Pater Rupert Rozmarić, OFC

1. veljače 2022.

Peti dio

ANĐEO  BOLESNIH  I  UMIRUĆIH

PASTORALNA  SKRB ZA BOLESNIKA

Franjevačka crkva i samostan u Slav. Brodu gdje je p. Rupert najviše razvio svoj apostolat među bolesnicima

Došli smo do područja na kojem se p. Rupert najviše istaknuo kao požrtvovni dušobrižnik, pogotovo u drugom dijelu svoga svećeničkog života: bio je to apostolat bolesnika, skrb za njihovo duhovno dobro i vječno spasenje. Taj je vid pastoralnog djelovanja p. Ruperta najviše došao do izražaja za vrijeme njegova drugog boravka u Slavonskom Brodu od 1975. do 1984. godine.Bila su to upravo čudesa od ljubavi što ih je svojom revnošću ostvarivao. Svi su to znali cijeniti, a nadasve brodski župnici koji su, kad je iz Broda otišao, tražili njegove poglavare damu dopuste dolaziti nekoliko puta godišnje na par tjedana da obilazi bolesnike do kojih oni nisu uspijevali doći. O njegovom apostolatu bolesnika postoje mnoge izjave i sjećanja osoba koje su tome bili svjedoci. No, najdragocjenija svjedočanstva doznat ćemo tek u vječnosti od brojnih bolesnika i umirućih koje je opremio za posljednje  putovanje i otpratio ih do nebeskih vrata pripremivši ih po svetim sakramentima za sretan prijelaz u vječnost. Oni bi nam sigurno puno toga mogli pripovijedati. Iako nemamo njihovih svjedočanstava možemo si lako zamisliti s koliko su zahvalnosti i utjehe primali njegove duhovne usluge, njegovu brigu koju im je iskazivao u teškim trenucima bolesti i u časovima očekivanja prijelaza u vječnost. Njegova skrb za bolesnike,starce, umiruće, postala je nadaleko poznata pa je tako dobio i nadimak „anđeo umirućih“.

Mnoga svjedočanstava upravo su iz Slavonskog Broda gdje je bolesnički  apostolat  p. Ruperta došao najviše do izražaja. Prvi koji ćeo tome nešto reći jest o. Domagoja Šimunovića kojije u to vrijeme p. Rupertu bio redovnički poglavar kroz svih devet godina njegova drugog boravka u tom slavonskom gradu.

Očitovanje vjere u Euharistiju na javnim mjestima

„Bolesnici, bolnica, to mu je bilo na prvome mjestu u njegovu apostolatu“, pripovijeda o. Domagoj: „Kako nije mogao sve bolesnike obići na prve petke, mene je zamolio bih li ja obišao neke u obližnjim selima. Kad bih im došao, ljudi bi me odmah pitali: ‘A gdje je pater Rupert, što je s njime, zašto on nije došao?’ Osjetili su oni da je on imao sasvim drugi pristup bolesnicima nego ja, mada sam se isto trudio da budem što ljubazniji. Vodio je brigu o svakom bolesniku. Znao me navečer pitati: ‘Jesi bio kod ovoga, onoga, kakvo je stanje kod njih?’ itd. Tu je i onaj zanimljiv detalj koji su svi zapažali: kad je nosio Presveto, na biciklu je naprijed na svjetlu uvijek imao cvijet. Bilo je to njegovo hrabro očitovanje vjere u Kristovu nazočnost u Euharistiji na javnim mjestima kao što su to bile ulice grada.“

„I liječnici su ga cijenili. Međutim, bilo je i onih koji su znali okretati glavu kao da ga ne vide. Njega to nije smetalo. Ja sam mu znao reći: ‘Pazi, Ruperte, budi malo oprezniji!’Jer liječnici jesu bili za to da dolazi u bolnicu, ali malo opreznijeda ne bi nekoga iritirao. Ali to njega nije smetalo. Na njemu se vidjelo da puno ne drži do tih liječničkih primjedbi. Njegov je stav bio: iritiralo, ne iritiralo, ja moram doći do onih koji žele ispovijed, pričest, pomazanje.“

Imao je posebnu karizmu za rad s bolesnicima

„Za prve petke obilazio je bolesnike u gradu i izvan grada“ nastavlja dalje p. Domagoj: „Ja sam odlazio u Vrbu i Ruščicu, a on čak u Kanižu, što je prilično daleko. Znali su ga u okolnim selima, jer se za njega pročulo, pa su ga često zvali. I nije mu bio problem otići biciklom i 15 kilometara tamo i toliko nazad, bila kiša ili vrućina. Kad je otišao iz Broda nas dvojica franjevaca nastavili smo obilaziti bolesnike, ali nismo mogli napraviti što je on radio. To nije bilo pitanje samo vremena, da ne bismo mogli odvojiti dva-tri sata za bolesnike, nego je bila u pitanju karizma, sposobnost da to čovjek obavlja. I ljudi su to zamjećivali pa bi koji puta znali reći: ‘Ajde dobro, kad ste već došli, onda me pričestite’. A kad bi pater Rupert dolazio, onda to nije bila samo pričest ili ispovijed, nego  je on donosio tim ljudima nešto posebno. Pokušao sam i ja s njima porazgovarati, ali sam odustao, nisam htio biti nasilan. Jednostavno sam vidio kod njih neko razočaranje, kao da sam im čitao  na licima: ‘To nije pater Rupert’ – onda to više nije to. Tako je naš pohod bolesnicima po kućama dosta opao. Pater Rupert je vodio i popis posjeta bolesnicima. Sve je to zabilježeno u nekoliko velikih knjiga koje se čuvaju u brodskom samostanskom arhivu. U te je knjige bilježio, križao, pisao različitim bojicama, navodio opaske, upozorenja kao primjerice: ‘Ako idete tu i tu, budite oprezni, roditelji su prosvjetni radnici nemojte ulaziti unutra; tu je pravoslavka itd. itd.’ On je to veoma pedantno vodio“, završava svoja sjećanja p. Domagoj.

