pogrde, štono Ti ih grijesima svojim nanose.

Isuse moj, gledam Te u dubokom bolu na uljevoj gori. Onu sliku Tvoju najviše volim. Za pobudu meni visi ona nad krevetom mojim. Gledam Te u bolu – i nastojim dijeliti s Tobom bol – oduzeti Tebi bola nešto lakše da Ti bude. Gledam Te u bolu – zar križ, zar smrt je uzrok bolu najvećemu? I ako je narav Tvoja čovječja osjećala strah i bol od smrti. – Ti si se ipak u dubini križu i smrti radovao – ta, to je bilo veliko djelo – čin pomirenja između Boga i ljudi. Ali Ti si vidio u budućnost, vidio si mnoge za koje si pripravio mjesto u lijepom nebu – kako ne mare, kako bježe od Tebe – kako Te preziru – kako Ti uvrede nanose. – A Ti trpiš, i ipak se u smrt predaješ da im nebo otvoriš – Isuse, tko da pojmi ljubav Tvoju – ali tko da si i bol Tvoju zamisliti može. – Znam, ljubav Tvoju ne možemo ograničenim razumom svojim dokučiti – znam, više nego sve uvrede nanesene Tebi boli Te propast duša onih, koje su Te tako teško vrijeđale.

Isuse, Isuse moj – a ja bih htjela da Ti na nekoji način pružim zadovoljštinu za opačine one mnoge – da odslužim kaznu za opačine ja za spas duša mnogih. Zadovoljštinu Tebi, Isuse – i spasenje duša – velika je želja srca mojega, napose u dane ove. – Što da činim u nakanu ovu i kako da to izvršim, ne znam. Bože moj, ja se Tebi cijela predajem Ti odredi što i kako. A jer nemam ništa, prikazujem Ti u bijedi svojoj taj moj ništa, u nemoći svojoj prikazujem Ti sve molitve i sva dobra djela i sve žrtve duša revnih širom cijeloga svijeta. O, kad bih život svoj žrtvovati mogla, kao zadovoljštinu za uvrede, Bože, Tebi i za spasenje mnogih, mnogih^[8] duša. Isuse, evo me.

+++

Bože moj – sve moje!
Na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova
19. VI. 1925.

Moj Isuse! Kao pripravu za današnju svetkovinu dragu morala sam prikazati žrtvu. Zaista, bila je to žrtva ostati bez svete Pričesti. – A razmišljala sam čitavi dan o svim potrebama za koje sam htjela moliti. Navečer počela je pobožnost u crkvi – i kod mene – u dubini srca mojega nije bilo početka – pobožnost se nastavljala. A već ova – Isuse moj, za ovu noć napose Ti izričem hvalu veliku. Bila je noć klanjanja – pa kad su toliki budni iskazivali Tebi čast i štovanje, zar da ja spavam. – Dopustio si da se i ja Tebi poklonim u noći ovoj svetoj. – Već davno nijesam mogla tako srdačno tako lako moliti kao noći ove. Bila je odbila druga ura kad sam se probudila. Nije bila soba mračna. Mala uljanica živo je treptala pred kipom Srca Isusova – a crveno joj svjetlo probijalo se kroz obilje cvijeća što resi oltarić moj mali. Probijale se mekane zrake svjetla bacajući na zidove velike sjene malih cvjetića. I ja sam kleknula. – Iako je bilo teško tijelu u položaju klečanja duša mi se nesmetano u molitvu zaronila – bila sam duhom uz one u crkvi, što su klečale pred Otajstvenim Bogom svojim. Kad je tijelo klonulo, odbijala je treća ura. Morala sam onda leći u krevet – i molitvu nastaviti. Bože moj, zar nije danas dan kad imamo napose pravo mnogo da molimo. A moliti imamo toliko toliko toga – zato valjda i mogu toliko lako moliti, zato, jer je potreba milosti Božje velika.

Moj Isuse, danas je svetkovina ljubavi i dobrote, svetkovina Tvojega Srca Presvetoga. Ta, zar nije slavlje Srca Tvojega, slavlje ljubavi velike. Vidim Srce Tvoje otvoreno – a u njemu bezdan, bezdan ali ne strašne – bezdan je to dobrote. Punim rukama čekaš i dobrotu svoju dijeliš. – O prospi, prospi obilje milosti svoje na ispaćena srca i duše ljudske. Dobri Isuse! Danas na svetkovinu Srca svojega bolje ćeš čuti molitve i uzdahe srca što vapi. O koliko moram moliti. – Najprije molim ljubav – Ljubav, Isuse Bože moj, ljubav, kojoj je žarište u srijedi Presvetoga Srca Tvojega – ljubav Tvoja neka zavlada svijetom. – I moje malo srce daj da izgori u žarkom ognju ljubavi Tvoje. – Ah – ljubiti – ljubiti, ljubiti da mogu jako. – Ljubiti Isusa više no ga svi drugi ljube. Isuse moj, daj ubaci žive iskre ljubavi i u mnoga mnoga – ah, sva srca ljudska. – Po ljubavi neka se znade da su djeca Tvoja – a koliko, koliko ima srdaca, u kojima je iskra ljubavi ove Božanske pepelom svijeta ugušena. Jadna srca ljudska. – Umjesto da uzvraćaju ljubav, zadaju bol, veliku bol božanskom Srcu. Dobri moj Isuse, koliko moraš trpjeti zbog nemara – prezira – nezahvalnosti i opačina mnogih na koje ja ni pomisliti ne znam. Ti daješ ljubav – a primaš prezir, to boli, znam Isuse, to jako boli. Ah, ah, kad bih Ti ja ljubavi svojom mogla uzvratiti ljubav za sve one koji Te zanemaruju – koji Ti prezirom i uvredama vraćaju – Isuse, zadovoljštinu bih htjela dati i pružiti Presvetom Srcu Tvojemu za sve, za sve one uvrede što ih podnijeti moraš. U nemoći, slabosti i bijedi svojoj, što Ti mogu u to ime prikazati? Isuse, evo me cijelu – sa svim bolima, radostima i žalostima. – O, kad bih mogla i život svoj za Tebe dati! Prikazujem Ti drugo kad nemam sve molitve i sva dobra djela drugih. – Primi to, Isuse!

A duše – Isuse, a duše? Ti znaš koliko molim za duše – duše širom cijeloga svijeta – Danas, danas u slavu svetkovine Presvetoga Srca Tvojega – je l’ de, Ti ćeš mi darovati nešto, darovat ćeš mi duše – ali mnogo duša – Isuse, lijepo, lijepo molim toliko duša, koliko kapi krvi ima još u tijelu mojemu. – Ja bih htjela ovu krv svoju Tebi za duše dati. Kad god budeš htio, Isuse, uzmi je. Kad bih izbrojila sve do jedne kapi krvi moje – o kako bi to bio malen broj prema broju duša za koje treba spasenje da izmolimo. Opet nailazim na nemoć svoju. Ali je Tvoje milosrđe veliko, Bože moj. Ja ću samo milosrđu Tvojemu vapaj slati za duše, da se tako neprestano spominješ onih kojih spasenje sam Ti najviše želiš. Isuse – spasenje duša!

Za svećenike, dobre svećenike molim – Gospode, žetva je velika ali je poslenika malo. Pošalji poslenike u žetvu svoju! Za svećenike molim svetost i ustrajnost onima, službu koji vrše sluga Božjih. – Dobrih, svetih svećenika nam treba – Gospode – pogledom ljubavi svoje obazri se na mnoga ona malena i nevina srca odabrane djece Tvoje, što se spremaju za svećeničko zvanje. – U malim srcima upali vatru neka gori. – Daj da im srca ostanu malena čuvajući žar iskre od ljubavi. – Maleni neka ostanu – jer si malene odabrao za djela velika. A ima li djela većih od ljubavi Bogu – služiti Bogu – spašavati duše.

Ne znam zašto u čas ovaj u dubini duše bol osjećam jednu – potrebu da molim – Isuse, Bože moj, za koga želiš da molim – da napose molim, da jako molim u čas ovaj? Za dobre i revne isusovce naše. – Jeza me prolazi – eto molit ću kako najbolje znam i mogu. – U teškoćama i kušnjama teškim Ti ih, Gospode, nećeš ostaviti – njih, koji toliko rade i revnuju za slavu Tvoju – Gospode, budi snaga svakome u teškoći – i poglavarima napose u službi njihovoj odgovornosti punoj. – Da molim za redovnike – volja je Tvoja Isuse. neću od sada nikada na te zaboraviti. Ne pitam i ne istražujem zašto – molit ću.

Ah da, i za mnoge mnoge molim Te, Gospode, za mnoge duše, koje žele, hoće i nastoje i hoće da koracaju putem nabožna života do savršenstva i svetosti što vodi. – Daj, daj im raščisti pojmove o pobožnosti pravoj – neka se spoznaja čista i jasna usadi u dubinu duša i srdaca. Jer ima ih – ili zar ja odviše strogo sudim? Držim ima ih mnogo, kojih je pobožnost tek površna – formalna. Forme, fraze, vanjština, a šta je udbini takovih duša? Koliko puta nema one ljubavi prave prema Bogu – nema ni pravog pouzdanja. Primati svaki dan sv. Pričest – pribivati gozbi anđeoskoj a zadržavati se u prašini zemlje, zar je to moguće? – Ne živim ja, već Krist živi u meni – morao bi da čvrstom vjerom govori svaki onaj, koji dana svakoga blaguje presveto Tijelo Kristovo. Ne samo govoriti, već bi morao i živjeti tako. Gospode, pravu pobožnost i poimanje čisto i jasno o pobožnosti udijeli svima kojima manjka. Tko bi mogao izreći sve potrebe za koje moliti treba? Za sve, za sve ljude širom svijeta cijeloga. Isuse, Bože moj, dođi kraljevstvo Tvoje, kraljevstvo Presvetoga Srca Tvojega – Tvoja neka se vrši volja sveta – kao što Te svi na nebu slave, da bude tako i na zemlji – Bože moj!

+++

Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
24. VI. 1925.

Moj Isuse!

Kako bih mogla nježnije da Te nazovem? Kako bih mogla povjerljivije da Te zovem? Gospode, Bože, Spasitelju – sve su to nazivi veliki koji dolikuju Tebi – nazivi, koji izgovarajući strahopočitanje – štovanje i pobožnost osjetim ipak, ipak ja Te volim nazvati – moj Isuse! Moj Isuse, u riječima ovim žarište je sviju osjećaja ljubavi, što se kriju u srcu mojemu. Kao munja živa raspali se u srcu iskra od ljubavi, kad izgovorim slatke mi riječi: moj Isuse! A ja smijem da Te tako nazivam, znam i to, da je Tebi milo kad Te tako zovem. Malo Ti je kad Te nazivam žarom ljubavi – povjerenja duboka pouzdanja i zahvalnosti kad Te zovem kao brata – najboljega brata – maloga brata – kad Te zovem kao prijatelja – najboljega prijatelja moj Isuse! Ah, dobri moj Isuse – koliko Te ljubim a koliko tek želim ljubiti Tebe. – Kako mi je milo ime Tvoje. – U časovima najvećih bolova i duše i tijela – kad već ni misliti, ni moliti, ni govoriti ne mogu duša mi neprestano Tvoje izgovara ime. To su vapaji duše moje u bolovima – u teškoćama najvećim: Moj Isuse – moj dobri Isuse. – Moj Isuse, ja Te jako ljubim – a htjela bih da Te ljubim još više – još više. – Moj Isuse, da Te ljubim najviše od sviju. Kad bi ovo bilo pisano za svijet, zar bi me razumjeli? Govorili bi da uvijek isto govorim, uvijek isto pišem. – Ali Ti, moj Isuse, Ti me razumiješ. Tebi ne dosadi pričanje i čavrljanje moje. – Ti znaš koji plamen od ljubavi gori u srcu malome. – Ti znaš kako pomalo izgaram u ognju ljubavi Tvoje – pa prožeta ljubavi ovom o čemu da Ti zborim o čemu, ako ne o ljubavi? Pa da mi za svijet, za ljude odrediš pisati što god, bio bi to hvalospjev ljubavi Tvojoj neizmjernoj… bila bi to pjesma, radosna pjesma zahvalnica ljubavi – bio bi to mali, sićušni i neznatni prikaz velike, prevelike i nedokučive ljubavi Tvoje. – Moj Isuse!

Izgaram u ognju ljubavi Tvoje i gubim se – tonem u moru milosrđa Tvojega! Kako sam ja malena i nemoćna, moj Isuse! A to baš mene i raduje. Ta, Ti si prijatelj, napose prijatelj malenih. – Promatram – a u zadnje dane sve jasno razabirem slabost i nemoć svoju. – Vidim i bijedu duše moje – vidim je, ali ja se ne plašim. – U slabosti dizat će me jakost Tvoja – a sve one mnoge i mnoge nesavršenosti iščeznut će od sjaja svetosti Tvoje, moj Isuse!

Zahvalna sam Tebi, Isuse, zahvalna u dubini srca svojega za milost veliku ovu – za milost, koja me drži da ne dignem previsoko glave svoje – koja me vodi putem poniznosti. – Spoznaje su to jasne mojih nesavršenosti, mojih pogrešaka, slabosti i nemoći moje. Spoznaja je jasna. – Ah, plakati bih mogla promatrajući nesavršenosti i slabosti svoje. – Ali ne. – Ja odmah mislim na ljubav Božju i milosrđe – i radujem se – radujem se da je dragi Bog tako neizmjerno dobar. Ta, baš onima koji su slabi i nemoćni više pažnje i pomoći treba i milosti više – a On – dobri Bog u dobroti svojoj nikome je ne krati. Zato mene i obasiplje milostima u izobilju i ljubavi velikom – zato jer sam malena i slaba. Ah, što bi bilo od mene, da me milost Božja kao mezimče svoje malo nosi. Ja ne bih ni ljubiti Isusa mogla! Bože moj, Bože moj kako da zahvalim Tebi na milostima tolikim? I baš spoznaja ova o nesavršenostima i slabostima mojim lijepo me diže na putu poniznosti i rasiplje plamen od ljubavi u srcu mojemu.

Kako mi je smiješna i luda pomisao da se uzoholim – zar bih se mogla ponesti čime? Naprotiv, plakati bih morala zbog slabosti svoje – da me ne drži veliko milosrđe Božje. Što mi koristi, ako ljudi do mene drže? – Onakova sam kakova sam u očima Božjim. Ako mnogi stvaraju oko mene sudove lijepe i dobre – Bogu hvala – djelo je to plemenitih duša njihovih. Time nimalo ne podižu mene – već slave ljubav i dobrotu Božju – koji u izobilju dijeli milosti svoje dušama mnogim – i nevrijednima tako, kako je duša moja.

Moj Isuse, tko može da pojmi dobrotu i ljubav Tvoju? – Ne mogu, a da i opet ne izrečem riječ istu. Isuse moj, Isuse moj, ja Te ljubim, a ljubiti bih tebe htjela više, još više. – Moj Isuse, htjela bih Te ljubiti najviše od sviju.

Kako da Ti ljubav uzvratim? Ljubavlju – znam. Ta, ja Te ljubim, jako ljubim, tek kako ću dokazati Tebi ovu ljubav svoju? – Dobri Isuse, već odgovaraš: Savršenim izvršavanjem volje Božje. – Dopusti, dopusti razmatranjem da prodrem u dubinu sadržaja izreke ove, daj svjetlo svoje razumu i jasnoću spoznajama mojim. Daj mi milost odluku čvrstu ne samo da stvorim, već da je vršim unaprijed do zadnjega kucaja srca mojega do časa kad ću radosno seliti u vječnost, svima svima silama i nastojanjima svojim savršeno da vršim Tvoju volju svetu. Isuse, daj da iz vidnoga polja svijesti moje ispanu sve spoznaje, te ostane samo jedna ova. – Savršeno izvršavanje volje Božje. Riječi velike – značenje duboko. Što znače riječi ove? Volja Božja. – Ne pratili nas sveta volja Božja od časa kad ugledamo svjetlo Božje – pa do časa posljednjega, kad će se za nama zatvoriti vrata vječnosti. Ništa nas u životu ne sretne, ništa nam se ne dogodi bez volje Božje. Bog nas je stvorio.

