Pater Rupert Rozmarić, OFM

PRVI DIO

ŽIVOTNI PUT PATRA RUPERTA

DJETINJSTVO  I  MLADOST

.

Štrigova u Međimurju

Štrigova, rodno mjesto patra Ruperta Rozmarića, nalazi se u Međimurju, na sjeveru Hrvatske. Udaljeno je devetnaest kilometara sjeverozapadno od Čakovca i oko dva kilometra jugoistočno od prijelaza slovenske granice u Raskrižju. Samo selo je prema popisu stanovništva iz 2001. imalo 447 stanovnika. Štrigova je i sjedište općine koja obuhvaća još devet sela i prema istom popisu cijela općina je tada imala 3.221 stanovnika. Područje općine je vrlo brdovito te se često naziva i Gornjim Međimurjem. Sama Štrigovanalazi se na nadmorskoj visini od 202 metra.

Prvi dokumenti o postojanju Štrigove potječu iz 13. stoljeća, a njezine najznačajnije građevine su izgrađene između 15. i 18. stoljeća. Tu je u prvom redu župna crkva sv. Marije Magdalene. Smještena je na povišenom mjestu u središtu sela, a izgrađena je još u 15. stoljeću. Okružena je kamenom ogradom, a na glavnu cestu okrenute su tri sakralne barokne skulpture postavljene u 18. stoljeću: sv. Florijana, sv. Pavla i Tužnog Jezuša. U ovoj je crkvi 4. travnja 1921. godine kršten pater Rupert kao prvo dijete pobožne obitelji Rozmarić.

Druga crkva monumentalnog izgleda je crkva sv. Jeronima s dva velika zvonika poput katedrale. Na mjestu gdje se uzdiže sadašnja crkva bila je izgrađena crkva i prije 15. stoljeća, no Turci su je spalili prigodom svoga pohoda na Beč. Zatim su grofovi Celjski podigli crkvu koja je stradala u potresu 1738. godine. Današnja crkva sv. Jeronima građena je od 1738. do 1749. godine za potrebe pavlinskog reda. Istodobno s crkvom izgrađen je i pavlinski samostan. Godine 1761. dograđeni su zvonici. Crkvu je iznutra ukrasio i oslikao  1749.  poznati pavlinski freskoslikar Ivan Ranger što predstavlja veliku umjetničku vrijednost cijeloga ovog kraja.

Na području općine Štrigova nalaze se i dva povijesna dvorca.Dvorac Banfi u selu Banfima sagradio je Grof Banffy 1373. godine. Dvorac Tkalec, kasno barokni majur na brdu Kalec izgradili su štrigovski pavlini u 18. stoljeću. Oba dvorca promijenila su mnoge vlasnike, a danas su obnovljeni. Svojim dominantnim položajem predstavljaju važan kulturni dio krajolika. Cijeli štrigovački kraj kao privrednu osnovu ima poljodjelstvo, vinogradarstvo, vinarstvo, voćarstvo, stočarstvo i turizam.

Obitelj Rozmarić

Pater Rupert, krsnim imenom Herman, rodio se 2. travnja 1921. u Štrigovi u Međimurju. Roditelji su se zvali Roman i Justina rođ. Šćavničar. Kršten jesamo nakon dva dana, već 4. travnja. Bio je najstariji od dvanaestero djece; bilo ih je šest sinova i šest kćeri. Roditelji, oboje veoma pobožni i vjerni Crkvi, dali su svojoj djeci već od malih nogu pravi kršćanski odgoj.

Tako je i mali Herman svoje zvanje nosio još iz obiteljskog doma.Dvije tete, sestre njegove majke, bile su  časne sestre uršulinke: s. Tadeja-Elizabeta i s. Agneza-Julijakoja je umrla mlada kao novakinja sveta život.

