Danica Širola

16. veljače 2022.

AUTOBIOGRAFIJA

S dvojicom isusovaca iz onoga vremena Danica je bila posebno povezana. Bili su to p. Josip Vrbanek i p. Bruno Foretić. S obojicom je bio u kontaktu i sada već bl. Ivan Merz. Prvi mu je bio duhovnik i ispovjednik, a s drugim, p. Foretićem bl. Ivan je surađivao  u katoličkim organizacijama. Premda to nigdje posebno ne spominje zaključuje se da je i Danici bio duhovnik p. Josip Vrbanek koji joj je 1920. g. predložio i sugerirao da opiše svoj život. Premda joj je bilo teško, kako to spominje odmah na početku te svoje autobiografija, Danica je poslušala i tako nam ostavila dragocjeni dokument za poznavanje njezine duše u prvih dvadeset godina njezina života.

P. Josip Antolović DI, (1926.-2008.) koji je prvi započeo javno pisati o svetosti Daničina života u svojoj poznatoj knjizi S duhovnim velikanima kroz travanj, (Zagreb, 1977.) piše: „U Daničinoj duši na djelu je bio Bog, On je u njoj izveo djela koja valja otkriti, da bismo Ga hvalili što je tu našu sestru, kćerku našega naroda, tako čudesno odgajao i vodio sve od njezine najranije mladosti. Nazvali smo je našom ‘Malom Terezijom’, jer je u opisivanju svoje duše baš tako iskrena kao što je i ona bila. I možemo reći da nam se njezina iskrenost najviše sviđa. Od nje možemo mnogo naučiti i treba da naučimo. Bog voli priproste i iskrene duše. I Danica pripada svetačkom Zagrebu – Zagrebu biskupa Kažotića, Borkovića, Langa, p. Vošnjaka, Leopoldine Čović, bl. Ivana Merza, Avelina Ćepulića, sl. B. Marice Stanković, Petra Grgeca, Ljubomira Markovića, bl. Alojzija Stepinca, č. sl. B. Ante Antića, doktorice Marije Rojc… i tolikih neznanih junaka i junakinja duha, koji su se svim silama trudili živjeti prema najodličnijim tradicijama, prema Evanđelju Isusa Krista.

Dajmo sada riječ samoj Danici, toj hrvatskoj ‘Maloj Tereziji’ neka nam opiše povijest svoje lijepe duše.“

Vaša je želja, velečasni, da Vam opišem ukratko moj život. Zaista teška mi je zadaća ova, ali ako je to sveta Božja volja, ja ću je rado izvršiti. Tek molim vruće pomoć Božju, jer bez nje, što bih mogla učiniti? Molim Isusa da on vodi misli i ruku moju, pa da tako iznesem samo ono što treba da kažem. Molim Ga da iznesem upravo onako kako je bilo. Teško mi je, jer mi je kazati mnogo toga, o čemu nisam nikada nikome govorila. Ali neka bude, kad je Božja volja tako, neka bude i to na slavu Božju!

Prije dva dana navršila sam 20 godina, a sad se upravo traži od mene ovo. Evo prikazat ću pomoću Božjom život moj, život kroz 20 godina. Isuse, s Tobom započinjem, Tebi na slavu! U Žumberačkom Novom Selu, 20. travnja 1920. Gospodine, u pomoć mi priteci!

Rođenje i najranije djetinjstvo već ispunjeno gorkim časovima

Otac moj bio je učitelj u Karlovcu, kad sam ugledala svjetlo ovoga sunca Božjega. Bilo je to 18. travnja god. 1900. Dvije godine nakon toga bio je otac premješten u Zagreb, kuda se premjestila i cijela obitelj. Što mogu da kažem o prvim danima moga života, o danima u koje ne dosiže sjećanje moje? Tek ono, što sam od drugih čula. Da, kažu da sam ja kao malo dijete bila neobično mirna i tiha. Ne znam je li ispravno ovo, ali tako kažu. Iz najranije mladosti moje, iz dobe u koju najdalje siže sjećanje moje 4., 5. i 6. godine, malo ima uspomena te su mi samo gorke. Bilo je sigurno više ljepših časova, ali ti se izgubiše u svijesti, a ostadoše tek oni koji bijahu za onu, još nježnu i malu dušu gorki. Zašto je baš tako? Ne znam. Volila bih, kad bih mogla obratno reći, ali što mogu. Isuse, oprosti! Je li to tužba što ću sad reći? Nemoj to tako uzeti! Prvi puta je ovo što o tome govorim. Imam sestru koja je godinu i pol mlađa od mene. Imam osim nje i četiri mlađe sestre, ali u ovom prvom razdoblju tek nju valja da spomenem. Otac je moj, a i majka gojila osobitu ljubav prema njoj, te je moja duša često to osjetila, a osjećajući to bila je tako osamljena. A i starija braća moja (tri imam brata) vidjevši to, uvijek bi me nazivali posprdno pepeljugom ili budalom. O koliko sam u to doba suza prolila! Mogla bih navesti i više zgoda, u kojima bi se ovo što rekoh razabrati moglo, ali to mi srce ne dopušta. Zar nije i ovo previše? Pa evo, kad bi se što pokvarilo ili razlupalo u kući, kriva Danica; izgubili se što, tko opet? Danica. A ja valjda sam i bila kriva, ali ipak ne uvijek. Otac naš veoma je strog, pa ni jedan prekršaj nije prošao bez kazne, a kako je Danica bila sve kriva, to je ona i podnijela kaznu za sve. Čudna bijah već u ono doba. Umjesto da idem među djecu, koja se veselo i bezbrižno igraju, ja bih se većinom povukla u koji kutić i tu plakala ili razmišljala tražeći krivnju na sebi, zbog čega sam opet bila kažnjena, ili zašto baš sa mnom tako biva. O, kako je to znalo boljeti u duši, duši još nježnoj, maloj! U to doba učila nas majka moliti se Bogu, pa mi je molitva bila uistinu jedina utjeha. Rado sam molila, pa su moji kod kuće govorili da ću postati časnom sestrom. A ja sam tada o tome mnogo mislila. Nisam imala pojma o redovničkom životu, a i otkud bih, nisam još ni škole polazila. Kad bi me tko pitao što ću biti kad odrastem, odgovor je bio uvijek: „Ja hoću da budem samo časna sestra.“ Tako je prošlo prvo doba moga djetinjstva, prvo i najnježnije doba.

U osnovnoj školi

U jeseni god. 1907. upisali me u prvi razred Donjogradske pučke škole u Zagrebu. Velika je bila želja moja da me puste u samostan u školu, ali kako se nisam usudila nikada mojima potužiti, nisam se usudila ni moliti. S kolikim sam veseljem pošla u školu, a nisam ni slutila da me i tu čeka put koji baš nije odviše gladak. Kako sam počela polaziti u školu, bilo mi je prvo da se poslije škole navratim u crkvu. Da, svaki sam dan i prije i poslije podne poslije škole pošla u obližnju samostansku crkvu i tu bi se neko vrijeme molila Bogu. Uvijek bi pošla pred glavni oltar, a kad bi me pitali zašto idem baš k velikom oltaru, rekla bih im: „Tamo je dragi Isus, pa se ja s njime razgovaram.“ Ne znam kako sam na to došla, ali tamo sam uvijek polazila da se Isusu izjadam, ili da Mu kažem ako mi se što lijepa i ugodna zbilo. Nisam imala nikoga kome bih se povjerila, pa sam u svojoj djetinjoj duši čvrsto vjerovala da me dragi Isus sluša, da Njemu nije dosadno moje pripovijedanje. Ja sam čvrsto vjerovala da je Isus u svetištu, da je On jedini koji me voli, pa sam uvijek hrlila k Njemu i Njemu sam sve kazivala što mi je na srcu.

O koliko sam puta utješena pošla iz crkve, da, činilo mi se često da Isusa čujem gdje mi govori. Bilo je to sigurno samo moje utvaranje, ali ja sam bila u tome tako sretna. Nikome ne bih toga otkrivala. Isus mi je toliko toga govorio, ja sam više puta i preko sata ostala uza nj u crkvi i slušala. Znam, smiješno je to, rekli bi oni koji bi za to znali, znam i to da je to sigurno bilo samo utvaranje moje, znam da to nije bilo tako kako se to meni pričinjalo onda kad sam još onako malena bila čvrsto uvjerena da mi Isus zaista govori, ali uspomena na to tako mi je mila. O tome bih znala mnogo, mnogo pripovijedati.

Bilo je tako za prvih dana moga školovanja, a i kroz sve četiri godine, što sam polazila pučku školu. Često me puta izgrdili kod kuće da sam predugo ostala u crkvi, ali meni to nikada nije bilo žao. Ta, bila sam kod Isusa, tako sam tješila sebe.

Imam nekoliko uspomena na ovo, meni tako milo vrijeme. Imam tri sv. sličice, koje sam kroz ove četiri godine dobila u crkvi od nepoznatih osoba. – Bila sam jednoga dana u crkvi poslije škole dosta dugo, tad najednom stupi k meni neki svećenik i reče: „Evo ti mala sličice ove zato jer si tako dobra pa često dolaziš u crkvu. A reci ti meni kome se moliš?“ – „Tamo unutri stanuje Isus“, pokazala sam rukom na svetište, „k Njemu ja uvijek dolazim, s Njime se razgovaram i Njemu se molim.“ – „Uzmi ovu sličicu za uspomenu, pa se više puta i za mene pomoli Isusu!“, rekao mi je gospodin onaj, a ja sam uzela sličicu sva sretna i kazala: “Ja ću se i za Vas moliti Isusu.“

I često mi dođe zgoda ta u svijest, osobito kad pogledam sličicu onu i ja se pomolim za nepoznatog gospodina. Bila sam tada još u I. razredu. I poslije mi se dva puta slično zbilo. Nije prošao dan, a ja da nisam bila u crkvi. To mi je bio najveće veselje, veselje jedino, jer drugdje za mene veselja nije bilo.

„Časna sestra“, tako su počeli nazivati kod kuće, a meni bi tad zakucalo srce jače, a iz duše vinuo se uzdah: „Kad bih barem ja bila časna sestra, mogla bih više biti uz Isusa.“

Nepedagoški i nepravedni postupci nove učiteljice – šiba u školi, šiba kod kuće

U početku drugog proljeća i I. razredu izmijenili nam učiteljicu. S novom učiteljicom poče za me i teži život u školi. Ne znam kako i zašto, ali naša nova učiteljica nije nikako mogla da se sprijatelji sa mnom. Što bih ja rekla, nije bilo dobro, što bih ja učinila, nije valjalo. Počela me ostavljati svakog dana u zatvoru, a i šiba imala je sa mnom mnogo posla. Bila sam valjda kriva. Djeca bi uvijek kazivala da sam u školi odviše mirna i šutljiva, a gospodična me ipak uvijek tukla, a i znala sam uvijek sve što se u školi moralo znati, ali u zatvoru sam morala ostati. Čudno se to doimalo moje duše.

Koliko sam puta plačući molila Isusa u crkvi poslije škole, molila Ga da mi oprosti što sam opet razljutila gospodičnu. Tražila sam krivnju, pitala Ga što sam opet učinila, pa kad bih se ovako mučila i ne bih našla baš nikakve krivnje, plačući bih molila obično ovako: „Isuse, ja ne znam kako, ali opet sam razljutila našu gospodičnu. Bila sam opet u zatvoru i dobila batina, a ja ne znam što sam skrivila. Ja sam sigurno kriva. Nemoj se ljutiti na mene. Isuse, ja Ti obećajem da ću od danas dobro paziti da ništa ne učinim krivo, da se ona ne razljuti, a onda, je l’ de, ni Ti se nećeš ljutiti na mene. Je l’ de, Isuse, Ti ćeš joj oprostiti ako je ona kriva. Oprosti joj, ali nemoj se ljutiti na mene!“ Bivalo je to sve češće, ma skoro danom za danom, tako kroz II., III. i IV. razred, pa su mi te riječi ostale još nepromijenjene u pameti.

