Pisma – isusovci « Put k suncu

Pisma – isusovci

27. listopada 2022.

Pisma Danice Širola isusovcu p. Antonu Prešernu

P. Anton Prešern (1883. – 1965.), bio je provincijal hrvatske Provincije Družbe Isusove od 1922. do 1931. u vrijeme kad je Danica službovala po raznim mjestima te za vrijeme njezina liječenja. Kasnije je pozvan u Rim gdje je postao asistent Generalu u generalnoj kući isusovačkog reda. Danica je uputila p. Prešernu ukupno 11 pisama.

Topolšica, 15. XII. 1924.

Velečasni Oče!

Kako brzo prolaze dani, kako brzo, kao na krilima lakim da lete, koliko ih još prohujalo kraj mene, a ja još u krevetu. Evo se već i Božić približuje, Božić, onaj veliki, da najveći blagdan velike ljubavi Boga Oca. Je l’ de, blagdan je to Ljubavi? Kako se ja radujem, kako se neizmjerno radujem. U radosti ovoj svojoj i zaboravljam i na boli i na žrtvu koja me baš u taj dan čeka. Biti daleko od svojih sama, među ljudima koji ne slave zajedno s nama blagdan ovaj veliki Ljubavi Božje, ne čuti vesela pjevanja i što je najteže biti bez svete mise i Pričesti. Zaista to su žrtve, velike žrtve za maleno i slabašno srce moje, ali se ja radujem, moguće baš zato najviše radujem, što budem mogla velikoj Ljubavi žrtvu da prikažem. Sve se bojim da ne budem mogla suzicama zakrčiti puta. Zar ću time rastužiti maloga Isusa ako budem plakala? Je l’ de, da neću. Ja bih maloga Isusa htjela da razveselim, htjela bih mu i ja nešto darovati, a ja sam tako siromašna. Nemam baš ništa. Znam, što ću. Spasitelju ću sve suzice od bolova što se proliše, duševnih i tjelesnih, skupit ću sve trnove bolova i patnja mojih, a Bogu hvala ima ih dosta, skupit ću i sve cvjetiće onih mojih radosti velikih, a takvim me je cvjetićima dobri Bog obilato obdario. Sve ću ovo sakupiti i uresiti srce moje, kad nemam krjepostima da ga resim. I ovako siromašno urešeno srce ja ću prikazati malome Isusu, dat ću mu ono što je već davno, davno njegova svojina. Hoće li mali Isus primiti ovo moje srce? O, ja se Božiću tako radujem. Ta dan je to kad najviše duša pomisli na Boga, najviše duša osjeća i prima veliko obilje milosti i ljubavi Božje. I Vama, velečasni Oče, i Vama molim veliku ljubav, obilje milosti i blagoslova u radu na širokom polju slave Božje i spasenju neumrlih duša. Božja milost bila uvijek s Vama!

Pismo Vaše iz Sarajeva primila sam. Hvala na dobroti i brizi. Velečasni Oče! Jedno sam si preduzela i odlučila što je više skučiti moje dopisivanje. A sada ne znam što mi toliko pišu i žele da im se bar s nekoliko riječi javim. Dani kad dobijem četiri pet pa sedam listova nijesu baš rijetki. Sve dobre naše i poznate duše, a ja ne znam kako dolazim do toga, da se toliko pažnje meni posvećuje. Radujem se ako mogu razveselit koga s nekoliko riječi, pa veselo odgovaram svima, svima koji mi pišu, iako mi to često napora i bola stoji. Koliko puta klone mi od umora ruka. Činim li pravo ili krivo? Protivi se ovo onoj davnoj odluci mojoj, a pomisao da ću moguće udovoljiti želji onih, koji mi pišu, nuka me da bar to malo djelo pažnje prema bližnjima učinim kad već za veća djela sposobna nisam…^[1] i ne pišem a tako bih htjela znati što je s njome. Često, često mislim na nju. Da joj se javim? Zapravo ne znam što i o čemu bih joj mogla pisati. Ona mi se nije niti jedanput javila. Ja se molim za nju.

Meni je Bogu hvala lijepo i dobro. Bolest lijepo i polako napreduje i sve se više zamrčuje. Počeli se brusiti i moji čelik-živci. Fizički bolovi veliki su (ali to se ne vidi dok se još može podnositi, a kad nadmaše Daničine sile onda se i plače i previja). Inače mi je vrlo dobro. Ne osjećam se baš bolesnom. Prije nekoliko dana bilo je opet bacanje krvi (9. XII. u noći), ali uspjela dobiti dosta injekcija pa se lijepo zaustavilo.

Danas opet sunce sije, pa se radujem suncu, osjećam se jakom i zdravom, moglo bi se skoknuti i do Zagreba. Molim, izručite pozdrave, čestitke i najbolje želje Božiću i Novoj godini svima poznatima. U molitve se preporuča Danica Širola.

U Topolšici, 16. XII. 1924.

Velečasni Oče!