Dok nas još nije bilo, vodio je o nama brigu – htio je da budemo. Čin je volje njegove svete život naš. Zar nam nije lijepo, kad živući vršimo volju njegovu svetu. A zašto nam je dao život? Zar On nas treba? Ne! – Ne treba On nas. U sreći svojoj neizmjernoj je sretan – a u dobroti i ljubavi svojoj ovu veliku sreću svoju neće sam da uživa – hoće da je s nama dijeli. – Tko može da pojmi ovoliku ljubav? Zato nas je stvorio, da budemo sretni u vječnosti – da uživamo sreću njegovu – za nebo lijepo, za sreću vječnu nas je stvorio. Sve, sve je duše stvorio za nebo. Ali dopustio je kušnje – da zaslužimo sami sreću ovu vječnu. Volja je Božja da se sve duše spase u vječnosti. Kako ćemo vršiti volju Božju svetu? Vršit ćemo je najbolje, ako se poslužimo svim sredstvima milosti koja nas vodi do posvećenja, do vječne sreće u lijepom nebu. A sredstva su razna – i zdravlje i bolest – i trpljenje i muke i boli i radosti – i siromaštvo i bogatstvo i znanosti i neznanje – i jakost i slabost. Individualno – prema sposobnosti duše pojedine, dobri Bog sredstva šalje – milosti su to njegove velike, s kojima i mi raditi moramo za postignuće sreće naše u vječnosti. Primajući predano i odano i srca radosna sve iz ruke Božje i radeći s milostima Božjim vršimo volju Božju. – A vršiti volju Božju nije teško. Što mi može biti teško, da sve što me susreće na putu života dolazi iz ruke Oca nebeskoga – sve, sve samo za moje dobro u vječnosti. I zdravlje je od njega i bolest je od njega – i radost je od njega i žalost je od njega – i suza i smijeh – sve, sve daje ista dobra ruka Božja. Tko prima sve iz ove svete ruke Božje i radi i vrši dužnosti svoje u staležu u koji ga je Bog postavio – vrši volju Božju. – Dužnost svoju prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi vršiti volja je Božja. I dužnosti prema sebi mora vršiti svaki. – Bog nam je dao život, za nj ćemo odgovarati. Čuvati nam je zdravlje – strpljivo podnašati bolest – pripravno čekati smrt. Zar je što veliko vršiti volju Božju – kad je mora izvršiti svaki?

Izvršavati volju Božju – još bi se moglo o tome govoriti mnogo. Ali što će reći savršeno izvršavati volju Božju? – Ta, sama riječ savršeno označuje ovdje sve – savršeno. – Duša koja savršeno vrši volju Božju ne samo da sve radosno prima i podnaša što joj Bog šalje već ona i ne pomišlja i ne poželi nešto drugo ili bolje i više podnašati i činiti – jer je uvjerena da je baš tako kako jest sveta volja Božja. – Iako gori od želje u revnosti svojoj da ljubi Boga – da mu djelima velikim uzvrati ljubav, a dobri Bog joj ne daje priliku za to – već ona mora promatrati slabost i nemoć svoju moguće u zabiti – moguće u poslu neznatnom i sitnom, moguće na bolesničkom ležaju – ah, ona je radosna – ona se ne usuđuje poželiti drugačije raditi – kad zna da je baš u čas ovaj tako volja njegova sveta. Savršeno izvršavanje volje Božje – najveće i najvrednije je djelo, što ga čovjek smrtnik izvršiti može.

Moj Isuse! Ja sam slaba i malena. Sama ne mogu ništa, ali s Tobom sve mogu. Daj učini u dobroti svojoj – povedi dušu moju na stepenicu savršenog izvršavanja volje Tvoje svete. – Ljubiti i vršiti volju Božju! Moj Isuse, moj Isuse, povedi me Ti na taj stepen svetosti. – Ti to možeš. – I Ti Marijo, nebeska Majko moja, vodi me – vodi me k Isusu. – Učini da postanem sveta!

+++

AMDG!
Sve, sve Isusu za duše!
29. VI. 1925.

Za duše, Bože moj, za duše, sve, sve sam pripravna da žrtvujem, da prikažem za spasenje duša. – A ima, ima ih mnogo, svijeta širom na sve kraje. – Ima ih mnogo – duša, Bože moj, i sve si u dobroti svojoj stvorio zato, da im možeš dati ljubav svoju i uživanje sreće Tvoje kroz svu vječnost u nebu lijepom. – Za nebo si sve stvorio. – Nebo.

I kad je čovjek u slabosti svojoj sagriješio – ljubav – Tvoja ljubav kao da se potencirala veličinom nanesene uvrede Božanstvu – nijesi sustao na putu ljubavi svoje, što više – ljubav je praćena milosrđem pokazala se u veličini svojoj nedokučiva, nepojmljiva, neizmjerna.

Sin Božji, Bog sam sišao je na zemlju, čovjekom postao, trpio i umro – da kao čovjek prinese zadovoljštinu uvrijeđenom Božanstvu, uvrijeđenom od čovjeka – da i opet otvori nebu vrata, štono bijahu grijehom zatvorena. – I što želiš – Isuse, Bože moj, što želiš nego da duše – sve duše, jer si za sve bez iznimke krv svoju prolio i život svoj dao, sve da budu sretne u vječnosti – sve da uživaju sreću lijepoga neba.

Sve duše – i one po krajevima pustim i dalekim, do kojih još ne dopriješe svijetle zrake milosti i vjere svete naše – koji još lutaju u tami, gustoj tami neznanja i poganstva – i one duše višim razvojem svijeta i spoznaja stvoriše sebi božanstva razna – idole, životinje – prirodne pojave i sile – i one duše što vjerujući u jednoga Boga okupiše se u razne vjeroispovijesti i sekte – i one duše što u krilu svete Crkve rimokatoličke žive tako kao i da nijesu kršćani katolici – sve duše – sve si, Bože moj, za nebo stvorio.

O, koliko, koliko ima duša ovih zar sve da propadnu? – A niti krivnja njihova nije, što se rodiše daleko, daleko od Crkve. Sve si za nebo stvorio. – Dobri moj Isuse, niti malo me ne smućuje pomisao na duše ove, štono žive u opasnosti tolikoj – Tvoje milosrđe i ljubav ne da se nadvisiti. Razne si pripravio stanove u kući Oca svojega. – Za spasenje si u vječnosti, koje Ti sam najviše svima želiš, ne tražiš od sviju jednako. – Kojima si dao više od onih i više tražiš, kojima si dao malo, malo od njih i tražiš – a od svih, kojima si dao mnogo – tražiš mnogo, tražiš i za one, koji imadu premalo ili ne imadu ništa u bijedi svojoj.

Bože moj, Bože moj – i meni, meni si dao mnogo. – Ljubio si me više nego druge – dopustio si da se rodim u Crkvi svetoj rimokatoličkoj – to je prva, velika neprocjenjiva milost što si mi je dao, meni posve nevrijednoj – nema tu zasluge moje. Jesam li do sada dosta mislila na milost ovu? – Jesam li nastojala hvalom velikom da uzvratim za milost ovu? O, Bože moj, kad pomislim da sam isto tako mogla ugledati svjetlo sunca Božjega i daleko gdje god među poganima, onda tek vidim koliko si me ljubio više nego druge – koliko si mi mnogo milosti dao već time, što si dopustio da budem od prvog časa života svoga dijete svete majke Crkve rimokatoličke. O kad bi promišljali mnogi, kolika je to milost roditi se od kršćanskih katoličkih roditelja – roditi se kao član i živo udo svete Crkve naše – zar bi bio život na zemlji dosta, hvalu da Ti uzvratimo za milost ovu? – Kad bismo više i svjesnije milsili na to, bolji bismo život provodili.

A da nabrajam milosti druge – mnoge su mnoge i velike, tko bi ih izbrojio – Bože moj, Isuse moj, mnogo si mi dao – a ja bih htjela da Ti uzvratim mnogo – veoma mnogo – sve – Bože moj, evo me. – Sve Ti dajem, sebe cijelu – sve, moj Isuse, uzmi me uzmi kao žrtvu za spasenje duša. – Uzmi još ono malo zdravlja, ako ga još ima, uzmi kap po kap krvi moje, bolove, teškoće, radosti i žalosti – sve, sve prikazujem Tebi za duše…

Ti želiš sam da mi molimo za spasenje duša – Ti želiš da Ti uzvraćamo za one, koji u bijedi svojoj nemaju što da Ti uzvrate. Reci, pouči me što još mogu da Ti prikažem, da dadem Tebi za spas duša mnogih, mnogih, da se više spasi duša da radost bude veća Tvoja – da svi za koje si nebo stvorio uživaju ljubav Tvoju u vječnosti. Bože moj – i život i smrt moja i vječnost moja sve Tebi za spasenje duša. – Veliko je Tvoje milosrđe, Gospde, spomeni se duša mnogih, mnogih.

+++

Bože moj – sve moje!
30. VI. 1925.

Zadnji je danas dan mjeseca lipnja – mjeseca Presvetoga Srca Isusova. – Dopustili mi, dopustili, da izađem do crkve, da budem kod svečanog blagoslova. O, Isuse moj, kako da Ti zahvalim? – Kako da uzvratim hvalu Tebi za radost ovu današnju? I za sve ostale milosti kako da zahvalim? – Ta, mjesec ovaj primila sam skoro svaki dan sv. Pričest – Mislim da sam izostala samo četiri ili pet puta. – Svaki dan primati sv. Pričest, svaki dan zaista, a ne samo duhom, kako sam to morala obavljati kroz dugu godinu dana – kako je to velika milost – kolika sreća i radost velika. Sada tek nakon dugog posta svoga za dušu u vremenu od cijele godine, sada tek znam pravo da cijenim dar ovaj veliki Božji.

Nije mi ni ono bilo teško – nijesam bila žalosna bez sv. Pričesti – znam, bila je tako sveta volja Božja, a volju Božju – volju Božju vršim ja uvijek vesela i radosna srca. Zar smije biti teško vršiti volju Božju? I ako sam često izgarala od čežnje za Isusom – za sv. Pričesti – ipak nijesam poželjela drugačije – kad je onako bila sveta volja Božja. A Ti, Gospode Bože moj, Ti, moj Isuse, primio si radosno – radosnu žrtvu srca mojega, pa sad uzvraćaš tolikim obiljem milosti – tolikim obiljem da mi dah sustaje, srce življe bije, a razum ne može da dokuči dobrotu, ljubav i milosrđe Tvoje – moj Isuse! Upravo je sada mjesec dana što sam kod kuće. Promjene mnoge – način je života posve drugačiji. I ovdje ležim po cijele dane – ležim – tek ne baš kao teški bolesnik u krevetu. Izlazim kad mi je to moguće i kad mi dozvole ujutro do crkve na sv. Pričest – inače ne idem nigdje i kod nikoga – samo Isusu. Ne puste me nikamo samu, jer se boje da mi putem ne pozli. A kako nema kod kuće mojih sekica (praznici su pa odoše na odmor) moram uvijek čekati dok dođe koja dobra duša da me odvede i dovede. Da ne moram čekati na pratnju – mogla bih ja prispjeti više puta na svetu misu. Bogu hvala, da mogu toliko, koliko to mogu. A kod kuće – ležim – cijele dane ležim – ipak se dignem i k stolu za blagovanje i krenem se više put po sobama. G. liječnik naglasuje mirovanje a ja, moram priznati ipak koju tu kretnju učinim bez prave potrebe. A buka s ulice (ta ležim kraj otvorena prozora) već sam se nakon onoga mira u Topolšici i na to naučila. Kad čujem i vidim mnogi svijet što kraj mene prolazi – čini mi se da sam kao ptica čvrsto zatvorena u kavezu. Uznik sam u mojoj sobi – a ipak mi je lijepo. Ta, Isuse moj, Danica je Tvoj mali uznik. Ti hoćeš da me drže u zatvoru a ja se radujem da je baš tako kad je to volja Tvoja sveta. Tko god me posjeti ili sretne, svaki se divi mom lijepom izgledu. Ne vjeruju i neće da vjeruju u bolest moju. Zar može bolesnik biti tako punih i rumenih obraza. A ja hodati mogu i kretat se mogu i vesela sam i smijem se – pa zar je moguće da sam bolesna? Tako govore. Bože moj, a g. liječnik – on nije zadovoljan, jer kaže stojim sada gore no je to bilo u Topolšici. A ja kako se osjećam. Isuse moj, Isuse moj, to samo Ti znadeš. Ja sam zadovoljna i vesela – bolje ne može da bude, kad je baš ovako sveta volja Tvoja. Isuse moj, hvala!

+++

Budite savršeni – budite sveti!
1. VII. 1925.

Mala Ljubica, dijete od 11 godina, ovo je danas pitanje stavila na mene: Gospodična Danica, zar može netko biti svet, ako nije za života redovnik, redovnica ili svećenik? Ja ne znam za ni jednog sveca ili svetice koji nisu bili redovnici ili svećenici. Zar drugi ne mogu postati sveti? Sveti, je l’ de, Isuse, sveti bi morali svi da budu. Daj, daj Ti sam odgovori tko može da bude svetac. Moj Isuse! Ljubiti i vršiti volju Božju i opet – ljubiti i vršiti volju Božju.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
11. VII. 1925.

Idući jutros u crkvu vidjela sam na ulici jednu sliku bijede – moralne bijede, koja me nagoni, Bože moj, nagoni me da molim, da vapim, da uzdahe žarke, što prodiru daleko, duboko do Presvetog Srce Tvojega, Isuse Bože moj, da vapim, da vapim: „Milosrđe, milosrđe, milosrđe!“ Redar jedan vodio je nekih sedam ili osam osoba. Bile su mislim dvije žene mlade, nekoliko djevojčica i dječaka – i gospojica jedna obučena po svim pravilima najnovije mode. Visoko je držala glavu, a uvojci podvezane joj kose padali joj na oči. U ruci nosila je crveni šeširić. O haljini da se govori? Pokrivena je bila donekle modernim elegantnim ogrtačem. Uz nju koracao je redar, a okolo ona jadna odrpana djeca i sirote žene. Prolaznici svi, zaokupljeni ovom čudnom slikom, svraćali su pažnju na družbu ovu, koji taj zaklimao glavom – drugi se nasmijao – i to je bilo sve. A moje srce, Isuse, bijaše na mukama. Ja sam vidjela pred sobom duše… ah, duše za koje si nebo pripravio – a one ako još ne propale, na putu što u propast vode. Još mi je teško bilo, jer znam što znače ove jutarnje ekskurzije s redarom. Pričala mi je o bijedi ovoj dobra Katica.^[9] Ona ih više-manje pozna, jer dolaze kod policije dan za danom u sukob sa bijedom ovakom. Ove što sam vidjela, znam, vodio je redar do na kraj teritorija gradskog – kako su prolazili našom ulicom, krenili su sigurno do Save. Bijedni stvorovi, Bog zna zbog kakvog izgreda dođoše u sukob s policijom, a kako nisu zavičajnici grada Zagreba – dobili su izgon iz grada. Bože moj, kako se malo država brine i uprava brine za ovakovu zapuštenu mladež. Najlakše se kaže izgon iz grada – a kako se to žalosno provodi. Ove jadnike što su duboko zagrezli u bijedu materijalnu, još više moralnu – umjesto da se pobrinu, da ih negdje smjeste da im dadu priliku za rad i pošteni život – oni samo bez sredstava, bez pare i filira dovedu do gradske međe – tamo ih ostave i više se za njih nitko ne brine. A što slijedi?

Bože moj, Bože moj – ovi stvorovi imadu duše – neumrle duše – i njih vječnost čeka. Kakva će za njih biti ta vječnost – kakova, ako Tebe i milosrđe Tvoje ne gane bijeda ova. O, koliko ima takovih duša. – Znam, Tvoje Božansko milosrđe i Očinsko srce mnogo trpi – znam i to ne toliko zbog uvreda, štono Ti se nanose, već više gledajući kako srnu u propast oni, za koje si se žrtvovao. Gospode Bože moj, spomeni se žalosti svoje, spomeni se muke i smrti svoje, spomeni se milosrđa i ljubavi svoje pa se smiluj – smiluj se tolikim dušama, kojih su srca potlačena i izmorena opačinama raznim. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
12. VII. 1925.

I opet na izmaku dan jedan. Dan jedan – kako je to mnogo i kako je to malo prema vječnosti. Dan prolazi jedan za drugim – prolaze – nestaje ih za zavjesom prošlosti, a ipak oni su dani što nas sve bliže vječnosti dovode. Kako je neznatan dan jedan prema vječnosti, kako je neznatan, a ipak o njemu, o danu moguće jednom ovisi cijela vječnost. Današnji dan moguće je zadnji – moguće on pred nama već otvara vrata od vječnosti – današnji dan. Šta, ako je zaista zadnji? Jesmo li pripravni za put? Isuse moj, Bože moj, kada, kada će duša moja dočekati i radosti velikom dočekati taj dugo željeni dan – dan zadnji. O, kad bi ljudi živjeli tako kao da im je svaki dan – dan posljednji – zar bi se trebali onda plašiti vječnosti?

