Pater Rupert Rozmarić, OFM

24. siječnja 2022.

DRUGI DIO

NA IZVORIMA DUHOVNOSTI

SVEĆENIK DUBOKE VJERE

Pater Rupert čvrstom vjerom gleda nazočnog Krista u Euharistiji
za vrijeme sv. mise

Nakon kratkoga pregleda životnoga puta p. Ruperta sada ćemo detaljnije opisati njegov duhovni lik, njegove vrline i potom njegovu bogatu apostolsku djelatnost.

Započinjemo od njegove svećeničke vjere. Možda će netko primijetiti: pa sasvim je normalno,svaki svećenik mora biti u prvom redu čovjek vjere. Da, ali kod p.Ruperta to je bilo nekako drugačije, uočljivije. Njegova čvrsta, duboka, svećenička vjera bila je glavna karakteristika njegova lika i duhovnosti i ležala je u temelju njegovasvećeničko-redovničkog života; ona ga je prožimala potpuno, njom je bio natopljen kao spužva morem,a to se vidjeloiz svake njegoveriječi idjela. Kod svakog susreta s njime osjetilo se da je to svećenik koji najprije iskreno i duboko vjeruje u ono što propovijeda i za štoživi, da mu svećeništvo nije služba koja se obavlja tek da se obavi onako mehanički kao neka profesija, nego je u njemu bilo nešto više i dublje. Osjećalo se da mu je vjera sa svim svojim sadržajima vrhovna i jedina vrijednost života kojoj je sve drugo podloženo. Dapače, za njega izvan vjere i njenih stvarnosti nije ni postojalo nešto drugo čemu bi poklanjao svoju pozornost ili trošio svoje dragocjeno svećeničko vrijeme.

To se najprije zamjećivalo u njegovoj molitvi u svim oblicima,posebice kada smo ga promatrali u adoraciji pred Presvetim, u molitvi svete krunice, u sabranom meditiranju nad duhovnim štivom koje je čitao anadasve u slavljenju svete mise. Mi koji smo imali srećui milost ministrirati mu ili pribivati njegovoj sv. misi nismo mogli ostati indiferentni gledajući ga kakovelikom pobožnošću služi svetu misu. Bio je sav udubljen u otajstvo, naročito kad je nakon pretvorbe poklecao pred sakramentom tijela i krvi Kristove; činio je to tako pobožno, polako, sabrano sav uronjen u otajstvo Kristove prisutnosti na oltaru.

Njegova čvrsta, duboka vjera očitovala se potom u svim vidovima njegova apostolata kao što će se kasnije vidjeti. Imao je posebnu osjetljivost za onostranost, za drugi svijet. Tko ga je malo bolje upoznao i više s njime kontaktirao imao je dojam kao da„lebdi“iznad zemlje, da po njoj ide ali je ne dotiče; da je svećenik koji je na zemlji samo tijelom, ali duhom i srcem već je sav na drugoj strani, u onostranosti kamo bi želio privući i uputiti sve kojima je bio poslan i s kojima se susretao. Bila je krilatica koja se mogla čuti u Slavonskom Brodu dok je ondje bio na službi: „ Ah, pater Rupert – živi u oblacima!“ Da, živio je u „oblacima“, ali su to bili oblaci Božje prisutnosti, o kojima čitamo u Svetom Pismu i Staroga i Novoga Zavjeta.A krilaticu su izricali oni koji su inače s obje noge bilidobro pričvršćeni uz ovu zemlju pa su teže shvaćali da netko može hodati po ovoj njoj ali joj ne pripadati.

I naravno,kad je čovjek tako duboko uronjen u svijet vjere želi i druge približiti njenim stvarnostima. Odatle revnost i žar p. Rupetra kojima je upravo gorio, bilo kad je propovijedao,ispovijedao, držao vjeronauk ili kad je osobno razgovarao sa sugovornikom kako bi ga uvjerio i priveo revnijem kršćanskom životu.

VELIKI ŠTOVATELJ I APOSTOL  SRCA ISUSOVA

Srce Isusovo – „zaštitni znak“ p. Ruperta

Jedna od glavnih karakteristika duhovnosti p. Ruperta bila je njegova iskrena pobožnost prema Srcu Isusovu. Pater Rupert i Srce Isusovo dva su pojma koja se uvijek pojave u sjećanju onih koji su ga poznavali. Trudio se svim sredstvima da se ta pobožnost što više proširi među onima s kojima je dolazio u kontakt.  To je nekako davalo puninu njegovoj svećeničkoj osobi i njegovu apostolskom radu. Oblik štovanja Srca Isusova koji je najviše širio i preporučivao bila je Velika devetnica spasa – pobožnost Devet prvih petaka.[1]

Slušatelji njegovih propovijedi kao i njegovi vjeroučenici dobro se sjećaju kako je s velikom uvjerljivošću navodio kao primjer vjernosti Srca Isusova svojim obećanjima jedan događaj koji se zbio u Slavonskom Brodu i to dvije godine prije nego što je sam došao onamo na službu. Dana 22. siječnja 1953. godine župnik Josip Ivanuš iz mjesta Trnjani koje je 6 km udaljeno od Slavonskog Broda, osjetio je u svojoj duši neki neobjašnjiv poticaj da pođe u Brod. Nije imao tamo baš nikakva posla, ali mu tajanstvena sila nije dala mira. Nakon kolebanja i skanjivanja ipak pođe, a da ustvari nije znao zašto ide. Dođe u Brod kolegi župniku, njega nema kod kuće. Ode ocima franjevcima u samostan, a ni tamo trenutno nikoga od svećenika osim kuhara, brata Leopolda koji ga je primio i rekao da pričeka jer su patri bili negdje izvan samostana i trebali su se uskoro vratiti. Dok je tako čekao krateći si vrijeme sviranjem na harmonijumu, dođoše dva čovjeka na biciklima. Traže svećenika. Žena jednog od njih dvojice umire pa kako župnika nema kod kuće, mole da što prije dođe koji pater da je pripremi na smrt. Kako nije biloni jednoga kod kuće, brat Leopold prenese molbu gostu svećeniku. On bez oklijevanja pođe uzevši sa sobom sve potrebno. Nakon što je umirućoj koja je još bila pri svijesti, podijelio sve sakramente, upitao ju jeje li možda obavila pobožnost Devet prvih petaka.


[1] Prvi članak koji sam objavio u tisku još kao student teologije posvetio sam upravo p. Rupertu. Osjetio sam već tada, 1966. g.  potrebu da i na taj  način sačuvam uspomenu na njegovu revnost u širenju pobožnosti Srcu Isusovu. Taj je članak pod naslovom „Apostol Srca Isusova“ objavljen u Glasniku Srca Isusova br. 6, 1966. g.


