S. Dobroslava Mlakić, SCJ
VLADIMIR NAZOR
I SESTRE PRESVETOG SRCA ISUSOVA
Uvod
Hrvatski književnik Vladimir Nazor (1876. –1949.) nije se bavio samo književnim stvaralaštvom, već je bio zauzet i na područjima društvenoga života. U ovom prilogu osobito želimo istaknuti njegovu suradnju sa sestrama Presvetog Srca Isusova u odgojno-obrazovnom radu u socijalnim ustanovama.1 Nazor je, naime, dugo službovao u Istri i predavao na preparandiji u Kastvu te upoznao sestre Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Nakon što je 1920. postao ravnateljem Ladislavova dječjeg doma u Crikvenici, u nekadašnjem samostanskom zdanju otaca pavlina, i moguće da ga je to poznanstvo potaknulo da pozove sestre i povjeri im brigu za odgoj i obrazovanju djece u Domu. Bilo je to upravo u vrijeme kad su se sestre Presvetog Srca Isusova našle u teškim povijesnim prilikama zbog društvenih i političkih zbivanja u Rijeci.
Suradnja između Vladimira Nazora i sestara Presvetog Srca Isusova otpočela je, dakle, 1920. u Crikvenici i nastavljena je 1931. u Zagrebu, a trajala je do njegova iznenadnog umirovljenja 1936. godine. Međutim, prijateljski međusobni odnosi nastavljeni su i nakon njihova zajedničkog rada i suradnje, gotovo do kraja Nazorova života. Ovaj se tekst temelji na usmenim i pisanim svjedočanstvima sestara.
Suradnja Nazora i sestara u Crikvenici
Svekolikoj javnosti malo je poznato da je književnik Vladimir Nazor bio veliki podupiratelj, dobročinitelj i prijatelj hrvatskih sestara Presvetog Srca Isusova na njihovu izbjegličkom putu i borbi za opstanak, nakon što su 1920. godine morale napustiti Rijeku.
Družba sestara Presvetog Srca Isusova autohtona je hrvatska redovnička zajednica koju je 6. srpnja 1899. u Rijeci osnovala službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.–1922.) pod vodstvom kapucina o. Arkanđela iz Camerina (1821.–1900.). Zadaća Družbe je općeljudski i vjerski odgoj i obrazovanje djece i mladeži, osobito siromašnih.
Marija Kozulić rođena je 20. rujna 1852. u Rijeci, a potječe iz bogate brodovlasničke kršćanske obitelji s otoka Lošinja. Ona je i graditeljica karitativno-socijalnih ustanova za siromašnu djecu i mladež. Sav je svoj život posvetila siromašnima i najpotrebitijima. Umrla je na glasu svetosti 29. rujna 1922. u Rijeci i vodi se postupak za njeno proglašenje blaženom.
Naime, tek započet uspon i djelovanje mlade Družbe usporio je Prvi svjetski rat , a potom su nakon D’ Annuncijeve okupacije Rijeke godine 1919. sestre Hrvatice morale napustiti Rijeku i prebjeći (20. V. 1920.) u Crikvenicu, na područje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i na otok Krk. A Rijeka je Rimskim sporazumom 1924. godine i stvarno pripojena Italiji. Kasnije sestrama nije bilo moguće vratiti se u Rijeku zbog društveno-političkih ali i crkvenih prilika s talijanske strane. U takvim okolnostima i borbi za opstanak, kada su sestre itekako trpjele u izbjeglištvu, u nesigurnosti, neimaštini i siromaštvu, najveću su im pomoć pružili književnik Vladimir Nazor i crikvenički župnik mons. Antun Rigoni (1914. – 1941.).
Godine 1897. bivši pavlinski samostan u Crikvenici preuređen je za potrebe dječjeg oporavilišta koje je osnovala supruga nadvojvode Josipa, Clotilda, prozvavši ga „Ladislavov dječji dom“, po imenu svoga nesretno poginulog sina. U Domu je u početcima bilo više djece iz Mađarske nego iz Hrvatske, a o njima su se skrbile i časne sestre Mađarice.