Bože moj! Kako ja volim ovako navečer da se bacim pred Tobom na koljena – u duhu da prislonim glavu na Presveto Srce Tvoje – pa Ti onda šapnem riječi hvale za dan netom minuli. Velika je radost duši mojoj kad mogu da Ti zahvalim za milosti mnoge i premnoge – za sve, štono si ih udijelio dana ovoga širom svijeta na sve kraje. Zahvaljujem Ti onda za svaki smiješak i radost svaku, dušama što si podijelio raznim. Za svaku suzu i bol svaku – za dar zdravlja mnogima, za pomoći u nastojanjima i poslovima, za rasvjetljenja i utjehe dušama, za sve, Bože moj, što je bilo dana ovoga – hvalim Te. Ali najviše hvale za mnoga dobra hoću da Ti iskažem, za one, umjesto onih duša, koje su moguće zaboravile i zanemarile da Ti hvalu iskažu. Ah, htjela bih za sve dobro da Ti zahvalim – za sve nanesene uvrede Tvome veličanstvu dana ovoga da Ti zadovoljštinu prikažem za sve duše, koje su u opasnosti da propanu spas da izmolim. Ah, Bože moj, sve bih to htjela, sve, jer ljubim Tebe. Bože moj, ja Te zaista ljubim, jako ljubim, ali hoću da Te ljubim još više, više od sviju, hoću da Te ljubim najviše i danas i sutra i u vječnosti.

Našalio se ovako danas tata: Danice moja, nema Ti pomoći. Umrijet ćeš mi – pripravljaj se na put. – Ja sam već spremna, tek jesi li ti pripravan da platiš pogreb? Nisam, nisam, nemoj mi, za ime Božje činiti, ludosti takve – ta, znaš da ja nemam novaca. – Eto, pitao si me i rekao sam neka se pripravim. Ja sam već spremna – treba da se i ti pripremiš.

+++

Za duše – sve Isuse za duše!
26. VII. 1925.
Bože moj – sve moje!

Nedjelja je i danas – dan Gospodnji. Bože moj, kako je veliki broj onih, koji zanemariše danas službu Božju – a posve svojom krivnjom iz nemarnosti i lijenosti. Ah, za sve ove htjela bih zadovoljštinu da prikažem, Tebi Bože moj. Gospodov je dan, kako da ga proslavim ljepše i bolje, kako? Znam već, molit ću kao i svaki dan, jer više moliti ne mogu. Ta, dan ko dan ima 24 sata – a kroz to vrijeme i rad i odmor i bdijenje i spavanje i kretanje moje i kucanje srca mojega i svaki dah iz mojih grudi sve, sve to uz misli svoje kao molitvu Bogu mojemu prikazujem. Nastojat ću, da mi molitva ova, koja je, da, koja je bitni dio proživljavanja mojega – nastojat ću, da bude žarča, zaufanija. Gospodov je dan, Bože moj, Tvoj je danas dan, neka se gane veliko, veliko milosrđe Tvoje – više, više, više duša spasi danas, neka se zna Gospode da je danas dan Tvoj. Gospode, Tvoj je danas dan, a ja želim, želim vruće – više, više i jače da Te danas ljubim, no sam Te ljubila do sada.

Ljubiti – ah, Isuse moj, Ti sam znaš kako ja Tebe ljubiti želim. Ljubiti Tebe, ljubiti jako, ljubiti sada i kroz svu vječnost, ljubiti Tebe najjače, ljubiti Tebe najviše, više nego drugi. Ah, Isuse moj, Tebe hoću ljubiti.

+++

Sve na veću slavu Božju!
30. VII. 1925.

„Sve na veću slavu Božju“ – tako nam govori sv. Ignacije.^[10] Sveti otac Ignacije – Bože moj, Bože moj, velik si u svetima svojim. Gledam u duhu i razmišljam o životu sv. Ignacija i radujem se – radujem se, što je dobri Bog po sv. Ignaciju i mnogima sinovima njegovim toliko proslavljen. Velika djela, da za velika djela Bog je mnoge izabrao. A ja, ja na velika djela i ne mislim, kad je dobri Bog odredio malena da ostanem. Ja se radujem baš tome što sam malena, ta, malena mogu bliže da se privinem božanskome Srcu Isusa mojega. Ipak, jedna mi se želja rađa u srcu kad gledam na velike, želja Bože moj, želja što pali i izgara, želja neodoljiva, ali ne da postanem velika. Ta, Isus voli malene, već moja ljubav – da ljubav moja da bude veća od ljubavi onih, koji su veliki. Bože moj, i od sv. Ignacija htjela bih Te ljubiti više. Po zagovoru sv. Ignacija molim Te, Gospode, za sve one milosti, one potrebe, one nakane i one duše štono su preporučene molitvama mojim. Napose pak molim za svećenike, da i za svećenike iz Družbe Isusove, sinove sv. Ignacija. Bože moj, Tvoja neka se vrši sveta volja vazda.

Ti samo vidiš, Isuse moj, Ti samo možeš prodrijeti u dubinu duše moje i skrovitosti srca mojega. Da, zato samo Ti možeš pravo znati što se tamo zbiva. Ti vidiš radost duše moje – radost veliku, radost koju svijet ne može dati i koje svijet ne može razumjeti. Radujem se, radujem se, jer si Ti,  Bože moj, neizrecivo dobar, jer si sama dobrota i milosrđe – jer si Ti ljubav – jer me ljubiš – jako, jako ljubiš i jer dopuštaš da Te i ja stvor Tvoj nevrijedni, da – najnevredniji – dopuštaš da Te i ja ljubim, što više da Te jako, jako ljubim. Bože moj, kako si dobar neizmjerno dobar kad dopuštaš da Te i ja ljubim. Ti sam usadio si ljubav ovu kao nježni cvijetak u srce moje – i sam ga gojiš i njeguješ. Moja želja za ljubavi i volja moja tek Ti malo pomažu. Ti sam ubacio si iskru ljubavi u srce moje. Ti si je sam raspirio, pa ona sad plamsa, bukti, gori, žeže i pali. Hvala, Bože moj, što mi dopuštaš da ljubim Tebe. Ne obazireš se na slabost moju, a ja sam malena i nemoćna tako, da bez Tebe i milosti Tvoje ne bih mogla niti ljubiti Tebe. Isuse moj, hvala! Vidiš Ti u skrovitosti srca mojega i bol, veliku onu bol što je osjećam, što je trpim i podnašam prolijevajući suze moje – bol zbog grijeha. Grijeh – Može li se zamisliti nešto strašnije od grijeha. Nema zla na svijetu – jedino grijeh i samo grijeh je zlo – i mali grijeh veliko zlo. Grijeh – uvreda je nanesena veličanstvu Božjemu – uvreda je nanesena Ljubavi. Grijeh je onaj koji i dušama oduzimlje život u vječnosti – sreću vječnu – dušama, koje Bog za nebo stvorio, kojima je radost pripravio.

Grijeh je ovaj, koji dušama oduzimlje život u vječnosti – dušama koje je Bog toliko ljubio da je za njih Sina svoga jedinorođenoga dao, dušama, za koje je Krist Gospodin naš trpio i umro. Grijeh je onaj, koji dušama oduzimlje život u vječnosti, dušama, koje dobri Bog djecom svojom naziva. Grijeh je onaj, koji zbog propasti duša mnogih veliku, veliku bol Bogu zadaje. Zamislimo si bol roditelja, kad gleda kako mu dijete umire. A koji roditelj ljubi toliko dijete svoje, kako Bog ljubi duše naše. Kolika je tek Njegova bol – kad gleda kako u grijehu umiru duše – za vječnost umiru. Zaboravlja On sigurno u času takovom na uvredu, koja mu je grijehom nanesen. On trpi i osjeća bol, jer umire duša, koju On toliko ljubi, za spas koje učinio je sve – umire duša za vječnost umire.

Bolom velikim promatra Ljubav ovo umiranje – i Milosrđe – da ono veliko milosrđe čeka, čeka i usteže Pravdu, da ne izreče prebrzo osudu svoju. Moguće još koji uzdah pokajanja, moguće koji pogled – moguće koja revna duša prikaže u času ovom odlučnom koji uzdah, koju žrtvicu, kao zadovoljštinu Pravdi vječnoj – ah, koje li radosti onda Bogu vječnomu, kad Milosrđe može da izreče „život“ i odredi kaznu – kad duša ne mora umrijeti, već živjeti u vječnosti.

Tko da se plaši suda Božjega, kad ljubav i milosrđe diktira pravdu, kad milosrđe kaznu određuje. Da molimo, da radimo i da se žrtvujemo za spasenje duša – tako je dobri Bog odredio. Zašto je baš tako, zašto hoće da i mi sudjelujemo u velikom djelu ljubavi – spasavanja duša – nije naše da ispitujemo. Bog tako hoće. Bog je odredio tako i nama na sudjelovanje naše volje i rada našega s milosti Božjom ovisi spas mnoge i mnoge duše – i radost velika, što je Bogu pripraviti možemo.

Zar bismo mogli reći da ljubimo, kad ne bismo nastojali iz svih sila svojih da usrećimo i obradujemo Onoga, koga ljubimo. Eto, kako ćemo najbolje uzvratiti ljubav Bogu, kako ćemo mu najbolje djelom pokazati da je ljubav naša velika i prava – ako radimo, ako se molimo, trpimo i sve prikazujemo za spasenje duša. Isuse moj – Bože moj – evo me, sve, sve prikazujem Tebi za spasenje duša kao zadovoljštinu Pravdi Božjoj za uvredu mnogu, kao hvalu milosti mnoge što ih svima dijeli. Isuse moj, što još mogu da učinim, da Ti darujem, da Ti prikažem za spasenje duša, za slavu i radost Tvoju? Isuse moj – Bože moj!

+++

Bože moj – sve moje!
6. VIII. 1925.

Bol, ah, bol – zar da se ja plašim zato jer je bol – jer po njoj se trpljenje rađa? Ne,ne! Isuse moj, ja je volim, mnogo volim, mila mi je i draga mi je zaista prem se to protivi naravi – ali je plod milosti Božje prevelike. Gledam u njoj dar, onaj veliki i neprocjenjivi, što ga Bog dobri dušama dijeli – dušama koje On ljubi, kojima hoće samo najbolje i želi. Bol…

I tjelesne boli mogu da budu velike, ali šta je i najveća tjelesna bol prema bolovima duše. Ali i tjelesna bol i bol duše draga je i nije teška jer dolazi iz ruke Božje. Eto dobri Bog samo nam prilike daje, da mu uzvratimo ljubav, da mu prikazujemo bolove svoje za spasenje duša – za slavu Njegovu sve to veću a prikazivajući mu tako bolove zasluge bivaju velike – pa sve opet izlazi za dobro duše naše. Kako je dobar – neizmjerno dobar Bog. Isuse moj, Bože moj, ja se tako radujem i hvalim Tebi iz dubine srca svojega za milost ovu veliku, što dopuštaš i meni osjetiti od boli nešto, boli duševne što i ja smijem trpjeti malo i u ljubavi Tvojoj trpljenje ovo svoje prikazati Tebi za spasenje duša – za obraćenje grješnika.

Nije ni bolest ni boli tjelesne što ih mogu trpljenjem nazvati. Istina, bolovi su često jaki i dugotrajni, ali dragi su mi, oni umnažaju radost u duši jer svi su prikazani Tebi, Bože moj, Tebi za spasenje duša.

Molila sam često i često da mi jednom pošalješ bol, koje žalac bih osjetila, križ, a ne samo križić – molila sam sve u ljubavi velikoj štono bukti u srcu mojemu. A Ti, Bože moj, Ti u dobroti svojoj dopustio si da primim opet jednu, doduše i opet križić a ne križ, križić – bol, koju malo osjećam. Ja sam preslaba i premalena da nosim križ, znam, zato sam i opet dobila križić. Isuse moj, kako ću Ti zahvaliti? Ali jer znam i poznam slabost moju, dobri moj Isuse – pomozi mi, da i taj svoj križić radosno u sjenu križa Tvojega donesem do podno prijestolja ljubavi Tvoje neizmjerne. Ti mi budi u pomoći da ustrajem, jer dobro znaš bez pomoći Tvoje ništa da ne mogu. Evo u čem stoji bol ova moja!

Mladen i Zlata – jedan siromah od braće moje i ona jedna od sestara mojih – ljute se na mene i ne govore sa mnom. Nikad još u životu mojemu nijesam se s nikim zavadila i posvadila – nikad mi se nije dogodilo da se netko razljutio na mene – tek ono razrušeno prijateljstvo s dobrom Danicom K.[Kaurić] ali ono nije bila svađa a ja ni povoda ni uzroka ne znam. Bog je dragi dopustio i ja mu hvalim za to.

Ali ovo, Bože moj, u kući – u zajednici dan za danom pod krovom istim i kod istoga stola, a niti me gledaju, niti govore sa mnom niti mi odzdrave na pozdrav. Kako je došlo do toga, što sam im skrivila, ne znam. Bože moj, kako da ispravim, kako da se popravim? Evo, to je što me boli – što je u duši bol usjeklo. A ipak, ipak, baš za bol ovu hvalim Tebi, moj Isuse! Hvalim Tebi i radujem se da malo i ja trpjeti smijem, da sam i ja malo prezrena. A bol ovu svoju – veliku bol prikazujem Božanskom Srcu Tvojemu, moj Isuse, prikazujem za duše njihove. I molim se za njih, molim mnogo i molim vruće za spas duša njihovih – koje u opasnosti lebde. Isuse, je l’ de, Ti nećeš dopustiti da se izgube duše njihove, da propadnu i da izgube nebo u vječnosti što je i za njih pripravljeno. Bože moj – zar oni da ne dođu u nebo? Ne, Ti to nećeš dopustiti, Ti si i za njih trpio i umro. Isuse dobri, budi i njima milostiv! Hvala, hvala velika Tebi, Isuse, za bol ovu. Prikazala sam je Tebi pa mi nije više tako teško.

Isuse, a ja bih htjela još mnogo trpjeti i mnogo, mnogo prikazati Tebi za duše, mnoge duše. U slabosti nemoći mojoj primi kao prikazanje bijedu i ništetnost moju . Sve, sve prikazujem Tebi – i život moj i smrt moju i vječnost za spasenje duša. Isuse, tako se radujem umrijeti, jer će tek u nebu otpočeti moje glavno zvanje, misija i djelovanje – moliti za spasenje duša – tako se radujem umrijeti, jer će tek smrt moja mnogima milosti donijeti. Moj Isuse, hvala!

+++

16. X. – 20. X. 1925. (Duhovne vježbe.)
Na veću slavu Božju, sve, sve Isusu za duše.
Bože moj – sve moje.

Gospode, što želiš da ja činim? Što želiš, Bože moj? Što želiš? Ah, koliko milosti duši mojoj i radosti koliko – ta, ja smijem još jednom obaviti svete duhovne vježbe. Evo me Bože moj, Ti govori – ja slušam. Evo me, ali prije no počnem i prije no moliti stanem za milost prosvjetljenja, pokajanja i posvećenja – prije svega hoću da Ti se zahvalim, od svega srca i puninom duše svoje da hvalu iskažem Tebi, Gospode Bože moj, što si dopustio da dođem ovamo. Veliku si mi dao milost, kako ću izreći hvalu? Kako, kad ne znam i ne mogu ništa no izreći riječ onu malu – hvala! Isuse, Bože moj – hvala!

Koliko se radosti u duši krije samo Ti to znati možeš. Obaviti duhovne vježbe, svetu ispovijed i primiti svetu Pričest – ah, ima li zar ljepše priprave za smrt – za put u vječnost u nebo ono lijepo, za kojim toliko čeznem. Isuse moj, koga si ljubio više od mene? Kome si milost dijelio u većem obilju no meni? A ja, Isuse, kako ja uzvraćam?

Hoću, Bože moj, mnogo hoću, ali sam sama malena i slaba. Sama ne mogu ništa, ali Ti možeš sve – zato milost Tvoju molim – molim napose za dane ove – jer hoću da se naučim ljubiti Tebe, onako znaš, kako ja to želim – ljubiti Tebe Bože moj jako, jako – više no Te svi vole. Više no Te ljube anđeli i sveti na nebu, više no Te ljube ljudi na zemlji, više, više Isuse, Bože moj, hoću da Te ljubim najviše. Ja Te ljubim jako – ali hoću da Te ljubim još više. Znam, tko će me naučiti kako ću Te uzljubiti jako, jako, znam. Presveta Djevica Marija, premila i predobra Majka naša. Ja ću biti uz Nju i Ona će biti sa mnom u ove dane i u sve dane života mojega. Marija! Još hoću, Isuse moj, da se obratim posvema, da se posvetim, to hoću. Isuse, da veoma – jako sveta da postanem. – Je l’ de, Ti ćeš mi pomoći. To moram još za života postići, poslije smrti već je prekasno. Zato se radujem toliko ovim duhovnim vježbama. Vjerujem da ću uz milost Tvoju Bože moj, upoznati sve slabosti, sve pogreške moje uz pomoć Tvoju ukloniti ih i prezreti – i sve više uzljubiti Tebe životom ubuduće svetim, zaista svetim proslaviti Tebe, Isuse. Pozvao si me ovamo, da se neko vrijeme zaklonim u samoću – pozvao si me da obavim svete duhovne vježbe. Evo me, Isuse, Bože moj, evo me, što želiš od mene? (ljubav i žrtvu…).

U Zgrebu kod sv. Ksavera, 16. X. 1925.

