Srce Isusovo

12. siječnja 2021.

POBOŽNOST SRCU ISUSOVU – IMA  LI  BUDUĆNOSTI U SUVREMENOM  SVIJETU?

Priredio: o.Božidar Nagy, DI

Nakon tolikih promjena koje su se zbile posljednjih desetljeća u crkvenom životu, uzrokovane obnovom Drugog vatikanskog sabora, čini se da su neke od tih promjena utjecale i na mnoge tradicionalne izraze pobožnosti. Tako se zamječuje da je npr. pobožnost Srcu Isusovu, napose u zapadnim zemljama, došla u stanovitu krizu. Određeno smanjenje štovanja Srca Isusova može se zamijetiti i u nekim hrvatskim područjima. Najčešći prigovori koji se mogu čuti u odnosu na pobožnost Srcu Isusovu mogu se sažeti u nekoliko točaka. Da li je ta pobožnost koja je hranila vjeru i kršćanski život tolikih vjernika posljednja tri stoljeća osuđena da iščezne iz kršćanske prakse?

I. Poteškoće i prigovori pobožnosti Srcu Isusovu

1. Suvremeni mentalitet sekulariziranog čovjeka teško prihvaća simboliku srca kao vjerskog simbola jer  ostavlja dojam sentimentalnosti i sladunjavosti.

2. Pobožnost Srcu Isusovu izjednačuje se s ostalim pobožnostima, ili se smatra kao da je nešto nadodano povrh ostalih pobožnosti, pa bi prema tome bilo slobodno tu pobožnost prihvatiti ili ne.

3. Ova pobožnost njeguje više sjetila, a ne razum i duh, te nekako pristaje više ženskom svijetu nego naobraženim ljudima.

4. Neki smatraju da pobožnost Srca Isusova promiče “pasivne” kreposti, pokoru, zadovoljštinu, razne oblike molitve koja vodi u kvietizam, dok bi “prava”  pobožnost trebala težiti prema tome da katolička vjera izvojšti pobjedu i u javnom životu zajedno s kršćanskim moralnim načelima.

5. Daljnji prigovor  ističe da se u ovom slučaju izdvaja  jedan fizički organ odvajajući ga na neki način od cjelovitosti Kristove osobe.

6. Drugi upozoravaju da Drugi Vatikanski Sabor nije ništa rekao o Srcu Isusovu niti ga spominje u svojim dokumentima.

7. U nekim zemljama s katoličkom tradicijom štovanje Srca Isusova se veoma smanjilo. U mnogim župama pobožnost prvih petaka više se ne prakticira. To se pokušava opravdati uvjerenjem da bi sve trebalo biti usredotočeno na nedjeljnu euharistiju, na vazmeno otajstvo – pashalni misterij koji treba biti u središtu liturgijskog slavlja i kršćanskog života.

II. Utemeljenost štovanja Srca Isusova

Kako odgovotiti  na sve te prigovore od kojih se neki u prvi mah mogu učiniti i opravdanim. Treba najprije pogledati što o tome kaže crkveno učiteljstvo bez kojega se štovanje Srca Isusova u prijašnjim stoljećima sigurno ne bi tako snažno proširilo po cijelom svijetu. Već letimičan pogled izaziva iznenađenje  nad množinom dokumenata što su ga pape objavili o tome predmetu. Ne ćemo ići daleko u prošlost, nego ćemo se zaustaviti samo na najva`nijim papinskim dokumentima posljednjih stotinu godina koji za predmet imaju štovanje Srca Isusova.

1. Papa LEON XIII. i enciklika “Annum Sacrum” (Sveta Godina)

Započinjemo s papom  Leonom XIII.  koji je objavio encikliku ANNUM SACRUM (Sveta Godina) u kojoj govori o posve}enju ljudskog roda Srcu Isusovu. Enciklika je objavljena 25. V. 1899. kao priprema za tu posvetu. Zanimljiva je povijest enciklike.

            Još za vrijeme Prvog vatikanskog sabora inicijatori posvete prikupili su oko 525 potpisa kancilskih otaca zajedno s tri milijuna potpisa vjernika i  uputili su molbu Svetom Ocu da posveti svijet Srcu Isusovu za Svetu Godinu 1975. Tadašnji Papa Pio IX.  nije prihvatio molbu da on to osobno učini, nego je dao Kongregaciji za bogoštovlje i obrede nalog da sastavi formular posvete. Prepušteno je bilo svakom biskupu da odluči hoće li u svojoj biskupiji tu posvetu preporučiti ili ne a gdje je bila prihvaćena vjernicima je bilo sugerirano da je osobno mole u okviru svoje privatne pobožnosti. Trebalo je još pričekati da i sam papa to učini. Uoči nove jubilarne godine, 11. lipnja 1899. svečanu posvetu ljudskoga roda izvršio je Papa Leon XIII. koju je pripremila njegova netom objavljena enciklika Annum Sacrum, objavljena 25.V.1899. Sam Papa Leon XIII. nazvao je ovu posvetu “najvećim činom svoga pontifikata.” Sama enciklika opširno govori o posveti Srcu Isusovu: ističe se njezino značenje, smisao, opravdanje, te se naglašava  vrijednost ne samo osobne posvete nego i one cijeloga ljudskoga roda. Tekst posvete preuzeo je potom Pio XI. i odredio da se od 1926. u svim crkvama moli na blagdan Krista Kralja.

