Srce Isusovo

Posveta hrvatske mladeži Srcu Isusovu 1900. god.  

U godini 2000. navršilo se sto godina kako se preko 160. 000 hrvatskih mladića i djevojaka 1900. godine posvetilo Srcu Isusovu. Spomen na tu posvetu ostao je u hrvatskom narodu sve do danas: pjesma “Do nebesa nek se ori” spjevana je bila upravo za tu prigodu i kroz cijelo dvadeseto stoljeće pjevala se kao jedna od najpopularnijih hrvatskih vjerskih pjesama. Kako se organizirala i obavila ova posveta vidjet ćemo iz ovoga prikaza.

Pripremni odbor za posvetu mladeži

Nakon što je Papa Leon XIII. zajedno sa svim biskupima svijeta 1899. god. posvetio svijet Presvetom Srcu Isusovu, u Hrvatskoj  je sljedeće, 1900. godine bila pokrenuta inicijativa da se hrvatska mladež još posebno posveti Srcu Isusovu. Nekoliko zagrebačkih svećenika početkom 1900. ustanovili su poseban odbor za organiziranje posvete. Sa svoga prvog sastanka 24. veljače 1900. uputili su hrvatskoj mladeži javni Poziv za posvetu koji je objavljen i u tisku. Inicijatori ove posvete, osim odaziva Papi Leonu XIII., željeli su da završetak jednog stoljeća i ulazak u novo bude kod hrvatske mladeži označen potvrdom vjere i odanosti Isusu Kristu. Članovi odbora bili su: Dr. Andrija Jagatić kao predsjednik, K. Matica potpredsjednik, Stj. Ćukac tajnik, te odbornici: Dr. J. Lang, N.Kamenar, Dr. K. Bošnjak, Stj. Niemčić, Dr. L. Jambreković, M. Rukavina.

Hrvatski biskupi i zemaljska vlada odobravaju ideju

Odbor je odmah obavijestio hrvatske biskupe o ovoj inicijativi. Sav hrvatski episkopat spremno ju je odobrio, blagoslovio i uzeo pod svoje okrilje te obećao potrebnu pomoć. Pojedini biskupi su i pismeno potvrdili svoje odobrenje. Tako zagrebački nadbiskup dr. Juraj Posilović postavlja na čelo odbora za predsjednika dr. Andriju Jagatića, a cijelom odboru  upućuje pismeno i ove riječi: “Preporučam i rado blagoslivljam prekrasnu namisao da se naša hrvatska mladež ove godine što svečanije posveti Presv. Srcu Isusovu, te se na poseban način pokloni Papi Leonu XIII.” Sarajevski nadbiskup Josip Stadler, veliki promicatelj pobožnosti Srcu Isusovu u Bosni, najtoplije je preporučio svima u svojoj biskupiji da “što revnije porade oko toga slavlja.” Đakovački biskup J.J. Strossmayer napose se založio za ostvarenje ideje i izdao je za cijelu biskupiju prigodnu okružnicu kojom odobrava cijelu inicijativu, te daje sasvim konkretne upute kako se ova inicijativa treba provesti među mladima u đakovačkoj biskupije. I ostali hrvatski biskupi nisu zaostali svojom preporukom i zalaganjem za posvetu.

Visoka Zemaljska vlada kojoj se Odbor obratio s molbom za pokroviteljstvo dala je svoj pristanak i odobrila je sve akcije koje su s tim u svezi bile organizirane po školama.

Popratne akcije uz posvetu: album s potpisima i zlatno srce za Papu,  Petrov novčić i hodočašće u Rim

Nakon “Poziva” koji je u obliku letka bio objavljen u javnosti, Odbor je objavio posebnu brošuru na trideset stranica pod naslovom “Slavlje hrvatske omladine na osvitu novoga stoljeća” u kojoj se detaljnije obrazlaže smisao posvete i način njezina obavljanja. U toj brošuri po prvi puta je objavljena pjesma posvetnica “Do nebesa” koju je spjevao travnički devetnaestogodišnji gimnazijalac Petar Perica. Za tri mjeseca rasparčalo se 50.000 primjeraka ove knjižice po cijeloj Hrvatskoj i Herceg-Bosni.

U brošuri su objašnjene sve ostale akcije koje su pokrenute u svezi posvete, a imale su cilj dati cijelom pothvatu karakter ozbiljnosti, vidljivosti, te potvrde svoga iskrenog pristajanja uz Krista.  Sve su se te akcije sastojale u povezanosti s Papom – Kristovim namjesnikom u Rimu a sastojale su se u ovome: priprema i izrada albuma s potpisima onih koji su pristupili posveti, prikupljanje “duhovnog cvijeća”, tj. molitava i djela pobožnosti za sv. Oca, prikupljanje Petrovog novčića i hodočašće u Rim, te predaja Papi istih darova.

Pozivu za posvetu odazvalo se preko 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka i svi njihovi potpisi prikupljani kroz nekoliko mjeseci bili su sabrani u velikom albumu namijenjenom Svetom Ocu. Izrađeno je potom  “zlatno srce”, figura načinjena od zlata; imalo je lik i veličinu ljudskog srca, a predstavljalo je Srce Isusovo. U to “zlatno srce” stavljen je popis “duhovnog cvijeća”, tj. djela pobožnosti što su ih mladi hrvatski katolici tijekom nekoliko mjeseci prikazivali za Svetoga Oca. Ta su se djela pobožnosti sastojala iz ovoga:

800 postova, 1.200 križnih putova, 1.500 trodnevnica, 2.000 devetnica, 5.000 pohoda crkava, 8.000 zlatnih krunica, 40.000 sakramentalnih sv. pričesti, 60.000 duhovnih sv. pričesti,  90.000 sv. misa,  126.000 Gospinih krunica, 130.000 samozataja, 150.000 litanija, 575.000 drugih raznih molitava. Ukupno: 1,189.500 molitava i dobrih djela.

O toj ideji da se i na ovakav simboličan način potvrdi posveta mladeži i njezina odanost Kristovu namjesniku govori nam knjiga «Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova, Spomenica-Budnica». Spomenica je objavljena u Zagrebu, 1901.g. i u njoj je donesen opširan prikaz s brojnim dokumentima i fotografijama kako se slavlje posvete pripremalo i odvijalo u svim hrvatskim biskupijama. Knjigu je napisao o. Antun Puntigam, D.I. koji je bio i idejni začetnik cijeloga slavlja. Na str. 38 čitamo: “Ali hrvatska omladina ne htjede svetom Ocu pokloniti zlatno srce kakvo mu drago, nego lik Presvetoga Srca Isusova. Srcu Isusovu posvetila je ona na svečan način svoje nevino srce; Srce Isusovo i srce hrvatske omladine postalo je tom posvetom jedno srce. A kao vanjski znamen ove svoje nutarnje posvete prikazala je mlada Hrvatska svoje srce u Srcu Isusovu vidljivome Namjesniku Kristovu.”

Zajedno s gore navedenim akcijama tekla je i akcija prikupljanja  “Petrovog novčića”. To su novčani prilozi koje katolici diljem svijeta prikupljaju za Papu i za potrebe uzdržavanja središnjih ustanova Crkve. U toj akciji mladi Hrvati su prikupili 500 dukata koji su bili predani Svetom Ocu prigodom rimskog hodočašća.

Svečano slavlje posvete Srcu Isusovu u hrvatskim biskupijama

Samo slavlje posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu bilo je obavljeno za svetkovinu Srca Isusova u svim hrvatskim biskupijama; u većini je to bilo za sam blagdan, u petak 22. lipnja 1900., a ponegdje u nedjelju 24. lipnja kada se u mnogim krajevima obavljala vanjska proslava Srca Isusova. O cijelom slavlju Spomenica donosi opširne opise iz raznih mjesta svih hrvatskih biskupija. Posebno je svečano bilo u Zagrebu. Po odredbi nadbiskupa Posilovića posveta mladeži je obavljena u zagrebačkoj katedrali koja je bila potpuno ispunjena mladima. Računa se da ih je bilo oko pet tisuća.