Stigao u bolnicu prije unesrećenog

S. Blaženka: „Kada je pater Rupert po drugi puta došao ?na službu u Slavonski Brod, bilo je to 1975., bila mu je povjerena briga za bolesnike(!). Biciklom bi obilazio bolesnike u bolnicama i kućama. U vrijeme komunizma nije se smjelo nepozvan ući u bolnicu i prići bolesniku. Ali kad ga se pozvalo, tada je bio brz i ‘učinkovit’. Ako se neki od bolesnika u sobi ne bi dao nagovoriti na sakrament, p. Rupert bi bdio na koru samostanske crkve i molio za obraćenje grešnika – to su pričala braća franjevci.Jednom je došao na vrata bolničkog odjela i tražio jednog bolesnika. Sestra mu tvrdi da toga tu nema. No on ne odustaje. Kad je otišla po knjigu bolesnika da mu dokaže, upravo su unosili traženoga u bolnicu. P. Rupertu su naime javili da je dotični nastradao u nesreći i on je pohitio u bolnicu da mu donese utjehu sv. vjere i stigao je prije njega!“

Bolesnici opskrbljeni

O. Gracijan Biršić: „Kada je bio u samostanu u Klanjcu, imao je svoj motor i obilazio je bolesnike. Bio je veoma požrtvovan redovnik. Za njega nije bilo zapreke, bilo da je kiša lijevala ili snijeg padao, on je sa svojim motorom išao bolesniku.Kad je bio premješten u koje drugo mjesto, to je značilo da su tamošnji bolesnici opskrbljeni.“

S radnicima kroz podrumske prostorije do bolesnika

Dragica Sadlo: „U Brodu su mnogi bolesnici umirali bez sv. sakramenata jer je bolnica imala svoje uredovne dane i sate kada je dopuštala posjete. U bolnicu se nije moglo doći svaki dan, već samo srijedom i nedjeljom. Ni p. Rupert, kao svećenik nije imao nikakve povlastice, jer smo još uvijek bili u komunističkom režimu. Ali je pater Rupert bio ustrajan. Potrebe bolesnika bile su mu preče nego zabrane i kruti dnevni red. Često je znao biti s odjela udaljen. Ali on za to nije mario;  znao se priključiti radnicima i s njima kroz podrumske hodnike doći na odjel i do bolesnika koji je tražio sv. ispovijed.U listopadu 1984. godine o. Rupert dobiva premještaj u Krapinu, ali na zamolbu brodskih župnika svaki treći mjesec dolazi u Brod na 20 dana kako bi obilazio bolesnike, njih nekoliko stotina.“

„Kako je moja majka bila dugo vremena šlagirana, pater Rupert je dolazio u moju kuću svakoga prvog petka. Premda na neko vrijeme zapriječen, posjetio ju je uz ne male žrtve tri tjedna prije smrti.  Kad je došao reče: ‘Morao sam doći jer mi nešto govori da to učinim.’ Bio je to njegov posljednji posjet mojoj majci.Njega nije smetala ni kiša, ni snijeg, ni velika vrućina, ni kamenje koje su na njega u Strossmayerovoj ulici bacali neodgojeni dječaci, ni blato raskopanih ulica kada je morao nositi bicikl na ramenima. Živio je i izgarao za duše.“

„Kad bi došao nekome u kuću noseći sv. Pričest, pater Rupert ne bi sjeo nego bi kleknuo izražavajući tako svoju vjeru u Kristovu nazočnost koji je s njime došao pohoditi tu kuću, što bi veoma pobudno djelovalo na ukućane. Njegova bliska suradnica u apostolatu bolesnika bila je gospođa Danica Grubišić. Kod nje se nalazio popis nekih 700 bolesnika koje je p. Rupert obilazio donoseći im sv. sakramente. On je stalno bio u pokretu, od jutra do mraka, po svim vremenskim (ne)prilikama.“

„Pomazao bi i Turčina!“

S. Klaudija Đuran: „Kad je ponovno bio premješten u Slavonski Brod 1975., svi su se slagali u jednom: pater Rupert je nenadmašiv apostol bolesnih. Govorili su da se trudio da ni jedan umirući ne umre bez sv. sakramenata, posebno ne bez svetog ulja te su se dobrohotno šalili da bi pomazao i ‘Turčina’ samo da mu spasi dušu. Svaki dan je posjećivao svoje bolesne prijatelje, bez obzira je li sunce pali, vjetar šiba, ili kiša lije. Jednom sam bila kod svoje majke. Prolazio je njezinom ulicom, kao obično, na biciklu. Bilo je vruće, ali on je bio u redovničkom odijelu. Bicikl mu je bio okićen cvijećem, znak da je nosio Isusa. Nije navraćao, jer je već bio kod mame prije moga dolaska.“

Svaki dan u župi po adrese bolesnika

S. Nada Mifek: „22 godine živjela sam u Slavonskom Brodu i radila u župnoj kancelariji te sam patra Ruperta prilično dobro poznavala. Kontakti s njime bili su svakodnevni jer bi svako jutro dolazio u župu da pokupi ceduljice s imenima i adresama bolesnika koje je trebalo obići. Obilazio je bolesnike u kućama i u bolnici, a služio se svojim biciklom. U bolnicu nije bilo uvijek lako ući, jer je bilo ljudi drugih mišljenja i uvjerenja, no pater se nije dao smesti. Po pričanju ljudi, potjerali su ga jednim stubama, a on je drugim stubama došao do bolesnika. Ali imao je on i pomoćnike za ulaženje u bolnicu. Na primjer: jedna je gospođa znala telefonirati u župu: ‘Sestro, moj zet je danas dežurni, pater Rupert može doći u bolnicu.’ Bio je zahvalan i za najmanju uslugu. Običavao je reći: ‘To vam neću zaboraviti ni na rajskim vratima’. A posebno bi me razveselio kad bi ispod habita izvukao torbicu s Presvetim i blagoslovio me.Dok je pater Rupert bio u Brodu, nije mogao otići u vječnost nitko bez sv. sakramenata, osim ako se sam nije do kraja zanemario, a pater nije saznao za njega.“

Imao dar taknuti i najokorjelija srca

Dr. Branka Majdandžić: „Pater Rupert nam je dolazio redovito u bolnicu, a i mi smo ga zvali kad su bili neki hitni slučajevi. Imao je dar da zaista ohrabri bolesnika i da takne i najokorjelija srca. Tako sam ga pozvala bolesniku koji je umirao od raka. Živio je daleko od Boga i Crkve, drugi puta ženjen, u civilnom braku. Kad je pater Rupert došao, odvedoh ga do sobe i rekoh da leži na četvrtom krevetu. Pater,ušavši u sobu, a ja sam ga pratila, iskoristi priliku i odmah zareda od prvog bolesnika te ga upita: ‘Hoćete li se ispovjediti?’ Ovaj veli: ‘Hoću.’Tako isto odgovore drugi i treći. Akad je došao do četvrtog bolesnika zbog kojega sam ga i pozvala,taj odgovori: ‘Neću’. Ja sva nesretna izađoh i vratih se u ambulantu. Međutim, pater Rupert je kasnije sam navratio k meni i umirio me rekavši: ‘Sve je riješeno. Kad sam onu trojicu ispovjedio, došao sam ponovno k četvrtome i pitao hoće li se ispovjediti.I čovjek je pristao i lijepo se ispovjedio’. Taj je čovjek nakon ispovijedi bio toliko sretan da me je nakon izvjesnog vremena pitao: ‘Hoće li opet doći onaj pater da me ispovijedi?’ Umro je veoma brzo nakon toga, jasno, pomiren s Bogom. Čula sam da je njegova majka blagoslivljala osobu koja je dovela svećenika njezinu sinu da se prije smrti pomiri s Bogom.“