2. Papa BENEDIKT XV.  proglasio je 1920.g. svetom bl. Margaretu Mariju Alacoque.

U dokumentu njezine kanonizacije Papa govori o njezinu životu, te napose o objavama što joj je Srce Isusovo udijelilo. U istom dokumentu Papa u cijelosti novodi tekst dvanaestog ili tzv. “velikog” obećanja što je Srce Isusovo dalo sv.Margareti u svezi pobožnosti devet prvih petaka. To je inače velika rijetkost za papinske dokumente da se citiraju riječi privatnih objava u ovakvoj vrsti dokumenata, iz čega se zaključuje da je Crkva potpuno prihvatila i priznala vrijednost ove pobožnosti.

3. Papa PIO XI. i enciklika “Miserentissimus Redemptor” (Premilostivi Otkupitelj).    

U ovoj enciklici objavljenoj  1928. Papa Pio XI. definira kult Srca Isusova kao “sintezu cijele kršćanske religije”. Glavna tema enciklike međutim jest “zadovoljština”. U uvodu se najprije govori kako je Isus obećao da će uvijek pomagati svoju Crkvu i  biti joj nazočan. U prvom dijelu govori se o prikladnosti štovanja Srca Isusova. U drugom dijelu govori se o činima štovanja Kristova Srca me|u kojima na prvom mjestu jest posveta (podsjeća se na encikliku Leona XIII. Annum Sacrum). Središnja misao enciklike jest zadovoljština koju traži Božja pravda i ljubav. Istina, dostojnu zadovoljštinu Bogu daje samo Isus, ali se traži ipak i naše sudjelovanje tj. da i mi sa svoje strane dajemo Bogu i Kristovu Srcu zadovoljštinu kao što je Isus preko sv.Margarete to sam tra`io. Na kraju enciklike govori se o prednostima i plodovima zadovoljštine.

4. Papa PIO XII. i enciklika “Haurietis Aquas” (Crpst }ete vodu iz izvora Spasitelja).

Povod za novu encikliku o Srcu Isusovu, koja je objavljena 1956. god., bila je stota obljetnica kako je Papa Pio IX. odgovarajućim molbama i željama vjernika, protegnuo svetkovinu Srca Isusova na cijelu Crkvu. Do tada se blagdan slavio samo u nekim biskupijama. Ova enciklika jest magistralni dokument o štovanju Srca Isusova; radi se o doktrinalnom dokumentu koji kult Srca Isusova utemeljuje i osvjetljava sa svih strana.

Najbiranijim riječima Papa na početku enciklike naglašava kako je štovanje Srca Isusova dar Spasitelja svojoj Crkvi u posljednim stoljećima. Radi se o najuzvišenijem činu kreposti naše vjere koji nas zove da ljubavi Otkupitelja uzvratimo svojom ljubavlju. Pio XII. odgovara na prigovore, predrasude i zablude o ovoj pobožnosti. U nastavku se poziva na Leona XIII., Pia IX. i njihove dokumente o Srcu Isusovu, te potom navodi i sebe koliko puta je o tome predmetu sam govorio  od početka svoga pontifikata.

Prikazuje potom biblijsku utemeljenost štovanja Srca Isusova najprije u Starom, te zatim  u Novom Zavjetu. Navodi i izjave crkvenih otaca o istom predmetu. Tre}i dio enciklike govori o Srcu Isusovu kao simbolu Kristove trostruke ljubavi. četvrti dio razvija teološku refleksiju o intimnom sudjelovanju Kristova srca u afektivnom, ljudskom i božanskom životu Otkupitelja na zemlji i na nebu. I na kraju zaključak: Srce Isusovo jest izvor božanske ljubavi, sinteza je cijelog otkupljenja, u Kristovu Srcu klanjamo se nestvorenoj ljubavi Božanske Riječi i njegovoj ljudskoj ljubavi koju ima prema cijelom svijetu i svakom čovjeku.

5. Papa PAVAO VI. i apostolsko pismo “Investigabiles Divitias Christi” (Neistraživa Kristova bogatstva) objavljeno 1965.

            Ovo pismo Pavao VI. objavio je u povodu dvjestote obljetnice uvođenju blagdana Srca Isusova što ga je odobrio 1765. Papa Klement XIII. Na molbu biskupa iz Poljske i Francuske, te reda sestara od Pohođenja i Družbe Isusove, zatim rimske Nadbratovštine Srca Isusova, Papa Klement XIII. daje dopuštenje da se može slaviti blagdan Srca Isusova prema  želji koju je sam Krist Gospodin izrazio sv.Margareti u objavama. Spomenimo još jedan dokument ovoga Pape u prilog očuvanja i promicanja štovanja Srca Isusova. To je pismo “Diserti Interpretes” upućeno poglavarima redovničkih zajednica koje su povezane sa Srcem Isusovim, bilo da nose njegovo ime bilo da šire tu pobožnost. Kako u prvom tako i u ovome pismu Pavao VI. odlučno ohrabruje da se ne zanemari ova pobožnost, budući da je ona vrijedno sredstvo da se nadvlada sadašnja vjerska kriza i da se ostvaruju smjernice 2.vat.sabora. Spomenimo još i ovu zanimljivost: Pavao VI. izabran je za papu upravo na blagdan Srca Isusova 1963.godine.

