Apaška šumica

U četvrti, gdje je stanovala obitelj Kempni, mladež je razvila veoma živu sportsku aktivnost. I Stanko je, naravno, rado sudjelovao. Na praznim gradilištima s kojih su uklonjeni ostaci bombardiranjem porušenih kuća dečki su si uredili igrališta. Ratno doba nije ih ometalo u igrama. Kad bi se za vrijeme bombardiranja na glas sirene bježalo u šumarke Gornje Kustošije, djeca bi se odmah snašla. Ambijent je bio kao stvoren za igru Indijanaca. To je i dalo povoda da su djeca tom skloništu od smrti iz zraka dali naziv »Apaška šumica«.

»Stanko nije bio poseban talenat za loptu, ali je bio borben do krajnjih granica. Upravo fatalan za gol-getere. Kad je pozicija za gol bila čista, odnekud bi se stvorio Stanko, skinuo loptu s noge ili jednostavno zamrsio situaciju i gola nije bilo. U glavometu je međutim bio nenadmašiv. Jednom je tako ozbiljnije ozlijedio glavu kad se strastveno bacio za jednom loptom i zaorao glavom po tvrdom terenu. Od tada je rjeđe ,španao nogoš’ i igrao glavomet« – pripovijeda Gaga.

Stankove sportske osobine više su dolazile do izražaja u onim disciplinama koje su zahtijevale strpljivost i izdržljivost: trčanje, plivanje, hodanje. Rijetko je koji od njegovih drugova mogao toliko puta preplivati preko ili niz Savu kao on. Izdržljivost koju je pokazivao na duljim prugama davala mu je prednost pred nizom dobrih plivača. Nikakvog straha nije imao od vode. Među prvima bi upoznavao sve do tada nepoznate vode. Nakon povratka s jedne dječje kolonije u Medulinu usvojio je mornarski način plivanja i to je prenio na ostale kolege.

Kad je pošao u gimnaziju, sva se njegova sportska aktivnost orijentirala u prvom redu na planinarstvo. Općenito se može reći da je u kontaktu s prirodom više pronalazio sebe i više uživao nego u igrama na terenu.