Biskup MIJO ŠKVORC

Bazilika Srca Isusova – Zagreb

Velika Subota 1979. Uskrsno Bdijenje

propovijed

Braćo i sestre u Kristu, kada se približite sretnoj, kako kažu, zemlji Amerike, dođete pred New York, onda ugledate visoki kip Slobode, gdje žena drži visoko baklju koja dan i noć gori. Kada čitate prve izvještaje koje su dali Ujedinjeni narodi na East Reaveru, u tom istom gradu, 1945. pod imenom Deklaracije ljudskih prava i ljudskih sloboda, onda čovjek pomisli da je došlo jedno novo vrijeme, vrijeme Slobode.

Kad su se napokon poslije strašnoga krvarenja zaustavili mlinovi smrti, njih 320, u samoj srednjoj Evropi, pa kad su se otvorila vrata pojedinih logora i počeli ljudi izlazit van na slobodu, mnogi su umrli, baš tada. Užasna je bila ta svijest da su slobodni oni koji su proživljavali kroz više godina pakao i užas u sebi i oko sebe. Ali šta je taj kip Slobode? Šta je ta deklaracija? Šta je to otvaranje ovih užasnih logora smrti prema ovomu što se je zbilo u svetoj noći Uskrsnuća, u ovoj radosnoj noći kada kršćanska vjera počinje svoju himnu Aleluja.

Vi znate, kad se je prvi puta Händelov Aleluja izvodio u Dublinu, a kasnije u Londonu, sve je slušateljstvo ustalo. Svi su osjetili da se je rodio novi svijet, kada se himna jednoga čovjeka pretvara u himnu čitava neba, pa glasovi neba i zemlje započinju izvoditi tu kolosalnu pjesmu. Šta se dogodilo? Za slobodu nas je oslobodio Krist!

U ovoj noći Isus Krist je stao pred čovjeka. I mjesto svih ljudskih ideologija, danas ih kažu ima 13 koje tiraniziraju čovječanstvo, protiv svih tih ljudskih izmišljotina, Isus Krist je donio slobodu ljudske vjere, slobodu ljudske misli, slobodu ljudske orijentacije. Ne morate se više klanjati nikakvom lažnom božanstvu, kad je živi Bog pred nama. Ne morate više govoriti vjerujem u materiju, kad je Bog početak vjerovanja. Ne moramo više, draga moja braćo i sestre, klanjati se niti kulturi, niti umjetnosti, niti čovječanstvu, niti vanjskim nekakvim zakonima. Ne moramo, kad nas je Bog uzeo na svoje srce i iz svog srca donio nam veličanstvenu slobodu. Slobodu od svih utopija svijeta, slobodu od svih domišljaja ljudskih. Ne moram više tražiti ni kod jednog i jedinog čovjeka na ovom svijetu pravo za svoj život, ni za svoju savjest, za svoju dušu i za svoju obitelj, ni za moj narod, ni za čovječanstvo, jer je Bog sam uzeo tu veličanstvenu divnu istinu da oslobađa čovjeka od svih malih, mršavih, uskotračnih misli.

To je prva sloboda. Drugu slobodu koju nam je Krist u ovoj noći donio je sloboda od grijeha. Kako bi bio sretan, govorio je jedan zatočenik u Dachau, kako bi bio sretan u ovom logoru kad bi se sad našao netko da me oslobodi od zla koje me još uvijek tišti u duši.

Jer kada te sudi zemaljski sudac, kada te hvata zemaljski društveni policajac, kada te zatvara u zemaljski popravni dom ili zatvor, onda moraš znati da ti se još ništa time nije dogodilo u duši. To je zadovoljenje vanjske pravde. Ali ti pitaš, a šta je s onom mračnom crtom u mojemu srcu, u mojoj savjesti preko koje sam prestupio kad sam uvrijedio brata čovjeka, svoju ženu, svoga muža, djecu svoju, susjede i prijatelje, mile i drage, one možda koje bih morao najviše ljubiti. Šta se to dogodilo u meni kad sam izvrnuo vrijednosti i počeo se klanjati nevrijednostima. Boga sam stavio na dno i po njem gazim, a sve ono što je protiv Boga izdižem i tome se klanjam. A jedini je Bog kome se moramo klanjati. Upao sam u zlo, upao sam u ropstvo jer je rekla Božja riječ, tko čini grijeh, rob je grijeha.

Jer rekao je Božji sin da on dolazi kako bi raskinuo djela sotonina. I došao je Isus da nas oslobodi od toga ropstva. I ta sloboda, sloboda od te najstrašnije duševne alijenacije, otuđenja čovjeka od čovjeka, čovjeka od Boga, čovjeka od brata, ta alijenacija, to otuđenje napokon je sada uništeno po Kristovu oslobođenju.

