Pater Rupert Rozmarić, OFM

TREĆI DIO

REVNI  KRISTOV APOSTOL

Nakon opisa duhovnoga lika patra Ruperta i glavnih vrlina kao redovnika, slijedi prikaz plodova njegova bogatog duhovnog života, a to je njegov mnogostruki apostolat. Brojna su područja apostolskog rada patra Ruperta; svagdje je ostavio duboki trag, posijao sjeme koje je donosilo mnoge plodove. Bio je vjeroučitelj, propovjednik, traženi i cijenjeni ispovjednik, voditelj ministranata, revni širitelj pobožnosti Srcu Isusovu i Majci Božjoj, promicatelj katoličkog tiska, davatelj duhovnih vježbi, pučki misionar, duhovni vođa, karitativni djelatnik. Ali nadasve bio je apostol bolesnika ili, kako su ga nazivali, anđeo umirućih. Sve je to bio pater Rupert i u svakom poslu koji je radio unio je cijeloga sebe, dušom i srcem, predano, revno kao da samo to radi. Prikazat ćemo korak po korak svako od tih apostolskih područja na kojima je uvijek dolazio do izražaja heroizam njegove ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

ZAUZETI  VJEROUČITELJ

Revnost p. Ruperta u širenju kršćanske vjere i njenih moralnih načela posebno je dolazila do izražaja u njegovu radu kao vjeroučitelja. Svi koji smo bili njegovi vjeroučenici osjećali smo ovo: pater Rupert je bio zauzeti, revni, gorljivi vjeroučitelj. No, da se ne govori samo općenito,tu su svjedočanstva njegovih bivših vjeroučenika koji ga i danas, nakon pola stoljeća, imaju živo prisutnog pred očima kao da im i danas izlaže istine sv. vjere na jednom od svojih brojnih satova vjeronauka. 

Kao da hodam za samim Isusom

Gospođa Maja Vizi, rodom iz Vukovara, grada koji je bio jedno od prvih mjesta službovanja p. Ruperta, poslala nam je iz Njemačke 1999. g. gdje sada živi, svoja sjećanja na p. Ruperta: „Pater Rupert mi je bio vjeroučitelj u trećem razredu osnovne škole u Vukovaru. Bilo je to 1954. g.  Ostao mi je u ugodnoj uspomeni. Naročito jedan doživljaj neću zaboraviti dok sam živa. Bila je korizma i priprava za Uskrs. Čim je ušao u razred, (tada se vjeronauk još držao u školi), nakon molitve uputio se prema ploči. Uzeo je kredu u ruku i narisao dva  srca. Jedno s desne, a drugo s lijeve strane. Dok je risao srca pitao nas je, što mama radi u kući da ona ljepše izgleda kako bi što dostojnije dočekali Uskrs. Odgovorili smo:’Sprema!’ Nastavio je dalje pitati: ‘Što mama treba kako bi spremila kuću?’ Opet smo odgovorili: ‘Kantu, metlu, krpu, vodu…’ To je sve pater Rupert narisao u lijevo srce i rekao: ‘Ovako izgleda naše srce prije ispovijedi. Prilično neuredno. Takvo srce ne smije dočekati Uskrs, moramo ga očistiti. Kako kuća izgleda nakon spremanja?’ Tada smo opet nabrajali, a pater Rupert je risao u desno srce. Prozor sa zastorom, na sredini stol sa stolnjakom, oko stola stolice, a kroz prozor su probijale zrake sunca. I zaključio je: ‘Ovo je spremljena kuća za doček Uskrsa. Takvo mora izgledati naše srce nakon ispovijedi da možemo dostojno dočekati Uskrs.’ Ta dva srca smo i mi učenici nacrtali u naše bilježnice. To je bio zadnji vjeronauk u školi. Poslije su ga vlasti zabranile i vjeronauk se predavao u crkvi, gdje sam išla zajedno s mojim godinu dana mlađim bratom na vjeronauk. Pater Rupert je jako zanimljivo predavao pa su ga djeca rado slušala. Znao se i šaliti, pa ako neko misli da je bio neki ‘drveni svetac’, taj se vara. Ali ipak bio je ozbiljan i pobožan. Kad bi on vodio pobožnost križnoga puta, bio je to za mene poseban doživljaj.  Činilo mi se kao da hodam za samim Isusom.“

Kao da je u razredu Isus – ne vidiš ga ali osjećaš da je tu!

Vjeronauka u školi u Vukovaru koji je predavao p. Rupert sjeća se i dr. Tomislav Mišir, liječnik u Osijeku. Svoje kratko sjećanje objavio je u svojoj knjizi o Vukovaru: „Franjevac pater Rupert je visok, mršav, crnokos, srednje kratko ošišan, lijep čovjek, blage riječi i lagano nasmiješen, s naočalama, čovjek laganih pokreta. Svaki učenik je ustao i rekao kako se zove, a pater Rupert je svakoga smiješeći se pozdravio kao da je ovdje samo zbog njega.“ [1]

Ove svoje sažete uspomene o p. Rupertu koje je objavio u svojoj knjizi, dr. T. Mišir još je proširio u naknadnom razgovoru: „Bio mi je vjeroučitelj u 1. razredu osnovne škole 1951/52., a vjeronauk se tada još predavao kod nas u školi, premda je već vladao komunistički režim. Pred sobom ga tako živo vidim kako nama prvašićima nadasve zorno govori o biblijskim temama.  Imao je topao izraz lica, tople oči, a mimika i gestikulacija su bile savršene. Bio je umjetnik riječi. Vjerovao je u ono što nam pripovijeda, a i životom je svjedočio. Vidjelo se na njemu da to nije naučena uloga. Od mnoštva biblijskih činjenica stvorio je jednu zanimljivu priču, unio se u nju kao da se sada zbiva. Uz živu gestikulaciju dočaravao nam je biblijska zbivanja i učinio ih zornima i zanimljivima. Plijenio je pozornost te smo ga netremice slušali i gledali cijeli sat. Još se danas sjećam nekih biblijskih tema koje nam je tako uvjerljivo tumačio. Govorio je čitavim svojim bićem. Da sam bio npr. kakav Afrikanac koji ne zna njegov jezik, dovoljno bi bilo samo gledati ga kako uvjerljivo govori i tumači i razumio bih ga.  No iz cijele njegove pojave zračila je ljubav i toplina, a to je nas djecu privlačilo pa su svi ostajali na vjeronauku, čak i oni koji nisu bili katolici. Svakome je od nas znao ime, što je nama malima puno značilo da nas osobno poznaje i uvažava. Kad je on bio u razredu kao da je Isus bio s njime, ne vidimo ga, ali osjećamo da je tu, s nama.

I partijac direktor i ostali profesori, od kojih su mnogi došli iz partizana i bili grubi u ophođenju, njega su veoma poštivali i prema njemu se uljudno ponašali; a on je svojom pojavom i ophođenjem znao u školi cijelu situaciju nekako omekšati, poboljšati. Bio je takav da bi i divljaka obratio. Oplemenjivao je okolinu u kojoj se kretao. U školu je unosio toplinu doma. Onda je došla naredba da se vjeronauk ne može više držati u školi. Direktor je to diskretno izveo upravo iz poštovanja prema p. Rupertu. Nije ga istjerao iz škole, nego ga je doveo u razred i rekao nama učenicima da nam p. Rupert ima nešto reći. A pater nam je samo prenio obavijest da od sada više nećemo imati vjeronauk u školi, nego u crkvi. I tako smo dalje nastavili ići na vjeronauk u crkvu. I dodao bih još kako su mi najljepši blagdani Božića bili upravo u Vukovaru dok je ondje boravio p. Rupert koji nam je te najdraže kršćanske blagdane svojom nazočnošću, revnošću i produhovljenošću još više uljepšao. Prošlo je već više od pedeset godina, a p. Rupert mi je sve do sada ostao u trajnom lijepom sjećanju, posebno njegova blagost i dobrota.“

Već se tada u Vukovaru govorilo da je svetac

Svetački život p. Ruperta vjernici su zamjećivali već u Vukovaru. Gospođa Maja Vizi nastavlja svoja sjećanja: „Naš Vukovar je zimi obilovao kišom, snijegom ili ledom. Po takvom nevremenu je najčešće pater Rupert vodio sprovode. Tada još nije bilo autobusa pa su svećenik i cijela povorka s pokojnikom išli pješice do groblja i natrag. Pokojnika bi vozili iz kuće na groblje koje se nalazi u starom dijelu Vukovara. Koji put nije nitko išao osim patra Ruperta i jednog ministranta, najčešće je to bio moj mlađi brat. Sprovod bi redovito išao iz kojeg prigradskog naselja, izvan Vukovara. Trebalo je hodati, a s neba lije kiša ili pada snijeg. Nisu se imali nikamo skloniti, već su polako dostojanstveno hodali, pjevali i molili cijelim putem. Na povratku bi znali biti potpuno mokri i promrzli.