“Da velečasni, upravo sam ih prošlog mjeseca završila i zato sam vjerovala da Srce Isusovo neće dopustiti da umrem bez sv. sakramenata”, odgovorila je. Toga časa svećeniku postade jasno odakle ona tajanstvena sila koja ga je poticala da pođe u Brod, a da tome nije vidio pravog razloga. Bolesnica je nakon svećenikova posjeta ubrzo preminula.

Sliku Srca Isusova revni p. Rupert nije nosio samo na satove vjeronauka. Redovito ju je nosio i u ispovjedaonicu te je postavljao kraj sebe tako da je pokornik koji se ispovijedao gledao izravno u sliku i u milosrdni Spasiteljev lik koji ga je sa slike promatrao te mu u izvjesnom smislu olakšavao ispovijed. S. Blaženka Perković prisjeća se: „U ispovjedaonici bi uvijek postavio sliku Srca Isusova – ‘velikog obećanja’ i poticao nas da obavljamo Veliku devetnicu spasa i mi smo žurili obaviti Devet prvih petaka. To je tada zahtijevalo i određene žrtve jer su se svete mise u ono vrijeme služile samo rano ujutro!“

Kada je riječ o slici Srca Isusova dodajem još jedno svoje osobno sjećanje. Promatrajući često tu sliku na našim vjeronaucima, kao i u ispovjedaonici, veoma mi se svidjela te jednom upitah patera bi li bi se mogla negdje nabaviti. Odgovorio je da će pisati u svoje prijašnje mjesto službovanja, u Franjevački samostan u Vukovaru gdje ih se još moglo naći, a bile su tiskane još prije rata. Na moje ugodno iznenađenje i veliku radost slika je stigla već za nekoliko dana. Zadivio sam se njegovojspremnosti i revnosti da udovolji mojoj gotovo nevažnoj želji. Tu sliku sačuvah sve do danas i držim je na zidu u svojoj sobi kao dragu uspomenu.

Sličica koju je p. Rupert poklonio Josipu Prudeusu, vjernom ministrant

Prikaz prisutnosti Srca Isusova u životu i apostolatu p. Ruperta završavamizjavom jednog njegova vjernog ministranta, profesora Josipa Prudeusa koju je objavio u svojoj knjizi o brodskim franjevcima:

„Srce Isusovo bijaše p. Rupertu  zaštitni znak koji ga je svuda pratio. Ako bi ministrantu svetu sličicu podario, obvezno bi to bila sličica Presvetoga Srca Isusova, ako bi se s ministrantima slikao obvezno bi u ruci rastvorio poveću sliku Presvetoga Srca Isusova. Ako bi mogao birati pokrajni oltar za misu, jasno, bio je to oltar Presvetoga Srca Isusova, na kojem bi sakristan palio svijeće . Ako biste došli u klauzuru, dovoljno bi bilo pronaći među tridesetak vratiju ona na kojima je sličica Presvetoga Srca Isusova i zna se tko je stanar te sobe. Doista, svim je žarom poticao svakoga na pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovom.“[1]

Ovdje donosimo i tekst što ga je pater Rupert vlastoručno napisao na poleđini jedne sličice koju je darovao na oproštaju svome ministrantu Josipu Prudeusu kad je 1958. godineodlazio iz Slavonskog Broda za Kloštar Ivanić. I tu je prisutna misao na Srce Isusovo: J.Prudeusu  o. Rupert  –  „Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, smiluj se nama!“ 3. VIII. 1958.

Faksimil teksta p. Ruperta sa sličice

[1] Joža Prudeus: Adeum kviletifikat juventutemeam. Brodski franjevci. Zagreb, 2005., str. 137.


URONJEN U TRAJNU MOLITVU

Svatko tko je poznavao p. Ruperta  veoma je brzo uočio da je on svećenik duboke molitve koji molitvu ne obavlja samo formalno, iz dužnosti, nego iz uvjerenja, iz ljubavi, iz potrebe da bude što više s Bogom. U Krapinskom samostanu još danas pokazuju udubljeno mjesto na hodniku prvoga kata prema crkvi, u blizini svetohraništa, gdje je običavao često i dugo moliti. Ne rijetko znali su ga zateći noću u kasnim satima samoga u crkvi gdje moli, a neki su ga vidjeli i u dva sata u noći kako leži prostrt pred svetohraništem u dubokoj i iskrenoj molitvi. Krunica mu je redovito bila u rukama. I kud god išao uvijek ju je molio; ako se netko našao s njime u društvu na putu, ili bilo gdje drugdje, brzo je bio pozvan da zajedno  mole svetu krunicu.

         No, osim osobne molitve koja mu je provirala iz srca, p. Rupert je duboko vjerovao u moć zagovorne molitve, tj. molitve za druge. I ne samo da se sam molio za druge, nego je pozivao svoje poznanike i vjernike da se mole za njega i njegove apostolske pothvate. Mnoge su zanimljive zgode koje to potvrđuju.

Molitvena potpora za apostolat

         Dragica Sadlo, članica Franjevačkog svjetovnog reda u Slavonskom Brodu i dugogodišnja pjevačica u crkvenom zboru franjevačke crkve prisjeća se: „Kao članovi Trećega reda pošli smo 1970. na izlet u Cernik gdje smo posjetili p. Ruperta koji je tada bio ondje u službi. Na kraju našega susreta  zamolio me da osnujem grupu koja će se moliti za uspjeh misija koje bi on u listopadu trebao održati u jednom ličkom mjestu, a po njegovim riječima bilo je tamo ‘jako komunističko gnijezdo’. Naravno da sam se odazvala pozivu.  Kada je drugi puta došao službovati u Slavonski Brod, a bilo je to 1975. g., odmah je okupio molitvenu grupu koja se svakodnevno okupljala u samostanskoj kapelici na klanjanje pred Presvetim.  Molili smo za njegov rad i apostolat. U početku nas je bilo malo, da bi kasnije kapelica postala pretijesna. Ljudi su stajali čak i na hodniku. Obično se molila krunica, a nakon desetice se pjevala koja pjesma Majci Božjoj. Nekada se pročitao koji odlomak iz Sv. Pisma. Odmah nas je naučio moliti krunicu Milosrdnom Isusu i mnoge druge molitve. Učlanio je mnoge osobe u Marijin misni savez. Sve obitelji koje je obilazio posvetio je Srcu Isusovu i Srcu Marijinu. Širio je i škapularsku pobožnost  Gospe Karmelske[1] i to već u svom prvom mandatu na službi u Slavonskon Brodu.  U tome sam mu i ja pomagala pa sam na njegovu zamolbu u tri navrata preko  poznatih nabavila svaki puta po 500 škapularskih medaljica Karmelske Gospe.“ 

Uspjela molitvena pomoć muslimanki

„Koji puta smo od samoga p. Ruperta doznali kako su njegove molitve bile uslišane“, nastavlja dalje Dragica. „Sam mi je ispričao slučaj jedne muslimanke koja je došla tražiti da se moli za zdravlje njene kćeri, a koju je vodila i doktorima i hodži, ali bez uspjeha. Sada je došla k p. Rupertu. On je obećao da će se moliti i ujedno joj dao neku molitvu da i ona moli. I dogodilo se uslišanje: kćerka je ozdravila, a žena mu je potom došla zahvaliti za molitvenu pomoć“.