6. Papa IVAN PAVAO II. i Srce Isusovo

            Sadašnji Papa dao je puno dokaza koliko je zainteresiran za očuvanje, promicanje i razvijanje štovanja Srca Isusova. Ovdje ćemo nabrojiti najvažnije Papine intervente u vezi Srca Isusova.

            1. Prigodom prvog posjeta Francuskoj 1980.g. papa Ivan Pavao II. posje}uje 1. lipnja Baziliku Srca Isusova na Mont Martru  i izriče krasan govor o Srcu Isusovu u obliku meditacije.

            2. U nedjeljnim podnevnim nagovorima za vrijeme Angelusa komentira svaki zaziv iz Litanija Srca Isusova. To je započeo 1985. i s malim prekidima završio 1989.

            3. Za vrijeme Drugog posjeta Francuskoj posje}uje Paray-le-Monial i ondje  služi sv. Misu u čast Srcu Isusovu za 130 tisuća vjernika. Tom prigodom posjećuje i mjesta ukazanja Srca Isusova, te kapelu tada još blaženog Klaudija Colombiera. U toj kapeli  Papa uručuje posebno pismo generalu isusovačkog reda o. Kolvenbachu u kojem traži i nalaže da se isusovci ponovno i ozbiljno zauzmu za promicanje i širenje štovanja Srca Isusova. Navodeći vrijednost štovanja Srca Isusova u našem vremenu Papa među ostalim piće:

            “Zbog toga motiva živo želim da vi nastavite s ustrajnim djelovanjem u širenju ispravnog štovanja Srca Isusova i da budete uvijek spremni dati efikasnu pomoć mojoj braći u episkopatu da bi se to štovanje posvuda promicalo;  nastojte naći najprikladnija sredstva da bi se ovo štovanje predstavilo i prakticiralo kako bi današnji čovjek sa svojim vlastitim mentalitetom i osjetljivošću mogao otkriti u njemu pravi odgovor na svoja pitanja i svoja očekivanja.  … I tražim da upotrijebite sva moguća sredstva da biste što bolje ispunili poslanje što vam je Krist sam povjerio, tj. širenje štovanja njegova božanska Srca.”

            4. Govor članovima svjetskog kongresa tajnika Apostolata molitve u Rimu. U tom govoru Ivan Pavao II. me|u ostalim je rekao: “Smatram ovo udruženje apostolata molitve dragocjenim blagom srca Papina i Srca Kristova. “

            5. Proglašenje svetim bl. Klaudija Colombier-a 1992.godine. Sv.Klaudije Colomier, kao duhovni vođa sv.Margarete Marije Alacoque  bio je kao svećenik prvi u promicanju štovanja Kristova Srca. U svome govoru na dan njegove kanonizacije Papa Ivan Pavao II. među ostalim je rekao:

“Tri protekla stoljeća dopuštaju nam da izmjerimo važnost poruke povjerene Klaudiju Colombieru. U jednom razdoblju kontrasta izme|u revnosti jednih i ravnodušnosti ili nereligioznosti mnogih, predstavlja se pobožnost usredotočena na Kristovu čovječnost, na njegovu nazočnost, na njegovu milosrdnu ljubav i na njegovo oproštenje. Poziv na zadovoljštinu, naknadu karakterističan za Paray le Monial može biti različito shvaćen, ali u biti radi se o grešnicima koji su svi ljudi i koji su pozvani da se vrate Gospodinu, taknuti njegovom ljubavlju…Ako ima solidarnost u grijehu, ima također solidarnost u spasenju. Svačiji prinos učinjen je za dobro sviju…

            Za današnju evangelizaciju Srce Kristovo treba biti priznato kao srce Crkve. Ono zove na obraćenje i pomirenje, poziva na život po blaženstvima duže čista srca i žedne pravednosti… Ono ostvaruje toplo zajedništvo članova jedinog tijela. Ono, Srce,  dopušta da se prijanja Radosnoj Vijesti i da se prihvate obećanja vječnoga života. To je Ono koje šalje u misije. Srcem uz Srce Isusovo širi ljudsko srce do dimenzije svijeta. Neka kanonizacija Klaudija Colombiera bude za cijelu Crkvu poziv da se živi posveta Srcu Kristovu, posveta koja je dar sebe te da se dopusti da nas ljubav Kristova vodi i kroz nas otvori našoj braći puteve istine i života.”

            6. Srce Isusovo u ostalim dokumentima Ivana Pavla II. U enciklici “Dives in misericordia” (Bogat milosr|em) papa ističe kako  Crkva na poseban način ispovijeda milosrđe Božje i štuje ga obraćajući se Srcu Kristovu. Upravo pristupanje Kristu u misteriju njegova Srca dopušta nam da se zaustavima na toj stvarnosti – u izvjesnom smislu središnjoj i pristupačnijoj na ljudskom planu –  tj. obajvi Božje milosrdne ljubavi koja čini sredi{nji sadržaj mesijanskog poslanja Sina čovječjega.

