Kako je bl. Ivan Merz kroz borbu ostvario svetost u svome životu

Petra Aščić, 6a razred, OŠ Savski Gaj, Zagreb

„Liturgija ne povezuje samo pojedince jednoga naroda u jednu jedinstvenu cjelinu, već ona uspostavlja niti između svih naroda i čini ih braćom i djecom jednoga Oca na nebu.“ jedna je od mnogih divnih misli Ivana Merza o liturgiji-službeno Bogoslužje Katoličke Crkve. Rođen 16.prosinca 1896. u Banja Luci, Ivan je imao sretno djetinjstvo i mladost bez posebne kršćanske podloge od strane roditelja. Na nagovor roditelja 1914. odlazi u Bečko Novo mjesto na vojnu akademiju. Iako je otac po zanimanju bio časnik Austro-Ugarske monarhije, Ivan za vojničku službu nije imao ni volje ni smisla. Tamo je izdržao tri mjeseca koja su mu koristila da upozna svu moralnu bijedu mnogih ljudi. Početkom 1915. odlazi majci za volju u Beč na studij Prava, ali usput pohađa i predavanja iz književnosti. 8.prosinca 1915. na blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije zavjetuje čistoću do ženidbe i čini važan korak u svom duhovnom životu. U veljači 1916. godine polazi u vojsku te nakon časničkog tečaja biva poslan na talijansku frontu gdje ostaje do konca rata. Gledajući smrti u oči svakodnevno, podlegnut stradanjima svake vrste, Ivanov se nadzorni svijet produbio. Iz njegovog pisma ocu za vrijeme rata vidimo Ivanovu zahvalnost Bogu i samu spoznaju smisla života: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu jer me je rat naučio mnogomu što ne bi inače nikada spoznao. Želim život da opet postanem slobodan i da uradim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.“ .

Po završetku rata Ivan nastavlja studirati u Beču ono što je odavno želio, književnost, romanistiku i germanistiku. Rat je pozitivno djelovao na Ivanovu osobnost te potpuno uvjeren u istinitost vjere njegova se duša sada sve više i više uspinje prema Bogu. U ovom razdoblju Ivan posvećuje svoje vrijeme liturgiji. Nakon što je obavio liturgijske duhovne vježbe, aktivan je član društva „Hrvatska“ koje okuplja hrvatske katoličke studente u Beču pripremajući ih za njihov apostolski rad u domovini. Ivan smatra kako je obraćenje Bogu temelj svega te to potvrđuje izjavom na jednom od sastanaka: „Baza našega života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže.“. Slijedećih dvije godine Ivanovom kulturnom i duhovnom uzdizanju pomaže boravak u Parizu na studiju književnosti gdje je dospio uz pomoć isusovca oca Miroslava Vanina dobivši stipendiju. Bio je član karitativnog društva Sv. Vinka Paulskog te se brinuo za jednu siromašnu obitelj. Često posjećuje kapelu benediktinki u ulici Monsieur, duhovni centar Pariza. Boravivši tamo pisao je svoj dnevnik. Nakon što su doznali da je Ivan posvećen vjeri, roditelji nisu bili zadovoljni time, no on ih je poticao na dublji vjerski život. On je smatrao da je ovaj zemaljski život samo priprema za drugi svijet te da je na nama da se dobro pripremimo. U domovinu se vraća u ljeto 1922. god. Ivan dobiva posao kao profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Kako Ivan raste, u njemu raste sve veća ljubav prema Euharistiji. „Pričest je izvor života!“ rečenica je iz Ivanovog dnevnika koja dokazuje važnost Euharistije. Kod mnogih vjernika izaziva zanimanje, štovanje i odanost prema Crkvi i Papinstvu. Probudio je svijest što znači Papa u crkvi, Papa za kršćanina, Papa za hrvatski narod! Još za vrijeme studija u Beču i Parizu Ivan je pristupio Katoličkom pokretu kojega je započeo krčki biskup Antun Mahnić. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. 1922. biva odabran za predsjednika Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza koji se za godinu dana ujedinio sa orlovskim pokretom u Hrvatski Orlovski savez. Orlovski pokret je imao u cilju odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ivan je tu imao veliku ulogu! Kao ideja vodilja organizacije odabrano je geslo na Ivanov prijedlog: „Žrtva-Euharistija-Apostolat“. Njegova najveća zasluga je ta što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI. te na taj način cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu.

Ivan je od malena često bolovao. Nakon neuspjele operacije čeljusne šupljine dobio je meningitis od kojega je polagano umirao. Svjestan da će umrijeti mlad, na samrti svoj život prikazuje kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Nakon smrti postao je tisućama mladima uzor i ideal kršćanskoga života. Dan prije smrti primio je bolesničko pomazanje. 10 .svibnja 1928. prije podne uz prisustvo oca i svojih najbližih prijatelja Ivan je prešao u vječne radosti Kristova Kraljevstva. Cijeli katolički Zagreb okupio se 13. svibnja na Mirogoju. Na pogrebu je bilo oko 5000 ljudi. Koliki utjecaj je Ivan imao na hrvatsku mladež svjedoči natpis na bijeloj svilenoj vrpci uz vijenac: „HVALA TI ORLE KRISTOV ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K „SUNCU“.“ Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zgrebu još 1958. god. , a od 1986. god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca.