BLAŽENI IVAN MERZ na Košljunu 14. – 25. kolovoza 1926.
BLAŽENI IVAN MERZ na Košljunu 14. – 25. kolovoza 1926.
U Franjevačkom samostanu na otočiću Košljunu kraj otoka Krka od 14. do 25. kolovoza 1926. boravio je
BLAŽENI IVAN MERZ
(1896.-1928.)
To je zapisano u Kronici Samostana, zatim u Knjizi gostiju i potvrđeno s tri pisma koja je Blaženik uputio svojim prijateljima iz ovoga Samostana.
Donosimo najprije faksimile zapisa iz samostanske Kronike i Knjige gostiju i potom sva tri pisma koja je s Košljuna uputio svojim prijateljima.
IZ KRONIKE SAMOSTANA
DOLAZAK NA KOŠLJUN
14. kolovoza 1926. samostanski kroničar je samo zabilježio na stranici 189. da je toga dana stigao u Samostan dr. Ivan Merz, profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Donosimo faksimil stranice 189. u cijelosti, potom jedan dio gdje se vidi datum i pri dnu zapis o dolasku dr. Merza. I na kraju uvećani zapis o njegovu dolasku.
„Večeras je došao dr. Merc, profesor na nadbiskupskoj
gimnaziji u Zagrebu.“
ODLAZAK S KOŠLJUNA
U samostanskoj Kronici kroničar je zabilježio i odlazak dr. Ivana Merza. Donosimo faksimil 190. stranice gdje se nalazi taj zapis, zatim uvećani dio stranice s tim zapisom i onda izdvojen samo taj zapis:
„ 25. kolovoza 1926. – Jutros je otišao Dr. Merc, profesor i jako
dobar i osvjedočen katolik. “
AUTOGRAM DR. IVANA MERZA
U KNJIZI GOSTIJU
Osim Kronike u Samostanu postoji i Knjiga gostiju u koju se redovito upisuju oni koji su u njemu boravili. Dr. Merz je stavio svoj autografski potpis na 218. stranici, dan prije odlaska, 24. kolovoza 1926. Donosimo najprije faksimil naslovnice Knjige gostiju, potom cijelu 218. i 219. stranicu i izdvojeni autogram dr. Ivana Merza.
PISMA DR. IVANA MERZA S KOŠLJUNA
Franjevački samostan (Klaustar) na Košljunu koji je bl. Ivan Merz
„posvetio“ svojim boravkom u njemu od 14. do 25. 8. 1926.
Boraveći na Košljunu dr. Ivan Merz uputio je jednu razglednicu i dva pisma svojim prijateljima. Prvima se javio Obitelji Belić u Đakovo razglednicom tadašnjeg „Aleksandrova“, a danas Punta. Drugo, veoma opširno pismo uputio je svome prijatelju i suradniku dr. Ivanu Protulipcu, predsjedniku Hrvatskog Orlovskog Saveza. U tome pismu dr. Merz govori o problemima i poteškoćama s kojima se tih mjeseci susretala Orlovska organizacija kojoj je bio u vodstvu kao tajnik i idejni vođa.
A treće, kraće pismo napisao je Marici Stanković, predsjednici Sveze Hrvatskih Orlica. Također se iz sadržaja vidi da se radi o uniformi orlica, koje su bile ženska grana Orlovstva. U nastavku donosimo sva ta tri pisma koja uz datum nose i naziv mjesta gdje su pisana: Košljun.
Ova su pisma objavljena u 7. svesku Sabranih djela Ivana Merza 2022. g. na stranicama 291-296.
1.
Obitelj – dr. Matija Belić
ĐAKOVO
Košljun, 17. 8. 26.
Srdačne pozdrave s Košljuna svima šalje
I. Merz
(Razglednica Košljun-Aleksandrovo)
2.
Dr. Ivan Protulipac
ZAGREB, Pejačevićev trg 15
Košljun, 21. 8. 1926.
Sv. Iv. Francisca Chantal
+ Dragi Ivo!
Hvala Ti za pismo od 17. 8. 1926. u kojem mi javljaš da si isključen iz Seniorata jer nisi dao pročitati sporazum. Konzekventno bi bilo da smo svi isključeni iz Seniorata jer smo svi bili mišljenja da sporazum ne treba pročitati. Ako dakle seniori iz HOSa drže da bi bilo razborito u tom smjeru upraviti dopis na odbor Seniorata, to možete staviti i moj potpis.