A kod kuće, kad su čuli da sam svaki dan u zatvoru, bura i oluja. Ja se nisam nikad potužila na gospodičnu ni postupak njezin, pa oni nisu znali što je i kako je to, tek bi me često, kad sam se vraćala kući, dočekala šiba. Šiba u školi i kod kuće, a u mojim očima suze kroz pune tri godine. No ipak ja sam bila tako sretna kad sam bila u crkvi. Koliko bih puta znala reći Isusu: „Je l’ de, Isuse, i Tebe su tako mučili i tukli, a Ti si tako dobar. Mene tuku, ali ja to zaslužim, ja nisam dobra. Ali ja bih htjela, Isuse, da budem uvijek dobra.“

Zlostavljanje nevinog djeteta dosiže vrhunac

Jednu samo da spomenem zgodu. Bila sam u III. razredu. Zadala nam učiteljica da naučimo čitati neki članak. „Svaka mora ovaj članak 10 puta pročitati“, kazala nam je prije no smo krenuli kući. Drugi dan kaže neka ustanu sve one koje su poslušale i članak 10 puta pročitale. Ustale mnoge, ustala sam i ja. – „Ti sigurno nisi pročitala 10 puta“, kaže ona meni. „Jesam, gospodična“, odgovorih. – „Nisi“, poviče ljutito ona. „Nisi, reci da nisi!“ Ja sam šutjela. Što sam znala učiniti? „Reci da nisi“, vikala je na me. „Govori, ne smiješ lagati.“ – „Ja znam da lagati ne smijem, a kad bih rekla da nisam pročitala, ja bih lagala. Uistinu, ja sam pročitala i više puta.“ – Bilo je to prvi put što sam se usudila odgovoriti gospodični. „Tako ćeš ti meni drzovito odgovarati“, povika ona, pa udari nekoliko puta po lijevom, po desnom obrazu. Šutjela sam, tek me obliše suze. I u zatvoru sam morala ostati. Kazala mi je gospodična da ne smijem kući dok ona ne dođe. I ona je otišla i zaboravila da je mene ostavila u zatvoru, a bilo je podne. Ostala ja sama u školi i neprestano plakala. Već se počela skupljati djeca u školu poslije podne, a ja još plačući sjedim na svom mjestu. Ne smijem kući dok gospodična ne dođe, a nje nema. Došla i gospodična, pa kad vidi mene onako zaplakanu, da, od udaraca i plača otečenu, razljuti se ona nanovo, pa me opet udari nekoliko puta po obrazima govoreći mi da ne smijem plakati. I nisam više plakala.

Nisam se poslije škole žurila kući, već sam pošla po običaju prije u crkvu. Ta, znala sam da je tamo Onaj koji će me utješiti. Tu sam obećala Isusu da više neću nikada nikome drzovito odgovarati, kao što sam to ovaj puta učinila. Molila sam Isusa da mi oprosti. – Kad ja kući, dočeka me ljutito tata: „Kakve ti meni sramote praviš? Što si učinila da si morala ostati preko ručka u zatvoru?“ Šutim. „Govori što si učinila?“ i ja ispripovjedim kako je bilo. „Nije istina, lažeš, jer za to te gospodična ne bi kaznila. Govori što si učinila?“ Nisam više ništa govorila, plakala sam samo, a on uze korbač pa me i on kaznio. – Mogla bih mnogo sličnih zgoda navesti, ali previše je i ova jedna. Čudno mi je sve ovo još sada, jer kad bi tko pitao gospodičnu tko joj najbolje uči, pokazala bi na mene.

Bilo je na Svijećnicu god. 1911. Polazila sam IV. raz. Odoh sv. misi u samostansku crkvu, a taj se dan baš zaređivale[1] časne sestre. Crkva puna ljudi, a ja malena pa nisam baš mnogo vidjeti mogla. Otišla sam u kutić jedan, gdje me nije nitko smetao. Znala sam da se zaređuju[2] časne sestre, pa me obuzela silna želja da i ja budem časna sestra. Plačući sam molila Isusa da dozvoli i meni kad odrastem stupiti u kakavsamostan. Molila sam Ga vruće. I obećala sam Mu da ću uvijek nastojati da budem dobra, da sve činim što On želi. Rekla sam Mu da Mu poklanjam cijelo moje srce i dušu moju, a On neka na nju pazi, jer više nije moja već Njegova. Još Mu rekoh da ću Ga svaki dan moliti da me prime u samostan koji, a On mi valjda neće odbiti molbe. Obećala sam Isusu onoga dana mnogo.

Prva sveta Pričest

U svibnju iste godine primila sam prvi puta sv. Pričest. Bio je to veliki dan za mene. Ponovila sam Isusu sva moja obećanja i sve moje želje. Isus je bio u srcu mojemu. Od dana moje prve sv. Pričesti nije, mislim, prošla ni jedna nedjelja, a ni blagdan, da nije Isus došao u moje srce, a činila sam to zato, jer sam si utvarala da mi je Isus sam to rekao da On želi da Ga često primam. Nije mi nikada nitko govorio o čestom primanju svete Pričesti, niti je tko znao da ja tako često polazim sv. Pričesti. Ja sam išla, jer sam bila uvjerena da Isus to želi.

U srednjoj školi – „mali filozof“

Svršila sam pučku školu i upisali me u V. razred Više djevojačke škole, smjer trg. industrijalnoga. Opet se porodi u mome srcu želja za školu u samostanu, ali i ta je, kao i sve moje želje, ostala zakopana u srcu. Velikim sam veseljem pošla u školu, višu školu. Bila sam spremna i tu na poteškoće, ta, ja sam već mislila da je to u savezu sa školom, ali tu ih nije toliko bilo. U školi me zavolile i sve učiteljice i sve učenice. „Mali filozof“, tako me nazivale sve učiteljice, a i sada još, kad me koja sretne reći će: „Eto naš mali filozof.“ Ne znam kako sam došla do toga imena. Suučenice me volile, tek bi mi često kazale da sam čudna, jer nigdje da me ne vide na šetnji, a ne razumiju što bih ja imala raditi tako često u crkvi. Vidjele me naime neke kako svaki dan prije škole polazim u isusovačku crkvu. Ta, bilo mi je to uz put, jer mi je škola bila na sajmištu, a mi smo stanovali u Trenkovoj ulici. A ja sam Isusa svaki dan molila da mi ispuni želju srca mojega, čvrsto uvjerena da se On neće oglušiti na moje molbe. Svake sam nedjelje i blagdana rano ujutro polazila s Brankom, bratom mojim najmlađim, k sv. misi i sv. Pričesti. Išla sam ja u V. razred a on u V. gimnaziju. Kroz četiri godine što sam polazila višu školu bili smo nas dvoje uvijek zajedno kod stola Gospodnjega. Poslije je on otišao na više nauke, ali uvijek kad se vrati kući, polazi opet sa mnom sv. Pričesti. I on se rado sjeća onih dana.

