Biskup MIJO ŠKVORC

Bazilika Srca Isusova – Zagreb

Božić, 25. XII. 1978., polnoćka

Draga braćo i drage sestre u Kristu!

I opet treba početi, kao uvijek na Božić: Čestit svijetu danak svemu!

A to znači, kad se hrvatski kaže čestit, da bude pun blagoslova, da bude pun milosti, da bude pun sjaja!

Prije deset godina, na današnji dan, došli su Frank Borman i njegovi prijatelji Lowell i Anders do mjeseca. Na današnji dan, čovjek je prvi puta obišao mjesec. Išli su gore da izmole molitvu i da nam reknu veliku riječ. Molitva Bormanova je glasila ovako:

„Bože, daj nam da uzmognemo uvidjeti kako je svijet unatoč ljudskim grijesima ispunjen Tvojom ljubavlju. Daj nam vjeru, pouzdanje, dobrotu unatoč tome što smo tolike neznalice i što smo tako slabi. Daj nam spoznaju da mognemo i dalje otvarati srce u molitvi i pokaži nam što svaki od nas može učiniti da što skorije po svijetu zavlada mir.“

Frank Borman je propovjednik svoje Metodističke crkve. I on je, došavši do mjeseca, čovječanstvu na pamet izrekao početak knjige stvaranja: B’rešit bara Elohim…. Na početku stvori Bog nebo i zemlju. I onda je ljude upozorio da se oko jednog nebeskoga tijela koje je stvoreno kako bi čovjeku naznačivalo vremena,  i on sada nalazi, i on ga motri, i on nešto poručuje.

A što je taj dobri čovjek koga je Papa nekoliko tjedana kasnije primio u Vatikanu da se s njime ozbiljno porazgovori o svemiru, što je taj čovjek vidio i doživio sa svojim prijateljima kad je obilazio staroga, žutoga, smrtnoga ćelavca – mjesec. Braćo moja i sestre, dok ga je on gledao, nije on tada proživljavao onu romantiku koju vi, kao mladi, proživljavate na mjesečini. On je tada gledao pod sobom stijene, hridine visoke 7-8 tisuća metara, vidio je pustoš, nije bilo zraka, nema ondje života.

I sam je javio: ovo je najstrašniji prizor što sam ga ikad u životu vidio. Šta se je išlo gore, pitate. Nije on ni znao šta će tamo vidjeti, bio bi taj mjesec, veli on, dobar za opći svjetski zatvor; ja, ali ne mogu ljudi živjeti kad nema zraka.

Prema tome ostaje samo da ga gledamo i da nešto o njemu mislimo. I kad se ovako razočarao, gledajući ga i obilazeći ga, onda mu se u srcu rodila želja što niče u srcu svakog pravog čovjeka: natrag, natrag k našoj zemlji. I kad su okrenuli svoju modul i pošli prema zemlji, onda su ugledali u daljini tu čudnu malu točkicu koja je rasla, rasla pred njihovim očima u svojim čarobnim bojama, zelenkasta, žućkasta, plavičasta, crvenkasta, takva, takva. Ta naša zemlja koja je iz daljine prilazila i dolazila sve bliže pa su se onda malo zamislili i zapitali: zašto se mi to vraćamo, zašto nismo ostali ovdje kraj ovoga staroga našeg noćnog prijatelja mjeseca. Ali onda im je svanulo da je na zemlji život. Kuda idete? Idemo k svojima. Tko su to vaši? Žene naše, djeca naša, prijatelji naši, rodbina naša. Tko su to vaši? O, Frank Borman je mogao reći moja žena i moja dva sina. Lowell je rekao moja žena i četvero moje djece. A Anders, jedini katolik među njima, kaže moja žena i petero moje male djece. Svi oni dolje u ovo vrijeme dok se mi skićemo kroz tu našu čudnu atmosferu, stratosferu sve do mjeseca, mole, mole za nas. I to je najljepše od svega što osjećamo da negdje postoji srce za naše srce. I da ne moramo ostati prokleti, izolirani, bačeni u nedogled. I da nismo od čovječanstva odijeljeni jer nas čeka živa ljubav. I došli su za tri i po dana i spustili su se svojom kapsulom u Tihi ocean, braćo moja i sestre.

I došli su svojim kućama i još na vrijeme došli, dok su jaslice bile u crkvama. A, sad ja njih razumijem zašto su oni pošli k’ovoj našoj zemlji. Oni su znali jako dobro da na toj zemlji dolje ili gore k’ud već idete prema njoj, vrije, da su tu blokovi istočni, zapadni, sjeverni, južni. Da su tu razni narodi među sobom podijeljeni. Da mržnja raste uz granice, da prijetnja raste sa štokovima oružja. Da ljudi gledaju sa sumnjom na svoje sutra. Da ljudi ne znaju šta će biti od njihovih mladih koji se bune i koji baš te godine 1968. napraviše onaj rusvaj po sveučilištima. Tako da Francuzi nisu znali hoće li se vlada srušiti za dva dana ili za petnaest.

Braćo i sestre, kad su oni to sve gledali i mozgali, jedno im je bilo sasvim jasno. Tu na zemlji kakva god ona bila, uz bilo kakve granice, mi pronalazimo čovjeka. Čovjeka sa svim njegovim nutarnjim i vanjskim svojstvima. To znači s njegovom pameću, njegovim srcem, njegovom voljom, njegovim angažmanom, njegovom akcijom. Čovjeka koji bi htio biti čovjek, to znači brat braći. I kad su se zamislili u to da će pronaći takva čovjeka, onda im se srce opet pridiglo i razveselilo.