U Spomenici su od 42. do 173. stranice, što je i najveći dio knjige,  navedeni izvještaji i opisi kako se posveta obavljala u Zagrebu i u brojnim drugim mjestima po svim hrvatskim biskupijama.

Otpori liberala posveti

          Zbog objektivnosti prikaza cijele ove akcije posvete mladeži Srcu Isusovu treba spomenuti i činjenicu da je bilo otpora posveti koji su prema uvjerenju samih organizatora samo pridonijeli većem uspjehu. O tome Spomenica donosi posebno poglavlje pod naslovom “Kako je i đavo promicao slavlje”. (str.35-37) Riječ je o dvanaest hrvatskih studenata koji su studirali u Pragu. Zadojeni tamošnjim liberalizmom i nakon što je upućen poziv hrvatskoj mladeži za posvetu, oni su u Hrvatskoj objavili svoj prosvjed u kojem među ostalim stoji: “Protestujemo protiv toga, da se u mladeži potpiruje fanatično obožavanje papine osobe i fanatično oduševljenje za ideju klerikalizma, koja nema ništa zajedničko s našim narodnim životom, s čijom se pomoći u najnovije vrijeme na svim poljima u nas ubija svaki napredniji i slobodniji glas. Želimo da se iz mladeži odgajaju ljudi realni i slobodni, sposobni da uspješno rješavaju životne zadatke.” (str.36)  Naravno da svojim prosvjedom nisu postigli ono što su željeli, a pojedina javna glasila uputila su im oštre kritike. Tako “Vrhbosna” piše: “Da li se naš narod može nadati ikakvu dobru i uspjehu od čeljadi, što se takovimi absurdi i smiešnimi protesti bani i diči pred izobraženim svietom? Od čeljadi bez srca i bez ikakva ideala, od čeljadi, što danas za čašicom viče i gungulu duže, a sutra je za malo deblju platu svačija površna lutka bez i malo ozbiljna i temeljita znanja.” (Vrhbosna, br. 8, 1900) Još oštriju kritiku uputila je ovim liberalnim studentima zadarska Croatia. Nakon što je odbila njihov protest protiv hrvatskog svećenstva, nastavlja: “Pitajmo dvanaest apostola tuđe misli jesu li vas roditelji poslali na nauke i za vas troše da se stavite u supor s njihovim osvjedočenjem ezotičnim doktrinama, i da u narod i njegovu uzdanicu uvađate smutnju ludim novotarijama, za koje ni iskvareni zapad ne bi dao lulu gnjila duhana? Ako nijeste što boljega naučili, nego paljetkovati po smetištu tuđinstva, bolje da se vratite kući i prihvatite motike ili vesla!” (Croatia, Zadar, br. 27, 1900.)

          Posveta je, međutim, ovim prosvjedom liberalnih studenata i javnom kritikom koja im je bila upućena dobila još više na popularnosti. Spomenica navodi činjenicu da je i otac jednog od one “dvanaestorice” dao 20 kruna “za svoga zavedenog sina” kao prilog za izradu zlatnog srca. (str.37)

Hodočašće u Rim i susret s Papom Leonom XIII.

Početkom srpnja 1900. krenulo je u Rim veliko hrvatsko hodočašće prigodom Jubilarne Godine na kojem je sudjelovalo preko 700 hodočasnika od čega je bilo 50 mladića i djevojaka, predstavnika mladeži koja se posvetila Srcu Isusovu. Hodočašće su predvodili hrvatski biskupi. 3. srpnja primio ih je u audijenciju Papa Leon XIII. i to u Sikstinskoj kapeli. Dvojica mladića, gimnazijalac Petar Perica, autor pjesme posvetnice Do nebesa, i Franjo Scholz iz Zagreba, uručili su Svetom Ocu veliki umjetnički Album hrvatske omladine s preko 160.000 potpisa mladih. Tri su djevojke u narodnim nošnjama potom predale Papi veliko zlatno srce s duhovnim cvijećem molitava, žrtava i dobrih djela što su za njega tijekom proteklih mjeseci mladi Bogu prikazivali. Papa je bio vidljivo iznenađen i ganut ovim velikim darom hrvatske mladeži. Predan je potom Svetom Ocu Petrov novčić, tj. 500 dukata, također dar hrvatske mladeži. Zlatno Srce s duhovnim darovima Papa Leon XIII. zadržao je u svojoj sobi, jer mu je toliko bio drag taj poklon kao što je kasnije usmeno i pismeno potvrdio.