U Marijinoj kongregaciji[3]

Kad sam bila IV. raz., primili me u Marijinu kongregaciju. To bijaše veselje za mene. Svake nedjelje poslije školske mise imali smo sastanak u samostanu časnih sestara. Kongregaciju je vodio prečasni gospodin A. Kotarski. U VII. razredu izabraše me za pobočnicu, a u VIII. razredu za nadstojnicu. Čudan je to bio izbor. Na prvom sastanku kongregacije, kad sam bila VIII. raz. kaže prečasni upravitelj zbornicama neka dobro promisle koja bih od njih bila najsposobnija za nadstojnicu. Neka misle na takvu koja će uistinu ljubavlju raditi za dobro kongregacije i na slavu Božju, jer će kod dojdućeg sastanka birati nadstojnicu. Još nije g. upravitelj pravo izgovorio, već ustale zbornice i stale vikati: „Danica, Danica!“ Kad je prečasni gospodin to vidio, pošao je sam od jedne do druge i pitao koju misli. „Danicu“, bio je odgovor kod svake. Ja sam bila zadnja, pa kad je došao do mene reče: „A vas se ne pita.“ Molila sam ga, molila neka to preda drugoj, koja je i bolja i sposobnija, a on ni čuti o tome. „Jer, reče, nikada još nisam bio kod takvog izbora, gdje bi svi listom bili za jednoga, a da prav kažem i ja sam bio za vas.“ „Mi hoćemo Danicu i nijednu drugu“, govorile su zbornice, a Danica morala poslušati. Mnogo mi je ugodnih časova zabilježeno u knjizi života, što sam ih provela u kongregaciji.

Počeci pisanja pjesama

S velikom se ugodnošću spominjem i onoga časa kad sam prvi puta zabilježila na papir pjesmu neku (ako se to moglo nazvati pjesmicom), što je nikla u duši mojoj. Bilo je to pod školskim satom dana jednoga kad sam polazila VII. raz. Često sam poslije znala tako što napisati, ali bojeći se da to tko ne vidi i ne otkrije, marljivo sam palila, jer je vatra uistinu vjeran čuvar tajne. I krila sam tako paleći danas što je bilo jučer napisano, četiri godine.

Škola i rad po danu, učenje i molitva po noći

Polazila sam VIII. razred, kadno se razmahao svijetom ljuti i krvavi rat.[4] Kako su našu školsku zgradu upotrijebili za bolnicu, premjestiše našu školu u zgradu Evangeličke škole. Tu smo imali obuku svako poslijepodne, pa kako sam prije podneva bila kod kuće, da olakšam mami posao, koja je one godine nešto pobolijevala, preuzela sam od nje sasma kuhanje. Prije podne u kuhinji, poslije podne u školi, pa mi nije preostalo vremena za učenje. Počela sam učiti u noći, jer ići u školu a ne naučiti zadaće, bilo mi je nešto nemoguće. Kako ne bijah s učenjem nikada gotova prije ponoći, a za molitvu uz mnogo posla nije bilo vremena, odredih si sat molitve od 12h do 1h, obično poslije učenja. O, bilo mi je to najmilije vrijeme. Mogla sam se nesmetano sabrati u molitvi. Ta, kroz dan ionako malo vremena, pa bih obično molila krunicu putem u školu ili u crkvu. Već otprije imala sam običaj u četvrtak navečer moliti ili križni put ili razmatrati o muci Isusovoj. Nastavila sam to i sada, ali kako nisam nikada počinjala prije ponoći, znao me često i dan zateći onako u molitvi, a onda više nije bilo vremena za spavanje, već se trebalo spremati na novi rad. Ustajala sam ionako prva u kući. O, kako se rado spominjem časova ovih.

Počeci bolesti, ali joj ne vjeruju

Ali u zimi ove godine nekako sam se nahladila i počela kašljati. Nije se nitko na to obazirao, a ja najmanje. Sve pomalo počimalo me u prsima i u leđima boljeti, a ja nikome ne spominjem, tek se radujem da nitko ne vidi kako me boli. Ali i oni počeli opažati da ja slabim, da se sve više povlačim u samoću, a bilo je to da pred njima sakrijem bolest svoju. Stali me svaki čas pitati zašto sam žalosna. Jednom se potužih da me boli u prsima, a oni se razljute na me govoreći mi da si utvaram i zamišljam nekakvu bolest. I počeli ovakvi govori bivati sve češći, jer meni bilo sve gore, pa nisam više mogla onako sakrivat. Bili su to teški časovi za me. Boljelo me u duši silno što misle, da se pretvaram. Ipak sam uz pomoć Božju svršila nekako i taj osmi razred.

Jednom me odveli liječniku, a on kaže da imam katar na plućima. Odredio mi neke lijekove. U kući je stanovao neki mladi farmaceut, sin nekoga profesora, pa umoliše njega i on mi uvijek donašao iz ljekarne potrebne lijekove. Viđala sam ga često i prije, ali da je on uvijek išao za mnom, to nisam opazila. Sada sam tek došla više puta s njime, jer je često znao doći da pita trebam li što. Bilo mi čudno to, ali mišljah, mama ga molila, a on valjda rado čini uslugu.

Odbila udvaranje mladog farmaceuta

U praznicima uzeli ga u vojništvo i on moro otići iz Zagreba. Za nekoliko dana dođe na moje ime jedna karta, nakon par dana opet, a onda sve češće. Što to znači, pitala sam samu sebe. Ne, toga ja neću! Plačući sam molila mamu neka mu zabrani da meni piše, jer meni toga ne treba. Mama je učinila što sam je molila i on je prestao pisati. Najgore mi bilo, kad su razglasili, da on mene voli, a i njegovi roditelji počeli govoriti da ću ja biti njihova snaha. Da, govorahu, da njihov sin ne bi mogao bolje i marljivije žene imati, a i oni da se bolje [nevjeste] ne mogu zamisliti. Bile su to užasne muke za dušu moju. Nisam se usudila nikoga pitati za savjet, nikoga nije bilo da me umiri, a ja sam se tako bojala da sam Isusu mnogo skrivila. Ta, ja sam Isusu obećala već davno, ne samo obećala, već i poklonila srce i dušu svoju. Da, cijelu sebe poklonila sam Spasitelju, a sada ovakvi govori. Jesam li ja dala povoda tome, jesam li se ja ogriješila, bila su užasna pitanja koja su mi mučila dušu, a nikoga da mi razjasni i da me umiri. I sad se još uvijek sa strahom spominjem časova onih. O, koliko sam tada noći probdjela plačući, moleći Isusa da mi oprosti, ako sam ja kriva, neka me čuva, jer hoću da budem Njegova, samo Njegova. Od vremena toga bio je zaključak svake moje molitve: „Srce čisto stvori u meni, Bože, Bože spasenja mojega!“ I umirili se drugi, pa se i ja umirih nekako, prem me još često obuze kao strah neki kad na ovo pomislim, jer mi još nitko ne razjasni toga.