+++

17. X. 1925.
Moj Isuse!

Hvala Tebi – hvala za sve milosti što ih iskazuješ meni i mnogim dušama – prva je misao koju Tebi danas prinosim. I molim, moj Isuse, za sve ove revne i dobre duše, što se sakupile da obave duhovne vježbe. Tvoja milost, znam pratit će ih u dane sve. Gospode, daj da urode plodom dobrim. Napose molim za one duše, koje sada prvi puta u životu obavljaju jedne ozbiljne duhovne vježbe.

Ah, moj Isuse, i sve one neprilike i teškoće, napose studen, koju trpimo voljela bih ja sama podnašati, samo da drugima bolje bude – da se bolje obave ove svete vježbe duhovne. Prikazujem Ti zato, Bože moj, u dane ove za velečasnog gospodina, koji duhovne vježbe daje i za sve gospojice, koje duhovne vježbe obavljaju – sve i molitve i bolove svoje (ah onaj strah smrtni jučer – i ledeni znoj koji me oblio u hladnoj sobi). Sve, sve, Isuse moj, Tebi za duše.

Nakon I. razmatranja^[11]

Ja se radujem, Isuse Bože moj, neizmjerno se radujem – jer si me stvorio, stvorio iz ljubavi, jer si mi dao ljubav svoju, jer si me stvorio za sebe i za nebo lijepo. Htjela bih vršiti uvijek, svagđe i u svemu, vršiti savršeno volju Tvoju svetu. Ali ja sam ne mogu ništa. I radujem se tome što sam malena i slaba, i što sama baš ništa ne mogu, radujem se jer se Ti obazireš i gledaš slabost moju, pa me privijaš k sebi Ti, Gospode Bože moj, Ti koji si svemoguć, koji si svetost, ljubav i milosrđe. A Tobom, Bože moj, sve ja mogu i ljubiti Tebe, ljubiti onako jako, jako – i vršiti, savršeno vršiti volju Tvoju svetu i raditi (sve u narodu svome) raditi na slavu Tvoju za spasenje duša. Jesam li ja do sada u životu vršila volju Tvoju, Gospode, ili volju svoju? Promatrajući prošle dane života mojega, promatrajući nailazim često kako sam u gorljivosti i želji da sve bolje vršim volju Tvoju svetu ipak vršila volju svoju zadavajući si razne žrtvice i mrtvenja. Ili zar se to ne smatra vršenjem svoje volje? Služiti Bogu, vršiti volju Božju, ljubiti Boga – o Gospode, to ja hoću, hoću sada i vazda i kroz svu vječnost. Kuda idemo? Kuda idemo, nabačeno je pitanje, a u duši mojoj radost je velika jer mi zvoni odgovor – u nebo! U nebo, Bog nas je za nebo stvorio. Isuse moj, i ja ću skoro u nebo.

Nakon II. razmatranja

Koliko nas ljubiš, Gospode, koliko nas ljubiš, izreći se ne može – jer riječi ne dostaje i govor ljudski odviše je nesavršen, da izreče dobrotu i ljubav Tvoju. I nebo i zemlju i sve što je na nebu i na zemlji stvorio si za mene, stvorio si da se poslužim kao sredstvom za postignuće svrhe moje posljednje – stvorio si da Te upoznam, da upoznam u stvorovima Tvojim – Tebe, Gospode, savršenost, dobrotu i ljubav Tvoju. Stvorio si da mi daješ prilike za odricanje i svladavanje, za žrtvu, za križeve e si tako zasluga stečem za nebo lijepo – Bože moj, koliko me ljubiš.

Kako tek da Ti zahvalim za milost, što sam davno već upoznala istine ove lijepe? Znam, sve oko sve oko mene i ljudi i stvari i sva stvorenja – samo su sredstvo i ništa više nego samo sredstvo za postignuće svrhe one vječne. Gospode, milost je Tvoja, koja me u nježnom naručaju od uvijek nosila, milost je Tvoja, što znam odkako pamtim o stvorenjima svima gledala uvijek samo sredstva i što sam upoznala da se služim njima samo toliko koliko je to potrebno za postignuće svrhe vječne. Bože moj, milosti su mnoge i velike što si mi ih dao – tek jesam li ja uvijek revno i gorljivo sudjelovala i radila s milostima ovim?

Nažalost – slabosti moje mnogo su zadržavale ove milosti Tvoje velike i nebrojene – jer da sam uvijek surađivala i sudjelovala u milostima, što si mi ih dao, morala bih već biti sveta – velika svetica. Bože moj, a kako sam ja malena, koliko još nesavršenosti gospoduje sa mnom – samo je jedno veliko u mene – a to je želja, velika želja da ljubim Boga, da životom, radom i smrću proslavim Boga – da budem sveta.

Indiferentizam – ravnodušnost prema svemu stvorenomu – indiferencija volje i čuvstva – sve se to vježbom, trajnom vježbom i žarkim nastojanjem postići može. Znam, Bogu hvala, mislim da reći smijem, da sam uz milost Božju i žarkim nastojanjem dostigla barem najniži stupanj toga svetog indiferentizma – Bogu hvala, Bogu hvala. Promatrajući ovo – i dušu svoju evo je – nesavršenost moje kako brzo ispliva na površinu. Navađa se za primjer o idiferentizmu kako jednako vrijedi za spas duše, kao sredstvo za postignuće posljednje vječne svrhe – i zdravlje i bolest – život i smrt – da se mnogima bolest ne učini tako strašna – da se lakše podnese, jer je naravno i ljudski da se više voli zdravlje nego bolest, život nego smrt.

Bože moj, ovdje je slabost moja. Dao si mi bolest, dao si mi, a ja je volim, veoma volim i cijenim je kao izvanredni dar velike ljubavi Tvoje. A kad se pitam, što mi je milije zdravlje ili bolest – govorim doduše puna vjere: i zdravlje i bolest jednako volim, jer je i zdravlje i bolest dar Božji i sredstvo s kojim se može doći do svetosti velike i do postignuća svrhe vječne. Tako razum i volja tako – a čuvstvo, ono ipak u dubini srca nekako prigušeno, jer ga nastojim ugušiti, ono ipak više voli bolest nego zdravlje – trpljenje, križ i muke – više voli veći križ, jer misli da što više trpi, više Bogu ugađa, više ljubavi Bogu uzvraća. I smrt više voli nego život, jer u smrti – t.j. poslije smrti tek gleda pravi život. Zar se težnja ova za trpljenjem, žrtvom za smrću iz ljubavi prema Bogu protivi, ogrešuje o indiferentizmu? Ta, ja bih htjela uvijek ono što mi se čini da je Bogu milije – što više vodi k cilju – što više i brže vodi k cilju. K Isusu – u nebo!

Isuse moj, nebo si za sve nas pripravio, za sve duše mnoge i premnoge duše – i što si sve učinio da nas spasiš, da nam otvoriš nebo ovo lijepo. Krv si svoju prolio, život svoj si dao postavši čovjekom za spasenje naše. A duše, kolike lutaju u tami. I za ove duše Ti si nebo stvorio – i Ti želiš sve u radosti vječnoj lijepoga neba da gledaš. Isuse, Ti želiš da se mi molimo i s Tobom žrtvujemo za duše ove. Ah, Isuse, Bože moj, ja se evo prikazujem Tebi, ne prvi puta, već svakoga dana na novo kao žrtva za spasenje duša mnogih. Sve, sve, i bolest svoju i radost svoju i žalost svoju sve prikazujem Tebi za spasenje duša – i baš zato voljela bih i trpjeti mnogo, da Ti mnogo prikazati mogu u ljubavi velikoj za spasenje duša. A kako me štediš bolovima (jer ovo sve što boli ako i nije baš malo ipak nije vrijedno još trpljenjem da se zove), prikazujem Ti Bože moj, sve što imam i sebe cijelu ovako kako jesam, sa svim slabostima i nesavršenostima mojim. Primi, Gospodine, prikazanje moje za veću slavu Tvoju i za spasenje duša mnogih. Isuse, moje milosrđe!

Nakon III. predavanja

Gospode, nauči me moliti! Bože moj, Bože moj – čitav moj život, i dani moji i noći moje – ispunjeni žarkom, svetom, zaufanom molitvom da budu – neprekidnom molitvom neka bude život moj. Nauči me, Isuse, moliti tako da sve što radim kao molitvu dobru i svetu Tebi prinosim. Molitva, molitva, kako je to najčasniji čin što ga čovjek u svome djelovanju obavljati može. Ah, Isuse moj, kada ću dosta znati cijeniti molitvu? Gospode, nauči me moliti Ti, nauči me, da ono ispravim što do sada dobro nije bilo. Gospode, nauči i sve druge moliti – u molitvi svi združeni Tebe da častimo i hvalimo.

Poslije IV. razmatranja

Bože moj – Bože moj – i duša me boli i suze naviru mi na oči – i zgražam se i trpim neizrecivo u čas ovaj – takovo je eto raspoloženje u duši mojoj nakon ovog razmatranja o grijehu. Nije me zaplašila ni strašna ona kazna kroz svu vječnost za grijeh jedan samo smrtni – nijesu me u ovaj čas zaplašili i uznemirili grijesi moji mnogi – jer ja vjerujem, živo vjerujem, da je već mnogo milosrđe Tvoje – veće je od sviju najvećih grijeha ljudi. Tek što čini da plačem i da trpim u duši toliko – strahota je uvrede, koja se grijehom nanosi Tebi, Gospode Bože moj. Uvrijediti Boga, uvredu nanijeti Božjem veličanstvu – kako je to djelo strašno. I kad bi samo jedan čovjek na svijetu i to samo jednom sagriješio, kako bi to bilo strašno – a ovo Bože moj, koliko ima ljudi, koliko grijeha dana svakoga. Kako često plačem kad pomišljam na grijehe ove strašne – na tako često i tako mnogo puta na najstrašniji i gadniji način povrijeđeno veličanstvo Božje. Grijeh – i najmanji grijeh uvreda je dobrom Bogu nanesena, a koliko, koliko dana svakoga nanaša se uvreda takovih Tebi, Bože moj. Eto, to je što me boli. Bog moj – i Bog sviju i Bog sviju nas, neizmjerno dobri Bog, koji nam je sve dao što jesmo i što imamo, koji nam i sebe sama daje – Bog, koji je ljubav, dobrota i milosrđe – Bog, koji nas je stvorio i koji nas ljubi – ljubi toliko, da to ljudski razum dokučiti ne može – taj veliki i dobri Bog uvrijeđen i pogrđen je dana svakoga mnogo, mnogo puta.

I On još ljubi i još čeka – kako je veliko milosrđe Njegovo i ljubav Njegova mjere nema. Bože moj – Bože moj – Isuse moj dobri – gledam strahotu grijeha – svakoga i najmanjega grijeha, vidim uvrede strašne, štono se dana svakoga Tebi nanose – plačem i trpim i razmišljam kako da zadovoljim Tebi za grijehe i uvrede mnoge, što da učinim kao zadovoljštinu, kao naknadu za grijehe mnoge, – što da učinim da ublažim u neku ruku onu strahotu uvreda štono se Tebi nanose. Je l’ de, prije svega moram nastojati, ja sama da Tebe, dobri moj Bože, nikada ni najmanjim grijehom ne uvrijedim. Davno je već stvorena odluka ova, davno je već što sam odlučila čuvati se i klonuti – i radije trpjeti sve muke i kazne paklene nego jednim, najneznatnijim svojevoljnim grijehom uvrijediti Tebe, Bože moj. I još više – volim trpjeti neizrecive muke paklene nego svojevoljno učiniti, ne samo mali grijeh već takova nešto što bi Te rastužilo, ili odabrati ono što je Tebi manje milo. Davno je već izrečena odluka ova a sada je, Isuse moj, ponavljam i stavljam obnovljenu do nogu Tvojih u zaklon Tvoga Božanskog Srca. Ovdje ostat će živa i aktivna. A slabosti moje – kojih ima mnogo, Isuse, Ti ćeš svladati, jer znaš da ja sama ništa ne mogu. Ah, dobri moj Bože, kad bih bar ja mogla učiniti nešto kao zadovoljštinu Tebi za uvrede i grijehe mnoge. Sve, sve pripravna sam žrtvovati i prikazati Tebi, Bože moj. Dobri moj Bože, da Te barem ja nisam nikada uvrijedila. Kako žalim i oplakujem do sada počinjene pogreške – žalim, Bože moj, jer sam njima uvrijedila Tebe, Tebe kojega ljubim i dušom i srcem i bićem cijelim svojim. Ljubim jako, jako i još više ljubiti želim. Kako to boli, moj Isuse! I kad još razmišljam o ljubavi onoj neizmjernoj, o ljubavi onoj, kojom Ti ljubiš mene i sve stvorove na zemlji – kako onda da ne trpim grijehe svoje i grijehe sviju ljudi?

A na duše kad mislim, duše koje griješe iz dana u dan, na duše, griješeći tako štono stoje na rubu propasti, propasti za vječnost i onda trpim, Bože moj, jer znam da Tebe u neizrecivoj ljubavi Tvojoj više od nanesenih Ti uvreda boli propast duša, za koje si nebo stvorio, jer ih ljubiš – za spas kojih postao si čovjekom, trpio i umro. Bože moj, Bože moj i za sve duše ja molim, vruće molim. Ti sam najbolje znaš, kako sam spremna svu sebe i bolest svoju i smrt svoju i vječnost svoju žrtvovati Tebi za spasenje duša – duša mnogih. Ne samo da sam spremna prikazati i žrtvovati sve – već to gorućom željom vapijem i molim: uzmi mene, Gospode, u milosrđu svome kao žrtvu za spasenje duša! Htjela bih Tebi prikazati žrtvu, veliku i potpunu žrtvu predavši sebe cijelu Tebi za spasenje duša. Da, Gospode, ja se evo predajem Tebi, a Ti čini sa mnom što god hoćeš i želiš – tek dušama mnogim, mnogim ne uskrati milosrđa svojega. Isuse, moje milosrđe!

+++

18. X. 1925.

Bogu hvala, Bogu hvala, jedan dan sveti vježba duhovnih dobro je prošao, Bože moj, za danas opet milosti molimo, milosti svima, jer bez milosti Tvoje ništa ne možemo.

Poslije I. razmatranja

Vječnost, vječnost – tko da ograničenim razumom svojim ljudskim pravo dokuči ovaj veliki pojam – vječnost. Ipak, ja se toj vječnosti radujem, mnogo radujem, jer si za mene Isuse, Bože moj, vječno nebo pripravio. Nebo – Bog – vječno. Biti uza te u vidljivoj nazočnosti Tvojoj – ljubiti Tebe, trojedinoga Boga, ljubiti Tebe i Mariju – ljubiti u zajednici sa svima svetima i blaženima, uvijek, nesmetano, nepomućeno ljubiti – o, sretne li vječnosti.

Ali je govora bilo o paklu, vječnosti strašnoj, koje se strahota ni izreći ne može. Pakao – Bože moj, Ti si nebo, ono nebo za nas stvorio i pripravio, a pakao? A pakao? Ne Ti, dobri i predobri Bože – ne Ti, grijeh je onaj pravi stvoritelj pakla – i sigurno bila je za Tebe bol najveća kad si prve duše bacio u pakao. Isto tako, znam, velika je bol kad dušu koju na vječni pakao osuditi moraš. Kad sudovi ljudski zlikovca kojega na smrt osuđuju, koliko je prije rada, istraga, razmišljanja, kako je teško čovjeku sucu izreći riječ: smrt. A Ti, Bože moj, Ti kad sudiš? Pred Tobom stoji zaista krivac, veliki krivac, a Ti u milosrđu svome pred Tobom gledaš dijete svoje, dijete koje si ljubio i koje ljubiš ljubavi vječnom. Dijete svoje – dušu za koju si nebo i zemlju stvorio i sve što je na nebu i na zemlji, za koju si čovjekom postao, trpio i umro, dušu, kojoj dao za blagovanje Tijelo i Krv svoju i ljubavi je i milostima obasuo. Toj duši, koju ljubiš toliko – suditi moraš. Je li čudo da onda milosrđe Tvoje svemoguće izlaze traži za opravdanje? A kad se ne nađe isprike – kad pravednost Tvoja nalaže, tada Ti Otac predobri i preblagi izreći moraš osudu duši, koju ljubiš, osudu onu strašnu: Idi od mene prokleta u oganj vječni. Bože moj, tada s sigurno razdire srce Tvoje od bola.

