Pisma – D. Širola i D. Kaurić

2. studenoga 2022.

DOPISIVANJE DANICE ŠIROLE
S PRIJATELJICOM DANICOM KAURIĆ

Mnoga pisma drugih osoba koje su Danici pisale nisu se sačuvala. Međutim jedan veliki izuzetak jesu pisma Daničine prijateljice Danice Kaurić (imale su isto krsno ime) koja je Danica Širola sačuvala. Ta pisma od prijateljice D. Kaurić ovdje donosimo zajedno kronološki prema datumima kako su jedna drugoj pisale  pa će se tako bolje razumjeti njihovo prijateljstvo. Danica Kaurić je bila nešto mlađa od Danice Širole, bila je neko vrijeme kod uršulinki ali nije nastavila redovničko zvanje. Po zvanju je bila također učiteljica.

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Zagreb, 5. X. 1919.

Danice!

Kad prekrije me zemlja crna i zamre svako spominjanje na me, a Vama zgodom kojom slika ova dođe u ruke, potražite na njoj jednu (kojoj ime nije vrijedno da se spominje), i pošaljite za nju koji uzdah Spasitelju.

Danica Širola

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Zagrebu, 24. XII. 1919.

+!

Danice!

Što bih htjela, to Vam dat’ ne mogu,

Već za oto tek se molim Bogu.

Što bih htjela, nij’ u mojoj vlasti,

Bog tek može kog mi duša časti.

Bog, koj za nas cijelog sebe dade,

Bog, koj za nas čovjekom postade.

U štalici koj se za nas rodi,

Da put kaže u život što vodi.

Pred jaslice sve se molbe viju,

Molbe sve što u srcu se kriju,

A Isus će saslušat ih mali.

Ovo tek na uspomenu neka bude,

Pa se katkad spomenite tude.

I k jaslicam kad Vam molba krene,

Recite mu koju riječ za mene.

Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić, 27. IX. 1920.

+!

Danice!

Daleko – a ipak mislim mnogo, mnogo. Još samo nekoliko dana. Bila sam s Kristom. Pričat ću kad se sastanemo. – Mnogo pozdrava svima i Tvojima a Tebe napose pozdravlja srdačno, srdačno i sjeća se mnogo u molitvama. Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 9. XI. 1920.

+!

Danice!

Uzimam ovaki papir, Ti se nećeš ljutit, ali na njega više mogu napisati.

Danas je 9. a ja sam 6. pošla iz Zagreba. Mogla sam se i prije javiti, ali baš nijesam htjela s razloga da mogu priopćiti moje prve korake, prve doživljaje u svijetu. Zaista, mogu reći u svijetu, jer ni mislila nijesam u kakvo šaroliko ću dospjeti društvo. Danice, ružno je u svijetu…

Otišla sam od kuće – mama me pratila na kolodvor. Plakala je a i u mojim očima igrale su suze. Suze – ne znam kako da nazovem ove suze. Bijahu li suze radosti ili žalosti. Ne ni jedno ni drugo – jer u onom času ne osjetiš ništa drugo do neke tjeskobe, bojazni nekakove. Bože, ovako slaba, ovako slaba, hoću li ja ustrajati na putu kojim sam do sada stupala? Bože, daj da ustrajem u molitvi i ljubavi Tvojoj do konca! Bože, nemoj me ostaviti! – bili su vapaji duše moje.

Isuse, s Tobom, u Tvoje ime da radim i ja ako smijem nešto raditi na slavu Tvoju! – Krenuo je vlak i sve više odmicao od Zgb., ali je vozio tako sporo, kao da mu se neće. Glavom vrzle mi se svakojake misli a rukom čvrsto držah križić krunice moje. Osjećah se tako sama – ne, ne sama, u križu onome u ruci što ga držah vidjeh prijestolje. Najboljega prijestolja duše moje.

„Ako tko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe, neka uzme križ svoj i za mnom neka pođe.“

Idem i ja za Spasiteljem da pođem, tako jesam li i ja odrekla se sebe, jesam li prigrlila križ svoj?

Kako je vlak polagano vozio imali smo skoro dva sata zakašnjenja – a u Krašić stignemo blizu devete ure. Dočekali me lijepo – ta, oni su već dugo čekali na Danicu.

O kako mi je bilo prve noći. Do ponoći bijah budna. Koliko sam vapila za pomoć, koliko molila, ta, bilo mi se pripraviti na korak – težak korak stupiti pred župnika – a Ti znaš u njemu da vidjeh najveću zapreku. – Ne, Isus mene odviše ljubi, a da bi mi uskratio milost – utjehu ovu i utješena legla sam spavati.

I bila sam kod g. župnika. Kad mu iznesoh i molbu i želju rekao mi je: Pa svaki dan? Ali to je meni veoma neprilično, jer ja rano tako ne dolazim, inače možete pristupiti pod sv. misom.

Da neprilično Vam ne bude pobrinuo se sam dobri Bog. Odredili su mi, da imam školu svaki dan samo poslije podne, pa mogu dolaziti k sv. misi, a radi mene Vi ne trebate ranije dolaziti – rekoh g. župniku. I uređeno je tako. Ja sad mogu opet svaki dan i k sv. misi i sv. Pričesti. O Danice, kako radosno kliče duša moja „Bgu hvala!“ G. župniku baš po držanju zaključujem, baš ne ide od srca, što ga mučim, a to mi je tako žao. Molim se svaki dan za njega, a i Ti priključi se molitvi mojoj, da on, a s njime i župljani probude se na euharistčki život – jer taj ovdje kao da spava. A narod je dobar. U nedjelju crkva bijaše dupkom puna, a i kroz dane dolaze i muževi i žene. Tek ne vidjeh nikoga da bi pristupio k stolu Gospodnjemu. Sad u mene gleđu ko u čudo kako, ko u bijelu vranu, prem sam sva crna (izvana a i iznutra! Je l’ de!?).

Kako se ovo ponovo uvjerih o velikoj ljubavi Božjoj, kojom me na svakom koraku susreće. Pa onda da se ne radujem! O kolikom je radošću ispunjena opet duša moja, kad vidim koliko ljubavi i pažnje posvećuje mi Gospodin, a bez ikakve zasluge moje.

Danice, Bogu hvala do sada je sve išlo po osnovama mojim. Mogu li šta više tražiti. Školu imam svaki dan od 1 h – 4 h i to II. i I. razred. Četica je lijepa od 96 malih glavica, koja su jučer – prvi dan kad bijah u školi nepomično gledala u mene. Dječaka imam više nego djevojčica. Da ih samo vidiš. Obeća li su svečano da će me slušati a jučer su održali riječ. Danice, tako mi je lijepo među tom djecom, čisto se drugačije osjećam kad sam među njima. Posla će biti dosta, ali zar posla da se bojim? Ta, dosada nijesam li se dosta naljenčarila? Drugi rade, mnogo rade na slavu Božju, pa zar ja da ovaj neznatni moj posao radosno ne prikazujem Bogu? Kako sam sretna da opet nešto malo raditi smijem, raditi Bogu na slavu.

A sad da opišem u kakovo kolo ljudi sam došla. Moji rođaci o kako me oni paze i maze. Ne znam, čisto se plašim ovako nježnog postupka, ja ga nikako ne zavrijedim. Danice, došla sam liječniku u kuću. Prvo što je primijetio da premalo jedem, a još manje da pijem. – To ne smije tako biti – pa ni sad on.[1]

A i paze na mene. Iz tople sobe nikad me ne puste ni kroz vrata da izađem a da se nečim ne zagrnem. Jučer nije bio na vrijeme ručak gotov, pa sam htjela otići u školu, ta, i kod kuće sam koliko puta bez ručka otišla u školu. A onkel me nije pustio. Morala sam jesti ne žuriti se, prem je već bilo 1 h, a ja bih morala biti već u školi. – Sad moraš jesti, kako ćeš inače puna tri sata govoriti. – A ja moram jesti. Žrtva je to za mene, ali šta mogu već i ovu žrtvu prikazati Bogu. Potraje li tako dalje to ću i ja svaki mjesec primiti 3 kg, a kakva ću onda biti kući kad se vratim. Hrane me, hrane i još kažu malo da jedem. Svaki dan da još bolje bude poslije obilne večere moram baš moram popiti još puni lončić mlijeka. I ovdje moram slušati…

Drugi ću put nastaviti, za danas dosta. Sve poznate lijepo pozdravi i Tvoje kod kuće. Tebe mnogo, mnogo pozdravlja preporučujući se u molitve zločesta Danica

Što je s Katicom? Je li ona još u Zagrebu? Javi mi molim Te!

Drugi ću put navesti prve moje susretaje s mjesnom inteligencijom i obližnjim vlastelinstvima. Danice, ružno je u svijetu – samo u školi mi je lijepo. Moli se, moli se malo i za Danicu

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić, 12. XI. 1920.

+!

Kad već pišem i Tebi s nekoliko riječi da se javim. Kasno je a da počnem pisati list, predugo bih se zabrbljala, a već bi iovako davno morala biti u krevetu. Šta ćeš, Danica ostala neposlušna. Teško se popravljaju grešnici kao što je mala Danica. Je l’ de. A Ti me valjda nećeš tužiti. Danice, piši mi mnogo, mnogo. Ti ne možeš ni slutiti kako se očekuju glasi od onih koji isto mise – a daleko su daleko. Do Božića, još je dugo… nemoj čekat na moja pisanja, već kad dospiješ piši. Pozdravi svoje kod kuće a i č. s. Spes u školi. Mnogo, mnogo Te pozdravlja Danica

I Zlatu Mihaljević pozdravi.

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 15. XI. 1920.

+!

Danice!

Evo i opet prilike, da Ti se javim. Da nastavim tamo, zadnji put gdje sam prestala? Htjela sam Ti pisati moju posjetu k njenoj inteligenciji, pa ću to učiniti sada. Ugodna li posla, zar ne? Već prvu nedjelju, dan nakon moga odlaska iz Zagreba bila sam u posjetama. Kako mi je bilo pri duši možeš si Ti posve dobro predstaviti, a gdje bijah duhom ni to nije teško pogoditi. Ta, bila je to nedjelja poslije podne. – Iz obližnjeg vlastelinstva poslali kočiju po tetku, dakako i novu učiteljicu. – Danice, ajde sa mnom na Kruškovac, poslali su po nas kola! – Na Kruškovac, Bože, u kolo kakovih ću ljudi doći? Kako ću se među njima držati, ta, to je aristokracija – gospoda Furkovići. A ja, ja koja nijesam nikuda izlazila iz sobice svoje. O, da me ostave na miru – takve i slične misli vrzle mi se glavom. A pomoći nije bilo – trebalo je ići. Svijetu bolje da zavirim u oči, ta, dosad pravo nijesam ni znala šta je svijet. Ali dobri Bog svojih ne ostavlja, pa nije ni mene ostavio. Srećom zaista to mogu nazvati srećom bijahu od gospode kod kuće samo gospodin i gospođa. Prijazni ljudi – ali ja sam ipak čekala, kad ću opet sa svojim mislima da se zabavim. Trebalo je svladati se – i ja se Bogu hvala svladah prkazujući ovu žrtvu Gospodu. Je li Ti moguće čudno, što to žrtvom nazivam? Zaista, zaista za mene je to bila velika žrtva. A oni puni riječi za „malu gospodičnu“, stavljali pitanja, a „mala gospodična“ morala odgovarati. Iskupivši svu svoju snagu ponašala se zaista kao gospodična. Bio je već gusti, gusti mrak, noć je protkala svoje crne mreže kada je javio kočijaš, kola da su spremna. Čisto mi odlanulo, nekako sam slobodnije disala na svježem noćnom zraku. Nisam znala ništa ni misliti, ni moliti, tek sam grčevito tiskala rukama križić krunice moje. – Dobri su ljudi – prijazni su ljudi – ali – ja ne spadam među njih. Čudni me obuzimao osjećaj neki. Danice, ružno je u svijetu!…

Druga je bila moja muka – posjet apotekarima. Tetka me vodila. Mladi to su ljudi – gospodin ozbiljan uvijek u poslu, gospođa prijazna izgleda – ali napadne nošnje. Nijesam je promatrala, svijest to nije dopustila, u oči mi tek pale neobično kratke suknje i čupavo namještena kosa. – „Gospodična je jako pobožna, kažu da ste danas bili kod Pričesti“ bile su jooj prve riječi. Da, već svi govore o meni i o primanju sv. Pričesti. Daljni razgovor – zaista izgubljeno vrijeme. Nekoliko pitanja na koja sam morala odgovoriti n. pr. Kako je u Zagrebu? Kako sad nose gospođe i slično. – I mjesnom trgovcu pošla sam s tetkom. Jedna je to od najvećih trgovina u mjestu jer ih više ima. Te bijasmo brzo gotovi.

Sad još slijedi službeni (moguće je to krivi izraz, ali za mene je još i gore) posjet g. župnika.[2] Došao je g. župnik. Ljubazno me, veoma ljubazno pozdravio. Pitao za tatu i još naka pitanja pala, konačno molio da umjesto njega u mom razredu preuzmem vjeronauk, njemu je nespretno poslije podne dolazit u školu. Na rastanku reče. – Vi budete za mene u školi uzeli vjeronauk a ja bum Vama dal Bogeka…!

Danice, ružno je u svijetu…

Još jedan posjet – g. načelniku. Njegova žena je poštarica, pa je ovdje ujedno dvoje bilo obavljeno. Što o njima da kažem? Ne znam – mislim dobri da su ljudi. Tako Ti ja opisah prve moje posjete. Križni je to bio put sa nekoliko tek postaja – ali za mene teških. Bogu i na tome hvala – ta, nije li put križa najsigurniji?

Već se pomalo smirih. U školi, nadam se uz Božju pomoć ići će dobro, posao nije baš previše naporan. Pomalo se upoznajem i sa seljačkim obiteljima. Bila sam već u dvije kuće. Narod je ovdje dobar tek nije poučen dosta. Veliko je i široko a mislim i plodno polje rada, samo kad bi se našao netko raditi koji bi umio i htio. Koliko se molim Bogu, da nešto malo barem mogu učiniti na slavu njegovu, priliku kad mije evo lijepu pružio. Ali slabost svoju osjećam kao još nikada. Ja bijah naučena bez brige bez napora velikih primati svaki dan sv. Pričest, a ovdje u vječnom strahu hoću li je sutra dobiti ili ne u vječnoj borbi a za to ustrajnosti treba. A ustrajnost vruće molim od dobroga Boga, a i u Tvoje i u molitve drugih se preporučam. Dalje bijah naučena mirno raditi u sobici svojoj, a sad evo treba da ustanem, među narod da zalazim narodu da govorim, a za ovo odvažnosti treba. U mene je nema dosta. Danice, u molitve se preporučam.

Jedno me ipak silno raduje. – K sv. Pričesti počela je dolaziti i gospođa učiteljeva – a i neka žena (tri do sada). Bilo baš danas, a to mene silno obradovalo, pa one „gospodičnu novu“ koješta pitaju. Čudno im je da idem svaki dan u crkvu, ali im se to sviđa, pa kažu da to mora biti dobra gospodična, samo je tako malena, da kažu one, pravo dijete. Tako Ti ja živim, a dani prolaze u nepovrat prolaze. Kad bi samo dobrih djela bilo sobom da ih ponesu – ali ovako bez zasluga prolaze. Jesu li izgubljeni za mene? Meni se prilika pruža da radim – a ja se ustežem. O, to me više puta toliko muči, plaši.

Još nikakva glasa nijesam dobila iz Zagreba, tek sam od tate primila list i kartu. Javi se što prije!

Sve mi lijepo pozdravi. Izruči rukoljub č. s. Spes. U molitve se preporuča uz mnogo pozdrava Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 21. XI. 1920.

(Početak ovoga pisma je zagubljen).

(…)

I kad se nasmiješ na ove želje moje tad Te još jednom molim: Danice, zamisli se u pitanje ono.[3] – Nije dosta da ne činiš ništa zdravlju što bi moglo nauditi, već valja svim silama raditi zdravlje da se vrati, zdravlje da se učvrsti. – Je l’ de – dosta Ti je već mučenja i torture. Šta je ovoj danas? – mislit ćeš u sebi. Oprosti – jesam li Te moguće riječju kojom uvrijedila ili rastužila. Danice, nemoj me krivo razumjeti.

Danas dakle bio je odlučan dan. Kako je ispalo predavanje? Ajde, dođi i meni u pomoć, ja još nijesam došla do ništa. Nadam se da ćeš mi opisati.

Ja Ti, Danice, draga živim posve zadovoljno, tek sam mislima često, često i uza Te i kod kuće. Je li to kakvo čudo?

U samoći svojoj imam prijatelja – u tabernakulu je – i uvijek kad dođem radosno ga pozdravim jer je On mene iščekivo. Nije mi teško Isusa kad imam. – Vrijeme brzo prolazi i evo pet još tjedana – manje nešto ako Bog da vidjet ćemo se – a onda pripovijedanju ni kraja ni konca.

Danice, piši mi mnogo, mnogo. Nemoj se uvrijediti sad što ću Ti reći. Evo šaljem Ti u ovom listu 3 marke, jer želim mnogo da mi pišeš, a ne mogu od Tebe tražiti na mene novac da trošiš. Danice, nemoj se ljutiti.

Molim Te dalje daj č. s. Spes ili reci ili list pokaži. Nijesam joj još pisala, a vjeruj i ne da mi se isto po drugi puta pisati.

Pozdravi sve na koru i Tvoje kod kuće. Danicu lijepo pozdravlja i ljubi u Kristu, preporučujući se u molitve Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 26. XI. 1920.

Danice!

Primih eto listić, nu imam toliko toga za pripovijedati, da evo odmah i počimam. – Najprije o p. Luč. Zaboravila sam jesam li Ti pripovijedala naš susretaj. – A to sigurno nijesam. Da, da sjećam se sada – to sam već rekla. Nu, kako rekoh – a tamo nikada više – i toga se držim. Rekao je po prilici nešto ovakova, kao što je onaj pastir rekao g. Slavi – samo još gore. Pitao me hoću li i dalje ići p. Foretiću[4] ili ću odsada k njemu. Nu ja mu odlučno kažem, da protiv p. Foretića baš ništa nemam, pa stoga bih kod njega (p. Foretića) voljela ostati. Vidjevši on nakon poduljega razgovora, da ne može ništa učiniti, naruči me da opet dođem. Ali ja učinih konac – gotovo, neka čeka… Pisma kažeš da odnesem č. s. Spes. Sada još ne mogu jer su kod p. Foretića (ala se negdi smije…), a kad mi ih povrati ići će dalje č. s. Spes, – kojoj se sve nećkam ići, da ne misli moguće, da ja time hoću steći kod nje kakovu osobitu ljubav ili sl. – Evo čuj svakog: Jednoga dana dođe ona na njemački sat. Nitko se nije bojao, jer smo se već svi javili (Goethea). A onda imali bismo uzeti njegove balade. U školi smo čitali i prevađali, a ja si pomislim, ne bi li bilo zgorega, da si odmah sadržaj pišem, kako se prevađa, pa ako me baš prozove, znat slitnije pripovijedati. – Nu, tako nije bilo. Č. s. prozove jednu iza mene, koja dobro uči njemački. I kaže joj neka brzo pripovijeda dotični sadržaj. Valjda se dotična smela pa nije išlo onako slitno, a ja za to vrijeme nijesam gledala u knjigu (jer to nije niti bilo nužno) već sam se zagledala u jednu točku, misleći, što ću kazati, kad me prozove. Ni najmanje se nijesam bojala, jer sam bila pripravna. No č. s. ovoj: „Vi uvijek mislite na nešto drugo što ne spada u školu!“ – „No to isto vrijedi i za Kaurić!“ Ja sva uzrujana ustanem, nijesam znala, što to znači – bilo mi je da briznem u plač, stisnem usta – nu ipak ohrabrim se i kažem: „Č. sestro, izvolite me pitati, ja znam, o čem smo govorili.“ – A ona će mi na to: „Zar vi mislite da ja ne znam o čemu vi sada mislite?!“ Vidjevši, o čemu se radi, zanijemih kao kamen i ni riječi više. – Zašto je to bilo – ne mogu odgonetnuti, ta, nikad me još (Bogu hvala) nije ulovila, da joj što ne bih znala. Odgađam stoga da joj list odnesem – ali ne, ja ću ići k njoj, odnijeti – ali ću nastojati, da ne misli moguće, da time hoću što za sebe postići.

