Biskup MIJO ŠKVORC

Bazilika Srca Isusova – Zagreb

Veliki Četvrtak 1979. Misa Večere Gospodnje

propovijed

Draga moja braćo i drage sestre!

Za ovaj Uskrs Sveti Otac nas je obdario s tri velika dara svoga očinskog i bratskog srca. Čitavoj zajednici, katoličkoj zajednici, darovao je još pred Josipovo, prošlog mjeseca, veliko enciklično pismo pod naslovom Redemptor hominis, otkupitelj čovjeka, imate ga u pred prošlom broju Glasa koncila. A sada je za Sveti Četvrtak poslao dvije poruke.

Jednu biskupima, veoma kratku, četiri stranice, a jednu svećenicima, prilično dugu. I ova za svećenike je danas za nas značajna. Jer ona na neki način želi Svetoga Oca približiti svakom svećeniku, svakoga svećenika njemu, a sve svećenike Božjemu narodu.

I Sveti Otac je poželio, kako reče na početku, da bude svećenik sa svećenicima, a biskup samo pred njima. U toj svojoj poruci obradio je više točaka, to ćete sve kasnije moći i sami čitat. Ja bih sada uzeo samo dvije-tri misli koje se nalaze negdje pod kraj toga pisma.

Prije nego što će svećenike preporučiti Majci Mariji i zamoliti sve svećenstvo katoličke zajednice da se posvete majci Božjoj i da budu djeca takve Majke koja ima, kako kaže u enciklici, neizmjerno materinsko srce, Sveti Otac je napisao ovo: Vi znadete, veli on otprilike, braćo moja svećenici, u kakvom se stanju nalazi danas naša Crkva jer ona osjeća manjak svećenstva. Ima krajeva koji su nekoć bili popunjeni, danas tamo svećenika uopće nema. Na koje krajeve je mislio Sveti Otac, to je teško reći; ali meni se čini i na one istočne krajeve Poljske, koji su došli pod Sovjetski savez, i na krajeve Kine, i na krajeve Južne Amerike, i Srednje Latinske Amerike, gdje često puta na 15, 20, 30, 40 tisuća krštenih katolika jedva dolazi jedan svećenik.

To je, kao što vidite, sasvim blizu katastrofe. I onda kaže Papa, što se događa? U nekim mjestima okupe se vjernici u svojim zgradama koje su im još otvorene, dođu unutra i onda čitaju, okupljeni oko oltara, sve ono što oni mogu čitat. Mole sve molitve, a kada dođe trenutak da bi morao svećenik među njima izreći one teretne, teške, veličajne riječi posvete, nastane šutnja. Na oltaru je postavljena štola koju još možda imadu, ali nema usta. Nema čovjeka da u tom trenutku kaže veliku bogodajnu, bogotvornu riječ da Isusa stavi u našu sredinu. I u toj šutnji, kaže Papa, samo se kad ikada čuje pokoji jecaj, a to je samo znak da ova srca nisu zaboravila.

I ono što je rekao na svetu večer svetoga Četvrtka Isus Krist, „to činite meni na spomen“, budi u njima i zahvalnost i žalost. Zahvalni su da je to Bog učinio, a žalosni su što se to više ne opetuje. Što to njima manjka, braćo i sestre? Nešto što Zagrepčanima ne manjka.

U Zagrebu, ovdje u sredini ovoga našeg grada koji opada svojim stanovništvom, možete sasvim mirno brojiti crkve, javne bogomolje pa ćete ih izbrojiti dosta više nego što ima kinodvorana. Prema tomu nitko se u Zagrebu ne može potužiti da ne može doći do crkve. U tim crkvama, ovdje u središtu grada, imade koja stotina svećenika, nitko ne može od nas reći da ne može susresti čovjeka koji izgovara Kristove riječi da stvori sakramenat ljubavi i da nas odriješi od grijeha.

A što se to tamo događa? Što je to iščupano? Čega to nema, braćo moja i sestre? Nema u njihovoj sredini one beskrajne, one djelotvorne, one euharistijske ljubavi koja je počela gorjeti ovim danom. To je ona ljubav koja želi biti s ljubljenim. Kad bi ovdje ispitao srce bilo koje mame ili tate, ili dobrog djeteta ili prijatelja, onda bi mi on kazao sasvim mirno, to je točno, svatko od nas po ljubavi želi biti s ljubljenim.

I kako nam je teško kad se rastajemo, kako teško kad ne možemo dulje vremena živjeti zajedno. Rekla mi je nedavno jedna majka da je to za nju najstrašnija stvar što je muž u tuđini, a djeca daleko na školama. Znam, to je ono čime se kida ljubav.

Naš je Bog htio biti baš takav Bog ljubavi, u našoj sredini s nama, kao najbolji prijatelj. „Ne zovem vas više slugama, nego vas nazvah prijateljima svojim“ jer vi sad sve znate što je potrebno o ljubavi znati. I tu je ljubav Isus ostavio.

„Ovo činite meni na spomeni.“ I svaki puta kada naše svećeničke nedostojne ruke uzmu taj mali kruh, uzmu tu čašu vina, svaki puta kada vadimo iz Kristova srca riječ pretvorbe svaki puta otvaramo nebo i svaki puta blagoslivljamo i na neki način pobožanstvenjujemo zemlju. Svaki puta Bog siđe u našu sredinu i sprijatelji se na posebni način s našim bijednim, malim, drhtavim srcem.