Sv. misa u kući bolesnika

Obilazeći bolesnike p. Rupert je koji puta služio sv. misu u kućama bolesnika, bilo da su oni sami zamolili ili im je on to ponudio. Ali je za to uvijek tražio dozvolu od Biskupa. Na području crkvene discipline uvijek je bio savjestan, nikada ništa nije učinio bez suglasnosti Biskupa ili svojih pretpostavljenih. Kornelija Kramer se rado sjeća takvih misa u njezinoj kući: „Kako smo imali mnogo cvijeća u dvorištu, prije svoga polaska bolesnicima p. Rupert bi navraćao k nama pa bismo mu ubrali cvijet za njegov bicikl što je bio znak da vozi Presveto. Kad se moja majka teško razboljela, a imao je dopuštenje od Biskupa,služio bi po koji puta sv. misu i kod nas u kući. Bio je to predivan doživljaj za sve nas, a pogotovo za bolesnu majku kojoj je veoma često dolazio i donosio sv. Pričest.“

Dvorište franjevačkog samostana u Slav. Brodu

Gospina sličica stigla u komitet i na općinu

Kristina Kemec: „P. Rupert je bio veliki ljubitelj svih bolesnika, bez obzira na vjersku pripadnost, bio vjernik, ateist ili komunist. On se raspitivao za bolesnike i kad je za nekoga doznao, navratio bi mu. Tako je jednom navratio jednom čovjeku u Bosanski Brod. Žena mu je bila teški bolesnik. Pater Rupert je čuo da leži u krevetu već nekoliko godina. Posjetio ju je, malo se pomolio i ostavio joj sličicu Blažene Djevice Marije. Kad je njezin muž došao kući, upitao ju je što to ima. Ona mu reče: ‘Pa bio je ovdje jedan fratar’. On pita dalje: ‘Što ti je to ostavio?’ Ona mu odgovara: ‘Pa sličicu mi je ostavio i još neke kekse’. Taj je čovjek pak bio veliki komunist, čak neki ratni oficir. I odnio je on svetu sličicu u komitet, a iz komiteta u općinu. Potom su imali sastanak u općini i u komitetu. Dogovarali su se da se p. Rupertu zabrani dolaziti u Bosanski Brod, čak mu se prijetilo i zatvorom. Jedna žena koja je kod njih radila, odmah mi je došla to javiti, a ja sam obavijestila p. Ruperta koji se na to nije obazirao. Kad je čuo gdje je završila njegova sličica, samo je duhovito komentirao: ‘O, pa treba i njima jedna slika i u komitetu, i u općini. Neka je.’Međutim,srećom nitko ga nije dirao, a on je nastavio svoj apostolat posjećivanja bolesnika. Imao je veliku moć djelovanja na bolesnike, ali i na njihove ukućane, tako da mnogi koji nisu išli u crkvu, nakon njegovih posjeta započeli su bolji kršćanski život.“

Briga za javne grešnike

„U svojoj brizi za bolesnike“ nastavlja dalje Kristina „tražio je i suradnike pa je tako i mene zaposlio i slao me k nekim bolesnicima koji su se zahvaljujući njegovu posredovanju vratili vjeri i počeli zajedno s ukućanima živjeti vjerskim životom, a što je za posljedicu imalo olakšanje njihova teškog stanja. Brinuo se i za javne grešnike i njihovo obraćenje. Tako me jednom poslao nekoj ženi na zlu glasu da joj odnesem informacije o Međugorju. Bilo mi je neugodno ići k njoj kad su je svi poznavali kao javnu grešnicu. Međutim, poslušala sam p. Ruperta, otišla do nje i prenijela joj što je pater poručio. Bio je to početak njezina obraćenja. Postala je kasnije dobra vjernica, a učlanila se i u Franjevački svjetovni red i nedavno je veoma pobožno umrla. Slična stvar dogodila se u jednoj obitelji gdje je otac bio teško bolestan pa ga je žena dvorila. A imali su dva sina, dječake od 13 i 14 godina. Kad ih je pater Rupert počeo posjećivati, dečki su postali ministranti, ženaje počela redovno ići u crkvu i cijela se duhovna klima u obitelji promijenila na bolje.“

Preko Save do Koraća i Dervente u potrazi za bolesnicima

„U svome obilaženju bolesnika“ završava svoja sjećanja Kristina „p. Rupert je prelazio Savu te odlazio i u Bosnu. Dolazio je sve do Dervente, a posjećivao je i sela Koraće, Lužani i Novo Selo. Jednoga dana reče mi jedan kolega s posla, a stanovao je daleko preko Save: ‘Kristina, tako sam sretan, došao je jedan svećenik i ispovjedio mi teško bolesnu majku. A došao je na biciklu.’Nakon kraćeg razgovora ustanovili smo da je to bio p. Rupert. A nije lako bilo doći do njih, trebalo je ići nekim poljskim putem, veoma nepristupačno itd. I od tada je p. Rupert i toj bolesnici išao oko svakog prvog petka i donosio joj sv. pričest.“

Cvjetić za bicikl

Marija Đuran: „ Pater Rupert je bio divan čovjek. Dolazio je k nama jer mi je majka bila teško bolesna pa joj je donosio sv. Pričest. Već od ulaza u dvorište koje je bilo puno cvijeća, uvijek je pitao smije li otkinuti jedan cvijet da ga stavi na bicikl za Isusa kojega je nosio bolesnicima. Znao me je i pohvaliti: ‘Uvijek mi se vaša mama hvali da ste joj dobri, da joj služite dobro. Ja to vidim da je sve u redu i drago mi je’. Ja sam inače morala dati otkaz na poslu da bih mogla posluživati bolesnu majku. Kad smo išli u Međugorje, bilo nam je divno s njim. On je pak imao samo ćuturicu s čajem i suhoga kruha, a mi smo nosili sendviče, meso i nudili ga. On bi odgovarao: ‘Hvala lijepa, ja danas postim.’ “