Predavanje moje sretno prošlo. – Na sredini predavanja pomislim si, kako bi sada bilo, da ne znam dalje. – I najedanput osjetim, da sada neću znati dalje. Dakako, crvena od straha i srama preko ušiju – ali sve je dobro prošlo. Na kritici je bilo rečeno, da sam bila preozbiljna, da sam se bar katkad mogla nasmijati. No ja to pred djecom u školi obično ne činim. Hvala Bogu da sam se zasad toga riješila. – O tom dosta, je li?

A sad prijeđimo na drugo. Juj meni se lasi ježiju, kad pročitam one hude špotance. Tak, kaj se tak mene bokca špota! – A ja sve vesela, što radim kako treba. Il’ su to morti oni tregovi krivi (joj viš ne znam, jesam li Ti o tome pisala), koji bih si imala prišiti na šos. Zbilja, ne znam više, kaj sam ja to mogla napisat, da sam dobila tak hude špotance. „Uh, i opet mi tako lakoumno govori!“ pomislit ćeš negđe u sebi. – Ali ne, ne, ni tak. Ja sem Ti jako dobra, nit se ne ufam kaj zločestog napraviti, jer bi p. F.[5] bil jako hud. Sada me neki dan bilo strah iti na ispovijed, jer sam bez dozvole postila, ali sam zato dobila jednu strašnu pokoru. Moram i na „Badnjak“ meso jesti. Nije li to strašno? Pa onda sve, što je preko Božje volje, to je „govorio za čistilište.“ – Joj, pa tu da onda ne slušam! – Ništ se ne boj, Danice, imaš dobroga stražara, koj dobro vrši Tvoju ulogu. – Sad se bojim, hoću li dobiti odgovora, – pa nisam ga ni zaslužila, je li? Katici[6] predah ono, – u ponedjeljak 29. odlazi Bokček! Zl. Mih. lijepo Te pozdravlja (i od nje bježim). Danice draga, molim Te ne ljuti se! Ja znam, da Ti najplemenitije misliš i brineš se što ja vrijedna nisam. Joj kad će već jednom doći mali Božić! Baš se od srca veselim! – Ala će biti čavrljanja!

Bar katkad sjeti se u molitvi stare zloćke Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić, 27. studenoga 1920.

Draga i dobra Danice!

Hoćeš li se ljutiti na Tebe što upravljam jednu veliku, veliku molbu? Danice, lijepo Te molim da predaš što prije ovaj list vlč. Vrbaneku.[7] Ima nešto Važno na što čekam odgovor, a i poslati mi nešto mora, što ja brzo trebam. Možeš list predati samo na porti, ali bi mi draže bilo, pače Te molim, ako Ti je ikako moguće, predaj list u ruke v. Vrbaneku. Danice, ako Ti je teško, onda neću da Te mučim.

Ali znaš, predaš li list na portu, dobit će ga u ruke najprije netko drugi – a meni bilo draže da dobije sam onaj na kog list glasi. Je l’ de, da ćeš mi to učiniti.

Danice, javi mi onda kako si ga predala. – Kako inače? Kako u školi? – Još tri tjedna i tri ili četiri dana i evo mene u Zagreb. Smijem li već sada nešto moliti. Jednu veliku želju, valjda mi nećeš odbiti? Božić, želila bih da provedeš sa mnom u mojoj sobici. Ja ću se još obratit i na gđu majku. Već sada stvaram osnove i molim, molim se vruće Gospodu, koji mi znam, neće odbiti molbe. Danice, ja molim, već sada molim Ti da na Badnjak dođeš k nama ostaneš kod nas 3 ili 4 dana. U mojoj sobici bit će za nas Božić. Ići ćemo onda zajedno s našima k ponoćki – a i Božić i dan poslije Božića molila bih Te da ostaneš kod mene. Ja imam Tebi toliko toga pripovijedati. – Danice, je l’ de, da mi nećeš odbiti molbe.

Javi se opet. Ja tako očekujem vijesti, a one su tako rijetki gosti. Oprosti užasnom pisanju. Žuri mi se jako, posao me čeka. Drugi puta više.

Unaprijed hvali na učinjenoj dobroti Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 1. XII. 1920.

+!

Draga moja Danice!

Jučer primih Tvoje cijenjeno pismo, pa da dugo ne čekaš – išla sam odmah navečer u 6 sati vlč. Vrbaneku[8] i predala mu ono pismo. Bio je vrlo ljubazan. Došavši u govornicu kaže mi: „Gospodična traži nekoliko glasnika? Je li?“ Kažem mu na to, da ima jedno pismo za njega, naime od Tebe. Čuvši to kaže: „Joj, da vidimo, što mala piše?“ Brže otvori pismo i stane letimice tu i tamo čitati. Kad je došao do mjesta, gdje si rekla, da si jedina, koja tamo ideš na sv. Pričest, nadoda još vlč.: „Onda sam se sva zažarila, pak me bio sram!“ To je tako zgodno rekao, da sam se morala od srca nasmijati. Rekao mi je vlč. da ne budeš ništa u brizi, da će on poslati sve što želiš. Vrlo se veseli, što ćeš za Božić kući, što će Te moći vidjeti.

Ti zloćo mala, kako vidim, opet imaš nekakove osnove. Da, da, sve je to lijepo, ali bih rado znati, čime ja to zaslužujem? Ja toga nimalo nisam vrijedna, a još manje da svojim bivovanjem ondje – u Tvojoj svetoj, maloj sobici – oskvrnim ono mjesto. Dobra moja Danice, toliko Te štujem, da se ne usudim smetati Tebe u Tvojem svetom miru. Nu budući da predobro poznajem plemenitost Tvoju, to evo drage volje pristajem uz Tvoj plemeniti prijedlog. Božićovati u Tvojoj maloj sobici. Ma većega veselja mi ne možeš učiniti! A jesi li Danice govorila o tome s g. mamom i s g. tatom. Još znaš Danice, moraš priznati, i Tebi bilo malo neugodno, kad bi takova što morala slušati, pa ako smijem naslućivati da smo iste naravi, onda ne možeš pojmiti, da je to malo neugodno. Ali unatoč svega toga, mojem veselju nema kraja. Onda ćemo moći izliti punu čašu srca jedna drugoj. Kamo sreće da je to za nas posljednji Božić „u svijetu“.[9] Već sada hoćemo i počinjamo ga zajedno sprovađati, pa će Svevišnji dati, da ga i nadalje zajedno sprovađamo ondje, kud nas On zove. Juj meni, već jedva čekam čas – tamo ću moći više raditi, da spasim ovu svoju bijednu dušu. Spasitelja uvijek molim, da Ti dade zdravlje, jer bez toga nikuda. Molim Te lijepo Danice, nemoj puno duševno raditi, to znadeš, kako su Tvoji živci slabi. Samo maleni nježni vjetrić može im već naškoditi. Ja bih najrajše (…)[10] g. Leop. pa biskupa Langa[11] i još mnoge „druge“ svete ljude da mole devetnicu za dobru Danicu. Nu ne postoji badava ona poslovica: „Ne lijevaj vodu u more.“ Čudo Ti je ovo moguće, ali ne, Bog svojih „odabranih“ ili bolje reći „odabranu“ ne ostavlja. On se brine za predobru ovčicu svoju.

Naše orgulje kod isusovaca su se pokvarile. Jedne nedjelje na blagoslovu počele su samo cviliti. Da Ti je to bilo čuti! Sada će platiti za popravak do jedno par hiljada. Nu moguće ne bi toliko, ali će se reformirati po onom sistemu orgulje za to svejedno lijepo sviraju. Obavlja se devetnica „Immaculati“. Svaki dan radi (…)[12] se ne mogu vezati, ali kad ugrabim vremena, brže skoknem kao npr. danas, jer nemam škole radi blagdana. – Slavi Sažanosky prilično je dobro, smije ići u ured; nije imala upalu mozgovnih opni, mnogo joj se u nosu nešto gnoji. Govori malo kroz nos, ali to će s vremenom proći. Za Katicu[13] sam mislila da odlazi 28. IX., kako mi je i rekla, ali ona je još ovdje. Na meni nije krivnja. Znaš, čim se „ovakovi“ putovi dulje odgađaju, to bolje, je li? I g. S. Horvat je u Zagrebu. Kaže, da joj je bilo jako lijepo, samo je imala (…)[14] Vlč. F.[15] još mi nije listove povratio, pa ništa, ja sam ionako odlučila ići s. Spes. Znaš, da me je sram! Molit ću se da mi dobro ispadne. Molim Te za jednu milost! Ne ljuti se, što odmah nisam išla s. Spes. Ma znaš, Danice, ja sam onaj čitav dan plakala, kad mi je ono rekla. Bilo mi je to jako žao. U budućem listu već ću Ti javiti moj susretaj s njom. Vidi se da je već sveto adventsko vrijeme. Ljudi marljivo idu na zornice, a ja sam bila samo na prvoj i onda ću, ako dragi Bog dade ići na posljednju. Kad se mora slušati, pa drugačije nije. Neki dan sam bila na groblju, ali groba od + Zore nikako nisam mogla naći.

Aha, sad bum ja nekaj rekla! – A tko je to meni poslao marke? Pak, zar sam ja kad pokazala, da Ti nisi vrijedna, da se na Tebe marke troše. Joj znaš draga Danice, to da mi više nijesi učinila. Mene je jadnicu skoro „schlag trefil“. Čekaj sad za kaznu bum ja Tebi tak napravila. Da netko zna, al’ bi se smijal. Bi si mislio „Jopčeki!“

Što ćeš reći na to, što je ovaj svršetak drugom tintom pisan!? Znaš, mama ima nešto za pisati, a ja se moram i time zadovoljiti.

S Kristom započeh ovo pismo i s Kristom ga dovrših

uz pozdrav Danica

P. S. Oprosti, što nije lijepo pisano! Pero mi više ništa ne valja – moram se pobrinuti za drugo.

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 12. I. 1921.

+!

Milostivica!

Kak smo kaj? Jesu li krumpiri dobro oguljeni? – Samo marljivo ih lupit treba, inače se bi netko posmešil. Bogu hvala, da je sad malo bolše, nu zato treba svom snagom prionuti uz jelo, pa junački pokazati kolko se more i koliko ide. Kad smo te ispratili – vratismo se gđa. mama i ja natrag, nu, borila sam se opet kako da izmaknem, da ne moram ići kući (k Tebi) na zajutrak. Ali moja smjerna molba nikako nije bila uslišana, morala sam naime slušati, pa lijepo ići. Badava, iz zločeste Danice nikad ništa. Sve bi htjela po svojoj tvrdoj glavi – samo kaj tak ipak nije. Sutra počima nam škola – nu bojim se, da nam ne bi opet produljili praznike, jer su u samostanu javili jedan slučaj pjeg. tifusa. Pa matura nam je već tu, ne možemo i ne smijemo dugo zakasniti, – ali neka Bog određuje po višnjim odredbama svojim. Sve, sve dolazi i odlazi. S maturom dolazi sad još nešto – nu proći će, ako Višnji dopusti, tek onda kad nam se dijelit s ovim svijetom. Malo još, malo još – a onda? Nu, imam Danice na Tebe jednu molbu. Molila bih Te, naime, da ne poduzimaš ono, što si rekla. Nije tu kriva moja oholost – ne nu, znam, da i Ti trebaš, a to je dosta velika briga. Bog Svemogući, koji se brine za ljiljane u polju, pobrinut će se, prem toga vrijedna nisam, – za onu zloću Danicu. – Ako baš neće biti moguće, da Te od toga odvratim, e onda će doći u korist zajedničku – ali tu i Ti moraš mene slušati – pridometnut ću i ja štogod. Tek naj se ništ ne giftaju milostivica! Ko je tak rekel?

Pisala si mi da želiš sa mnom vršiti devetnicu. No bilo bi zgodnije, da si odmah naznačiš datum, kad kaniš početi – a ja bih Ti povoljno odgovorila. Spremna sam to činiti, pa mi javi, kada kaniš. – S. Blaženi odnijet ću 12 K, kad dođem u školu, jer ju sada mogu vrlo teško naći. Znaš kak je to! U crkvici su joj jaslice – tak je to lepo! – Da, zbilja, o onom što si rekla, da pitam (radi devetnice) sada mi je nemoguće, jer ista osoba ima duh. vježbe.

Ne znam, hoće li Ti se sviđati slika Srca Isusova – oprosti, ako nijesam izabrala po volji! Kalendarić poslat ću slijedećim pismom, jer za sada ga još nijesam našla. Ali kažem – već slijedećim pismom šaljem. Pred slikom, koju Ti šaljem rado bi, da se katkada sjetiš u molitvi stare zloćke Danice

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 13. I. 1921.

+!

Evo me opet, ali samo kratko jer me posao zove. Danice, jesi li mi uredila što sam Te molila? Ah, što pitam, sigurna sam da jesi, samo još nije stiglo u slavni Krašić. Kako sada u školi? A sa č. s. Pes. Znaš, koga mi lijepo pozdravi. Časnu sestru M. Antoanetu. I Tvoje kod kuće. Jesi l’ me razumjela.

Moli Boga da dobro prođe pa bismo se mogle vidjeti i prije Uskrsa. – Ako smijemo, Danice počele bismo moliti devetnicu Duhu Svetom 20. ovoga mjeseca. Ako ne tad ćemo više puta kod sv. Pričesti šapnuti Isusu. Zar ne, Danice, Ti me razumiješ.

Gospodičnica zbogom! Bog bio s Tobom! Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 15. I. 1921.

+!

Hvaljen Isus i Marija, gospodičnica!

Da si mi ovdje, znaš – uf. – Ali ja ću se osvetiti i kako ću se osvetiti, prem znam da osveta nije plemenito djelo. Samo se pripravi, Ti znaš kak je hudo kad se Danica počme srditi. Da si mi sad ovdje. Ali čekaj, dat će Bog dobri i za to prilike.

Danice, Ti si ipak veliki, veliki i još jednom veliki fakin. Slika – a kako ću ja zahvaliti na tome. A novci novci – što to znači? Zato, ako nijesi imala prilike da ih odmah predaš s. Blaženi Ti si ih natrag poslala i što više Ti hoćeš moje dugove da plaćaš, pa onda da nisi fakin. Jesi, jesi i kak samo veliki. No ništa zato. Imam kasu u koju se dobro sprema – za nama milu svrhu – tamo će i to doći. Ništa, ništa, možemo mi zajednički štediti, ja nema čisto ništa protiv toga, ionako za zajedničku svrhu. Ako samo dobri Bog dade.[16] A Bog će dati, ja sam tako čvrsto uvjerena i dat će Bog još prije no se mi nadamo. Ne može ovih dana nikako da me ostavi ova slatka nada, koja silnom ispunja srećom.

Danice, nije daleko. Pazi na zdravlje, prekasno da ne bude, štedi ako hoćeš i Ti pridonesi i Ti u zajedničku kasu koliko Ti prilike dozvole, sve će dobro doći, tek s takovim molbama (da ja odustanem od nauma svojega) nemoj dolaziti više. Gospodičnica! Djelo je započeto u ime Božje i s Bogom samim započeto. Zar ono, Bog što je započeo ja da prekidam? Danice, bio bi to grijeh, jer nije to samo moja volja, ne radim tude po glavi svojoj ko u mnogim drugim slučajevima. Ne, drugi je netko, tko mi nametnu misao ovu – Bog je, koji to od mene traži zato mi i dade prilike i sretstva. Danice, nemoj me za to mnogo ispitivati već zajedno sa mnom hvali Gospodu u dobroti svojoj, koji se toliko za nas brine. Bogu hvala! Neka to bude prava riječ ujutro, Bogu hvala! Neka bude zadnja riječ navečer. Danice još jednom kažem hvali sa mnom Gospoda.

Razumijem, da Ti je malo neugodno, Danice, razumijem. Razumijem Te, zato predlažem, da Ti koliko Ti prilike dozvole u zajedničku kasu našu. Bog će dobri blagosloviti ovaj naš trud, ta, on će sam sigurno dati toliko, koliko za nas potrebno bude, tek i mi raditi moramo.

Jesam li dobro razumjela Tvoje pismo? Nijesi li Ti tako po prilici izrazila u njemu želju? Danice, nemoj me krivo razumjeti.

Poslala sam Ti ovih dana listić na moje kod kuće. Ne znam jesi li ga dobila. U njem sam spomenula da bismo počele moliti devetnicu 20. ov. mj. Mislim do toga ćeš vremena i Ti dobiti ovo pismo.

Telefonirala sam u četvrtak i govorila s p. Vrbanekom. Čudio se kako se dobro čuje. Kad sam mu rekla da u Zagrebu da sve pozdravi, rekao mi je: „Pozdravio i dobru gospojicu iz Nove vesi?“ – „Da, da nju mi najlješe pozdravite“, tada se i on nasmijao.

Opet da mučim. Ako imaš prilike i ako Ti ne oduzem mnogo vremena idi molim Te vlč. Vrbaneku. Reci mu da sam primila „Glasnike“ i „Pomoć obitelji“ , pa ga molim da mi molitvenike što prije pošalje i „Pomoć obitelji“ primila sam 10 komada, pa ga molim da mi barem još 20 pošalje. I molitvenike, ako mi još nije poslao 20 komada. Reci da ga molim neka to što prije učini, jer ovdje hoće da me raznesu. Već su neki rekli: „Ako nas gospodična samo vara kad još knjižica nema?“ A šta im ja mogu odgovoriti? Čekam poštu i ništa ne dočekam. Prvo je kad dođem u školu: „Gospodična, jesu li došle knjižice?“ – Molim Te, Danice, imaj dobrotu urediti mi što prije. Vjeruj, da mi je pred ljudima neugodno. Hvalim unaprijed.