Kad na ovo pomišljam često, htjela bih Tebi, Gospode Bože moj, htjela bih Tebi uštediti bol ovu – zato molim, mnogo molim, a htjela bih još sve žrtvovati za spasenje i obraćenje duša, u prvom redu, da uklonem o Tebe bol za izgubljenom dušom i pripravim radost – jer je radost za Tebe promatrati djecu svoju u nebu, što si za njih pripravio. U drugu ruku za duše, mnoge duše da ne ugledaju i ne okuse strahote pakla, jer su strahote ove vječne. Bože moj, dušama se smiluj! Kad bih mogla, Gospode, žrtvu doprinijeti – trpjeti ja strašne muke paklene – kroz svu vječnost samo ja, a sve druge duše na svijetu da se spasu, sve da uživaju i Tebe slave u vječnosti. Htjela bih trpjeti ja sama u vječnosti, da Tebi radost bude u krugu dječice Tvoje. Da – Isuse – i prokleta bih htjela biti iz ljubavi prema Tebi. Ja bih onda u mukama najvećim kroz svu vječnost hvalila ljubav Tvoju neizmjernu, dobrotu i milosrđe. Velika bi bila radost Tvoja sve duše da se spasu – velika i veća još bila bi slava Tvoja sve duše da se spasu, radost tek i sreća sviju duša što bi uživale nebo lijepo. Za radost ovu najveću Tvoju Gospode, hoću da žrtvujem radost svoju, za slavu veliku Tvoju, hoću da žrtvujem slavu svoju, za radost i veliku sreću duša sviju. Da, Isuse moj, hoću i htjela bih žrtvovati radost i sreću duše svoje, Isuse, da se sve duše spase, htjela bih ja u paklu zadovoljiti pravdi Tvojoj trpeći muke vječne. Kako bi bilo lijepo da mogu zatvoriti paklu vrata. Ah, Isuse moj, ja već ne znam izreći, što bih ja sve bila spremna iz ljubavi prema Tebi i za spasenje duša sviju.

Poslije II. razmatranja

Milosrđa Božjega puno je nebo i zemlja je puna. Dobar je Bog, neizmjerno je dobar – ljubav i milosrđe imena su prava Njemu. Milosrđe, Isuse, moje milosrđe! Koliko, ah, koliko uzroka imam da se radujem razmišljajući o milosrđu Tvojemu, Gospode Bože moj! Jer se izreći ne može ono sve što si za mene učinio dok me još nije bilo, sada što činiš – i znam, još ćeš mi mnogo dobra učiniti. I meni – i svima, svima dušama što žive. Bilo bi zaista čudno, Isuse moj, da Tebe, upoznavši ovu ljubav, dobrotu i neizmjerno milosrđe Tvoje, ne uzljubim. Bilo bi čudno zaista da ne gori ovo srce moje plamenom žarkim, plamenom do neba što siže od ljubavi – ljubavi prema Tebi. Ah, Bože moj, trojedini Bože, koliko, koliko ja ljubim. Ali ljubavi mojoj sve se malo čini, hoću, hoću da ljubim još više, hoću da Tebe ljubim više nego svi drugi, da Tebe. dobri moj Bože ljubim ja najviše.

Ljubiti Boga – zar je teško ljubiti Boga? Nije, nije, meni se čini da je teže Boga ne ljubiti i ne živjeti u prisutnosti Njegovoj. Ta, On, Bog naš, uvijek je s nama i nikad nas ne ostavlja. Nikada i ničim nijesam zavrijedila milosti tolike – ali je ljubav Njegova, koja me nosi po putovima milosrđa. Svi putevi Gospodnji jesu milosrđe.

Bože moj – Ti sve moje!

Bože moj – ljubavi moja!

Ah, da mogu učiniti, Gospode, da Te svi ljube – da Te svi jako ljube. Zašto bježe ljudi od ljubavi Tvoje?

Poslije III. razmatranja

Moj Isuse, tko da shvati ljubav Tvoju? Na grijehe razne i prerazne – na uvrede mnoge, mnoge štono se dana svakoga Tebi nanose. Ti uvrijeđeni, kao da se i ne obazireš. Ljubav Tvoja nuka Te da se sagneš do nas, do onih, koji Ti zahvaljujemo nezahvalnošću i uvredama. Nuka Te ljubav da zaboravljaš na povređenu čast svoju – sve u strepnji duše da se ne izgube – za vječnost da ne propadnu. Ti želiš svima oprostiti, Ti opraštaš, Ti nam prikazuješ sebe kao žrtvu za grijehe, Ti uvređeni moliš Oca nebeskoga da oprašta. „Oče, oprosti im!“ – govoriš umirući na križu. „Ja neću smrti grešnika – nego da se obrati i da živi!“ Sam dolaziš, ideš u smrt onima, koji Tebe vređaju – ideš – ustanovljuješ onaj veliki sakramenat milosrđa – svetu ispovijed. Sve, sve činiš samo da možeš bolje i više opraštati. Tko da shvati velikodušnost opraštanja Tvojega? Tvoje milosrđe? Tvoju dobrotu? Ljubav Tvoju?

Oprostiti spreman si svakome a od nas tako malo tražiš – tako malo, samo jedan čin volje naše – jedan uzdah pokajanja i već hitiš raskriljenih ruku da umornu glavu grješnika privineš na Presveto Srce svoje – da ga obaspeš milostima i ljubavi svojom.

Isuse moj – Bože moj!

A ipak koliki preziru ovu dobrotu i milosrđe Tvoje – Ti ih zoveš, željan opraštati, a oni mnogi ne nalaze ni jednoga uzdaha pokajanja. Bože moj, što molim u čas ovaj?

Daj, daj, Bože, milosrđa dirni zrakom milosti svoje srca mnogih, mnogih duša, daj im milosti da prije smrti pobude čin savršena pokajanja da se tako spase za vječnost. Milosrđe, Isuse, moje milosrđe!

Bože dobri, daj da Te svi uzljube, pa u ljubavi svi jedno da budu – jedno s Tobom uživajući radost pravu kroz svu vječnost. Isuse, i ja ću skoro u nebo. O, kako se radujem – onda ću moliti mnogo i bez prestanka, moliti za sve one nakane, koje budu preporučene meni, a napose za spasenje duša, za obraćenje grješnika. Moj Isuse, u nebo, u nebo!

+++

AMDG!

Poslije IV. razmatranja

Pouzdanje – veliko i neograničeno pouzdanje naše mora da bude – pouzdanje u Boga. Moj Isuse! Dobri moj Isuse, zar je teško pouzdanje velikim i neograničenim baciti se u naručaj ljubavi Tvoje? Zar teško? Ta, Ti si mi već toliko puta dokazao – i još uvijek dokazuješ neizmjernu ljubav svoju. Ljubav mudru i ljubav nježnu i ljubav brižnu i ljubav požrtvovnu da – ljubav onu svoju veliku kojom si je me ljubio od vijeka. Kako je lijepo i ugodno meni, Gospode, počivati u zagrljaju ljubavi Tvoje. Kako je lijepo meni. Tko je na svijetu tako sretan kao ja? Ti me ljubiš – i ja Tebe ljubim, moj Isuse!

I što više upoznah ljubav Tvoju, sve više nastojah da i ja Tebe ljubim – ljubavlju da Ti ljubav uzvratim. I kako upoznah neizrecivost veličine ove ljubavi Tvoje porasla je i želja u meni – želja da i ja ljubim Tebe neizmjerno. Isuse moj, Ti već znadeš ovu želju moju – Ti je već znadeš, ta, toliko, toliko puta ponavljam je i srcem i svom čežnjom duše svoje – te mislim, da nijesi tko jesi već bi Ti i dosadilo čavrljanje moje. Ali Ti si dobar, Ti sam ljubiš neizmjerno, pa razumiješ najbolje srce koje ljubi. Ne dosadi Tebi zato, ovo moje čavrljanje, znam, ovo moje čavrljanje od ljubavi – pa iako je vazda isto. Isuse moj, o čemu da Ti govorim, o čemu, ako ne o željama srca svoga – a sva jedina želja srca moga jest da ja Tebe ljubim jako – jako, više nego Te svi drugi ljube, da moja ljubav prema Tebi najveća bude. I što više ja se pouzdano nadam, ja vjerujem u to da ćeš mi dati onu ljubav veliku za kojom čeznem. Zaista, duša je moja prožeta pouzdanjem ovim velikim – pa se u tome radujem – i ljubim. Zar je preveliko i preuzetno ovo pouzdanje moje? Ne, pouzdanje u ljubav i dobrotu Tvoju ne može nikada biti preuzetno. Što se tko više pouzdaje, više prima – govori sveta duša. Isuse moj, i ja se povodim za tim. Pouzdanje veliko, veliko pouzdanje u ljubav Tvoju dobrotu i milosrđe mene nosi. Da, nosi me i diže – i podignut će me do svetosti, do neba će me podignuti, jer ja sama, ja sam malena, kako bih se ja do svetosti popeti mogla. Isuse moj, ja znam, pouzdano znam, da ću ja biti sveta eto kako.

Ti si za mene nebo stvorio i milosti si mi mnoge dao i sam si me vodio putem onim, putem koji sigurno u nebo vodi. Naučio si me vršiti i ljubiti volju Božju, vodio si me do sada, ljubiš me, pa u ljubavi svojoj ne možeš da me ostaviš na putu, ne možeš jer me ljubiš odviše. Vodit ćeš me i dalje, to je živo uvjerenje moga pouzdanja, vodit ćeš me, a kamo – da, da, u nebo. U nebo ću doći, a u nebu su svi sveti, pa onda, zar nije moje osvjedočenje ispravno? Bože moj, Bože moj, Ti ćeš me sam u nebo podići, a kako sam malena lako ćeš me podići visoko, visoko do svetosti velike. Po Tebi postat ću sveta, jer po sebi samoj kukavna što bih mogla? Bože moj, zar je odviše veliko pouzdanje moje? Kako je lijepo, lako u miru duše i radosti srca živim bacivši se puna pouzdanja velikoga u naručje Tvoje. Isuse, lijepo i prelijepo mi je uza Te. Niti me mori briga za vječnost. Znam, ona sretna vječnost je meni osigurana. Niti me mori briga za sadašnjost. Bolest moja – draga mi je. Ili dužnost službe ili otpust od službe, ili bolesna na posao ili ostati bez plaće i sredstava – Isuse, sve to meni ama baš nikakove brige ne pravi. Mnogi koji se za mene brinu promatraju teškoću rješenja ovoga problema – jer odluči se ovako ili onako, dobro nije – tako misle, a ja se ništa ne brinem. Mogu reći i ne mislim na to. Pouzdanje je moje u Bogu, Bog se brine za mene – čemu da i ja onda glavu razbijam. Ono sve što dođe, doći će i samo po odredbi Božjoj, a što Bog odredi zar može biti a da nije najbolje? O, kako se ja radujem, neizmjerno radujem, jer je dragi Bog tako dobar.

+++

19. X. 1925.

Opet dan je novi na uranku. Bez Tebe, Bože moj, kakav bi nam bio? Bez milosti Tvoje, kuda i što bismo mi danas? Zato opet na novo hvalim za primljene već i molim za nove milosti. Ti znaš, Gospode, slabost našu. Udijeli nam stoga milosti svoje, predragocjeni dar onaj što ga Ti rado dijeliš. Gospode, milosti nama i svima dušama, da upoznadu Tebe, da Tebe hvale i Tebe da ljube. Milosti…

Poslije I. razmatranja

Raditi, raditi svim silama i moćima duše svoje i tijela svojega, raditi Bogu na slavu. I za spas duša raditi Bogu je na slavu. Moj Isuse, o, kako bih ja raditi, mnogo raditi na slavu Tvoju i za spas duša mnogih – mnogih, htjela. Raditi, a što ja radim ovako nesposobna za rad svaki sprovodeći dane svoje? A koliki se trse, nastoje rade i revnuju za slavu Tvoju. Evo ih gledam oko sebe – ne samo zvanične dužnosti svoje što vrše, već u gorljivosti i žaru ljubavi svoje rade revno na raznim poljima rada za slavu Tvoju.

Jedne marne u raznim organiziranjima, druge žrtvujući se za katolički pokret i akciju, treće literarnim, neke opet zaokupljene su radom karitativnim, rade, rade sve uz obične dužnosti zvanja svojega, rade za slavu Tvoju, Bože moj!

A ja? Gdje je raj moj? Ni onih običnih dužnosti zvanja svojega ne vršim. Nijesam sposobna za rad, kažu, a moguće bih ipak raditi mogla. I pokušavam često, ali tjelesna snaga brzo klone. Da bar mogu vršiti dužnosti zvanja svojega? Koje je moje zvanje? Nije li zar učiteljsko? Ta, cijela sam se života pripravljala za idealno zvanje ovo, odgajati i privađati ona draga nježna srca djece, duše one male, privađati u okrilje Tvoje Bože moj. Kako mi je malo uspomena dana ovih, što sam ih sprovela u školi među djecom. Ali Ti si, Gospode, u dobroti svojoj drugačije, vjerujem bolje odredio. Uzeli su mi školu, ne smijem među djecu, jer sam opasna za živote njihove, jer sam slaba zdravlja, jer bolujem od bolesti takove, koja je opasna za život bližnjega. Koliki sa strahom izgovaraju ime bolesti ove, kao da će se okužiti već izgovorenom riječi, a meni, ah, meni je ono draža od svega blaga svijeta ovoga. Draga mi je, draga mi je i što me više razara, što me više iscrpljuje sve mi je više draža. Bože moj, Bog sam ovu mi je bolest dao, zato je volim, zato je cijenim kao predragocjeni dar Onoga, koji mene ljubi, i koga ja iz sve duše ljubim. I kad bi me izbacili ljudi iz sredine društva svojega, što bi mi naudili, bolest moja ovaj mili meni dar Božji ostala bi sa mnom. Bog bio bi sa mnom.

Kad se spomenem, da me bolest ova, koju mi je sam Bog dao čini nesposobnom za rad, onda mi nesposobnost moja i nerad moj nije teškoća, jer u tome gledam volju Božju. Tek se pitam, što je – koje je zvanje moje? – bez zvanja nitko ne može da bude. Tad mi rekoše – zvanje je moje biti bolesnik, a rad prema zvanju molitva i trpljenje. Neka rade oni, koje si za rad postavio, neka rade na slavu Tvoju u raznim organizacijama, i drugim poljima rada neka rade – mnogo rade za slavu Tvoju. Ja ću, Isuse moj, ja ću na svom bolesničkom ležaju, sakrivena od svijeta i ljudi vršiti onaj rad koji si za mene odredio – ja ću moliti i trpjeti. Molit ću, moliti za sve one koji rade, moliti bez prestanka, da dođe kraljevstvo Tvoje, da se vrši volja Tvoja, da se vrši volja Tvoja ovdje na zemlji kao i na nebu. I trpjet ću, trpjet ću rado sve što mi pripustiš, trpjeti za spasenje duša, za naknadu i zadovoljštinu Bogu nanesenih uvreda. O, Bože moj, da barem imam priliku trpjeti mnogo, mnogo. Malo je što mi daješ trpjeti, malo je znam, Ti gledaš na slabost moju. Bože moj, ja molim, vruće molim, daj mi više jakosti za trpljenje, a kad ova jakost bude, dat ćeš mi i više trpljenja. Moliti i trpjeti daj, Gospode, da dobro i mnogo moliti i trpjeti mogu, da ovaj rad moj skroviti, nevidljivi oku ljudskome, da ovaj rad moj velik, veoma velik bude, da tako učinim i ja mnogo za slavu Tvoju, za spasenje duša i da ja jednom vršeći ovako volju Tvoju sveta postanem.

Poslije II. razmatranja

Krist se je posve predao za Tebe, predaj se i ti posve Kristu. Dobri moj Isuse, Ti znaš koja velika želja, da se posvema predam Tebi, krije se u srcu mojemu. Ti je vidiš, Ti je znaš sam najbolje. Kako i na način koji da se predam Tebi? Isuse moj, Tvoja sam, tvoja cijela, evo me, čini sa mnom sve što želiš. Kako gorim, kako izgaram od želje, da iz ljubavi prema Tebi učinim štogod. Hoću da Ti dam sve što imam, već sam nebrojeno puta obnovila prikazanje ovo. Ali, Isuse moj, zar ima tako bijednog stvora kao ja što sam? Ja ništa, ništa nemam. Ovo malo što posjedujem nije moje. – Ti si mi to dao. Isuse, imam samo ljubav, radost i bol. I ovo, ovo sve imanje moje ja prikazujem Tebi i ono malo još života. Svu, svu i cijelu sebe prikazujem Tebi. Bože moj, Bože moj, kolika bi bila sreća i čast za mene, da se smijem žrtvovati za Te, za svete i velike interese Tvoje. Bože moj, obazri se na me, evo me – Tvoja sam i Tvoja hoću da budem. Tvoja sada i vazda i kroz svu vječnost.

Poslije III. razmatranja

Sve, sve Isusu za duše.

Ne znam kako da izrečem, ne znam kako da izrazim sve ono što bih htjela i što sam spremna učiniti, Bože moj, da prikažem Tebi za spasenje duša. Ne znam izreći jer ni riječi ne dostaje, nijema stojim i gledam u Tebe, u grudima mi vatra gori od želje, želje da se žrtvujem Tebi za spasenje mnogih, mnogih duša. Ne znam više ni govoriti, ni misliti, znam samo da Te ljubim i iz ljubavi ove sve, sve Tebi predajem. Evo me Isuse!