---

[1] Tomislav Mišir, Tržnica u Vukovaru, Vašar u Nuštru, Kronika jednog Vukovara, Matica Hrvatska-Ogranak Osijek, 2006, str. 113, str. 114.

---

Pater Rupert je bio dobar ispovjednik. Iz njegove se ispovjedaonice nije brzo izlazilo. K njemu bih išla povremeno na ispovijed, jer sam već imala svoga ispovjednika. Ali to je bio poseban doživljaj kod njega se ispovijedati. Neki su već u ono vrijeme za njega govorili da je svetac. Često su ljudi dolazili naručiti pjevanje molitve u čast sv. Antunu ‘Ako čudo tražiš gle’, za svoje potrebe. Ta se pjesma kao zagovorna molitva pjevala kod oltara sv. Antuna, a to je zaduženje često dobio pater Rupert. Pjevao je radnim danom nakon mise u sedam sati. Imao je ugodan glas, pa smo ga rado slušali. Približio se i dan kad je pater Rupert dobio premještaj pa je morao otići iz Vukovara. Bilo nam je svima žao, jer smo se na njega navikli. Kad je došao taj dan, svi smo se s njim oprostili, brat s ministrantima, ja s pjevačicama i mama s Trećim redom sv. Franje. Kad smo došli kući, mama je rekla: ‘Pa i on je čovjek, plakao je na rastanku i bilo mu je žao’. Na žalost više ga nikad nisam vidjela. Tada nisam ni slutila da je to bio naš posljednji rastanak na ovoj zemlji.“

Sva sredstva da se istine vjere približe mladima

Vjeroučenici p. Ruperta dobro se sjećaju kako je rado upotrebljavao sva didaktička sredstva kako bi istine svete vjere što bolje objasnio i približio mladim dušama. Časna sestra Blaženka Perković iz Slavonskog Broda prisjeća se: „Nakon posljednjeg vjeronauka u školi 1950. g. u kojem nas je kapelan pripremao za prvu sv. Pričest više nije bilo vjeronauka u školi. Naši franjevci u Slavonskom Brodu nastavili su u samostanu držati vjeronauk i pripravu za prve sakramente. Nakon nekoliko godina došao je p. Rupert pa nam je on dalje predavao vjeronauk. Sjećam se divnih slika koje su prikazivale evanđeoske prizore koje je on kao vjeroučitelj držao u ruci kao jedino tada didaktičko sredstvo.“A njezin brat, franjevac o.Ante Perković pridodaje: „Marno je pisao i crtao propagandne, navjestiteljske i poučne plakate koje je stavljao na ulazu u crkvu za pojedine blagdane, vjeronauk ili nešto drugo. Dominiralo je uvijek Srce Isusovo.“

Udar milosti

Uršulinka s. Klaudija Đuran ovako nam opisuje svoja sjećanja na svoga vjeroučitelja p. Ruperta u Slavonskom Brodu koji je imao odlučujući utjecaj na njezin duhovni život:„U mome osmom razredu osmogodišnje škole, nakon poduže pauze poslije krizme kad više nisam išla na vjeronauk, a nažalost ni u crkvu, moja kolegica Dubravka S. pozvala me da s njome pođem ocima franjevcima na vjeronauk. Pošla sam ali samo da njoj ugodim, ne znajući za Božje planove sa mnom. Bilo je to početkom šk. g. 1955./56. Taj mi je dan bio prekretnica u životu. Ništa ne sluteći što me čeka, ušla sam s njom u prostoriju gdje se imao održati moj prvi “zreli sat” vjeronauka. Prozor nasuprot vratima gledao je prema zapadu; sunce koje je upravo zalazilo tako me je zabliještilo da sam od svega što sam u toj prostoriji ugledala vidjela samo obrise. U tom svjetlu vidjeh i obrise jednog svećenika kako moli. No, to što sam vidjela, bilo je dovoljno za čitav život. Svećenik, a bio je to pater Rupert, imao je pobožno sklopljene ruke i blago nagnutu glavu. Bio je u sabranosti i molitvi prije vjeronauk i nije nas, vjerujem, niti zamijetio kad smo tiho ušle. Taj čas obasjala me je svjetlost daleko jača od sunčeve, jer sam u hipu spoznala: “Bog postoji! A što ti činiš od svoga života?” Sjele smo na prvo slobodno mjesto. Što je svećenik govorio, uopće se ne sjećam, samo znam da je istodobno sa svjetlom pala životna odluka: ‘Nikada više ne propustiti nedjeljnu sv. misu!’ Kolegica nije mogla niti naslutiti što se sa mnom zbilo u jednom hipu, a niti pater. Razmišljajući kasnije o ovom udaru milosti zaključila sam da mi ju je Bog udijelio upravo po molitvi i svetosti p. Ruperta koji se uvijek prije sata molio za vjeroučenike kojima će toga sata predavati vjeronauk.“

Neizmjerna vrijednost sv. mise

Sestra Klaudija pripovijeda dalje svoja sjećanja: „Nastavila sam dalje pohađati vjeronauk. P. Rupert je na satovima vjeronauka govorio smireno, sabrano. Bio je vrlo čedan, samo se ponekad našalio i tu i tamo je pogledao po nama prisutnima, mladićima i brojnijim djevojkama. Bilo nas je oko dvadeset. Bio je dostojanstven i ozbiljan, ali naravan. Doživjela sam ga kao blagog čovjeka. S vremena na vrijeme je tražio da netko kaže koju strelovitu molitvicu. To me je potaknulo na vježbanje u Božjoj prisutnosti u mojoj gotovo ateiziranoj sredini gdje sam živjela. Tako sam našla svoj ‘uteg’ za unutarnju ravnotežu, posebno u časovima kada sam za svoj vjerski život stradavala i kod kuće, a još više sljedeće godine kad sam krenula u učiteljsku školu.

Na samom početku mojeg obraćenja, p. Rupert nam je na jednom satu vjeronauka govorio o vrijednosti sv. mise. Još se i danas dobro sjećam kad je govorio: ‘Ako bismo išli odavde do Jeruzalema na golim koljenima, ne bismo zaslužili toliko milosti kao što je dobijemo kod samo jedne svete Mise.’ Budući da sam odmah imala veliko povjerenje u njega, uzela sam to za toliku istinu. Istina, nisam mogla odmah posve shvatiti,  ali sam osjetila da pater ima pravo. Tako mi je nedjeljna sv. misa bila izvor života, a potom  je susret sa sestrama  uršulinkama proširio  moju živu želju i za dnevnom sv. misom i pričesti. Kasnije kao sestra vjeroučiteljica u brojnim satovima vjeronauka za djecu, mladež i odrasle te u raznim susretima i hodočašćima, ponovila sam taj svoj stav prema sv. misi, uvijek naglašavajući da sam to naučila od svetoga franjevca, p. Ruperta.“

Temelj pravog prijateljstva može biti samo Isus

„Na satovima vjeronauka“ nastavlja dalje s. Klaudija „p. Rupert nam je govorio o posljednjim stvarima čovjeka, zatim o temama iz crkvene povijesti, o problemima nastanka svijeta i čovjeka, te sam to mogla koristiti u razumskoj obrani svojih stavova i svoje vjere. Sjećam se kako sam dubinski doživjela vječnost, pa i vječnost pakla kad nam je govorio o toj temi. Jedna njegova izreka s jednog sata vjeronauka duboko mi se usjekla u dušu: ‘Prijateljstvo se može temeljiti samo na Isusu Kristu ukoliko želimo da bude pravo, nesebično, trajno. Ako Isusa nema među prijateljima, ono će se kad-tad raspasti.’ Kasnije sam se u životu uvjerila koliko je ta rečenica istinita.