„Od svojih najmlađih godina,“  kako se dobro sjeća sestra mu Justina,„Herman je bio ozbiljan, uredan, odličan đak, a iznad svega naročito pobožan. Mama ga je često nalazila u sobi gdje kleči i moli. Rado ga je stavljala ostaloj djeciza uzor. Mamino isticanje Hermana kao najvrjednijegadjeteta nama nije smetalo, jer smo ga i mi tako doživljavali; čak smo prema njemu imali i dozu strahopoštovanja i veoma smo ga cijenili, premda se nismo uvijek slagali s nekim njegovim stavovima koje smo smatrali koji puta malo preozbiljnima.“

U obitelji se svake večeri molila zajednička krunica i to klečeći pred krevetom. Prije i poslije jela se također molilo. Otac i majka uvijek su zajedno s djecom išli u crkvu. Bog je bio sve u ovoj obitelji. Roditelji su bili članovi Trećega reda sv. Franje. Osim molitve u obitelji se rado i često pjevalo. Roditelji su imali osjećaj za glazbu, a bili su i članovi pjevačkog zbora. Pogotovo nedjeljom kad se pripremao ručak, redovito su pjevali crkvene pjesme čemu su se rado pridružila i djeca.

Nagrađeno pouzdanje u Božju Providnost

Imovinsko stanje ove brojne obitelji, međutim,  bilo je slabo. Otac je bio stolar sa slabom zaradom, a majka je bila kod kuće. Otac u potrazi za poslom morao se s obitelji često seliti iz jednog mjesta u drugo: iz Štrigove u Hrašćinu, potom u Bedekovčinu, nakon toga u Čakovec ina kraju u Varaždin.Duboka vjera i pouzdanje roditelja u pomoć Božje Providnosti uspijevala je nadvladavati sve teškoće. Sestra Justina pripovijeda jedan zanimljiv detalj iz toga razdoblja:

„Naša obitelj, a bilo nas je tada već sedam članova, našla se 1928. godine u kriznoj situaciji. Morali smo se preseliti u selo Hrašćine zbog očeva zdravlja. Tata je ostao bez posla, bilo je to zimi, a mi bez ogrjeva i hrane. U toj nevolji kad nije bilo više izlaza roditelji nisu očajavali. Digli su se u noći i molili su se cijelo vrijeme, najprije Srcu Isusovu a onda i krunicu i vjerovali su u Božju pomoć. Drugo jutro pred vratima kuće pojavili su se seljani noseći hranu, čak su i kolima dovezli drva, ugljen. Na upit roditelja kako to da su došli, rekli su da ih je nešto ponukalo da to učine. A oni nas uopće nisu poznavali. Hermanu je tada bilo sedam godina. Smatram da je već tada zadobio posebnu pobožnost Srcu Isusovu.“  Ovakav slučaj ponovio se još jednom, a sjeća se brat Antun. Ponestalo je namirnica za večeru i obitelj je opet molila. Situaciju spašava župnik. Vraćajući se s blagoslova kuća, samoinicijativno je navratio te ostavio darove što ih je dobio na blagoslovu. Začuđenim roditeljima koji su zahvaljivali, župnik je odgovorio da ih se sjetio prolazeći mimo kuće i znajući da imaju dosta djece navratio je da ih obiđe i malo pomogne. 

Odlazak u sjemenište

Obitelj se potom preselila u Čakoveci tu je maloga Hermana, kao posebno pobožnog dječaka zapazio gvardijan franjevačke crkve o. Mihael Troha te je pozvao oca na razgovor i predložio mu da sina pošalje u sjemenište u Varaždin.Unatoč financijskim poteškoćama,ali uz materijalnu pomoć jedne gospođe čiji je sin kasnije također postao svećenik, Hermanje krenuo u franjevačku sjemenišnu gimnaziju u Varaždin. Za blagdane i ljetne praznike redovito je dolazio kući. Iz toga vremena sestra Justina se sjeća zanimljive zgode:

