Biskup MIJO ŠKVORC

Bazilika Srca Isusova – Zagreb

Božić, 25. XII. 1978., misa u 11h

propovijed

Kad biste mogli sada otići u New York, pa na East Riveru, u staklenoj palači Ujedinjenih naroda ući u glasovitu sobu za razmišljanje, baš bi me zanimalo šta biste vi tamo mislili. Kad uđete unutra, vidite jedan kubus kamena u sredini, u sobi polu tama. Tamo dolaze predstavnici svih naroda i država svijeta iz 150 predstavništava naroda koliko su prisutni u OUN i ondje biva razmišljaju, neki se mole, neki misle. Neki ne misle ništa. I kad biste vi tamo stali, držim da bi vam srce reklo što je i meni reklo, ovo je sve lijepo, samo taj kamen je besmislen. Apsolutno besmislen. Nigdje nikog na njemu ne vidiš.

Kad je papa Pavao VI. svete uspomene, bio u Ujedinjenim nacijama, onda je on sam kasnije pripomenuo, divno bi bilo na onaj kamen u sobi za razmišljanje pred svim narodima svijeta postaviti jaslice, da vidite, majku i dijete i šutljivog Josipa. To bi bilo nešto za taj svijet spasonosnog. Pa kad bi ulazile delegacije pojedinih naroda da u toj sobi razmišljaju, imali bi šta razmišljati.

Kad bi stali pred ženu, pred dijete, pred šutljivog čuvara, imali bi šta gledati, imali bi se komu pokloniti, imali bi nekoga moliti, a ovako šute pred onim besmislenim obasjanim kamenom. Draga moja braćo i sestre, ovaj današnji dan jest jedini pravi dan ujedinjenih naroda jer sjedinjuje u srcu maloga Boga sve nacije, sve države svijeta, sva pokoljenja. Na ovaj dan, kad su prekrižena sva neprijateljstva među ljudima, kad je odagnana mržnja, kad se više ne bi smjelo kočiti nikakvo nutarnje dušmansko raspoloženje ili egoizam, na ovaj današnji dan Isus bi htio da se proslavi Otac i da se uzljube braća.

To je smisao ujedinjenih naroda. Najprije bi trebalo Oca proslaviti. Isus je došao njemu na slavu i rekao je, Oče, ja tebe slavim. Slavim te, Gospodaru, Oče, Gospodaru neba i zemlje. Kamo god je Isus došao, od prvog do posljednjeg časa opstanka na ovoj zemlji slavio je Oca. Gdje god je rekao riječ istine, bila je Očeva slava, jer istina je slava Oca nebeskoga.

Kad je kazao riječ za pravdu protiv nepravde, bila je to proslava Oca. Kad je pružio svoju ruku i gestom dobrote ušao u ljudsku dušu, sudbinu i srce, pa podario veliki dar, milost i dobrote, to je bila Očeva proslava. Kad je pronalazio prijatelje koji će moliti dnevno, obraćati svoju savjest nebesima i svoju dušu vječnosti, bila je to slava Očeva.

Kad je iza sebe ostavljao dobročinstva i poput zlatnoga traga velika čudesa, opet se je slavio Otac. Njegov Otac bio je njegova hrana, kako reče, moja hrana je da činim volju Oca koji je na nebesima.  Isus je došao da u njemu prepoznamo Oca: „Tko mene vidi, vidi i Oca“.

Htio je da preko njega dođemo pred Oca i postanemo djeca i njegova braća. Zato će sveti Pavao apostol i reći čudesnu riječ da smo svi mi posinovljeni i pobožanstvenjeni i obaštinjeni u Sinu, u Isusu pred Ocem. I nismo više tuđinci, nismo više daleko nazidani na temelju apostola, svi smo mi primili milost na milost što nam je Ivan apostol u evanđelju poručio.

A onda, draga moja braćo, kad bi ti Ujedinjeni narodi proslavili Oca, nebeskog Oca, onda bi oni shvatili šta su to braća, tko su to braća. I onda bi, a onda bi bila sreća na ovom svijetu, mjesto ove današnje nesreće, mjesto ove naše zabune i dezorijentacije, mjesto ovih neprijateljstva i ratnih revolucionarnih žarišta, onda bi se digao novi svijet. Procvala bi pravda u miru, čovjek bi bio smiren.