Pod njegovim sam utjecajem razvijala svoje čvrste moralne stavove. Nakon osmogodišnje škole krenula sam u učiteljsku školu gdje nam je bilo zabranjivano ići u crkvu i na vjeronauk. Nekoliko puta tijekom školske godine znao me upitati: ‘Kako naša učiteljica?’ Osjetila sam da je molio za mene. Zahvaljujući njemu, imala sam snage ne samo ići redovno na sv. misu, nego trajno čak i na vjeronauk, iako sam se morala obazirati na sve strane da li me tko vidi i prati. I još jedna zanimljivost: franjevački je samostan u to vrijeme bio veoma siromašan, pa je pater molio ako možemo na vjeronauk donijeti nekoliko drvaca da se ogrijemo. Tako sam na svaki sat uspjela u ²cekeru² donijeti desetak drvaca kao svoj prilog. Taj mi se njegov prijedlog svidio, jer se tako razvijalo zajedničarsko ozračje među nama, briga jednih za druge, jer drugih oblika vjerskog okupljanja nažalost tada nije smjelo biti.“

Upijali smo njegove riječi kojima je oblikovao naše duše

Druga brođanka, Slavica Bišćan, ovako nam iznosi svoje nezaboravne  uspomene na svoga vjeroučitelja: „Pater Rupert je bio naš vjeroučitelj, ispovjednik i duhovni vođa tri godine. Vjeronauk je održavao u crkvi, na koru, u sakristiji, već prema tome gdje je bilo mjesta. Bio je svet svećenik. Nekad smo se i nehotice htjeli vezati uz njega, ali on je to uvijek vješto izbjegavao i upućivao nas na Isusa i njegovu Majku. Posebno je bio osjetljiv za nemoćne i bolesne koje je vrlo često posjećivao kako bi ih ispovijedao i donio im Isusa. Mi smo mladi mnogo dobili njegovim boravkom u Brodu. Kako u ono vrijeme nije bilo knjiga duhovnog sadržaja, pater Rupert nam ih je posuđivao iz Franjevačke knjižnice. Bio je poseban, rado smo ga slušali, redovito dolazili na vjeronauk i upijali riječi koje nam je govorio i njima oblikovao naše duše.“

Vjeronauk se održavao uvijek pred slikom Srca Isusova

Kao autor ovoga životopisa o patru Rupertu dodajem ovdje i svoja osobna sjećanja. Premda je prošlo već pedeset godina kako mi je bio vjeroučitelj, još uvijek mi je tako živ pred očima i prisutan mome duhu kao da ga sada gledam kako nas svojim žarom i poletom želi što bliže privesti Bogu, Isusu i štovanju njegova Srca.  Upoznao sam p. Ruperta u Slavonskom Brodu u jesen 1955. g. na početku 8. razr. osnovne škole. On je tada upravo došao u Slavonski Brod na službu. Tri godine koje sam proveo u njegovoj blizini smatram velikom milošću koju mi je Bog udijelio u mome životu. Susreo sam ga na svome životnom putu upravo u doba koje je važno za svakog mladića; on mi je najprije svojim primjerom, a onda i cijelim svojim svećeničkim radom, savjetima i uputama bio pravi kamen međaš na mome životnom putu.

Redovito sam pohađao njegov vjeronauk kroz te tri godine. No nije to bilo samo pohađanje vjeronauka. Uz vjersku pouku poticao nas je na sakramentalni život pa je zato veoma inzistirao na čestoj ispovjedi. Bio je neumoran u preporučivanju čitanja duhovnih knjiga koje nam je velikodušno posuđivao iz samostanske knjižnice. Bile su to u ono vrijeme uglavnom sve predratne knjige, tek tu i tamo po koja knjiga novijeg datuma, ali ciklostilom objavljena kako je to pod komunističkom režimom jedino bilo moguće. Obično smo nakon vjeronauka išli u samostansku knjižnicu gdjeje slijedilo razduživanje pročitanih knjiga i posuđivanje novih. Tako sam zahvaljujući njegovoj revnosti uspio pročitati mnoge lijepe knjige.

Ono što je bilo posebno uočljivo na satovima vjeronauka p. Ruperta bila je slika Srca Isusova koju je uvijek sa sobom nosio i pred kojom se redovito odvijao vjeronauk.I ta tako simpatična i lijepa neobičnost davala je nekakvu puninu njegovom poučavanju i cijelom onom satu vjeronauka. Naš pogled bio je upravljen čas na njega i na ono što je govorio, čas je odlutao na sliku Srcu Isusova te smo u njegovu nastupu na neki način osjećali milosni odjek koji dolazi iz Kristova Srca i daje privlačnost njegovim riječima.

Naslov za Bibliju: Bog je ljubav

Jedan moment ostao mi je sve do danas duboko utisnut  u sjećanje. Objašnjavajući nam na jednom satu vjeronauka kako je nastala Biblija, među ostalim nam reče: „Kad bih ja pisao Bibliju za naslov bih joj stavio ove riječi: Bog je ljubav.“ Rekao je to tako uvjerljivo, s nekim žarom i dubokim osvjedočenjem da mi je i danas još tako živ pred očima kad izgovara tu rečenicu. Puno godina kasnije sadašnji Papa Benedikt XVI. u jednom od svojih prvih govora izrekao je istu misao: „Cijela Biblija i njezina poruka može se sažeti u jednu rečenicu: Bog je ljubav“.

Neko vrijeme nam je tumačio crkvenu povijest. I doticali smo se i teme Francuske revolucije. Naravno, u školi se to učilo na sasvim drugi način. Tek od njega smo, međutim, čuli pravu istinu. S puno hrabrosti usudio nam se opisivati i sve zlo što je Francuska revolucija učinila prema Crkvi i kršćanima.

Drugom prigodom na satu vjeronauka, konstatirajući sa žalošću kako je tada puno mladeži bilo lišeno vjerske pouke te hvaleći našu marljivost u pohađanju vjeronauka, za što je koji puta trebalo i hrabrosti, pohvalio nas je ovim riječima: „Vi ste cvijeće brodske mladeži!“ 

Sav trud p. Ruperta kao vjeroučitelja smjerao je ne samo da nam prenese vjersko znanje, nego i da nas uvede u dublji duhovni život te da nas potakne na duhovni napredak, da nas odgoji za prave kršćane.

Apostol katoličkog tiska

Sastavni dio vjeronaučne pouke p. Ruperta bila je duhovna lektira koju je davao na čitanje. Bio je neumoran u širenju dobroga tiska i poticanju nas mladih da čitamo duhovne knjige.  S. Klaudija se prisjeća: „U to vrijeme mnogo sam čitala sve do čega sam došla, odbacujući, naravno, zlo štivo, a tražeći poticajno. To mi je mnogo koristilo da što bolje upoznam vjeru. A onda sam kod otaca franjevaca našla posudbenu knjižnicu. P. Rupert mi je odabirao knjige, i mislim da je svaka bila više nego pogođena te je nastavljala ili produbljivala ono što je on govorio na vjeronauku.“

I ja osobno zahvalan sam mu za mnoge lijepe duhovne pročitane knjige koje su mi došle u pravi čas u ruke, posebice knjiga Svjetlo planina.

Apostolsko-molitvena zajednica „Marijina Djeca“

Nadahnute duhovnim vodstvom p. Ruperta i njegovim propovijedima,skupina od dvanaest djevojaka samoinicijativno je 1. svibnja 1957. osnovala molitvenu skupinu kojoj su dale ime Marijina Djeca. Bio je to indirektan plod apostolata p. Ruperta među mladima u Slavonskom Brodu. Jedna od djevojaka, Slavica, napisala je i pravila kojih su se sve nastojale pridržavati.  U pravilima je stajalo da se svaki mjesec ide na svetu ispovijed, po mogućnosti svaki dan na svetu misu, da se moli krunica, čita Sveto Pismo. Pravila su donijele na uvid i odobrenje p. Rupertu koji je primijetio da nešto slično već postoji i spomenuo im Suradnice Krista Kralja, ali se nije posebno miješao u njihovu malu zajednicu. Imale  su i svoj apostolat, a svakoga mjeseca pisale su molitvene nakane koje su bile izvješene na ulazu u franjevačku crkvu pa su se i ostali vjernici njima pridruživali u molitvama. Na oglasu s molitvenim nakanama pisalo je: “Brate i sestro, svojom molitvom, žrtvom i odricanjem možeš i Ti biti apostol i osvajati svijet za Krista!” I taj je oglas sa slikom i nakanama koje su se svakoga mjeseca mijenjale, stajao na ulazu u franjevačku crkvu više od dvadeset godina: od 1958. do 1981. godine. P. Silvije koji je došao nakon p. Ruperta, samo je ohrabrio ove djevojke u njihovoj plemenitoj akciji i dodao: „Opipljivo sam osjetio da tu u Brodu nešto postoji“. Snaga i plodovi molitve koju je p. Rupert u njima pobudio nisu se mogli sakriti.

Moda-čednost

P. Rupert je imao hrabrosti i javno u propovijedima i u osobnim susretima dići glas protiv nečednog odijevanja i nečedne mode. S. Blaženka dobro se sjeća njegove revnosti na tome području: „Došli su u to vrijeme u modu ‘kimono’ rukavi tj. haljine bezrukava. P. Rupert nas je ozbiljno upozoravao da tako odjevene ne dolazimo u crkvu pa nam se krojačica čudila da ljetni materijal mora šiti s ‘tričetvrt’ rukavima. Tako obučene smo dolazile u crkvu poslušne našem vjeroučitelju koji je od nas tražio čednost kako dolikuje kršćanskoj djevojci.“

Osjetljivost p. Ruperta za čednost bila je prisutna posvuda. „U samostanskom dvorištu imali smo neke radove“ prisjeća se o.Domagoj, „pomagali su nam mladići koji su dolazili k nama u crkvu. Tada su u samostanu već bile i časne sestre koje su vodile kuhinju te druge poslove. Kako je bila velika vrućina mladići su skinuli košulje i majice da mogu lakše prenositi zemlju. P. Rupert je to zapazio pa im je dao do znanja da zbog časnih sestara nije baš zgodno da budu bez gornje odjeće.“

VELEMAJSTOR U RADU  S MINISTRANTIMA

U samostanima gdje je službovao, pogotovo u svojim mlađim godinama, p. Rupert je, uz ostale svećeničke službe, bio zadužen i za rad s ministrantima; okupljao ih je, učio ministrirati i uvodio ih u revniji kršćanski život koji trebaju voditi kao poslužitelji oltara. Četvorica njegovih bivših ministranata ovako ga se prisjećaju.