Nastavak školovanja u Učiteljskoj školi kod časnih sestara

I ispuni se jedna moja davna želja: u školu u samostan! Svršivši naime višu školu, pošla sam u preparandiju kod časnih sestara. Tu me nabrzo zavole i učiteljice i suučenice. U prvom još tečaju imali smo školu i prije i poslije podne, pa bih dan provela obično ovako: ustala bih u 4h, spremila se, malo učila pa onda poslije 5h u crkvu, jer sam svaki dan polazila sv. Pričesti. Poslije 6h vratila se kući, učila do 7h, a onda u školu. Prije škole sv. misa. Od 8-12 trajala je obuka, a poslije podne od 2-4 ili 5, a zatim kući, pa uči ili radi ručni rad obično do ponoći, a od ponoći molitva.

Prolazili su tako dani. Moje se zdravlje ponovno počelo rušiti, a mojima to nije pravo bilo. Ja se nisam nikada tužila, ali oni neprestano govorili da si utvaram da sam bolesna. Moguće si uistinu utvaram, mislila sam u sebi, pa nisam nikada govorila da me što boli.

Ali u duši me bolilo jako što mi niti roditelji ne vjeruju. Kome se mogu povjeriti? Roditeljima ne, drugoga nemam. U tako teškim časovima polazila sam k Onomu, koji je znao za patnje moje. Jest, Isusu sam se uvijek povjeravala, pa i sada bio je On moj jedini tješitelj.

Pogoršanje zdravlja, ali joj roditelji opet ne vjeruju

Prolazili tako i prošla godina, došla i druga i u polovini II. tečaja sustala sam. Meni sve gore. Vidjeli to u školi pa me šalju kući, a ja se ne dam. Zašto? Nije to nitko znao, ali uz tjelesne boli bile su muke moje duše još veće. Počela sam i krv bacati pomalo, a u školu sam svejedno išla. Tek u školi pazila je osobito na me razrednica naša. Bila je uvijek iza mene, osobito u one dane kad je vidjela da mi dobro nije. I opazila ona gdje sam izbacila jednom krv u rupčić, pa se uzrujala silno. Slala me odmah kući, a za mene nije trebalo veće muke. Govorila mi kako je to grijeh proti 5 zapovjedi, kad se ne pazi na zdravlje svoje. Boljelo me a i plašilo to jako, ali što sam mogla? Otišla sam kući i molila mamu da me vodi liječniku. „Barem godinu dana odmora“, rekao je. Za mjesec dana ja se nekako oporavim, a tata je želio da idem u školu, da ne gubim godine. Ja sam pošla u školu i nadoknadila sve što sam zbog bolesti zaostala. Osjećala se baš nisam dobro, ali hvalila sam Bogu da bar dobro izgledam, pa nije nitko vidio kako i koliko me boli. Išlo tak sve dalje i zbog moga zdravlja bilo često bure u kući. A bolilo to u duši jako. Nastojala sam da i tjelesnu i duševnu bol sakrijem, a ipak govorahu da sam uvijek žalosna. Meni sve gore, a ja sve više šutim.

U III. tečaju sustala sam već početkom prosinca. Vidjeli da ne mogu dalje, pa me odveli liječniku. Ovaj je tražio da prekinem školu, da me nekuda pošalju „ili si je zakopajte za par mjeseci!“ Zabrinulo ih to, pa me poslali u Primorje. Bila sam tamo čitav mjesec siječanj i dobro se oporavila, barem sam izvrsno izgledala. Vratih se kući i dakako odmah u školu, da nadoknadim ono što su oni u dva mjeseca prošli. Učila sam mnogo i brzo, nadoknadila sve. Pod kraj mjeseca veljače ležala sam nekoliko dana u groznici.

Isus na ruci – nezaboravan doživljaj

Dođe mjesec ožujak, mjesec posvećen štovanju svetog Josipa, kojemu sam se uvijek na poseban način molila. Pao je 1. ožujak k tome u petak, tako je to bio prvi petak u mjesecu. Meni bilo nešto bolje, pa sam molila da me puste u crkvu sv. Pričesti. I pustiše me. Bilježim dan ovaj stoga, jer mi se zbi nešto što neću nikada zaboraviti, čega se tako rado sjećam.

Pošla sam u samostansku crkvu, a imala sam namjeru i javiti se mojima u školi. U crkvu dođoh poslije 8h i čekala na sv. Pričest. I pristupim s velikom čežnjom k stolu Gospodnjemu. I dođe red na mene, ne znam kako je to bilo, tek vidjeh kako je pala posvećena Hostija, a u strahu da ne padne na tlo, dignem ruku i hostija padne na moju ruku. Protrnula sam sva i zagledala se u bijelu Hostiju, što je ležala na mojoj ruci.

„Drži“, rekao je svećenik. Što je on radio, ne znam. Otišao i onda se vratio, a ja sam sveudilj držala u ruci posvećenu Hostiju, presveto Isusovo Tijelo. Srce mi je jako zakucalo. Plakala sam, ne znam bilo to od straha ili sreće. Bit će jedno i drugo. Dugo sam gledala svetinju ovu, a maknuti se nisam usudila. Bila sam uvjerena da je ovo na ruci moj pravi Bog, dobri onaj Isus koji je iz ljubavi prema meni čovjekom postao, koji je za mene trpio silne muke, koji je za mene umro na križu, uskrsnuo, uzašao na nebo, da, onaj isti Isus, koji sjedi s desne strane Oca. Bog moj, moj Spasitelj, moj Isus na ruci mojoj! Ja bijah presretna. Nikada još ni prije ni poslije ne osjetih takve sreće. Ne znam što se oko mene zbivalo, ja sam tek gledala u Isusa moga, kadno pristupi svećenik i uze s ruke moje Presveto Tijelo.

Tada se istom kao od sna prenem. Primila sam sv. Pričest i poslije dugo, dugo razgovarala s Isusom, koji mi toga dana posla toliko sreće. – Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu bio je moje svakidašnje razmišljanje od onoga dana. Tražila sam knjige koje o Njemu govore, i stala mnogo čitati, samo da Ga bolje upoznam.