Danice, javi se što prije! Pozdravi mi svoje! Kako u školi? Je li počela ili imate još praznike?

Primi srdačno pozdravlje u Kristu Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 23. I. 1921.

+!

Danice!

Evo opet da Te mučim. Je l’ de, Ti se nećeš ljutiti na tu krašićku učiteljicu, makar Te toliko uznemiruje i buni u mirnom toku Tvoga rada. Danice, tako mi je teško, što Te moram toliko mučiti, a tko bi mi to učinio točnije od Tebe. Ne znam, kako ću Ti vratiti toliku dobrotu? Ne ja, jer to nije u mojoj moći, dobri će Ti Bog sve to nagraditi i za onu crnu Danicu što si učinila.

Evo me opet s listom jednim. Danice, molim što prije. Ako Ti je moguće neugodno ići tamo, a Ti predaj list na porti, samo da bude što prije.

Danice, svi, svi su zaboravili na mene. Zar zaista svi? Eto već skoro dva tjedna kako mi pošta, ama baš ništa nije donijela. Ni tata moj mi već od 8. o. mj. ništa ne piše. A to me zaista čudi, ta, običavao mi najmanje svaki treći dan pisati. A sada ništa. Moguće se ljuti na mene. Sigurno sam nešto skrivila. Ili je bolestan? Zaista ne znam šta je. Ako sutrašnjom poštom ništa ne dođe telefonirat ću kući da pitam šta je.

A Danica? Znam, ona misli – ali ona ima mnogo posla, zar ne? Ja isto zabavljena poslom, ali nikada ne radim navečer pa mi je vrijeme tako odmjereno. Svršetak je poljeća pa ima mnogo školskog posla. Lani je bilo u mom razredu 5 drugih redova pa znaš koliko je bilo bockanja. A ljetos? O da netko znade! Ne usudim se ni brojiti, ali znam nekako oko 20. Nije li to grozno? Huda školnikovica, zar ne? Znaš, da me sve savjest peče, jer znam, to da je samo moja krivnja, ali šta mogu, izvlačim, navlačim…[17] Jadna djeca, kako im je težak. A kako je teško pojmiti, upravo se ne može, da ono ne zna koliko je 2+6. Treba se tu sniziti do dječjeg poimanja, a to je tako tako[18] teško. Strpljivosti velike treba, pa zaista često često[19] u školi vapijem za pomoć strpljivost da me ne ostavi. Onda, kad bih već htjela da viknem na dijete, „Bože, pomozi!“ – zavapim u sebi i pogladim mirno dijete po glavi i još mu mirnijem kažem: „Daj lijepo misli!“ – A kad izračuna, o Danice, tko bi mogao pojmiti, koliko se tad radosti osjeća. Teško je više puta teško u školi, ali sve te teškoće sam nekoliko dobrih odgovora prekrije i veliku radost izazovu u duši. Zaista, zaista me uznemiruje savjest zbog tolikih drugih redova – a moje kolegice mi govore da je kod mene sjajno, kod njih je još gore.

Tako Ti ja postala posve poškolnički. Kako će kod vas ispasti prvo poljeće? A Ti Danice? – Znam već, znam da je dobro, pa sve mislim što da Ti za nagradu dadem. Jednu pohvalnicu. Malu, kakove moja djeca dobivaju. Ja ću nastojati da Te ta pohvalnica razveseli i iznenadi. Samo moram znati prije, kako je ispala svjedodžba. Ali ja si je već zamišljam. Znam već da je dobro, zar ne, a da Ti je huda Danica učiteljica, Bog zna bi li dobila i prvi red.

Je li kako ja brbljam i brbljam i moguće dosađujem? Šta je moja, gospodičnice? Ti se već i ljutiš na mene. Ali čekaj, jednom ću Ti napisati list – znaš za osvetu takav list, da mu nećeš moći iščekati kraja. Čekaj, nećeš više govoriti da Ti malo pišem.

Kako Tvoji kod kuće? Što mi znaš novo reći? Je l’ de, kako je Danica znatiželjna, a znatiželjnost se ne broji među kreposti. Danica ostala Danica, iz nje teško nešto napraviti. Međutim, ova šutnja sa sviju strana samo je mala kušnja. – Treba da se Danica oduči znatiželjnosti. Reci mi za utjehu – ima li još tko tako znatiželjan kao što sam ja?

Danice, sjeti se koji puta, znaš tamo u zadnjoj klupi i na Danicu

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

23.I.1921.

+!

Milostivica, hvaljen Isus!                                                

Kak su kaj? Su krumpiri dobro olupljeni? Samo marljivo dalje! Naj se ništ ne srdiju kajti sam one slike poslala! Samo bih ipak rada znati, je li ona sa staklom došla cijela? – A inače, kako mi živiš, posla puno ne trebam ni pitati. Prem sada, kad je konac semestra, kad milostivica mora dijeliti note. Samo ne prehudo! Daj svima lijepe redove, pa da vidiš, kako će junaci biti veseli. – Pisala sam Ti, da se moliš malo i za me – nu o tom ništa. Ja puno molitve trebam, prem sada kada je blizu konac semestra. Ako sam dakle toga zaslužila preporuči Isusu među ostalim i zloćku Danicu. Pitaš, je li škola počela?! Ta, 13./I. je konac. Kako li to samo brzo prolazi! Snilo mi se jednog dana nešto slično onome, što si mi jednom (preko Božića) rekla. Mili Bože, što je to?!

Hvalim milostivica na pismima, koja su dosta česta, ali ni ja ne ostajem dužna. Što Ti ono reče da ćeš prije Uskrsa u Zagreb? Što ima to da znači? Radi (…)[20] moguće? Javi mi o tom nešto više. Pa korizma već je blizu, o, kako se ja veselim! Hoću li smjeti malo postiti. Sigurno nikako ne, jer to netko brani.

Pitaš za s. Spes. Zlo, zlo je s njom! Danas imali smo njemački, ali ona ništa ne može. Sa svima govori, kao da govori zadnji puta. No, Ti znadeš da je ona i prije tako radila, jer sirotica nikad nije sigurna.

Na Svijećnicu 2./II. imamo „Daničarske“ akademiju. O Bože mili, što li opet od mene tražiš!? Znam da križ taj nije ni sličan Tvome, ali za mene jednog crva je velik! Moram se obući u narodno odijelo! Na sreću, da ne izlazim van! Bit će to u našoj školskoj gimnastičkoj dvorani, pa ćemo pjevati pjesmu: “Buči more Adrijansko.“ – Možeš li me pojmiti. Da mi barem hoće što biti, da se ne obučem u onoga crvendaća. Nije to grijeh moliti dragoga Boga, da mi što pošalje na jedan dan, prem kad je (za mene) tako važan razlog. Je li? No svaki to ne razumije, pa moram šutjeti, jer bi me krivo shvatili, mislili bi naime da se stidim selj. naroda. Ali je li, Danice, Ti me mislim razumiješ!

Znaš, Danček, imam se još moliti, a 9 h već je blizu, pa moram za neko vrijeme pismo ostaviti, tim više, što sutra još idem vlč. Vrbaneku,[21] pa da Ti mogu javiti njegov odgovor.

No, evo me da poručim što mi reče vlč. Vrbanek. U prvom redu kaže, da tiskara više ne radi (barem za sada ne) koja Ti je već javila, da se malo ustrpiš. Preporuča nam da se dopisujemo. – Ukori me malo što rano ustajem, pa razloživ kako to nije još za takve (…)[22] – već za odrasle ljude. Baš sam se morala od srca nasmijati, gdje me tako ponizuje a ja već tako velika! Ne, nisam više mala! Kei ne, da nisam?! Milostivica! I opet jedno drvo križa na mene! Pomisli, moram ići liječniku! Školski je liječnik, koji pregledava cijelu preparandiju. Oh, da znadeš kako mi je to teško! Razumiješ li me? – U slijedećem pismu javit ću Ti što će mi reći.

Čuvaj svoje zdravlje – ne napreži se odviše duševnim radom. Ta, Ti znadeš da Ti to škodi. – Zbilja, ono što je pitao vlč. Vrbanek, bi li pozdravio onu „dobru“ g. iz N. v.[23] to se dobro zabunio! Da je rekao onu „zločestu“ razumjela bih – ali ovako…

Danas je subota (23./I.)[24] a u ponedjeljak idem na te (za mene) strašne muke. Ali, ja ću mirno podnijeti ovu žrtvu – bit ću poslušna, pa ću mirno ići. Tam ću žmiriti.

Dvetnicu počela sam (20./I.) i to Immaculati. – Eto, na svršetku nešto se sjetih! Č. s. Alberta poslala je objema sv. slike. Tvoju ću priložiti. – Oprosti pismu – danas mi nešto nije najbolje.

Budi u Kristu pozdravljena od stare zloće Danice

P. S. – S. Spes već je bolje.

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 28. I. 1921.

Hvaljen Isus!

Naj se ne srdiju, kaj Ti bum još jedan listak napisala. Primila sam Tvoj drugi list, pa mi se pruža prilika da namah na nj i odgovorim. Baš sam se od srca nasmijala kako se mala milostiva ljuti u školi. Pa velim ja „gotovo školnikovic“. E, nije to šala. Strah bi i mene zaista bilo tam u školu ići. Ljepše je na preparandiji. Da, milostiva bi htjela, da joj djeca budu filozofi – kak da su oni već prije naučili kolko je 2+6 ili 6+2. E, ne učimo mi badava, da valja u puč. školi log. sinstematičan put, a onda u višim školama log. analitičan. Je, je milostivica, naj pitaju samo nekoga drugoga. – No sad ću Ti već ipak jenput dodijati. Što ne, samo srdim. Kaj trebaš morti za decu pohvalnicu? Bum Ti ih malo narisala, ako samo hoćeš, samo ovim listovima ne mogu slat, jer ne imam vremena risat. Danas puno odgovaram u školi. Mislim u nedjelju dobijemo svoje svjedodžbe. Joj na, kaj dobim pohvalnicu?! – Hm, šibu, šibu, to Ti je za mene, a ne pohvalnica. – Zar se Tvoji ništa ne javljaju, – često vidim Marijanu u školi – pa ništa ne kaže, da se što dogodilo. A i malu Miricu sam vidjela – ne, znaš, sigurno su zapriječeni poslom. Je nekak ona bi štela, da joj tatica navek pesme v listovima popeva. Baš, baš, baš. Ali zato bu moj list ovaj put iznenađenje.

Vlč. Vrbaneku[25] odnijet ću pismo sutra. Joj znaš, ipak sram me je. Ne da neću, ne, no mislim, da Ti ne trebam puno tumačiti. I Ti si takva. Nemoj me krivo shvatiti. – Pitala sam danas u školi Marijanu, kako je kod kuće. Nasmijašiv mi se, reče, da je sve u redu, a g. tata će se uskoro javiti. Kod nas u Zagrebu pravo je proljeće, a to me od srca veseli, jer zimu teško snosim. Pa, da siječanj će već eto proći, a onda veljača, a ožujak – o, to je zbilja krasan mjesec, tim više što dolazi ove godine i Uskrs! Što ne, da pravo govorim? Do Uskrsa kako kažeš, a moguće i prije, bit ćeš već u Zagrebu. A kak to, molim Te lijepo? Ne smije se znati? Hm! Bog zna, moguće ćemo se prije vidjeti, negoli se nadamo! – Tam u „zadnjoj klupi“ sjećam se i dobre Danice – Možeš li još uvijek ići svaki dan na sv. Pričest? O tom nema sumnje, ta, dragi Bog svoje ne ostavlja! Moli se malo i za mene. – Sad pak moram učiti, pa budi dotle pozdravljena od Danice

P. S. Ovaj čas došao od sestre poziv za mamu, ostat će 10-14 dana. Meni će dragi Bog pomoći. Hvaljen Isus!

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 30. I. 1921.

+ !

Danice!

U prvom redu primi lijepi pozdrav od. vlč. Vrbaneka.[26] Pismo Tvoje odnijela sam mu jučer, pa je veseo, što se broj pretplatnika povećava. Čuj, kako sam došla do njega! Tamo na porti, zamolim da mi dadu zvati vlč., ali onaj cijenjeni portir kaže mi, neka izvolim u sobu, jer da su vrata otvorena. Odmah si stvorim sud, da je sigurno netko unutra, pa nisam htjela ići. Najednom se otvore vrata i vlč. Vrbanek me pozvao u drugu sobu, jer je u prvoj bio vlč. Lončar[27] s nekom gđicom. Obojica mi se nasmiješe, što se nisam usudila unutra doći. Kad sam dakle došla u onu drugu sobu, namah me vlč. Vrbanek zapita: „Je li moguće dobra Danica što poručuje?“ Odgovorih mu, predam ujedno i pismo. Kad je vlč. pismo otvorio, ispadoše – mislim 24 K – od kojih su 2 K bile malo razderane. To je bilo uzrok malom smijehu. Ono, što si molila već je bilo poslano, pa ako bude još štogod samo izvoli javiti. Ako moguće nisam što po volji učinila – oprosti! Poteškoća malo pruža nam blagdan Svijećnica, jer nema nitko pjevati. Vida odlazi s Desankom, da je otprati na njezino učiteljsko mjesto, a na koru imala bi ostati g. Slava, Zora, Olga i Micika L., a ja ne mogu, jer moram sa školom pjevati u glaz. zavodu „Buči more Adrijansko“. Od srca mi je žao, ta, ja ne mogu zbilja biti na ovakove blagdane bez blagoslova! Ali i opet mala žrtvica, što ne Isusu?! – O, samo da to već jednom prođe!

Kako Ti se sviđa sličica od č. s. Alberte? Meni je poslala trnovom krunom okrunjena Isusa. Moram se sada zahvaliti, a zbilja ne znam, što da joj pišem. Nekaj moram, samo kaj? – Iz njemačkog jezika dobit ćemo č. s. Klaru, jer č. s. Spes više ne može školu držati. Pa da, to su čisto pametno napravili, jer njoj jadnici zbilja već treba odmora. Nemoj misliti, da joj je jako zlo, nu, Ti znadeš da je ona jako slaba.

Juj, juj, namiče mi se već drugo predavanje, a još me nije od prvoga strah minuo. Bog zna kakva će biti metoda. (…).[28] In Gottes Namen![29] Što ne? Kaj bi se čovek navek bojal. Dost da se krašička deca svoje školinkovice boje, još se bumo i mi veliki! Nekak! Sutra dobijemo svoje (…),[30] pa ću javiti rezultat. Sada idem na blagoslov Isusu. – S Bogom!

…Evo me, evo da ispunim svoje obećanje. Već unaprijed zamolila sam Isusa, da mi dade jakosti promatrajući moju svjedodžbu. I kao začudo – primih je posve mirno, puna radosti. Bože, Ti znadeš radim li sve što treba, pa mi sada uteci, ojačaj me u ovoj borbi. U ruke Tvoje već se davno predadoh, pa stoga upravljaj sa mnom po svojoj svetoj volji. Jer samo kako ti učiniš, tako je zaista najbolje. Ti činiš samo što je za dobro moje. Ovakove i njima slične misli redale se u mojoj od učenja umornoj glavi, dok napokon ne prozove s. Antaneta Danicu. Pred svima je rekla, da imam iz mat. dovoljan, iz njem. dobar, ostalo veoma dobar, među njima dva izvrsna. Na prvi pogled godi oku onaj niz veoma dobrih, samo vrlo šareno čini onaj dovoljan. Pa na slavu Božju. S. Kor. kaže, da je bilo i svetaca, koji su iz matematike imali dovoljno. Mene sve sram, kad mi to kaže, što me s njima ispoređuje. Je li? Ali, ipak, ja se ni najmanje ne žalostim, sve sam izručila Spasitelju, pa s Njime dijelim i radost i žalost. On najbolje zna koliko zločesta Danica radi. – Isuse dragi, Ti me čuvaj, vodi me i dalje Tvojim svetim putem. Budi mi vječni Učitelj, uči me divnim naukama Tvojim, učini, da ih po milosti Tvojoj, savjesno učim, da spoznam vječnu Istinu, vječnu Dobrotu!

Danice, a što ćeš Ti reći na ovu „lijepu“ svjedodžbu?! Pod navodnik sam metla, jer imam na umu suprotnu pojavu. E, sada neće ništa biti s pohvalnicom! Šibu, šibu! Neka sad samo pripravim, kei ne? – No, ništa zato, ja ću i opet prionuti uz knjigu, kao što sam i do sada, pa došlo onda što mu drago, nego kad si predbacujem, da nisam bila savjesna. Ne velim ni sada, da jesam – Isuse dragi, Ti najbolje znadeš, kako ja zaboravim, a onda me Ti nekako sjetiš (kod ispitivanja savjesti) pa opet sve dobro prođe. Danice, ja Te lijepo molim, ne troši se! Ne, Ti meni ne smiješ ništa slati, jer ja toga ne zaslužujem!

U Kristu primi pozdrav od Danice

Hvaljen Isus! Bog živi!

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

VJEROJATNI DATUM  7. 2. 1921.

+!

Dobroj Danici pozdrav u Isusu Kristu![31]

Primila sam danas Tvoj list. Mnogo sadržaje uvelike što me iznenadilo.

Ne otkrivaj svakome srca svojega /stoji na jednom mjestu u knjizi Nasljeduj Krista. Danice, Bog dragi žrtve traži, u kušnjama i borbama želi da nas iskuša. I Tebe na kušnju stavlja. Nu ne klonuti. Hrabro, hrabro u borbu, ta, On, dobri, neizmjerno dobri Bog i snage dosta i milosti dosta daje, tek na nama je hoćemo li ili nećemo podleći. Volja, naša slobodna volja tude odlučuje.

Kako će se stvar ova dalje razviti, zaista me zanima. Danice, piši, sve mi piši, mnogo mi piši, ja mislim meni da se možeš povjeriti ili zar još nijesi stekla dosta pouzdanja u mene. Sve mi možeš pisati, mislim pošte što se tiče nikakovih zapreka nema. A mene sve tako zanima, svaka kretnja, svaki Tvoj rad, sve, sve me zanima i ja tako željno očekujem vijesti od Tebe.

Danice, nikoga nemaš, kažeš, koji bi Te razumio. A ja, imam li ja koga? (imam Danicu – nije li istina?) Ovdje u stranom svijetu okružena od ljudi koji me ne mogu razumjeti. Nikoga, baš nikoga u blizini nemam posve istih nazora – istih misli. Sve više upoznajem svijet, sve više upoznajem borbu sa svijetom, ali i sve više upoznajem u svijetu da mi pravo mjesto nije. Drugo je za čim teži duša moja. – Danice, Ti to znadeš, Ti i – ne, drugi ne znadu. No prije no postignem željenu svrhu, željeni cilj (mogu li reći prije no postignemo, jer tude i Tebe mislim. Ta, nije li nam isti cilj?). Hoće Gospodin da nas iskuša. Mene ovako – Tebe onako. Danice, mnogo ima duševnih borba – a nema tko savjeta da mi dade. Koga da pitam? Velika je to kušnja na koju me stavio dobri Bog, ali slava mu i hvala za to budi. Danice, dobra moja Danice. Osnovu jednu stvorih u (ludoj!) glavi svojoj, osnovu jednu – a tiče se i mene i Tebe. Danice, smijem li po toj osnovi raditi za naš zajednički cilj? – Osnovu stvorih, ali nema koga da pitam je li dobra ili nije. Ja mislim da jest, međutim, prepuštam sve Spasitelju našemu, On će, osnova ova, ako se ne protivi njegovoj svetoj volji dati sigurno da se ispuni. Ti već nagađaš. – Ti znaš kuda smjeram. Je l’ de? Nije ipak zgodno osnovu ovu da iznašam – čut ćeš o Božiću kad se vratim, ali ipak zajedno s menom mnogo, mnogo za to moli se Bogu. A Bog, dobri Bog neće odbiti naših molba.