            U Famliaris consortio (1981.) enciklici posve}enoj obitelji Papa tri puta spominje Srce Isusovo. Preporuča pobožnost i posvetu Srcu Isusovu kao djelotvorno sredstvo velikim poteškoćama koje prijete danas obitelji, toj prvoj stanici ljudskog društva.

            U apostolskoj pobudnici posvećenoj sakramentu sv.ispovjedi “Reconciliatio et paenitentia” (1984.) piše: “Pozivam vas sve da se samnom obratite Srcu Isusovu, riječitom znaku Božjeg milosrđa, koje je naknada za naše grijehe, mir i pomirenje naše.”  

7. Papini govori o Srcu Isusovu. U raznim prigodama Ivan Pavao II. govorio je o Srcu Isusovu. Zapaženi su ovi njegovi govori o toj temi: Govor na poliklinici Gemelli u Rimu 28.VI.1984., prigodom 20. obljetnice ustanovljenja medicinskog fakulteta Katoličkog sveučilišta Srca Isusova u Milanu. Veoma lijepo razmišljanje o simbolici Kristova Srca Papa je izrekao za vrijeme svoga putovanja u Kanadu, u Vancouveru 8.9.1984. Među ostalim je rekao:“Srce Isusa Krista jest snažan i stalan Božji poziv upućen čovječanstvu i svakom ljudskom srcu.” Prigodom obilaska župa koje su posvećene Srcu Isusovu u svojim govorima Papa ističe i preporuča posebno tri oblika štovanja Srca Isusova: pobožnost prvih petaka, posveta obitelji Srcu Isusovu i apostolat molitve.

8. Papa obavlja posvete naroda Srcu Isusovu. Zapažena je njegova posveta naroda Ecuadora izvršena u glavnom gradu Quito-u prigodom Papina pohoda toj zemlji.

U zaključku ovoga prikaza zauzetosti Pape Ivana Pavla II. da se štovanje Srca Isusova očuva, proširi i razvija možemo navesti same Papine riješi iz njegova već spomenutog pisma isusovcima: “Pobožnost Srcu Isusovu odgovara više nego ikad očekivanjima našega vremena, a bitni elementi te pobožnosti pripadaju na stalan način duhovnosti Crkve tijekom njene povijesti.”

III. Teološko-pastoralni pogled na štovanje Srca Isusova

Promatrajući i analizirajući pobožnost Srcu Isusovu s teološko-pastoralnog vida, njezini sastavni dijelovi jesu POSVETA  I ZADOVOLJŠTINA, (reparacija,naknada). Prema izjavi sv. Margarete Marije Alacoque, ali isto tako i crkvenog učiteljstva, ta dva oblika jesu temeljne dimenzije štovanja Kristova Srca. Sv.Margareta shvaćala je i izrazila pobožnost Srcu Isusovu na ovaj način: to je jedan divan  oblik savršenog kršćanskog života, to je ljubav Isusova koja obuhvaća dušu u svim njenim mislima, osjećajima i djelima tako da nismo više mi koji živimo nego je Isus Krist koji živi u nama.

           Iz ovih dvaju temeljnih vidova – posvete i zadovoljštine – slijede vanjski izražaji pobožnosti u kojima se ti stavovi konkretnije očituju: misa i molitve u časoslovu za blagdan Srca Isusova, pobožnost devet prvih petaka, osobna posveta i posveta obitelji, apostolat molitve, pobo`nost svete ure, pobožnosti tijekom mjeseca lipnja, itd.

A. POSVETA

            Prva i temeljna posveta čovjeka kršćanina jest njegovo krštenje, te sv.potvrda koja to posvećenje dovodi do njegove punine. Kroz ta dva sakramenta postajemo već posvećeni, djeca Božja, posvetna milost nas potpuno iznutra preobražava, čini dionicima božanskoga života. Postavlja se sada pitanje što posveta Srcu Isusovu nadodaje ovoj temeljnoj kršćanskoj posveti kroz sakramente. Da li je posveta Srcu Isusovu aktivna ili pasivna? Da li je Bog koji posvećuje ili smo to mi koji se posvećujemo i predajemo Bogu? Da li je to Njegov dar  ili naš dar Njemu? U polazištu posveta je u prvom redu pasivna, to je čisti dar koji kasnije treba prerasti u aktivnu posvetu, tj. u odgoj i život po zapovjedima, po evanđeoskim savjetima. Dakle suradnja čovjeka je tako|er potrebna, dapače nužna.

            Posveta Srcu Isusovu jest jedno posvješćivanje zadatka da se krsna milost razvije i ostvari  do svoje punine u duši krštenika. Dakle posveta Srcu Isusovu povezuje se s izvornom krsnom posvetom, koja se na taj način u izvjesnom smislu reaktivira i usavršava, dovodi do punine.