Što je manjkalo i što manjka tim ljudima koji nemaju svećenika da im prizove Isusa. O, braćo moja i sestre, njima manjka srce, hrana srca. Vi znate kako mame znadu reći svojoj djeci: o ti moje malo drago dijete, ja bih ti krv svoju dala. Kolike daju ne samo mlijeko svojoj djeci nego i krv. Kako je potresno čuti i čitati da mame daju svoje oči svojoj djeci, svoje bubrege. Ne, one bi dale sav život i dobri očevi isto tako.

Divno je to kada netko želi nahraniti drugoga jer zna da je gladan, napojit ga jer zna da je žedan i kad mu se sav preda kako bi ga time pridigao u život. Isus je htio da nas nahrani. Njegova hrana je volja Oca Nebeskoga, a po toj volji On je naša hrana. I Isus nas hrani. Osjećate to zar ne? A zašto ste se onda okupili tu oko ovih čudnih ormara, nego da najprije zamolite Boga da vam stvori čisto srce. Kako bi u tom srcu bio moj mali Betlehem i Nazaret i moja Kalvarija.

I kako bi moj Isus bio u meni hrana moje duše, hrana savjesti. Bože moj, koliko puta sam o tom razmišljao da samo Bog može ići do te granice ljubavi. Na to je valjda Isus i mislio kad je govorio, a sveti Ivan to zapisao, da je svoje ljubio, da ih je do kraja ljubio. Da dalje nije mogao ići u ljubavi. Ne, ne. Kad netko uđe u vašu dušu i srce, u vaš život tako da ga vi blagujete, i što reče sveti Augustin ne da vi njega pretvorite u svoju bijedu, nego da on vas pretvori u svoje presveto božansko biće, onda je to čudo ljubavi.

Mi smo danas na tom zahvalni. To manjka onim ljudima koji oko štole okupljeni uz oltare ne mogu čuti riječi pretvorbe, ne mogu vidjeti ruku koja bi im donijela hranu u dušu.

O, ta ljubav Isusova, ljubav ove večere! Znate, što je rekao? Nije rekao uzmite i blagujte, ovo je moje tijelo. Nije samo to rekao, nije samo rekao uzmite i pijte iz čaše, to je novi savez u mojoj krvi, pomirenje se Ocem po meni, posredniku. Nego je rekao Isus dragi da se to njegovo tijelo za nas predaje i da se ta njegova krv za nas prolijeva.

Sutra na veliki petak stajat ćemo pred okrutnošću smrti, sramote i ubojstva Boga. I gledat ćemo kako se tijelo predaje i krv prolijeva. Za koga? O, kad bi naša duša u ovom trenutku znala stati pred tu težinu ljubavi i reći, Isuse, beskrajna ti hvala. To da ja ne umrem, ti se predaješ. To da ja živim, ti umireš. To da ja mogu k Ocu, ti si satrven u smrti.

To je ta tvoja pretvorba, o moj Isuse, u svetoj žrtvi.  Kada sebe daješ prinosom svoga tijela Ocu jedanput za uvijek, a onda to opetuješ na misteriozni, otajstveni način u svakoj našoj svetoj misnoj žrtvi, kako smo slabo u tom poučeni.

Koliko Zagrepčana to uopće zna? Koliko ih to razumije?  Koliko ih to prihvaća? Koliko ih od toga živi?  Eto mi, kršteni, mi poučeni, mi koji bi htjeli biti bliži Isusu i njegovoj besmrtnoj ljubavi,  morali bi smo u ovu večer kazati: Isuse, beskrajna ti hvala što se tako žrtvuješ kao što se nikad nitko, ni za koga, nije žrtvovao.

Mi stojimo i pred tim herojima, ljudima, u nekakvom čudesnom strahopoštovanju. Sjećate se kad nam se govori kako je pater Damjan de Wester sebe dao potpuno i postao gubavac za gubavce velika ljubav. Sjećate se kako je prošle godine preminuli Raoul Follereau, apostol gubavaca, obišao svijet nekoliko puta sa svojom dragom Adlenom i da je dolazio od sirote do sirote, od srca do srca, samo zato kako bi mogao potpuno i savršeno dati bjednijima od sebe ono što on ima više od njih. Čudo. Sjećate se oca Maksimilijana Kolbea koji je svoj život jednostavno izložio neka bude uništen da drugi živi. I zato František Gajovnicek će moći mirno kazati: moja žena, moja djeca i ja sam živimo od smrti ovoga divnog Božjeg čovjeka. Ali to je smrt samo za jednoga, to je žrtva samo za jednog, veličanstvena, ali je obzidana. Ali moj Isus sebe daje, vječno se Ocu prikazuje za svaku dušu, svaku savjest.

To bi morali znati i oni koji ništa ne vjeruju, i za njih se on žrtvuje. To bi morali znati i oni koji ga trajno psuju, i za njih se on žrtvuje. O, moj Isus i njegova žrtva kojom on prikazuje ne samo svojih pet rana i svoju krv, nego svu svoju egzistenciju i svoju ljubav, prema riječima svetoga Pavla, ljubio me je i predao se za me.

Evo, braćo moja, mi ćemo sada moliti tog Isusa. Mi ćemo danas, sutra i preko sutra klečati pred njim. Mi ćemo mu doći blizu i reći ćemo mu: hvala ti što si nam ostavio svećenike, još nam ih daj. I naša bogoslovija polako pada u broju zvanja. Daj nam ih, potrebni su, ne možemo sami, bijeda je i tama i nemoć golema. A ti jedini si svjetlo svijeta, ti jedini si utjeha našeg malog, napaćenog srca.

Kad sad budemo molili ove molitve svi zajedno, neka to bude krik vaše zahvalnosti, moje zahvalnosti, naše zahvalnosti, našem Isusu koji još uvijek želi biti s nama i koji još uvijek želi da mi postanemo na čudesni način On. Amen.