„Godine 1938. kad je Herman imao već 17 godina i pohađao gimnaziju, dobili smo posljednjeg, dvanaestog člana naše obitelji, brata Franceka. Nakon njegova rođenja majka se teško razboljela tako da je sva briga za domaćinstvo i oko njege djeteta došla na mene kao jednu od starijih kćeri, a imala sam tada tek 12 godina. Međutim kad je Herman došao na praznike on preuzima brigu oko našeg najmlađeg brata. Bio mi je velika pomoć i oko kućanskih poslova. Sve je on to radio dragovoljno uz pjesmu. Majka se potom nakon dvije godine oporavila.“

Dodajmo na kraju i ovo: Božja je Providnost obilno nagradila vjeru i pouzdanje ove uzorne katoličke obitelji. Svu su djecu roditelji uspjeli iškolovati. Četvorica braće završila su fakultete, a četiri sestre ušle su u prosvjetnu struku i postale učiteljice.

ULAZAK U FRANJEVAČKI RED

Osnovnu školu Hermanje završio u Čakovcu. Školovanje nastavlja na Franje­vačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu. Tu je završio šest razreda, a potom piše molbu franjevačkom Provincijalatu u Zagreb da ga prime u franjevački red. Zamolba se pisala prema već ustaljenim formama te je Herman ovako napisao: “Premda nedostojan, niže potpisani smjerno moli da gaprimite u red Manje braće – da po milosti Božjoj, te po primjeru sv. Franje prezrem sve zemaljsko i budem dionikom nebeskih dobara kao i da prigrlim onu franjevačku: Non soli sibivivere, sed et aliisproficere – ne živjeti samo za sebe nego i drugima koristiti”.

Na tu njegovu zamolbu Hermanovi su roditelji nadopisali: “Ne samo da se mi, otac i mati, u izboru zvanja ne protivimo sinu, nego mu već odavna i želimo svećeničko-redovničko zvanje. Ujedno se obvezujemo da od njega nećemo nikada tražiti materijalne pomoći, pa stavio nas Gospodin Bog makar na kakvu materijalnu kušnju.“

Hermanovu zamolbu za prijem u novicijat preporučio je 7. VII. 1938. rektor Franje­vačkog kolegija p. Modesto Martinčić ovim riječima: “Roz­marić Herman, sin Romana i Justine Šćavničar, rođen 2. travnja 1921. u Štrigovi, župa sv. Marije Magdalene, moli preč. Naslov da ga primi kao kandidata u franjevački novicijat. Spomenuti mladić bio je đak Franjevačkog kolegija. Ovdje je završio šest razreda klasične gimnazije. Za vrijeme svoga boravka bio je uzorna vladanja i neumorne marljivosti. Vrlo je pobožan i revan u primanju sv. sakramena­ta. Prema poglavarima je bio uvijek pristojan, fin, uslužan, poslušan. Mladić u svakom pogledu zaslužuje preporuku.” Herman je ušaou Franjevački red na Trsatu za Veliku Gospu 14. kolovoza 1938. godine gdje je započeo svoj novicijat. Prema tadašnjem običaju i propisima u franjevačkom redu kandidat je dobivao novo ime čime se označavala novost života posvećenog Kristu koji je novi član započinjao ulazeći u red. Tako je i Herman dobio svoje novo ime RUPERT, po svetom Rupertu, biskupu, velikom apostolu Europe, zaštitniku Slazburga i cijele Austrije. Pod tim imenom ćemo ga poznavati kao uzornog franjevačkog redovnika i revnog Kristova svećenika. Stoga je i svoj imendan slavio na njegov liturgijski spomendan, 27. ožujka. Jednostavne redovničke zavjete novak Rupert položio je na kraju novicijata, 15. kolovoza 1939. godine. Po završetku novicijata tadašnji 7. i 8. razred  gimnazije (danas 3. i 4.) nastavio je u Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu, gdje je ispit zrelosti položio 15. lipnja 1942. godine. Studij teologije započinje iste godine u Zagrebu. Svečane redovničke zavjete kao bogoslov položio je 6. siječnja 1945. godine u Zagrebu.