Zahvala Pape Leona XIII. za darove hrvatske mladeži

Nakon hodočašća u Rim i pohoda Svetom Ocu, Papa Leon XIII. uputio je vlastoručno pismo nadbiskupu Jurju Posiloviću u kojem zahvaljuje napose za darove što mu ih je hrvatska mladež predala kao znak svoje posvete Presvetom Srcu Isusovu. Nadbiskup Posilović pročitao je ovo Papino pismo javno na otvorenju Prvog hrvatskog katoličkog sastanka u Zagrebu 3. rujna 1900.g. Evo tog Papina pisma u hrvatskom prijevodu:

“Časni brate, pozdrav ti i apostolski blagoslov! Među premnogim radosnim događajima, kojima se dobroti Božjoj svidjelo dušu našu u ovoj svetoj godini tješiti i krijepiti, odlično mjesto zauzimlje po hrvatskoj mladeži doprineseni nam dokaz ljubavi i odanosti. Taj je dokaz nama veoma mio ne samo poradi velikog broja onih koji ga doprinesoše, nego najviše s toga razloga, što su se ovi svečano obvezali, da će pod zastavom Božanskog Srca, “pro aris et focis” za vjeru naime i domovinu ustrajno i odvažno vojevati. Kao znak toga zavjeta prikazano Nam je zlatno srce, što je nama toliko ugodilo, da smo ga do dana današnjega kod Sebe pridržali. Tebi dakle, časni brati, već prema Tvome zvanju, rado povjeravamo, da toj mladeži ponovno izraziš Našu zahvalu i da ju ujedno u naše ime bodriš, neka se nepomično drži odluke svoje, jer će odatle crpsti obilje utjehe i sigurnu nadu budućeg blaženstva, ako bude Srce Kristovo pobožno štovala i revno nasljedovala. U to ime i za zalog očinske naše dobrohotnosti prerado podjeljujemo apostolski blagoslov Tebi i svima, koji album potpisaše.

Dano u Rimu kod sv. Petra, dne 15. kolovoza 1900., a dvadeset i treće Našega Pontifikata. ”                                                         Leo PP. XIII.

Spomen na posvetu: Knjiga-Spomenica i pjesma  “Do nebesa”

Da se spomen na taj veliki događaj Posvete hrvatske mladeži sačuva za povijest objavljena je 1901. godine spomen-knjiga pod naslovom: Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova, Spomenica i Budnica, Zagreb, Tisak i naklada Anutn Scholz, 1901., 236 str. Ova knjiga u kojoj su detaljno iznesene sve akcije koje su pripremale i pratile posvetu, te opširan opis posvete u raznim mjestima svih hrvatskih biskupija, jest dragocjeni dokument o tom jedinstvenom događaju koji se zbio na pragu ovoga stoljeća. No osim ove knjige ostade još jedan spomen na posvetu kroz cijelo dvadeseto stoljeće u svim hrvatskim krajevima: to je pjesma posvetnica “Do nebesa”  Petra Perice, napisana upravo za tu prigodu, a pjevala se svih ovih sto godina i još se uvijek pjeva kao izraz vjernosti i odanosti Kristu cijelog hrvatskog naroda.

