Danica Širola

26. veljače 2022.

DNEVNIK 1926.

„Novim moram, novim žarom u godini ovoj za spas duša i za slavu Božju!“
U Zagrebu, 1. siječnja 1926.
Sve, sve Isusu za duše!

+++

2. I. 1926.

I ako danas ne mogu više, neka je bar ovo: Isuse moj – Bože moj! Bože moj – sve moje!
Sve, sve Isusu za duše!

+++

22. I. 1926.

Moj Isuse! U bijesnom vrtlogu zavrtilo se oko mene kolo prilika i neprilika a ja nemoćna u srijedi stojim – ne znam izlaza. Na koju bih stranu? Što da počnem? Što da učinim? Bože moj, samo jedno vapim: „Ono hoću Ti, Gospode, što želiš!“

1. veljače moram nastupiti u službu u Crikvenici, i čekati tamo dok dođe rješenje o premještenju. Bože moj, zar je na meni da odlučujem ići ili ne ići, zato jer sam nešto slaba i boležljiva? Nije li zar volja Tvoja da idem, Gospode, Bože!? Ta, radi se o biti ili ne biti – o otpustu iz službe, a ja nijesam tako slaba da barem još neko vrijeme poraditi ne bih mogla. Znam, mnogo ne mogu, ta, i u ove dane kad ne radim ništa umor me svladava, silni, znam, da se neće nitko pomoći i okoristi sa mnom. I da nemam žive vjere i ljubavi velike, da me milost Tvoja, Gospode, ne nosi – klonula bih sigurno već odavna.

Čitala sam jednom u Topolšici, ne znam kako mi je došlo do ruke, stvarcu „Zapisci suvišna čovjeka“ – čovjeka bolesnog od tuberkuloze – pa često i nehotice pomislim – zar nisam i ja takav suvišan čovjek. Ali je divna i utješna vjera sveta naša vjera, Bože moj, koju si Ti usadio u dušu i srce moje. Kako da Ti, Gospode, hvalu izrečem. Jer me vjera sveta uči, da sve boli i patnje i bolest i bolovanje, sve može obilnoga ploda da donese – ako se prikazuje Bogu. Bogu, Bogu mojemu sve ja prikazujem za spasenje duša, za obraćenje grješnika, za zadovoljštinu – za uvrede mnoge da zadovoljim. Kad promatram bolest i nemoć moju s ovoga stanovišta, radujem se, neizrecivo se radujem, volim bolest moju i ne bih se mijenjala niskim na svijetu.

U kući našoj teška je bolest očeva, ona iziskuje mnogo financijalnih žrtava, borba za opstanak u mnogobrojnoj obitelji našoj gotovo je očajna, pa ja još umjesto da doprinesem svoj obol za pomoć svima na teret posvema panem. Da žrtvujem službu zbog bolesti moje? A mogućnost je da tako ja još živim nekoliko godina. Bože moj, zar nije pravo i u redu da idem, da vršim dužnost svoju, da se ne žacam neprilika i teškoća, koje me čekaju?

Sva sam zbunjena, jer sve dobre duše oko mene u brizi za mene, gledaju me još slabijom no jesam – ne mogu da odobre ovo moje putovanje. Bože moj, ali oni nemaju dostatna pogleda i uvida u prilike u kojima se nalazim.

– Zar ima smisla ići ponovno u Crikvenicu, kad ste već bili, pokušali i nijeste mogli izdržati?

– Recite, jeste li sposobni za rad? I sami priznati morate da ne možete raditi?

– Pa među one ljude opet, one sve neprilike nanovo?

Isuse moj, Bože moj! Što na sve to da odgovorim? Je l’ de, odlučna je ona: ići moram. Ili dobri moj Isuse, nije li to volja Tvoja već moguće ja po svojoj glavi radim. To je što me muči i plaši u čitavoj stvari. Inače, ja se radujem. Radujem se prvom radu s križićima koji me čekaju. Živjeti, raditi i kretati se među ljudima, koji me ne poznadu, koji me preziru, koji me bježe – tome se radujem. Čudno mi je samoj, a ipak ja se smiješkam na pomisao ovu. I na rad i na posao se radujem. Ako je pak ovo moje putovanje u Crikvenicu za mene jedna stepenica bliže nebu – Gospode, što da me zadrži ovdje. I ako me svi napuste – Bog moj je sa mnom!

+++

+! Sve, sve Isusu za duše!

25. I. 1926.
Isuse, dobri moj Isuse!

Hvala! Hvala Ti velika za sve, za riječi prezira, pogrda i grdnje, za riječi opomene. Bol u duši što je osjećam, suze u zabiti i potaji prolivene – sve to prikazujem Tebi, Tebi, Gospode, Bože moj, za spasenje duša. Nije li baš njegova, Mladenova duša, brata mojega jedna od najbjednijih, najpotrebnijih.