Poslije IV. razmatranja

Što ću uzvratiti Gospodinu!

Što ću uzvratiti Gospodinu? – što ja koja sam primila sve, a svojega nemam ništa? Što ću uzvratiti Gospodinu? Htjela bih, o Bože moj, Ti sam najbolje znaš što bih ja htjela. Želje su moje velike, velike – velike tako da ih ni riječima reći ne mogu – a sve ih mogu izraziti jednom riječi – ljubiti. O, Bože moj, koliko, koliko Te ja ljubiti hoću – Ti znaš – ljubiti Tebe neizmjerno. Ali ljubav, prava ljubav se djelima očituje – a gdje su djela moja? Gle, svaka skoro od revnih i dobrih duša danomice stupa preda Te, prinoseći Tebi djela ljubavi svoje. A ja? A ja, moj Isuse, gdje su djela moja? Ipak, ipak znam i ako ja ovako bijedna, moj bijedni ja u nemoći svojoj od sviju preda Te dolazim gorućom onom željom od ljubavi, željom koja pali, žeže – Bože moj, znam Ti me nećeš prezreti. Ti me ljubiš, iako sam malena, slaba i nesavršena, Ti me ljubiš. Iako ne mogu da Ti prinosim djela, prinosim Ti, Gospode, prinosim Ti ljubav svoju – veliku ljubav i želju da Te još više ljubim. Ah, Gospode Bože moj, htjela bih, kad bi to moguće bilo, htjela bih da Te ljubim više no Ti mene ljubiš. Prinosim Ti, Gospode, cijelu sebe sa svim onim što si mi sam Ti dao, jer od sebe nemam baš ništa. Što da uzvratim Gospodinu? Isuse moj, Ti si se sam predao za mene, evo me, evo me ja se sva i cijela ovaku kakova jesam predjem Tebi. Učini sa mnom sve što želiš.

+++

20. X. 1925.

Hvala! Isuse, Bože moj, hvala! Eto, to je sve, što u radosti duše svoje još izreći mogu. Isuse, Bože moj, hvala! Što si mi, Gospode, u ljubavi svojoj još više i bolje i ljepše dati mogao? Još samo umrijeti i doći Tebi u nebo! U nebo, Isuse moj, u nebo!

+++

6. XI. 1925.
Sve, sve Isusu za duše!

Isuse moj – Bože moj!

Radosna, radosno laćam se olovke, jer nije ovo namisao moja, već želja i molba velečasnog oca. Radosno kažem, primam se posla ovoga, da pišem o mirnom, lakom i veselom životu u prisutnosti Tvojoj – Isuse, Bože moj! Jer govoreći, govoriti mi je samo o ljubavi, o ljubavi velikoj, dobroti i milosrđu Tvojemu. Tek kako ću izreći sve ono što želim i što ja zaista izreći moram, kako, kad o dobroti Tvojoj govoriti – riječi mi ne dostaje i nesavršen je govor moj? Sama ja i ne znam i ne mogu ništa, zato govori Ti, Isuse, Bože moj! Ti govori, Ti naređuj, ja ću pisati sve ono što Ti želiš.

U nazočnosti Boga mojega

I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka (Mt 28,20).

Tko da dokuči ljubav, neizmjernu, beskrajnu ljubav Gospoda Boga našega? Tko da je dokuči, tko da je pojmi i shvati?

Postao je čovjekom jer nas je ljubio, živio je i radio među nama, jer nas je ljubio, trpio je muke strašne i umro je jer nas je ljubio. I slavno je uskrsnuo i na nebo je uzašao, ali nas nije ostavio, jer nas ljubi, jer nas još uvijek neizmjerno, neizmjerno ljubi. “I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ – zadnje su to riječi što ih Spasitelj govori uzlazeći na nebo. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta. Od dana onoga evo već dvadeseti teče vijek, On Spasitelj naš, Gospodin naš, Bog naš još je uvijek među nama s nama i u nama živi. Bog naš. Eno Ga u crkvama našim u svetohraništima u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Među nama živi, za nas moli, za nas sebe kao žrtvu nebrojeno puta dana svakoga nebeskom Ocu prikazuje. U srca dolazi naša kada goder poželimo. Zar ima ljubavi veće nego je ova? On, Bog naš svudašnji je. Mjesto i granice zar da Njemu granice stavljaju? Ne samo u crkvi, već svagdje i svuda On je s nama. Uz nas je na putu, u kući, u poslovnici, u školi, uz nas je u radu, u odmoru, u zabavi, u igri, svuda i svagdje i uvijek On je uz nas – Bog naš predobri. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka. Bog je s nama, a mi, mislimo li mi na neprocjenjivu ovu milost Božju, mislimo li mi na nazočnost, prisutnost Boga našega? Mislimo li to koliko je za nas sreća živjeti u nazočnosti Božjoj. Jesmo li pokušali udesiti život naš tako, da ne zaboravljamo na nazočnost Boga našega? – da dani života našega prolaze i teku uvijek u nazočnosti Božjoj?

O, da smo se kad god u dublje u to zamislili upoznali bismo bar donekle veličinu dara, što nam ga je Gospodin Bog dao. Upoznali svu slatkost i lakoću života duše, koja živi u nazočnosti Božjoj. Da češće mislimo na život duše u nazočnosti Božjoj, da se vježbamo živjeti u nazočnosti Boga našega, kako bismo lako provodili dane života svojega – i nevolje, i bolove, i žalosti i radosti. Koliko bi djela naša bila savršenija, govor biraniji, kretnje nježnije, odmor korisniji. Da se zamislimo duboko u dubine pojma – živjeti u nazočnosti Božjoj – upoznali bismo sreću najveću što je stvor Božji na zemlji postići može, jer je život duše, pravi praktični život duše u nazočnosti Boga svojega, makar i neznatna, ali ipak mala slika života u nebu. Nebo – ne stoji li zar sva sreća neba u gledanju i uživanju Boga? – u ljubavi? A duša koja provodi život u nazočnosti Boga svojega, ona ga očima duhovnim i gleda i sretna je i uživa u u dobroti i ljubavi Njegovoj boraveći svjesno časak svaki u Njegovoj blizini i ljubavi.

Mislimo, mislimo i mi više na život ovaj duše u nazočnosti Boga. Bog je s nama, tek treba i mi s Njime da budemo. Mnogo stoji do nas, do volje naše, do nastojanja našega. Vježbom makar i dugotrajnom, ali ustrajnom, ustrajnom mnogo to se postizava. Molimo Boga, da u dobroti svojoj ne gleda na slabosti naše, već da nam pomogne obiljem milosti svoje, jer bez milosti Njegove ništa, baš ništa ne možemo. Molimo vruće Gospoda da i naše duše uvede u život ovaj, život u nazočnosti Božjoj, jer ćemo tada istom upoznati pravu pobožnost, onu koja radošću puni srce, koja diže i bodri duh – pobožnost, pobožnost vedru i pravu prožetu žarkom ljubavi Kristovom, i spremnu za žrtve najveće u [slavu] Božju i spasenje duša.

Kad je Isus nazočan, sve je dobro i ništa se ne čini teško, a kad Isusa nema, sve je teško. (Nasljeduj Krista).

Život je duše u prisutnosti Boga našega život sreće, radosti i veselja, život rada i neprestanog rada – život sabranosti i molitve. Ali rad je ovaj, koji ne umara, sve slađi i miliji što ga duša više upoznaje. Živjeti u nazočnosti Božjoj znači duhom raditi, uvijek i neprestano raditi. Rad taj u tom stoji, držati dušu neprestano u nekoj sabranosti, lakoj sabranosti, ne skučenoj, već slobodnoj sabranosti. Moguće se u prvi čas pričinja nemoguće ili teško duh svoj držati bez odmora na uzdi, u trajnoj sabranosti. Ne, nije to nemoguće, a još je manje teško. Da mi sami silama svojim toga postići nikada ne bismo mogli, jasno je, jasno je svima, ali je milost Božja nama dana milost Božja djeluje u nama, milost po kojoj jesmo što jesmo, po kojoj možemo sve – prem sami ne možemo ništa. Po milosti ovoj spoznajemo nazočnost Boga našega, po milosti ovoj spoznajemo vrijednost i ljepotu života u nazočnosti Božjoj – po milosti ovoj i želja se u nama rađa, želja da provodimo dane života svojega u nazočnosti Božjoj.

Što znači živjeti u nazočnosti Božjoj? Što znači? Ta, uvijek, svagdje i svuda misliti na prisutnost Božju. Bog je s nama, Bog je uz nas, na činjenicu ovu ne smijemo ni časak zaboraviti. I u tom stoji rad duše ne dopustiti, da iz vidnog polja svijesti po kojoj križaju, nizaju se i uznemiruju spoznaje razne bez prestanka – ne ispane nikada spoznaja ova: Bog je uza me! Da bolje upoznamo rad, kojim treba duša da se bavi da ustrajat može u sabranosti promotrimo duše, koja praktično provodi život u nazočnosti Božjoj.

Sretne li duše! Već pojava njezina neki mir i vedrinu nosi. U očima čita joj se radost i spokoj duše veliki. Ništa joj nije teško, sve joj se čini lako – ispunja se ona lijepa rečenica iz knjižice Nasljeduj Krista: Kad je Isus nazočan sve je dobro i ništa se ne čini teško. Pratimo je jedan dan u molitvi, u radu u odmoru, u kući, na ulici, u društvu, u samoći, u radosti, u žalosti, u bolesti, opazit ćemo život punine i sadržaja – dane, štono se nizaju jedan ljepši od drugoga čineći divnu i skladnu sliku uzajamne ljubavi Boga prema duši i ljubavi duše prema Bogu.

Na pragu je dana novoga. Još spava, sad na prenut će se oda sna – otvorit će snene oči, a već na nju gleda i miluje je pogled Onoga, kojega ona ljubi, Onoga, koji nju ljubi – Onoga koji je uvijek uza nju, koji je ni časak ne ostavlja. Budi se i već joj je smiješak na usnama, već izgovara slatke riječi pozdrava – Isuse moj – Bože moj! Bože moj – sve moje! Pozdravlja radosno Boga svojega i prožeta živom vjerom, da je On u blizini njezinoj, uvijek da je u nazočnosti Njegovoj. U ovom je svjesnom uvjerenju sunula – spavala i evo se opet probudila. Bog je uza nju. Na ovu činjenicu nastoji ni časak ni časak da ne zaboravi. Diže se i pripravlja na jutarnju molitvu i razmatranje, sve šapućući želje svoje, osnove svoje i brige za dan cijeli Bogu svojemu, koji je uza nju. I moli ga uz molitve ine da i opet dana ovoga uz milost Njegovu može i smije boraviti u nazočnosti Božjoj, bolje i savršenije nego jučer, da ga danas više, mnogo više ljubi nego jučer.

Molitva je njezina izljev žara i ljubavi – prikazanje, veliko prikazanje same sebe, sa svim svojim sposobnostima i moćima Bogu velikome. Koliko je žara u pogledu oka njezina, kako joj trepti duša i srce od želje žive, od čežnje neodoljive da sebe žrtvuje iz ljubavi da trpi, da prikazuje, da radi za interese Božje. Za spasenje duša mnogih, mnogih. Svršila je jutarnju molitvu, i razmatranje, ali nije prestala moliti. Ta, ona i dalje opći s Bogom svojim u nazočnost kojega živo vjeruje – a općenje s Bogom nije li zar molitva? I sprema se u crkvu sv. misi i Pričesti svetoj, pa su joj sve misli upravljene Onome, za kojega stan u srcu svojemu pripraviti želi. Ulicom prolazi, ali skoro i ne opaža što se oko nje zbiva, ta, ona nije sama, Bog njezin uza nju je. Zgodi li se što god što svrati na sebe pažnju njezinu, ona o tom govori i priča Bogu svojemu, ta, On je uza nju.

U crkvi kod svete mise i svete Pričesti, kad se sjedinjuje najtjesnije s njime, Bogom svojim. On kad dolazi u srce njezino, gdje su riječi da iskažu ono što joj srce osjeća, što Mu šapuće i moli, moli vruće za mnoge, mnoge. Isus je u srcu njezinu. Radosno vraća se kući noseći Krista u srijedi srca svojega. Zahvaljuje mu na ljubavi i milosti velikoj. Razmišlja o poslovima, osnovama dana ovoga, ali je naučila uvijek i o svačem razmišljati tako, sve raspoređujući i govoreći Bogu, kojega nazočnost i osjeća i živo vjeruje.

I na rad se pripravlja moleći Boga za blagoslov i pomoć prikazujući Njemu kao žrtvu i molitvu rad svoj svagdanji. I radi, radi u nazočnosti Božjoj. Tek tu, u radovima raznim treba više ili manje nekog lakog naprezanja duha da spoznaja o nazočnosti Božjoj ne ispane ni časkom iz vidnog polja svijesti. Ovisi to o vrsti i načinu rada. Ako je rad i posao njezin u samoći, ako je uza to i posve mehanički, kod kojega duh ne treba da koncentrira na predmet rada (n.p. razni ručni rad) onda je posve lako uzdržati sabranost i radeći razmišljati o koječemu – u nazočnosti Božjoj, razmišljati i razmišljajući govoriti o brigama i osnovama svojim Bogu nazočnomu. On jedini najbolje nas razumije, najbolje nam može savjetovati – i najbolje utješiti. Ako je pak rad duševni, rad, kod kojega treba duh da radi, da se koncentrira misao i o predmetu rada (n. pr. čitanje, pisanje, predavanje i slično), onda treba malo više nastojanja i naprezanje duha da spoznaja o nazočnosti Božjoj ostane na površini. Tek u takvom slučaju laća se duša ono slobodnije, lake sabranosti – ne zalazi u potankosti razmatranja, kako joj je moguće kad duhom nije zaposlena, već radosno nastoji da joj uvijek u svijesti spoznaja stoji: „Bog je uza me“, a spoznaja ova ne priječi je u radu duševnom. Naprotiv, ona je diže, bodri i snage joj nove daje, da često uslijed rada teškoga ne klone. O, kako lako duša i čita i uči i piše i sastavlja uz svjesnu spoznaju Bog da je uz nju. Kad radi tako u nazočnosti Božjoj, koliko je njezin rad i bolji i savršeniji. Slično takovo naprezanje duha, da se uzdrži u sabranosti lakoj, da uzdrži na površini spoznaju o nazočnosti Božjoj potrebno je duši kad se nalazi u društvu već ili manjem, kad se govori o svačemu raspreda. Zar joj je teško, kad je u društvu s dvojicom ili trojicom ili više njiju imati svjesnu spoznaju da je još i On – Bog dobri u sredini njihovoj – On, kojemu treba najviše časti da se iskazuje. Treba li zar spominjati o njenom držanju, govoru i riječima, kad zna i vjeruje Bog, kojega ona ljubi, jako ljubi da je uza nju, da je gleda – i da je sluša? Gledajmo je u kući, na ulici veselošću, vedrinom, blagošću, ljubezljivošću i milinom svojom sve ona zadivljuje. I dokučiti i shvatiti mnogi je ne mogu, i mi tek ćemo je onda pravo shvatiti, kad bolje upoznamo ovaj život u nazočnosti Božjoj.

Gledajmo je u radosti, gledajmo je u nevolji, u bolesti. Ona pravo i ne zna za tugu i bol. Sve prima radosno od blage ruke Onoga, kojega ona neizrecivo ljubi – i kad je bol savlada u toliko, da joj suze naviru na oči, pogledamo li bolje vidjet ćemo kako igra smiješak sreće na usnama njezinim, a usne joj izgovaraju riječi: „Deogratias!“^[12]

Da nam je gledati u čas taki očima duše, vidjeli bismo kako je naslonila umornu glavu na Presveto Srce Spasitelja svojega. Njemu prikazujući bol svoju ne osjeća bola, već radost veliku ljubavi da može ljubav uzvratiti. A s večera, dan kad se za zavjesu noći sakriva – brižno ispituje savjest svoju, ispituje je li je ljubila danas više nego jučer, je li je pazila dostatno da nije moguće časak koji zaboravila na nazočnost Boga svojega. I hvali, hvali, jer hvale nikada u sreći svojoj dosta izreći ne može. O sretne li duše, koja je spoznala i naučila dane života svojega provoditi u nazočnosti Božjoj. Može li na zemlji da se postigne sreća još veća. – Biti uz Boga uvijek i svagdje, ljubiti i biti ljubljen, ta, to je već mala slika vječne sreće u lijepome nebu.

Promatrajući dušu ovu vidimo da je život u nazočnosti Božjoj zaista život rada, duhovnog rada – neprestanog rada, ali taj rad težak nije. Kako ga obilato, obilato dobri Bog nagrađuje. Za idealnim životom ovim u nazočnosti Boga našega treba da teži svaki od nas. Ne samo da teži, nije to dosta, treba nastojati i živo raditi na tom da život ovaj u nazočnosti Boga našega usvojimo, da postane svojina naša, da u naprijed dane života svojega ne provodimo prazne – da život naš bude zaista život u nazočnosti Božjoj.