Pisala sam Vam jučer, a kako sam nakon toga preuzela misiju jednu, moram pisati opet danas, jer je stvar prešna. Radi se o spasu duše jedne, a za spas duše jedne makar samo, što bi mi bilo teško učiniti. Znam i sigurna sam, Vi mi nećete uskratiti savjeta, iako je sad vrijeme kad ste u velikom poslu. Duša jedna patnica proživljuje krizu duševne borbe. Bila je već na momente kad je htjela i život da si oduzme, i konačno se odlučila da pođe u samostan. Sada treba informaciju i to u najkraće vrijeme, a ja sam uvjerena, da dobri Bog koji daje život, a ne smrt, koji nikoga ne kuša preko snage njegove, neće ni ove jadne duše da napusti. Udovica je, u tridesetim godinama, vjere pravoslavne. Pitanja su sad ova: Ima li samostana koji primaju udovice? Ima li taki samostan gdjegod u našim krajevima i gdje? Gdje i kada da se pouči u vjeri našoj, jer želi da pređe u Crkvu rimokatoličku. Koji su putevi. Pripravna je to učiniti odmah. Imetka može da ponese sa sobom preko 50.000 Dinara u gotovini. Nešto je slabijeg zdravlja, ali nije baš bolesna. Ima i troje djece, ali ta su velikim imetkom kod njezinih ili muževih roditelja dobro obskrbljena. Je l’ de, velečasni, vi ćete biti tako dobri, pa mi odmah čim dobijete odgovoriti na pitanja ova. Sirota žena, tako mi je žao. Jučer uvečer povjerila mi teškoće svoje i sretna što joj obećah ispitati stvar, već mi je rano ujutro poslala listovni papir samo da odmah pišem. A ja to i rado činim. Bogu hvala, meni je vrlo dobro. Radosna sam, jer je dobri Bog tako neizmjerno dobar. Gospodin dr. V.^[2]Deželić stariji, pisao mi i poslao krasne fotografije svetoga našega biskupa Jospa Langa. Tome sam se mnogo radovala. O, i ja bih htjela biti dobra, jako dobra i ljubiti Boga jako, jako još više nego ga je ljubio naš sveti biskup. U molitve se preporuča Danica Širola.

29. XII. 1924.

Velečasni Oče!

Kako je stvar i važna i prešna, nećete zamjeriti što Vas mučim. Gospođa ona slaže se s Vašim prijedlozima i moli me i zaklinje da joj stvar dalje uredim. Ali ja ne poznam onih sestara u Dubrovniku, pa molim Vas da pišete. Prilažem marke i molim da pišete expres Vi i one tako da odgovore, jer gospođa ostaje ovdje samo do 9. I. 1925. Mora da otputuje, zbog svojih poslova, a kad te riješi (razne rasprave o ostavštini i djece), pošla bi odmah tamo, zato željno očekuje odgovor da se zna ravnati. Sestre neka odgovore na moju adresu. A sada podatke, koje što još treba li: Stoja Veseličić, 33 godine stara, vjere pravoslavne, želi prijeći u katoličku Crkvu. Evo riječi što ih je sama napisala. „Imam ozbiljnu volju i želju preći u katoličku Crkvu.“

Iza smrti muža svojega ništa je ne veže, slobodna je. Troje djece imaju skrbnika i siguran život velikim imetkom pokojnog oca. Pripravna je otići tamo, poučiti se o vjeri i plaćati za uzdržavanje koliko se traži. Sobom donosi svoju imovinu. Samo jedno da ne bi bila zapreka, ona je nešto boležljiva. Znam da ćete to rado učiniti, zato Vas hvalim, dobri Bog neka plati.

Velečasni, prošao je Božić, ali sveto božićno veselje još uvijek traje. I ja sam dobila od Malenoga dar, dar najveći što se zamisliti može. Na Badnjak primila sam sv. Pričest. O, tko bi mogao da opiše radost moju. Pitate me da li čekam štogod. Čitam. Pomalo čitam. „O ljubavi Božjoj“ od sv. Fr. Saleškog. Čitam već drugu knjigu. Kad svršim, poslat ću Vam. Čitam za izmjenu i „Benignu Konzolatu“, pa Nedjelju, Glasnik S. I.^[3] i „Hrvatsku prosvjetu“. Ovu pak lektiru prekidam od vremena do vremena, čitanjem „Nazorovih priča“. Ali mi mnogi i mnogi dani prođu kad je čitanja malo, kad mi srce i dušu zanese promatranje divne prirode Božje. Kao otvorena knjiga o ljubavi vječnoj koja priča prostire se pred menom. A dani su oni i sunca zrake koji knjizi ovoj okreću stranice, pa čitam, čitam sate i sate i uvijek novo i uvijek ljepše i uvijek veličanstvenije čitam o ljubavi Božjoj, iz knjige ove. Čitam, čitam mnogo, samo umijem da čitam iz knjige prirode i učim se ljubiti, ljubiti jako, jako Onoga koga bi htjela ljubiti, ljubiti bez mjere, a ne ljubim ga dosta. I opet bi se zanijela u razmatranje o ovom predaleko, zaboravila bih, ko obično, gdje sam i što sam dok se opojena radošću od ljubavi Božje ne prenem. U zanosu takom i zaboravim da predugo pišem.

Zaista velečasni, smijem li opet da bilježim ove osjećaje. Neki puta toliko želim da pričam, pričam papiru, jer je srce moje prepuno i radosti i sreće i ljubavi – – – mora da se prelije, a sve se bojim smijem li? Smijem li pričati papiru kad nemam ionako nikoga s kime bih onako govoriti mogla. Još nešto molim. Čitajući život sestre Benigne toliko, toliko puta dolazim na riječ „mrtvenje“. Zgrozim se nad sobom kad pomislim kako od mrtvenja kod mene ni zbora nema. A kako ima da se shvati mrtvenje duha. Toliko o tome razmišljam, a ne znam sama pravo naći razjašnjenja. Je l’ de, jednom kad budete imali malo vremena, reći ćete mi o tome štogod.

Meni inače ide nabolje, ja bar tako držim – ne znam što liječnici. Još sam uvijek u krevetu, ali ipak mogu pomalo da ustanem. Kad pogledate koji puta s kora na Maloga Isusa, recite Mu koju riječcu i za mene.