Sveti Rupert rodom je iz Irske. Potječe iz plemićke obitelji. Posvećuje se Bogu i nakon što je završio irsku monašku formaciju oko 700. godine prelazi na europski kontinent. Putuje i propovijeda Evanđelje po Bavarskoj. Nakon uspješnih apostolskih ostvarenja kao putujući propovjednik dolazi na područje današnje istočne Austrije. Ondje gradi samostan i crkvu koji će biti početak sadašnjeg grada Salzburga. Postaje i njegov prvi biskup. Smatra se utemeljiteljem grada i izabran je za njegova zaštitnika. Umro je 27. ožujka 718. kad mu se slavi liturgijski blagdan. Njegov se grob nalazi u katedrali u Salzburgu. Proglašen je i jednim od glavnih zaštitnika cijele Austrije.

SVEĆENIČKO REĐENJE I MLADA MISA

Priprema za svećeništvo

Mladi  bogoslov fra Rupert, boraveći zajedno s ostalim franjevačkim bogoslovima u franjevačkom samostanu na Kaptolu, studirao je teologiju na Teološkom fakultetu u Zagrebu u teškim vremenima Drugoga svjetskog rata i poraća. Bilo je to vrijeme dolaska komunističkog režima i njegovih strahota kada se progonilo i uništavalo sve što je hrvatsko i katoličko, kada su se vršile masovne likvidacije Hrvata na Bleiburgu i diljem cijele domovine. To je vrijeme montiranog procesa protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i tolikih drugih svećenika, vrijeme zatvaranja, robijanja, ubijanja članova Crkve i tolikih rodoljuba. Jednom riječju, bilo je to vrijeme velikog mučeništva hrvatske Crkve i hrvatskog naroda. Kroz sve to vrijeme bogoslov fra Rupert, dijeleći mučeničku sudbinu svoga naroda i prateći sva tragična zbivanja svojom revnom molitvom, marljivo je studirao svete teološke znanosti i pripremao se za buduće svećeničko zvanje. P. Bonaventura Duda, njegov kolega sa studija teologije iz onoga doba, češće ga je znao susresti u samostanskom oratoriju na prvom katu, gdje klečeći u klupi čita i studira iz teološkog udžbenika. Očito da je ozbiljno shvatio sugestiju sv. Tome Akvinskog kako se teologija treba studirati „na koljenima“, tj. teološki studij treba biti prožet molitvom.

Student teologije fra Rupert već je u klerikatu slovio za „revnog brata“ redovnika u vršenju svojih redovničkih dužnosti. To je bilo tako uočljivo da je primjer njegove revnosti našao mjesto i u duhovitoj „klerikatskoj budnici“ koju je sastavio tada njegov kolega sa studija fra Veljko Dobošić, danas na službi u Venezueli. Budnica opisuje na šaljiv način život mladog nadobudnog franjevačkog bogoslova, u kojem se svatko mogao pomalo prepoznati, a koji nastoji, ne bez teškoća, udovoljiti svojim redovničkim dužnostima kako bi stigao na vrijeme na zajedničke molitvene pobožnosti i ostale obaveze. Nekoliko stihova iz budnice koje ovdje navodimo, prema iskazu samog autora odnose se na fra Ruperta koji se spominje kao „revan brat“ koji postaje „žrtva“ drugoga koji trči da ne zakasni:

„Sandale mi same skaču, na noge se nataču,
pređem češljem preko kose, letim što me noge nose,
tek što izbijem na vrata, srušim jednog revnog brata,
ništa, velim, žuri mi se, da bih stigo’  bar do mise…“

Za đakona je p. Rupert zaređen 18. svibnja 1947. godine, a za svećenika 29. lipnja 1947. godine u Zagrebu.