Krunica u autu

Nisu uvijek molitveni prijedlozi p. Ruperta bili prihvaćeni. P. Domagoj, njegov brodski gvardijan, sjeća se jedne zgodice. Jednoga dana patri iz Broda pošli su autom u Osijek pohoditi jednoga njihova bolesnog člana zajednice koji je bio ondje u bolnici. „Kad smo izašli iz Broda, p. Rupert koji je bio s nama, predložio je da izmolimo krunicu. A s nama je išao i naš, inače veoma pobožan, brat pomoćnik. On se usprotivio prijedlogu p. Ruperta jer je krunicu toga dana već izmolio, ‘a sada želim gledati Božju prirodu’, rekao je. P. Rupert nije dalje inzistirao. Inače kada smo išli nekamo, p. Rupert je uvijek molio, redovito krunicu.“

Molitva spasila dijete druge nacionalnosti

Gospođa Kristina Kramer iz Slavonskog Broda pripovijeda zanimljiv slučaj o poznaniku s posla kome se rodilo defektno  dijete koje su morali odmah staviti u inkubator. A bio je komunist i druge nacionalnosti: „I pita on mene što da radi. Bio je očajan. Ja mu velim da to dijete najprije krsti, pa da se odrekne mesa petkom, pa neka se odrekne psovke i neka ne mrzi nikoga, neka ne gleda na nacionalnost i neka su mu svi ljudi jednaki. Potom sam o svemu izvijestila p. Ruperta, a on je odgovorio: ‘Dobro, mi ćemo se moliti svaki dan, samo nitko ne mora znati na koju nakanu molimo.’ I onda sam ocu djeteta rekla: ‘Mile, ja ću svaki dan ići na molitvu u crkvu (kao što sam i išla svaki dan) i tamo ćemo se moliti za tvoje dijete.’ A on mi je ponudio da me vozi autom. I dolazio je svaku večer te me vozio u Franjevački samostan u kapelu na molitvu. I stvarno, to se dijete počelo oporavljati. Nakon mjesec dana kaže mi sav sretan: ‘Više nije dijete onakvo kao što je bilo, to se sve nekako ispravilo’. Dakle, čim smo mi počeli moliti, stanje se počelo polako popravljati. A molitvu je p. Rupert organizirao tako da je uz našu krunicu uvijek još dodao neku od svojih molitava za tu nakanu. Tako je dijete ozdravilo i vratilo se iz bolnice kući zdravo. Eto, što je molitva učinila. Ali, i Mile se obratio, on i svi njegovi, roditelji i dva brata, svi su postali dobri pravoslavni vjernici.“


[1]Škapularska pobožnost sastoji se u nošenju posebne Gospine medaljice, a kod redovnika karmelićana, od kojih se proširila ova pobožnost po svijetu, to je dio odjeće redovničkog odijela. Uz  ovu pobožnost vezane su posebnemilost što ih je Blažena Djevica Marija obećala ukazavši se na gori Karmelu u Svetoj  Zemlji.


Svatko tko je poznavao p. Ruperta  veoma je brzo uočio da je on svećenik duboke molitve koji molitvu ne obavlja samo formalno, iz dužnosti, nego iz uvjerenja, iz ljubavi, iz potrebe da bude što više s Bogom. U Krapinskom samostanu još danas pokazuju udubljeno mjesto na hodniku prvoga kata prema crkvi, u blizini svetohraništa, gdje je običavao često i dugo moliti. Ne rijetko znali su ga zateći noću u kasnim satima samoga u crkvi gdje moli, a neki su ga vidjeli i u dva sata u noći kako leži prostrt pred svetohraništem u dubokoj i iskrenoj molitvi. Krunica mu je redovito bila u rukama. I kud god išao uvijek ju je molio; ako se netko našao s njime u društvu na putu, ili bilo gdje drugdje, brzo je bio pozvan da zajedno  mole svetu krunicu.

No, osim osobne molitve koja mu je provirala iz srca, p. Rupert je duboko vjerovao u moć zagovorne molitve, tj. molitve za druge. I ne samo da se sam molio za druge, nego je pozivao svoje poznanike i vjernike da se mole za njega i njegove apostolske pothvate. Mnoge su zanimljive zgode koje to potvrđuju.

Obraćenje nadobudnih mladića po molitvi

Unutrašnjost franjevačke crkve u Slav. Brodu
gdje je p. Rupert provodio mnoge sate u molitvi

Skupina nadobudnih mladića često je dolazila noću u park pred Franjevački samostan u Slavonskom Brodu gdje su galamili, svirali, bučili, pjevali tako da oci franjevci nisu mogli spavati. P. Rupert ne mogavši spavati digao se jedne noći i šećući po samostanskom hodniku molio je krunicu. Potaknuo je gvardijana o. Domagoja da ide i nekako umiri te mladiće. I tako, dok je p. Rupert molio, p. Domagoj je s mladićima pregovarao i na kraju ih pozvao u samostansko dvorište da ondje nastave svirati. Ubrzo se s njima toliko sprijateljio da su ti mladići malo pomalo prihvatili prijedlog te počeli svirati i kod mise za mlade. Obratili su se i postali su članovi zbora mladih. Zasigurno je da je tome njihovu obraćenju pripomogla i molitva  p. Ruperta.

Ovdje dodajem i jedno osobno sjećanje iz vremena kad mi je p. Rupert bio vjeroučitelj u Slavonskom Brodu. U svojoj revnosti da druge potakne na ozbiljniji molitveni život p. Rupert mi je ispisao posebne jutarnje i večernje molitve na pisaćoj mašini, a koje sam dakako svaki dan molio. Naoko sitnica koja ponovno odaje revnost p. Ruperta da svoje vjeroučenike potakne na dublji duhovni život.