Nakon Prvoga svjetskoga rata, 31. ožujka 1920., Vladimir Nazor imenovan je ravnateljem Ladislavova dječjeg doma i tu službu obnašat će od 1920. do 1926. i od 1928. do 1931. godine.
U dogovoru s crikveničkim župnikom Rigonijem, Nazor je tražio, primio i zaposlio sestre Presvetoga Srca Isusova kao odgojiteljice djece u dječjem domu. Župnik Rigoni će reći da je on časne sestre: „… uzeo pod zaštitu prigodom njihova odlaska iz Rijeke, te ih zaklonio u Ladislavov dječji dom uz savjetovanje s g. Vladimirom Nazorom“, dok Žeželj to prikazuje ovako: „Iz Zavodskih spisa 1920. vidi se da je 5. VII. doista otpustio učiteljicu Mariju Sabljak, ‘ zbog nemara i lošeg primjera’, (ipak joj je zahvalio na radu), a nastupila je nova učiteljica Darinka Leder…“ Nazor nije prihvatio druge sestre „nego je tražio i dobio 18. V. od glavarice samostana Presv. Srca Isusova na Rijeci pet opatica – kuharicu, bolničarku, dvije poslušnice, nadglednicu za djecu.“ Dakle, pet izbjeglih sestara iz Rijeke našlo je utočište u domu u Crikvenici, a ostale su otišle u Risiku, na otok Krk. Poglavarica je u to vrijeme u Rijeci bila s. Terezija Kozulić, a utemeljiteljica Družbe Majka Marija Krucifiksa Kozulić, koja je i sama bila prognana iz Rijeke na otok Krk (od 11. srpnja 1916. do kraja 1919.), tek što se bolesna vratila u Rijeku.
Prije dolaska u Crikvenicu Nazor je službovao u prosvjeti po Istri, a potom na preparandiji u Kastvu i dobro je bio upoznat s riječkim prilikama pa je moguće da je i to pridonijelo da za suradnice u Domu pozove sestre Presvetoga Srca Isusova. Dom je našao u zapuštenom stanju, ali je sa sestrama, koje je veoma cijenio, svojim neumornim radom ubrzo sve doveo u red. Uveo je kućni red za djecu u domu u kojem je našla mjesto jutarnja i večernja molitva. Od svih svojih zaposlenika tražio je savjesnost u obavljanju dužnosti. U Domu je uz sestre sveukupno bilo 16 namještenika zajedno s Nazorovom sestrom Irmom, koja će imati vrlo blizak odnos sa sestrama.
I tek što su sestre otpočele mirno raditi u Domu u Crikvenici, a živjele su u neizvjesnosti u odnosu na svoju središnjicu u Rijeci, „nastale su za njih nepredvidive poteškoće i borba za opstanak“. Naime, od kraljevskoga povjerenika za socijalnu skrb dr. Stjepana Markulina stigla je 18. studenoga 1920. odredba da ih se zamijeni s časnim sestrama milosrdnicama iz Zagreba. U neizvjesnoj situaciji u kojoj su se našle, sestre Presvetoga Srca Isusova zastupat će Nazor i Rigoni – Nazor pred državnim vlastima, a Rigoni kod Senjsko-modruškog ordinarijata. Nazor se nije se slagao s odlukom da u Dom dođu sestre milosrdnice, već je svakako želio da ostanu sestre Presvetoga Srca Isusova. Rigoni je pisao biskupu u Senj: „Nazor je spasio sestre od rasula nakon njihova odlaska iz Rijeke primivši ih u Dječji dom.“ Međutim, 14. prosinca te godine sestre su ipak morale otići u Zagreb. Bilo je naime, pokušaja da ih se pripoji sestrama milosrdnicama, ali one su željele ostati vjerne karizmi svoje utemeljiteljice Majke Marije Krucifikse.