U svete molitve preporuča se mnogo zahvalnosti dužna

Danica Širola

Topolšica, 9. I. 1925.

Velečasni Oče!

Primila sam danas brzojav od gđe Veselčić, koja me moli da pismo iz Dubrovnika šaljem odmah Vama. Ja to i činim. Pismo je stiglo u onaj dan isti u koji je ona otputovala 7. I. O, velečasni, da samo zamisliti možete u dane ove koliko sam radosna. Ta bila je ovdje moja mila majka 7. I. a jučer 8. bila je i Katica Dušić.^[4] Znam, Vi ste to znali pa po njoj poslali ste mi pismo za koje moram još da se zahvalim, znali ste, tek možete zamisliti radost moju. Radost moja bila je velika, ali ne znam jesu li se i one (mama i Katica) radovale toliko koliko ja, jer su me našle u krevetu a okolo sprave koje služe poslije bacanja krvi. Sve se bojim mislile bi da je Danici zlo, a ja sam samo malo (3 puta onaj dan) bacila krv. Ta bio je danas dan Svetih triju Kraljeva, dan u koji se Isusu darovi donose. Još u noći u vrijeme kad dobri spavaju, mislila sam i razmišljala mnogo, što ću ja Isusu dati. što bih mu prikazala. I bje mi žao, jer u bijedi svojoj duševnoj ne nađoh ništa ni zlata, ni mirisa ni masti, nije mi preostalo ništa, već da mu nanovo, što sam mu već davno toliko puta prikazala i sve svoje i dušu i cijelu sebe prikažem. Pokazah mu ovaj veliki dar, što mi ga je sam On dao radost veliku u dugoj bolesti. A kad je ono došlo u krvi malo, pa 3 puta u razmacima po dva sata, nije bilo pravo da se radujem, bio je to mali darak Isusu. Sad je opet dobro i ja sam posve oporavljena. I temperatura je danas pala (do normale još nije). Nisam se pravo ni zahvalila za pismo. Bog dobri neka Vam plati za svaku onu riječ utjehe, savjeta i pobude. Molit ću „puno-puno“ blaženoj Terezici isto.

U molitve se preporuča mnogo zahvalna Danica Širola

Topolšica, 14. II. 1925.

Velečasni Oče!

Blaženi koji umiru u Gospodinu, koji su živjeli vršeći svagda volju Njegovu Svetu, pa odoše opet po volju svoj volji svetoj da se dovinu cilja željkovana. Blaženi su a svijet ih žali. Zar i mi da se žalimo kad vjerujemo da postigoše sreću najveću? Ja mogu samo da se radujem s njjima (i da malo zavidim). Takovo raspoloženje probudila u meni vijest o smrti dobre sestre Vaše. Dugo vrijeme odgovarala sam na Vaše pismo, stara moja neumornost, odnosno prava moja bolest, kojoj je „lijenost“ ime. Ne pišem, sve odgađam, a imam toliko toga da Vam kažem. Neki strah se uvlači u srce moje, za dušu se svoju bojim. Htjela bih Vam opisati stanje duše svoje, da mi savjeta i pouke date, što i kako da radim, da se obratim, da ustrajem, da postanem dobra, prava ljubiteljica Božanskog srca? A teško je opisivati stanje ovo kad nam izraza zato ne dostaje i sve se bojim pišući da ne otegnem predugo. A stanje već je takovo, ja savjeta, pomoći, pobude trebam. Znate, velečasni, što sam naumila da odem na jedan ili dva dana u Zagreb, da Vas potražim, da smirim ono što je uznemireno, da uklonim ono što smeta, ta ima eto već 6 mjeseci što mi ovako pusto prolaze dani. Da nakupim snage nove, pa onda veselo dalje da nosim. Ali kako samo izvesti to kad mi ne dadu ni iz kreveta da ustanem. Spomenula sam danas g. doktoru a on mi se samo nasmijao: što li si ona zamišlja. Govorit ću još o tome, jer ja mislim posve ozbiljno. Moguće me ipak pusti. Je l’ de, dobri Bog nikoga ne kuša više nego podnijeti može. Dragi Bog neće ni mene ostaviti. Kad bih išla (prem izgleda nema mnogo, ali nada je ipak), došla bih u subotu i nedjelju, to je 21. i 22. ovoga mjeseca. Ta i kuće sam se poželila na čas ta poslije vremena toliko. Zar je ta želja grešna? Zaista ne usuđujem se ništa poželiti, a i nemam pravo što da želim, jer baš ovako kako jest, po odredbi je volje Božje, a ja hoću, a ja hoću ovu volju svetu slijepo, potpuno da je vršim. Hoću! I zaista slijepo se predajem s mnogo pouzdanja u ruke Božje. Ne plaši me bolest, ni bolovi, nije mi teška ni osamljenost, nijesu mi teški ni časovi teški bez utjehe i ne vodim nimalo brige kako će to dugo trajati. Prepuštam to posve Božjoj svetoj volji. Neka traje, meni nije teško, tome se radujem. O trpjeti, trpjeti, trpjeti više za duše koje Boga ljube. Bogu za naknadu za uvreda mnogih, trpjeti s Isusom da se još više gane ionako veliko milosrđe Božje. Trpjeti, zar ne mogu dosadanje trpljenje uopće trpljenjem nazvati može? O, ovo sve do sada kako je još neznatno. Dat će dobri Bog i više, dat će onda i snage više, znam i vjerujem. Tek se strah neki i bojazan uvlači u srce moje. Čudno, je l’ de, ja si tumačim slabim razumom svojim ovo kao veliki i neprocjenjivi dar ljubavi milosrđa Božjega ipak baš ovo radosno raspoloženje nagoni me često u strah, da i u očajni strah. Zar se smijem radovati kad razmotrim sve mane, pogreške i nemarnosti duše svoje? Bože moj, zar je Danica ona još ista Danica? Sve pitam a bojim se odgovora. O, da možete zirnuti u dubinu duše ove, što biste vidjeli, mislim sliku strašnu. Htjela bih Vam jednom jasno prikazati sve mane, da upoznate pravu Danicu.