POKORNIK  I  ISPOSNIK

Post petkom

Osim što je bio čovjek duboke molitve, p. Rupert je bio i veliki pokornik, redovnik odricanja i nadasve čovjek posta. Koje je sve pokore činio sakriveno je u tajnama samostana, ali ono što se nije moglo sakriti bio je njegov post,  posebice petkom. Kada je petkom obilazio bolesnike izvan grada, u svoj poznati ruksak, uz ostalo što je kao svećenik nosio za bolesnike, stavio bi i kilogram kruha te bocu vode i to mu je bila hrana za cijeli dan.

P. Domagoj, gvardijan, prisjeća se simpatične zgodice: „Petkom je p. Rupert veoma strogo postio. No, ponekad od gladi nije mogao spavati pa je čekao ponoć kada  završava petak. Tada bi otišao u kuhinju te ondje pojeo što bi našao. Jednom su nam telefonom javili: ‘Netko vam je provalio u samostansku kuhinju!’ Naime vidjelo se svjetlo u kuhinji i netko da hoda. U stvari  bio je to p. Rupert koji je tražio neko jelo.“

P. Rupert nije tražio nikakve posebnosti u hrani. Znalo se dogoditi da se zbog obilaženja udaljenijih bolesnika nepredviđeno vratio u samostan kasno poslije podne i zakasnio na objed. Tada bi navratio k obitelji Sadlo te jednostavno i skromno zamolio nešto za pojesti. „Ali i taj njegov ručak bio bi veoma mršav, uzeo bi samo par žlica juhe i komad štrudle. Ono što ne bi pojeo, mi bismo mu spakirali, a on je to odnio potrebnima“ sjeća se Dragica.  

Kroz prisilni post do velikih duhovnih milosti

         Službujući u Krapini, prigodom obilaska tamošnjih bolesnika na Trškom vrhu, pavši jednom s bicikla slomio je čeljust. Kost je zarasla, ali sasvim krivo. Došao je takav u Slavonski Brod kamo je povremeno dolazio obilaziti neke bolesnike prema dogovoru s brodskim župnicima. Providnost je htjela da je prvi bolesnik kojega je pohodio bila majka jednoga liječnika-kirurga. Čim ga je liječnik ugledao sa slomljenom vilicom shvatio je o čemu se radi te ga odmah otpremio u bolnicu gdje je ubrzo operiran i čeljust mu je bila spašena. Oporavljao se nekoliko tjedana i za to vrijeme nije mogao ništa jesti osim piti tekućinu na cjevčicu. Dr. Branka Majdandžić koja ga je posjećivala u bolnici prisjeća se njegova liječenja: „Rekao mi je da je bio najsretniji u tom periodu kad ništa nije jeo. I reče mi razlog: kroz to se vrijeme toliko duševno pročistio da je Bogu zahvaljivao što mu se to dogodilo, jer je velike milosti primio u gladovanju kroz dva mjeseca oporavka.“

Pokora za nečedno odijevanje

         Duh pokore što ga je p. Rupert imao pokazao se i u strpljivom podnošenju ljetne vrućine. Obilazeći bolesnike na svom legendarnom biciklu nosio je redovnički habit. Pitali bi ga kako to da usred ljeta, kad je najveća vrućina, nosi gotovo zimsku odjeću, a znoj s njega curi. On bi odgovorio: “Moram vršiti pokoru za one koji hodaju neodjeveni”.

UZORAN FRANJEVAČKI REDOVNIK

Brojni vjernici koji su p. Ruperta susretali, zamjećivali su njegovu revnost za Božju stvar, njegov žar ljubavi prema Bogu i nadnaravnim stvarima, njegov poletan apostolat, čemu je posvećena glavnina ove njegove biografije. Međutim, treba reći nešto i kakav je on bio redovnik unutar samostana u zajednici svoje franjevačke braće, kako je živio redovničke zavjete, ostvarivao evanđeoske kreposti. Citirat ćemo najprije njegova dugogodišnjeg redovničkog poglavara p. Domagoja Šimunovića, koji je p. Rupertu bio gvardijan u Slavonskom Brodu od 1975. do 1984. godine.

Evanđeoski siromašan i bratski uslužan

„Započet ću svoje sjećanje s duhovnim vježbama koje mi je držao još 1952. god. kad sam ušao u sjemenište“ pripovijeda o.Domagoj i nastavlja: „Zapamtio sam te duhovne vježbe po njegovoj snažnoj sugestivnosti kojom je govorio, sav se bio unio u duhovne teme koje nam je tako zorno razlagao. Kad je drugi puta došao na službu u Slavonski Brod, bio sam mu gvardijan devet godina. Kao redovnik bio je primjeran. Uvijek je htio odraditi štogod mu se reklo. Nije zanemario niti jednu službu ili posao. I one obične poslove je radio spremno, primjerice rad u vinogradu, voćnjaku itd. Nikada nije rekao: Ja to ne bih, ili da bi našao neki izgovor. Pažljivo je pratio što braća u samostanu rade. Bilo mu je uvijek drago ako bi nešto lijepo čuo, a žao ako bi nešto ružno čuo. Znao je vrlo lijepo upozoriti na eventualne negativnosti. Nikada nije povrijedio bratsku ljubav, na to je jako pazio i bio je veoma osjetljiv. Premda pomalo šutljiv, znao je sudjelovati u razgovoru. Nije imao neke posebne interese. Bio je sa svime zadovoljan. Svoju sobu nije posebno dotjerivao. U odijevanju je bio krajnje jednostavan. Kad sam ga koji puta potaknuo da se bolje obuče i dotjera kad je išao u bolnicu obilaziti bolesnike, nisam ga baš mogao uvjeriti. Nosio je uvijek isto odijelo. Na evanđeosko siromaštvo je bio krajnje osjetljiv. Veoma je držao do čitanja duhovnoga štiva. Znao nam je i preporučivati što da čitamo. Imao je osjećaj i naklonost za asketsku i mističnu literaturu pa je to rado čitao. Ali ono što bih istaknuo jest činjenica da je imao djetinju vjeru. U dva sata jedne zimske noći tijekom koje je napadalo dosta snijega netko mi kuca na vrata i veli: ‘Obili su samostan’. Digao sam se da idem vidjeti što se događa. A pater Rupert dolje u samostanskom dvorištu uzeo letvu i dvije daske te si pravi lopatu za čišćenje snijega. Obično je samoinicijativno čistio snijeg kad je napadao. Kolikogod je bio pastoralno zauzet s bolesnicima, nastojao je uvijek biti na našim zajedničkim molitvama Božanskog časoslova, pogotovo ujutro i navečer.“

Briga za ljepotu duše

Pokojna sestra p. Ruperta Marija Cesarec, znala se češće potužiti na njega da uvijek dolazi u iznošenom kaputu, unatoč što mu je njezin muž uvijek  davao nove odjevne predmete. Kad ga je jednom sestrin muž Danijel upitao gdje mu je novi kaput što mu ga je nabavio, odgovorio je da ga je dao siromahu. Veoma se zanimao za sirotinju, jer je i sam provodio siromašan život. „Ali kao dječak i mladić bio je više nego uredan i točan u svemu,“ prisjećala se sestra Marija i dodala: „Sve su mu bilježnice i knjige odisale urednošću. Bio je izvana vrlo profinjen i lijepa, otmjena izgleda. U starijim godinama više nije gledao na svoju vanjštinu, jer je sav bio orijentiran samo na ljepotu duše.“  Ova je sjećanja na svoga brata p. Ruperta pok. gospođa Marija za svoga života pripovijedala  uršulinki s. Klaudiji Đuran.