Mlada misa pod geslom: „Ljubav nije ljubljena!“

Mladu je misu p. Rupert proslavio u franjevačkoj crkvi u Varaždinu 13. srpnja 1947. godine.U organizaciji svečanosti posebno se zauzeo p. Jukundo. Za svoje je svećeničko geslo p. Rupert kao mladomisnik izabrao riječi sv. Franje: „Ljubav nije ljubljena“ koje je bilo otisnuto na mladomisničkim sličicama.Bilo je to znakovito i proročanski jer će Božanskoj ljubavi kasnije kao revni svećenik p. Rupert privući mnoge. Njegova braća i sestre, njih petero, Justina, Ljudmila, Antun, Anđela i Franjo, koje smo našli još na životu dok smo sastavljali ovu biografiju,dajući nam uspomene o svome bratu posebno se rado sjećaju njegove mlade mise.

Najmlađi brat  Francek tom je prigodom ispred franjevačke crkve na početku mladomisničkog slavlja pozdravio svoga brata svećenika prigodnom pjesmicom koju pamti i u svojoj sedamdesetoj i koju nam je s radošću ponovio kada smo ga posjetili prikupljajući građu za životopis. Pjesmica, pogotovo njezinatreća kitica, kao da proročanski naviješta svećenički život p. Ruperta. Upravo se sve tako ispunilo kako je njegov,tada devetogodišnji najmlađi brat u stihovima navijestio,a sam još ne shvaćajući u potpunosti smisao riječi koje je izgovarao. Donosimo pjesmicu u cijelosti:

ZVONITE ZVONA!

O, zvonite sad zvona
Otvorite se vrata
I pustite unutra
Redovničkoga brata.

Jer kuća Božja,
Bit će i njeg’va od sada kuća
Uz Isusa je sada
I njeg’va ljubav vruća.

On nosit će nama Boga,
Sred sela i sred grada
I utješit će vazda
Svakog koji strada.

O, zvonite sada zvona,
Otvorite se vrata
I pustite unutra
Tog Isusova brata.

Na odsluženju vojnog roka

Nakon što je zaređen za svećenika p. Rupert započinje svoju pastoralnu službu najprije u franjevačkom samostanu u Koprivnici, a kraće je vrijeme službovao i kao propovjednik u Baču. Godine 1948.pozvan je u jugoslavensku vojsku na odsluženje vojnog roka što ga je morao služiti pune dvije godine,sve do 1950. Bio je u vojsci negdje u Bosni.  Kao mladom svećeniku boravak u vojsci nije bio lagan, jer je to bilo vrijeme kada je komunistički režim na sve moguće načine progonio Crkvu i njezine službenike, pogotovo one koji su služili vojni rok. Režim je činio sve moguće da bi odvratio mlade svećeničke pripravnike, a i same svećenike od njihova započetog puta. Neke su uspjeli slomiti, ali se većina održala i podnoseći progone i maltretiranja još se više učvrstila u svome pozivu.

Iz vremena odsluženja vojnog roka p. Ruperta malo je toga poznatog. P. Ivan Damiš sjeća se, dok je boravio u Cerniku u novicijatu, da im je p. Rupert pripovijedao kako se bojao otići u vojsku kao ne-svećenik. Jer ako bi išao u vojsku kao svećenik, već će se dosjetiti kako će potajno slaviti Euharistiju – koja je za njega bila izvor svega. I ta mu se želja stvarno ispunila pa je u vojsku pozvan tek nakon ređenja.Gospođa Justina, sestra p. Ruperta, prisjetila se jedne njegove izjave kad se vratio iz vojske. Pripovijedao je rodbini kako su muslimani bolji vjernici od nas kršćana i više drže do svoje vjere,u što se uvjerio u kontaktu s mnogima od njih za vrijeme vojske. I još je nešto sačuvano iz toga vremena: njegova fotografija kao vojnika!