+++

AMDG!
Sve, sve Isusu za duše!
Zagreb, 30, XI. 1925.

Moj Isuse! Mnogo je već dana i tjedana, a ja nemarna sam, lijena sam, a sve to ispričavam jedno riječi umornost. Umorna sam, zaista umorna sam do smrti umorna, mnogo, mnogo puta, a odakle umor toliki? Zar zaista od bolesti ili je pak tude jedna puna mjera lijenosti? Isuse moj, Ti si uvijek uza me, uvijek i svuda – o, koliko sreće živjeti u nazočnosti Tvojoj! I one dane kad posvema klonem svladana ovom čudnom umornosti, kad već ni govoriti ni misliti ne mogu, radosna sjedim ili ležim uživajući u spoznaji jednoj samo. Bog moj uza me je. Ja živim u nazočnosti Božjoj. Bože moj, pa kome je još ljepše nego meni? Umorna sam, a bolji je izraz ovdje lijena sam. Mnogo, mnogo sam već puta držala olovku u ruci spremna da pribilježim što god, pa redovito svladana umornošću ne napisah ni slova. Još i bolje tako, je l’ de, dobri moj Isuse, barem nikada živi nitko neće otkriti što sam pretrpjela u dane ove. A bilo je zgode nešto malo da trpim. Ono u Crikvenici – tko bi to opisati mogao? Pa prilike u kući? – tatina teška bolest.[13] Ah, Isuse, dobri moj Isuse, sve je to malo. Ja bih trpjeti, mnogo i jako trpjeti htjela, za duše, za mnoge duše. Ja bih Tebe ljubiti htjela, ljubiti jako, jako, više od sviju, ljubiti za sve one koji Te ne ljube. Trpjeti, trpjeti, iz ljubavi za spas duša trpjeti. Isuse moj, Bože moj, zašto ne daš da ja malo trpim, da i ja nešto radim za spas Tebi milih duša?

Znam, za veliki i teški križ preslaba su ramena moja, zato me štediš. O daj, o daj, Gospode, Bože moj, daj slabosti mojoj nešto od jakosti svoje, pa kad jaka tako Tvojom jakosti budem daj mi onda križ, daj mi onda trpjeti da smijem mnogo i jako, za spasenje duša mnogih, mnogih. Daj misionar da budem molitvom i trpljenjem, kad ne mogu da pođem putem onih gorljivih, revnih i velikodušnih duša, štono ostaviše sve da spašavaju duše. Trpjeti, trpjeti, Isuse moj, trpjeti za duše.

Malena sam, i hoću malena da ostanem, pa tako malena kako mogu da uzvratim ljubav Tebi, što mogu da učinim na slavu Tvoju, što za spasenje duša mnogih? Malena sam, Isuse moj, malena sam, tek su želje moje velike neizmjerno velike. Želje: ljubiti i trpjeti.

Božja nazočnost

+++

AMDG

15. XII. 1925.
Sve, sve Isusu za duše!
Isuse, dobri moj Isuse!

U svetoj nazočnosti Tvojoj treba da govorim i da pišem upravo o ovj nazočnosti Tvojoj – o životu, o načinu života u svetoj nazočnosti Tvojoj, Isuse! Kako da započnem, da nastavim i dovršim? Ja ne znam. I ne mogu, sama baš ništa ne mogu. Evo ima već tri nedjelje dana, iz dana u dan kako odgađam posao ovaj sve svladana umorom nekim. Upoznajem sve više nemoć i slabost svoju – tek ta nemoć niti me plaši niti me žalosti. Ti si sa mnom, uz me uvijek i svagdje. Ti ćeš mi pomoći, pa ako je sveta volja Tvoja da pišem ovo, što u Tvoje ime, moj Isuse, započinjem – bit će i dovršeno, jer Ti se često i slabima poslužuješ da izvršiš razna djela. A jer ovo nije tek moja samo želja i molba vlč. oca, radujem se, radujem se mnogo da nešto učinim prikazujući u slavu Tebi i za dobro duša – mnogih duša.

Da, dobri moj Isuse, gdje mogu i gdje mi se samo zgode pruže govorim i pišem (u listovima) o velikoj ovoj ljubavi i milosti Tvojoj – o ljubavi koja Te nuka da neprestano i svuda uz nas boraviš. Dakako i mi moramo nastojati da ne zaboravimo na ovu nazočnost Božju i prema tome posve reformirati način života svojega. Kad o tome govoriti ili pisati započnem sve me neki zanos zaokupi sveti i daha mi ponestane od žara ljubavi, u srcu što gori mojemu.

Isuse moj, često se već pojavila u skrovitost srca mojega želja ova, o velikoj ovoj milosti Tvojoj da iznesem opširnije mili svoje, kao odjek sreće, radosti i ljubavi, radosti i ljubavi, što si mi duboko usadio u dušu. Ne bih li tako nešto učinila na slavu Božju i za dobro duša? Nijesam se osudila bojeći se sama sebe. Time više sad se radujem, Bože moj, i hvalu veliku iskazujem Tebi jer vršeći volju drugoga ostvarit će se i skrovita želja moja. Ako sam dugo odgađala, dobri Isuse, oprosti. Sada me evo, spremna sam, započet ću, ali bez Tebe ne mogu ništa – s Tobom pako sve ja mogu. Pomozi Gospode!

Već sam iznijela neke misli svoje o životu i načinu života u svetoj nazočnosti Božjoj. Još mi je odgovoriti na dva pitanja: Kako sam došla do toga – kako sam upoznala život u nazočnosti Božjoj? Kada sam počela provoditi dane života svojega ovim životom radosti i sreće? Drugo: Kojim se radom i načinom to postizava – koje su vježbe za to potrebne i zgodne?

Treba da zirnem u dubinu duše svoje u razvitak duhovnoga života mojega – tamo ću naći odgovora na pitanje ovo stavljeno meni. Bilo je to od prilike prije tri godine. Ne sjećam se pravo dana, ali se spominjem teme razgovora s velečasnim ocem. U toku razgovora bila je spomenuta i „nazočnost Božja“. Nijesam odmah na to svraćala ni pozornosti, ni pažnje ni važnosti – ali se riječ ova svrstala često i često u red spoznaja, što se nizale u svijesti mojoj i za vrijeme molitve i razmatranja. Da – bivalo je to tako često, te mi se činilo da me riječ ova progoni. Danas, kad promatram prilike ove tvrditi mogu – bio je to glas milosti – tihi kucaji božanskog Učitelja na srce moje. Nazočnost Božja – trebalo je najprije sa sviju strana analizirati pojam ovaj – gledati u nj jasno, obujmiti ga posvema – bio je to zato predmet mojega razmatranja kroz više dana. O, razmatranja o nazočnosti Božjoj koliko svjetla, koliko vedrine, radosti i veselja koliko uniješe u dušu moju. Misli, lijepe misli i činjenice raspoložiše malu vatru ljubavi u srcu mojemu – raspoložiše oganj živi.

Upoznala sam sve više ljubav neizmjernu Božju i dobrotu preveliku. Bog dobri, koji je od stvorenja svih toliko dobra učinio meni i sada još čini, koji mi je dao, što mi je više dati mogao – sebe sama. Bog dobri, koji me i sada još presvetim tijelom svojim dana svakoga hrani – nije svima tim milostima i dokazima ljubavi zadovoljio. Još je htio više. On je uz me uvijek i svugdje. U tome ja sam tako uvjerena i meni je to tako jasno da mi je gotovo smiješno iznositi dokaze i tvrdnje. Bog je uza me uvijek i svagdje i onda kada mislim na to i onda kada ne mislim. O, velike li i neizmjerne ljubavi Božje koja me ni trena ne napusti ni časka ne zaboravi – tko da je dokuči? Ali pitat nam je istim pravom – tko da se ne zapali i ne izgori u žarkom ognju ljubavi Božje neizmjerene? I danas još kad mi se pričinja žar ljubavi u srcu da mi se hladi – mlakost kad hoće da se uvuče u dušu moju – razmatranje o nazočnosti Božjoj novim žarom, silom velikom razbukti vatru ljubavi u oganj živi.

O velike li i neizmjerne ljubavi Božje, koja me ni trena ne napusti ni časka ne zaboravi – tko da je dokuči? Ali pitat nam je istim pravom – tko da se ne zapali i ne izgori u žarkom ognju ljubavi Božje neizmjerne? I danas još kad mi se pričinja žar ljubavi u srcu da mi se hladi – mlakost kad hoće da se uvuče u dušu moju – razmatranje o nazočnosti Božjoj novim žarom – silom velikom razbukti vatru ljubavi u oganj živi. Plod, obilati plod razmatranja ovih uz oganj živi od ljubavi, što se raspalio u srcu mojemu bila je odluka velika što mi se daje – na nazočnost Božju.

Nazočnost Božja – Bog je uza me – spoznaja ova ne smije ni časka iščeznuti iz vidnog polja svijesti moje. Trebalo je prema tome urediti život moj. Molila sam vruće i mnogo božanskog Učitelja, da me nauči dane života mojega provoditi u svetoj nazočnosti Njegovoj. Da upoznam što i kako mi je reformirati moj život točnije i pozornije počela sam razmatrati samu sebe i način života mojega. O, Bože moj, koliko hvale osjetih u duši svojoj – velikoj dobroti Tvojoj da dugujem, kolika li se pojavi radost u srcu, kad upoznah da ovaj život u prisutnosti Tvojoj nije zapravo u životu mojemu ništa nova. Tek naiđoh na mnoge nedostatke uz koje je manjkala ona svjesna i hotimična spoznaja – hoću da živim u nazočnosti Božjoj – a time bilo je uskraćeno duši radosti mnoge – jer što je veća sreća za duše bijedne na zemlji no boraviti u blizini Tvojoj, Gospode Bože moj! Moje molitve i razmatranja moja nijesu li uvijek ugodni razgovor s Tobom, Bože moj!? Moje bilješke? Da je kome moguće kadgod zaviriti u njih – što bi našao? Uvijek i uvijek i doživljaji razni i misli i želje i osjećanja duše moje kazivani neposredno Bogu mojemu. Isuse moj, Bože moj! – tako sam počimala uvijek gledajući očima duše dragoga Spasitelja, kojemu sam povjerljivo otkrivala sve, što se krilo u srcu. Da, i to je bilo vrijeme – vrijeme uspomena dragih provedeno u nazočnosti Božjoj. Boravila sam sate i sate tako u nazočnosti Božjoj a da ni mislila na to nijesam. Danas više na veliko ovo blago na nazočnsot Božju ne zaboravljam zato i sreću neizrecivu osjećam.

Tražila sam dalje – u radu u školi – da na početku rada svakoga zazivam pomoć Božju – i za vrijeme rada uzdizala sam često misli svoje – Bogu svojemu. Tude, baš tude u poslu i radu naiđoh na nedostatke i poteškoće. Za vrijeme rada, a bilo bi to redovito rad duševni (učenje, čitanje, pisanje, predavanje, razgovor), zaboravljala sam na nazočnost Božju – ili bolje rečeno, spominjala sam se nazočnosti Božje tek od vremena do vremena zazivajući ime Isusovo.

Bog dobri sa mnom je uvijek i onda kad ja na to zaboravljam i ne mislim. Kako je dobar Bog. Zar i unaprijed da ne mislim na nazočnost Božju? Ne. – Odluka je velika i čvrsta niti trena jednoga ne smijem zaboraviti na nazočnost Božju.

Pouzdanje, neograničeno pouzdanje u milost Božju i pomoć nosilo me u vjeri živoj da se to postići može i ako se na oko teško čini. Ta, Bog dobri sve može – svemoguć je. Zar je čudno reći rješavati matematički zadatak – predavati fiziku i slično misleći na Boga? Pitala sam se i ja kako ću slušati matematička i fizička predavanja i misliti na Boga? Kako ću rješavati zadatke – tumačiti drugome, govoriti i čitati misleći na nazočnost Božju? Je li to uopće moguće? O da – moguće je i može se i nije to teško uz pomoć Božju.

Pitala sam Njega – Božanskog Učitelja: Isuse moj, nauči me kako mi je raditi, da u poslu u kom mi je duh zaposlen u kojemu moram koncentrirati misli svoje na točku ili predmet jedan – kako da ni trena ne zaboravim na nazočnost Tvoju? Mogu li zar raditi tako?

Ko pramen svjetla prodre kad u tamni prostor oku pruži jasnu sliku svega što se oko njega nalazi bje pogled oku duše moje jasan u onom što mi je činiti. Ta, nije potrebno za vrijeme rada razmatrati savršenstvo Božje – misliti je dosta samo na nazočnost Božju. Eto: riješit mi je matematički zadatak – Isuse, stoji preda mnom. On mi ga je dao i On želi da ga riješim. Stoji kraj mene da vidi kako ja radim – ako ne znam, On će mi pomoći. U mislima takim lako je biti u nazočnosti Božjoj i raditi.

Predavati moram. Tko me sluša? Isus, koji želi čuti što kako sam se pripravila za predavanje, kako ću govoriti onima koji trebaju da me slušaju. O, kad bismo uvijek mislili na nazočnost Božju, kako bismo se savršeno pripravljali na posao svaki. Za vrijeme govora misli govornik na one kojima govori, pa se prema tome služi izrazima i riječima. Što ću slušači odličniji, više on pažnje posvećuje govoru svojemu i na slušače svoje misli. A mene Bog sluša – zar da zaboravim na nazočnost Njegovu? Čitam – On sjedi kraj mene, ja Njemu čitam. Eto tako slično u poslovima i u radu duševnom. A u radu u kom je duh slobodan i misao nije vezana na predmet rada (ručni i razni mehanički radovi) o tamo je mnogo lakše. Može se misliti na nazočnost Božju, mogu se razmatrati savršenstva Božja – tek treba htjeti.

Počela sam uz milost i pomoć Božju, počela sam živjeti životom novim. Život je to rada, duševnog rada i sabranosti lake – rada neprekidna i neprestana. Ali rad taj ne umara. Dušu diže i bodri napunja je radošću i srećom. Od kako mislim na nazočnost Boga mojega, ne zamire smiješak na usnama mojim niti jenja radost u duši mojoj. I raditi je lako i trpjeti je lako – sve je lako, milo i ugodno u nazočnosti Božjoj. „Kad je Isus nazočan, sve je lako i ništa se ne čini teško – a kad Isusa nema sve je teško…“ kaže sveti Toma Kempenjac (Nasljeduj Krista: knjiga II. glava VIII.).

Ljubiti, ljubiti Boga i srcem svim i dušom cijelom – odgovaram svakome, tko stavlja upit koji je prvi i glavni uvjet, koja je vježba najpotrebnija – da se uvježba raditi misleći na nazočnost Božju – živjeti u nazočnosti Božjoj – ljubiti – ljubiti – ljubiti.

Ljubav prava, žarka i čista ljubav – ona sve hoće i sve može. Ništa joj nije teško. Ne plaši se napora i muke – ne žaca se žrtava – ne klone pred zaprekama i neuspjesima. Ona nosi dušu, bodri je, hrli naprijed, izmišlja najrazličitije putove, sredstva i vježbe da se dovine cilja za kojim teži.

A već pomisao sama na dobrotu Božju – na nazočnost Njegovu raspaljuje ovu ljubav u oganj živi. Ljubav onda raspiruje u duši onu želju veliku živjeti svagdje i uvijek u nazočnosti Božjoj. Ona sama izmišlja vježbe svemoguće i najrazličitije, kojima se vježba živjeti u nazočnosti Božjoj. Ona drži neprestano duh u nekoj lakoj sabranosti – ljubav [prema] Bogu, ljubav ona čini da nije težak ovaj rad – neprestani rad duše – koji ipak dobar dio naprezanja i nastojanja zahtijeva.

Zato kad govorim o raznim vježbama, kojima se učvršćuje život u nazočnosti Božjoj tvrdim prije svega da je izbor vježbica raznih i raznih i način vršenja posve slobodan. Nešto, što se ne može općenito odrediti – svakoj duši što je zasebno.

Individualno – prema svojim mogućnostima, prema svojim sposobnostima, prilikama i okolnostima može svaka duša vježbice da si odredi. Tu će se pokazati ljubav. Prema njenome stepenu, stepenu ljubavi, provodit će se praktično u život vježbe razne. Prema stepenu ljubavi ove potencirat će se revnost u vršenju volje Božje i nastojanje živjeti u nazočnosti Božjoj.

Vršeći vježbe razne polako, ali stalno i ustrajno može se doći do žuđenoga cilja. Dakako uz veliku milost Božju. Ali Bog pomaže posve sigurno, kad je ljubav velika a volja naša jaka. Vježbica ima raznih i preraznih. Navest ću neke onako kako sam si zamišljala ja – pogledom moje duše – nagonom moje ljubavi prema prilikama u kojima živim. Red, kojim iznosim nije stalan. Nizat ću ih onako kako će se same pojavljivati u svijesti.