Cipele sjaje od čistoće

Bratska ljubav p. Ruperta očitovala se i u sasvim konkretnim prigodama u samostanskom životu. Pripovijeda p. Smiljan Kožul: „1988. godine, nakon Božića, pošao sam u Krapinu pomagati našim patrima u blagoslovu kuća gdje je tada na službi bio i p. Rupert. Trebalo je obilaziti zagorske brege pješice u župi Petrovsko, a osim toga pao je snijeg koji se brzo otopio pa je bilo bljuzgavice i blata. Posljednjega dana vratio sam se kasno u samostan veoma umoran s blatnim cipelama. Od umora ih te večeri nisam imao snage očistiti, nego sam ih samo stavio ispred vrata odgodivši čišćenje za sutradan. Ujutro, spremajući se za povratak u Zagreb, pođoh si najprije žurno očistiti cipele, kad ono iznenađenje: cipele očišćene, sjaje od čistoće, stoje pred mojim vratima! Bio je to p. Rupert koji mi je u noći učinio tu uslugu koju mu do danas nisam zaboravio. A već mu je bilo 68 godina!“

„Pa taj svećenik gleda samo na druge!“

Pater Rupert je u svim mjestima, a pogotovo u Slavonskom Brodu bio poznat po svome biciklu kojim je obilazio bolesnike. Imao je neki stari bicikl. Njegovi prijatelji odlučili su mu kupiti novi. Dalje pripovijeda dr. Branka Majdandžić: „On je imao takvu starudiju od bicikla da smo nas nekoliko skupili novac i kupili mu bicikl. Ali nismo vidjeli da ga je vozio; znači da ga je nekome poklonio. Sve je poklanjao. Bio je veoma skroman, cijenio je i živio evanđeosko siromaštvo. Zato se mom mužu, koji je prije bio daleko od Crkve, jako svidio pa je za njega rekao: ‘Pa taj svećenik samo gleda na druge, a ne na sebe.’ Njegov ga je primjer toliko potaknuo da se vratio Crkvi i kršćanskom životu.“ 

„Svet svećenik u pravom smislu te riječi!“ 

S. Rozarija Pokupec, uršulinka, visoko je cijenila p. Ruperta kao redovnika: „Nad p. Rupertom sam se edificirala. U Slavonskom Brodu gdje sam živjela niz godina kao redovnica, znala je biti ljeti velika vrućina, a on je uvijek nosio redovnički habit. Kad sam ga vidjela, davao je dojam smirenog i pobožnog patra. Kad je nosio Presveto bolesnicima, uvijek je na biciklu imao ²pušlek² cvijeća. To mi je otkrivalo njegovo poštovanje i pobožnost prema Presvetom Sakramentu.“

A njegova brodska vjeroučenica Slavica ovako opisuje svoje dojmove: „Bio je svet svećenik u pravom smislu te riječi, pravi nasljednik Gospodina našega Isusa Krista. Samozatajan, voljeli smo njegove propovijedi u kojima je na kraju rekao i koju riječ nama, ‘Djeci Marijinoj’. Uvijek je bio na raspolaganju u ispovjedaonici, i to satima. Nježno je ljubio Presvetu Djevicu pa je tu ljubav prenio i na nas.“

Želio je služiti, a ne se nametati

P. Rupert za vrijeme liturgijskog slavlja u franjevačkoj crkvi
u Slav. Brodu

O.Zvjezdan Linić u govoru na pogrebu p. Ruperta biranim riječima istaknuo je njegov lik kao redovnika: „Mi ćemo ga franjevci zapamtiti po nenametljivosti i jednoj uglađenoj finoći. S poštovanjem je pristupao svakom, pa i najmlađem bratu. Gotovo da se može reći poput svetog Franje i njegovih uputa: želim da svaki brat može raspolagati sa mnom kao gospodar sa svojim slugom. To se istinski osjećalo u pristupu oca Ruperta svakom bratu. Želio je služiti a ne se nametati. Nije htio nikoga povrijediti. Pored sve ustrajnosti za Božje i nastojanja da se ostvari ono što Bog hoće, sačuvao je uvijek bratsku ljubav. U tome će ostati u dragoj uspomeni. Svojom je uslužnošću i ljubavlju znao iznenaditi: moglo ga se često vidjeti i kao mlada i kao starijeg franjevca kako pere hodnike, čisti sobu nekom bratu, poslužuje bolesnika, čisti cipele braći. Pranje nogu na Posljednjoj večeri bilo je za Franju izazov na poniznu ljubav prema svima, a pater je Rupert to tako vješto ostvarivao.“

Premještaji i rastanci

Kao poslušni redovnik tijekom svoga svećeničkog i redovničkog života p. Rupert je službovao u raznim mjestima sjeverne Hrvatske kamogod ga je već redovnička poslušnost slala. I svagdje je kao Božji čovjek i svećenik ostavio duboki trag u srcima i dušama vjernika kojima je bio poslan. Njegove premještaje vjeroučenici i vjernici za koje je pastoralno skrbio doživljavali su sa žalošću.