Ali u savezu s osnovom mojom stavljam s moje strane veliku molbu jednu na Tebe. Ne samo ja – uvjerena sam sa mnom ovo i sam Spasitelj ovu molbu na Tebe da stavlja. Danice, Spasitelj Te moli: Čuvaj zdravlje svoje, radi svojski što više da se učvrsti. Nije dosta da ne činiš ništa zdravlju što bi moglo nuditi, već valja i svim silama nastojati zdravlje da se vrati, zdravlje da se učvrsti. Danice, daj se jednom zaista zbiljski u to zamisli. nemoj uzimati to tako na laku ruku. Osjećaš li zaista poziv, osjećaš li zaista Gospodin k sebi da Te zove – među izabrane ljubimice svoje (…) znaš li onda dužnost što je Tvoja? Pozivu da se odazoveš – svim svojim silama i svim nastojanjem svojim da nastojiš poći onamo Bog kuda Te zove. A dobro znadeš jedno od prvih pitanja je – zdravlje.

Jest, reći ćeš, ja Bogu prepuštam – ali ne valja tako. „Moli i radi“ „Ora et labora“ rekao je Gospod! Da moliti treba, mnogo treba moliti – ali i raditi treba. Svaki treba da sam uz molitvu radi za svoj cilj – a što je naš – Tvoj cilj? Ti znaš – dakle raditi treba i taj cilj da se postigne – ovom slučaju raditi o učvršćivanju zdravlja. Danice, ja Te molim, lijepo ja Te molim zamisli se malo dublje u ove misli. Osnovu tako lijepu stvorih, i dao Bog da se ispuni. Ja ne vidim mnogo zapreka – tek zdravlje Tvoje moglo bi mi (ne – nama) pomrsiti sve – a vrijeme odmiče, brzo prolazi i nije daleko ono na što ja mislim. Danice, prolazi vrijeme, u nepovrat prolazi, ne dopustimo beskorisno da nam prođe. Sve ovo o čemu Tebi pišem i ja već promislih i ozbiljno držim se toga uvjerena dužnost da mi je to upravo – držim se prem mi je više puta teško i čudno.

Danice, još jednom Te molim, vjeruj sa mnom zaista i Spasitelj Te moli: Zamisli se u pitanje ovo – čuvaj zdravlje svoje – svojski radi ono da se učvrsti.

Znam, nemam pravo savjete da Ti dijelim, pa i kako samo dolazim na to? Danice, vjeruj, ljubav me tjera. Nemam pravo savjete da dajem i neću, zaista neću Ti više dosađivati. Iznijet ću Ti samo još neke želje moje – a Ti radi kako Te volja – ta, mene barem nijesi dužna slušati. Je l’ de?

Kakve su želje mislit ćeš, Danica što ih upravlja na mene? Slušaj!

– Da ne ustaješ nikada prije pola šest ujutro.

– Da nikada – ni uz najveći poso ne učiš dulje 10 sati. Uz obične poslove 9 h.

– Da se naukom previše ne naprežeš. Radi koliko Ti je moguće i koliko Ti vrijeme dopušta, a ostalo prepusti Bogu. Vjeruj, nećeš se kajati.

– Jedi, bez obzira možeš li ili ne možeš, ide li Ti u tek ili ne ide, jedi sve što Ti se dade prilike materijalne koliko dopuštaju. Zaista milije ćeš time Bogu djelo učiniti nego da se postom trapiš, odricanjem i sličnim. Danice, i to će još doći, ali sve u svoje vrijeme.

Smiješno je li to što od Tebe tražim. Na ovo Ti se nijesi dužna osvrtati. Na volju Ti stoji da činiš što hoćeš i vjeruj ja Ti više nikada s takovim stvarima (…).[32]

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 9. II. 1921.

+!

Hvaljen Isus!

Evo me, evo, da se opet na papiru malo s Tobom porazgovorim. Doputovala dobro? Vrijeme ne bijaše baš lijepo, nasuprot mogla si se pošteno nahladiti. Nu valjda je tu volja viših, pa se mora slušati. Otprativši Tebe, otišla sam odmah Tvojoj kući, da izručim Tvoje pozdrave. Mil.[33] mama bila je zadovoljna, što sam bila s Tobom na peronu, samo kaže, da bi bilo zgodnije, da si išla s onom seljankom. Radi stvari – razumije se. – Veselo završismo dane poklada. Tri dana, kako znadeš, bilo je klanjanje, k tomu u utorak i srijedu nismo imali škole radi mature, pa sam i ja malo Isusu u pohode došla. Danice, ne mogu Ti reći kako je bilo lijepo! Puno, puno imala sam za pripovijedati, a i za moliti. A na Tebe kad se sjetim, – joj, znaš! Da, sada razumijem potpuno, što znače one riječi „ali nastojat ću, da Te razveselim!“ – Uistinu me obradovalo! Ali, – zločesta Danica toga ne zaslužuje! Šibu za mene i ništa više. Nu, ništa – osveta je moja! Prije već rekla sam Ti, da mama odlazi k sestri; za sada još nije otišla, ali će 12./II. otići. Anđelko, moj brat također odlazi u Beograd na tamošnju slikarsku akademiju, da svrši i načini ispit za profesora. Sami profesori – Čeka samo još nekakvu potvrdu, a onda će otići. A ja – ostat ću posve sama kod kuće, jer onaj stariji brat otišao je na Sljeme. Za mjesec dana – valjda će se mama vratiti, dotle, razumije se, ću ja gospodariti. To bu fino! Ali ne bum koru kroz strimfu cedila!

Vidim Te već tamo gdje ideš u školu što s djecom radiš. – Nu, a kako je kod svagdanje sv. Pričesti? Da je još barem g. kapelan – bilo bi sve lakše. Dragi moj Isuse, utješi Tvoju malu ovčicu! Kada se vrši volja Tvoja, sve je moj Bože, slatko! Da, i najteža žrtva bude slatka!

A sada evo, kao kakva tutora, da stavim svoju točke, kojih se moraš držati:

1. puno spati;

2. puno jesti;

3. puno se šetati;

4. ne previše za školu raditi;

5. ne oslanjati se previše na tobožnje zdravlje, pa u tu svrhu previše raditi;

6. u noći savjesno spavati;

7. kod stola jesti što je najbolje (ali ne kiselo!);

8. ne pisati neprekidno dulje vremena;

9. ne uzrujavati se za svaku malenkost;

10. u potrebi – ne kavu kroz strinfu cediti!

Čuješ li?! Tako treba! „Pa kaj si Ti, da mi toliko toga nalažeš?“ Pitat ćeš. Znam, znam ništ nisam – ali znaj, to bi me vrlo razveselilo! Nije to doduše u mojoj vlasti, ali kad mi na um padne naš put, e onda me briga za Tebe hvata.

„A šta inače nova?“ pitaš me. Ništa, Danice, za sada ne znam – dogodi li se što javit ću Ti odmah. A s. Spes? Ne će biti ništa zla, jer bi mi već s. Mercedes rekla. – U subotu 12./II. imam predavanje IV. razredu. Znaš što sam dobila? Pjevanje! Vrlo teško je li? Ali i tu treba Božje pomoći. Učit ću ih: „O broj mi nebom…“ Sram me pred djecom pjevati, ali rađe to, nego gimnastiku – jer su onda vještine na redu. U subotu istoga dana bit će u našoj crkvi križni put. Tko će ga Bog zna, držati! No, ne smijem biti znatiželjna! Sjećaš li se:

Na Maslinskoj moliš gori,
Tuj Te smrtna muka mori
I obljeva krvav znoj,
Isuse, o Bože moj!

Tako su mi drage riječi ove! Nu, sada već je dosta! Što ne?

Ostaj s Bogom! Uz pozdrav Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić, 11. II. 1921.

+!

Danice!

U velikom poslu nijesam mogla prije da se javim. I sada još ne mogu to jest ne dospijem da pišem sve ono, što hoću, a imam Ti toliko pripovjedati, kakve sve kušnje stavlja dobri Bog na mene. O Danice, pomisli samo to: Htjeli su me na pokladni utorak obući u nekako strašilo jer smo bili pozvani na kućnu zabavu kod naših vlastelina u Hruškovu. Koliko bijaše borbe možeš si samo Ti misliti. Ta, drugi me ionako ne razumiju. Ali dobri Bog, koji uvijek čuje molitve moje nije se ni ovaj put oglušio. Kad posvršavam sve poslove koji su mi zaostali i kad dođem u staru kolotečinu javit ću Ti sve ovo opširno.

Ništa Ti ne dosađujem. Nijesam se još ni kući javila. Činim to danas jer sutra ide teta u Zagreb, pa će ponijeti listove. O. Vrbanek me nešto molio, ali evo još nijesam ni dospjela da pomislim na to. A ja i ne znam pravo. Pomoli se koji puta i u tu nakanu, da ono što od mene želi dobro ispane – ne za mene već Bogu na slavu.

Ali ja dobru Danicu opet mučim. Molim predati ovaj list. Ili na porti ili u sakristiji ili u ruke (…)[34] posve je svejedno. Znaš, ispričavam se i molim da mi oprosti, što onda nijesam došla. Navela sam i zašto nijesam došla. Rekoh, da su to bedastoće što mene muče, pa nijesam htjela da mučim i njega. Neka me samo muče dalje, dobri će mi Bog sam pomoći kako da sve podnesem. Valjda se neće ljutiti. Molila sam da mi oprosti što sam ga mučila. Znaš, nekako me savjest silno nuka da to učinim, jer bi se mogao uvrijediti što me onda nije bilo. – Danice, Ti, je l’ de, razumiješ ovo stanje.

Kako u školi? Oprosti što sam tako kratka, ali što ćeš. Došla sam iz škole, a sad već moram opet u školu. Ne znam zaista što bih prije počela. Kako je bilo kod vas ona tri dana pred „fašnik“? Kako je ispao blagoslov na „fašnik“. I to Ti moram pisati kako su proslavili naši seljani u Krašiću taj veliki blagdan. Nasmijala sam se do suza. To Ti je velika pripovijest. Bit će kad bude vremena.

Odgovora još nijesam dobila, a takovom ga zaista sa strahom očekujem. Bit će da Bosna i Hercegovina imadu mnogo posla. Ni č. s. Alberti nijesam još pisala. Ako misliš da zajednički zahvalimo pošalji. A Ti? I Ti još čekaš? – Strpljen – spašen! Veli poslovica.

Gospodičnica, naj nikaj ne zameriju! Koliki su na srdašcu jadi? Piši! Bog.

Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 14. II. 1921.

Hvaljen Isus!

…Je kaj je to milostivica, da je njihov list ovaj put tako zdvojan! Nu, sama si na to pitanje odgovaram, pa kažem: „Uzrok tomu je taj, što su siromašnu Danicu htjeli obući u jopca.“ Neka se obuku oni, koji za to imaju smisla, ali velim: nije to za svakoga. Jer tomu se hoće e samo spoljašnja nošnja, već i prema toj nošnji unutrašnje raspoloženje – jednom riječi: vanjština ima se podudarati s unutrašnjosti. A to bi kod Tebe bilo posve oprečno. Hvala Bogu da do toga nije došlo! Pravo kažeš, da Bog svojih ne ostavlja.

Danas upravo otputovala je mama u Koprivnicu, pa će ostati tamo do Uskrsa, ako ne i dulje. Pisala sam Ti mislim, da je stariji brat na Sljemenu; ja sam sada ostala s Anđelkom, ali će i on za koji dan otići. Prema tome sada je sve na meni. U to ime išla sam danas vlč. F.[35]pa mu sve razložila, a on mi je (Bog mu dao zdravlje) dozvolio navečer dulje od 9 h, naime samo tako dugo, dok ne svršim posao. No, to nije zauvijek (mislim na ovome svijetu – za moga života) već samo tako dugo dok se mama ne vrati. Jedno mi je navečer malo neugodno kad mi padne na pamet onaj kobni „Badnjak“ što ga je imala naša gđa poštarica. Tu i opet velike stavljam nade u dragoga Boga. Pišem Ti ovo na večer. Posve sam sama. – Anđelko otišao nekuda (po svoj prilici u kazalište) a ja evo poslije naučenih zadaća – sjedim i pišem – pišem – da si bar tu malo oduška dadem. Da, sada posve dobro pojmim, kako se pisma željno iščekuju. Kažeš da sa strahom očekuješ nečiji odgovor – da ne misliš. Ali sve Bogu na slavu, pa neka i to bude. – Danice, puno, puno toga imala bih pitati, a nemam koga. Ne shvaća svatko – vjerujem, pa se bojim, da ne dosađujem, a tako je teško ovako biti. „Da, Ti (koja si u Zagrebu) tako govoriš, a što bih ja rekla tu, gdje nikoga nema!“ Tako ćeš moguće reći. No posve dobro shvaćam stanje, ali što Ti mogu? Molim se dragome Bogu. To Ti je sve. Što ne, da me razumiješ?

Danas me pitala za Tebe s. Julija, da li što pišeš. Rekla sam joj da pišeš, da imaš puno posla. Pa da, iz toga lista drugo za nju nije. Neka oprosti, što joj više nisam pripovijedala, ali ono sve skupa ne mora znati. Kaj ni tak!? Jesam li Ti već moguće pisala, da sam dobila i drugo predavanje i to pjevanje. O, hvala Bogu, dobro je ispalo. Mislila sam, da od straha neću moći pjevati, ali č. s. Antoaneta bila je tako obzirna, da je odmah nakon priprave (kad sam naime imala početi pjevati) izašla van. To mi se sviđa. S. Alberti želiš, da pišemo? Dobro! Ali ja ću unutra na drugoj strani, a Ti piši odmah na prvoj strani. Sutra ujutro idem vlč. Foretiću[36] s pismom. Zbilja, onoj gospojici (x y) predala sam Tvoju adresu.

Nemoj se poslom odviše opterećivati, molim Te! Tko je to vidio ovako raditi! A kad bih pitala za zdravlje – sigurno bih dobila nepovoljan odgovor. – Sad ću razgovarati s Isusom, a onda u ime Božje ići spavati. S Bogom Danice! Još jednom Te molim ne radi previše! Bog Te čuvao! Uz pozdrav Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 15. II. 1921.

+!

Danice!

Jesam li Ti već pisala ili nijesam, zaista ne znam. nemoj se čuditi. Ta, Ti znaš da moj mozak koji puta i otkaže službu. Bogu hvala!

Tvoj list sam primila. – Danice, Ti ni ne znaš kako je vama u Zagrebu lijepo. Klečanje, sv. Pričest, – a ja mnogi puta i sretna ako su samo vrata crkve otvorena. Idem, idem svaki dan na sv. Pričest, samo kad se može, ta, to ne bih za ništa na svijetu propustila. Ali kad na primjer g. župnik ode iz Krašića, onda nema ni mise ni Pričesti – crkva zaključana. Prošli tjedan bio je četiri dana u Zagrebu – a ja četiri dana bez sv. Pričesti. Bilo je teško, ali ja sam i tu žrtvu Isusu rado prikazala.

Ali dobri Bog i drugi, težih kušnja stavlja na Danicu. Ali, Danice, bilo jednom i ne baš ugodan susretaj sa g. župnikom radi sv. Pričesti. Moje zaista nehotične suze nešto kao da ga ublažile. – Ne, bolje da o tome ne govorim. Ja sam bila uzrok ako je on sagriješio. Bog dobri neka mi oprosti. Tako Ti se koješta podiglo na mene. Hvala Bogu! I tako se bar malo, trpeći sve ovo, mogu odužiti Bogu za neizmjernu ljubav njegovu. Da još i Tebe mučim i Tebe uznemirujem. Ne, ja sam Ti veliki egoista u tom pogledu. Ja bih najrađe kad bih sve mogla trpjeti sama – i umjesto drugih.

Danice, ja Te opet mučim. Oprosti! Reci velečasnome, neka oprosti ako je što krivo napisano, moguće i nesmotrenost kakova. Nekako ne mogu dugo da pišem. Ne znam. – Ne, meni nije ništa, tek Ti oni misle da meni nije dobro. Zaista, meni nije ništa. Ta, Ti znaš, da se moja bolest sastoji samo u lijenosti u nemarnosti a oni to drugačije vide.

Tvoje savjete ja već odavna vršim. Jedem mnogo – spavam više no je potrebno – ne radim ništa – znaš, kako onako ispitujem savjest sva se zgrozim nad sobom – i da smijem ja bih već pokazala toj Danici maloj. Ali kad ne smijem. Pomoli se koji puta i za mene. Ja Ti ne znam ni to.

Sjećaš se, bit će sad godišnjica moje tobožnje bolesti – a sad sam Ti ja – da me samo vidiš. Tek ovo oko mene misle da mi nešto fali. Ali su kratkovidni.

Jelde, Ti nećeš zamjeriti ako je što krivo napisano. Nemoj ispravljati pogreške. Ja Ti više ne znam pravo pisati – tako Ti je čudno u glavi ili su opet, da, da, moji živci sad slave „fašnik“. Ali nemoj misliti da meni nije dobro. Ja sam Ti zdrava kako samo dobri Bog zapovijeda. A uz to tako sretna. Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 16. II. 1921.

+!

Evo me, da Ti se samo kratko javim. Za vrijeme dok mi se molba riješi, hospitirat ću, a bude li mi molba povoljno riješena, neću ići sama na selo, već moj brat Anđelko sa mnom. Izručam Bogu cijelu stvar, neka se brine za me. Što je da se ne javljaš? Ljutiš li se? Ostaj s Bogom! Uz pozdrav Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 22. II. 1921.

+!

Danice!

Zašutjela sam malo, – zašutjela sam, jer nijesam htjela da Te smetam u onim časovima, koji su za smrtna čovjeka najgori. Ispunila sam želju Tvoju, ne nijesam se javljala, već sam nastojala, da Ti pravo dojavim. Danice, znam, da si ovaj križ primila poput najvećeg junaka. No, čuj samo još nešto! Kad čovjek u svome srcu sam koju bol nosi, teže mu je, nego kad mu tko pomogne. Danice, Ti je – znam – s Kristom dijeliš, nu podijeli je malo i sa mnom. Mislim, bit će Ti onda lakše. Govorim li pravo?! – Ne, ne tu ja ne znam – smijem li tako reći. Čini se ovdje u neku ruku kao nametnik drugome. Ili moguće nijesam. – Ti me poznaješ. Ali kad mi na um padne još kobniji čas, koji Te je zatekao – kojega si mirno snosila, nijema sam i bez svake sumnje držim, da si ovo primila – kako rekoh, poput pravoga kršćanskoga junaka. Što ne? Bojim se, da Ti dosađujem.