N. pr. Kad se probudim na osvitku dana svakoga pozdravljam Boga svojega, koji je uza me i molim ga vruće da mi udijeli milost opet danas dan sprovesti u nazočnosti Njegovoj. Kad god otvorim vrata koja bilo gdje i bilo kada sustanem tren – pozdravim u duši „Hvaljen Isus“ ili „Hvaljen Bog“ i pustim da najprije uđe ili izađe On – Bog moj koji je uza me. Kolikom radosti, kako sigurno i bez straha ulazi se i izlazi kad je Bog uz nas. Kad izlazim na ulicu (ili na put) prekrstim se svaki puta i molim Isusa da me prati. Kad sjedam za stol ili sama ili u društvu među mnogima postanem na čas moleći Isusa da sjedne On prije – da bude uza me. Kad sretnem osobu koja bila mi je draga ili ne draga radosno treba da je pozdravim, gledajući Boga koji mi dolazi u susret. Ako me tko bilo što zamoli, zar bih mogla uskratiti – kad me to Isus moli. Kad god čujem zvono ili na kućnim vratima, ili u crkvi ili kad sat odbija sjetit se hoću ili na posebni način zahvaliti Bogu što dopušta da i ja živim u svetoj nazočnosti Njegovoj. Sve što mislim i o čem razmišljam sve to treba da bude u formi takvoj, kao da govorim Bogu, koji je kraj mene i sluša.

Na početku rada svakoga moliti Boga, koji želi da to sad radim, da prima rad ovaj kao radosnu žrtvu za slavu Njegovu. Moliti ga napose da to radim u nazočnosti Njegovoj pod budnim okom Njegovim. I najteži posao kao da je lagan kad se misli njime vršiti volju Božju – Bogu kad se prikaže – i u prisutnosti pod nadzorom Božjim da se izvršuje.

Kad radim koji mehanički rad a sama sam u sobi što više da razmišljam i da se divim savršenostima Božjim. U radu duševnom nastojim na što lakši način da sprovađam rad misleći na nazočnost Božju – na što lakši način kažem, da se duh ne umori, pa da time zanemarim dužnosti svojega staleža – jer je Božja volja sigurno savjesno vršenje svojih dužnosti. Rad je ovaj u mnogih razni. U mene je škola, slušanje predvanja – predavanje, tumačenje, ispitivanje. Sada, od kako sam bolesti radi na dopustu, sav mi je duševni rad razmatranje, molitva, čitanje, pisanje – i često i često rješavanje matematičkih, geometrijskih i fizičkih zadataka (zadaće mojim sekama). Evo kako je to lako raditi u nazočnosti Božjoj. Seka me moli da joj riješim zadaću. Isus me moli da riješim taj zadatak, zar mu mogu odbit molbu? Rješavam, a On to gleda i promatra – a ja se radujem da mogu Njemu nešto učiniti. Čitam – razmišljam si – Isus je sa mnom – ja Njemu čitam. Pišem Bogu na slavu ono što On želi i što mi On sam diktira. Molim, razmatram s Isusom, koji je uza me razgovaram. Ali, kako je sve lako u nazočnosti Božjoj.

A kad sam u društvu s mnogima, kad s kime razgovaram ili razgovor slušam, mislim uvijek – i Isus je još s nama. I razgovor ovaj sluša. Trebam li ja govoriti pitam ga govorom nijemim, govorom duše, što ga samo On razumije, pitam Ga što je potrebno i što je dobro da kažem.

Vježbice ovako raznih može duša svaka da si odredi, posve slobodna prema prilikama svojim. Tek raditi treba ustrajno, ustrajno.

Sve radom – jedno za drugim treba da se učvrste tako da budu sastavni dio živovanja i rada, ako se više bavimo ne smijemo zanemariti onu drugu prvošnju – moramo nastojati sve da bude proživljavanje – neprestano proživljavanje. Ljubav pak, ljubav koja daje energiju duši u radu ovom neprestanom, koji se nimalo prekinuti ne smije – ona sve nove načine i nove vježbe traži – i neumorni se nikada jer je Onaj kojeg ljubi neizmjerno dobar, velik i Svet – Bog naš.

Život u nazočnosti Božjoj rad je duha, rad neprestan i neprekidan. Zar da se plašimo rada ovoga za kojega odmor ne postoji? Ta, živjeti u nazočnosti Božjoj – držim – najveća je sreća, što je čovjek na zemlji ovoj postići može.

Za postignuće cilja ovoga potrebna je u prvom redu ljubav, velika ljubav, zatim treba rada – ustrajnoga rada, volje čvrste i nepokolebive – a povrh svega neograničeno pouzdanje u pomoć Božju. Da sami, svojim moćima to postići ne možemo, mislim da je svima jasno. Ali ne smijemo promatrajući slabost svoju klonuti, jer je Bog svemoguć. Puni neograničena pouzdanja u pomoć, milost i dobrotu Božju postići sve možemo što želimo.

Treba da molimo Boga za ustrajnost u radu. Jer ne ide to tako brzo i lako. Uvijek i uvijek nalazi se novih zapreka u slaboći našoj. Ispitivajući savjest svoju često ćemo naići na časove u kojima smo zanemarili ili zaboravili misliti na nazočnost Božju. Ali nas to ne smije zadržati na gorljivom putu na gorljivom putu nastojanja – već obratno, odluku treba da stvorimo da ćemo življe i budnije paziti i gorljivije nastojati i više moliti milosti u Boga.

Duša jedna, kojoj sam govorila i pisala o životu u nazočnosti Božjoj – ovako mi jednom reče: „Pa ja to nikada postići neću. Tri i četiri dana ide lijepo i lako, onda sam sretna i presretna i sve mi je lako vršiti – a onda opet dođe dan kad mi je teško – kad zaboravim na nazočnost Božju – drugi dan još gore, onda više i ne mislim, jer mi se čini da to nikada postići neću.“

Zar da odmah klonemo na putu. Polako, strpljivo, ustrajno – ta, uz nas je Onaj koji sve može. Ako klonemo jedanput i drugi put i deseti i stoti puta, počnimo uvijek novim žarom iznova. Bog dobri neće našem nastojanju, ustrajnom nastojanju uskratiti pomoći svoje. Pa što ne postignemo na zemlji, jer je čovjek čovjek, pun slaboća i nemoći, postit ćemo konačno i u najsavršenijoj formi u nebu, za koje se treba već na zemlji pripravljati. Radujmo se, Bog je među nama!

Kada će doći onaj čas žuđeni – Bože moj?

+++

15. XII. 1925.

Dobri moj Isuse!

Ovo za odmor malo primih olovku u ruke, da Ti kažem, da Ti pričam, što već ionako šapćem Tebi bez prestanka i dane i noći čitave. Za odmor kažem, jer nagomila se mnogo da im svršim do Božića. Već nekoliko dana 12 do 14 sati dnevno radim, pletem sve razne haljetke od vunice – i koješta slično. Kako ću još dugo izdržati u poslu takvom ne znam, a ja ipak obavljam to u radosti veselju i pjevajući. Pjevam si pomalo božićne pjesme i zabavljam se radosna u duši s Tobom Isuse – mali Isuse!

Toliko se radujem i tako mi je lijepo. Kad sve onako od rada u leđima i prsima dobro boli. Bogu hvala, nitko to ne vidi. Mjestim se samo kojekako, radosna da makar ovo malo i neznatno trpim kad mi više trpjeti ne daš. Isuse, a najradosnija sam kad izbacim krvi što se u zadnje ove dane vrlo, vrlo često zbiva. Kad svježa krvca moja onako lijepo crveni, zakuca mi srce od radosti, iako me često ledeni znoj smrtnoga straha oblije. Radujem se i radosna srca prikazujem Tebi, Bože moj krv srca mojega – dokumenat moje žarke ljubavi za Tebe i za duše. Isuse, ja Ti uvijek krv moju prikazujem za spasenje duša – svu, svu moju krv prikazujem Tebi za spasenje duša – za radost Tvoju, za slavu Tvoju. Bože moj, ja Te ljubim jako, jako ljubim. Radujem se što nitko od mojih ne zna da opet krvarim, ta, ja vrlo dobro, zdravo izgledam pa tko da i vjeruje bolesti.

Isuse moj, dane, proživljavam bili bi teški, strašni bi bili, da nijesi Ti u nazočnosti mojoj. Evo, toliko žele od mene da im svršim to ne znam bili sve to mogla radeći i dane i noći čitave. Bit će, znam krivo onima, za koje ne svršim, a ja i ne mogu raditi više – od osam ujutro pa do ponoći s prekidom moguće od sat, sat i pola. A s druge strane hoće da me učine bolesnijom no jesam. Ako zakašljem, ako učinim nekoliko koračaja po sobi, odem ti iz jedne sobe u drugu načasak samo, već tata, dobri moj tata čitave propovijedi drži kako bih trebala čuvati svoje zdravlje. Mnogo je zabrinut za mene. Zaista, Isuse moj, najteže mi je od svega, što me ne puste svaki dan na sv. Pričest – u crkvu. Istina, često i često, skoro svaki dan uspije mi izmoliti dozvolu, čekam više puta i do deset sati, ali ima i taki dana (kao danas n. pr.) kad su sve molbe uzalud. Velika zima i gusta magla – pa Danica nikuda iz svoga kuta. Teško mi je, zaista mi je teško, pa se moram junački svladavati, da me ne obuzme zlovolja i mrzovolja, da i oni u kući ne osjete težinu koja meni pada na srce. Danas, da svladam suze, počela sam iza glasa pjevati. Za tobom mi vene duša! – i sve redom božićne pjesme, a kako se to rijetko, vrlo rijetko čuje da Danica pjeva glasno došao je tata zadovoljno govoreći: „Oho, šta to znači da pjevaš? A ja sam mislio da se ljutiš na mene što ti nijesam dozvolio izaći.“ Isuse moj, i takove žrtve od mene tražiš, a ja Ti ih iako bolna srca krvareći od bola, ipak radosno i pjevajući prinosim. Isuse moj – što još želiš od mene?

Isuse moj! Isuse moj!

Ne znam – ne znam i ne istražujem što si još naumio sa mnom. Ja samo jedno žudim i želim – ljubiti Tebe, jako, jako, najviše, natjecat se u ljubavi i s nebom i sa zemljom cijelom. Ljubiti i u svemu vršiti volju Tvoju svetu. Trpjeti i spašavati duše – dati sve, sve za Tebe, Gospode Bože moj. A smijem li ja iznijeti čežnju duše svoje? Gospode, zar ćeš se oglušiti? I dane čitave i noći duge, jer ja vrlo malo spavam, već mjeseci nekoliko neprestano i neprestano šapućem Ti jedno te isto. U nebo! – Isuse moj, u nebo! Kada će doći onaj čas žuđeni? Znam, znam, uvjerena sam čvrsto da mi nebo neće izbjeći – tek, Isuse moj, ja bih što prije htjela u nebo. Kad pomislim još 100 ili 1000 godina da živim, šta je to prema vječnosti, još bih uvijek dobro u nebo prispjela, ali je u meni ova čežnja za nebom tolika, baš u ove zadnje dane te svaku večer skoro plačem u čežnji za nebom. Kako su mi neizmjerno dragi dani kad mislim na nebo. Još jedan čitav dan – evo i suze mi se javljaju na očima. Isuse, Isuse moj, u nebo, u nebo hoću. Kada ću Te gledati onako kako želim, kada ću Te ljubiti onako kako želim? Kad ću Ti se klanjati, kada ću Ti se moliti – onako kako se to samo u nebu može? Kada ću ostaviti zemlju i tijelo pa poletjeti u nebo? Kada ću biti sveta od blizine i svetosti Tvoje, Gospode? Kada ću u nebo? Kada će doći onaj čas žuđeni – Gospode moj – Bože moj!? U nebo – u nebo, što prije, što prije u nebo! Ali ne moja, Gospode, Tvoja neka se vrši volja sveta. Kada Ti budeš htio, ja sam spremna.

+++

31. prosinca 1925.
Isuse moj – dobri moj Isuse!

Zadnji je evo dan godine ove – godine svete – 31. prosinca 1925. Još samo 2 sata i pasti će teška zavjesa prošlosti da sakrije za sobom godinu ovu, godinu 1925.

O koliko mi se vrzu misli – koliki proživljeni časovi obnavljaju se u mašti. Pitam se promatrajući sve ovo pitam se što sam radila? – Što sam učinila? – Što sam mogla i što sam morala uraditi? Isuse moj, Bože moj, što da si odgovorim na pitanja ova? Bojim se, zaista se bojim odgovora ovih. Ti, dobri Isuse, Ti samo šutiš i strpljivo čekaš dok se popravim. O, Bože moj, kako bih ja htjela biti dobra, dobra, kako mnoge i mnoge svete duše – još mnogo bolja od drugih. Ljubiti bih htjela više od sviju.

Minula je opet godina jedna, minula je, ali je meni ostavila mnoge i premnoge dokaze ljubavi Božje – ljubavi neizmjerene. Donijela mi je milosti mnoge, mnoge, kako da zahvalim za sve dobroti Božjoj. Moj Isuse, Bogu hvala! U početku godine ove 1925. bila sam u Topolšici na krevetu. Izmjenice bivalo i bolje i gore. 22. IV. primila sam sv. sakramenat umirućih nakon velikih provala krvi. – 30. V. vratila sam se u Zagreb. U rujnu putovala sam u Crikvenicu da nastupim u službu. Već nakon 8 dana vraćam se kući, sve kao bolesnik – ne radeći zapravo ništa. Tako su mi prolazili dani. Što sam uradila za spasenje duša i za slavu Božju? Bože moj – Bože moj! A moja želja vruća, želja za spašavanjem duša? Za žrtvu prikazah Ti toliko puta cijelu sebe – kao žrtvu najveću – posvemašnju. Isuse, zar zaista nećeš ove žrtve moje? Htjela bih Ti još toliko toga reći danas, dobri moj Isuse, htjela bih Ti iskazati toplu hvalu za mnoge i mnoge milosti što si mi ih dao, htjela bih Ti govoriti o ljubavi, htjela bih Ti iznijeti odluke moje velike za godinu novu i nove planove – sve bih to htjela, ali umor nekakvi silni i neodoljivi ne da mi dalje. Ali s ovime hoću da završim godinu ovu svetu. Moj Isuse, ja Te ljubim, jako, jako ljubim, ali hoću da ova moja ljubav još veća, mnogo veća bude, Isuse moj, najveća. Ti pomozi! Isuse, evo me opet da sebe cijelu – i zdravlje i bolest i život i smrt,[14] sve što jesam i što imam prikažem Tebi za ljeto novo – Tebi, pa čini sa mnom što je volja Tvoja sveta.

I srce ne da, a da Ti ne spomenem ovu silnu težnju, čežnju neizmjernu – Isuse moj – u nebo, što prije u nebo! Ne mogu više. – Isuse moj, za sve, za sve Bogu hvala! Bogu hvala! Gospode moj – Bože moj! Isuse!

Moj Isuse – Bože moj!

Evo prve misli moje u Godini ovoj upravljene su Tebi. Da Ti govorim o odlukama mojim Isuse, ja Ti ih govorim i stavljam u okrilje i zaštitu Tvoju, ali pisati ne mogu – umorna sam, strašno sam umorna. Ne znam odakle je i što znači umor toliki. Ta, ni olovku ne mogu držati u ruci. Ipak, skupit ću još toliko snage da Ti napišem: „Moj Isuse, ja Te ljubim, jako ljubim, a želim i hoću ljubiti Tebe još više – mnogo više.“

---

[1] Ad maiorem Dei gloriam. – Na veću slavu Božju!

[2]Katica Katarina Dušić. Bila je aktivna u katoličkim organizacijama, posebice u Svezi hrvatskih orlica gdje s Maricom Stanković bila u vodstvu.  Kasnije je ušla u red Kćeri Božje ljubavi i kao časna sestra veoma se zauzimala da se očuva spomen na Danicu Širolu u čiju je svetost bila posve uvjerena.

[3]Katarina Katica Dušić.

[4]Mira Širola, Daničina sestra.

[5]Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[6]Danica Kaurić.

[7]Katica Katarina Dušić.

[8]Kako smo gore rekli Danica rado ponavlja riječi.

[9]Katarina Katica Dušić, Daničina prijateljica radila je i pri policiji za maloljetne prijestupnike. Kasnije je postala redovnica Kćeri Božje ljubavi i dobila je ime s. Franciska.

[10]Sveti Ignacije Lojolski, osnivač Družbe Isusove, isusovaca.

[11]Danica, obavljajući duhovne vježbe, donosi svoje bilješke nakon svakog razmatranja. Ona razmatra „perom“ i sve ostavlja čitateljima kao dar.

[12]Bogu hvala!

[13]Stjepan Širola, Daničin otac,  bolovao je od tuberkuloze. Umro je sedam dana poslije Danice.

[14]Danica će umrijeti 2. rujna 1926.