Jer nakon one prve poruke Betlehemske noći, slava Bogu na visini, dolazi ona druga potresna i mir ljudima, miljenicima Božjim. Mir. Najprije bi svaki od tih članova u tim delegacijama trebao smiriti sebe. Kako može govoriti o miru za druge, ako je sam u sebi nemir? Kako može drugima darivati milost, ako je nema? Najprije bi se morali smiriti oni i svi mi, svaki u svom srcu. To je prva zemlja nemira. To je prvo naše bojište.

Tu se krše koplja i tu se najstrašnije bitke odigravaju za našu sudbinu. O taj mir čovjekove savjesti, taj mir koji u čovjeku sve sredi, kada više nema podzemlje odlučnu riječ nego nebo, kada čovjek zna boriti se protiv svih onih nakaza pred kojima je bezbožni Nietzsche drhtao govoreći: „Kad gledam, kad se zagledam u dubinu svoje savjesti, o volio bih pobjeći nekud samo da znam kamo, jer tamo vidim sve zvijeri, zvijeri kraj onih mojih ideala što se smrzavaju na ledu sebičnosti.“ Da, nitko od nas nije bez tih zvijeri, pohote raznih vrsta, nagoni što ih i ne imenujemo, neprestano nas progone i danju i noću i prema nama i prema drugima.

Strasti unutra, napasti izvana, sve to čovjeka muči. Dok se to srce naše ne smiri, nemojte mi govoriti da će biti oko nas mira, pa mi smo gejziri, mi smo izvori nemira, mira u obiteljima. Reče mi jedan čovjek u Nürnbergu, u Njemačkoj: „Oče, kad bih ja mogao steći pomirenje i mir u svojoj familiji, kad bi mi se opet htjela vratiti žena, da opet prigrlimo djecu i da opet pronađemo naše prijatelja oko nas, vjerujte mi, bio bi najsretniji čovjek na svijetu.“ O, kad nema toga mira, za nas je život proklet; nemojte kazati, a naći ću si ja nekog drugog, ‘oćeš do nekog časa, a onda opet isto, nemir, nesreća, jad.

Braćo i sestre, ako se onda proširi taj naš pogled i želja za mirom, onda moramo vidjeti baš ove izaslanika i delegate u Ujedinjenim narodima koji bi nam morali garantirati mir na granicama. Ja bih volio da nestane svih granica na svijetu, da nestane svake granice i da svi ljudi budu jedno čovječanstvo kao što jesu pred Bogom, pa da ne moraš uvijek drhtat na carini šta će s tobom biti.

Kako bi to bilo divno kad bi oni bogati rekli siromašnima, braća smo, dijelimo to. Kako bi to bilo krasno kad bi oni moćni mogli kazati siromašnima i slabima, ne bojte se, nema više oružja da vas poništi. Kako bi to bilo krasno, kad bismo mogli svojoj mladeži za sutrašnjicu osigurati i ruha i kruha i mjesta i karijeru. Kad bi se ti mladi mogli odgajati, pridizati za nešto, a ne za ništa. Elise im se vrte kao na avionima, kad ikad u prazno i onda se čudite što će sutra buknut njihovi revolti i što će sutra sve nas starije poubijat; a šta će s nama kad smo im priredili takav svijet.

I zato bi trebalo da se smire narodi, da dođe mir u čovječanstvo. I zato bi trebalo poslušati riječ onoga koji u ime Krista pomiritelja govori bez prestanka, a to je Sveti naš otac Ivan Pavao II. A i za svog predšasnika Ivana Pavla I. i onog čudesnog čovjeka Pavla VI. Dajmo, izmirimo srca, izmirimo narode i prekujmo već jedanput oružje u plugove i dajmo da poteče med i mlijeko ovim svijetom. Ima hrane, ali nema srca. Ima bogatstva, ali nema ljubavi. Ima sredstava, ali nema pravde. To je, braćo moja i sestre, problem, jedini problem, taj nemir u čovjeku, taj grijeh u čovječanstvu, to zlo među ljudima.

Kad budemo sada govorili riječi svoga Vjerovanja, onda bih htio da svi mi dobro podzidamo svoj život i u temelje svoga uvjerenja stavimo svu tu vjeru predanu s neba, jer vjera je poziv Očev po prorocima i Sinu i odaziv nas, djece Božje. Pa da se u tim velikim izrekama našega povjerenja nađe život i taj život ne sada ovdje u crkvi, nego konkretno u našim domovima, stanovima, na našem radnom mjestu, čak i kod naših zabava. Da se taj život digne prosvjetljen, jak, pun Boga, pun milosti, pun nade, pun obećanja, ali i pun naše silne, ljudske, otvorene, dnevne ljubavi i na taj način da spasimo svijet ukoliko se spasiti dade. Amen.