Držim da više nema mnogo razloga da budemo učlanjeni u Seniorat. Ako i ostale isključe položaj neće biti znatno promijenjen. No to mora biti povod da se još čvršće priljubimo uz posvećenu hierarhiju. Osim nadnaravnih plodova koje ćemo time ubrati dolazi i potreba koordinacije rada svih katoličkih kulturnih radnika, institucija, pokreta. – Orlovski pokret nije jedini faktor svjetovnjačkog apostolata, mora računati s ostalim katoličkim akcijama što ih vode svjetovnjaci; on sam za sebe ne može se dostatno razvijati, već treba suradnje i pomoći i drugih faktora. Budući da Seniorat u današnjoj formi ne može udovoljiti tim potrebama, preostaje jedino čvrsto prislanjanje na hijerarhiju – bez obzira na to da li su se već svi biskupi uživjeli u potrebu Katoličke akcije; jer po samoj biti katoličkog života sve što je katoličko mora da se – hotice ili nehotice – koncentrira u biskupu kao u svom žarištu.
Možda mi za pojedine konkretne slučajeve za Orlovstvo ne vidimo koristi od prislanjanja uz biskupe, možda se čini da bi ovo utjecanje k biskupima dovelo do stanovitih zaključaka koji bi bili i protiv – (naravski prividnih!) interesa Orlovstva; ipak božanski ustav Crkve nam jamči da ispravni, normalni i redoviti katolički preporodni život mora teći iz biskupa kao iz svog vrela.
Praktični zaključak: U ovoj našoj borbi za samoodržanje Orlovske organizacije korake Seniorata treba tek registrirati, a o svim našim koracima redovito, više nego do sada, biskupe informirati i tražiti od njih savjete.
Govorio sam s presv. g. Srebrnićem. Seniorski manuskript nije ni dobio, ni pročitao. Našu brošuru je pročitao i prigovara joj, da je odveć oštra: da u njoj dolaze izrazi “nepravedan”, “nepedagoški” i drugi slični. Veli: “Kako možete govoriti da je zaključak Odbora nepedagoški kada je u njemu dr. Maraković profesor, Grgec profesor, vlč. Pečnjak.” Iz razgovora s njime dobio sam dojam, a njegovo je mišljenje, držim, refleks mišljenja ostalih ozbiljnih ljudi u pokrajini, da u HOSu rade zelenaši koji nisu ništa kulturnoga stvorili, dok su s druge strane iskusni kulturni radnici: Ljuba M., urednik Hrv. Prosvjete, vlč. Pečnjak, urednik Sacerdosa[1], Grgec itd. Mislim, da ima nešto istine u tom prigovoru i to stoga jer se članovi predsjedništva nisu dovoljno kulturno afirmirali. Stoga je taj prigovor za nas memento[2], da se HOS treba i kulturno afirmirati i da već započne s edicijama kako je to u našem projektu. Iako će možda na taj način naša organizatorno-obrambena akcija (dopisivanje sa seniorima, informiranje, reagiranje na svaki pojedini napadaj) nešto popustiti, Orlovstvo će si tako sazdati čvrste temelje, davat će literaturu bez koje ni jedan suvremeni hrvatski katolički kulturni radnik neće moći biti.
Zaključak: Našu obrambeno-tehničku akciju valja svesti na minimum i glavno naše vrijeme valja utrošiti u pozitivnu izgradnju Orlovstva, poglavito izdavanjem kulturnih edicija.
Što se tiče Đačkog Orlovstva[3] trebamo biti veoma na oprezu. Dvostruka pogibao prijeti đaku Orlu: – 1. Da se premlad baci u akciju prije negoli je imao vremena da se dovoljno izobrazi. – 2. Prijeti opasnost da svaki đak-Orao dođe do uvjerenja da je ideal biti orlovski organizator, a da onaj koji za to nema dara da bi se smatrao inferiornim. Što se tiče prvog prigovora, to se iskreno bojim za naše najbolje apostole da će njihovo oduševljenje odveć rano presahnuti (Ramljak). Još nisu dospjeli da se dovoljno kulturno izgrade i već se svom vehementnošću bacaju na aktivni život. Činjenica je da je Đačko Orlovstvo u Katolički pokret unijelo pozitivnu vrednotu time što je dalo metodu kako valja uspješno djelovati ako želimo širiti katoličke organizacije. Dobro je kada se i đaštvo u to upućuje i u ovoj apostolskoj djelatnosti umjereno radi. Ali ipak, najspecifičnije obilježje svake omladinske organizacije mora biti odgoj pojedinaca (naravno u vidu budućeg socijalnog apostolata), ali ne već sam socijalni apostolat. U tom me je mišljenju još više uvjerilo pismo što ga je Sveti Otac poslao isusovačkom generalu o sv. Alojziju i u njemu ističe da kod omladinske Katoličke akcije valja paziti da omladina ne bi prerano započela aktivno djelovati, već u prvom redu treba da se brine oko odgoja samoga sebe. Kao dokaz da opasnost prerane aktivnosti omladine zabrinjava i druge narode jesu razni komentari papinog pisma u kojima se upravo ističe ova Papina misao.