Iz kvantiteta u kvalitet

 „P. Rupert je bio velemajstor za rad s ministrantima“ pripovijeda Josip Prudeus, prof. koji je 2008. g. proslavio 60. godišnjicu svoga neprekinutog ministriranja, a započeo je upravo u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu. „Prvo, uvijek ih je želio što više okupiti. Znao je da će makar mukotrpno iz kvantiteta postići i kvalitet. Uzimao je sve od reda što god mu se prijavilo. Majke je i bake nagovarao „da mu malca“ pošalju da postane ministrant.“ Gospodin Prudeus i danas čuva molitvenik i sličicu što mu ih je p. Rupert poklonio za uspomenu prigodom svoga odlaska iz Slavonskog Broda.

Borba vragova za duše

         O. Gracijan Biršić, redovnički subrat p. Ruperta, sačuvao je ovo sjećanje: „Bio sam njegov ministrant u Koprivnici kada je p. Rupert bio ondje na službi. Sjećam se da nam je između ostaloga čitao iz knjige Cvjetići sv. Franje. Još danas mi je ostala živo u sjećanju jedna od tih priča – cvjetića. Neki čovjek došao je u jedan grad i vidio pred gradskim vratima đavla kako spava. Ušao je u grad, došao do samostana i tamo vidio mnoštvo vragova koji oblijeću samostanske sobe. Čovjek je upitao svetoga Franju što to znači. Sveti Franjo je odgovorio: ‘Onaj vrag koji spava, spava zato što su svi građani već njegovi, a tamo u samostanu, vragovi se bore za duše redovnika da ih osvoje, ali ne uspijevaju.’  P. Rupert je davao često sličice nama ministrantima. Sjećam se tako da je na poleđini svojim lijepim rukopisom na jednu sličicu napisao poznatu rečenicu svetoga Franje: ‘Ljubav nije ljubljena.’ Kasnije sam doznao da je upravo tu rečenicu sv. Franje p. Rupert uzeo za svoje mladomisničko geslo.“

U njegovoj prisutnosti razvijalo se moje zvanje

„Često me je pozivao da me uči ministrirati“ prisjeća se o. Ante Perković, franjevac, rodom iz Slavonskog Broda. „Kako sam daleko stanovao dao mi je i nešto jesti jer sam iz samostana morao odmah produžiti u školu. Malo me je poučavao, a zatim me više pustio da budem uz njega i povjeravao mi je neke manje poslove, osobito zvonjenje u podne. Kasnije sam vidio da me je taj boravak u samostanu i crkvi zapravo prožimao nekom uzvišenošću i nadnaravnošću, što je postupno utjecalo i na moje opredjeljenje za svećeništvo i redovništvo.“

Poticajne nagrade za ministriranje

Da bi ohrabrio ministrante i nagradio ih za njihov trud, p. Rupert je znao povremeno dijeliti i male nagrade. Bile su to ili sličice, ili veće slike iz katoličkih kalendara, ili kakva druga pobožna sitnica. Na prvi pogled sitnice, ali u ono poratno vrijeme kad se nije moglo mnogo devocionalija nabaviti, za nas su ministrante puno značile. Tako sam sve do danas sačuvao jednu lijepu sliku iz kalendara što mi ju je poklonio za Božić kao nagradu za ministriranje te godine. Često me pogled na tu sliku, koja prikazuje Angelus od Milleta, podsjeti i na p. Ruperta i na onu atmosferu duhovnosti koju je revni pater tada stvarao svojom pojavom i djelovanjem u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu.

Njegove su molitve i žrtve činile tolika čuda

Danku Tankosiću iz Slavonskog Broda u jednoj zgodi p. Rupert je posebno pomogao svojom molitvom i to ga je očuvalo od sličnog zla za cijeli život. Pripovijeda:  „Za patra Ruperta, dok je boravio u službi u Slavonskom Brodu, slobodno se može reći: ‘Živi svetac’. Živio je do kraja svoje svećeničko poslanje, živeći za druge, napose za bo­lesnike. Njegove su molitve i žrtve činile tolika čuda, ne senzacijska, nego tiha i skrovita. Kao potvrdu iznosim jednu zgodu iz mog osobnog života. Jednoga ljetnog dana, kada sam bio još dječak, dok sam išao gradom prema franjevačkoj crkvi na svetu misu, u blizini crkve napala me grupa huligana. Bez ikakvoga razloga počeli su me tući i srušili me na zemlju.  Nikoga nije bilo u bli­zini. Dok su me tako tukli, odjednom je izdaleka nailazio neki čovjek i oni su se razbježali Ja sam ustao krvav, poderane veste, s bolovima i takav sam otišao u crkvu. Kad sam došao u sakristiju, p. Rupert me upitao što mi se dogodilo i ja sam mu sve ispričao. On me odmah odveo u crkvu pred oltar sv. Antuna i svojim svećeničkim žarom molio je za mene. Od toga dana više me nikada nitko nije taknuo, niti je na bilo koji drugi način ugrozio moj tjelesni život. To je velika zasluga i moć molitve p. Ruperta koja mi i nakon toliko godina pruža zaštitu!  Ovo je samo jedna mala i osobna uspomena na p. Ruperta koji je činio još mnogo veće stvari za Boga i čovjeka, ali mislim da je dovoljna da osvijetli njegov lik koji sigurno i u Nebu nastavlja svoje djelo moleći za nas koji smo još na ovozemaljskom putu da ustrajemo i sretno stignemo tamo gdje on već uživa blaženu radost i mir u zagrljaju Božanskog milosrđa!“

ŽARKI  PROPOVJEDNIK

Apostolska revnost p. Ruperta dolazila je posebno do izražaja u njegovim propovijedima, kako za vrijeme redovnih sv. misa koje je služio po samostanskim crkvama gdje je službovao, tako i na pučkim misijama ili držeći duhovne vježbe i duhovne obnove. Kakav je pater Rupert bio kao propovjednik? Jedna riječ koja se spontano nameće i kojom bi se moglo okarakterizirati njegovo propovijedanje jest: žar. Znao je tako uvjerljivo govoriti o istinama sv. vjere da slušatelj nije mogao ostati ravnodušan.

Njegov dugogodišnji poglavar u Slavonskom Brodu o. Domagoj ovako se prisjeća p. Ruperta kao propovjednika i njegovih propovijedi: „Bio je veoma obazriv u propovjedi. Nikada nije predbacivao ili grubo korio svoje slušatelje, a u dužini propovjedi je bio vrlo umjeren. Propovjedi mu nikada nisu prelazile deset minuta. Rado je slušao propovjedi i ostale braće u samostanu. Znao je koji puta nešto i primijetiti, ali vrlo oprezno da nekoga ne povrijedi.  Svoje je propovjedi pisao, za njih se dobro pripremao, ali nažalost nije nam ostalo ništa sačuvano.“

Slično se prisjeća o. Gracijan Biršić: „Bio sam jednom s njime negdje na misijama. Sjećam se jedne njegove propovijedi o obiteljskim problemima. Veoma lijepo je govorio. Kao nadahnut.“

A kako su njegove propovijedi doživljavali mlađi? Gospodin Josip Prudeus, profesor, nekadašnji njegov ministrant dobro pamti propovjedničke nastupe p. Ruperta: „O propovijedima patra Ruperta mogu reći samo jednu posebnost koju nisam u nikoga od bar stotinu njih primijetio: pater Rupert je bio tako precizni propovjednik da bi odmah poslije Evanđelja iz rukava izvukao nekakav džepni sat, pogledao u nj prvi put, zatim još nekoliko puta i na zadnji pogled propovijed bi bila gotova. A propovijedi su mu bile vrlo, vrlo duhovne. Sav se zanio, sav se zapalio, sav se zažario, najradije bi slušatelje preklinjao da ga poslušaju, da se poprave, da budu bolji, da ne griješe.“

ISPOVJEDNIK UVIJEK NA RASPOLAGANJU

Marljivi ispovjednik

Posebna vrlina patra Ruperta kao svećenika i pastoralnog djelatnika bila je njegova spremnost i zauzetost u dijeljenju sakramenta sv. ispovijedi. Duboko je bio svjestan što znači za kršćansku dušu da živi u milosti, da bude pomirena s Bogom, a što joj jedino svećenik može omogućiti kroz sv. ispovijed. I zato je bio uvijek spreman da ispovijedi onoga tko je tražio pomirenje s Bogom. Ali ne samo to. Sam je tražio i obilazio one koji su bili potrebni duhovne utjehe i susreta s Isusom Spasiteljem po sakramentima. Njegovi pohodi bolesnicima nisu bili samo pobožni posjeti nego je u prvom redu bolesnika želio privesti Bogu, pomiriti ga s Njime i potom mu donijeti samoga Isusa u sv. Pričesti. Papa Ivan Pavao II. u jednom od svojih brojnih dokumenata napisao je: „Najveći čin ljubavi što ga možemo iskazati bližnjemu jest da ga privedemo Isusu Kristu.“ Toga je pater Rupert u svome pastoralnom radu bio duboko svjestan.