Noć u molitvi za spas pokojnikove duše

„Radila sam u samostanu u Slavonskom Brodu  kad je p. Rupert ondje službovao u svome drugom mandatu i kad je razvio veliki apostolat bolesnika,“ pripovijeda s. Božidarka od Sestara sv. Križa. „Revnovao je za duše. Jednoga dana došao je jedan čovjek pozvati svećenika k bolesniku. Onoga časa nije bilo nikoga od patara kod kuće. Čovjek  je pričekao rekavši da nije hitno, da bolesnik neće još umrijeti. Kad se p. Rupert vratio u samostan, odmah je s čovjekom pošao bolesniku, koji je u međuvremenu ipak umro. P. Rupert je na povratku bio žalostan i samo je postavio pitanje: ‘Tko će odgovarati za tu dušu?’ I do duboko u noć je molio u crkvi za toga pokojnika. Mnogo je molio i postio, a svaki petak je bio o kruhu i vodi. Rado je pomagao sirotinji. Uvijek je bio raspoloživ za sv. ispovijed. Kad je nekoga trebalo zamijeniti u pastoralnom poslu, rado je to činio. Zbilo se to jednoga Božića. Tih dana snijeg je jako padao, a trebalo je voditi jedan sprovod; župnik je navodno bio spriječen pa je javio p. Rupertu da ga on vodi. P. Rupert je bez riječi uzeo bicikl i otišao po takvom nevremenu obaviti sprovod.“

Isus na šljivi

„Bio je skroman i jednostavan, baš Božji čovjek“, nastavlja dalje s. Božidarka. „Na njemu se nikada nije vidjela nikakva gorčina ni ljutnja, jedino žalost ako bi neki bolesnik umro bez sv. sakramenata. Rado je obilazio bolesnike i nosio im Presveto. Padalo, puhalo, njemu nije smetalo. Jednom smo kupili šljive u samostanskom voćnjaku pa nam je i on došao pomoći. Kako je poslije toga namjeravao ići bolesniku, da se ne vraća u samostan, ponio je sa sobom Presveto. Da bi što više iskazao poštovanje nazočnom Isusu, objesio je svilenu vrećicu s Presvetim na šljivu, pa je malo tresao šljive, a malo se klanjao pred Presvetim. Bilo je to tako dirljivo i pobudno vidjeti kako ovaj svećenik tako duboko izražava svoju vjeru i poštovanje u Kristovu nazočnost u Presv. Sakramentu.“

Kad ne ide drugačije snaga molitve pobjeđuje

P. Mijo Hrman:  „Bilo je to negdje oko 1984. U brodskoj bolnici bio je neki bolesnik kojega je p. Rupert obilazio, ali taj nikako nije htio da se ispovjedi, unatoč nekoliko pokušaja. Onda me je p. Rupert zamolio da pođem ja, a on će ostati u samostanu i moliti se da bolesnika Božja milost takne. I stvarno. Ja sam pošao i  ispovjedio ga bez problema. Kad sam se vratio i rekao da je sve u redu, p. Rupert je bio toliko radostan i sretan da mi je još danas pred očima taj blaženi izraz njegova lica. Drugom zgodom pokušavao je obilaziti u kući nekog starijeg bolesnika koji je još bio pokretan, ali nikako nije htio primiti svećenika. U tri navrata pobjegao je iz stana kad je vidio da p. Rupert dolazi. No, ipak je na kraju svojom ustrajnošću p. Rupert i njega pomirio s Bogom.“ 

Lijepu riječ je imao za svakoga

Ana Hečimović, Slavonski Brod: „Svaki dan je posjećivao moju majku od 95 godina. Donosio joj je sv. pričest. Bio je poseban čovjek, pristupačan, uvijek je imao lijepu riječ. Dolazio je sa svojim ruksakom i sve što bi toga dana negdje dobio, podijelio bi s njom.  Lijepa riječ je nešto najljepše, a on ju je uvijek imao za svakoga.“

Sve je oko sebe promatrao kroz ogledalo Božje ljubavi

Obnovljeno pročelje franjevačke crkve u Slav. Brodu

Manda Marić, Slavonski Brod: „Pater Rupert je bio tih i neprimjetan svećenik, ali čovjek od duha koji je sve oko sebe promatrao kroz ogledalo Božje ljubavi. Posebna mi je slika o p. Rupertu ostala iz jednog osobnog susreta u mojoj kući. Bila sam mlada majka koja je za deset godina braka rodila osmero djece, a najmlađe dijete bilo je još u kolijevci. Kako je bilo prohladno vrijeme svi smo bili u kući, sva djeca su se igrala u dnevnom boravku. P. Rupert je došao mome ocu i pošto je on trenutno bio negdje vani, ušao je u kuću da ga pričeka. Ugledavši punu kuću male djece  spustio je svoju torbu, malo se poigrao s djecom a onda je započeo pjevati svete pjesme i slaviti Boga. Ja sam ostala iznenađena i sva u čudu nad prizorom. A on mi reče, objašnjavajući svoj postupak i pjevanje, da u kući gdje ima ovako puno male djece stanuje Isus, a on sluga njegov želi svoga Gospodina pozdraviti. Kad je odlazio sve nas je blagoslovio, a ja sam ostala sva u suzama, puna radosti jer sam dobila potvrdu da sam na dobrom putu. Bogu hvala za p. Ruperta i  za sve radosti i milosti koje nam je preko njega podijelio.“