Neugodan doživljaj ranu ujutro na ulici

Od mjeseca ožujka do kraja školske godine nije bilo više mnogo neprilika sa zdravljem. Svršila se dobro i ova godina. Tek još jednu zgodu da spomenem iz ovoga vremena.Pošla sam jednoga jutra po običaju u crkvu. Prem je bilo rano, bilo je već vani svjetlo, ta, bilo je to u lipnju. Dođem malo dalje od naše kuće, kadno iza ugla dođu preda me dva časnika. Ne bih ih ni primijetila da se oni ne postave pred mene. Ja se trgnem, skočim na stranu da pođem dalje. „Kuda ćete, gospojice, tako rano?“ – upitaju. Ja šutim i pobrzam svojim putem. „Isuse, budi uza me, ta, ja idem k Tebi“, rekoh sama u sebi. Ali oni pođoše za mnom. I počeše svašta govoriti: „Bog zna, gdje je ona bila noćas? Dolazi tamo od kolodvora, a tamo je u noći mrak. Gospojice, recite nam, gdje ste bili?Jeste li se noćas dobro zabavljali? Kuda se sada žurite? Čekajte i mi ćem s vama!“ – „Isuse, Isuse!“, bili su uzdasi moji. Nisam znala od straha što bih, počnem koracati brzo, najbrže što sam mogla. „Nemojte se tako žuriti, mi ćemo zajedno s vama. Idemo baš da vidimo komu pripadate i čiji ste. Je l’ de i naši. Nemojte se tako žuriti, jer ćete vi prije sustati nego mi, a mi ćemo za vama, da vidimo gdje stanujete, gdje vam je mjesto. I kako se zovete mi ćemo saznati. Pogledat ćemo na vrata vašega stana, tamo sigurno piše vaše ime.“ – I Bog zna što su još govorili. Počnem bježati, a oni za mnom. Odlanulo mi kad sam ugledala crkvu. Skupim još ono malo snage, što je bilo u meni i počnem bježati. „Nemojte se tako žuriti, klonut ćete, pa ćemo morati još da vas nosimo.“ – Dalje nisam čula, skrenula sam u crkvu. Tu sam u prvom kutiću pala na koljena. I plakala sam, silno plakala i molila Isusa da mi oprosti, ako sam Ga uvrijedila. Sad se istom stala redati u mojoj svijesti sva ona pitanja. Komu pripadam? – Isuse, Tebi! – Čija sam? – Isuse, Tvoja! – Gdje stanujem? Gdje mi je mjesto? – Isuse, uza Te! – Kako se zovem? – Isuse, reci mi kako se zovem!? Jesu li oni dobili odgovor na sva ova pitanja? Jesu li na vratima pročitali moje ime? – Bila sam silno uzrujana i nisam se usudila pristupiti k stolu Gospodnjem. Ne znam kako sam došla naprijed, tek kad Isusa primih u srce svoje, tek onda se pomalo umirih. I nisam nikome pripovijedala zgode ove bojeći se da mi ne zabrane polaziti rano u crkvu. Jesam li u tome mnogo kriva?

 Našla novog ispovjednika kod otaca isusovaca

Svršila sam tako III. tečaj. Tad se u praznicima zbi nešto čega ne mogu da prešutim. Zadnje četiri godine ispovijedala sam se uvijek kod gospodina Gjanića. Ispovijedao on u samostanskoj crkvi. Ovih je praznika bio premješten. Što ću sada, kome ću ja na ispovijed, bilo je pitanje koje mi zadavalo mnogo brige. I bijah nekako zamišljena onih dana, pa me jednom upita časna sestra, razrednica moja: „Danice, što je s vama, što ste tako zabrinuti?“ Rekoh joj, jer je ona bila osoba kojoj se mogoh mnogo povjeriti. Ta, brinula se uvijek za me kao majka. „Teško vam ja razumijem“, rekla mi je, „ali treba da tražite drugog ispovjednika. Bog zna, moguće je to za vas bolje. Moli te se Bogu, mnogo se molite, da vam dade naći ispovjednika, koji će vas voditi po Njegovoj volji. I ja ću se za vas moliti, i ja ću vam pomoći tražiti ispovjednika.“ Za nekoliko dana kaže mi: „Kod nas u samostanu mislim da nema svećenika koji bi bio za vas po mojem mnijenju. Pođite i tražite kod oo. isusovaca nekoga. Od njih ja nikoga ne poznam, ali moguće da vi nekoga nađete. Ja ću se moliti za vas i prikazat ću sv. Pričest ovih dana da uzmognete naći za sebe ispovjednika.“

„Ja ću vas poslušati“, rekoh, „idem u crkvu danas, pa koga nađem u ispovjedaonici, kod toga ću se ispovjediti. Bože, daj da dođem k pravome!“ I pošla sam u crkvu i molila, vruće molila za ovu milost. Samo u ispovjedaonici kod oltara Majke Božje bio je ispovjednik. Netko se ispovjedio i više nije bilo ljudi. „Ovamo Isuse!“ i s velikim strahom pođem u ispovjedaonicu. Kad sam izašla, plakala sam. „Nikada više k onomu svećeniku ne idem na ispovijed“, rekla sam časnoj sestri kad sam bila poslije toga kod nje. Nakon nekoliko dana pođem opet u crkvu na ispovijed. U crkvi nije bilo baš nikoga. Spremala sam se da idem u sakristiju, da molim neka mi pošalju nekoga za ispovijed. Molila sam Isusa neka mi pošalje onoga kojega je odredio da vodi dušu moju. Samo da ne dođe onaj kod kojeg sam zadnji put bila. Obuzeo me neki strah. Ustanem s namjerom da pođem u sakristiju, kadno prođe kraj mene svećenik u ispovjedaonicu. Bože, onaj isti. Ogledam se po crkvi – nikoga nema. „Idi na ispovijed, evo ti ispovjednika“, kao da sam čula u duši. S velikim sam strahom pošla. I umirih se, Bogu hvala! Molitve moje nisu bile uzaludne.

Oboljela od „španjolske groznice“

I poče nova školska godina IV. tečaj. Matura bila mi pred očima. Tek sam tri tjedna polazila u školu, kadno me posjeti ljuta „španjolska groznica“, koja je nemilo harala. Ležala sam dvije nedjelje, a moji se već ozbiljno pobojali za mene. I preboljela sam nekako, Bogu hvala, ali drugi dan kako sam ustala, oboli moja majka. Služavka naša, koja je bila kod nas već 30 godina, poboja se da i ona ne oboli, pa ode onoga dana iz Zagreba. Ostadosmo sami. Mama u krevetu, ja još slaba, a svi drugi polaze u školu. Ja najstarija u kući preuzela sam odmah gospodarstvo, prem još slaba, da se jedva pomicati mogoh. Spremanje, kuhanje, čišćenje i dvorenje bolesne majke bio mi je posao kroz dva mjeseca.