Da, bilo jednom i u mome srcu vatre malo, ali se bojim da se guše u pepelu praznih riječi i govora što se vode oko mene. Sve su to riječi puste, prazne, bez dubine. A ipak moram da ih slušam i da odgovaram na pitanja, koja se na mene stavljaju. Nisu to nikada, ili vrlo rijetko, razgovori za kojima čeznem više puta. Jesu li i ove riječi prikazane Spasitelju baš posve bez vrijednosti? A moja duhovna lijenost – nemarnost, to je tek zlo veliko. Promatram to svaki dan i odluke dobre stvaram svaki dan, što je krivo da ih tako teške muke izvršujem? Klonula je i smalaksala volja moja – treba da je opet uzdama stegnem, da je vježbam na novo malim i sitnim vježbama i svladavanjima da i opet postane čvrsta. I počela sam već, pa Bogu hvala, pomalo ide… Počela sam duhovnim čitanjem. Kako mi je grozno, kad pomislim kako sam to zanemarila. I sad ide opet, ali me često muke stoji, jer me više puta, na nekoliko dana, uhvati takova zapravo lijenost, a drugi bi rekli klonulost i nemoć da ne mogu ni čitati ni pisati ni razgovarati pravo. Dogodilo mi se nekoliko puta da sam zanemarila i krunice moje izmoliti. I sa razmatranjem slično je tako. Molitva, Bogu hvala, još ide, prem za usmene molitve treba upotrijebiti silu. Najvolim promatrati dobrotu Božju koja se očituje u krasotama prirode Božje, razmišljati o ljubavi velikoj Božjoj, a napose u ljubavi prema mnogim dušama i prema bijednima kao što je moja. Ipak često i prečesto sam rastresena, tj. bavim se mišlju i o čemu drugom to je o raznim slučajevima bolesti i o bolesnicima koji me okružuju. Ovake mi se misli nameću i protiv volje mi se nameću, jer utisci ovi razni neposredno djeluju na svijest moju. A ja i ove dovodim u vezu s razmišljanjima o dobroti Božjoj. Više puta i nije tako, čini mi se da se odviše dugo bavim mislima beskorisnim, pa mi je onda žao, mnogo žao. Je l’ de, kolike rastresenosti i rasijanosti!^[5]Kako da se popravim? I uz sve ove velike mane svoje ja se radujem. Ne plaše me slabosti moje jer ja vjerujem da je milosrđe Božje veće od sviju opačina mojih. Tek na temelju spoznaje opačina mojih žalim i žalim, što dobrom Isusu tako skoro nikako ljubavi ne uzvraćam. Gdje je ona ljubav velika, za kojom čeznem, sve više čeznem? Hoću li je postići kada? Plaši me da je moje pouzdanje u milosrđe Božje preuzetno, jer premalo nastojim da se popravim, da postanem zaista dobra. Plaši me i to što mnogi stvoriše o meni mnijenje neko, za koje držim da nije ispravno. Ne znam na temelju čega, tek se bojim, da je tu mnogo moje krivnje. Inače, ja sam vesela, veoma vesela. One osjećaje da je uvijek i u svakoj zgodi i onoj ugodnosti i neugodnosti Bog u prisutnosti mojoj tako me često usrećuje i umiruje. On vidi i svaku misao moju, svaki osjećaj moj. On čuje i razgovore moje, je l’ de, samo ako je on zadovoljan, onda se ne trebam obazirati na mišljenje i govore ljudi. Nijesam ostala posvema pošteđena ljudskih jezika, ali me to nimalo uznemirilo nije. Ja sam radosna što i opet trpjeti malo mogu. O, koliko bih morala i imala još da govorim, ali me već sile izdaju. Ne znam je li još uopće nekim redom nizam misli. Ne zamjerite, jer sam zaista već umorna.