Redovito je ispovijedao u samostanskim crkvama gdje je imao svoje redovne penitente. Osim toga, veoma su ga često svećenici zvali u svoje župe kada su bila godišnja ispovijedanja za blagdane ili za proštenja. Kronika župne crkve Gospe od brze pomoći u Slavonskom Brodu navodi ga kao stalnog ispovjednika na proštenišni dan svakoga osmog dana u mjesecu. Jednom je ispovijedao neprekidno sedam sati pa se u ispovjedaonici čak onesvijestio.

Kada je išao u Međugorje uvijek je ondje ispovijedao. Mnogi koji su zajedno s njime onamo išli posvjedočili su da je išao u Međugorje najviše radi toga da ondje ispovijeda. Svojoj sestri Justini povjerio je da su to prava čudesa Božje milosti u dušama koje doživljavaju vjernici ondje u ispovijedi, a kojima je kao svećenik želio u prvom redu na takav način pomoći.

Slika Srca Isusova i u ispovjedaonici

A kako su pokornici doživljavali p. Ruperta kao ispovjednika? Evo nekoliko izjava:

 „Sve djevojke u Brodu koje smo pohađale vjeronauk u franjevačkoj crkvi išle smo redovito k njemu na ispovijed“ kaže s. Blaženka. „U ispovijedi je bio ozbiljan i zahtijevan. U ispovjedaonici bi uvijek postavio sliku Srca Isusova.“

„Moja je tetka išla nekoj vračari u Bosanski Brod zbog nekog problema sa susjedima“ pripovijeda Dragica Sadlo. „Ali joj je savjest proradila pa je pošla na ispovijed p. Rupertu. Po običaju pater je donio u ispovjedaonicu i sliku Srca Isusova. Čuvši kako je išla tražiti pomoć kod vračare, veoma žalostan, ovako ju je prekorio: ‘Zar niste mogli doći pred tabernakul i tu moliti Isusa da vam pomogne, a vi idete od sotone tražiti pomoć!’ Od te ispovjedi teti je posebno ostala u svijesti i sjećanju slika Srca Isusova koja ju je nekako još više učvrstila u odluci da nikada više ne ide vračari. „P. Rupert je bio i moj ispovjednik“, nastavlja dalje Dragica, „i pomagao mi je u svim tim godinama u rješavanju mojih problema kojih je bilo mnogo. Naučio me je slušati glas Božji koji nam progovara kroz našu savjest.“

„Bog mi ne može oprostiti koliko ja puno griješim!“

Marija Đuran ovako se prisjeća jednog od svojih susreta s p. Rupertom: „P. Rupert je često navraćao u našu kuću na Budainci u Slavonskom Brodu. Osim što je pohađao moju svekrvu koju sam dvorila, također je dolazio i zbog svoga bicikla kojega mu je moj svekar često popravljao. Ja sama imala sam jednu poteškoću. Nisam imala hrabrosti ići na ispovijed. Kad sam to spomenula patru kod jednog njegova posjeta, on me ohrabrio i pitao koji je razlog da se bojim ići na ispovijed. Rekla sam mu da mislim da mi Bog ne može oprostiti koliko puno griješim, pa sam mu sve ispričala. A on mi je rekao: ‘Pa vi ste se sada ispovijedali’. I tako me je diskretno i lijepo priveo natrag k Bogu po sakramentu sv. ispovijedi. Tako je to bio dobar svećenik. Često izmolim ‘Oče naš’ i ‘Pokoj vječni’ za njega jer bio je to jedan poseban čovjek“ – završava Kristina svoja sjećanja.

Ispovjednik svećenika

Mons. Nikola Kerčov koji je u isto vrijeme bio u Slavonskom Brodu kao kapelan kad i p. Rupert, pripovijeda:  „Bio je tada najmlađi franjevac u Brodu. Isticao se pobožnošću kao ispovjednik. Uspostavljao je povezanost među redovničkim i biskupijskim svećenicima. Posebno je bio povezan s brodskim župnikom Vidom Mihaljekom i bio mu je duhovni vođa i ispovjednik. Surađivali smo. Često smo bili u razgovoru. On je bio iskren, otvoren, ali s gledanjem na stvarnost koje nije bilo usmjereno prema ovozemaljskom. Doživljavao sam ga kao revnog ispovjednika, ljudi su mu rado dolazili. Okupljao je mlade. Zalazio je u pastoralne probleme onoga vremena koji nisu bili laki.“

Čitanje u dušama

„Često sam se ispovijedala kod p. Ruperta“ – prisjeća se Slavica,  jedna od djevojaka iz uže skupine mladih koje su provodile dublji duhovni život u zajednici zvanoj Marijina djeca u Slavonskom Brodu. „Sjećam se jedne ispovjedi kad sam pomislila kako sam sve rekla, a on je primijetio: ‘Još malo razmislite, sjetite se…’Nisam se mogla sjetiti. No kada sam nakon mise izlazila iz crkve sjetila sam se što sam zaboravila. Imala sam dojam da je imao dar čitanja u dušama. Nakon gotovo dvadesetak godina slučajno sam bila kod njega na sv. ispovjedi. Bilo je to u Međugorju. Nije mi vidio lice, ali me poznao po glasu. Nisam mogla vjerovati! Pitala sam ga zna li tko sam, a on mi je rekao moje djevojačko prezime. Bio je to ujedno i moj posljednji susret s njim.“

Svi su ga susretali kao Božjega sveca

S. Blaženka Dujmić, uršulinka, ovim nam riječima iznosi svoje sjećanje: „P. Ruperta sam upoznala još u Slavonskom Brodu 1955. godine. Išla sam k njemu na vjeronauk. Bila sam u 5. razredu osnovne škole.  P. Rupert je vodio skupinu od pet djevojaka koje su željele u samostan. Možda je tu zaživjelo i moje zvanje jer smo p. Ruperta svi susretali kao Božjeg sveca. I mene je znao upozoriti na čednost u odijevanju, odnosno na moje prekratke rukave koji nisu bili primjereni za dolazak u crkvu.“

Velika zahvalnost za uvođenje u duboki kršćanski život

Hrvatska misionarka u Africi s. Mirjam Šurjan, uršulinka, kao srednjoškolka u Slavonskom Brodu našla je u p. Rupertu vrsnog duhovnog vođu i ispovjednika. U svojim sjećanjima na svoga dobrog duhovnika ovako nam piše iz daleke Afrike:

„Neizmjerno sam zahvalna o. Rupertu, što me je uveo u duboki kršćanski život odakle je niknula klica moga redovničkog poziva. Zbilo se to ovako: prijateljica Branka, nakon što je čitala primjere iz neke knjige koji su je potresli, rekla mi je da bi bilo dobro da obavimo generalnu ispovijed. Tako smo se ispovjedile kod p. Ruperta. I tada, ne znam je li to bilo odmah kod te ispovijedi, ili kod sljedećih, on me je potaknuo na često primanje sv. pričesti nedjeljom, a onda i svakodnevno. Tako sam obično odlazila na misu prije škole u franjevačku crkvu, a zatim odmah polazila u školu. P. Rupert je mnogo molio za svoje učenike i pokornike. To sam gotovo osjetno iskusila jer sam nakon te generalne ispovijedi i sljedećih primila puno milosti. Činilo mi se da su sve brane na bujicama Božje milosti otklonjene i da je Bog u moju dušu ulijevao obilje svoga svjetla i svoje dobrote zahvaljujući upravo posredovanju p. Ruperta.“

DUHOVNI VOĐA I SAVJETNIK

Duhovni savjetnik

Usko povezano sa sakramentom pokore, u čemu je p. Rupert bio uvijek na raspolaganju i revan u njegovom dijeljenju, je duhovno vodstvo i spremnost da dade mudar duhovni savjet onima koji su mu se obraćali.