Prva dva tjedna nisam ni lijegala noću, ta, trebalo je biti neprestano uz mamu. Kroz dan silan posao, a kroz noć bdjenje, a nije mi bilo teško. Ja sam s tolikim veseljem činila sve ovo, te je tata znao reći da me još tako vesele nije vidio. A posla je bilo mnogo. Nitko nije znao koliko se mučim, do jedini onaj koji sve znade. Samo mi je to bilo teško što u poslu nisam dospjela svakog dana u crkvu, da, prošla je i koja nedjelja da nisam mogla k sv. misi ni sv. Pričesti. Ali ni te teškoće nisam nikome otkrivala. Bila sam uvjerena da će mi dobri Bog oprostiti, te sve sam ionako prikazivala Njemu. Prolazili tako dani i nitko nije znao koliki je posao na meni. Ni sama sebi ne vjerujem da sam ja to mogla izvršiti, a kad bih kome rekla, tko bi mi vjerovao da sam u to vrijeme sama ispilila i iscijepala blizu dva hvata drva, jer nisam mogla nikoga naći da mi to učini.

Unatoč bolesti obavljala teške poslove u kući

Ne zna još ni sad za ovo nitko, a da kome kažem, bi li mi vjerovao? A ipak je tako je bilo. Koliko sam puta upravo osjećala pomoć Božju, kad sam se onako slaba uhvatila tako teška posla. Jutarnja mi je bila molitva: „Podaj mi, Gospode, snage da izvršim sve on što mi je danas učiniti“, a večernja: „Isuse, dobri, daj da izdržim tako dugo dok mama ne ozdravi!“ I baš sam nekako teškom mukom izdržala. Zadnje dane bilo mi već tako teško i tako zlo, da više nije mogao smijeh na moj obraz, a tata misleći da mi je žao što ne mogu ići u školu, razljutio se silno na me. Kazao mi je pače ako mi je žao što malo za njih radim, neka ostavim sve, da će on sam kuhati itd.

O kako mi je to bilo teško, kako je to boljelo u duši! Ta, ja sam još uvijek s tim veseljem radila, ali snage mi već ponestalo, a toga oni nisu vidjeli. I pridigla se mama, i vratila se služavka, a ja počela ići u školu, a onda morala opet leći, jer sam bila posve obnemogla. I krv sam nekoliko dana bacala. Opet nije toga nitko znao. Došli već i Božićni praznici, kad sam se pridigla. Sad se uhvatih knjige, da nadoknadim sve ono što sam u školi zaostala. U deset dana odgovorila sam sve predmete, a poslije Božićnih praznika opet sam tek nekoliko dana polazila školu, a onda morala i opet prekinuti.

Bolest sve više napreduje

Počelo me trgati u kostima. Od nogu dizalo se po čitavom tijelu, a kad došlo do glave, bilo je najgore. Trajalo je trganje u kostima čitavoga tijela skoro mjesec dana. Kad je to počelo jenjati, pojavi se silna bol u nutrini glave. „Mozak me boli“, znala bih reći smijući se mnogo puta sama tome. Ali boli bivale sve veće. Koliko sam puta od boli kidala odijelo na sebi. Bila sam tako nestrpljiva. Obično bih se povukla u moju sobicu, da nitko ne vidi mojih boli.

Čitati, pisati ili učiti bilo je nemoguće, a matura sve bliže. I ta mi misao često zadavala brige. Počeli me nagovarati da odustanem ove godine od mature. Tata nije htio o tome ni da čuje, a i meni nije bilo na pameti. Nekako ću svršiti tu maturu, glavno da prođem, bila je moja misao, a bila sam uvjerena da će mi dobri Bog pomoći. Ta, On svojih ne ostavlja. I umirila se malo bol u mojoj glavi. Bolila je glava i dalje, samo boli nisu bile tako grozne.

U mjesecu ožujku počela sam polaziti opet školu. Učiti još nisam mogla. Dva dana učiti, treći plakati od boli bilo je obično. Izašla i zabrana da ne smijem učiti u noći. Teško je to bilo. Kako sam morala leći u 9 h, a već odavna bilo običajno vrijeme moje za molitvu od 12 h do 1 h, to sam počela ustajati noću da obavljam i dalje tako svoje obične molitve. Ipak je za mene bila velika žrtva leći već u 9 sati. Ta, učiti je bilo mnogo, a matura tako blizu.Ali poslušnost je to tražila i ja nisam učila u noći.

„Gospode, Tebi sve prikazujem – govorila bih često, – neka se vrši Tvoja sveta volja! Ako prođem na ispitu, radit ću i dalje Tebi na slavu, a padnem li, skupit ću nanovo svu snagu i učiti da uzmognem jednom raditi na Tvoju slavu.“ I dođe ispit i ja sam prošla bolje, mnogo bolje nego što sam za svoj rad zaslužila. Bogu hvala, koji mi je toliko milosti udijelio![5]

Zavjet čistoće – potpuno predanje Isusu

I u duhovnom životu bilo je važnih časova u isto vrijeme. Uvijek sam molila Isusa, obično poslije sv. Pričesti, da mi dopusti, kad odrastem, stupiti u samostan. Ta, bila je to moja želja iz prvih još dana moga života. Od dana onoga, kadno je Isus časaka nekoliko ležao na mojoj ruci, ta se želja u srcu mojem dizala neodoljivom snagom. Dana jednoga, kad sam po običaju poslije sv. Pričesti pitala Spasitelja: “Gospode, što želiš, da ja učinim?“ Čujem Spasitelja gdje mi kaže: „Ostavi sve i slijedi mene!“ – bile su riječi, koje bih čula neprestano u duši svojoj, odsad svaki puta poslije sv. Pričesti. Nisam pravo znala što to znači. Isus mi to govori, vjerovala sam čvrsto, ali ja želim poći za Isusom svim srcem svojim. Ali kako? Počelo me i to uznemirivati. Pitala sam što znače riječi ove. Rečeno bi da je to poziv, kojim Isus pozivlje. I mene Isus zove, a ja se ne odazivljem. Ne znam kako. To me plaši. Često sam plačući molila Isusa da mi kaže kako ću to za Njim.

Odlučila sam učiniti zavjet čistoće. Ta, cijela hoću da se posvetim Isusu. I bi mi dozvoljeno na neko vrijeme. Sretna što to mogu i smijem učiniti pripravljala sam se za taj dan. Obavih zavjet 18. travnja t.g. (1919.) na moj rođendan. Navršila sam baš 19 godina. Dan taj bio je Veliki petak, a bio je za mene uistinu veliki petak. Da opisujem što sve osjećah tada u duši i u srcu, kada bih svršila, ali dana toga neću lako zaboraviti.