1910. – godina obnove Posvete

Za desetu obljetnicu 1910. god. organizirana je obnova posvete. Knjižica Slavlje hrvatske omladine 1910. o. Petra Perice na 64 str., tiskana u 40.000 primjeraka, duhovno je pripremila obnovu, a vodio ju je Središnji odbor pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića. Predsjednik odbora bio je pomoćni zagrebački biskup i generalni vikar dr. Ivan Krapac. Već 10. veljače Odbor je uputio svečani proglas u sve biskupije kojim se pozivlje mladež na obnovu posvete. Glasnik Srca Isusova od broja 3. do 9. te godine donosi opširne prikaze priprema i opise slavlja obnove posvete koja je održana na blagdan Srca Isusova 3. lipnja 1910. Na tisuće i tisuće mladih Hrvata u svim hrvatskim biskupijama ponovno je posvjedočilo svoju vjeru i odanost Isusu Kristu.

U Zagrebu je obnova posvete bila svečano proslavljena kao i prije deset godina. Svečanost obnove posvete započela je u katedrali koja je bila ponovno ispunjena mladima do posljednjeg mjesta. Potom je u velikoj procesiji svih sudionika kroz najljepše dijelove grada odnesena posebna spomen-zastava ovoga slavlja u Svetište Srca Isusova u Palmotićevoj ulici koje je bilo izgrađeno 1902.god. U Svetištu Srca Isusova slavlje obnove posvete bilo je završeno pohranjivanjem ove spomen zastave na trajno čuvanje.

I za ovu  obnovu posvete potvrđene su veze s Kristovim Namjesnikom u Rimu. Središnji Odbor uputio je Papi Piju X. posebno pismo kojim ga izvještava o obnovi posvete i u ime hrvatske mladeži potvrđuje svoju vjernost Isusu Kristu, njegovu Božanskom Srcu i moli Svetoga Oca blagoslov. Na sam dan posvete bio je poslan Papi pozdravni brzojav na što je Papa preko državnog tajnika također telegramom odgovorio i uputio  apostolski blagoslov. Naknadno je stigao i pismeni odgovor što ga je u Papino ime uputio državni tajnik Kardinal Merry de Val. U pismu se prenose papine čestitke, odobravanje pohvale i blagoslov hrvatskoj mladeži koja je sudjelovala u obnovi posvete.

Žestoke reakcije liberala i antiklerikalaca protiv obnove posvete

          Nakon održane proslave i obavljene posvete u svom srpanjskom broju Glasnik Srca Isusova donosi opširan prikaz pokušaja liberala i drugih antiklerikalnih udruženja koji su na svaki način htjeli spriječiti ili barem omesti održavanje obnove posvete. Donosimo kraći prikaz kako se odvijala, za naše današnje vrijeme teško shvatljiva ta prava bitka između organizatora posvete i katoličke mladeži s jedne strane, te liberalnih i antiklerikalnih elemenata s druge strane. (Glasnik Srca Isusova, br. 7,1910. str. 128.)

          Koncem veljače nakon što je ustanovljeni Odbor za obnovu posvete pokrenuo razne pripremne akcije za svečanost,  Visoka hrvatska zemaljska vlada izdala je naredbu br. 4851. kojom se odobrava da za blagdan Srca Isusova 3. lipnja 1910. sva katolička mladež ima praznik te da pod vodstvom svojih vjeroučitelja i odgojitelja mogu sudjelovati na svetoj misi gdje će im biti obrazložen smisao blagdana i same posvete. Drugo, vlada odobrava skupljanje priloga među mladima po školama za pokriće troškova održavanja proslave i obljetnice  posvete Srcu Isusovu.

          Na ovu naredbu vlade reagiraju liberali u novinama “Pokret”. U članku među ostalim stoji: “Naredba dr. Amruša nije drugo nego izravna provokacija svih slobodoumnih  elemenata u Hrvatskoj, a ti elementi znat će je i suzbiti. O tom neka ne sumnja odjelni predstojnik za bogoštovlje sa svilenim zastavama dr. Amruš.”(Pokret, br. 56, 10.3.1910.) Slično su pisale i druge bezvjerske novine.

          Nekoliko dana prije svečanosti,  30. svibnja  tzv. “napredni” đaci dviju srednjih škola počeli su po Zagrebu dijeliti letke koje su izdali njihovi stariji  kolege studenti, a letak je bio pun bezočnih uvreda i kleveta na račun Pape, nadbiskupa i svećenstva, te protiv skupljanja priloga za posvetu. Glasnik Srca Isusova raskrinkava one koji su stajali iza toga i naziva ih neprijateljima Božjim, “socijalistima, pokretašima, framasunima”.