15. II. 1925.^[6]

Da Vas izvijestim malo i o kretanju moje bolesti. Znam da Vas i to zanima, prem to nije važno. Još uvijek ležim u krevetu i ne izlazim iz sobe. Temperatura nikako neće da ide dalje, a ja sve uvjerena da to moj termometar ne valja. Uvijek ima smijeha, šale i dobre volje u mene, pa i gospoda liječnici kažu da je teško razabrati kad je Danici gore, a kad bolje. Samo ne volim kad se stavi direktno pitanje: „Što boli?“ Kad istinu ozbiljno traže, tad moram da govorim, ej a onda svašta izađe jer se kompliciraju razne bolesti (ja držim da su zasada u malom stepenu). Najviše bolova (nevidljivih i neprimjetljivih, Bogu hvala) zadaju živci, baš se dobro drže, zlo dobro. Sreća u svemu da ne moram hodati jer me noge ne drže baš često. Jedan od gospode liječnika izrazio se ovako: „Sve mi se čini da se Danica više smije i bolje je raspoložena kad je temperatura viša i kad su bolovi jači.“ I svi govore da ne mogu razumjeti moju dobru volju i veselje uvijek i u svako doba. A zašto da se ne radujem. Teškoću bolesti zapravo i ne osjećam, što mene boli, to nitko ne vidi i nitko ne osjeća. A ja to mogu u tajnosti i radosti srca prikazati dobrome Bogu, da, za spasenje duša. To me raduje, to me neizmjerno raduje, jer inače činio bi mi se moj život posve bez koristi za bližnjega (ili bolje mogla bih, tek mi ne dadu) da radim. Velečasni, kad biste Vi znali kako sam bezbrižna za kretanje i stanje i trajanje bolesti. Sve to Bogu dobrom prepuštam, a ja samo činim sve što mi se određuje. Je li neispravna i kriva ova bezbrižnost moja. Prije oko tri nedjelje pregledali me, opet onako točnije poslije pet mjeseci. Sve što mi rekoše, bilo je: „Bolje nije ništa.“ Više mi nijesu ništa rekli. Dakle, gore također „valjda nije“. Bogu hvala, tako je valjda najbolje. Da se k tome pridružili i nekaki „tuberkukozni čirevi“ u crijevima, kako se to doktorski kaže. Nijesam kući javljala, zašto da se oni uznemiruju. Njima rekoh samo da bolujem i na crijevima. I živci k tome, pa zar me dobri Bog ne voli kad mi tolike kušnje daje. O zaista, ja sam tako vesela, samo mi je žao što ne znam dobrom Bogu uzvraćati i zahvaljivati na tolim darovima milosti. Velečasni, molite se za mene, da uzljubim Isusa jako, jako u ljubavi njegovoj da surađujem do kraja. Ipak je glavno ustrajati. Znate što su mi jednom rekli? „Da ću se ja i onda smijati kad budem umirala.“ O, taj smijeh bio bi najbolji. Ta onaj se najbolje smije, koji se na kraju smije. Ove dane polaže moja seka definitivu, pa je preporučam u molitve. Pismo od oca Vrbaneka^[7]primila sam prije par dana, pa molim da mu se zahvalite. Javit ću se za koji dan, ako Bog da, i njemu. O, kad biste Vi znali koliko nove snage, jakosti i pobude daju pisma takova. Dobar je dragi Bog. On uvijek znade na bilo kaki način poslati savjeta, utjehe u pravo vrijeme. Ne zaboravite izručiti pozdrave svima poznatima.

U molitve se preporuča mnogo zahvalnosti dužna, Danica Širola

Topolšica, 6. III. 1925.

Velečasni Oče!

I nebo i zemlja pjevaše sa mnom jutros pjesmu hvale, radosti i sreće. Kako i ne bi?! Božanski naš Spasitelj nije se obazro na nevjernost moju. Danas na prvi petak smjela sam i ja primiti sv. Pričest. Dobri Isus, on sada dolazi k onima koji ne mogu k njemu. Ali uz radost evo i žalosti. Od podne pa nadalje suze same teku, srce se steže, duša se zgraža. Ne plačem od zadovoljstva, ne, jer vjerujem u neizmjerno milosrđe Božje, već od žalosti što sam uvrijedila vječnu Dobrotu. Grijeh je, grijeh je strašan, a kako ga tek danas spoznah, ne mogu da mi dalje dušu tereti, moram odmah da ga ispovjedim. Ne zamjerite stoga što Vam pišem, ta i na pismo Vaše moram odgovoriti. O, Bože moj, kako mora da sam već okorjela i u opačinama, kad ja grijeh, grijeh taj već dugo nosim i ne vidim i ne znam da sam sagriješila. Tek dobra duša iz Zagreba morala me je opomenuti. Do groba, ah ne samo do groba, već uvijek bit ću zahvalna za pažnju ovu. Nisam ni primijetila, ni ne znam da zaboravljam na Boga, da smo Božji. „Njegovi smo! Ne zaboravite!“ Te riječi neprestano mi zuje u ušima i plačem, plačem, ne mogu a da ne plačem. Zaboraviti na Onoga, koji je za mene toliko učinio, nije li grijeh velik. A ja sam danas i ne misleći na to da još ima na duši mojoj grijeh kaki primila i sv. Pričest. Nije li to još veći grijeh? Eto što sam učinila: Raspravljali jedno poslije ručka kod mene u sobi, dvije gospođe, jedna profesorica, gospođa doktor o pjesmama nekim netom pročitanim. Bilo i šale, pa kaže gospođa doktor: „Ajde za okladu, da bi taku pjesmu i još bolju napisala naša g. Danica.“ Tako može svaki pa može i ona. Nijesu ni slutili da je Danica zaista koji puta pokušala sreću. Napali svi na me.

