Pater Rupert Rozmarić, OFM
OPROŠTAJNI GOVOR O. ZVJEZDANA LINIĆA
NA POGREBU PATRA RUPERTA NA MIROGOJU U ZAGREBU 10. 12. 1991.
„Bio je skromni fratar, uslužni brat, revni ispovjednik, žarki misionar, čovjek duboke pobožnosti, apostol bolesnika, štovatelj Srca Isusova i pobožnik Marijin!“
U svome oproštajnom govoru o. Zvjezdan je ukratko sažeo uzorni redovnički i svećenički život p. Ruperta, opisujući biranim riječima sve njegove vrline. Čitajući ovaj lijepo sastavljen govor na temelju uzornog života p. Ruperta, stječe se dojam kao da čitamo tekst dekreta o herojskim krepostima koji Kongregacija za kauze svetaca redovito obznanjuje uoči proglašenja blaženim svakog kandidata oltara.
„S poštovanjem i ljubavlju sahranjujemo za doček dana uskrsnuća mrtvo tijelo tihog i predanog franjevca oca Ruperta Rozmarića. Rodio se u Štrigovi u Međimurju prije sedamdeset godina, 2. travnja 1921. g. i u župnoj crkvi svete Magdalene na krštenju dobio ime Herman. Divljenja su vrijedni njegovi roditelji Roman i Justina koji su Crkvu i narod obogatili velikim brojem djece (12-ero, od kojih 6 sinova i 6 kćeri) kojima su utisnuli u srce i dušu pravila života i vjere. Svoje zvanje nosi od obiteljskog doma u kojem se molilo i ljubilo Boga, a ostvaruje ga najprije ulaskom u franjevački novicijat na Trsatu godine 1939., da bi godinu potom privremenim redovničkim zavjetima postao punopravni član Franjevačkog reda u našoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 1947. godine.
Poslije svećeničkog ređenja možemo ga pratiti na putovima redovničke poslušnosti po cijeloj našoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji. Nijednom provincijalu s njime nije bilo teško. Kad je trebalo ići, išao je. Premještaji su mu bili teški jer se svim srcem darivao ljudima gdje je služio kao svećenik, i laki jer je svoje zavjete živio predano u volju Božju. Zato ga nalazimo u Kloštar Ivaniću kao revnog župskog zamjenika u ispražnjenoj župi Lupoglav, gdje i pod cijenu prijetnji po život u poratnim vremenima pater Rupert gorljivo obavlja svoju službu. Tu je bio i vjerni ispovjednik časnih sestara franjevki koje u to vrijeme dolaze u Kloštar Ivanić. Zatim ga služba vodi u Cernik, Čakovec, Klanjec, Vukovar, Slavonski Brod, Krapinu i konačno u Našice odakle je u četvrtak, 5. prosinca prije podne kao teški bolesnik dovezen u naš samostan u Zagreb na oporavak, da bi već nakon nekoliko sati istog dana umro od kljenutosti srca.
U njegovu životu otkrivamo skromnog fratra, uslužnog brata, revnog ispovjednika, žarkog misionara, čovjeka duboke pobožnosti, apostola bolesnika i pobožnika Marijina. U tom svjetlu možemo promotriti i neke glavne okvire njegova plodnog franjevačkog svećeničkog života.
Dugi niz godina bio je na raspolaganju ocu provincijalu kao pučki misionar gdje je god to zatrebalo. Zajedno s drugim franjevcima i u ekipama s njima nikad u tom pogledu nije zakazao i može se slobodno reći da u posljednjih 30-tak godina dariva sebe neumorno na tom poslu sve dok je to mogao fizički činiti. Taj ga misionarski posao otkriva kao čovjeka koji želi da cijeli svijet postane svet, da se kršćani obrate i da Krist bude sve u svemu.
S tom službom povezana je i druga manje istaknuta, ali dragocjena služba ispovijedanja. Na misijama i uz misije, a isto tako i na svim mjestima gdje ga je poslušnost stavila, otac je Rupert bio ispovjednik uvijek na raspolaganju vjernicima koji su tražili tu utjehu vjere. Vjernici koji su ga u ispovjedaonici otkrili rado su se vraćali k njemu i izabirali ga za stalnog ispovjednika. Činili su to iz dva razloga: znali su da će ga uvijek naći jer je za to imao vremena i otkrili su u njemu duhovnog oca koji im je uvijek znao dati pravi lijek u tom sakramentu ljubavi. Nije mu nikada bilo teško satima ispovijedati.