S. Klaudija, uršulinka, sjeća se kako se njezina majka u svemu obraćala p. Rupertu za savjet: „ Kada je majka bila već u godinama rekla sam joj da bi bilo dobro načiniti oporuku. Zastala je, ozbiljno me pogledala i potom rekla: ‘O tome ću razgovarati s p. Rupertom!’ Pojasnila mi je potom da on nju u svemu razumije i uvijek dobro savjetuje. Imala je u njega veliko povjerenje.“.

Dr. Branka Majdandžić ovako se prisjeća svojih susreta s p. Rupertom: „Pater nije mnogo govorio. Ponekad je, obilazeći bolesnike u bolnici, samo navratio te mi je ostavio ili neki tekst ili neku knjigu. Znao je odgovoriti i na pitanje koje mu nisam ni postavila. Tako je u jednoj mojoj nedoumici  došao i bez riječi mi ostavio jednu duhovnu knjigu. U njoj sam našla odgovor na moje pitanje.“

Bio je dar neba našem vremenu

Štefica Ćorak, aktivna članica Franjevačkog svjetovnog reda u patru Rupertu našla je izvrsnog duhovnog vođu i savjetnika koji joj je pomogao pri odabiru njezina životnog poziva. Za ovaj životopis p. Ruperta poslala nam je svoj prilog iz kojega se jasno vidi kakvu duhovnu veličinu su pojedini vjernici u njemu nalazili. Piše Štefica u svojim sjećanjima:

„’Bio je dar neba našem vremenu’ – govorila je za p. Ruperta moja kuma Slavica koja me i upoznala davnih godina u Slavonskom Brodu s tim divnim, svetim uzornim svećenikom, njezinim duhovnim vođom, a koji ubrzo postaje i mojim duhovnikom. I uz njegovu pomoć postupno sam odabirala svoje životno zvanje. Polet naše mladosti bio je nezaustavljiv. Ideali visoko postavljeni. Životni pozivi mnogima neshvatljivi pogotovo u ono vrijeme kad je komunistički režim svim sredstvima pokušavao ateizirati cijelo društvo i javni život. Od mojih kolega i kolegica jedni su pošli u svećenički red, a djevojke u samostane kao redovnice. Većina je zasnovala obitelj što je i prirodno. A tek mali dio ostao u svijetu neoženjen ili neudana iz viših ideala. Ta svaki je od nas posebna zamisao Božja! Bitan je samo izbor pravog staleža u kojem nas Bog želi. I toga radi potrebni su razboriti, uzorni i sveti svećenici koji bi pomogli i u tom izboru. Jedan je od njih bio p. Rupert o kojem želim nešto više reći jer po svojem svetom življenju to i zaslužuje.“

Putovi Božje Volje jesu zlatne, sunčane staze

„U radosti je p. Rupert služio i Bogu i ljudima,“  nastavlja dalje Štefica. „A taj žar za Boga Oca i Presv. Djevicu Mariju, Majku Isusovu i našu, prenio je na sve one koji mu za života bijahu povjereni od Gospodina. Pratio ih je na putu duhovnosti. Hrabrio i vodio kroz život radujući se i najmanjem napretku sve do svoje smrti… Ima neka čudna moć u dobrim i svetim ljudima. I poslije smrti javljaju se u mnogim sjećanjima, pa tako i u mojim uspomenama. Tko god je poznavao patra Ruperta slobodno može reći da je sretan što se susreo s tako divnim i svetim svećenikom, koji je iskreno i istinski živio svoj poziv, svoje svećeništvo. Doista se takvim svećenicima treba diviti. Ali i slijediti njihov put kroz prostor i vrijeme u kojem živimo, ne mrmljajući, ne prigovarajući križevima i volji Božjoj, ne namećući se drugima sa svojim zahtjevima. Jednostavno živjeti život po svetom Evanđelju! Jer Bog najbolje zna što je za koga najbolje.  ‘Dok smo na putovima Božje volje, idemo zlatnim, sunčanim stazama’ često je govorio pater Rupert. Vjerujem da su  njegove staze doticale same visine plavoga Neba. Za njih se sve žrtvuje, za njih se i pod križem lakše putuje!“

Poziv za suradnju u spašavanju duša župe Lupoglav

O tome kako je Šteficu p. Rupert usmjerio prema njenom sadašnjem životnom zvanju, ona piše ovako:

„I tako listam stara požutjela pisma tražeći pismo p. Ruperta, koje me usmjerilo u mom odabiru. Tada sam još bila u Sl. Brodu, a on u Kloštru Ivaniću. A od 1961. g. nastanih se u Zagrebu gdje nastavih svoj duhovni hod i rast.

Sve je počelo u Sl. Brodu gdje smo uz pomoć p. Ruperta nas nekolicina djevojaka, željnih dubljeg duhovnog života osnovale malu zajednicu ‘Marijina djeca’ čiji sam i ja bila član. Tu se učilo mlade živjeti život po kršćanskim načelima naglašavajući sve vrijednosti života. Ali i upozoravalo na mnoge poteškoće koje nas neće mimoići. I zato moram naglasiti kako u vrijeme moje mladosti živjeti Isusovo Evanđelje u svijetu nije bilo baš lako. Dapače bilo je olovno teško. Vladalo je komunističko bezboštvo. A zemlja je vapila za vjerom, nadom i ljubavi. Proljeće života naprosto se gasilo. Trnje je gušilo dobra djela. I sve nas je manje i manje Božju dobrotu  svjedočilo. ‘Svetost je asimilacija Gospodina Boga! Ona je atom, zraka koja se vraća Suncu Isusu Kristu!’ snažno mi zazvoni u uhu riječ p. Ruperta iz jednog njegova pisma. Hoće li potamniti zraka, pomislih, pri nailasku problema? Potužih se duhovnom vođi p. Rupertu. Pisah mu pismo i ubrzo stiže odgovor iz Kloštra Ivanića od 3. XI. 1958. g. Navodim ovdje samo nekoliko njegovih misli.

‘… Duše dok su na putovima Božje volje, idu zlatnim sunčanim stazama… Zar vam, o zaručnice Isusova, nije spasitelj najdraži na križu? Zar i vi ne ljubite Božansko srce nada sve?  Dakle! Isus dobri… želi da nas posve zaokupe veliki interesi Kraljevstva Vašega i moga Kralja…’

Na kraju toga pisma koje je usmjerilo moj život, p. Rupert me poziva na duhovnu suradnju u njegovom teškom pastoralnom radu koji mu je u Kloštru Ivaniću bio povjeren. Bila mu je dodijeljena susjedna župa Lupoglav koju naziva ‘jednom od najgorih župa u zagrebačkoj nadbiskupiji’. Poziva me da se molim i žrtvujem za te ljude od kojih su mnogi daleko od Boga pa među ostalim piše: ‘Eto, ja vam to živo stavljam na srce…   Tu imate 1.200 duhovne djece – radi se o jednoj župi bez svog stalnog svećenika! Radite za njih! Prinosite pokoru uz dozvolu ispovjednika! Milostinju koju dajete bilo komu, namjenjujte za njih!  Naročito preporučujte Gospodinu bolesne, da se pomireni s Bogom presele gore! A i djecu – u vezi s vjeronaukom… To je jedna od najgorih župa u zagrebačkoj nadbiskupiji! Dajte se udubljujte u tajnu Križnoga puta: Jer je po svojem svetom Križu otkupio svijet!’“

Za života putokaz, poslije smrti svijetli i pokazuje
Put Istine i Života

„I tako romone riječi u mojim sjećanjima, odvija se film življenja… I osjećam kako me Duh životvorac potiče da pišem o ljudima, koji nam za života bijahu putokazi, ali i poslije smrti svijetle i pokazuju Put Istine i Života. Oni su mala sunca koja i danas svijetle. Jer sveti i dobar svećenik ne samo da je biser, već pravi i dragocjeni dar Neba! Takav je bio i p. Rupert Rozmarić. Velikim zanimanjem pratio je svaku dušu, svakoga čovjeka kojega mu Bog posla na njegov životni put. Govorim to iz osobnog iskustva. I naglašavam: bila mu je dana milost da se rodi u mnogočlanoj obitelji gdje se molilo, radilo i Boga iznad svega ljubilo. Zato nije čudo što se u mladom Hermanu-Rupertu rađala želja i urodila plodom, da svoj život posveti Bogu i braći ljudima čiji su plodovi toliki.“

TAJANSTVENI SVIJET ONOSTRANOSTI

Pater  Rupert, veoma osjetljiv za sve što je nadnaravno, kao da je živio na granici ovoga i onoga svijeta. Rado je čitao djela kršćanske mistike i duhovnih pisaca koji o tome govore. Cijeli njegov život revnog i savjesnog svećenika bio je u stvari uronjen u nadnaravni svijet. Po ustrajnoj molitvi i postu koji je prakticirao bio je blizak duhovnom svijetu te stoga ne čudi da su mu se ljudi obraćali  i u situacijama koje su za obične vjernike bile nerješive.