Hoću da vam bude na veselje, da se i meni rugate malo, samo o čemu da pišem? A bolesni ko bolesni, o čemu bi, pa izabrali temu – tuberkuloza. Smijali se oni kako će Danica, koja voli i vjetar i buru i grmljavinu i u tuberkulozi gledati nešto lijepa i mila, nešto što i opet ona voli. Tako mi izjavili po onome što me poznadu, jer se ja nikada na bolest svoju ne tužim. Bila je želja da gledam na tuberkulozu malo na oči svijeta. I nikla je u šali, zato je sada oplakujem. I ja sam napisala, bilo je iznenađenja, jer je ipak ispala nekakova pjesma. Bilo je to za volju šale, a prvi puta što sam nešto dala drugima čitati. I tati mojemu sam poslala, prvi put je što i njemu nešto dadoh da čita. Nisam mislila da sam time učinila strašno nedjelo, uopće nijesam ništa mislila. Sada tek počela razmišljati o onom što sam napisala, nakon opomene. Gledala sam u tuberkulozu kao u neman što muči rod ljudski. Zar sam kraj toga zaboravila na Boga? Da, kao Juda ja sam ga zatajila ne misleći. Sagriješih, plačem i žalim, kako to da ispravim? Ja hoću, ja hoću da ga ljubim, iako sam pala, mislit ću na Njega. Njegovo je ime ljubav i milosrđe, molit ću ga da me pridigne, hoću da ga ljubim jako, jako, više nego ga drugi vole. Hoću, i svim silama svojim nastojim, a ipak što činim, samo ga vrijeđam. Još nijesam klonula, hoću da Ga ljubim. Velečasni, borim se ovdje za zdravlje tijela, a duša mi propada. Što će mi zdravlje i život, ako dušu izgubim. Što da učinim, da odem iz Topolšice? Moram poslati molbu za produženje dopusta. Sve mislim, zar je to potrebno bilo, bilo bi poželjno da se više brinem za dušu. Ah, ne zamjerite, bio je ovo veliki teret za moju dušu, morala sam Vam reći. A za pismo Vaše, lijepe riječi utjehe i nade, neka Vam dobri Bog plati. Njemu prikazujem i radosti i žalosti, i borbe i suze (kojih je danas na pretek). Sve, sve za spasenje duša i na one nakane za koje vi isto molite. Ako Božja bude volja i budete mogli izvesti osnovu svoju, Bogu hvala! Radujem se mnogo. Za sobu sam govorila. Bit će spremno, samo da javite dolazite li 18. ili 19. poslije podne. O, i župnik i sestre mnogo se raduju. Baš na dan sv. Josipa. I naša kapela je sv. Josipa. Ako pak dođe do zapreke kakove, Bogu hvala. On zna najbolje što je za naše dobro. Kako On odredi, onako je najbolje. Dobar je, ah dobar je Bog! I za Danicu se brine toliko. Vaše riječi mnogo su me umirile, kako sam to ja, ne treba mi mnogo za umirenje, pouzdanje u dobrotu Božju. Uvijek mi znate zadržati radost duše. Žalostim se tek kad upoznam opačine svoje, žalostim se zato što vrijeđam Dobrotu. Molite da se popravim, da ljubim jako, jako Isusa, makar i željom samo, kad su slabosti moje tako velike. Velečasni, ako nađete knjigu koju, zgodnu za mene, molim. Bili mogla dobiti na neko vrijeme život bl. Terezije na francuskom jeziku. Htjela bih se malo vježbati? Htjela bih se malo vježbati u francuskom, pa si želim baš ovu knjigu. Bit će ovdje više kandidata za uskrsnu ispovijed, pa se ja tako radujem.

Ako Bog da – Bogu hvala! Preporuča se mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

Topolšica, 24. III. 1925.

Velečasni Oče!

Za Vaše umirenje i kao hvalu na velikoj dobroti i brizi Vašoj. Hoću ovako nemoćna, da Vam se ukratko javim. Posve iskreno, kako je meni. Bogu hvala, mir je u duši, mir i radost i veselje. Znam, da ste zaposleni mnogo, pa nije od potrebe baš da pred Uskrs dolazite. Ako bude kadgod zgode, Bogu hvala. Ali jedno moram da upoznam, ne smijete računati na noćište u Topolšici, jer ovdje u zadnje vrijeme nemadu soba za posjetioce. Svi koji nam dođu, moraju noćivati u Šoštanju. Ima ova zadnja četiri dana kako malo osjećam bolest svoju, ne trebam barem razmišljati zašto ležim. Radujem se, ta sad i jest pravo doba kad se sjedinjujući male svoje nevidljive bolove s velikim mukama Isusovim na križu može učiniti mnogo za spasenje duša. Velečasni, sad tek jest zapravo dobro. Eto već, ali ne ide termometar još preko 39 stupnjeva. Ako mi bude moguće za koji dan javit ću kako stoje stvari s mojim dopustom. Ali ja se mnogo ne brinem. Ta dobri Bog se brine za mene. Samo me zaokuplja neki čudni strah, ali očajni strah u momentima kad se borim za atom uzduha. Smijem se sama sebi, jer ne znam čega se bojim. O, molite mi milost za onaj zadnji čas borbe. I o. Josipa Vrbaneka pozdravite, i njemu ću se javiti čim uzmognem. Molite se i za moje roditelje, znate, je l’ de, u koju nakanu. Pišete mi neka Vam pomognem, što mogu drugo, nego sve, sve prikazati za blagoslov u radu i spas duša.

Za veliku, veliku dobrotu Vašu, neka Vam plati dobri Bog. Danica Širola

Topolšica, 8. IV. 1925.

Velečasni Oče!