Nakon pet mjeseci boravka u Zagrebu, u bolničkoj službi, za vrijeme časne majke Magne Sauer (1856.–1923.), Rigoni se kao njihov, kako sam kaže, „duhovni staratelj“ 30. travnja 1921. obratio pisanim putem ravnatelju Vladimiru Nazoru i pitao “…što Kr. povjereništvo za socijalnu skrb namjerava sada s tim bjegunicama, koje su ostale bez svoga samostana i bez ikakve opskrbe.“ A Vladimir Nazor, koji ih je tijekom toga razdoblja i posjećivao, a u međuvremenu je materijalno pomagao i sestarsko sirotište u Risiki, osobno je otišao u Zagreb i isposlovao povratak sestara u Crikvenicu, u dječji Dom, 14. lipnja 1921. godine.
Potom su Nazor i sestre nastavili skladnu suradnju u istoj ustanovi i on je imao povjerenje u sestre. Sestrama će Nazor ostati u najljepšim sjećanjima kao osvjedočeni vjernik i njihov veliki dobročinitelj i prijatelj. Nazor je, prema svjedočanstvu sestara, neobično volio djecu i zalagao se za njihovo dobro znajući da nijedan, pa i najbolji dom, ne može zamijeniti obiteljski dom, o čemu je kasnije i pisao u svojim djelima nastalima upravo u njegovu crikveničkom razdoblju (roman „Šarko“, „Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma“ i dr.).
Uz potporu i pomoć župnika Rigonija, 1927. godine sestre su kupile kuću u Crikvenici, a crikvenički puk ih je srdačno dočekao. Iste su godine otvorile sirotište i zabavište, potom i domaćinsku školu. Župna kronika bilježi:
„Zabavište je prava blagodat za mjesto, jer će djeca prigodom upisa u školu biti snabdjevena potrebitim znanjem katekizma i čitanja” (Župna spomenica Crikvenice, 1927.). U Crikvenici su sestre oživotvorile karizmu svoje utemeljiteljice Majke Marije Krucifikse.
A Nazor je zajedno sa svojom sestrom Irmom redovito nazočio samostanskim svečanostima redovničkog oblačenje i zavjetovanja sestara u Crikvenici.
U vrijeme Drugoga svjetskoga rata i kardinal A. Stepinac, blaženi, sestrama je u sirotište u Crikvenicu upućivao djecu iz sabirnih logora. Među njima je bilo i židovske djece, a crikvenički Židovi su to posvjedočili i pisanom zahvalom i materijalnom potporom sirotištu.2
Budući da zbog političkih prilika sestre iz Crikvenice nisu mogle nastaviti suradnju sa svojom središnjicom u Rijeci, a niti se ponovno ujediniti, moralo je uslijediti i ponovno crkveno priznanje 1934. od Senjskog Ordinarija. To je bilo jedino moguće rješenje koje ipak nije diralo niti promijenilo karizmatsko utemeljenje Družbe, kao ni njezinu povezanost i kontinuitet s izvornom Družbom. Tako je jedinstvena Družba po postanku, povijesti, karizmi i duhovnosti bila činjenično podijeljena u dvije redovničke zajednice i svaka kanonski priznata, jedna sa sjedištem u Rijeci, druga sa sjedištem u Crikvenici.
Dakle, Sestre Presvetog Srca Isusova osamostalile su se u Crikvenici zahvaljujući ponajviše književniku Vladimiru Nazoru i crikveničkom župniku mons. Antunu Rigoniju.
Suradnja Vladimira Nazora i sestara Presvetog Srca Isusova u Zagrebu
Vladimir Nazor se kao ravnatelj Ladislavova doma u Crikvenici istaknuo kao iznimno strpljiva i idealna osoba za predani rad s djecom i kao takvoga ga pamte sestre Presvetog Presvetog Srca Isusova.