Neće li On na ovaj divni uskrsni dan stati pred svoje učenike i neće li on njima kazati riječ od koje se još uvijek žare naše duše, jer zvoni duboko u našim životima: Ne bojte se, mir vama. Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se. To je sloboda. Kojima zadržite, bit će im zadržani. To je i nadalje ropstvo.

Treba dakle u svom srcu poželjeti da me oslobodi Bog, da slobodnim čistim očima vidim Boga kao što veli jedno blaženstvo, da slobodan od svega nanosa materijalizma počinjem ljubit kraljevstvo Božje veli drugo blaženstvo, da slobodan od svega robovanja strastima iznutra i napastima izvana služim čestitost i poštenju veli mi savjest. Od te mučnine nutarnjeg ropstva oslobađa me u ovoj svetoj noći uskrsnuća moj Isus, njegova svetost, njegova sila.

I treće, moj Isus me oslobađa i od one najstrašnije prirodne granice, tjeskobne i strašne, od smrti same. Jer u ovaj dan on je pokazao da ima netko tko zapovijeda zakonima, tko zapovijeda energetikom svijeta. Nije samo podložio sebi svih šest vrsta svemirske energije, jer je on sada slobodan od kozmosa i vlada kozmosom.

Naš Krist, Bogo-čovjek, nije Isus Krist u ovoj noći samo pokazao da mu ništa ne smeta, niti zid groba kad izlazi na život i u danu se ukazuje gdje god hoće i kome hoće, kad god hoće, kako hoće. I došao je s svojim učenicima dok su se dobro zatvorili, ali on kao zraka svjetla upao unutra pred njih. I on je opovrgao njihove misli da su se dobro zatvorili. Bogu se živome, Isusu živome, više ne zatvara ljudska sudbina.

Braćo moje i sestre, kad je Isus Krist na ovaj način pokazao da je pobijedio najstrašnijeg čovjekova neprijatelja, najužasnijega koji zbog grijeha vlada nad  čovječanstvom, nad kojim se istočilo najviše suza, pred kojim je najviše drhtao čovjek u svojim dubinama. Kad je Isus Krist pokazao da je pobijedio i samu smrt, to znači da više ne gospodari ni njegovim tijelom ni njegovim duhom, da je ta smrt sada morala pustiti svoj plijen, da je On u preobraženom novom tijelu postao novina života, predvodnik novosti čovječanstva, uspostavio novi eon, novu eru i zato mi imamo danas tu riječ, nova era, od novosti Kristova srca, od novosti Kristova života, od novosti Kristove slobode.

Kakva je to utjeha za nas! O, mi ćemo još i nadalje malo plakati u ovoj dolini suza, to je jasno, ali mi danas ulazimo u vjeru, u nadu i ta vjera i nada kroz ljubav vodi nas u apsolutnu budućnost koja postaje apsolutna besmrtnost, a to znači apsolutna vječna novost. I tu mi hvatamo našeg Krista kao predvodnika i govorimo hvala ti, ti si sada prodro iz groba prvi i mi znamo da više grob nije posljednja riječ. Posljednja riječ kraj smrti je život, posljednja riječ kraj suza je radost, posljednja riječ kraj ovog života je vječni život.

Evo vidite, to je poruka koju nam u biti daje ovaj današnji, sutrašnji, prekrasni dan na koje ga je čovječanstvo, nažalost, zaboravilo i više misli na kip Slobode pred Newyorkom i na deklaraciju Slobode ujedinjenih naroda i na izlazak onih sretnika sumornih i jadnih iz raznih logora. Trebalo bi postaviti taj veličajni spomenik Slobode, Krista osloboditelja i tu deklaraciju koju je on donio svojim velikim bogo-navještajem s neba ovoj našoj jadnoj maloj zemlji i te divne veličanstvene poruke koje su nam otključale logore smrti da možemo izaći na novost života. Mi ćemo sada u to ime, s tom vjerom, stojeći pred našim Spasiteljem, najprije blagosloviti vodu krštenja. To je znak da nam je Isus dao na neki način sebe i dalje, taj čudesni randevu ljubavi s njime gdje mi možemo po sakramentima uvijek dolaziti k njemu, uvijek s njime životno, egzistencijalno sređivati svoje račune i uvijek s njime ići vedriji, puniji snage, puniji otvorenost i iskrenosti i prema nebu i prema braći ljudima.

Draga braćo i sestre, smjerno zamolimo gospodina Boga našega da blagoslovi ovaj stvor vode, da se njome poškropimo u spomen svoga krštenja, a Bog neka nas obnovi da ostanemo vjerni duhu što ga primismo. Amen.