Dobar je Bog, o, kako je neizmjerno dobar. Toliko se radujem veličini milosrđa Božjega, toliko se radujem, da ne znam u radosti kako pismo da započnem. Nakon duge borbe duševne, pobijedila je ipak Ljubav. Gospođa koja stanuje sa mnom u sobi, žena nekog liječnika bila je danas na ispovijedi poslije dugih 18 godina. I još jedna gospođa nakon 7 godina. Koliko skrušenja, koliko ganuća, koliko suza, a tek odluke svete i velike. Pa priprava toliko dana, divan, divan primjer za mene kako treba da se skrušim, kako treba da se kaje. Prije nego je pošla moja gospođa, sjela je pokraj mene na krevet, plakala, plakala , poljubila me nekoliko puta i onda otišla bez riječi. A ja sam je pratila molitvicama. Bila sam uvjerena da će je dragi Isus raskriljenih ruku privinuti na srce svoje. „Isuse dragi dugih 18 godina, je l’ de, i milosrđe Tvoje bit će 18 puta veće.“ Je l’ de, da se je Isus radovao. Kako da zahvalim Isusu za milosrđe toliko? Hvala i Vama i svima onima koji i mole i žrtve doprinose za spasenje duša. Uskrs, dan slavlja, dan pobjede svjetla nad tamom, dobra nad zlim, je l’ de, da će dobri Bog dopustiti uskrsna slavlja u dušama mnogim. Uskrsnut će s Kristom duše mnoge, mnoge. Ta Isus je za nas, za naše duše trpio i umro. Kako je neizmjerno dobar Bog. Ah, kad bih mu mogla reći da ga jako, jako volim, ali da ga želim ljubiti još mnogo, mnogo više, više nego svi na nebu i na zemlji. Ja mu to svaki dan mnogo puta kažem. Molim ga i za mnoge, mnoge duše, a on je dobar, on će se svima smilovati. O, kad jednom k Njemu dođem, onda neću prestati jurišati na milosrđe njegovo. Bit će to velika ofenziva na Milosrđe, koje se ionako lako svlada. Ah, u radosti svojoj zaboravih da moram čestitati Uskrs! Uskrsno slavlje Spasitelja našega neka rodi ljubavi velikom. Ljubiti Boga, ljubiti Njega jako, jako, može li se željeti što ljepše i što bolje? Molim izručite moje želje Uskrsu i vlč. gosp. O. [Josipu] Vrbaneku. Koliko iznenađenja prošli puta kad je došo vlč. g. Vrbanek. Zaista nisam još ni za pismo zahvalila i za svu brigu. Eto opet se dragi Isus sa mnom poigrao. Kroz 14 dana duša na jeziku, a sad opet popustilo. Dobro je, ali nije baš onako „jako dobro“. Čim me malo popusti, mislim da sam zdrava, da se mogu, a to se svaki čas mijenja. Zar mi nije lijepo kad sam ja igračka Isusova. Moguće me u maju povuku kući. Kako odluče, kako odrede, kako bude Božja volja. Ja sam radosno spremna na sve.

U svete molitve preporuča se mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

Topolšica, 14. IV. 1925.

Velečasni Oče!

Savjeta molim. Lako mi je uvijek vršiti odredbe i želje bilo čije, pa od svakoga primam to kao odredbu Božju, ali kad se stavi meni na volju ovaka prilika kao sada, onda ne znam na što da se odlučim. Hoću ono što je Božja volja, ono što je Bogu milije, a ne mogu razabrati toga. Radi se naime o tome ostati u Topolšici ili se vratiti kući. Moji kod kuće podijelili se u dva tabora i čekaju na odluku moju. Na jednoj strani stoji moj dobri tata, osamljen sa željom da se kući vratim, na drugoj braća i svi ostali žele da ostanem u lječilištu. Evo što mi tata piše: „Vjeruj meni, da bih još najvolio da si mi doma. Nešto mi u srcu diktira, da bi se doma bolje oporavila nego tamo. Božidar i Branko su proti tome, jer oni vjeruju u svemogućnost lječilišta, dok ja toga ne vidim i neću vidjeti. Pa i drugi liječnici – liječnici od glasa – s kojima više puta razgovaram o Tebi i Tvojoj bolesti, potvrđuju Ti moje mišljenje. – Još tečajem ovoga mjeseca javit ćeš mi, hoćeš li ostati u lječilištu i kako dugo, da se znam ravnati.“ Ovako moj zabrinuti tata. I još nešto razabirem iz njegova pisma što se on boji jasno da kaže, naime ako mi pozli do umiranja (a to nije nemoguće) boji se da ovdje daleko od kuće ne umrem.

Velečasni, ja ne znam na što da se odlučim. Da bih volila kući, zar je to čudno? Molim savjeta. Nemojte se obazirati na mene. Za mene je svejedno. Glavno da se vrši volja Božja i udovolji koliko je moguće želji drugih. Još jedno pitanje. Hoću li dobiti produženje dopusta ili ne. Ima se i to riješiti ovaj tjedan. Ako ne dobijem, onda ionako moram kući (ili nastupiti u službu). Tata se nada (?) stvar je u Beogradu, a ja se ne brinem baš mnogo. Ta sve je u rukama Božjim, a kad Bog brigu vodi, zar da se čega bojim? Božidar, brat moj, pisao mi pismo dugo, čitavu poslanicu, gdje me moli i uvjerava o potrebi daljnjeg boravka u lječilištu. Na što da se odlučim, što da odgovorim tati? Bit ću zadovoljna iovako ionako, tek ne znam što je bolje, što je volja Božja.

Da ostanem ovdje, proces bolesti polako se razvija. Neko vrijeme bolje onda opet gore, ukupni rezultat dosadanjeg boravka tude (neko pogoršanje) samo na plućima, a da se i ne obazirem na druge bolesti koje stvar zamršuju. Sve u svemu, ipak nijesam mnogo bolesna (samo moj termometar ne valja). Mirovanje i svježi uzduh djeluju dobro. Istina, imam nekih materijalnih poteškoća, ali to ne mora nitko znati. Zašto da se drugi uznemiruju, ja sam mirna i spokojna. Ta dragi Bog brine se za sve, a najviše za svoje sirote. Ovako stoje prilike ako ostanem u Topolšici. Ako se vratim u Zagreb, prilike su opet druge. Držim, da bi se razvoj bolesti brže i odlučnije krenuo ovamo ili onamo. Mirovanje, zrak čisti i svježi otpada. Prilike stanovanja su takove. Drži me i moja neka bojazan za moju okolinu, sekice moje. O kako bi bilo teško nositi grižnju savjesti, da sam kriva moguće njihovoj bolesti. Opet, mogla bih se povući u sobicu moju. I još nešto. Novac što ga trošim samo na sebe mogla bih davati mojoj mamici, koja se ionako mnogo muči. Da se vratim kući, učinila bih veliku radost mome ocu, a žalost i brigu dobroj braći. Evo, takove su prilike, pa što da učinim?