            U posveti Srcu Isusovu radi se najprije o jednoj  produženoj i srdačnoj kontemplenciji Kristove ljubavi, njegovih osjećaja. Kontemplencija koja prelazi sa slike, simbola srca  na Evan|elje i potom na Euharistiju. Kad o jednoj osobi kažemo da “ima dobro srce” to je daleko više nego kada kažemo “dobar je”;  jer vrijednost njegove dobrote stoji u jezgri njegova bi}a. Tako se o Isusu može reći: On je njegovo srce. Drugi momenat koji sugerira posvetu jest želja da se Isus naslijeduje. Sam je rekao: “Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca… Uzmite jaram moj na sebe i naći ćete pokoj dušama svojim… Jaram je moj sladak i breme je moje lako..” (Mt, 11, 28-30).  Te su  rijeći u izvijesnom smislu temelj posveti. Isus upućuje dvostruki poziv: nasljedovanje njegovih osjećaja i posvećenje njemu, tj. dok daje svoju ljubav nama, za uzvrat traži našu ljubav. U tome kontekstu bilo bi zanimljivo pročitati čin posvete koju je Papa Pio XI. objavlio u enciklici Quas primas (1925.) kojom je ustanovio blagdan Krista Kralja i odredio da se ta posveta moli svake godine za isti blagdan.

B .ZADOVOLJŠTINA, NAKNADA, REPARACIJA

Ideju “zadovoljštine, naknade, reparacije” nije pronašla sv. Margareta. Ona je prisutna u sv. Pismu pod drugim izrazima. S teološke strane zbog jasnoće treba razlikovati razne pojmove i izraze zadovoljštine:

a) Krist je jedini posrednik,također je i jedini nadoknaditelj, jedini koji može dati Ocu slavu i naknadu koja mu dolikuje.

b) Krist sam može biti također onaj kojemu je upravljena naša zadovoljština.

c) Mi, kao članovi Kristova mističnog tijela trebamo se sjediniti s Kristom u davanju zadovoljštine koju Krist daje Ocu.

Stoga zadovoljština može biti: a) teocentrična ili kristocentrična, b) objektivna i subjektivna, c) afektivna, afliktivna i efektivna

            Afektivna se zove kad se zbiva u srcu jer se u srcu i grijeh dogodio. Stoga se treba staviti u potpunu sukladnost sa Srcem Gospodinovim. Afliktivna zadovoljština uključuje u sebi određena isksutva boli (tjelesna pokora, trapljenje itd.) koja si dobrovoljno nanosimo u jednom ili drugom obliku da zadovoljimo za grešne užitke. Efektivna zadovoljština pak uključuje pojedina dobra djela kao protutežu za loša djela (razni čini pobožnosti, prvi petci, sveta ura itd.).

            Ako stvarnost i pojam zadovoljštine prethodi sv. Margareti, treba naglasiti da je s njome ta praksa ušla u trajnu upotrebu i neodjeljiva je od pobožnosti Srcu Isusovu

Iz objava danih sv. Margareti u odnosu na zadovoljštinu proizlaze tri elementa.

a) Ljubav Božja nije uzvrašena, Božja čast je povrijeđena i Bog traži zadovoljštinu. b) Zadovoljština je uvijek kristocentrična,  upućena je Kristu i Njegovu Srcu da bi sam Krist i Njegovo srce bili prikazani Ocu. c) Premda naknada nije glavni element pobožnosti, jer preteže posveta,  ona je ipak konstitutivni element štovanja Srca Isusova.

 Što se tiče zadovoljštine trebamo još  uočiti nekoliko momenata koje smo razdijelili u četiri točke: zadovoljština za vlastite grijehe i grijehe drugih, davanje zadovoljštine Kristu,  zadovoljština Bogu po Srcu Kristovu, tješiti Kristovo Srce. Pogledajmo iz bližega svaku od tih točaka.

1. Zadovoljština za vlastite grijehe i grijehe drugih. Jasno je da Bogu treba dati zadovoljštinu za vlastite grijehe. Za grijehe drugih dajemo Bogu zadovoljštinu upravo zbog solidarnosti, jer svi pripadamo jednoj istoj ljudskoj obitelji, zajednici, gdje smo svi povezani nevidljivim vezama iste čovječnosti.