Zaključak 1. prigovoru: Omladina treba redovito devedeset posto svoga slobodnog vremena upotrebljavati na vlastiti odgoj uma i srca radi budućeg apostolata, a tek deset posto za sam apostolat. Ako Orlovstvo i nadalje hoće da đaku dade potpunu katoličku kulturu uma i srca to mora računati s činjenicom da nije određeno svim ljudima te postanu organizatorni apostoli. Na Požeškom sam tečaju stekao dojam da se od svih đaka traži ovaj organizatorni apostolat. Ako je tako onda je jasno da Orlovska đačka organizacija ne može zadovoljiti cijelo đaštvo i da je u interesu katoličke stvari da postoji i druga đačka organizacija koja od svih svojih članova ne traži ovaj organizacijski apostolat.
Preostaju dakle dva rješenja. Ili
a) da Orlovska đačka organizacija daje odgoj svakom đaku koji je svestran, ali da ne traži od svakog organizacijski apostolat ili
b) da se od Orlova đaka traži da budu također članovi jedne druge odgojne katoliče organizacije koja se brine za potpuni odgoj, pod uvjetom da u centrali te druge đačke organizacije budu članovi MĐOO[4] i obratno i da u spornim pitanjima jedan viši forum (generalni duhovnik Katoličke akcije u sporazumu s obojicom duhovnika obiju centrala i njihovim predsjedništvima) donese konačno rješenje.
Što je bolje: a) ili b) nije tako lako reći; meni se čini da je a) više u duhu Orlovske koncepcije (jedinstvenost Orlovskog pokreta) ali pod uvjetom da MĐOO zaista počne provoditi dosad zanemareni pozitivni svestrani kulturni odgojni rad (koga je Liga još više zanemarila).
Zaključak 2. prigovoru. Orlovska đačka organizacija treba da uz odgoj za organizatorni apostolat započne sa svestranim odgojem đaštva za kulturne katolike, računajući s činjenicom da svi nisu pozvani da kasnije postanu organizatorni apostoli, već tek nekolicina a većina da je pozvana da u svojim kasnijim zvanjima postanu katolički stručnjaci i da zauzmu funkcije u svim granama katoličkog gibanja.
U taktici kako ćemo to provesti moramo biti oprezni, razboriti, raditi bez nervoze i ne prenagliti se. Dvije stvari treba u najkraćem roku riješiti: prvo je pitanje kompetencije Seniorata, a drugo da li ćemo prihvatiti a) ili b) ili kakvo analogno rješenje.
Dok se pitanje kompetencije Seniorata ne riješi sa strane biskupa neće biti mirovanja; bit će neplodna borba koja će uništiti naše moralne i fizičke sile. Glavnu našu energiju stoga treba uložiti da slijedeća Biskupska konferencija konačno riješi to pitanje. Do toga vremena budimo mirni.
No držim da smo mi seniori HOSa i seniorke SHOa po savjesti dužni da riješimo pitanje Seniorata prepuštajući odluku biskupa volji Božjoj. Mi bismo morali biskupima izložiti strukturu Seniorata i kako ova priječi sav mirni razvoj katoličkim organizacija kod nas. Treba da na biskupe stavimo upite: da li Seniorat ima ikakvu kompetenciju nad HOSom, da li prema posljednjim odredbama Svete Stolice o Katoličkoj akciji stranačko-politička akcija može u Senioratu biti disciplinski vezana sa duhovnom pastvom Katoličke akcije.