Uskrsne praznike provela sam lijepo. Na sam Uskrs dobila sam svetu Pričest. Zar mi nije Isus predobar. A na Veliki petak, ne znam, velečasni, da pričam, bilo mi je neopisivo lijepo. Onih časova neću nikada zaboraviti. Bila sam osamljena, daleko od sviju, a Isus, ah dobri Isus, bio mi je tako blizu. Isus je dobar, predobar, ali Danici je mnogo, mnogo predobar. Kada će biti Danica zaista posve, posve Isusova? Ja se ipak nadam skoro. Preporučam se u molitve, osobito sada 18. IV.^[8] u jednu nakanu. Ovo je moj dan.

Na velikoj dobroti hvalim mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

Sve, sve, sve Isusu za duše!

Crikvenica, 4. IX. 1925.

Velečasni Oče!

Bura vani bjesni i zviždi, crno je nebo, i more je crno, tamno sa šumom jakim u bijelu se pjenu razbija o litice i kamenje. Bura bjesni, i u meni bura bjesni, bura od bolova tjelesnih, i duševnih, bjesni hoće da me satare. A ja, iako mi na oči suze naviru, stojim držana milošću Božjom i prkosim buri. U duši mojoj vlada mir, nepomućeni mir, nad obzoru njenim sunce sije. Sunce koje nikada ne zalazi, sunce milosti Božje. Radujem se, neizrecivo se radujem što je Bog tako dobar. Primio je moju žrtvu prikazanja, primio je za spasenje duša. Ne štedi me križićima, kad križa neće da stavlja na slaba ramena moja. A dragi su meni darovi svi, dragi su mi mnogo jer mi dolaze iz ruke Onoga koji me najviše voli. Dragi su mi iako mi narav čovječja moja bolom, suzama i teškoćama podnosi. Cvjetići to su mali s oštrim velikim trnovima, što ih u kiticu žrtava slažem za spasenje mnogih duša. Zaista, od onih teških zadnjih dana što sam ih sprovela kod kuće, sve jedna niže se za drugom teškoća i neprilika. U Bosiljevu bilo mi je lijepo, tek zamalo da nijesu pustili dobru Katicu^[9] sa mnom. Ipak je pošla. U Crikvenici još nijesam pravo stupila na kopno, već neprilika. U stan, koji je već dvije godine čekao na mene, nijesam mogla. Nijesu me htjeli uzeti, izvinjavajući se kojekako. Kasnije sam bila razabrala da se boje bolesti moje. Nijesu htjeli na stolac na kojem sam ja sjedila, boje se bolesti moje. Nije bilo druge, nego onako izmučena poslije neprospavane noći da tražim stan. Sirota Katica koliko se morala mučiti sa mnom. I našla sam stan, tek se bojim, da će me izbaciti kad saznadu da sam bolesna, jer se primorci strašno bolesnika boje, napose pak tuberkuloznih. Daljna neprilika za hranu, onda u školi. Primljena sam bila hladno i čudno, posla dali su mi dosta. Imam predavati u višim razredima i to 6 sati fizike i 10 sati matematike. O mnogim još neprilikama školskim imam da govorim. Danas pak na prvi petak primila sam od Božanskog srca toliko meni dragih gorkosti, pa sam tako vesela da se moj plač neprestano smijehom izmjenjuje. Jedina meni ovdje bolje znana osoba, učiteljica starija jedna, na koju se i moj tata obratio, od koje sam ipak neku zaštitu i zaklon očekivala, a ona se povlači, a iz njezinih riječi razabire se bojazan od bolesti. Tako je dobri Bog dopustio da ostanem posve sama u svijetu tuđem i stranom, daleko od sviju onih koji su mi mili i koji se brinu za mene. Sad bih morala pravo osjetiti svu teškoću osamljenosti, ali me to ne plaši, ta Bog je sa mnom, još mogu svaki dan na svetu Pričest i dobra Katica je još ovdje. Ona odlazi za dva dana, i boji se mene ostaviti ovdje u ovim strašnim prilikama, hoće da me kući vodi. Ne znam što da učinim. Prepuštam se posve u Božje ruke, kako goder Bog odredi i hoće, neka čini sa mnom. Ja ga svakog dana nanovo molim nakon svete Pričesti, da me uzme baš kao žrtvu, žrtvu prikazanja za duše mnoge, mnoge. Radujem se, jer znam, da će dobri Bog urediti onako kako je njegova volja sveta, a ja želim samo to da Boga ljubim jako, jako, više od sviju i da vršim volju njegovu svetu. Ah, zaista ja Boga ljubim jako, mnogo, neizmjerno mnogo.

U svete molitve preporuča se Danica Širola

[1] Riječ nečitljiva.

[2] Dr. Vladimir Deželić, stariji.

[3] Glasnik Srca Isusova.

[4] Katica Katarina Dušić, prijateljica Danice Širola, postala je redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. Imala je dva brata svećenika Josipa i Adolfa.

[5] Malo nejasno.

[6] Nastavak prethodnog pisma sljedećeg dana.

[7] P. Josip Vrbanek (4. 10. 1882. u Zorkovcu kod Karlovca, preminuo 12. 6. 1945. u Sarajevu), tadašnji urednik Glasnika Presvetoga Srca Isusova.

[8] Daničin rođendan.

[9] Katarina Dušić, Daničina prijateljica, koja je kasnije postala redovnica Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. Imala je dva brata svećenika: Josipa i Adolfa.