2. Davanje zadovoljštine Kristu. Postavlja se pitanje kakav smisao ima davati zadovoljštinu Kristu kad je upravo on jedini posrednik koji je trpio za moje grijehe i potpuno zadovoljio Ocu. Na ovu problematiku može se ovako odgovoriti:  – a) Isus je Bog kao i Otac. –  b) grijesi nezahvalnosti i hladnoće diraju ga iz bližega i ranjavaju Njegovo srce;  me|u najteže grijehe ubraja se odbijanje njegova spasenja. – c) Magisterij Crkve kanonizirajući sv. Margaretu u dokumentima je potvrdio vrijednost zadovoljštine koja se daje  ne samo Bogu nego i Kristu. Ideja zadovoljštine na poseban je način obrađena u enciklici Pape Pia XI “Miserentissimus Redemptor”.  d) Isus je sam zahtijevao zadovoljštinu tražeći od sv.Margarete uspostavu svete ure. (U svezi svete ure zanimljivo je spomenuti sljedeće:  kardinal Karol Woytila još  kao krakovski nadbiskup davao je 1975. duhovne  vježbe u Vatikanu Papi Pavlu VI. i članovima vatikanskog dvora. U jednom od svojih razmatranja zaustavio se upravo na temi Isusove agonije u Gecemaniju te je među ostalim istaknuo sljedeće:  Isusov poziv na bdijenje i molitvu kojim je pozvao apostole da se sjedine u njegovoj muci i da mu budu blizu u njegovoj agoniji ostao je neispunjen. Apostoli nisu u tome sudjelovali. Budući da mu apostoli to nisu dali, jer su pozaspali one večeri u Gecemaniju, stoga  se tome Isusovu pozivu trebamo danas mi odazvati i to kao Crkva i kao pojedinci.)  e)  Na problem zadovoljština slavnome Kristu, koji je sada u nebu, koji više ne trpi daje najbolji odgovor  enciklika “Miserentissimus Redemptor” (br. 23) u kojoj Pio XI. ovako stvar obrazlaže: Ako je Krist u Gecemaniju bio do smrti žalostan predvi|ajući muku i smrt, čiji su uzrok grijesi, on je isto isto tako predvidio i buduće grijehe koji su tome bili uzrok. Po istom načelu može se reći da je mogao predvidjeti i sve čine zadovoljštine koje će mu vjerne duše iskazati u tim trenutcima agonije. Stoga naći čini pobožnosti, štovanja i ljubavi Kristu koji trpi u Gecemaniju imaju u svakom slučaju vrijednost, jer ih je Krist također predvidio i već su ga unaprijed utješili.

3. Zadovoljština Bogu po Srcu Kristovu. Postoji tako|er i zadovoljština Bogu Ocu po Srcu Kristovu. Sv. Pavao veli da “nadopunjuje ono što nedostaje Kristovim mukama na korist cijelog Tijela koje je Crkva” (Kol 1,24). Sve se to na najsavršeniji način ostvaruje u sv. Misi. S Kristom se sjedinjujemo u njegovoj žrtvi i zajedno s njime se prikazujemo Ocu. To je ujedno i duboki smisao Apostolata Molitve, svakidašnjeg prikazanja, koje nije samo jedna formula za izgovoriti, nego i jedan program za živjeti.

4. Tješiti Kristovo Srce. često se čuje u pojedinim knjigama kršćanske duhovnosti i molitvenim formulama da trebamo “tješiti Kristovo Srce”. Javlja se međutim odre|ena poteškoća: ako je Krist slavan i ne može više trpjeti, kako ga možemo utješiti u njegovim patnjama?  Nepromjenljivi Bog da li je stvarno ranjiv našim grijesima, i osjetljiv za naše čine utjehe?  Odgovoriti se može pozitivno. Kako se može zamisliti  jedan Bog koji bi bio  sasvim ravnodušan na grijehe ljudi  i na herojske čine svetaca? Koji bi bio jednako zadovoljan,  ako mu se klanja  ili ako se profanira euharistija?  Ovdje sigurno dotičemo jedan misterij. Međutim radije i lakše možemo zamisliti Boga koji trpi i suosjeća s bijedama ljudi nego jednog Boga, haldnog i nepromjenljivog  koji ne bi mogao trpjeti niti biti osjetljiv na naše čine bilo koje vrste. Na koncu sve naše molitve, prošnje, zavjeti,  pretpostavljaju da taj Bog ipak nešto osjeća, da nije netrpan.

U zaključku ovoga dijela dodajmo riječi o aktualnosti zadovoljštine što ih izriče Papa Pio XI. u svojoj encikliki Miserentissimus Redemptor (br. 25): “Koliko je hitna zadovoljština i naknada posebno u ovom našem vremenu, postaje jasno svakome tko pramatra ovaj svijet koji leži pod vlašću zloga.”(1 Iv 5,19)

IV.  Obećanja Srca Isusova

U našim molitvenicima i drugoj duhovnoj literaturi o Srcu Isusovu često nailazimo na popis od dvanaest obećanja što ih je Srce Isusovo dalo sv.Margareti Mariji Alacoque. Međutim ako se pažljivo prouče spisi sv.Margarete jasno se uočava da tih obećanja ima daleko više, dapače ima ih čak oko šezdeset.

Obećanja su međutim sastavni dio objava Srca Isusova danih sv.Margareti. Analizirajući objave, Isusove riječi i obećanja upućenih preko sv.Margarete, razabire se Isusov plan: s objavom u Paray-le-Monialu Krist namjerava obnoviti u ljudima plodove Otkupljenja, ponovno zapaliti ljubav prema Bogu u srcima kršćana, uvjeriti ih da odgovore Božjoj ljubavi. Isus, objavljujući svoje srce, gori od želje da bude upoznat, uzljubljen i čašćen, napose u Euharistiji. Da bi postigao taj cilj obećaje milosti vječnog spasenja i obećaje još i druge milosti. U izvjesnim smislu moglo bi se reći da se radi o novim Duhovima što ih je Isus pripremio za ova stoljeća.