NEUMORNI APOSTOLSKI RADNIK
PO SJEVERNOJ HRVATSKOJ

Nakon izlaska iz vojske od 1950. godine p. Rupert nastavlja svoju pastoralnu djelatnost po raznim mjestima sjeverne Hrvatske prema poslanju što su mu ga davali njegovi redovnički poglavari. Ovdje donosimo popis mjesta u kojima je službovao te pregled raznih dužnosti koje je obavljao u pojedinim samostanima, a što je načinio njegov redovnički subrat franjevac p. Ivan Damišna temelju službenih podataka sačuvanih u arhivu Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Nakon KOPRIVNICE I BAČA gdje je službovao prije vojske, sljedeća postaja nakon vojske jest ZAGREB gdje vrši službu propovjednika te ispovjednika sjemeništaraca i bogoslova. Godine 1951. premješten je u VUKOVAR  gdje vrši službu kapelana, vjeroučitelja, voditelja duhovnih vježbi, voditelja ministranata i knjižničara. U jesen 1955.dolazi u SLAVONSKI BROD gdje su mu dodijeljene ove službe: savjetnik, kroničar, voditelj ministranata, vjeroučitelj djece i mladeži, knjižničar, voditelj duhovnih vježbi za biskupijske svećenike. Godine 1958. premješten je u KLOŠTAR IVANIĆ gdje obavlja ove službe: savjetnik, kapelan i kateheta, duhovnik novaka Trećeg reda sv. Franje, voditelj duhovnih vježbi, knjižničar, kroničar, voditelj ministranata, duhovnik novakinja Školskih sestara, pučki misionar. Nakon deset godina, 1968. godine odlazi u KRAPINU gdje tijekom jedne godine službuje kao vikar, kapelan i vjeroučitelj župe Petrovsko; voditelj je duhovnih vježbi, kroničar, knjižničar, i ispovjednik Sestara sv. Križa.  Potom kroz tri godine od  1969.-1972. službuje u CERNIKU kao kapelan, vjeroučitelj, ispovjednik sestara, kroničar, knjižničar, vođa pastoralnih konferencija. Od 1972. do 1973. službuje u ČAKOVCU kao  kapelan i  vjeroučitelj. Kroz dvije godine od 1973. do 1975. nalazi se u KLANJCU  kao kapelan, vjeroučitelj, voditelj ministranata, knjižničar. Najplodnije razdoblje njegova svećeničkog života bilo je od 1975. do 1984. kada po drugi puta boravi u SLAVONSKOM BRODU i vrši službu dušobrižnika za tisuće bolesnika, a uz to je voditelj  ministranata i samostanski vikar. U tom je razdoblju najviše zasjala njegova karizma kao velikog apostola bolesnika po čemu ga brodski vjernici i svećenici najviše pamte. Od 1984. službuje u KRAPINI vršeći razne dušobrižničke poslove. Od 1987. do 1988. opet je u SLAVONSKOM BRODU gdje srkbiza bolesnike i vrši službu ispovjednika. Godine 1988. vraća se ponovno u KRAPINU. Međutim,  na molbu brodskih svećenika i uz suglasnost poglavara, svaka tri mjeseca, a posebice za velike blagdane Božić i Uskrs, dolazi iz Krapine u SLAVONSKI BROD gdje,ostajući po nekoliko tjedana, nastavlja pastoralno skrbiti za bolesnike i uz to vrši službu ispovjednika. U ljetu 1991. p. Rupert je premješten u NAŠICE,svoje posljednje mjesto službovanja. U jesen se teško razbolio, bio operiran te upućen 5. prosinca 1991. na liječenje u Zagreb. Istoga dana po dolasku u Zagreb Bog ga je pozvao k sebi. I tako je p. Rupert u 71. godini završio tijek svoga bogatog svećeničkog i redovničkog života ispunjenog brojnim dobrim djelima.  Sahranjen je u Zagrebu na Mirogoju u zajedničkoj franjevačkoj grobnici.