S. Blaženka prisjeća se kad je p. Rupert prvi puta odlazio iz Slavonskog Broda 1958. g. za Kloštar Ivanić: „Doživjeli smo to jednostavno kao da nam je bio oduzet. Plakali smo za njim. Ono što je posijao p. Rupert u našim dušama donijelo je kasnije ploda. Nekoliko djevojaka je nakon mature izabralo redovničko zvanje i otišle su u samostan.“  Slično se prisjeća s. Klaudija, uršulinka: „Kad sam započela 3. r. gimnazije, p. Rupert je bio premješten iz Slavonskog Broda u Kloštar Ivanić. To sam duboko osjetila kao gubitak dobroga prijatelja i svetog katehete. Uvijek sam ga smatrala svetim čovjekom. I dalje sam išla na vjeronauk i franjevcima i uršulinkama, ali drugi su oci imali drugačiji stil.“

P. Rupert kao da je nešto naslućivao o svome skorom svršetku. Dragica Sadlo sjeća se oproštaja s njime 1991. kad je odlazio u Našice koje su bile posljednje njegovo zemaljsko odredište: „Bili smo na klanjanju i  ostala sam zadnja s namjerom da ga upitam hoće li ići u Međugorje, a već se bilo nadvilo zlo nad Hrvatskom. Rekao mi je da bi rado išao, ali će to odgoditi za drugu prigodu. Potom je nadodao: ‘Molite se za mene, a ja ću se moliti za Vas i do viđenja u nebu.’ Bio je to moj posljednji susret s njime i ujedno oproštaj na ovoj zemlji.“

SJEĆANJA REDOVNIČKE SUBRAĆE

U pripremanju ovoga životopisa zamolili smo i redovničku subraću za njihova sjećanja i uspomene na p. Ruperta. Neki su od njih duže ili kraće s njime boravili u pojedinim samostanima gdje je  bio na službi. Mnogi koji su ga poznavali i s njime zajedno radili na njivi Gospodnjoj već su otišli s ovoga svijeta. No, i izjave još živuće njegove redovničke braće puno govore o tome kako su ga vidjeli njegovi najbliži. 

Samaritanac koji traži unesrećene

O. Gordan Propadalo: „Za vrijeme moga jednogodišnjeg boravka u Slavonskom Brodu (1990.-1991.) p. Rupert je dva puta godišnje dolazio iz Krapine obići bolesnike i osamljene po Slavonskom Brodu i okolici. S ruksakom na leđima, na biciklu ili bez njega, išao je već poznatim putovima do onih potrebnih. Svakodnevno zauzet tim poslom znao je biti izvan samostana od jutarnjih sati do navečer kako bi u što kraćem vremenu što više bolesnika obišao i donio utjehu onima koji su je trebali i očekivali. Bio je samaritanac koji traži unesrećene žrtve da ih okrijepi i zbrine. Kao gvardijan zamijetio sam da nije ništa trebao i ništa tražio. Svima je bilo znano da s predanjem i neumornošću radi svoj uobičajeni posao. Bio sam s njime i u Našicama posljednjih mjeseci njegova života. U življenju redovničkog života i dužnosti ne može mu se naći niti jedan prigovor. Tijekom svih naših zajedničkih boravaka zapazio sam da je rado boravio u zatvorenoj crkvi u večernjim i noćnim satima. Nije se bojao; neki se boje noću sami biti u crkvi, ali on ne. Bio je familijariziran sa svetim prostorom. Upravo je volio biti u crkvi. Nakon napornog i iscrpljujućeg dana u praznoj i polutamnoj crkvi, uz treptanje ‘vječnoga svjetla’, nalazio je svoj odmor i mir. U nekoliko sam ga navrata oko ponoći zatekao u crkvi, u Brodu i kasnije u Našicama. Kad sam ga zamijetio, malo sam se u prvi mah i prestrašio. Crkva mu je bila omiljelo boravište, a znao je u njoj ostati i do sitnih sati.“

Živio je u svijetu Božje prisutnosti i zauzetosti za duše

         P. Gordan nastavlja: „Nije puno mario za svoj vanjski izgled, niti općenito za vanjštinu. Na račun toga mogao se čuti i pokoji komentar, ali se na njih nije obazirao. Živio je u svome svijetu, a to je bio svijet Božje prisutnosti i zauzetosti za duše. S tim je bio zarobljen do te mjere da je za sve drugo bio odsutan; bolje reći, sve drugo, iako mu nije bilo nepoznato, nije ga posebno zaokupljalo. U svojim je propovijedima bio jednostavan, ali blizak i neposredan. Znao se poslužiti doživljajima i primjerima iz svog pastoralnog iskustva, a rado je koristio poruke iz života svetaca i suvremenih tragalaca za Bogom. Pater Rupert sigurno nije bio karijerist, nije se borio da nešto bude ili da nešto znači ili da se po bilo čemu ističe. Bilo je to daleko od njegova osnovnog nutarnjeg raspoloženja, a ono se sastojalo u osjećanju malenosti, skromnosti i nevrijednosti. U svakom premještaju, a bilo ih je dosta u njegovu životu, pater Rupert je gledao volju Božju koju je vršio vedro i rado. U njegovu životu je evanđeosko siromaštvo bilo veoma naglašeno i zamjetljivo. Kao uzoran redovnik nije posjedovao ništa posebno. Bio je krajnje siromašan. Ni na što navezan. Iznutra u srcu posve slobodan.  Bio je subjektivno zahvaćen Kristom, iznutra cjelovit, Božji čovjek. S lakoćom se selio, jer nije imao ni materijalnih dobara: koju knjigu i redovničko odijelo i to je bilo sve.“

Zračio je nutarnjom vedrinom, bio je uistinu čovjek herojskih kreposti

         „Uz sve pastoralne poslove, ponekad iscrpljujuće, nije propuštao moliti božanski časoslov i krunicu“ nastavlja dalje o.Gordan. „Kad bi imao nešto slobodnog vremena posvetio ga je čitanju i razmatranju. Imam dojam da je bio u stalnom dodiru s Bogom i u nekoj vrsti trajnog razmatranja. To je postalo njegovom ‘drugom naravi’. Sjećam se: u Našicama, dok su agresorski avioni nadlijetali gradom, a mi trčali u samostansko sklonište da se zaštitimo od granata, p. Rupert nas je okupljao u podrumu da se zajednički molimo. Bio je veliki molitelj. U odnosu prema redovničkoj zajednici i zajedničkom životu, nije bio konfliktna osoba. Naprotiv. I kad je bio sasvim nevin, znao bi reći: oprosti. Za objedom je rado komunicirao s braćom, ali na tih, blag i nenametljiv način. Nikad ga nisam čuo da bi u nekom razgovoru podigao glas.  Govorio bi o svojim pastoralnom doživljajima, o novostima u Crkvi i svijetu. Rado je čitao vjerski tisak pa je bio upućen u događanja u Crkvi; sve što se ticalo vjere i vjerskih zbivanja bilo je područje njegova interesa. Iz tih okvira nije izlazio. Niti sam ga čuo, niti si ga mogu predstaviti da bi se zanimao za mondene stvari kao što su nogometne zvijezde ili popularni pjevači… Dakako, bio je domoljub i puno je molio za svoj narod i domovinu, posebice u nevoljama domovinskog rata. Nije bio čovjek ogovaranja, zavisiti, profanosti. Sve mu je to bilo ne samo strano, nego i odvratno. Zračio je nutarnjom vedrinom, jednostavnošću, nenametljivošću i trajnom povezanošću s Bogom. Bio je uistinu čovjek herojskih kreposti. Zapravo ne znam za njegove duhovne slabosti. Mi, obični smrtnici(,) koji puta bismo za nj rekli da je bio možda malo neobičan, koji puta možda i malo nerealan i zanesen. Ali, takvi su pomalo, svaki na svoj način, svi Božji ljudi.“