„Isuse, evo me danas da se sva Tebi posvetim. Hoću i želim da umrem za svijet, a živim samo Tebi. Hoću da ovo moje srce, koje već davno poklonih Tebi, ponovno stavim pod okrilje Tvoje, da ono samo za Tebe bije i samo Tebe ljubi. Ostavljam svijet, Isuse, i odričem sviju njegovih slasti, samo da mogu Tebi bolje služiti, jer hoću da budem Tvoja, samo Tvoja i uvijek Tvoja.

Ali je srce i tijelo slabo, Gospode, zato molim, vruće molim uništi u meni sve što bi moglo biti nemilo i protivno Tebi. Usadi u srce moje ljubav i raspiri u njem plamen ljubavi svoje, da srce moje izgara od ljubavi dok se sasma ne smiri u Tebi.

O, Isuse, daj da Te ljubim, daj da Te jako ljubim! Ne dopusti da kada hladi ljubav u srcu mojemu, već daj, Isuse, da Te svaki dan sve više ljubim, Isuse, da Te ljubim u vijeke! Srce čisto stvori mi Bože, Bože spasenja mojega!“ Riječi su ove kojima prikazah sebe Bogu, a iste ove riječi svakoga dana ponavljam.

Završetak školovanja

Završilo se doba mojih nauka, ja sam svršila i maturu, ali poslije mature ne dočekah onoga o čemu sam u mladosti danima često snivala. O, slatke su bile sanje, kojim sam zamišljala kako ću poslije mature odmah u samostan. Svršila sam maturu, svršila sam nauke, pa sad istom vidim kako je to još daleko, daleko, sad mi istom upadaju u oči one velike zapreke, koje moram uz pomoć Božju svladati, jer se želja u srcu mome uzdiže sve to većom snagom. – „Stupaš u život“, bile su riječi, koje mi poslije mature dolazile sa sviju strana, ali me nisu plašile. Stupam u život, ali čvrsto vjerujem da me Onaj koji me do sada pratio, neće ostaviti, što više, ja osjećam s Njim tijesnu vezu no što je bila prije.

Učiteljica na Kaptolu u Zagrebu – ljubav prema križu

Početkom školske godine pridijelilo me Gradsko poglavarstvo za hospitanticu u Borongajskoj školi.[6] Nakon kratkog vremena opet obolih. Prestala sam na par tjedana polaziti školu, kadno me polovicom mjeseca studenoga imenuju namjesnom učiteljicom na Djevojačkoj pučkoj školi na Kaptolu. Preuzela sam IV. razred i to 27. studenoga 1919. Početak bio je težak, ali poslije se uz pomoć Božju priučih.

Mjesec siječanj i veljača 1920. imadu u sebi nešto čega još nije bilo u životu mojemu. Sve, naime, polazilo mi za rukom, što bih počela, dobro bi ispalo, sve glatko bez ikakvih poteškoća i zapreka. Nikad još nije bilo tako, pa se čudno doimalo moje duše. Ja se silno pobojah da to dobri Bog hoće da naplati ono malo dobra u životu mojemu, ako je bilo što dobra. A što će biti poslije, tamo, gdje se plaća za vječnost? Plašilo me to jako pa sam često plačući molila Isusa da skrati vrijeme ovo. Volim put koji je trnovit, volim kad osjećam oštre ubode trnova, jer se tada osjećam sigurnija i Bogu bliža.

Obolila sam opet. Boli bile velike, ali sam ih radosno prikazivala Bogu. Bijah sretna što baš u korizmeno vrijeme mogu trpjeti, ta, nije li to doba kad je Isus najviše trpio. Uz mnogo poteškoća uspjelo je ipak i opremiše me ovamo u Žuženberačko Novo Selo, da izliječim, ako bude Božja volja, upalu živca, koja traži, kako reče liječnik, posvemašnje mirovanje. Sad se pomalo oporavljam, pa bude li Božja volja da se oporavim, nastojat ću novom i većom snagom raditi na slavu Božju.

27. V. 1920.[7]


[1]Ovdje valja znati da se ne radi o zaređivanju, nego o redovničkim zavjetima, pa bi ispravno bilo reći: zavjetovale, polagale zavjete.

[2]Isto kao i u prethodnoj bilješci.

[3] Marijina kongregacija bila je vjersko društvo za dublji odgoj u vjeri i za promicanje duhovnog života. Takav oblik vjerskih društava za mlade i odrasle utemeljili su isusovci još u 16. stoljeću. Od tada su se Marijine kongregacije proširile na samo gdje su pastoralno djelovali isusovci nego i po svim odgojnim zavodima unutar Katoličke Crkve; osnivale su se i za odrasle po mnogim župama. Nakon 2. vatikanskog sabora promijenjeno je ime i danas se nazivaju Zajednice kršćanskog života.

[4] Prvi svjetski rat 1914.-1918.

[5] P. Josip Antolović piše: “Kako nam je sačuvan ovjerovljeni prijepis Daničine svjedodžbe zrelosti, to nam kao dokumenat njezine marljivosti i upornosti u vrlo teškim okolnostima; svjedoči da je maturu položila ocjenom ‘s odlikom’.“

[6] U Borongajskoj školi bio je Daničin otac Stjepan Širola, učitelj i ravnatelj.

[7] P. Josip Antolović DI, u Duhovnim velikanima kroz travanj, Zagreb, 1977. piše: „U uvodu u Daničinu autobiografiju spomenuli smo da je ona naša ‘Mala Terezija’. Svaka usporedba šepa pa tako i ova, jer između svetice iz Lisieuxa i naše Danice ima upadnih sličnosti, ali i isto tako i različnosti. Nazvali smo je ipak našom Malom Terezijom, što je u opisivanju svoje duše baš tako iskrena kao što je i ona bila. I možemo reći da nam se njezina iskrenost najviše sviđa. Od nje možemo mnogo naučiti i treba da naučimo. Bog voli priproste i iskrene duše. (…). I Danica pripada svetačkom Zagrebu – Zagrebu Kažotića, Borkovića, Langa, Vošnjaka, Leopoldine Čović, Merza, Avelina Ćepulića, Marice Stanković, Petra Grgeca, Ljubomira Markovića, Stepinca, Antića, doktorice Marije Rojc… i tolikih neznanih junaka i junakinja duha, koji su se svim silama trudili živjeti prema najodličnijim tradicijama, prema Evanđelju Isusa Krista.“

Neki isusovac piše: „Iznenadila me ljepota duše Danice Širole. Nikada za nju nisam čuo. Možda bi bilo dobro skupiti sve njezine spise i izdati ih. Njezin primjer mogao bi lijepo djelovati na duše naših kršćanskih djevojaka. A utješna je misao da smo u našem Zagrebu, uz Langa, Vošnjaka, Merza, imali tako divnu dušu kao što je Danica…“

.