U siječnju 1931. godine sve su zdravstveno-socijalne ustanove zagrebačkoga područja ušle u sastav Savske banovine te je dječji dom na Josipovcu u Zagrebu dobio naziv Dječji dom banske uprave Savske banovine (a poslije je opet sa svakom promjenom vlasti dom mijenjao ime). Te je godine Vladimir Nazor imenovan ravnateljem doma na Josipovcu u Zagrebu. Odlazeći iz Crikvenice u Zagreb, Nazor nije zaboravio svoje blagotvorno iskustvo suradnje sa svojim „crnim sestrama“, kako ih je nazivao (a sestre Presvetog Srca Isusova su neki pak nazivali „Nazorove sestre“), nego je kod Kraljevske banske uprave, Odjela za socijalnu politiku u Zagrebu, ishodio da ga one opet prate na njegovom novom radnom mjestu i da mu budu suradnice u radu s djecom.
Ugovor sa sestrama sklopljen je 18. travnja 1931., a potpisali su ga s. Serafina Miletić (1885. –1971.), vrhovna poglavarica iz Crikvenice i ravnatelj Vladimir Nazor. Rad u Domu preuzelo je sedam sestara: Josipa Košuljandić, Matilda Brozović, Anđelika Posavec, Celina Rošić, Melanija Ikić, Gertruda Marković, Benigna Lukić i dvije kandidatice, Dragica Bedjanec i Anka Ivković. Nazor je sestrama i kandidaticama omogućavao i školovanje u Zagrebu. Služba sestara sastojala se od njege, odgoja i nadzora nad svom djecom- njih tada oko 130 u domu. U dom su se primala sva djeca bez obzira na vjeru i narodnost, a sestre su surađivale i s pravoslavnim svećenikom za duhovne potrebe pravoslavne djece.
Sestre su vodile brigu i o uređenju zavodske crkvice na Josipovcu, u kojoj je svakodnevno slavio sv. misu zagrebački kateheta i duhovnik sestara dr. Ivan Erjavec (1894.–1967.), a kasnije župnik Župe sv. Marka u Zagrebu od 1943. do1967. Ravnatelj Vladimir Nazor stanovao je sa svojom sestrom Irmom u zgradi Doma u sjevernom krilu na drugom katu u skromnom stančiću od dvije sobice. Redovit je bio na nedjeljnoj sv. misi, a suradnja između njega i sestara bila je besprijekorna. U istoj su crkvi sestre pripremale domsku djecu za svete sakramente, uz duhovnu asistenciju dr. Erjavca. S. Stanislava Špoljarić (1913.-2003.), koja je pet godina radila na Josipovcu, u svojim sjećanjima o Nazoru često je iznosila da je Nazor, iako nije bio obiteljski čovjek, iznimno volio djecu i očinski se prema njima odnosio, pripovijedao im priče i učio ih razne pjesmice, a udijelio bi im uvijek makar koji sitni slatkiš.
Godine 1936. Vladimir Nazor je iznenada umirovljen, ali je ostao prijateljski povezan sa sestrama i s djecom te ih povremeno posjećivao. Začudo, ravnateljstvo je povjereno s. Josipi Košuljandić, koja u toj službi ostaje do 1940., kada su sestre napustile Dom zbog promjene vlasti. Iako dokumentacija Doma svjedoči o radu sestra u toj ustanovi, A. Abramović to ne spominje u svojoj publikaciji: Kratka povijest, Centar za smještaj djece u porodice i ustanove, Zagreb, Nazorova 49, Zagreb, 1984.