Vraćen mir u jednu obitelj izmučenu čudnim pojavama

Zanimljiv događaj pripovijeda mons. Nikola Kerčov iz Osijeka koji je u isto vrijeme službovao u Slavonskom Brodu kada i p. Rupert u svome prvom mandatu od 1955. do 1958. godine. Mons. Kerčov bio je kapelan u tada jedinoj brodskoj župi i bilo mu je to prvo mjesto službovanja nakon ređenja. Župnik je bio odsutan nekoliko dana pa ga je u svemu zamjenjivao. Tako mu tih dana dođe jedna žena s molbom da svećenik dođe u njihovu kuću da je blagoslovi i obavi molitve jer se čudne stvari u njoj događaju. U kući nešto lupa, škripi, posebno po noći tako da cijela obitelj, a imaju troje djece, ne mogu spavati. I to stanje traje već dva tjedna. Svi su već na rubu živaca, gotovo izluđeni od tih neobičnih i zastrašujućih pojava. Kapelan je obećao da će netko doći, ali tek navečer. Dalje nastavlja mons. Kerčov: „Kako sam bio mlad svećenik i tek zaređen, bez posebnog iskustva, nisam se usudio poći sam u tu kuću pa sam  zamolio patra Ruperta da pođe sa mnom te da zajedno izvidimo što se to zbiva i pomognemo koliko se bude moglo. P. Rupert se rado odazvao te smo obojica pošli navečer poslije devet sati biciklima toj obitelji koja je stanovala na periferiji Broda, negdje na Vijušu uz Savu. Iako je p. Rupert rekao da također ne zna što bi to moglo biti, imao sam povjerenje u njega jer sam znao da nećemo ići u neke magije jer smo svećenici. Cijela je obitelj bila kod kuće u očekivanju našeg dolaska. Otac srednjih godina – radio je na željeznici, njegova majka, pa žena i troje djece. Žena nam je do u detalje ispričala što se zbiva već petnaest dana: lupa, škripanje u krevetu, pogotovo kad pođu na počinak, tako da noću uopće ne mogu spavati. Zbog takvog stanja ne mogu niti jesti, a u cijeloj kući je neka uznemirenost itd. Rekli smo im da tome može biti nekoliko razloga. Ili je neki pokojnik umro u toj kući i trebaju mu molitve  pa sada takvim znakovima traži da se za njega moli, ili se možda netko bavi zazivanjem duhova, tj. spiritizmom pa se sada i vrag umiješao. P. Rupert je stvar veoma ozbiljno shvatio. Sa sobom smo ponijeli Veliki obrednik i p. Rupert je molio  onu molitvu kardinala Stepinca koja se nalazi u Obredniku predviđenu za takve nejasne situacije. Nismo, dakle, vršili egzorcizam jer za to nismo niti bili ovlašteni, nego smo samo molili tu molitvu. I kad smo počeli moliti i kad je p. Rupert izgovorio riječi: “Ja te zaklinjem u ime Krista Gospodina!”, odjednom se pojavila velika buka, kao neki bijes. Kad smo  blagoslivljali vodu i svijeću, opet se pojavilo lupanje. Pa kad smo nakon toga škropili prostoriju svetom vodom, opet veliko lupanje u krevetu. Rastavili smo krevete i sve daske razdvojili, našli nismo ništa neobično. Onda je p. Rupert, misleći da se možda radi o nekom pokojniku koji treba molitve, rekao glasno da ako treba molitve neka udari tri puta po petnaest udaraca. Malo smo pričekali i stvarno je udarilo točno toliko. Onda smo ponovno postavili pitanje, ali malo drugačije. Naime ja sam znao za jednog pokojnika koji je umro, a bio je iz toga dijela naselja. Pater Rupert je opet pitao: ako je ta osoba (spomenuo je ime i prezime) živa, dajte znak, ako je mrtva, ne lupajte. Ostalaje tišina. Veoma čudne stvari. U kući je tada bila prisutna i jedna susjeda koju je, kada je vidjela što se sve događa, to toliko potreslo da je sljedećih dana završila u bolnici. Ukućani su nam potom priznali da su se prije nego su počele te neugodne pojave bavili spiritizmom i postavljali pokojnicima slična pitanja. Kao zaključak našeg pohoda bio je ovaj: rekli smo im da se više ne smiju baviti takvim stvarima, tj. zazivati duhove, da trebaju dati odslužiti sv. misu, da se dođu ispovijedati i da se mole. I ako se te pojave i dalje nastave, onda neka ponovno dođu pa ćemo stvar ozbiljnije uzeti u obradu. Recept je naš bio molitva, sakramenti, sveta misa. Oni su stvarno poslušali, svi su se potom išli ispovijedati kod p. Ruperta i nastavili su jedan pravi kršćanski život, svake nedjelje na sv. misu, molili su u obitelji. I te se neugodne pojave više nisu ponovile. Na nas dvojicu taj je događaj i susret s tajanstvenim svijetom  onostranosti, čega smo bili svjedoci, veoma djelovao pa niti ja, niti p. Rupert, koji mi je to kasnije sam priznao, nismo te noći mogli spavati od uzbuđenja i teškog dojma koji je događaj na obojicu ostavio. Ali Bogu hvala, pomogli smo toj obitelji onako kako smo kao svećenici mogli i bili dužni pomoći i stvar se smirila.“

Molitva pomogla opsjednutoj ženi

Drugi zanimljiv slučaj dogodio se također u Slavonskom Brodu, kako nam pripovijeda Dragica S. Doveo muž svoju ženu u samostan s molbom da netko od svećenika moli molitve nad njom jer joj se teške stvari događaju. Kako je p. Rupert bio kod bolesnika, zamolili su jednog drugog patra koji je to doista pokušao. Kad je započeo molitvu, žena je počela urlati i otimati se. Pater nije znao što i kako dalje. U to je došao na biciklu p. Rupert te vidjevši što se događa, nastavio je moliti nad tom ženom. Četiri su je čovjeka jedva držala jer se snažno otimala. Ali pater Rupert je samo molio i na kraju uspio smiriti svojom molitvom ženu te se ona vratila u normalu.

Znakovi s drugoga svijeta

I svojim vjeroučenicima pater Rupert je nastojao što više približiti nadnaravni svijet i u onim ozbiljnim dimenzijama. Na jednom satu vjeronauka izložio  nam je sadržaj neke francuske knjige koju je napisao jedan kardinal. U knjizi su opisani i ilustrirani predmeti iz raznih samostana i župa diljem Europe kao vidljiva materijalna svjedočanstva što su ga duše iz onostranosti, uglavnom iz čistilišta, ostavile prigodom svojih ukazanja pojedinim osobama; redovito su to bili tragovi na raznim predmetima, namještaju, klecalima, molitvenicima. Mogu se tako vidjeti pougljeni otisci prstiju, plamene ruke, otisci cijeloga dlana i drugo. Sve je to bilo u knjizi bogato ilustrirano fotografijama koje nam je pater Rupert pokazivao i živo tumačio. Na nas vjeroučenike ostavilo je to dubok dojam. Svi sakupljeni predmeti izloženi su u posebnom muzeju koji je u tu svrhu ustanovljen u Rimu, a nalazi se još i danas u sklopu male neogotičke crkvice Srca Isusova na obali Tibera, između hrvatske crkve sv. Jeronima i ulice Conciliazione koja vodi prema Vatikanu. Kada sam kasnije kao student došao u Rim, potražio sam taj muzej. Posjetio sam ga i stvarno je sve ondje bilo onako kako nam je pater Rupert tako dojmljivo prikazao i tumačio. Taj je muzej odmah na početku, prigodom njegova otvaranja koncem 19. stoljeća, posjetio i sam Papa Leon XIII. Muzej i danas postoji i moguće ga je posjetiti.

SPASAVANJE ZALUTALIH

Duhovno skrbiti za duše, bilo da se radilo o zdravima ili bolesnima, za p. Ruperta je značilo u prvom redu nastojati pomiriti čovjeka s Bogom kroz sv. ispovijed; trudio se obratiti čovjeka, potaknuti onoga koji je možda već poodavno prekinuo vezu sa Stvoriteljem da se vrati u Očev zagrljaj. Želja mu je bila zalutale privesti na pravi put, pogotovo one koji su već na kraju života. I sve je to činio unatoč raznim neugodnostima i poteškoćama  koje je ne rijetko imao u tome apostolskom radu. Božja je milost preko njega djelovala, koji puta, i indirektno na korist duša, a da toga nije bio niti svjestan. Tomu su pridonijele sigurno mnoge njegove molitve i pokore koje je prikazivao za obraćenje duša. 