Brineš se za mene, a Bog zna kako je Tebi… Još sam uvijek sama kod kuće. Dobila sam dozvolu, da navečer smijem tako dugo raditi, dok mama ne dođe. Razumije se, otegne se više puta, jer učit ima dosta. A što se tiče uznemiruješ se glede vlč. Foretića[37] – ta, molim Te lijepo – nemoj ni misliti na to. Na stvari nije posve ništa, uvijek o Tebi najljepše govori. A lakonski govor? – To je kod iste osobe već nešto obična. Dakle, budi samo lijepo mirna. Čuješ li me? Pa ako baš hoćeš, da Ti ispričam – kako ću Ti udovoljiti željici ovoj, nu vidjet ćeš, kako ćeš se smijati. To si bum baš priuštila. E, e uvijek se boji, da nije koga uvrijedila, a ljudi o njoj najljepše govore. Nemoj tako! Kako može dobar čovjek koga uvrijediti?!

Sjećaš li se moguće, kad si sada posljednji puta bila u Zagrebu, da sam Ti pripovijedala, kako sam jednom zgodom došla u doticaj sa vlč. Vrbanekom (radi Tvojih stvari (hit) a i sa vlč. Luč.,  pa kako htjede vidjeti moju svjedodžbu. Sada poručuje po Olgi L. da dođem joj pokazati, jer da sam ja to obećala. Bože sveti, svjesna si toga; ako jesam to učinila, no znam da nijesam, – iskopat ću se. Ne, ne, ja tamo ne idem. S koga razloga?! Bože, smiluj mi se, prosvijetli mi pamet u tom času! Danče, sjeti me se u molitvi!

Najljepše hvalim na priposlanoj mi fotografiji. Pokazala sam je bratu, da Te nađe, a on mi reče: „A tko je to tu  između svih?“ Baš smo se nasmijali. Mesto da su te napred postavili, stisnuli su Te odzad. Tko je posljednji, bit će prvi. Što ne? Sad imamo već dvije fotografije.

Završujem pismo riječima. U Kristu ću otpočinuti! Što ne? Ostaj s Bogom! Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 7. III. 1921.

+!

Danice!

Je l’ de, pitati ne smijem, što je uzrok šutnji, jer znam da je krivnja na meni. Okorjeli grješnik…

Sad je već jako dobro – i u školu opet mogu ići. A nije ništa ni bio, tek moja lijenost. Ali šta je s Tobom? Uz toliko žalosti još i Ti moja briga i žalost. Došla sam Tebe tražiti iz Zagreba. – „Pišite Danici neka čuva svoje zdravlje.“ Danice, što to znači? Kojim pravom, je l’ de? O, ja sam već Danici mnogo, mnogo govorila. Danica zna da je njezina dužnost vršiti volju Božju, a volja je Božja ne samo čuvati se od onoga, što bi moglo nauditi zdravlju, već i činiti sve što je samo moguće da se zdravlje uzdrži i paziti da ne smalakše. Ne čini se tako Danica zna, da Bogu onda nije mila žrtva ova, makar se i najradosnije prikazuje – naprotiv Bogu je mrska i odvratna. Sjećaš li se onih riječi, što ih je Spasitelj rekao sv. Mariji Margareti Alacoque?[38]

A dopusti li Bog, da unatoč svega našeg nastojanja bolest dođe, o tada bi trebala duša da zapjeva „Te Deum“. – Jer je velika milost, što joj udijeli Gospodin. Ovaka istom žrtva mila je, da veoma mila Gospodu. Ako je kod Tebe to tako, onda, onda Ti zaista zaviđam i s Tobom na milosti ovoj hvalim Gospodu. – A nije li? Ne na to ni pomisliti ne mogu, jer takovu žalost dobra Danica ne bi mogla nanijeti Gospodu. – Ja ne imam prava Tebe da opominjem. Ta, Ti znaš što moraš činiti.

Kako u školi? Meni dobro – bolje ne može ni da bude, tek veliki, veliki teret osjećam na duši. Moli se koji puta i za ovu grješnicu u Krašiću. Još uvijek sama?

U molitve se preporuča Danica

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 10. III. 1921.

+!

Čestitam, čestitam, čestitam! No, rano si se sjetila, reći ćeš. Da, ni znala nijesam koji dan pada. Lijepo, ha? Da nijesam išla Tvojoj gđi mami, ne bih ni sada znala. Što ćeš, puno brige, još više posla, pa se evo tako događa.

A tko je to mene tužio? E, da ja bar znam! Tko može reći, da ja ne čuvam svoje zdravlje. Ako koji puta nije što u redu – nije na meni krivnja. Ja sam zdrava kao riba. Glavno, da si ja to priznajem. Netko je morao pisati s kim si „Vi“ govoriš. O, ljudi, ljudi! Bila si bolesna, je li? Mama mi je pripovijedala. Oprosti Danice! Ne ljutiš li se moguće, što Ti dosađujem mojim pismima? Strah me je. – Ne smetam li Te moguće? Pa onda da sam i ja jedan uzrok Tvojoj žalosti. Danice, nije vrijedno, da za mene zdravlje mučiš. Ne obaziri se molim Te na to. Kako dragi Bog hoće, onako je najbolje. A ja tako radim. Moram slušati – jer mama tek o Uskrsu dođe. Ja sve prepuštam Bogu, pa se tješim, da Bog tako neće, ne bi tako bilo. Dakle, svakako je dobro. Sama sam još uvijek kod kuće – bit će tome do blizu 2 mjeseca, pa imam sada duhovne vježbe, pa ću moći biti opet sama. Malo se više povući u sebe.

– Bože, Ti mi sladiš dane, koji bi mi inače gorki bili. Ti se puno brineš za nevrijednu i zločestu Danicu.

Ne znam, jesam li se zahvalila za Tvoju fotografiju – neću da ostanem dužna, pa primi sada moju najljepšu zahvalu! Želiš li moguće uzvrat, mogla bih Ti dati, kad dođeš, ako Bog da o Uskrsu, utoliko da ispunim Tvoju želju i moje obećanje. Slika neće biti drugo vrijedna, već da je u peć baciš. Ili ćete opet sjećati na vrlo zločestoga kozlića… Imala sam predavanje u IV. razredu i to pjevanje. Učila sam ih: „O broj mi nebom zlatne zvijezde!“ Hvala Bogu, da nisam imala treme.

U našoj crkvi ima nešto nova! Kad dođeš, vidjet ćeš. Baš mi je žal. Ali, slušat se mora!

Pomoćnica sam kod s. Nedjeljke. Jako je zgodna, samo me smeta, što previše na mene pazi. Jednostavno me u 10 sati otjera da južim, koju ja ne donesem. Dosta, da zajutrak nosim!

Još jednom! Nije vrijedno, da se toliko zbog mene uznemiruješ! Ako sam smetala, ne zamjeri mi! Blagoslovio Te dobri Bog! Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 19. III. 1921.

+!

Danice, evo grješnika!

Ne, ne, nikako ne mogu zaboraviti, kako sam na Tvoj cijenjeni imendan zaboravila. Uturila sam si u glavu, da imamo isti dan, pa sam evo nastradala. Ali ja sam već čestitala, što ne? Ne čudi se, što pitam, da znaš koliko imam brige! Mame još uvijek ne ima. Pa, hvala Bogu! Ja se tješim, jer vidim da Gospod tako hoće. Pa, kada što dođe, pustim vesela, jer znam, nije po mojoj volji. Stoga si ne predbacujem, Danice, eno, radi čega Ti mene vječno opominješ. Molim Te zato najljepše, ne budi u tolikoj brizi za mene! Ta, sada, kad si u Zagrebu bila, baš si se naljutila. Ma nije vrijedno, tim više što meni ama baš ništa ne škodi. Neće grom u koprive. Kada je mama još na početku korizme otišla, reko je p. Foretić da ću sada i ja imati prilike kroz cijelo ovo sveto vrijeme nositi križ. Da, to bi bilo lijepo, kad bih i ja mogla što za Spasitelja trpjeti, ali nemam nikakve zasluge, jer to meni nije bio križ. Ali dragi Bog će se već i za to pobrinuti. Bože, smiluj se!

Ovih dana pisala mi je K. D., pa se veseli što su si naše duše tako srodne. Kaže, da je Tebi odgovorila, misleći da je pismo Tvoje. Veli da je zdravlje dobro služi, da kada dođe da će sve naganjati po Palmotićevoj ulici, kakti najjakši hulaner. Hvala Bogu, joj, samo da joj ta strašna bolest mine! Na Uskrs neće kući, jer preskupi put.

A sada, još par dana i evo, ako Bog dragi dade, naše Danice opet u Zagrebu. Samo sam za nju u brizi, jer nije vesela. Drugim riječima: nije zdrava. Kad bih ja mogla pomoći! Ali što, ništa nije u mojoj vlasti, sve je u rukama Božjim, koji može kud i kamo više, nego njegov najzadnji crv zemaljski. Pa zato čvrsto vjerujem, čvrsto se ufam, da ni ovaj puta neće Višnji odbiti molba naših. Rađe da sam ja bolesna, a ne tako dobre duše…

Od mame skoro svaki dan pisma lete, brine se, bokček, da mi što ne manjka. Zahvalna sam, – ali meni je sve pravo! Što ćeš, grješnica ostane grješnica! Kada nam je č. s. Antoaneta u školi pomogla kod duhovnih vježbi ispitivati savjest, došla je među ostalima na red 5. zapovijed Božja. Jedva što to reče, bile su sve oči u mene jadnu uprte. Svi se smiješe i pokazivaše na mene! Bože sveti, još nisam nikoga ubila, niti koga kanim. Al’, kad mi postane jasnije, sjetila sam se one opomene. – Ako čovjek malo pomalo čini, to ne znači sebe ubiti! Hm, hm, hm! Čudno čudo kažem!

Sad idem spat, jer moram biti poslušna. Milostivica, kak su kaj? Ha? Kaj je i ovi list služben. Nikad nemam namjeru pisati službeno. Slučajno ispadne. Danček, blagoslovio Te i čuvao dobri Bog! Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 2. IV. 1921.

+!

Čovjek snuje – Bog određuje. Ovako, kako Bog odredi onako je najbolje. Evo mišljah da ću u Zagreb – a sve ispalo drugačije. Zato ću ipak poslati po teti ovaj list – a Ti da ne trošiš marke možeš mi po njoj i odgovoriti. Da predaš samo našima list, oni bi ga njoj poslali. Moji se vraćaju iz Zagreba u utorak poslije podne. Zato ja i ne mogu s njima, jer imam u utorak školu.

Međutim – svejedno. Zar nije? Ja se evo već smirila – pa i bolje da se opet ne bunim. Smirila sam se – ne samo fizički, već i u duševnom pogledu. O, mnogo imam zahvaliti tome, što upoznah život velikoga sveca sv. Ivana Berchmansa. Koliko okrepe, koliko nauke crpi moja duša…

Nešto sam Te htjela moliti – pa se evo ne mogu i ne mogu sjetiti. Razbijam si glavu i ljutim se – ali pamet šuplja i šuplja. Kad teta ode sigurno ću se sjetiti.

No moj drugi ja,[39] kako se živi? Kako Bog hoće, je l’ de! – Držimo li se obećanja?/ mlijeko – spavanje itd.

O tome da dođeš u Krašić govorila sam s tetom. Ona drage volje pristaje. Ti samo javi, kako stvari stoje, da se možemo pravo dogovoriti.

Kako je s pjevanjem? A Tvoje zdravlje? O, kako mi je to briga. Samo kad bi moj drugi ja bio zdrav. Ja je zdrav – a drugi ja je šeprtljav. Meni – o meni opet dobro. Uf – samo kad ne bih morala one injekcije. Pomisli koliko beskorisno potrošena novca i izgubljena vremena dok mi uštrcava injekciju.

Pa da još kome – nego meni. – U školi opet se radi. Posla opet prilično posla.

Danice, znam da imaš mnogo za učiti, ali moja drzovitost je velika. Ja molim da ipak žrtvuješ koji četvrt sata i da mi koji puta pišeš. Molit ću se dragom Bogu i to vrijeme na mene što potrošiš da Ti ne bude izgubljeno.

Pozdravi lijepo Tvoje kod kuće. Tebe pak lijepo pozdravlja i u molitve se preporuča Danica

9 h prošlo – moram se žuriti – poslušnost.

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić  3. IV. 1921.

+!

Danice!

Sad sam se sjetila, što sam Te jučer htjela moliti. Idi molim Te jednom kad dospiješ Devideu da ono što sam ga molila da mi spremi ne odgovara, pa da moji to neće uzeti. To je naime knjižica „Ura klanjanja“. Danice, samo ako Ti nije neugodno.

Gospodičnica, naj si ne premišljavaju drugo. Pero u ruke i piši. – Danica u Krašiću čeka. Ipak – zar ne bilo bi zgodno kad bih ja došla u Zagreb. Ali – sad nije drugačije. Valjda da – da – tako je Božja volja. Ostati u Krašiću…

Ništa zato – posla imam dosta, pa će proći vrijeme. Sad se ne mičem valjda do ferja.

Danček, Bog. Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 5. IV. 1921.

+!

Gospodičnica!

(Moj drugi ja!)

Molim što prije! Je l’ de, da će biti! Sigurno ćeš reći: „Ova Danica, samo me muči!“ Znam, Danice, da još na svijetu nikakve koristi od mene nije, tek sve mučim oko sebe. I Ti si jedna žrtva – jedna od onih, koje najviše mučim. Nemoj se ljutiti što tako govorim. – Ono u sakristiji bilo je tek nekoliko riječi. – Tu me nije vodila tetka, već je sa mnom pošla jedna učiteljica. – U župnom dvoru – ne to neću da govorim – svoj sud zadržat ću za sebe ionako se bojim krivo i prestrogo da osuđujem. Zašto su me odgovarali prije nego što je došao g. župnik kući (jer kad sam došla nije ga još bilo) Zašto su me odgovarali od svakidanjeg primanja sv. Pričesti. Gospode, ne dopusti da klonem, Ti pomogni da ustrajem – vapila mi duša.

Kako je kod nas sad lijepo. Sve pomalo cvjeta pa kad gledaš ovu divnu prirodu Božju zaboravim na sve tako zvane jade. Te sve divote, te sve krasote Bog je za mene stvorio. – Pa da ne budeš sretna…

Danice, svaki dan očekujem nadzornika. Bit će razočaranja. Danice, pomoli se koji puta za mene i za dječicu moju i u tu namjeru – nakanu.

Znam već, što će biti kad nadzornik dođe. Ja ne budem znala pitati. A on? On će se nasmijati – narugati izgrditi – a malo poniženja za oholu Danicu ne škodi. Izgrditi, to Ti znaš da drugo ne zaslužim. Pa Bogu hvala!

Gledam po kalendaru – nema nikakove nade do ferja, a onda više ne budem našla gospodičnicu, već milostivicu. Baš se veselim!

Je, je, milostiva gospodičnica! Samo junački! Naj se niš ne bojiju sve bu tak fino. Onda bumo fest lumpali da proslavimo još jedamput – i ako Bog da (!?!) svima, svima „A Dio!“ Samo jedna strašna neman pred nama stoji koja se Zdravlje zove. Zar će nam zakrčiti put? Oboružaj se dobro i ja skupljam oružje (ta svaki dan me injekcije bodu) da svladamo neman što nam na put staje…

Danice, lijepo molim, predaj ovaj list što prije. Reci mu neka se ne ljuti, ali da ga molim, da mi što prije odgovori. Tako mi je teško, što ga mučim. I Tebe mučim. Pazi da opet ne doleti vijest. Pišite Danici neka čuva svoje zdravlje.

Rukoljub gđi mami. Bog neka Te čuva! U molitve se preporuča Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 5. IV. 1921.

+!

Hvaljen Isus, Danice!

Čekala sam i čekala sve misleći, Danica će me i opet iznenaditi, ali dragom Bogu htjelo se drukčije. I ja sam se sada time sprijateljila, jer čujem, da si jako uzrujana, kad u Zagreb dođeš. Pa, eto, zna dragi Bog, što radi. I opet mi pišeš, da ne možeš da za Tebe marke trošim. Ako me imalo voliš, – molim Te da mi toga više ne pišeš! Ili ne – znam što ću učiniti! Poslat ću Ti mnogo maraka, da meni možeš pisati, jer baš ja (a ne Ti) ne zaslužujem, da se na mene novac troši. Sada odgovaramo sve u šesnaest! Poprečno sam za sada sve odgovarala, preostaje mi još matematika, koja slijedi drugi tjedan. Nu, sve to nije ništa, to su samo pojedine partije, a doći će i cijele knjige. Uz sve to, evo mi za slijedeću subotu 3. predavanja met. jedinica je lastavica. Ali hvala Bogu, treća je, ali je (smijem li se Bože nadati!) i zadnja. Valjda ću znati što o lastavici pripovijedati – kako se boji odmah odleti iz gnijezda čim je netko zadirkuje. Zlatna je to mala ptičica. Samo trebam odvažnosti, pa će sve dobro biti! Što ne milostivica?

Oprosti, što Ti ovim pismom ne odgovaram radi one stvari kod g. Davidea – jer sam imala mnogo učiti, pa nijesam imala vremena. A neću, da s listom dugo čekam, kad već u četvrtak može otići. To baš nije od mene lijepo, da druge opterećujem i dosađujem mojim listovima. Ali ja ću se popraviti! Milostiva teta pristaje na ono, o čemu smo govorili. Vidim, da je to plemenita duša, nu Danice, reci, čime to zaslužujem! A bojim se i toga, neću li Te moguće smetati i tako Ti zdravlje narušiti. Mislim naime, reći, da Te prečesti saobraćaj s ljudima uzrujava i tako škodi. Tim više kad si s onima, s kojima imaš brige u duševnom ili tjelesnom pogledu, n. pr. mene vječno opominješ radi zdravlja, a ja „zdrava riba“! Danice, dolazim Ti s jednom molbom! Jedna moja kolegica imenom Balenović, molila Te lijepo, da se jednom prošetaš na ono groblje, pa da potražiš grob njenog pok. tate, kojega ona uopće nikada nije vidjela. Ne mora to odmah biti. Jednom zgodom. Pjevati za sada razumije se, ne smijem! Ali ja si ipak po tiho gudim! Da se još kaj dogodi s menom, ne bi mogla od straha umrijeti, kad mi svi toliko nameću 5. zapovijed Božju. Dragi Danček, sad idem pisat i učit higijenu, jer sutra odgovaram. Bog Te blagoslovio! Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

8. IV. 1921.

+!