Na pameti mu samo kako spašavati duše

Franjevački samostan u Slav. Brodu – pogled s druge strane Save

O.Ante Perković: „Poslije moje prve sv. Pričesti poželio sam biti ministrant. U to vrijeme došao je u samostan u Slavonski Brod p. Rupert, koji me je s radošću primio. U prvom susretu on mi je izgledao vrlo neobično svojom pojavom, osmjehom, glasom i pogledom. Blagi osmjeh i pogled odavali su radost i dobrodošlicu te ulijevali odmah povjerenje i opuštanje napetosti zbog nesvakidašnjeg susreta. Glas potpuno usklađen s rečenim jasno je davao do znanja da pričam s ne-‘običnim’ čovjekom, tim više što je bio tada kao i uvijek u habitu. Ubrzo sam upoznao franjevca kojemu je na pameti samo naviještanje spasenja Božjeg i Njegove slave. Marno je pisao i crtao propagandne, navjestiteljske i poučne plakate koje je stavljao na ulazu u crkvu za pojedine blagdane, vjeronauk ili nešto drugo. Dominiralo je uvijek Srce Isusovo. Sa sobom je uvijek nosio sliku Srca Isusova, a posebno u ispovjedaonicu. Pokornike je poticao da ljube ovo Srce, ali ih je znao koji puta i prekoriti: kako ga mogu vrijeđati ako ga ljube. Uvijek mu je bilo na pameti kako spašavati duše. To je shvaćao kao svoj zadatak i poslanje.“

„Ljubav nije ljubljena“

O. Gracijan Biršić: „Bio sam njegov ministrant u Koprivnici kada je bio ondje na službi. Davao je često sličice nama ministrantima, a na poleđini jedne koju mi je bio poklonio svojim je rukopisom napisao poznatu rečenicu svetoga Franje: “Ljubav nije ljubljena.” Nije bio čovjek od mnogo riječi, nije trošio puno riječi na nevažne stvari. Za njega nije postojala politika ili druge svjetovne stvari. Bio je nadasve pobožan čovjek. Dok je studirao teologiju bio je dobar student. Pričalo se među subraćom da je bio predviđen da doktorira iz moralne teologije kod profesora Živkovića. Tema mu je trebala biti: moralni problemi u Tolstojevu romanu ‘Ana Karenjina’. Međutim on se nije u tome snašao, tako da od doktorata nije bilo ništa. Kad je bio u mlađim godinama znao se koji puta i našaliti. Imali smo jednog bogoslova koji je imao nadimak Žan, a već onda je puštao dugu kosu. Zbog toga smo ga znali zadirkivati pa smo tako jednom u rekreaciji razgovarali kada će se Žan ošišati. Pater Rupert je u šali dodao: ‘Kad završi petogodišnji plan.’“

Doživljavao sam ga kao o. Antu Antića

         O. Branimir Kosec: „Htio je izaći svakome u susret, bio je veliki molitelj. Svagda je molio i puno meditirao, često i noću. U Krapini, u samostanu na hodniku na prvom katu, imamo male udubine kao male kapele s pogledom na crkvu. On je redovito molio u prvoj kapeli blizu svetohraništa.  Koji puta sam primijetio da nije spavao u krevetu nego onako na stolici. Bio je pokornik. Rado je ispovijedao, ali je držao distancu od pokornika i nikad mu nije gledao u lice. Bio je diskretan u ispovijedi, a kad je ispovijed završila nakon što je čovjeka pomirio s Bogom, kao da nikada čovjeka nije vidio, odmah je sve zaboravio. No bio je pažljiv kod ispovijedanja, znao je upozoriti: pazi na ovo, pazi na ono. Doživljavao sam ga kao o. Antu Antića. Kasnije kad sam vodio župu u Zapolju, a on bio u Cerniku, češće sam ga molio za ispomoć, pogotovo za prvi petak. Rado se odazivao, nikada mu nije bilo teško; čim bi došao odmah je ušao u crkvu i sjeo u ispovjedaonicu. Znao je veoma lijepo pripremiti i djecu i odrasle za ispovijed, pogotovo kad su bile zajedničke ispovijedi.“

Nakon operacije prva misao na Euharistiju   

         O. Ivan Damiš: „S p. Rupertom sam se susreo prvi puta u Cerniku kad sam bio u novicijatu, a i pater je bio tada ondje na službi. Pripovijedao nam je kako je želio otići u vojsku kao svećenik, a ne kao bogoslov, kao lakše će se tako snaći da potajno slavi sv. misu. I ta mu se želja stvarno ispunila. Koliko je cijenio Euharistiju potvrđuje i ovaj događaj. Kad je operirao čeljust u bolnici u Slavonskom Brodu, a slomio ju je u Krapini pavši s bicikla na povratku s pohoda bolesnicima, bio sam prvi koji sam ga posjetio kad se upravo budio iz narkoze. Prva njegova misao i žarka molba koju mi je uputio bila je da mu donesemo sv. Pričest. Njemu također moram zahvaliti za svesrdnu pomoć koju mi je prvi iskazao u rješavanju nekih mojih problema. Nakon što je otišao iz Slavonskog Broda u Krapinu, na molbu brodskih župnika povremeno bi dolazio u Brod obilaziti bolesnike i pomagati u ispovijedanju. S koliko je požrtvovnosti to obavljao pokazuje i ovaj događaj:  1988. g. još prije podne na Badnjak je ispovijedao u brodskoj crkvi, a onda je poslije podne žurio na vlak da do večeri stigne u Krapinu i bude ondje za Božić.“