          Sutradan, 31.svibnja objavljen je  drugi letak, ovaj puta od katoličke strane, tiskan u 10.000 primjeraka u kojem se raskrinkavaju “pokretaši”, njihove namjere i način djelovanja

          Dan uoči posvete 2. lipnja “pokretašima” priskočiše u pomoć socijalni demokrati pa izdadoše letak pod naslovom: “Protiv klerikalizma” u kojem među ostalim stoji: “Proslavom Srca Isusova 1900. udaren je u Hrvatskoj vidljiv osnov klerikalne organizacije. Iza te proslave slijedio je katolički kongres, a zatim su se doselili u Zagrebu Jezuiti, stale se nizati klerikalne institutcije… Nu, već godine 1900. bacili su kleriklaci u prvome redu oči na omladinu kao na kvasac, iz kojeg bi se imala roditi mlada klerikalna garda koja bi imala stvoriti klerikalnu inteligenciju…  Što znači izručiti školu na milost i nemilost klerikalcima? Znači zarinuti si nož u živo tijelo, znači podrezati si žile.”

          Protivnici posvete nisu se zadovoljili samo tim letkom. Nekoliko dana prije posvete u “umjetničkom paviljonu” bila je organizirana izložba slika erotskog sadržaja ocijenjena u javnosti kao nemoralna. Glasnik komentira da se radilo o “najvećim besramnostima kakve se valjda ni kod pogana nijesu izlagale.” U tjednu prije slavlja snizili su cijenu ulaznica za mladež misleći da će znatiželjna mladež pohrliti na izložbu. Kako je odaziv bio nikakav, tada su na sam blagdan Srca Isusova objavili da je svoj školskoj mladeži potpuno besplatan ulaz na izložbu. Ali ni time nisu mogli privući katoličku mladež koja se upravo na taj dan spremala obnoviti Posvetu Srcu Isusovu.

          Kao neposredna priprema za proslavu blagdana Srca Isusova i obljetnice posvete u zagrebačkoj dvorani Sokol bilo je organizirano predavanje s dijapozitivima o     Srcu Isusovu. “Neprijatelji Božji i hrvatskog naroda” kako ih naziva Glasnik, odlučili su omesti to predavanje te su organizirali istoga dana sat ranije prosvjednu skupštinu protiv obnove posvete. Grad je bio oblijepljen velikim plakatima kojima se pozivaju građani na njihov skup. Međutim skupina građana ogorčena na njihove provokacije omela je njihov skup koji je morao biti raspušten. U svojoj srdžbi pohrlili su “pokretaši” prema dvorani Sokol da silom spriječe održavanje konferencije o Srcu Isusovu. Tamo su ih u tome spriječili  članovi katoličkog društva Domagoja  koji su stražarili na svim ulaznim vratima. Morala je međutim i policija intervenirati upotrijebivši i fizičku silu da načini red kako bi se skup mogao održati. Međutim nakon predavanja, kad su se posjetitelji počeli razilaziti kućama, među kojima je bilo i mnogo svećenika i uglednih osoba,  dočekali su ih “pokretaši” i dobacivali im razne ponižavajuće povike i uvredljive izraze.  Opisuje dalje Glasnik: “Samo im je sotona mogao metati u usta one besramne izraze. A što su oni većma psovali i ružili svećenstvo i sve što je katoličkom srcu milo i drago, to su oduševljenije vjernici klicali: Živjeli klerikalci! Živjela pobjeda! Živjelo svećenstvo!”