             Postavlja se međutim pitanje kako je došlo do popisa od 12 obećanja. Do danas se ne zna tko i kako ih je na takav način odabrao iz spisa sv.Margarete i ovako poredao i složio. Znade se međutim sa  sigurnošću ovo: 1882.g. neki trgovac,  M. Kemper  iz Daytona (USA),  preveo  je  ovaj   popis  od  12  obećanja na 200  jezika  i besplatno  ih je raširio  po  cijelom svijetu. Nakon što su bila proširena, ova su obećanja izazvala  pravu eksploziju pobožnosti Srcu Isusovu. Danas se međutim čini kao da proizvode suprotni efekt.  čuju se razne kritike  od kojih  izdvajamo samo neke:

1.Izbor obećanja je kaotičan i izgleda da ima samo 12 obećanja, dok ih je u stvarnosti mnogo više. 2.Obećanja su u prvom licu dok ih u spisima sv. Margarete  nalazimo u 3. licu.  3. Sastavljač je čak unio neke korekture u tekst obećanja. 4. Najteža kritika odnosi se na propust spominjanja uvjeta pod kojima  se ostvaruju obećanja kako ih je zapisala sv.Margareta. A ti uvjeti su da  “Srce Isusovo bude upoznato, ljubljeno i čašćeno”  nakon čega onda slijede obećanja. I zbog toga su se kritičari  okomili na sva obećanja nazivajući ih “ magičnim receptima, bonovima sa  sniženom cijenom za duhovnim vrijednostima, smatra se da promiču egoističnu duhovnost, previše su utilitaristička, ispadaju kao reklamni spotovi da bi se zadobile milosti i nebeski darovi, a veliko obećanje u svezi pobožnosti devet prvih petaka čini se ‘kao jeftina ulaznica za raj’”.

Naravno kad se stvari malo bolje analiziraju može se uočiti sva površnost ovih prigovora od kojih niti jedan nije opravdan. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jest: da li ova obećanja stvarno dolaze od Srca Isusova ili su plod duhovnih meditacija jedne pobožne redovnice  iz 17. stolje}a.

Prvi autoritet koji nam odgovara pozitivno da su obećanja autentična jest crkveno učiteljstvo nakon što je pod  mikroskop stavilo sve spise sv. Margarete i pomno ih ispitalo. Zaključili su da obećanja čine dio objave  pobožnosti i poruke, te  da stvarno dolaze od Srca Isusova. Osim toga to su potvrdili i posljednji pape u svojim dokumentima, napose Papa Bendikt XV. koji dvanaesto ili veliko obećanje navodi u dokumnetu proglašenja svetom sv.Margarete M. Alacoque.

S teološke strane treba razlikovati službenu  i privatnu objavu. Uz prvu treba prijanjti i prihvatiti je božanskom vjerom, a drugoj se može dati ljudska vjera. Privatne objave nisu obvezatne za vjerovanje da bismo postigli vječno spasenje. Ako ih Crkva odobrava još ne znači da moramo u njih vjerovati. Slobodni smo ih prihvatiti ili ne; ono što je međutim nužno vjerovati da bi se postiglo vječno spasenje, izraženo je u člancima Vjerovanja. Ako Crkva privatne objave odobrava svakako da ih možemo i trebamo priznati za istinite, ali nam ona ne želi nametnuti i obvezati nas da u njih moramo vjerovati i po njima živjeti da bismo postigli spasenje.

Teolog Karl Rahner govoreći o pobožnosti Srcu Isusovu i obećanjima što ih prenosi sv.Margareta ovako piće:

  “Ova obećanja, gledajući općenito, niti tvrde niti obećaju više nego što je Isus obećao u Evanđelju onima koji bezuvjetno vjeruju ( Mt; 17,20; 21,21  Mc 16,17, Iv 14,12). Novost se ne sastoji  toliko u onome što obećaju, nego u okolnosti u kojoj su ponovljena štovateljima Srca Isusova,  a  navedena su već u Evanđelju. A koje su to okolnosti? Ako jedna privatna objava jest namijenjena cijeloj Crkvi,  onda ona može biti shvaćena kao znak Neba, koji

rasvjetljuje aktualnu situaciju Crkve i nalaže ono što treba hitno činiti

u tom određenom trenutku prema općim načelima vjere. Radi se o jednom imperativu, o jednom pravilu ponašanja koje treba ostvariti hitno.” (Karl Rahner, Pobožnost Srcu Isusovu, Edizioni Paoline 1977., str. 59).

Nakon detaljnijeg proučavanja spisa sv.Margarete proizlazi da onaj popis nama poznatih obećanja treba donekle korigirati. Prije nego  navedemo ispravljeni popis treba imati u vidu sljedeća tri momenta: 1.Ova obećanja jesu samo neka od tolikih obećanja koje sv.Margareta navodi u svojim spisima.  2. U novom popisu navodi se izvor  spisa  sv.Margarete u kojem je obećanje navedeno. 3. Potsjeća se na uvjete koje Isus postavlja da bi dao svoje milosti koje obećaje. Stoga novi popis obećanja prema autentičnim spisima sv. Margarete glasi ovako:

“Isus mi je dao razumjeti, da svima onima koji će odgovoriti njegovim željama, tj. da bude upoznat, ljubljen i čašćen, daje slijedeća obećanja:

1. Dat }e svima potrebne pomoći u njihovu staležu. (Pismo 141)

2. Kroz pobožnost njegovom Srcu udijelit će pomoć obiteljima koje imaju kakve potrebe i ujedinit će razdijeljene obitelji. (Pisma 35 i 131.)