Prijateljstvo između Vladimira Nazora i sestara Presvetog Srca Isusova nastavljeno je i nakon što je prestala njihova suradnja u dječjim domovima u Crikvenici i Zagrebu. Zabilježeno je sjećanje s. Ignacije Kerum (1890.–1971.), koja je Nazoru godinama bila najbliža suradnica, pomoćnica i poput brižne majke, a koja je čak iznalazila načina i pisala mu i onda kada je on bio u šumi s partizanima. Ni ona ni druge sestre nisu ga zaboravljale u svojim molitvama. No prije odlaska u šumu, Nazor je po malo pobolijevao, a mučio se i s bolesti žući. A s. Ignacija kao bolničarka odlazila je u njegov stan u Gregorijančevu ulicu u Zagrebu i davala mu je injekcije te je stoga još više bila svjedok njegova kršćanskog usmjerenja. Bivala je ona kod Nazora i za vrijeme polemičnih razgovora njegovih posjetitelja koji su bili drugačijih svjetonazora, ali Nazorova je bila: „Rodila me dobra majka koja je živjela od vjere i za vjeru. Ovu vjeru neću dati ni za što. Ja ostajem katolik.“ Nazor je bio iz kršćanske obitelji, gdje se molilo. Kad je Nazor bio prinuđen primati injekcije od druge bolničarke, znao je reći: „Bog i bogme, to nije sestra Ignacija, ona mi je tako nježno davala injekcije, imala je laganu ruku.“
Zbog nevolja Drugoga svjetskog rata i sestre Presvetog Srca Isusova našle su se nakon rata u krajnjoj neimaštini. Ni tada Nazor čak i kad je bio u državničkoj funkciji kao predsjednik Prezidija Sabora NRH od 1945. do1949., nije ih zaboravio nego ih je materijalno pomagao, o čemu je svjedočila s. Ignacija Kerum. Čim je s. Ignacija saznala za njegov povratak u Zagreb, uspjela se izboriti pred stražom na Tuškancu i posjetila ga. A natrag ju je čekao auto nakrcan s brašnom, šećerom i drugim potrebštinama. Ona je bila ganuta jer taj put nije tražila pomoć od Nazora. I prigodom posljednjeg susreta s. Ignacije s Nazorom, on joj je napomenuo: „Sestro, kad budem onako za umrijeti, onda neka Erjavec dođe k meni.“ Mislio je na njihova zajedničkog poznanika iz dječjeg doma na Josipovcu, župnika župe sv. Marka u Zagrebu.
Nazor je iznenada umro 19. lipnja 1949. godine i pokopan je u predjelu brijega pri vrhu Mirogoja; mjesto njegova počivališta sestre Presvetog Srca Isusova trajno i danas obilaze, pale svijeće i mole za velikoga dobročinitelja i prijatelja svoje Družbe, vjerujući da on uživa vječni mir i radost na gozbi vječne ljubavi.
Zaključak
Vladimir Nazor je znatan dio svoga života posvetio siromašnoj djeci kao ravnatelj dječjih domova u Crikvenici i Zagrebu. Kao kulturan čovjek, književnik i vjernik smatrao je da je najbolje da ih odgajaju katoličke redovnice. On je pozvao sestre Presvetog Srca Isusova u Crikvenicu i Zagreb i na taj način im pomogao da u zamršenom povijesnom hodu i društveno-političkim prilikama u Rijeci opstanu i izbore se za svoj ne samo redovnički nego i nacionalni identitet, odnosno da ostanu vjerne Bogu, svomu rodu i narodu te karizmi svoje utemeljiteljice, službenice Božje Majke Marije Krucifkse Kozulić.
Družba sestra Presvetog Srca Isusova zahvalna je Nazoru što je uspjela osnovati svoje samostane u Crikvenici i Zagrebu, pa i u Slatini. Uostalom, sada se već može reći i to da je Vladimir Nazor u bivšem komunističkom režimu jednostrano ideološki prikazivan. (Svakako je ostao nejasan iznenadan Nazorov odlazak u partizane). Bilo kako bilo, sestre Presvetog Srca Isusova svjedokinje su da je Nazorovo zanimanje za duhovnu stvarnost u životu bilo neporecivo i trajno, a tomu u prilog govori i njegovo religiozno pjesništvo.
1 U ovom prilogu nećemo navoditi izvore za pojedine podatke jer se sav tekst temelji na knjizi: S.
Dobroslava Mlakić, SCJ, Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Povijesni pregled (1899.–1999.),
Zagreb–Rijeka, 1999., str. 132–142;194 –200; i 203.
2 Usp. Isto, str. 177.
Gornji tekst preuzet je iz knjige:
S. Dobroslava Mlakić, SCJ, Družba Sestara Presv. Srca Isusova. Povijesni
pregled 1899. – 1999., Zagreb-Rijeka, 1999., str. 132-142, 194-200, 203.