Pravo veliš: „Čovjek snuje, a Bog određuje.“ Tako sam i ja mislila, da će moj list moći g. tata u četvrtak sobom odnijeti, ali metnula sam ga u jednu knjigu i nikako ga nijesam mogla naći. I mamu sam za nj pitala – ali nije ništa znala reći. – Već sam evo i drugi Tvoj list primila i odnijela onaj na Palmotićevu 33. Bila sam i kod Davidea, ali bila je njegova gđa pa mi je rekla, neka samo njoj kažem, jer g. odlazi u Beč. Tako sam i učinila. Je li pravo? Ja sam to sve učinila, a da mi ništa nije teško bilo. Tako mi je jako žao, kad mi uvijek pišeš, neka Ti učinim ovo ili ono, „samo ako Ti nije teško!“ Ne, nije mi teško, nego – žao! Toga ja više ne smijem od Tebe čuti. I to, da sam ja jedina žrtva, koju Ti mučiš. O Bože, Ti me razumiješ! Ne, neću na to više misliti.

Dakle, nadzornika očekuješ. Čudi me vrlo, što se toliko bojiš, ta, još bi se morala veseliti, što dođe, da ubere plod Tvoje muke! O, Ti plašljivi zeko! Ne zna se tko je više, Ti ili ja! Ništa se ne boj, vrijeme je dobro upotrijebljeno, sav rad je Bogu prikazan, pa nema smisla onda uzalud se bojati. Je li?

A sada – sada bih Ti nešto pisala, što me vrlo uznemiruje kroz ovo nekoliko dana, i sva sam sretna kad mogu s Isusom u crkvi biti sama. O, tu On onda mnogo, mnogo toga čuje. Došlo pismo od sestre, da u okolici Krp.[40] ima jedno prazno učiteljsko mjesto, pa neka mama namah ide nadzorniku Doriću (jer nas pozna) i neka mu govori o meni, da mama može onda posve sigurna biti, da ću odmah imati mjesto. Tim više, što je to mjesto u blizini Krp., pa bih mogla koji put i sestri doći! Čuvši tu vrlo žalosnu vijest – trnci me prođu tijelom i počnem se braniti pred mamom, da još ni maturirala nijesam, a već mi pripravljaju mjesto. Mama je umah vidjela moju zabunu, i zapitala me pronicavim pogledom, ne mislim li moguće na što drugo, kad se ispričavam. Šutjela sam, ne znajući što da rečem, no zato sam Isusu u crkvi sve rekla. Vidim, da ni meni ne će put do žuđenog cilja[41] – ugodnim biti. Samo da se moji glede toga umire, pa da spoznaju veličinu Božju i svu radost što ju koja duša može kod Gospodina imati, pa da me puste, puste – S Bogom, Danice!

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić, 12. IV. 1921.

+!

Hvaljen Isus i Marija!

Danice!

Hvala i opet hvala na učinjenim uslugama. Ja molim – a dobri će Bog naplatiti. Kažeš, da Te zabrinjuje, što hoće Tvoji da Te namjeste. „Vidim, da ni meni neće put do žuđena cilja – ugodan biti“ – Danice, ta, znaš, da je put, kojim nam je poći uzak i trnovit.

Čitala sam jednom u sv. evanđelju riječi što ih je Isus rekao: „Nijesam došao da donesem na zemlju mir – nego mač.“ Čudne mi bijahu riječi ove – i ja sam pitala za značenje ovih riječi, kad sam još imala koga da pitam, kad je bilo ljudi koji su na svaku riječ odgovarali. Pa čuj, što mi reče: „Riječi ove upravljene su na one, posebnim zvanjem koje dozivlje Gospodin.“ „Nijesam došao da donesem mir nego mač“ – jer dušu koju zove, uznemirivat će razne kušnje i teškoće razne – i duša kad otkrije namjere svoje u okolici silni uzbudi nemir (svi se bune). Ne ima duša mira, već treba da uzme u ruke, da se bori, svom snagom da se bori s vjerom da će Krist pobijediti. I Danica se mora opasati mačem. Kaj se bojiš? Ni to tak hudo! Isus će se boriti s Tobom. Sad bu i Danica mali soldat. Ja se već borim!

Ovo bijaše odgovor. Ne vrijede li i za Tebe?

Ja bih Ti ipak nešto htjela savjetovati – mojih se savjeta nijesi dužna držati. Danice, ja mislim da bi bilo zgodnije da se ništa ne braniš. Pusti, neka Ti traže mjesto, neka idu k nadzorniku. Bog zna zašto je to dobro. Neka oni upru sve svoje sile, da Tebi nađu mjesto. Pusti ih. Ako dobiješ mjesto – zar misliš da ga moraš preuzeti? Ne – to nigdje ne stoji. Ti samo u tišini radi za svoj cilj – pa dopusti li dobri Bog (a dopustit će samo ako na put ne stane slabo tvoje zdravlje – jer baš u Varaždinu posebno se na to gleda i po njihovim liječnicima određuje) da možeš ovih praznika otići – naklonit ćeš se svima i reći: „ Ostajete s Bogom.“ Zato mislim, da je bolje e se Ti ništa ne braniš. Barem im nećeš upadati ništa u oči[42] – a Ti ćeš moći u miru nastaviti rad svoj.

Javi mi opširno, kako se ta stvar razvija. To me zanima.

Za grob g. Balenovića pitala sam. Teta kaže da jest i da će me kad bude imala vremena odvesti. Javit ću onda.

Gospodičnica, mene ćeš silno uzrujavati kad dođeš u Krašić. Samo se požuri. Baš si veliki „frac“. Samo još probaj tako šta napisati.

Neka Te dobri Bog tješi! Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 21. IV. 1921.

+!

Danice!

Čekam, čekam – ne dočekam ništa – pa kad brdo Muhamedu neće, sam on mora da do brda kreće.

To Ti je stara poslovica – ali istinita. Tako evo mene opet pered Tobom. Znam, Danice, znam, da imaš mnogo sad za učiti – pa se nemaš vremena drugim baviti. Znam i ne zamjeravam ništa. Dajem Ti potpuno pravo. Jedino što me zabrinjuje kad nastane šutnja, a to je – nije li moguće Danica bolesna. – Ala je sad nekako živo u IV. tečaju. Znam kako je kod nas bilo. Veselo je to – veselo.

Danice, ja opet dolazim s molbom. List molim predaj što prije. Da ne gubiš vrijeme – možeš ga predati samo na porti[43] – ionako ideš barem jednom na dan tamo u crkvu. A trebam brzo savjeta i pomoći.

O, kako se radujem. Izvojevala sam da i moja dječica, moj II. razred ide ove godine na prvu svetu pričest. Tako se veselim. Ali pripravit ih moram ja – a kako – to ne znam. O, kako je velika ova zadaća, što mi je povjeri dobri Bog. Moli se i Ti za mene i za dječicu moju, dobro da se pripravimo. Molim stoga za savjet – a trebam ga brzo – jer vrijeme prolazi.

Sad opet evo me s drugom jednom molbom. Pitaj molim Te Vidu neka Ti dade točnu adresu od Štefice Forst. Nemoj reći da ja trebam – znaš njihovu znatiželjnost i brbljavost. Reci samo za jednu gospodičnu. A sad da znaš o čemu se radi. Hoću da pišem u Varaždin. No ne znam na koga da se obratim. Nikoga ne poznam do Štefice. Moguće je već pod drugim imenom, pa se ne usudim pisati, dok ne saznam pravu adresu. Vida se s njom dopisuje, to znam, pa će Ti znati da kaže. A kad bi ova znala, da to ja tražim, znaš da bi ispitivala mnogo. Dakle – mislim da si me razumjela. Je l’ de, Ti ćeš mi to učiniti? neću više da pitam – jer bi se dobra Danica opet razljutila.

Kad ćemo se opet vidjeti? Molim se Bogu da to skoro bude.

Spremaju li se ozbiljno vaši na Plitvice? A Ti, što si naumila? O, Danice, kako je kod nas sad lijepo. Da vidiš vrtić pod mojim prozorom. U šumici u vrtiću što je, iapod jorgovana napraviše mi klupicu. Tu ja uživam. Ne mogu izreći kako i koliko se sretnom osjećam. Danice, dođi da vidiš. I za Tebe ima na mojoj klupčici mjesta.

U očekivanju ostaje uz mnogo, mnogo pozdrava u Kristu Gospodinu našem Danica

Dobri Bog neka Te čuva.

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 25. IV. 1921.

+!

Pozdrav u Isusu!

Evo me, evo Danice, izvršila sam, što si mi naložila. Pismo sam predala – odgovor slijedi – no na adresu Š. Forst samo se još malo ustrpi! – Sudit ćeš moguće po mojem posljednjem pismu, da odveć volim moju mamu. Priznajem, ali Bože sveti, pa to nije ništa. Dragi Isus znade, da ja bez Njega ne bih mogla živjeti. Sada mi je dragi Bog poslao malo kušnje. Mama morala naglo otići, a ja sada, kada imam toliko za učiti, morala eto ostati sama. Primila sam i to, ali sebe (mislim na zdravlje) malo sam zanemarila. Kajem se pred Bogom za to, samo ne znam jesam li ja tome kriva!? Ne, ne, nijesam! Kad sam npr. ove nedjelje bila na školskoj sv. misi, najednom sam bila sva mokra od znoja, kao da me tko vodom polio. Uz to bilo mi je i zima, pa me napokon otjeraše kući. Dakle, ujutro sam jela, ustala sam se, kad mi je bilo dopušteno – mirna sam – jer nijesam kriva. Dobro znam, ti isti znaci bili su i kod moje pokojne braće, a sada se kod sestre to javlja. Ne kažem – meni nije ništa, ništa – Danice, ja sam i opet zdrava kao riba. Danas mi je posve dobro! Ali pomisli! Dođem Ti ja danas iz škole i nađem kod kuće mamu. Hm, ko to veli, da mi je ljepše kad mame nema doma! Još ovih osam dana će nas u školi pošteno provjeravati, jer do 8. V. moramo svi biti ispitani. Gledat ću da Te iznenadim u Tvome Krašiću. Pastiru, što je s Tvojim ovčicama? Ta, razumiju oni predobro što je to sv. Pričest! Taj sveti kruh čini raj u srcu čovječjem. Je li? Ti to dobro znaš! – Ne znam bih li mogla s Tobom na telefon razgovarati? Ako je moguće javi mi – pa ćeš nešto čuti!

Dakle, mojim kod kuće je posve jasno, zašto neću nastupiti na mjesto djelovanja. Već me sve u šesnaest draže, no meni to nije ništa! Eto, ne samo moji, već i drugi su me kažu ulovili. Da Ti netko znade, ala bi se smijao! Rekla sam, da to neće nitko znati. No, taj netko nasmije se, da tako neće biti! I evo, prva me ulovila Danica, onda malo pomalo i drugi ljudi. Kako sam bila vesela, što se to samo o Tebi govori, o mili Bože, zašto su pogodili moju (za sada) tajnu! Molim Te lijepo, da mi malo objasniš, kaj imaš s Varaždinom? Hm, hm, hm! Moje rodno mjesto, a niti ga ne poznam!

A sada, sad moram vužgat po knjigi – ima puno, puno učiti! Izruči molim Te gđi teti pozdrav od one, koja će je malo doći smetati. Poljubi joj ruku umjesto mene!

Moli za me! Danica

Hvaljen Isus!

Spremila sam listić[44], pa ga nijesam mogla naći, da ga pošaljem, a sad ga evo nađoh, nu moram da još štogod pridometnem. Bojim se, da ne legnem sad pred maturu, ma ne znam što me silna vrućina spopala. Imam nekakvi osip – nu tješe me da to nije ništa, da će to proći. Ne znam, koji će zec iz tog grma izaći. Uzdam se u Boga, pa ako baš malo obolim – ništa zato. Zašto da samo drugi dobri ljudi trpe. Je li? A Danice, što ćeš reći na ovo: moram ići na Plitvice – ništa me ne ispričaje. No, zato se glede one stvari, što smo rekli ništa ne mijenja. Ne idem nikako rado, ali moram – moram. Prva sam odustala – no to Ti moram jednom opširnije pripovijedati. Moliš što za me? Ha? Moli, moli, bar, bar koji puta. Znaš kaj Ti znači biti maturantica. Oprosti, Danice, no slijedi drugi list, jer ja Ti sada, kako vidiš ne mogu pisati. Ako sam vrijedna, preporuči Spasitelju zloću Danicu.

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću 6. V. 1921.

+!

Hvaljen Isus i Marija!

Danice!

Samo na brzo nekoliko riječi. Imam priliku da pošaljem pismo po dobrim ljudima… Vi na Plitvice – ja ne mogu, prem me svi u Krašiću nagovaraju da idem. Ima više razloga. Prvo: ja sad trebam svaki novčić. – Ti znaš zašto[45] – zar za jednu samo prolaznu ugodnost toliko da potrošim?! Drugo: očekujem u školi visokoga gosta – pa kako da ga prime bez mene. Tko bi mu držao pozdravni govor? A zar nisam ja za to najzgodnija?

Ali ja ću ipak biti uza Te kraj onih prekrasnih jezera, koji svojim čarima toliku slavu pjevaju Bogu i rese kao blistavi dragulji milu – jadnu domovinu našu. Pozdravi mi onu bistru vodu i šum slapova onih. O, već ih čujem, čujem i s njima ću Bogu zapjevati.

Mislim da ću Ti nakon Duhova poslati pismo opet po dobrim ljudima. Ti ćeš ga onda iz Zagreba poslat u Varaždin. Danice, moli se! Mnogo se moli. Vrijeme prolazi. Ja se tako radujem. Samo me zabrinjuje zaista Tvoje zdravlje. Da sam ja liječnik koji odlučuje ja bih Te odmah pustila. Kako se razvila Tvoja stvar tamo znaš?

Mnogo, mnogo Te pozdravlja Danica

Bog neka čuva Tvoje zdravlje!

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 12. V. 1921.

+!

Kraljice bez grijeha začeta, moli za nas!

Kako vidiš, Danice, mi smo Ti još uvijek u Zagrebu. Vrijeme bijaše nepovoljno, pa nijesmo mogli nikuda ići. Došao je 7. V. brzojav sa Plitvica, da je zapao snijeg i da je jako zima – usto da su se i jezera razlila. Dakako, u našem razredu bilo je plača sve u šesnaest, no ne mogu reći, da je moje srce išta glede toga bilo žalosno. Utoliko mi je žao, što se nijesu mogle razveseliti, kako su mislile. Ja znam, da ću ja tamo biti „kiseli ogorek“. Pa da, tko je to vidio 7 ili 8 dana biti bez sv. Pričesti. Žrtva! No, znam, moguće i ne idem, ako neću morati slušati. Da barem mene puste, da ostanem u Zagrebu. Ako odem, javit ću Ti se, Danice, odmah.

Ovih dana pisala sam u Travnik. Zaista Bosna se nemilo ljuti. Pisala sam s. Alberti. Pomisli sada istom – poslije sličice. No, ona se neće ljutiti kao netko drugi. Bože, oprosti mi, ja vrijeđam, a da i ne znam. Danice, moguće sam i Tebe kada? – A što mi Ti radiš, ha? Svečano iščekuješ inspekciju. Kod nas bilo je to sve iznenada. Lijepo jednoga sata dođu vis. vlade 3 nadzornika, među njima, ako Ti je poznat g. dr. Tug. Alaupović. Pitao nas je malo zemljopis, pa otišao. Znaš, mi Ti njega nijesmo dočekali nikakvim molitvom ni klicanjem. Došo dobro – otišo, pa i opet dobro.

Zaista ne mogu nikome reći, kako me silno strah mature. Moje noći jesu trajno prekidanje sna. Kad zaspim – zaboli me glava – pa eto, tako Ti ja živim sada u ovo kritično doba. No, Majčica je dobro, ta, Ona mi, Danice, znaš, toliko pomaže! A moguće bi i još više, kad bi Ti katkada poslala molitvu pred njezino prijestolje za mene – za tu zloćku što ne?

Moje zdravlje izvrsno! Danice, ne brini se toliko za to, ta, nije vrijedno, ja sam više nego sigurna, da će se tamo u Varaždinu popraviti tvoje zdravlje upravo protivno od Tvoje tvrdnje. A onda? Onda će se Danica još u Zagreb morati šopati – kakti… – Ne zamjeri, što sam tako drska, pa što pismo šaljem preko Tvojih! Za sada mislim nemam više ništa. Običajem list ostaviti jedan dan, ako se moguće još štogod sjetim. A sada ostaj s Bogom! Danica

P. S. Čuj novu vijest! Bila sam danas ujutro kod vl. Foretića  pa sam dobila strogi nalog, da bezuvjetno moram ići na Plitvice. O, koliko li žrtve! Biti bez sv. Pričesti. Ali Bog to ovaj puta od mene traži. Moram slušati, jer će inače biti batina! Morala bi inače donijeti svaki put sobom šibu, da njome dobijem, što zaslužujem. Što Ti na to? Žurim, se jer imam puno učiti. Moli i za mene malo! Buš? A i za Bosnu i Hercegovinu, jer se nešto ljuta dogodilo, a onda je hvala Bogu dobro!

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Roma, 15. V. 1922.

+!

Danice!

O koliko lijepa sam vidjela! Koliko milosti Božje. O da Ti je vidjeti Sv. Oca. Mnogo, mnogo bit će pričanja. Pozdrav  Danica[46]

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 17. V. 1921.

+!

Hvaljen Isus!

Iznenadilo me zaista ovaj puta Tvoje pismo. Pa što je to opet? Da, da i opet dolazi ona stara bolest! A je li barem što protiv toga uzimaš? Moli g. Onkala, neka Ti nešto dade. Nemoj tajiti, to nije pametno! Da bar ne ideš u školu, ali još i ta briga. Ne bi bilo loše, kad bi Te koja g. učiteljica zamijenila na nekoliko dana, da se za to vrijeme uzmogneš malko odmoriti. Još Te molim jedno! Kada Ti bude ovako, kao što Ti je bilo, dok si mi onaj list pisala – nemoj mi mnogo pisati, kad to tako strašno škodi. Boli me, kad pomislim, da sam na taj način i ja uzrok tome. A onda, kad bi Ti bilo malo bolje, onda bi Te molila da mi se javiš. Ja ću marljivo pisati, a Ti piši koliko Ti Tvoje sile dozvoljavaju. Bez zamjere, molim. Kako li je to strašno!? Pa još malo samo – uvijek bi morao netko biti uza Te. Nemoj krivo shvatiti, to što sam Te molila. Mislim samo za Tvoje dobro. Još jednoć: piši mi koliko možeš!

Izvoli primiti od vlč. Vrbaneka najljepši pozdrav! Pismo sam odnijela, namah ga je otvorio, da toliko ne može u mojoj prisutnosti pročitati, već Te samo lijepo pozdravio. Slijedi od njega drugo pismo. – Molim, drugo o njemu ne imam reći. Sastala sam se tamo i s (mal) Zorom.