Već od svojih studentskih dana izgrađivao je u sebi ljubav prema duhovnom životu i hranio ga dubokom duhovnom literaturom. Poznat je bio u provinciji kao vrsni poznavalac mističnih djela i svetaca koji su pozivali na svetost. Iz takvog duhovnog profila izrastao je čovjek i redovnik koji prihvaća život pokore i odricanja. U tome je isto tako poznat u našem provincijskom bratstvu. Koliko god je to skrivao, o. Rupert je bio čovjek strogih postova, teških odricanja od sna, i drugih odricanja od svega što bi ga moglo smetati u njegovu životu sabranosti i molitve. Postaje istiniti molitelj, a redovnici, svećenici i redovnice ga često zovu bilo kao duhovnog vođu, bilo kao kvalitetnog voditelja duhovnih vježbi i obnova. I u tom poslu učinio je mnogo dobra brojnim duhovnim vježbama želeći u svećenicima, redovnicima i redovnicama probuditi prvu ljubav i istinski žar za sve što je Božje i za sve što vodi k posvećenju života. Takvog ga otkrivaju i brojni vjernici koji vole njegova razmišljanja, njegove savjete i rado ga odabiru za duhovnog vođu. On se nikad tom poslu ne otimlje. Kao duhovni vođa ostaje mnogima na raspolaganju i onda kad više nije fizički prisutan u određenom mjestu i razvija u tom pogledu i duhovni utjecaj svojim pobudnim pismima.
Osobito je poglavlje oca Ruperta njegov neumorni rad s bolesnicima. Vjerujem da nije pretjerano reći da je u tome pogledu svojevrsni karizmatik, čovjek koji je upravo u tom poslu otkrio darove Božje i koga je Bog obdario fizičkom ustrajnošću i bogatstvom srca za brojne susrete s bolesnicima. Premda brojke nisu jedino mjerilo, ali je činjenica da je za prve petke znao obići i više od stotinu bolesnih noseći im sakrament života i lijek besmrtnosti. Međutim, on je za bolesne bio uvijek na raspolaganju. Gdje god je bio, taj je apostolat rado obavljao. Osobito je u tom pogledu procvao taj njegov rad dok je boravio u Slavonskom Brodu gdje je i u prijašnjim vremenima uz blagonaklonost i susretljivost liječnika i bolesničkog osoblja mogao dolaziti u bolnicu bez problema i obavljati duhovnu terapiju koja je potrebnija i važnija nego mnogi drugi pokušaji pomoći bolesnicima. Otac je Rupert to dobro znao. Zato dolazi bolesnicima. Dolazi pozvan, pojavljuje se kod istih nakon izvjesnog vremena opet, pozvan i kad ne zovu; slijedi instinkt duhovnog pastira zauzetog za duše. U tom poslu bolesnici ga osjećaju kao Božjeg čovjeka, čovjeka molitve i vjere. Ne obavlja samo korektno i po propisima neki posao, nego vrši službu ljubavi. Često ostaje s bolesnicima nakon primljenih sakramenata te s njima moli krunicu ili dio krunice, a kao apostol sviju utječe i na ukućane i ti posjeti bolesnicima postaju pohodi svim ukućanima. Vjerujem da su ga u času njegove smrti mnogi od tih staraca i bolesnih koji su preminuli sada dočekali u Božjem Kraljevstvu zahvalno i radosno. Toliko će toga ostati iz područja te njegove djelatnosti zapisano u zahvalnim srcima bolesnika i staraca koji su u ocu Rupertu doživjeli pravu Božju ljubav.
Ima još jedno poglavlje njegova života: Marija, krunica, Međugorje. Zapalio se za Međugorje zbog dubokih poruka koje Međugorje u evanđeoskoj jasnoći prenosi: mir, molitva, obraćenje, pokora. Otkriva tu ono pravo. Postaje organizator hodočašća i voditelj hodočasnika u Međugorje. Tamo ispovijeda satima i služi obraćenju vjernika. Mnoge je duše kroz taj apostolat ponovno priveo k Bogu. Bilo je to osobito u vrijeme njegova boravka u Slavonskom Brodu gdje je na taj način mogao služiti kako redovitim vjernicima naših crkvi, tako i vjernicima Češke ili Slovačke narodnosti koji su u njemu otkrili pomoć i svjetlo u hodu prema Međugorju, prema Mariji i Isusu. Svoju ljubav za Mariju izražava najviše krunicom. Krunica je stalno u njegovim rukama; sve vrijeme koje nije ispunjeno razgovorom, ispovijedanjem, drugom molitvom prožeto je krunicom. Krunicu propagira, vjernike uči moliti krunicu i osjeća da je krunica instrument posvećenja.