          “Pokretaši” su nastavili dalje pratiti svećenstvo sa svojim uvredljivim povicima dok ih nije pred Kaptolom policija rastjerala. Iste večeri druga skupina “pokretaša” okupila se pred samostanom sestara milosrdnica, koje su posebno bile povezane sa posvetom Srcu Isusovu, pa su stali izvikvati: “Dolje s Crkvom! Dolje sa samostanom!” Susjedi su oštro reagirali pa su bili primorani razići se.           Vrhunac protivljenja bio je na sam dan posvete. Nakon neuspjelog pokušaja od strane nekih slobodarskih ravnatelja da se osujeti velika procesija koja je bila planirana za sam blagdan Srca Isusova, reagirala je odmah i ponovno zemaljska vlada koja je izričito naredila svim školama da sva katolička mladež zajedno sa svojim profesorima i odgojiteljima treba sudjelovati na procesiji.

          Kada nisu uspjeli osujetiti procesiju, skupina protivnika odlučila je da će navaliti na procesiju i oteti i spaliti glavni simbol obnove posvete – veliku zastavu Srca Isusova. A ako im to ne pođe za rukom da će je barem željeznim kvačicama razderati. Međutim na vrijeme s doznalo za ovu pravu đavolsku namjeru pa je izvršenje ovoga čina bilo onemogućeno. Kako posveta, tako i procesija svečano su se bile održale  kako je i bilo programirano.

Stota obljetnica posvete – izazov u 2000. godini!

Prvi članak kojim je o desetoj obljetnici Glasnik Srca Isusova najavio obnovu posvete iz 1900. završava ovim riječima: “Proslavi li se svečano ova prva deseto-godišnjica, onda će se proslaviti jamačno i svaka daljnja, osobito peta, koju će neki mladi još doživjeti, i deseta tj. stota godišnjica prve posvete, godine 2000., koju ćemo, ako Bog da, gledati s neba. Na taj će način drvce, što ga je hrvatska mladež posadila godine 1900., sve iz nova prolistati i cvasti i uroditi plodom života. A pod njegovom će stoljetnom krošnjom hrvatska mladež još uvijek pjevati Srcu Isusovu: Dušom tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj.” (Glasnik Srca Isusova br. 3. 1910., str. 57)

Stota obljetnica posvete 2000. god., koju su organizatori već spomenuli i navijestili o desetoj obljetnici, navršava se 2000. godine. Imajući u vidu brojne pozitivne plodove što ih je posveta ostavila u srcima mladih, nameće se pitanje: da li taj događaj samo komemorirati člancima u tisku, ili bi to mogao biti jedan pastoralni izazov Crkvi da nešto slično organizira za današnji naraštaj hrvatske mladeži na prijelazu ne samo iz jednog stoljeća u drugo, nego iz jednog tisućljeća u drugo. Netko će možda primijetiti: nakon sto godina mentalitet suvremenog čovjeka, napose mladog, i njegovo izražavanje vjere se promijenilo. To je djelomično točno. Ali Srce Isusovo se nije promijenilo! Sjetimo se gesla Velikog jubileja 2000: “Krist jučer, danas, i uvijeke”!

Osim toga kad se analizira sadržaj posvete od prije sto godina, jasno se uočava da je posveta bila u stvari jedna divna ispovijest kršćanske vjere jednog cijelog naraštaja hrvatske katoličke mladeži što su nam ostavili u osvit ovoga našega stoljeća. Bilo je to njihovo  iskreno svjedočanstvo svoje pripadnosti Isusu Kristu, Crkvi i Kristovu Namjesniku, od čega nam je ostao spomen sve do naših dana kroz pjesmu posvetnicu Do nebesa.

Dosadašnje inicijative obilježavanja 100. obljetnice posvete

Mladež euharistijskog Pokreta (MEP) iz Osijek, kao i prošlih godina, dočekala je Novu Godinu 2000. u molitvi i sabranju pred Presvetim sakramentom u osječkom Svetištu Srca Isusova. Doček ove posljednje godine drugog tisućljeća bio je posebno označen sjećanjem na posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu od prije sto godina. Zato su odmah, u prvim minutama dvije tisućite godine pred nazočnim Kristom u euharistiji mladi zajednički izmolili posebnu molitvu sastavljenu u duhu posvete Srcu Isusovu. Na koncu ovog molitvenog novogodišnjeg bdijenja u znak zajedništva s mladim Hrvatima  od prije sto godina koji su tada posvetu obavili, te u znak ljubavi i vjernosti prema Kristu svi su zapjevali pjesmu Do nebesa čija se stota obljetnica navršava također ove godine. Time  se željelo već u prvim minutama 2000. godine započeti obilježavati ovu stotu obljetnicu.