Kući sigurno nijesi pisala da Ti zdravlje ne služi? Je li? – Danice, čuvaj se i radi koliko više možeš za zdravlje. Ne brini se toliko za tu školu, kad vidiš da Ti toliko škodi. – Žao mi je vrlo, što Ti je uskraćena katkad sv. Pričest. Tu se baš vidi kako Spasitelj miluje ovčicu svoju – jer više pred Bogom vrijedi onaj, koji nosi križ, i to tako teški kao što je ovaj tvoj, nego onaj, koji živi i sve mu ide po njegovoj volji. Život svetaca i nije bio drugo, nego čitavi niz svakih križeva. – A ja ovdje, sve imam i sv. misu i sv. Pričest – nu, pitanje je, je li to zaslužujem. Ali, Bog dragi je dobrostiv, neka sudi po svetoj volji svojoj! Ta, ionako je sve Njemu na slavu Danice, ne žalosti se stoga ništa, jer to je najjasniji znak ljubavi Božje prema Tebi. Vidiš, ja nemam tolikih križeva, jer ih nisam zaslužila. Ali opet kažem: „Sve na Tvoju slavu, o Bože!“ – A sada – završujem jer se primiče ura, ura koja me nuka na poslušnost.

Hoćeš li me slušati? Piši mi sve i kada Ti bude zlo. Ne boj se, da ćeš praviti pogrješaka – ta, to se kod Tebe ne može naći ni u najvećoj Tvojoj bolesti. Ali pazi opet, kad pišeš, da si ne naškodiš zdravlju! Bože, čuvaj ovčicu Tvoju! Bog bio s Tobom Danica

P. S. Danas bila sam kod vlč. Foretića pa mi je rekao, neka Ti kažem, da Ti je odgovorio jednom kartom sa dvije riječi! S Bogom!

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 22. V. 1921.

Hvaljen Isus, gospodičnica!

Dođoh sa Plitvica jedva živa. Prije još, no što smo pošli, išla sam za svaku sigurnost na veliku sv. ispovijed. Sjećaš li se? Došao čas, kad smo i mi morali otići. Sastali smo se u školi u 9 h navečer – i pošli odavde na kolodvor. Vozili smo se vlakom cijelu noć do Vrhovina, a onda smo ujutro u 3 sata išli u Ogulin na sv. Pričest – i dali se opet na put. Mogu reći – hodali smo od ujutro 6 h do navečer 5 h, a uz to nas je još pošteno kiša prala. Dođosmo izmoreni do hotela, a hotelier posve mirno kaže, da je na brzojavu bilo, da dolazimo kao sutradan, pa da prema tome nije za nas ništa pripremljeno. Ali nas je ipak primio. Sutradan ustala sam ujutro u 4 h i otišla prema jezerima moliti. Bila sam od puta sva satrta. Što misliš, čitavi dan smo hodali. Bili smo tamo 2 dana, a onda u petak 19. V. spremali se na put. Počeli pitati koja hoće ići kolima, a javim se i ja, jer nijesam bila za ništa. Bila su troja kola. Prvim je otišlo njih 10, drugima isto, a trećima isto deset među kojima sam i ja bila. Strpaše se svi na kola, tako da za mene nije bilo mjesta, pa me poturaše kod jedne kolegice, koja je sjedila kraj kočijaša. Bila sam na kraju. U istim kolima bila je i s. Antoaneta. Naši konji bili su tako izvrsni, da smo dostigli i prestigli sva druga kola, koja su pred nama otišla. Mene je bilo na onom ćošku užasno strah, ali nisam se usudila ništa reći. Najednom – vidim samo kako mi se pred očima nešto ruši, – i ja u velikom luku velikom silom udarim pošteno u one vrletne hridi. Pala sam na desnu stranu. Nisam se usudila ustat da vidim, što je, tek znala sam samo, da me jako boli. – Ispao je naime jedan kotač, i to napred, gdje sam bila ja, i tako sam ja i jedna moja kolegica pali. I kočijaš se izvrnuo, no nije mu ništa. Cijela desna strana me tako boli, da ne mogu ništa, jedva Ti ovo pišem. E, kad sam morala slušati. Bez sumnje, to je posve dobro za me, jer je Bog tako htio. Pa me evo ipak žive!? Je li škodilo, što sam načinila veliku sv. ispovijed? Cijeli Zagreb bubnja, da se Danica Širola udaje ovih praznika. I ja se veselim, ali meni se stavljaju zapreke na sve strane. Po svoj prilici onda nećemo zajedno. O meni ne ovisi. Moli za mene! Tvoja Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, 27. V. 1921.

+!

Dakle tako! Zar se toliko toga traži?! – Hm, vidim – da me veliki jaz još dijeli. Ali ništa, Bog će mi pomoći – ne bojim se, tako je sveta volja Božja. A Ti? Ti ćeš prije. No ne smeta! Tko zna što će još sa mnom biti! Moguće ćemo biti daleko jedna od druge – na raznim mjestima služiti Isusu. Ja se molim Isusu, da i mene primi među službenice svoje, da me ne ostavi u ovom bijednom svijetu. Oh, kako li bi svaki dan morala neizmjerno mnogo žrtava doprinašati! To govorim već sada, gdje pravo reći i nijesam bila puno među ljudima. Malo više osjećala sam to, kad smo išli na Plitvice. Bože sveti, kako li je tamo pusto i prazno gdje Isusa nema. Ma bila sam upravo zdvojna. Ti me razumiješ! Sve je ono lijepo, ne kažem ništa, ali kad bi još i crkva bila – e onda ljepoti ne bi bilo kraja. Danice, znadeš, tako mi je bilo tjeskobno. Ne, ne bih više htjela ovakovih izleta! Pa nijesam ja ni htjela ići – ali mi se šibom prijetili – ako ne idem. Pa hvala Bogu! Nije mi to bilo badava. Tu sam još bolje uvidjela da meni nema mjesta u svijetu. Samo neka mi pomogne dragi Bog, pa će i meni sinuti zvijezda sreće – Isus Bog. Već i mene stali pitati, tko je moj zaručnik, pa kako se zove i što je po zanimanju. Svakom kažem, da će to saznati, nu da zasad to ne mogu reći. Dakle 2 se Danice udaju. Nekima hoće oči iskočiti od čuda, a drugi pak naslućuju što je, pa se podsmjevaju. Zgodne su to pripovijesti. Ali ipak, ja sad još ne smijem misliti na to, kad mi je matura tu. Bog će mi pomoći. Znaš, htjela sam i čvrsto odlučila više put, da ću učiti u noći, što mi još treba. Pa kad sam došla s blagoslova spremim se lijepo učiti ali ne ide i ne ide. Sve mislim na nešto drugo, pa kako je to samo „govori za čistilište, što je preko 9h“ – kako netko reče. Pustim, ujutro ustanem se po običaju u 4 h – i sve lijepo prođem. U školi je dobro prošlo. Da sam pak bila neposlušna, zlo bi prošlo!

Danice, u svojoj sreći sjeti se katkad i mene bokca, pa se moli da i mene Isus ne ostavi! Ja ću se moliti da Ti sve lijepo uspije – da pođeš svome Zaručniku. Meni valjda valja još malo broditi, da doprem do žuđene luke. Moji Ti kod kuće svi naslućuju. Mama pače tvrdi. Znam, ljutiš se nešto na me? Znaš o onom, što sam posljednje pod P. S. napisala. Htjela sam Te nešto moliti za savjet. Nu oprosti mi! Bože, čuvaj me!

Danice, gđa mama me nešto k sebi zove, odnijet ću joj pismo. O Tebi ću reći, da ništa ne znam. Ne, Ti tako hoćeš? O maturi još ne znam – javit ću Ti! Moli za me. Pozdravlja Te u Isusu Danica

Gospodična! Kak smo kaj?

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Krašić  7. VI. 1921.

+!

Danice!

Ne znam što znači ova šutnja? Znam mnogo da imaš posla, ali ipak, zar nema za mene ni jedne riječi? O, kakova se razbjesnila oluja nad mojom glavom, kako grmi kako strašno – a ja se ne plašim. Sunce nije mi prestalo sjati. Danice! Nikada još ne bijah u takvim prilikama – a baš sada niotkuda utješne riječi. Ne – ne vjerujem, da i Ti nemaš jednu barem rejčcu za mene. Ne može sve da papir kazuje – u dvoje kad se sastanemo. Vrijeme ionako nije više daleko. nemoj zaboraviti na Danicu, znaš tamo spreda šapni za mene koju rječcu. – Što se govori o meni? Ništa ne javljaš kad imate maturu. Ili sam ja opet nešto skrivila? O, onda molim oprosti! Bog neka Te blagoslovi! Tvoja Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću 11. VI. 1921.

Isus!

Danice!

Silna se oluja nadvila nad mojom glavom. Grmi i bjesni, pa opet grmi i grmi – hoće da me obori. Ali – Isus je sa mnom. Sve, sve sam prepustila dobrome Bogu – neka radi sa mnom što god je njegova sveta volja. Ja samo molim – mnogo molim da mi podijeli milost ustrajnosti – jer je ipak glavno ustrajati do kraja. Danice – nikada još ne bijah u tako teškom položaju, a evo nikoga u blizini za savjet da pitam. Koliko sam već i suza prolila – znam dragi ih Isus sakuplja. Strašni su dolazili listovi i prijetnje i grožnje. Možeš li pomisliti kako mi je bilo? Tražili su da im sve kažem. Danice, ja sam im sve napisala – a sada još mi nijesu odgovorili – ili moguće ni neće? Pomisli si sad moj položaj kad se kući vratim. Kako će me primiti? Moli se za mene – neka bude, dobri Bog kako je odredio.

Danice, veliš veliki jaz da Te još dijeli. Ja mislim mene još veći. Što se tiče imovine i potrebnih stvari stojimo jednako. Ja baš ništa od potrebnoga nemam a uz to velika borba s mojima kod kuće, čega si Ti pošteđena. Prema tome vidiš ne možemo si podati ruke i zajedno koracati dalje…

Zato dolazim preda Te s osnovom jednom, samo nemoj nikome još što kazivati.

Pisali mi opet iz Varaždina. Odgovorili mi na moje drugo pismo. A riječi su utješne: „Drago dijete, nipošto nije glavno miraz (novac) već poziv Božji i dobro zdravlje. Da postignemo imamo jedno moćno sredstvo – a to je molitva. Molimo – s pouzdanjem molimo!“

Danice, osjećaš li ovo dvoje? Osjećaš li pođi bez bojazni sa mnom. Oni svakako žele da dođem tamo, e se točno sporazumimo. Pisala sam da ću doći 2. srpnja. Danice, piši mi odmah mi piši hoćeš li poći sa mnom. Ne znam ni ja bude li mi moguće već ovih praznika, ali ipak valja da se sporazumimo. Piši mi zato odmah hoćeš li i koji dan imaš maturu, naime budeš li već 2. VII. slobodna da pođeš sa mnom. Ako hoćeš ići, pa 2. još ne možeš, ja ću javiti onda da kasnije dolazim – moram javiti, jer su rekli da će nekoga poslati na kolodvor. Za putni trošak se ne staraj. Toliko imam – a drugo će Bog dati. Samo nikomu o tome ništa ne kazuj.

Poći ćemo u ime Božje i podati se posve njegovoj svetoj volji. Bude li Božja volja da nas kuša u svijetu reći nam je hvala Bogu – i raditi dok se njemu ne svidi, da nas zakloni u svetu luku mira.

A da znaš, kako je strašno u svijetu, svijetu koji ne poznaje ljubav Božju. – Boga koji prezire. Imala sam gorkih doživljaja. Pripovijedat ću Ti kad se sastanemo. Bogu hvala, koji me uzdržao od žalostiti i bola da nisam klonula. Sve više, svakim danom više osjećam kako mi je tijesno u onome što svijet naziva slobodom, kako nisam stvorena u svijetu da živim. K Isusu! K Isusu!- vapi moja duša – a do Isusa put je tako težak. Nije više dalek mislim – tek je sada pri kraju najteži. Al’ dobri će nam Isus podati ruku, da sada gdje smo već u kraju hoda ne padnemo. I Marija Majka naša će nam pomoći.

Preporuči me kod vlč. Foretića u molitve. O, kako je meni teško!

Danice, piši mi odmah. Da se ne mučiš mnogo, znam da nemaš vremena, samo s nekoliko riječi. Ta, i ovako ćemo se za nekoliko dana sastati. Dolazim u Zgb. 29. ovoga mjeseca.

Ujedno Te molim idi i plati osam sv. misa za duše u čistilištu. Šaljem Ti 80 K. Svejedno u kojoj crkvi i kada. Najrađe u Palmotićevoj ulici.[47] Ne moraš ići sama, ako bi time gubila vremena. Možeš i koga poslati. Je l’ de, Ti ćeš mi to učiniti.

Prekosutra očekujemo nadzornika. Neka mi se dobri Bog smiluje i pomogne. Ovako kako Bog odredi. Na dan sv. Alojzija imam s djecom prvu svetu Pričest.

Javi mi se odmah, da još za vremena mogu pisati u Varaždin. Neka se dobri Bog smiluje i Tebi i meni! Moli se i za Danicu

P. S. Svaki dan nakon svete Pričesti posebno molim Isusa za dobru moju Danicu na maturi da bude uza nju i da joj pomogne. A dobri Isus sluša što mu ja govorim. Danček, Bog!

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

Zagreb, VI. 1921.

Hvaljen Isus!

U ovom prijašnjem pismu spomenula sam Ti, da me Tvoja gđa mama k sebi zove. Znala sam zašto, pa sam neprestano izbjegavala, a time nijesam ništa postigla. Potražila me u crkvi i našla i rekla, da je li bi rad mene došla. Međutim, nekako se onda izgubila i ja jedno jutro poslije škole pođem teškom mukom k Tebi kući. Prvo je bilo kad sam došla na vrata – da što Ti meni pišeš. Rekla – a – svašta. A onda – a hoće li moja Danica u kloštar kuda, s kim, zašto je li to ne znaš. Ta sva pitanja bila na me bokca sasula – a o, Bože, pomislih u sebi, što da kažem? Po tvome nalogu rekoh, da joj ne mogu dati povoljna odgovora. Bilo mi je žao, vidjevši gđu mamu onako zdvojnu – nu što ja mogu. To su stvari, u koje je najbolje ne miješati se. Svak ima svoju volju, pa radi po vlastitim shvaćanju. – Žao joj je, što nijesi otvorena, jer da je to teško dotičnome. Gđa mama cijeli dan plače. Rekla je nadalje da je i moja mama htjela doći pitati, ne bi li od nje dobila povoljan odgovor. Majko sveta, samo to ne! Što ćeš, to je obično jedna zapreka – mora biti, no to je samo dobar znak. Bog neka Ti se smiluje molit ću se, da Ti pomogne, a mislim da ni mene izgubljenu ovcu ne će ostaviti u toj prašumi, gdje ima raznih nemani. Dakle tako, po nalogu Tvojih, molim Te, (prem to nije u mojoj vlasti, niti se imam što miješati u to) da svojima kući otvoreno pišeš. Moliš haljinu, pa će Ti ona vaša gđa iz Dalmacije načiniti bijelu kakva treba za vjenčanje. Čvrsto su uvjereni da se udaješ, tim više, što moliš namještaj. Znam, Ti nećeš imati vremena da na me još misliš, ali ipak, moram Ti dosađivati, da se sjetiš mene i kobne moje mature. I ja sam molila, kad si Ti maturirala, a sada me evo, da zamolim revange. Sutra, 6. VI. počima pismena matura, a ne znam još pravo za usmenu. Naslućuje se i pripovijeda 20. VI. U ime Božje, je li. Vlč. Foretić veli, da će se puno moliti. Pa onda netko tamo iz Travnika.[48] Na praznike će ići u Dubrovnik na oporavak. Toliko za sada, – moram sastavljati pedagoške radnje. Pozdravlja Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Krašiću, 15. IX. 1921.

+!

Danice! Evo me opet u Krašiću. O, kako je meni lijepo u školi. Sve mi žao kad pomislim, da ću morati male moje ostaviti. Što Bog odredi. Je l’ de! Imam školu i prije i poslije podne pa ne mogu kao lani svaki dan.[49] Teško je to – ali i to je Božja volja. I opetovnicu su mi dali. Ako ostanem bit će obilato posla. A Ti? Mjesto? Zar još nigdje? O, kako su čudni putovi Gospodovi! Nitko ih dokučiti ne može. Za drugo je On odredio Danicu. Mjesto već pripravno, već čeka, a Danica još traži.[50]

Imam sad mnogo posla dok sve uredim. Kad bude prilike javit ću se opširnije. (Moli se malo za moje zdravlje). Mnogo, mnogo pozdrava primi od Danice

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Šibenik, 11. VI. 1922.

+!

Samo kratko da se javim. O krasotama može se pričati samo usmeno, a bit će toga mnogo, mnogo. – Pozdrav Tvojima kod kuće. Sretan Uskrs želi svima Danica[51]

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

U Topolšici, 19. V. 1925.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Danice, dobra i mila Danice!

Bogu hvala, Bogu hvala i opet kažem Bogu hvala – ta, u radosti danas u radosti duše moje druge riječi naći ne mogu. – Bogu hvala!

I Tebi, Danice, hvala od mene velika za radost ovu. Dobri Bog neka Ti plati.

Bog je dobar – neizmjerno dobar a čudni su i nedokučivi putovi Njegovi. – On nas vodi u životu našemu, vodi nas i onda, kad se nama najčudniji čine putovi. – On – dobri Otac naš vodi nas u sigurnu luku spasa. – Tako je lijepo predati se posvema i bezbrižno – da – djetinjim povjerenjem u ruke Božje.

Ne znam koje namjere ima sa mnom i ne brinem se mnogo, ta, On najbolje misli. Istina, već sam malo i umirala i primila sveti sakramenat umirućih, svetu poputbinu – pa su Bogu hvala, putne isprave u redu.

A evo, u zadnje dane, kao da se put odgađa na neizvjesno vrijeme – još bih se ja mogla i među zdrave brojiti. – Pa Bogu hvala, kako je Njegova sveta volja i ako još čekati moram – nebo me sigurno čeka. Doduše čežnja za nebom lijepim je velika – čežnji bit će čekanje i dugo i teško ali je Božja volja nada sve…

Vi tamo, Božji revni i dobri ljudi mislite, da ja trpim – a ja sebe samo pitam što ja to trpim, da me neki čak i mučenicom nazivaju? – Danice, mila Danice, možeš li me razumjeti – ja ne znam gdje je žalac boli i smrti…

Zar je to trpljenje ležati već devet mjeseci nepomično u krevetu – sama – daleko od sviju koji me znaju i razumiju? – Ta, ovako je Božja volja. – U mojoj samoći Isus je sa mnom – a kad je Isus nazočan i ništa se ne čini teško.

Ili je trpljenje onda, kad od bolova suze teku, grče se žile i škripaju zubi, pucaju kosti? Zar se može to trpljenjem nazvati! Trpljenjem jedno nazvati mogu – a to je spoznaja da ne ljubim Boga onako, kako bih ja htjela. – A ja bih Ga htjela ljubiti jako, jako, više no Ga svi drugi vole.