Mi ćemo ga franjevci zapamtiti po nenametljivosti i jednoj uglađenoj finoći. S poštovanjem je pristupao svakom, pa i najmlađem bratu. Gotovo da se može reći poput svetog Franje i njegovih uputa: želim da svaki brat može raspolagati sa mnom kao gospodar sa svojim slugom. To se istinski osjećalo u pristupu oca Ruperta svakom bratu. Želio je služiti a ne se nametati. Nije htio nikoga povrijediti. Pored sve ustrajnosti za Božje i nastojanja da se ostvari ono što Bog hoće, sačuvao je uvijek bratsku ljubav. U tome će ostati u dragoj uspomeni. Svojom je uslužnošću i ljubavlju znao iznenaditi: moglo ga se često vidjeti i kao mlada i kao starijeg franjevca kako pere hodnike, čisti sobu nekom bratu, poslužuje bolesnika, čisti cipele braći. Pranje nogu na Posljednjoj večeri bilo je za Franju izazov na poniznu ljubav prema svima a otac je Rupert to tako vješto ostvarivao.
U ovom času s ljubavlju i zahvalnošću spuštamo njegovo tijelo u ovu najveću grobnicu naše provincije. Vjerujemo da mu je duša već u novom i kvalitetnijem zajedništvu radosti i mira, u društvu svoje braće i u zagrljaju onoga kome je kao neumorni pastir duša vjerno služio.“
o. Zvjezdan Linić, ofm
Svoj govor, zajedno s božićnom čestitkom, o. Zvjezdan je poslao đakovačkom biskupu Ćirilu Kosu koji je odmah uputio sažalnicu franjevačkom Provincijalatu. U svojoj sažalnici koju također u cijelosti donosimo, biskup Kos se osvrće i na govor o. Zvjezdana. Koliko je biskup Kos visoko cijenio p. Ruperta i njegovu duhovnu veličinu vidi se iz same sažalnice. Izdvajamo samo jednu rečenicu koja bi nam mogla promaknuti, a veoma je važna. Osvrćući se na pročitani govor o. Zvjezdana, biskup Kos između ostaloga veli:
„Koliko god takav govor bio sadržajan i objektivan, on zaista ne može ući u svu dubinu i širinu srca, uma i dobrote pok. o. Ruperta.“
Drugim riječima, duhovnu veličinu i svetost tako uzornog svećenika kao što je bio pater Rupert, teško je izraziti i najljepšim riječima, jer za to nema zemaljskih izričaja makar oni bili i u samim superlativima kao što je to izraženo u govoru o. Zvjezdana.
Sažalnica đakovačkog biskupa
mons. Ćirila Kosa
Prečasni i dragi oče Provincijale,
O. Zvjezdan Linić u svojoj čestitci priložio mi je i nadgrobni nagovor, što ga je održao povodom smrti i ukopa o. Ruperta. Koliko god takav govor bio sadržajan i objektivan, on zaista ne može ući u svu dubinu i širinu srca, uma i dobrote pok. o. Ruperta.
Cijeloj Zajednici izražavam svoje saučešće, ali znam, da je Vaša žalost pomiješana s franjevačkom radošću za jedan tako bogati i redovnički provedeni život.
Budući da je godinama bio u raznim službama i mjestima naše biskupije, posebno u Slavonskom Brodu, u ime svoje, i ime cijele biskupije zahvaljujem Gospodinu za sva dobra i milosti, koje je udijelio njemu i našoj Crkvi po njemu!
Gospodin mu bio obilna nagrada! Počivao u miru! Pozdravlja Vas, kao i cijelu zajednicu, u Gospodinu blagoslivlje, i na daru o. Ruperta zahvaljuje:
+ Ćiril Kos
biskup
Đakovo, 16. prosinca 1991.