Za mene je već na ovoj zemlji bio živući svetac

Verica Bukovšek, Slavonski Brod: „Prošlo je mnogo godina od zadnjeg susreta s p. Rupertom, ali su sjećanja na njega još uvijek jako duboka u mom srcu i mislima. Nije lako opisati sve moje prekrasne susrete i doživljaje sa svećenikom koji me je toliko puta saslušao, utješio, savjetovao u mojim životnim proble­mima. Svaki ulazak u moj dom uvijek je bio popraćen pjesmom. Kleknuo bi pred stol i molio za moju obitelj, pogotovo za djecu koju je od milja zvao “moji mali Anđeli”. Dolazio bi uvijek na starom biciklu. Ako bi sa sobom nosio Isusa, na biciklu je tada uvijek bio jedan cvjetić. Bio je zahvalan na svakoj čaši vode ili soka i kriški suhoga kruha. Kad nas je jednom posjetio, imala sam kolač od trešanja pa sam ga primorala da ga uzme. Svidio mu se pa mi je u šali rekao: ‘Kada budem imao 50 godina misništva, ovu mi štrudlu napravite i donesite’.  Na moju žalost tu mu želju nisam mogla ispuniti jer je umro prije svoga zlatnog jubileja. Kada mi je umro sin star dvije godine, p. Rupert  je bio uz mene i  sahranio ga je. Riječi koje mi je uputio bile su tako duboke, snažne i radosne da su me trajno tješile: ‘Majko ne plači, tvoj je anđeo već sada pod srcem Nebeske Majke’.  Još bih mnogo, mnogo lijepih i sretnih trenutaka mogla opisati o svećeniku koji je za mene već na ovoj zemlji bio živući svetac. Dragi moj voljeni p. Rupertu, sada kada gledaš lice Nebeskog oca, moli za moju obitelj i cijeli hrvatski puk. Hvala ti!“

Prošao je  ovom zemljom čineći dobro…

Magdalena Tankosić, Slavonski Brod: „Pater Rupert  je bio Božji čovjek.  Svećenik po Srcu  Isusovu. Prijatelj bolesnika i patnika. Svaki dan je kružio gradom na svom biciklu  na kojemu je bio vidljivo  zataknut bijeli karanfil. To  je  bio  znak  da pater Rupert vozi Isusa k bolesniku. Imala sam prijateljicu koja je  bila teško bolesna. P. Rupert  joj   je  svaki dan donosio sv. Pričest.  Ako bi bolesnica bila u takvom stanju da ne  može primiti Isusa, pater Rupert bi znao doći i tri puta u  jednom danu,   samo  da je okrijepi svetim sakramentom.   To  je  za nju  i  za članove njene obitelji bila velika utjeha i  snaga u njihovom trpljenju. Za patra Ruperta se  može  slobodno reći isto što za Isusa:  “Prošao je  ovom zemljom čineći dobro…”

Često je dizao glas za obranu života nerođenih

Časne sestre sv. Križa, s. Jelena i s. Emerana koje su radile u Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu kada je ondje bio i p. Rupert, rado se sjećaju njegove pobožnosti i njegove revnosti, posebice za bolesnike. S. Jelena Damjanović pripovijeda: „Bio je to cijeli obred kada se spremao za pohod bolesnicima. Trebalo je pripremiti malo cvijeća za bicikl i napumpati gume. Nakon toga bi pošao u crkvu po Presveto, a idući prema tabernakulu bi pjevao. Potom bi u najvećoj sabranosti uzeo Presveto, stavio štolu, habit malo podigao da mu ne smeta pri vožnji i stavio ga ispod ogrtača te krenuo u obilazak bolesnika. Šakom i kapom je dijelio sakramente. Kad mu je netko dolazio s problemima ili tražiti duhovnu pomoć, razgovor bi brzo skrenuo prema ispovijedi i potaknuo bi sugovornika da se pomiri s Bogom. Drugi put bi znao reći da se za ovoga ili onoga treba moliti, što bi on i činio, a često je i postio da bi se dotični obratio i ispovjedio. Koji put bi priznao kako su ga tu i tamo znali potjerati od bolesnika, ali je odmah dodao: ‘Ali ja ću opet ići.’ Često sam ga u kasnim noćnim satima znala zateći u kapeli u molitvi. Kako nisam očekivala da ću koga u to vrijeme tamo naći, znala sam se i prestrašiti. Uvijek je bio zadovoljan, nikad nije prigovarao. Svemu je diskretno pridavao pažnju, premda se koji puta činilo da nikoga ne vidi i da živi u trajnoj sabranosti. Vjernici su ga mnogo tražili. U šali bi znao dodati: ‘Ako hoćete da vas traže, skrivajte se’ kao što je on to i činio. U svojim govorima i propovijedima borio se za poštivanje života, a protiv pobačaja. Od njega sam prvi puta čula da se netko tako javno i zdušno zalaže za nerođene. Primijetili smo da se veoma često ispovijedao. Bio je to o. Teofil kojemu je išao na sv. ispovijed. Nikad mu ništa nije bilo teško. Stvarno se trudio oko duhovnosti i nastojao je duhovne sadržaje što više prenijeti na druge. A kad je odlazio iz Broda, njegov stari bicikl naslijedio je moj brat koji ga je samo kratko vrijeme koristio jer više nije bio za upotrebu.“ Sjećanjima s. Jelene pridružila se i s. Emerana Knežević svojim uspomenama: „Posjedovao je jednu vedrinu koju je širio na sve nas. Cijenili smo ga i voljeli. Imao je razumijevanja za svakoga.  Kad god sam ga zamolila za sv. ispovijed, uvijek je bio spreman i izišao mi u susret. O svakome je lijepo govorio.“

Donijeti Isusa čovjeku, pogotovo bolesniku, to mu je bio životni cilj

Dr. Zdenka Pajić, Slavonski Brod: „Kada je p. Rupert službovao u Slavonskom Brodu bila sam liječnik njihova samostana pa sam tako dosta kontaktirala s franjevcima i kroz to sam omogućavala p. Rupertu kontakt s bolesnicima u bolnici. Poznavala sam mnoge franjevce i svećenike, ali je p. Rupert bio nešto posve drugo. Bio je u pozitivnom smislu izvan ljudskih i svećeničkih klišeja.  Bio je veoma inteligentan, puno više je znao i vidio nego što je pokazivao da vidi i zna. U Slavonskom Brodu su tada bili rijetki koji su znali francuski. Trebala sam prevesti neke stručne članke i on se ponudio da će mi u tome pomoći. I puno se trudio da mi tekst lijepo prevede. Tako sam se uvjerila da mnogo toga zna i toliko toga ima u njemu, ali to ne pokazuje.“

„Imao je karizmu da osjeti kada i gdje je potreban i tamo bi se brzo pojavio. Tada još nije bilo mobitela kojima bi se zvalo svećenika u hitnim slučajevima. Međutim, događalo se npr. da je unesrećeni pacijent dovezen u bolnicu, a p. Rupert je već bio tamo i čekao ga! U radu s bolesnicima njemu je bilo najvažnije podijeliti sakrament sv. Pričesti. To mu je bio životni cilj. Za presv. sakrament nije nikad rabio naziv „hostija“, ili „posvećena hostija“ nego jednostavno „Isus“.  Imao je upravo potrebu da nosi i dijeli Isusa. I za ostvarenje toga cilja nije bilo metode koju ne bi upotrijebio. U bolnici je znao doživjeti i neugodnosti od bolesnika koji nisu bili vjernici ili su bili komunisti. On se na njihove uvrede i prigovore nije obazirao, uvrede ga se jednostavno nisu doticale. On je svakome nudio „Isusa“.  Bio je samo jedan liječnik u brodskoj bolnici koji nije bio zadovoljan dolaženjem p. Ruperta u bolnicu.  Taj je znao čak pisati protestna pisma ravnatelju da mu se zabrani dolazak i slično. Ali, tadašnji je ravnatelj sve rješavao veoma diskretno, kao da ništa ne vidi i tako je p. Rupert ipak mogao posjećivati bolesnike.Bolesnik mu je bio u centru njegova životnog zanimanja.“ 

„Zbrinuti Isus“ u dječjoj bolničkoj sobi

Dr. Zdenka Pajić, Slavonski Brod: „Jednom se p. Rupert razbolio i došao je u bolnicu tražiti pomoć. Sa sobom je ponio sv. Pričest da je odmah nekome podijeli kad je već u bolnici. Ali prije nego je došao na pregled pitao me gdje može spremiti „Isusa“. Dok smo tražili rješenje došao je do zaključka da je najbolje odnijeti Ga u dječju sobu jer, reče, „mislim da je Isusu ipak najbolje među djecom.“ I tako je ostavio posvećene hostije na sigurnom mjestu! A onda kad je „zbrinuo Isusa“ došao je k meni zbog svojih zdravstvenih tegoba. A njegove mise – to je bilo nešto posebno. Za njega je iščezavao okolni svijet. On je u misi bio sam s Isusom na žrtveniku, sav se udubio u slavljenje mise, u tom susretu s Isusom.“

 „Bile su to godine kad je započelo obiteljsko savjetovalište i obiteljski apostolat i u Slavonskom Brodu u čiji sam se rad i ja uključila. P. Rupert je pojedine vjernike često slao u to naše savjetovalište da ih poučimo o onome što bi trebali znati kao vjernici, supružnici i roditelji.“ 

„Kako je bio veliki štovatelj Srca Isusova svima je preporučivao pobožnost devet prvih petaka. Posebno je to predlagao svojim pokornicima koji su mu dolazili na sv. ispovijed. Ako bi netko rekao da mu je zbog posla teško doći u crkvu na prvi petak, sam bi se ponudio i išao pričešćivati koga god je stigao toga dana.“

„Kad se s njime dolazilo u kontakt, veoma brzo se zamjećivalo da nije kao ostali,  kao da nije prizemljen; stvarno je bio drugačiji od ostalih, kako u smislu duhovnosti tako i kao osoba te u promicanju svetosti. Zadovoljavao se s najmanjim, oblačio se tek toliko da se ne smrzne, znao je jesti stojeći, a često je i postio. No ono najvažnije bilo je uvijek u prvom planu: gdje god je čuo da ima bolestan čovjek, on bi ga pohodio. Stalno je imao pred sobom uvijek isti cilj: donijeti Isusa  svakome, pogotovo nemoćnima i bolesnima.“


DOKUMENTI O BOLNIČKOM APOSTOLATU PATRA  RUPERTA

„BOLNIČKO DUŠOBRIŽNIŠTVO U SLAVONSKOM BRODU“

Bolnica u Slav. Brodu u kojoj je p. Rupert posjećivao brojne bolesnika i donosio im duhovnu utjehu i pomoć

Iz Vjesnika Biskupije đakovačke  i srijemske

Vjesnik Biskupije đakovačke i srijemske br. 5, 2002. g. na str. 313. donosi članak pod naslovom: Bolničko dušobrižništvo u Slavonskom Brodu. Radi se u stvari o ispravku i nadopuni jednoga drugog članka autora S. K. koji je objavljen u istom Vjesniku br. 3, 2002. g., u kojemu je prikazano bolesničko dušobrižništvo u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Međutim, u članku nije dovoljno istaknut veliki doprinos p. Ruperta što ga je ostvario u apostolatu bolesnika. Drugi članak, kao ispravak prethodnoga, napisao je o. Domagoj Šimunović, gvardijan franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu, na temelju dokumentacije koja se čuva u Arhivu samostana. Članak o. Domagoja prenosimo u cijelosti:

„Drago nam je što se tim člankom (Prikaz bolesničkog dušobrižništva u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji) odaje priznanje pastoralnim djelatnicima na tom području. Želimo ipak nadopuniti taj članak, jer dušobrižništvo u bolni­cama Slavonskog Broda nije počelo tada, kako spo­minje članak. Radi cjelovitosti i istine iznosimo sljedeće:

1. Svakako treba istaknuti veliko zalaganje o. Ruperta Rozmarića već od 1975. godine kada je riječ o brodskoj Općoj bolnici “Dr. Josip Benčević” i bolnici na Plavom polju (dvije su to na različitim mjestima lokalizirane bolnice). Za duhovne se potrebe od 1975. do 1984. bri­nuo o. Rupert Rozmarić sigurno u više od 90% slučajeva. Ovdje navodim samo nekoliko podataka kao uzorak za sve godine njegova rada u bolnicama. O. Rupert je došao u Slavonski Brod u kolovozu 1975. god. i već je od sredine 8. do kraja 9. mjeseca pohodio u navedenim bolnicama 80 bolesnika, a po kućama 346 bolesnika. Godine 1982. samo u mjesecu siječnju njegov rad s bolesnicima izgleda ovako: u bolnicama je posjetio-podijelio sakramente bolesnicima, koji su u knjizi bole­snika imenom i prezimenom navedeni uz broj sobe i odjela, a bilo ih je 246. Posjetio je i ostale bolesnike po gradu i okolici, kojih je bilo 650 (također točno nave­deno: ime, prezime, ulica – selo, broj), te iste godine sveukupno je posjetio 13.850 bolesnika, od toga u bolnicama 4.022. Tako je to išlo sve do 1984. kad je premješten iz Slavonskog Broda u Krapinu.