Danice, da na Tebe mislim i da ću misliti uvijek, mislim, ne treba da Te uvjeravam. Ta, toliko lijepih časova i uspomena iz života mojega, što mi ih sjećanje od vremena do vremena u svijest povraća vezani su s Tobom.

Da pitam za zdravlje Tvoje – ta, znam da si slaba – slabija i od mene, koja se evo toliko mjeseci ljenčarim u krevetu. Kako Tvoji kod kuće? – Dobri Bog neka bude uvijek s Tobom, neka Te vodi i pazi na teškom putu života.

U Isusu Tvoja Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

Preddvor, 19. IV. 1926.

+!

Uvijeke budi hvaljen Isus i Marija!

Mila i dobra moja Danice!

Bogu hvala – evo u mene još ima snage – mogu da pišem – mogu i na nogama da stojim – i teškog bolesnika da dvorim – prem osjećam svakim danom sve više kako me sile ostavljaju. I osjećam i znam, da je to samo čudo Božje milosti i ljubavi koje me nosi.

Dobar je Bog, neizmjerno dobar. – Često i često stojim zapanjena i nijema pred dokazima ljubavi Njegove velike – i ne znam drugo no šapnuti: Bogu hvala!

I pitam se često: Zašto je dobri Bog baš meni toliko sklon? Zašto baš meni toliku ljubav milosti svoje daje – meni – ta, tko sam ja? – od neznatnih najneznatnija.

I evo do kojega zaključka dolazim – predobri je Bog u dobroti svojoj slijep. – On ne vidi kome dijeli. – On i ne gleda kome dijeli darove svoje neizmjerne ljubavi – milosti i milosrđa. – U dobroti svojoj On samo daje. – Njegovo je srce prepuno ljubavi. – Njegove su ruke prepune milosti.

Danice, bila je mala žrtva onako slaboj otići u kraj daleki – ne na liječenje i odmor – već njegovati bolesnika – teškoga bolesnika. A evo, kako je dobri Bog nagradio ovu malu, zapravo neznatnu žrtvicu. Stanujem s Isusom – s Isusom pod istim krovom. Od sobe naše kroz mali hodnik (samo 14 koračaja) i već sam u crkvi. Često kroz dan mogu Isusa da posjetim – i svaki dan mogu slušati sv. misu i primiti sv. Pričest. Kako je to veliki dar Božji. – Da ne stanujem tako, Bog zna, bi li mi bilo moguće svaki dan u crkvu – jer ne mogu na dulje ostaviti na samu bolesnog oca.

Siromah, teško se dao nagovoriti, da ode negdje na oporavak – težak mu je bio i put – a sada ovdje, doduše u kraju nadarenu od dobrote Božje svim ljepotama prirode – njemu je umjesto bolje – krenulo na gore. I kašalj ga više muči – i temperatura. Slab je jako – ništa ne jede. – I sve bih još podnio i izdržao ovdje – ali je počeo jučer pomalo izbacivati krv, a traje to još i danas, pa se silno boji, ovako udaljen od svojih u mjestu bez liječnika, da umre. – Eno mi leži u krevetu nepomično – posve satrven – suznih očiju i samo uzdiše: „Kući, što prije kući! Bože daj, samo da živ dođem do kuće, pa makar onda odmah umrem!“

Siromah, žao mi ga je, a pomoći mu ne mogu. Već je uređeno da 20. ili 21. o. m. dođe Božidar i da ga vodimo kući.

Tako ćemo se, ako Bog da skoro vidjeti, pa ću usmeno pričati još mnogo toga. – A o mojoj bolesti nemam što da kažem. – Napreduje. – Tek u krizi za tatu i u poslu oko njega zaboravljam da sam i ja nekakvi takvi bolesnik kojem isto boravak u ovom kraju ne prija najbolje.

Bog dobri neka je s Tobom!

Uz srdačno pozdravlje Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

(bez datuma)

+!

Veliki, veliki grješnik dolazi pred Tebe. Hoćeš li mi moći oprostiti? Ali, kod sviju moram moliti samo oproštenje, toliko sam kriva. Danice, nemoj se ljutiti! Sestri Alberti sam baš pred dva dana pisala, (mislim tako ukoliko me još mišljenje nije ostavilo) pa sada molim Tebe da i Ti to sama učiniš. Reci, reci hoćeš li se ljutiti?

Je l’ de, nećeš se ljutiti na mene što će ovaj list biti kratko. Kad budem mogla pisati, pisat ću mnogo, mnogo.

Moji doma misle, da mi nije dobro. A meni nije baš ništa. Smiješno! Znaš šta je meni. U mojoj se glavi sol pretvara u slamu – a kemiju si učila pa znaš, da svaki kemijski proces prati t.j. put stvara se toplina. To Ti je sve. Al’ ja još ipak sve vidim oko sebe i u školi poznam svu svoju dječicu, makar ih koji puta i ne razumijem. No, vidiš da Te ne treba biti strah za mene. Samo me Ti zabrinjuješ. Što, gdje i kada ćeš jesti? – da sam barem ja u Zagrebu. – Još me nešto uznemiruje. Opraštam, ako imam šta oprostiti. Ostalo usmeno kod prve zgode. Moguće je moj list nanio uvredu. Zaista nije mi bila ta namjera. Ili – da ja ne razumijem pravo ovaj lakonski govor.

Moli u moje ime, ako Ti neugodno nije i ako se prilika desi neka se ne ljuti, jer zaista nisam imala namjere vrijeđati. Kako mi je teško, što sve oko sebe samo mučim, vrijeđam. Oprosti, morala sam počinuti. Je l’ de, Ti se ne ljutiš. Drugi put više. Ali nemoj Ti na mene zaboraviti. Dobri Bog neka Te čuva. Danica

+++

D. Širola piše prijateljici D. Kaurić

(bez datuma)

+!

Danice!

Reći ćeš opet, da Ti malo pišem. Ali čekaj, kad dobijem od Tebe list (jer do sada još nijesam dobila) odgovorit ću Ti pismom, da ćeš imati posla dok ga pročitaš. Ti mala gospodična! Sada Ti pišem samo utoliko da iskoristim ovu krunu što je lijepim na tatin list. A Tebi neće biti krivo, je l’ de, ako jednom više dobiješ list od mene, pa bilo to makar samo nekoliko riječi.

Danice, kako u školi? – Moguće ćemo se opet vidjeti – ali prije no što se nadaš. Ne znam još sigurno. Što Bog da. – Danice, moram još telefonski razgovarati s p. Vrbanekom. Nije mi još poslao molitvenike, a ljudi me ovdje hoće da raznesu. Da pišem, trajalo bi mi odviše dugo. Telefonirat ću mu. Košta to 8 K. ali kad ubrzo treba, onda se i to žrtvuje. Zar ne? A bi li koji puta i s Tobom mogla govoriti? Šta misliš, zloćko moja?

Sad idem k sv. misi, a kad se vratim, prikrpati koju riječ. Hvaljen Isus i Marija! Danica

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

8. prosinca 1920.

+!

Danice!

Evo me opet, da Ti saopćim sve novosti. – Bila sam kod s. Spes. Zadovoljna je vrlo, što Ti je lijepo. – List sam predala vlč. Foretiću, pa se najljepše zahvaljuje. Odgovor po svoj prilici slijedi. Božić se sve više primiče, a i mene napunja znatiželjom. Čekam i čekam, kad će doći, kad će doći, pa mi razjasniti ono, da radiš za nas za naš zajednički cilj.[52] To je sigurno molitva, koje meni jako puno treba. Da, stoga od srca hvalim, što se i mene neznatnoga pred Gospodinom sjećaš. Nije stoga nužno, da si dublje razbijam „tikvu“ je li? – Božić sprovesti u Tvojoj sobici! Ma vjeruj, Danice, ako me malo razumiješ, da me je zbilja stid. To je obično blagdan gdje su svi domaći na okupu. Pa tu onda da ja smetam! Ne mogu si pomoći, kad je takva narav. Ali ipak! To će biti lijepo… Knjigu koju na poklon od Tebe dobih čuvam da mi je tko ne nađe. Dobro će doći, ako dragi Bog dade, na „zajedničku“ uporabu. Juj, kad će već to jednom biti! Evo, ja još samo maturu, Ti definitive i ne trebaš, pa da vidiš „sokole mlade“. Onda oni ne buju više „gospodičnica“ a ni „milostivica“. Onda ne bu treba kavu kroz štrunfu cediti, to buju drugi delali.

Onda, onda … kad će biti taj „onda“ – Oprosti, ali moram Te sada za nešto pitati, što inače ne bih učinila. Dobila sam nalog od vlč. Foretića. – Je si li primila pismo od vlč. Leopolda? Bilo bi šteta, kad bi se izgubilo. Nemoj se ljutiti, nije to krivo moje znatiželje, ne, ja moram slušati. Danas je 8. prosinac, mila Majčica blagoslovit će valjda svoju nevrijednu službenicu. Nema mi milijega blagdana, no što je ovaj! „S.N.B.U.“ Ova 4 slova načine svakoga znatiželjnim, a ja tako volim, kad se tko malo muči – pa pogađa i pogađa.

Predavanje, Bogu hvala dobro prošlo, bolje no što sam se nadala. Pomisli, č. s. Antoaneta dala mi ga je već sastavljena. Ne znam, čime to zaslužujem…

A sada, ako želiš čuti, čuj! Skovali mi moji doma urotu. – U školu ne smijem mjesec dana. Oh pokora, pokora! K sestri moram na oporavak! A moja matura! Pa razumije se, ja ću „sve“ knjige ponijeti, pa onda doći odgovarati, ali kako će meni biti! Moja zlatna Immaculata! O Bože, Tvoja sam, Tebi sve predajem. Hoće li to već biti preko Božića, ne znam, a ni ne bih htjela, da Ti veselje pokvarim. – Ja, kad ni drugač, moram iti. Ja ne bih ništ rekla, da je to tak hude da se ne moram držati. Ali ovak! Ta, još sam junak, još, još raditi mogu!

Pitaš me, jesam li zadovoljna. Pa ima li duše u ovoj dolini suza, koja svaki dan prima Spasitelja, a da ne bude zadovoljna. Ne samo zadovoljna, ne, nije to dosta, „sretna“ to je pravi izraz za takve duše! A budući, da mi predragi Spasitelj još ovoga nebeskog zalogaja uskratio nije, – zaključak možeš stvoriti… Sve je od Boga! Je, je gospodičnica, kaj oni tak rad oponašaju dobre ljude!! Joj, da Ti netko zna!

Ja navek toliko pišem, a dobim tek male liste. Da sam više zaslužila, više bih dobila, kei ne? – Sad bum delala pohvalnice za Praznik. Dobila sam nalog. Kaj misliš od koga?! Kad dojdeš, bum Ti rekla. – Sada ajde Danice učit za maturu, – da bu posle onda lepše.

U molitve preporuča se stari nevaljalac    Danica

P. S. Sad ne bumo trebali više toliko pisati kei ne, Danček! Božić je tu. Ja bum pisala duge, duge liste, da buš i Ti morala puno pisati. S Bogom Danček!

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

(bez datuma)

Danice![53]

Evo moram se požuriti, jer 9 sati već je blizu. – List nijesam još odnijela vlč. Vrbaneku danas tek u školi sam ga dobila, ali sutra će već biti tamo. Još par dana pa evo nas opet skupa. Vlč. Foretiću spomenula sam o onom, da nam dade dozvolu preko 9 sati brbljati, ali ni čuti o tom. Kad bismo napisale „molbu“ moglo bi se, kako kaže vlč. njegovo srce smekšati. Pomisli, kak bu to zgodno, kad mi napišemo molbu, pa se još lepo potpišemo. Šta ćeš, sad moramo to napraviti, ako hoćemo dobiti dozvolu. Pripovijedala sam da ćemo biti zajedno na Božić. Kažeš, da nam je to „zadnji Božić u svijetu“, a ja opet kažem, da je prvi od onih, kad počimamo Božić zajedno sprovoditi. Malo, malo je još vremena – Danice Ti me razumiješ!

Završujem ovo pismo, ta, sutra znaš, imam Ti odgovarati pol knjige hrv. literature. S Bogom mali moj! U Kristu ostaje zloća Danica

P. S. Joj da! Vidiš! Molim Te lijepo draga Danice, da mi više ne pišeš, kad imaš što naložiti da Ti učinim, „nemoj se ljutiti“, ta, to mi je baš žao. Ja se nikada ne ljutim, kad me što tko moli, a još manje na Tebe. Jednostavno zapovijedaj! Tak! Faljen Isus.

+++

D. Kaurić piše prijateljici D. Široli

(bez datuma)

+!

Hvaljen Isus!

Evo me, evo i opet, da napišem nešto, pa da odleti listić put Krašića. Vidim tamo milostivicu, gdje čeka na poštara, pa se ispituje ima li nešto za nju. – Ali ja vidim, gdje već čita moj listić, pa se negđe od srca smije, kako će siromašna Danica morati na bini paradirati, na veliku žrtvu svoju. Vrijeme evo već se dobro približuje, a ja sve gledam, kakav bi našla izgovor. S. Blažena ni čuti o tome, da odem. O, hvala Ti Bože, što je to u školi, a nije na javnijem mjestu. Jednostavno moram slušati, pa „mirna Bosna“…

A kako su oni kaj? Sada čuj što učinih kod liječnika. Nadošao red i na mene. Od straha srce mi lupa, kao da ima u meni tisuć marljivih strojeva. Bojim se, jer će se začas otvoriti vrata, pa pozvati moje ime. Što da učinim?! Nema ništa – slušat moram. Vrata se otvore i s. Valerija me pozove. Bio je dr. Deutsch – rekao mi je, da neka se čuvam – bit će nešto na plućima. – Pitao me za tatu od čega je umro – od sušice kažem mu, kao i jedan brat – a drugi još trpi u toj bolesti. – Pred vratima još izmolila sam „Spomeni se“ – ali Majčica mi je i pomogla.

Što ćeš na to reći! Ja tek napišem da je s. Alberta poslala sličicu, a ne pošaljem ju. Ma ni čudo nije, znaš, imam toliko sada učiti, da me sve glava boli kad se zamislim. Ali dragi Bog je neizmjerno dobar, jer mi puno pomaže. – Zato oprosti, što sam Te tako pošteno namazala, pa sa slikom samo razdražila. – Primi lijep pozdrav od s. Antoanete – ona je dobra – je li? Mi Ti znaš, sada u školi sve pismeno odgovaramo, jer vrijeme je prekratko, a 31. I. je konac semestra. Najpoštenejša je bila s. Aurelija, jer nije na nas pazila, neprestano se zadubila u duboke misli, a na nas sirotice zaboravila. Radosna lica marljivo pišu: dugu, spektralnu analizu. Bila je sva vesela, pa nam rekla, da će nas ipak još malo pitati, jer kako ona vidi, mi to negđe sjajno znamo. Pa da, pa da, valjda ne bu nitko takvi bedak, da kad dobi takvu zadaću tim više, ako još ima lepo napisano, da si malo ne polukne. Ali zato Bože pomozi kad ona stane pitati. Joj, sve mi se koža ježi. Ali ne, uzdam se u Božju pomoć – sa svoje strane učinim što mogu, pa čemu, da se onda neprestano bojim. – Vrijeme leti poput ptice najbrže, a doći će moja matura – valja se dakle pripravljat – što se više može izbiti strah iz kostiju. Zakaj da se netko veseli, kako se siromašni kozlić boji. Baš, baš, baš! Neka budu pozdravljeni u Kristu od „Kozlića“


[1] Jedna riječ nečitljiva.

[2] U to vrijeme u Krašiću je bio župnik vlč. Stjepan Huzek.

[3] Početak ovog pisma je izgubljen.

[4] P. Bruno Ferenčić, DI.

[5] P. Bruno Foretić, DI.

[6] Pretpostavljamo da je to Katarina Katica Dušić.

[7] P. Josip Vrbanek, DI.

[8] P. Josip Vrbanek, DI.

[9] Danica Kaurić misli na samostan u koji se spremala.

[10] Riječ nečitljiva, možda „prosila“.

[11] Biskupa Josipa Langa (25. 1. 1852. – 1. 11. 1924.), danas sluga Božji.

[12] Riječ nečitljiva.

[13] Vjerojatno Katarinu Katicu Dušić.

[14] Riječ nečitljiva.

[15] Vjerojatno p. Bruno Foretić, DI.

[16] Danica aludira na samostan.

[17] Tri riječi nejasne.

[18] Danica voli ponavljati riječi.

[19] Danica često ponavlja riječi.

[20] Jedna riječ nečitljiva.

[21] P. Josip Vrbanek, DI.

[22] Riječ nečitljiva.

[23] Danica je Kaurić živjela na adresi Nova Ves 29, u Zagrebu.

[24] Pismo je napisano bez mjesta i datuma. No datum je tu. Vjerujemo da je napisano u Zagrebu 1921.

[25] P. Josipu Vrbaneku, DI.

[26] P. Josip Vrbanek, DI., bio je tada urednik Glasnika Presvetoga Srca Isusova. Danica je promicala Glasnik u Krašiću, gdje je službovala kao učiteljica, te primala narudžbe Glasnika i molitvenika: „Srce Isusovo, spasenje naše“.

[27] P. Alojzije Lončar (6. 6. 1985. – 13. 3. 1969.).

[28] Riječ nejasna.

[29] U Ime Božje.

[30] Jedna riječ nejasna. Pretpostavljamo da bi ova riječ mogla biti: svjedodžba.

[31] Ovo pismo ima 4 stranice ali završetak je izgubljen. Zato ne znamo ni mjesta ni datuma pisanja.

[32] Kako rekosmo gore, dio pisma je za sada izgubljen.

[33] Moguće je da ova kratica znači: milostiva.

[34] Riječ nečitljiva.

[35] P. Bruno Foretić, DI.

[36] P. Bruno Foretić, DI.

[37] P. Bruno Foretić, DI.

[38] Sv. Marija Margareta Alacoque kojoj se na mističan način ukazalo Srce Isusovo.

[39] Ovo je drugi put da Danica Danicu Kaurić naziva „moj drugi ja“.

[40] Vjerojatno: Krapine.

[41] Odlazak u samostan.

[42] I Danica Kaurić, kako je razvidno iz pisma, sprema se u samostan u Varaždin.

[43] Danica Širola piše isusovcima u Palmotićevu ulicu u Zagrebu.

[44] Ovo je pismo nastavak na gornje.

[45] Danica Širola štedi svaki novčić kako bi se spremila za samostan uršulinkama u Varaždin.

[46] Nismo ništa našli opširnije napisano o Daničinu hodočašću u Rim.

[47] Palmotićeva ulica 33. Bazilika Srca Isusova.

[48] P. Karlo Leopold, DI.

[49] Pretpostavljamo da Danica ne može na Pričest svaki dan.

[50] Mišljenja smo da Danica aludira na samostan.

[51] Danica je o svome putovanju po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini napisala putopis.

[52] Riječ je o odlasku u samostan za koji se obje spremaju.

[53] Dodatak pismu.