Žar za dobro bližnjega

         O.Vatroslav Frkin: „Bio sam s p. Rupertom neko vrijeme u samostanu u Slavonskom Brodu. Njegovu duhovnost i njegov lik bismo mogli okarakterizirati jednom riječju: revnost. Revan je bio u pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Majci Božjoj. Ako je itko u našoj provinciji bio izraziti štovatelj Srca Isusova, onda je to bio p. Rupert. Osim službenih molitava tj. Časoslova što smo kao redovnici obavljali, često smo obojica znali po samostanskom hodniku, na njegov prijedlog, izmoliti zajedno cijeli ružarij, tj. sve tri krunice. Bio je uvijek raspoloživ za svetu ispovijed, tkogod ga je tražio. Neumoran je bio u pronalaženju i obilaženju bolesnika, pogotovo u bolnici. U ono vrijeme, još je bio komunistički režim, neki su doktori negodovali i smatrali to pretjeranim, koji puta mu i sprječavali pristup, ali je on ipak pronašao načina da dođe do bolesnika. Međutim, jedan dio liječnika visoko je cijenio tu njegovu revnost. Obilazio je bolesnike po cijelome gradu, također i izvan grada, pogotovo za prvi petak. U Brodu je koristio bicikl pa ga se moglo u svako doba dana vidjeti kako se vozi i znalo se da ide u pohod bolesnicima. O duhovnim stvarima uvijek je bio raspoložen pričati. Bio je to čovjek koji je od jutra do navečer živio po Božjemu. Bio je veoma savjestan u pripremanju propovijedi. Do zadnjega je pisao i skicirao ono što će vjernicima reći. Često smo i zajedno razgovarali o pojedinim primjerima koje je (on) potom marljivo bilježio i upotrebljavao ih u svojim propovijedima. Premda to nije isticao, vidjelo se da je samozatajan i da je znao i postiti, pogotovo kad se radilo za obraćenje pojedine duše. Nije poznavao odlaganje kad se radilo o dobroj stvari. Odmah se davao u akciju, za njega nije bilo zapreke. To je pogotovo vrijedilo kada se radilo o bolesnicima ili dijeljenju sakramenata. O političkim stvarima nije razgovarao. Za njega se može reći da je živio u “psalmima i hvalospjevima”. Uživao je u razgovoru o duhovnim temama, upravo je plivao u tome. To je bila njegova stvarnost. Neki su ga smatrali da je bio prerevan i time iskakao iz osrednjosti. Revnost njegova nije poznavala ni granice ni vrijeme, pogotovo kad se radilo o bolesnicima. Ako se tu i tamo moglo činiti da je “prerevan”, to je bilo njegovo subjektivno uvjerenje koje nije sadržavalo nikakvu zlu namjeru i ništa loše. On je to radio iz ljubavi i revnosti, a ljubav ne poznaje zadržavanje. Kod njega se vidio samo žar za dobro bližnjega.“ 

Obilazio osamnaest zaselaka da bi pobudio vjerski život

O.Venancije  Mihaljević„Bio mi je vjeroučitelj u Vukovaru dok je ondje bio na službi. U ono vrijeme se vjeronauk predavao još u školi, a onda je došla  zabrana pa se vjeronauk preselio u crkvu. P. Rupert nam je na satove donosio slikovnice, mape i ostali materijal što se u ono poratno vrijeme našlo, da nam što više i na slikovan način približi sadržaje vjere. Istodobno je bio kapelan u Bogdanovcima pa je onamo redovito išao nedjeljom služiti sv. misu. Zanosno je propovijedao. Bio je pobožan, čedan, a u svećeničkim činima veoma sabran. Neko sam vrijeme službovao u Kloštru Ivaniću pa mi je bilo poznato što je sve p. Rupert načinio u Lupoglavu i Kloštru Ivaniću da bi pobudio vjerski život u toj najkomunističkijoj ivanićgradskoj općini gdje je čak jedna četvrtina odraslih  bila u partiji. Organizirao je i molitve po kućama pa su se stariji sastajali na te molitvene susrete. Bilo je tamo nekih 18 sela koje je p. Rupert marno obilazio. I ondje je savršeno organizirao apostolat bolesnika. U postkoncilskom vremenu imali smo krizu zvanja u provinciji, ali smo je Bogu hvala prevladali. Uvjeren sam da je u tome mnogo pomogla i molitva p. Ruperta kako za njegova života na zemlji tako sada još više njegov zagovor odozgor.“

Redovničke kreposti i svećeničke obveze živio radikalno

P. Mirko Mataušić: „Prvi put sam susreo p. Ruperta još kao ministrant i sjemeništarac u našem samostanu u Samoboru u drugoj polovici pedesetih godina. Držao je duhovne vježbe samostanskoj zajednici. Nakon toga u Zagrebu, dok sam bio student teologije, p. Rupert je cijeloj zajednici držao duhovne vježbe. U svoje je nagovore tada uplitao crtice iz života nekog izvanredno zauzetog svećenika, zvao se o. Mateo, koji je sav izgarao u brizi za duše. Usjeklo mi se u sjećanje da se zanosno identificirao s tim likom. Među redovničkom subraćom kružile su o p. Rupertu poneke duhovite anegdote. Tako se pripovijedalo da je znao, vraćajući se noću kući s pastoralnih dužnosti od posjeta bolesniku, moliti brevijar u svjetlu lampe na biciklu kojega je gurao uza se, jer se bojao da ne će izvršiti svoju molitvenu obvezu prije ponoći. Čuo sam o njemu da je uz uobičajene discipline posta i nemrsa u našem redu, sam sebi nametnuo obvezu da u neke dane u tjednu, čini mi se srijedom i petkom, živi samo o kruhu i vodi. Opće je poznata u provinciji i od subraće vrednovana s poštovanjem njegova požrtvovnost kao apostola bolesnika u Slavonskom Brodu, o čemu ima mnogo svjedoka.  Kao provincijal nisam imao s njim nikakvih problema, da bih se njime morao posebno baviti. Kod svake sam vizitacije razgovarao sa svakim članom provincije, pa tako i s p. Rupertom. Sjećam se da sam na svaki upit o njegovu mogućem premještaju u drugi samostan, ukoliko bi trebalo, što obično za poglavara nije lagan razgovor, kod p. Ruperta nailazio na apsolutnu spremnost, bez ijedne riječi prigovora ili bilo kakve primjedbe.“     

Posljednjeg dana njegova života, kad sam ga posjetio u bolničkoj sobi u našem samostanu na Kaptolu, ostavio je na mene sasvim drugačiji dojam. Bez ikakve potištenosti zbog bolesti, bio je pokretan, dapače dobro raspoložen, upravo radostan. I taj posljednji susret u vedrini u pozitivno svjetlo stavlja i one anegdotske elemente njegova života. Te elemente treba shvatiti kao nastojanje p. Ruperta da se potpuno preda svom zvanju i poslanju. Očito je želio živjeti redovničke kreposti i izvršavati svećeničke obveze radikalno, najbolje kako ih je on tada shvaćao i koliko su mu njegove tjelesne, duševne i intelektualne snage dopuštale.“