Kroz njegove me riječi milosna zraka pogodila u srce

Pripovijeda jedna brodska liječnica: „Bila sam se udaljila od Boga i od Crkve i u tome stanju sam provela više od deset godina. U takvoj udaljenosti susretala sam samo poteškoće. Došla sam u velike životne probleme. Jednoga jutra nešto me ponukalo i otišla sam na misu u franjevačku crkvu. Ušla sam upravo kad je p. Rupert, koji je služio sv. misu, propovijedajući izgovarao ove riječi: ‘Zar je puno što Gospa od nas traži? Post petkom o kruhu i vodi i izmoliti Vjerovanje i pet Očenaša’. Osjetila sam toga časa jedan snažan udar u srce, gotovo fizički, i počela sam plakati. Kad je izgovorio te riječi mene je stvarno milosna zraka pogodila u srce i ja sam se ponovno vratila Bogu i Crkvi. Bio je to početak moga novoga obraćenog života.  I u tom mome novom duhovnom životu imala sam dosta stvari koje mi nisu bile jasne, željela sam nekoga pitati, a nisam imala koga. Jednoga dana dok sam bila dežurna u bolnici, pater Rupert, obilazeći bolesnike, navratio je u moju kancelariju i ostavio mi jednu knjigu a da ga to nisam tražila. Knjiga je imala naslov “Mistični život milosti”. I čitajući  knjigu našla sam odgovor na moja pitanja. Ujedno mi je u dušu ulazio veliki mir kad se to događalo. Bog mi je preko patra Ruperta poslao odgovor, a da on toga i nije bio svjestan.“

Muž spašen od samoubojstva

Gospođa K. iz. Slavonskog Broda imala je muža alkoholičara i nevjernika. U bjesnilu znao joj je čak i svete slike porazbijati i pobacati. Bio je veoma težak. Jednoga dana kaže joj da želi počiniti samoubojstvo. Želi skočiti u Savu. Morali su ga danju i noću čuvati. I nastavlja dalje gospođa K.: „Bila sam već sva iscrpljena. Pozvala sam p. Ruperta da mi dođe i on se veoma brzo odazvao. Još u dvorištu ispričah mu kakav je problem u kući i da mi se muž hoće ubiti. U to muž izlazi iz kuće i ide ravno prema patru (a prije je bio nevjernik) i suze mu u očima. Kaže mu: ‘Pater Rupert, mene nešto vuče da počinm samoubojstvo, a znam da to ne valja. Ne mogu se više tome odupirati.’ P. Rupert ga samo potapša po ramenu i reče: ‘Hajdemo u sobu.’ Odoše oni u sobu, bili su unutra možda pet minuta. Izlaze, a pater Rupert i mene potapša po ramenu te kaže: ‘Nikada on ne će više pomisliti na samoubojstvo. Sada možete mirno spavati’. Tako je i bilo. Moj je muž umro prirodnom smrću 1997. godine. Do smrti nikada više nije pomišljao na samoubojstvo niti je to spominjao. On se, hvala Bogu i p. Rupertu, potpuno obratio. Pater Rupert mi je još rekao da idem odmah kupiti sliku Srca Isusova i Srca Marijina. Nakon par dana došao je ponovno pa je cijelu našu obitelj posvetio Srcu Isusovu i Marijinu. Tako se mir i pravi vjerski duh vratio u moju obitelj.“

VJERA JE BEZ DJELA MRTVA

Uz prvotnu svrhu svoga svećeničkog djelovanja tj. pomirenje duša s Bogom po svetim sakramentima, pater Rupert nije ostajao ravnodušan niti prema materijalnim potrebama tolikih siromaha koje je susretao te kao pravi Božji čovjek, koji do kraja živi Evanđelje, nije zanemario ni vršenje tjelesnih djela milosrđa. Obilazeći brojne bolesnike po kućama često je nailazio na mnoge slučajeve velikog siromaštva, prave bijede ne samo duhovne nego i materijalne. I pomagao je prema svojim mogućnostima.

Što dobije to podijeli potrebnima

„Obilazeći tako bolesnike“,  pripovijeda Dragica S. iz Broda, „obitelji su mu znale darovati hrane, osobito u vrijeme svinjokolja. On je taj dar često darovao prvom siromašnijem bolesniku za kojeg je procijenio da mu je potreban. Bilo je slučajeva kada je, tražeći bolesnike, zalutao i umjesto bolesnika našao siromašne beskućnike s malom djecom koji su živjeli u kolibama od kukuružnjaka. O tom je onda obavijestio članove Franjevačkog svjetovnog reda koji su se za njih pobrinuli.“

S. Konradina Oreški, sjeća se također p. Ruperta i njegove osjetljivosti za potrebe siromaha: „Patra Ruperta sam poznavala dok sam bila na službi u Slavonskom Brodu. Znalo se da je veoma volio siromahe i brinuo se za njih. Darove koje je na jednoj strani dobio, običavao je odmah podijeliti potrebnima. Svi su ga poznavali po njegovom starom biciklu koji je bio iskićen cvijećem kad je nosio Presveti sakrament bolesnicima.“

Drva, ugljen, hrana, madraci – sve za siromahe

Kornelija Kramer iz Sl. Broda, u čiju je obitelj p. Rupert često zalazio jer je imala bolesnu majku, prisjeća se brojnih zgodica u kojima je došla do izražaja njegova osjetljivost za potrebe siromaha: „Obilazio je siromahe, bez obzira na vjersku pripadnost, pa čak i nevjernike. Nosio im je hranu koju je znao dobiti od drugih. Jednom sam ga vozila autom nekoj siromašnoj obitelji. Nosi on svoj poznati ruksak, a u njemu sve neke boce, pa i nešto drva što mu je dao gvardijan. Potom mi reče da još mora navratiti vlč. Marku Majstoroviću u župu Duha Svetoga, jer mu je on obećao dati nešto ugljena. I kad smo sve to prikupili idemo prema nekoj livadi izvan grada. Bila je večer, jesensko doba. Na livadi ruševna kuća. Ulazimo, mrak, nema svjetla. U nekoj trećoj prostoriji, a sve je to bilo zagrađeno nekim dekama, nalazimo starca kojega je pater Rupert redovno obilazio, nosio mu hranu, a sada mu evo donio čak i ogrijeva. Na toj istoj livadi stanovala je i jedna siromašna žena, nevjernica koja patra Ruperta nije puštala u kuću. Ali on joj je veoma često stavljao najlon-vrećicu s hranom na ogradu pred kućom i ona bi je, naravno, uzimala. Jednom smo vozili madrace koje je pater uspio od nekoga isprositi za jednu siromašnu obitelj, a koji nisu bili katolici. On je jednostavno išao u susret čovjeku,  njegovim duhovnim i materijalnim potrebama ne obazirući se na vjersku pripadnost. Ono što je dobivao od drugih to je dijelio potrebnima. Za sebe nije ništa zadržavao. Privukao je puno ateista koji bi znali reći da, ako ima pravih svećenika, to je onda on. Kad nam je obitelj bila u bilo kakvoj potrebi zamolili smo ga da nas preporuči sv. Antunu, što je rado činio.  Odlazio bi pred njegov oltar, koji puta i veoma rano ujutro i ondje molio ili otpjevao poznate molitve ‘Ako čudo tražiš gle’. I pomoć je stizala.“

Spašeni prašćići od smrzavanja

Marija Đuran iz Sl. Broda prisjeća se ove zgodice: „Kad je  p. Rupert navraćao u našu kuću pozivali smo ga da s nama jede, ali je uzimao samo malo. Jednom smo ga pozvali na večeru jer smo pekli ribice na roštilju. Nakon što je malo uzeo upita: ‘Možete li mi malo spakirati’. Naravno, nije to uzeo za sebe nego je odnio nekome siromahu.

U Kloštru Ivaniću jedna se obitelj i danas sjeća jedne njegove dosjetljive usluge. Bila je zima, a svinja im se oprasila. Opasnost je bila da mali prašćići uginu od hladnoće. Pater Rupert je slučajno navratio u njihovu kuću i oni mu se usput potuže na ovu nepredviđenu situaciju. Ništa ne govoreći, vrati se u samostan i donese im električnu grijalicu, koju oni tada nisu imali. Tako su prašćići bili spašeni od smrzavanja.

Izuzetno prožet Božjim Duhom

S.Valentina Milovec ovim riječima opisuje svoje dojmove o p. Rupertu i njegovoj ljubavi prema bližnjemu: „Pater Rupert je bio izuzetno prožet Božjim Duhom. Bio je duša molitve i žrtve, neumoran za druge. Neumoran i ljeti i zimi, mokar i gladan, ali raspoloživ za usluge. Uvijek na biciklu pjevajući i s cvijetom: znalo se da nosi Presveto, da ide bolesniku. Svojom jednostavnošću osvajao je druge. Za svakog je imao utješnu riječ. Znao je pronaći ljude koji su bili spremni  svoj suvišak dijeliti s drugima. Pronalazio je osamljene, povezivao ih i pomagao im da osmisle svoju samoću i svoj život.“