3. Tješit će ih u svim njihovim nevoljama. (Pismo 141)

4. Bit će im sigurno utočište u životu i napose u času smrti. (Pismo 141).

5. Udijelit će obilan blagoslov na sve njihove pothvate. (Pismo 141)

6. Grješnici će naći u njegovom Srcu izvor i ocean milosđa. (Pismo 132)

7. Kroz pobožnost njegovu Srcu privest će prvotnoj revnosti redovničke zajednice i pojedine vjernike.(usp. Pismo 141 i 132)

8. Revne duše uzdići će se u kratkom vremenu do veliko savršenosti. (Pismo 132).

9. Blagoslovit će sva mjesta gdje slika njegova Srca bude izložena. (usp. Pismo 35).

10. Svima koji budu radili oko spasenja duša, dat će milost da taknu i najokorjelija srca. (Pismo 141).

11.  Svi koji budu širili ovu pobožnost, dok budu ustrajali u tom poslu, imat će imena upisana u njegovu Srcu. (usp. Pismo 41, 39, 89).

12. Jednog petka, za vrijeme svete pričesti, On mi je, ako se ne varam, uputio ove riječi: “U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećajem ti, da }e njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času.” (Pismo 86).

Dodatne riječi sv.Margarete u 12. obećanju “ako se ne varam” mogle bi dovesti nekako u sumnju njezine tvrdnje obzirom da tim riječima na neki način pokazuje određenu nesigurnost u svezi same objave, da li je ona točna ili ne. Međutim proučavatelji njezina života tvrde sljedeće. Te riječi je sv.Margareta upotrebljavala i u drugim prigodama, spisima i pismima ali po nalogu svoje poglavarice koja ju je time željela čuvati u poniznosti i ujedno upozoravati da svojim kategoričkim tvrdnjama ne pretiče sud Crkve u vezi autentičnosti objava koje je primila.

V. Zaključak

          U zaključku mogli bismo navesti još nekoliko kraćih izjava samih papa o važnosti i vrijednosti štovanja Presvetog Srca Isusova.

            Leon XIII.: “Pobožnost Srcu Isusovu jest najsigurnija i najkorisnija duhovnost.”

            Pio XI.: “To je sinteza cijeloga kršćanstva.”

            Pio XII.: “štovanje Srca Isusova jest najkompletnija ispovjest kršćanske vjere.”

            Pavao VI.: “Srce Isusovo jest uzvišeni oblik one prave pobožnosti, koja se traži za naše vrijeme.”

            Papa Ivan Pavao II.: “U Presvetom Srcu Isusovu nalazimo sintezu svih otajstava naše vjere.”

            Iz svega rečenoga jasno proizlazi da štovanje Srca Isusova nije jedna pobožnost među ostalima, još manje da je možda osuđena da s vremenom nestane i da bude zamijenjena nekim novim oblicima pobožnosti. Nakon što su crkveno učiteljstvo, i napose posljednji pape,  tako jasno dali do znanja kakvo se blago krije u toj pobožnosti, postaje jasno da ćštovanje Božanske ljubavi pod znakom Kristova Srca imati uvijek trajnu vrijednost. Trebat će, istina, prema želji Ivana Pavla II. izraženoj u pismu isusovcima, pronalaziti nove oblike i načine kako predstaviti današnjem vremenu sadržaj i bit te pobožnosti da bude razumljiva današnjem čovjeku; no Srce Isusovo ostat će i treba nam ostati trajan poticaj i poziv da u njemu prepoznamo i častimo onu beskrajnu i vječnu Božansku ljubav koja nas je stvorila, koja traži naš odgovor i koja nas očekuje na kraju ovozemaljske egzistencije.

S A Ž E T A K

          Nakon  Drugog vatikanskog sabora mnogi tradicionalni oblici kršćanske pobožnosti doći su u krizu. Među njima i pobožnost Srcu Isusovu, napose u zapadnim zemljama. Na brojne prigovore upućene toj pobožnosti suprotstavljaju su izjave papa posljednjega stoljeća koji pokazuju svu vrijednost i teološku utemeljnost štovanja Srca Isusova kao simbola Božje ljubavi. U teološko-pastoralnom prikazu štovanja Kristova Srca analiziraju se dva temeljna vida ove pobožnosti: posveta i zadovoljština. Kritički se osvrće na dvanaest obe}anja Srca Isusova i korigira se njihova formulacija prema izvornim spisima sv.Margarete Marije Alacoque. U zaključku se ističe da pobožnost Srcu Isusovu ima svoju vrijednost i opravdanost, a u njezinu predstavljanju današnjem čovjeku trebat će pronalaziti nove načine i oblike kako je to preporučio Papa Ivan Pavao II. u pismu isusovačkom generalu prigodom posjeta Paray le Monialu.