Evo još nekoliko poda­taka: godine 1981. sveukupni posjet bolesnika je 13.629, a u bolnici 4.543 bolesnika; godine 1983. obišao je ukupno 14.210, godine 1984. 12.890 (te je godine u rujnu napustio Slavonski Brod); godine 1985. su braća iz samostana nastavila s brigom bolesnika, a broj je pao na 3.800 pohoda bolesnika. 1987. o. Rupert dolazi ponovno u Slavonski Brod i ostaje do 1988. i opet se povećava broj pohoda bolesnicima u bolnicama, gradu i okolici. Nakon ponovnog odlaska u Krapinu, preč. gosp. msgr. Marko Majstorović moli o. provincijala da dozvoli o. Rupertu barem povremeni dolazak u Sla­vonski Brod i da u njegovoj župi i bolnici posjećuje bolesnike. U Kronici samostana te godine je zapisano: “O. Rupert dobiva dozvolu o. provincijala da povremeno boravi u Slavonskom Brodu na molbu svećenika radi bole­snika, ali je od velike pomoći i braći u samostanu koji vrlo marno ispovijedaju”. Njegov obilazak bolesnika nije bio puka formalnost. On je pratio svoje bolesnike i često je znao zapisati u knjigu bolesnika ovakve rečenice:

“Može se pričestiti; jedva se može pričestiti; ova je osoba reformator, ova je pravoslavka; njihova je kći samo registrirana – civilni brak; bio na operaciji u Zagrebu – rak grla; u ovoj je kući dobra, sveta čeljad; ova me osoba odbila; ovu sam pomazao 20 minuta nakon kliničke smrti; u tu kuću treba ići vrlo oprezno jer su prosvjetni djelatnici; pametno za nju da se ne izlaže opasnosti, ne otvara vrata” i slično. Znao je sve o bolesnicima i imao je strpljivosti sve o njima pisati.

Često piše koji ga je liječnik pustio u svoj odjel, koji ga je lijepo primio, uputio… Tako spominje dr. Dragutina Miškića, dr. Stjepana Solarića, dr. Ivu Pajića, dr. Jozu Jelića, upravitelja sobe za intenzivnu njegu (koja je inače vrlo strogo čuvana od svakog posjetioca) i druge.

Posjete bolesnika javljao je i župnicima, što se jasno vidi iz Knjige bolesnika te su i dotični župnici upisivali pohode koje je vršio o. Rupert.

O. Rupert se toliko udomaćio u brodskim bolnicama da je obilazio sobe kao u svom samostanu. Jednom je “nale­tio na minu” radi svoje jednostavnosti. Poslana je tužba SUP-u, a oni su zabranili 15. 1.1982. posjet bolesnicima bez izričitog poziva. Sva odjeljenja su dobila taj dopis. Tog istog dana je o. Rupert ipak obišao 16 bolesnika, a liječnici, pa i sami ruko­voditelji su “okretali glavu da ne bi vidjeli” o. Ruperta.

2. Ta blizina o. Ruperta s bolnicom pridonijela je da već 12. travnja 1990. godine, a na prijedlog Franjevačkog samostana Radnički savjet bolnice, čiji je predsjednik bio dr. Vladimir Babić, donio ODLUKU, broj B-II/3-1155 od 13. travnja 1990., kojom se odobrava korištenje jedne prostorije-sobe u svrhu obavljanja vjerskog obreda bolesnika-vjernika koji to traže. Tako je u Hrvatskoj, pretpostavljam, to bila prva bolnička kapelica. Zahvala pripada prim. dr. Ivi Pajiću, šefu odjela, koji se odrekao svoje bolničke sobe, dr. Dragu­tinu Miškiću, šefu za kirurške bolesti, dr. Vjekoslavi Mihuljac, direktorici bolnice i mr. Ivi Grgiću, ravna­telju Medicinskog centra. Dana 24. svibnja, nakon što je bolesnička kapelica stavljena u funkciju, u Fran­jevačkom samostanu je bila večera za spomenute liječnike, a preč. gosp. Stjepan Jedani, dekan, u ime svećenika brodskog dekanata pročitao je zahvalno pismo pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog dr. Marina Srakića, a lijepom zdravicom je zahvalio i preč. gosp. Mato Lešić koji je i opremio bolničku kapelicu. (Kronika franjevačkog samostana).

Još iscrpnije o djelatnosti i karizmi o. Ruperta o pasto­ralu bolesnika u brodskim bolnicama i uopće o apostolatu bolesnika u Slavonskom Brodu napisano je u “Obavijestima hrvatske Franjevačke Provincije” god. XLIV, br. 4, a o tome govori i pismo zahvalnosti koje je uputio mnogopoštovanom o. provincijalu preuzvišeni gospodin biskup Ćiril Kos povodom smrti o. Ruperta, br. 1858/1991., Đakovo, 16. prosinca 1991.

Domagoj Šimunović, ofm

IZ KRONIKE FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U KRAPINI

Nakon Sl. Broda i Kloštra Ivanića, Krapina je, gledajući vremenski po trajanju, treće mjesto gdje je p. Rupert najduže službovao. U Krapini je boravio u dva navrata: prvi puta samo jednu godinu, od 1968. do 1969. g. nakon čega je premješten u Cernik na mjesto oboljelog o. Julija Jančule. Drugi puta boravi u Krapini od 1984. do 1991.

Iz Kronike franjevačkog samostana iz Krapine dobili smo podatke o njegovom boravku i djelovanju u tom samostanu. Za 1969. godinu zapisano je u kronici da je bio samostanski vikar, kapelan i vjeroučitelj župe Petrovski, vođa konferencija, knjižničar, kroničar i ispovjednik, te izvanredni ispovjednik sestara sv. Križa. Podaci iz drugog dijela njegova boravka tj. od 1984. i dalje su detaljniji jer nam donose i brojke. U samostanu su nam rekli da se 90% tih brojki, tj. posjeta bolesnicima i pastoralnih ispomoći odnosi na p. Ruperta. A to se lako zaključuje kad se uspoređuju brojke posjeta bolesnicima od sljedećih godina, nakon odlaska p. Ruperta, a koje smo u nastavku donijeli kako su nam poslali iz Krapine.

Godina 1984. – 1991.

1984. g. – 3. IX. iz Broda je došao p. Rupert na ispomoć kao ispovjednik. Dobro se snašao.

1985. g. – Posjeta bolesnicima je bilo 850.

1986. g. – P. Rupert je pjevao Hvalospjev uskrsnoj svijeći. Posjeta bolesnicima je bilo 1268. Pastoralnih ispomoći 166.

1987. g. – Posjeta bolesnicima  je bilo 1578. Pastoralnih ispomoći 236. (Nije uračunato što p. Rupert godišnje po 4 mjeseca proboravi na ispomoći u Slav. Brodu).

1988. – Posjeta bolesnicima je bilo 2371. Nismo računali ispomoć p. Ruperta godišnje 4 mjeseca u Sl. Brodu.