Zatim, treba izložiti poteškoću glede zakletve koju je nemoguće doslovno držati tako da si tu zakletvu svatko na svoj način tumači i na taj se način svetost zakletve upravo na očajan način profanira.
Druga je poteškoća za nas svjetovnjake što vidimo da su u pitanjima Katoličke akcije svećenici s nama ravnopravni članovi te imamo priliku vidjeti kako se svećenici pred nama pravdaju, kako zauzimaju protuslovna gledišta. Na taj se način slabi ugled svećenika i umjesto da je njihova orijentacija episkopocentrična – i kao konzekvenca jedinstvena, svoju orijentaciju primaju odozdo – od laika – tako da laici daju smjer duhovnoj pastvi, mjesto biskupi.
Ove upite i poteškoće treba na zgodan način formulirati i s potpisom seniora i seniorki predati Biskupskoj konferenciji. Mi od biskupa imamo pravo tražiti razjašnjenje našim poteškoćama, a oni imaju dužnost da nas vode k spasenju. Ako bi se možda ovo pismo činilo pojedinom biskupu nezgodno, borbe zadnjeg vremena su nas uvjerile da ih jedino kategoričan odgovor biskupa može dokrajčiti. Mi ćemo taj odgovor u svakom slučaju rado poslušati jer je naša vrhovna norma riječ Crkve, a ne Orlovstva.
Na koncu: Ako smo ljuto zavađeni sa Senioratom, ne smijemo biti sa seniorima. Stoga treba da i na dalje, pa i više negoli dosad da složno radimo sa seniorima, koji kulturno rade u ma kojoj grani Katoličkog pokreta. To poglavito mislim na Ljubu Marakovića, Grgeca, Matulića, Pečnjaka. Ne želim time reći da im već sada valja dati odlučnu riječ u našoj organizaciji, ali moramo biti s njima u kontaktu i ljubavlju nastojati da ispunimo psihološki jaz koji nas dijeli. Kada uspostavimo communionem cordium[5]složnim ćemo silama moći dalje raditi. Orlovstvo bez tuđe pomoći ne može mnogo i prijeti mu opasnost da postane jednostrano. Ako nas ne bi ljubav gonila da surađujemo, kruta nužda će nas natjerati da tražimo pomoć i izvan striktno orlovskih redova. Osobito se molimo njihovim i našim anđelima čuvarima da nam pomognu te prebrodimo ovaj nesretni psihološki jaz koji dijeli braću od braće.
Dolazim u Zagreb 26. ili 28. u 20 sati. Želim izliječiti svoj bronhitis i ufam se da ću to postići.
Organizacijski Vjesnik valja izdati u što reprezentativnijem formatu, prozvati ga Orlovska straža, a pitanje Mladosti za nuždu odgoditi dok vidimo rezultate Biskupske konferencije.
Pozdravi svu braću iz HOSa, gospođice iz SHO-a, a ti čuvaj svoje zdravlje i svoje živce da ne bi podlegao upravo u času kada će tvoja pomoć na slavu Božju biti najnužnija.
U Xtu Bog živi. I. M.
Franjevački samostan
na Košljunu
3.
Marica Stanković, učiteljica
ZAGREB, Demetrova ul.15
Košljun, 23. 8. 1926.
Cijenjena gospođice!
Svećenstvo ovoga kraja drži da je nezgodno uvođenje orličke odore u ove krajeve gdje ima lijepih narodnih nošnja, jer tvrde da odora u pogledu estetskom kao i obzirom na čednost znači korak nazad. Isto tako im se ne sviđa orlička kapa s perom i drže da bi kapica, što je nose djevojke u Konavlju, mogla postati distinktivum za sve orličke narodne nošnje. Tu kapicu možete vidjeti u Etnografskom muzeju u Zagrebu (odio narodne nošnje u Konavlju).
U Xtu odani I. M.
Unutrašnjost crkve Marijina Navještenja Franjevačkog samostana na Košljunu.
Iza oltara nalazi se grob Sluge Božjega Fra Ivana Perana
za kojega je 2011. g. pokrenut postupak za proglašenje blaženim.
U ovoj se crkvi Blaženi Ivan Merz molio, prisustvovao sv. Misi i primao sv. Pričest.
[1] Sacerdos (Svećenik) – časopis za svećenike.
[2] Podsjetnik.
[3] Orlovska društva srednjoškolske mladeži
[4] Mahnićevo Đačko Orlovsko Okružje.
[5] Zajedništvo srdaca.