Budući da je posveta mladeži u svome vanjskom izražaju bila usko povezana s Rimom i Papom, kao što smo gore opisali, stoga se spomen na tu posvetu u mjesecu veljači 2000. obilježio i u vječnom gradu Rimu. Dvojica hrvatskih umjetnika kipara, Ernestinovačke kiparske kolonije,  Mate Tijardović i Ivan Forjan, izradili su u slavonskoj hrastovini veliki reljef Srca Isusova i poklonili su ga Domu hrvatskih hodočasnika u Rimu. Ondje je reljef svečano postavljen i blagoslovljen 25. veljače 2000. u spomen stote obljetnice posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu. (Glas Slavonije, 4.III.2000., str. 11)

Mladež Euharistijskog Pokreta (MEP), koja u svojoj duhovnosti njeguje na poseban način štovanje Srca Isusova, na blagdan Srca Isusova ove godine, 30.VI.2000. obavit će posvetu Kristovu Srcu  slijedeći primjer onih mladih Hrvata koji su to isto učinili prije sto godina. Time će najbolje biti obilježena stota obljetnica toga divnog svjedočanstva hrvatske mladeži s početka ovoga stoljeća koje završava. Mladi MEP-a se nadaju da će im se u ovom pridružiti i drugi mladi iz Hrvatske, napose katoličkih udruga.

Premda je za ovu godinu kasno da se nešto organizira na širem planu u smislu obnove posvete, moglo bi se ipak razmišljati da se nešto slično organizira sljedeće, 2001. godine, tj. u prvoj godini novog tisućljeća. Bilo bi lijepo kad bi sadašnji naraštaj mladeži koji je ušao u treće tisućljeće budućim naraštajima ostavio nekakvo slično svjedočanstvo svoje vjere koju je primio od svojih očeva i prenio preko granice dvaju tisućljeća kršćanstva. 

Papa Ivan Pavao II. ohrabruje

Poznato je da su pape ovoga stoljeća, a napose sadašnji Papa Ivan Pavao II., često govorili o vrijednosti pobožnosti Srca Isusova i preporučivali su njegovo štovanje. Posebno je to činio sadašnji Papa Ivan Pavao II. u brojnim prigodama kojemu je napose na srcu da se u Crkvi očuva i dalje usavršuje ova pobožnost. Njegova poruka svijetu o Srcu Isusovu objavljena  11. lipnja 1999. u povodu 100. obljetnice posvete svijeta Srcu Isusovu koju je izvršio Papa Leon XIII., jest samo posljednji u nizu dokumenta u kojem ponovno govori i potvrđuje koliko mu je stalo da se sačuva, promiče i usavršava pobožnost Srcu Isusovu i da se pronalaze novi načini i metode koji će tu pobožnost predstaviti današnjem čovjeku.  U toj poruci Papa Ivan Pavao II. među ostalim kaže:

          “Želim izraziti svoje odobravanje i svoje ohrabrenje svima, koji u Crkvi s bilo kojeg  polazišta nastavljaju njegovati, produbljivati i promicati štovanje Srca Kristova, jezikom i oblicima koji su prikladni našem vremenu, na način da bi ga se moglo prenositi na buduće naraštaje u duhu koji ga je uvijek vodio. I danas se radi na tome da se vjernici potaknu te usmjere  poklonstveni pogled na otajstvo Krista, Bogo-čovjeka, kako bi postali muževi i žene nutarnjeg života, osobe koje osjećaju i žive poziv na novi život, na svetost, na naknadu,  što znači apostolsko sudjelovanje u spasenju svijeta. Osobe koje se pripremaju za novu evangelizaciju, priznajući Srce Kristovo kao srce Crkve, trebaju biti svjesne hitnosti te suvremeni svijet shvati da je kršćanstvo religija ljubavi.” (Glas Koncila, br 29, 18.VII.1990. str.10).