1989. – Posjeta bolesnicima 1628.

1990. – Od 20. IX. do 2. X.: p. Rupert, veliki pastoralac bolesnika, svake godine nekoliko puta odlazi u Sl. Brod gdje po želji nekih župnika obilazi „svoje bivše bolesnike“. Tako odlazi i sada u jesenski obilazak.  –  21. XI. p. Rupert opet odlazi u Sl. Brod radi adventskih ispovjedi bolesnika. Posjeta bolesnicima je bilo 2449, a u Sl. Brodu 2320, i u  Petrovskom 93. Pastoralne ispomoći 287.

1991. – 14. veljače: p. Rupert ide ponovno u Brod. On koji je u Sl. Brodu bio neumoran pohađač bolesnika nastavio je to biti i iz Krapine. Odlazi 1. ožujka i ostat će do 23. ožujka. –   3. lipnja: p. Rupert opet odlazi u Brod radi obilaženja i ispovjedanja bolesnika. Predviđeno je da tamo ostane od 25. lipnja. do 18. kolovoza: Danas se u crkvi opraštamo od oca Ruperta. Zahvaljujemo mu za sve što je kroz vrijeme svoga boravka učinio u Krapini. Posebno mu zahvaljujemo u ime tolikih starijih i bolesnih osoba koje je tako revno posjećivao. P. Rupert odlazi u Našice. Sada ostajemo dvojica. Za ovu godinu je posjeta bolesnicima bilo 2030, a pastoralnih pomoći 331. 

Za usporedbu: Kronika samostana dalje bilježi kako je bilo brojčano s posjetima bolesnicima u Krapini nakon odlaska p. Ruperta:

1992. g.: posjeta bolesnicima 302. –  1993.g.: posjeta bolesnicima 80. – 1994.g.: posjeta bolesnicima 28. – 1995.g.: posjeta bolesnicima 26.

ZAHVALNOST BRODSKIH ŽUPNIKA
Izjava mons. Stjepana Belobrajdića, dekana

Na kraju ovih svjedočanstava o apostolatu bolesnika što ga je p. Rupert obavljao u mjestima svoga službovanja, a najviše u Slavonskom Brodu,  prenosimo izjavu  mons. Stjepana Belobrajdića, slavonskobrodskog dekana koji je još jedini živući brodski župnik iz skupine brodskih svećenika koji su službovali u Slavonskom Brodu u vrijeme kada je ondje bio i p. Rupert. U spontanom i srdačnom razgovoru, radostan da se pokrenula inicijativa očuvanja spomena  na p. Ruperta, mons. Belobrajdić nam je puno toga rekao o njemu što smo tematski razdijelili po raznim poglavljima u ovoj knjizi. Ovdje donosimo onaj dio njegova svjedočanstva koji se odnosi na apostolat bolesnika:

„Karizma p. Ruperta najviše je došla do izražaja u njegovoj brizi i skrbi za bolesnike. Bilo je to još vrijeme komunističkog režima kad je pristup svećeniku u bolnicu bio otežan. Ali isto tako nije bilo uvijek lako doći do bolesnika ni po kućama. Bilo je više slučajeva da su majka ili otac ili neka starija baka željeli da se prije smrti susretnu sa svećenikom i pomire s Bogom, a da su sin ili snaha, ili već netko od ukućana, p. Rupertu zatvorili vrata i spriječili mu pristup k bolesniku. Ali p. Rupert nije odustajao. Znao je dežurati i kad su dotični otišli u trgovinu da kupe kruha ili namirnice, on je ušao u kuću i omogućio tim prikraćenim bolesnicima susret s euharistijskim Bogom kojega im je donio. Sve je obavljao biciklom i to na području od Ruščice do Brodskog Varoša, tj. i izvan Broda po cijeloj okolici.  Znao je otići i u Kute i Oprisavce, gdje sam neko vrijeme ja bio župnik, i to rano u proljeće i u kasnu jesen, posebno nakon što je u bolnici uspostavio kontakt s nekim bolesnikom iz toga mjesta. Posebna karakteristika, odnosno sredstvo njegova rada oko bolesnika bio je njegov legendarni bicikl s cvijetom koji je bio znak da nosi sa sobom sv. Pričest. Kad smo ga pitali zašto taj cvijet, on bi odgovorio da Isus zaslužuje ono što je najljepše, što je prirodno, što je direktno stvorenje Božje. Tim bi cvijetom davao znak da nosi Isusa sa sobom bolesnicima.“

„Zanimljivi su bili, koji puta i dramatični njegovi posjeti bolesnicima u bolnicama. Ne samo da ih je obilazio po odjelima; nego je bila zadivljujuća njegova revnost kada se radilo o nesretnim slučajevima ili o hitnim operacijama. Imao je dobre veze kod osoblja bolnice koji su ga obavještavali o hitnim slučajevima, a da ostali to nisu znali. Tako su ga znali zateći kako čeka pred operacijskom salom ili pred šok sobom. Zamolio bi nazočno osoblje riječima ‘samo dvije minute i brzo ću biti gotov.’ A kad bi čuo za neku nesreću, on brzo trči u bolnicu, a da ga još nitko nije dospio obavijestiti o stradalima. Jednom je čak stigao prije samog unesrećenog i dočekao ga kad su ga unosili u bolnicu. A onda je samo nas svećenike obavijestio da je on već bio kod unesrećenog bolesnika, da je sve sređeno. Ili: bolesnika voze na kolicima iz operacijske sale, a pored vratima stoji pater Rupert. Liječnik ga začuđen pita: ‘Pa kako ste znali da je sad operiran!?’ On je samo slegnuo ramenima i upitao: ‘Mogu li ja samo minutu dvije, samo minutu dvije…’  – Ali nije uvijek išlo sve tako glatko. Koji puta su neki liječnici negodovali zbog njegove prisutnosti i upornosti, koji puta su mu čak i zabranili pristup, ali on se nije dao smesti. I sve se to odvijalo još u doba komunističkog režima.“

 „Još sam jedini svećenik iz te generacije ovdje u Brodu koji sam ga poznavao pa u ime svih ostalih moram reći da smo mu mi brodski župnici bili prezahvalni za sve što je činio, posebice za bolesnike. I kad je bio premješten iz Broda u Krapinu 1984. godine, molili smo njegove pretpostavljene da ga pošalju barem povremeno da obiđe bolesnike, što je on rado činio. Tako je dolazio nekoliko puta godišnje i ostajao po nekoliko tjedana nastavljajući svoj zadivljujući pastoral bolesnika.“