Činilo se kao da razumiju riječ koju nam je napisao sveti Ivan: Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga sina jedinorođenoga iz srca svoje očinske ljubavi, kako bi mu svi ljudi postali djeca i među sobom sva srca postala bratska. Čini se da je ta misa prevladala i znali su, kada dođemo kući u naše familije, među naše mile i drage, s njima kleknemo pred jaslice, onda ćemo razumjeti da je tu boravak čovječji, a ne na mjesecu.

Nema na mjesecu jaslica, nema ondje Gospe, nema ondje Isusa, tamo je Bog, ali Bog stvoritelj. A ovdje je Bog utjelovljeni, Bog otkupitelj, ovdje je Bog isplata mojega zla, ovdje je Bog milost očinske ljubavi, ovdje je Bog koji je od Oca u duhu ljubavi po Majci Mariji došao kao svjetlo svijeta, kao magnet srdaca, kao čudo obnove. Bog koji sve zove, Bog koji sve može pokrenuti k Ocu u vječnost. I kad su klečali, i kad su se molili, onda su doznavali doista, tu sada svi postaju jedno.

Tu sada više nema ni pred smrću straha, nema, jer je došao netko jači od smrti koji je život. Došao je netko bolji od zlobe koji je dobrota, došao je netko koji može svakomu čovjeku kazati i orijentaciju za pamet, i snagu za volju, i žar za srce, Bog naš, Bog utjelovljeni, Krist gospodin.

I dok su Frank Borman i njegovi prijatelji gledali sa svojima jaslice, znali su, ne idemo kući uzalud, iz naše crkve u crkvu, jer smo mi od svoga doma napravili svoju crkvu, i tamo je naš Bog s nama, jer taj Bog više čovjeka ne napušta. O, kad bi te otac ili mati zaboravili, piše Bog u Svetome pismu, ja te neću zaboraviti, ja te zapisah na dlanove svoje, a to znači uvijek si mi prisutan.

To znači da sam ja ne samo plod njegove ljubavi, nego da sam ja stalni predmet njegove ljubavi. Znači da Bog prema meni ima samo jednu strast koja ga ne napušta, božansku; i srce božanstva koja je osnovica svega u Bogu, a to je ljubav, Theos agape estin – Bog je ljubav.

Braćo moja i sestre, u ovoj noći ne treba mnogo propovjedi, u ovoj noći treba mnogo vjere, u ovoj noći treba mnogo nade; ovo je noć kad se žari srce, ovo je noć kad vi idete kućama u svoju, smijem reći, u svoju tjeskobu, možda, u svoj očaj, možda; ali je On po istoga došao, On donosi odavle posvećenje, da, On, Isus isplaćuje sve naše tjeskobe, sav naš očaj.

I mi ćemo sada, govoreći svoje vjerovanje, podzidati svoj život i reći ćemo: Gospodine, ne moram se penjati do mjeseca, dosta mi je sunce. Šta ću ja gore kad te imam dolje? Što ću ja odlaziti nekud daleko kad si ti došao meni blizu? Ja otvaram danas i noćas svoje srce, a to znači svoj život jer život je srce. I nema mene bez mog srca kao što nema ni mog srca sretnoga bez tebe.

I zato, draga moja braćo i sestre, kada ulaze velike istine naše vjere i ta čudesna ljubav Božjega srca u naš život, da primimo novu svoju definiciju, definiciju Božje djece i definiciju međusobne braće, onda možemo moliti vjerovanje. Nema bez Oca braće. Nema bratstva bez Očinstva nebeskoga. Nema. Jer da moj Bog Otac nije svima Otac, ja ne bih imao nikoga na svijetu kao brata i kao sestru. Nikoga. Bili bismo svi poraženi, strašno poraženi, smrću pokošeni, zbrisani u tmini, zao nestani, zaboravljeni. Ali ovako, srce Očinstva nam govori: niste. Zapisao sam vas u sebe, sve vas. Nosim vas sve u svom srcu. I svi ste vi među sobom braća. Stoga će Pavao moći kazati, zadivljen pred malim Kristom: u Kristu više nema ni Židova, ni Grka, ni Barbara, ni Skita, ni muško, ni žensko, ni slobodnjak, ni rob. Svi su samo jedno u Kristu.

O, Majko Marijo, Ti koja si u ovoj noći rodila to jedinstvo, koja si nas sve izjednačila i stavila na zajednički nazivnik milosti, Ti čudesna Mati koja si otvorila nebo svojim pristankom i dala zemlji smisao opstanka, blagoslovi svu moju braću i ove moje sestre koji danas s pouzdanjem gledaju u svoj život, jer taj njihov život ima temeljnu vječnu vrijednost. Tu vrijednost svakom ovom mladom životu i tu perspektivu njihovim danima i taj veliki zaključni račun za sva njihova djela, pitanja i nade daje im novorođeni Bog.

Budimo onda zahvalni za onu posljednju izreku u molitvi Franka Bormana: „Daj nam spoznaju da mognemo i dalje otvarati srca u molitvi i pokaži nam što svaki od nas može učiniti da što skorije po svem svijetu zavlada mir, mir srca, mir obitelji, mir naroda, mir čovječanstva, mir povijesti.“ Amen.