Zašto on siromah bježi moju blizinu? Ta, ne viđam ga no samo kod ručka. Pogledu mojemu on se uvijek izmiče, moja mu nazočnost smeta. To je i sam već više puta spomenuo: „Ti mi smetaš. Odkako si Ti kod kuće ne može se slobodno kretati!“

Bože moj, a zašto mu ja smetam? Rekao je netko tko bolje poznaje prilike u kući našoj i žalosnu i tužnu historiju njegovu: „U blizini vašoj on se osjeća kriv – vaša osoba neprestano mu je predbacivanje i buđenje savjesti, vaš mir neprestano ga kori. Boji se pogleda vašega, kao dijete kad osjeća da je krivo ne usudi se iznova da pogleda u majku. Zato evo ne može on vas da podnese.“

Isuse moj, a što sam mu učinila? Što mu činim? Znam samo da molim, mnogo molim za obraćenje duše njegove. O Isuse, Bože moj, daj, daj da se obrati. Iz gliba grijeha u koji zatvorenim očima srta [srlja] Ti ga izbavi. Gospode, samo Ti možeš pomoći.

Tek mi je jedno teško, Isuse moj! Ne to, što su mi današnjom scenom ogorčeni i otežani ovi zadnji dani mojega boravka kod kuće, već na pomisao da ću se rastati s njima, za spas duše koje toliko strepim i molim – bez riječi – da mi neće izreći ni oproštenje, što sam ga toliko puta (prem nehotice) razljutila i uvrijedila. A ako se ne vratim više, zar mi neće oprostiti. I danas se naljutio na mene, a ja zaista ne znam zašto. Došla sam u kuhinju, a on viče bijesno (jer se ne zna nimalo svladati kad se naljuti, već gotovo bjesni). Vikao je na najmlađu seku moju. Zašto, nijesam pravo razabrala. Ona plače, svikoliki prisutni napadali na nju.

Ne znajući o čemu se radi, rekla sam posve mirno: Za ljubav dobroga Boga, što vičete kao ludi. Imate li malu ukoriti zašto ili razračunati štogod, zar se to ne može obaviti tiše i mirnije. Ove riječi moje bjehu slama bačena u vatru. Kad sam vidjela da je sad još gore, uzela sam malu i kazala mirno: „Mira, dođi sa mnom gore u sobu inače ne bude svađa do jutra gotova.“ Poslije toga počela je padati tuča riječi pogrde i prezira na leđa moja. Ja sam s Mirom nijemo izlazila, čula sam samo još poklik: „Ti si ona, koja činiš zla djela.“ Siromašni moj braco – jadni Mladen – bila je pomisao u duši i Isuse u tren ovaj veliku radost, da za četiri dana odlazim. Isuse moj, zar ću i tamo kome smetati? Ah, u nebo, u nebo – kada ću u nebo? Nebo je jedino mjesto gdje se nikome ne smeta – jer sve veže jedna, velika neizmjerna ljubav Božja. Isuse moj, što mi je činiti za spas duše njegove? Duše njegove ne dam, ne dam ja u propast. Je l’ de, Isuse, Ti ćeš mi dušu njegovu dati. Ti ćeš je sam uresiti i obući u ruho svadbeno u vječnosti da se raduje s Tobom.

Za duše mnoge, za duše mnoge molim se vruće Isuse moj – Bože moj! Danas mi je više razmišljati o zlim djelima mojim. Moj Isuse, ali je od sviju nedjela mojih veće, mnogo veće milosrđe Tvoje – i pouzdanje moje veliko je. Isuse, moje milosrđe!

+++

Sve, sve Isusu za duše!
27. I. 1926.

Moj Isuse!

Već sam gotovo spremna za put, još neke sitnice samo. O, kako bi bilo lijepo da ovaj put, ovo putovanje svoje, ne završim u Crikvenici, već u nebu. Ta, za putovanje u nebo ja sam posve spremna u čas svaki. Pripreme za putovanje u nebo već su odavna, odavna gotove – i uvijek nastojim da sve spremno ostane. Za nebo imam sve što mi treba, imam veliku ljubav Boga mojega – milosti koje mi dobri Bog danomice umnažava – imam živu vjeru u oproštenje grijeha, veliko, veliko i neograničeno pouzdanje u milosrđe Božje. Ne plaše me pogreške moje i slabosti moje. Milosrđe i ljubav Boga mojega neizmjerno je velika.

A za Crikvenicu toliko mi toga treba. O, kako bi to bila velika sreća da je ovo moje putovanje – putovanje u nebo. Moj Isuse! Još samo dana dva. Ja se ipak radujem, prem se u skrovitosti duše svoje (Isuse, to samo Tebi kažem) ovoga puta nešto bojim. Slutim, ali moguće nije opravdana slutnja moja, slutim da će mi pozliti ovih dana. Kako i na koji način, to ne znam, a ipak slutim živo da će nešto biti. Ta, već dugo nije mi onako pravo pozlilo. Ako me to zadesi u Crikvenici kad budem sama, posve sama, kad ne bude ni jedne osobe u blizini koja bi me zaštitila, Bogu hvala. Bog moj bit će uza me. Tamo ja od ljudi nemam nikoga, baš nikoga prijateljski raspoložena. Oni, na koje sam mislila, već mi zadnji puta okrenuše leđa – Isuse, i baš to me ostavljanja biti od ljudi sviju – tome se radujem. I zapravo ne znam kako da si stavim sliku novoga života u Crikvenici. Hoću li lako naći stan i gdje? Kako će to biti u zimi i buri u sobi bez peći? Kako će me primiti oni s kojima imam posla? Bude li mi moguće dana svakoga na svetu Pričest? Na sve ovo ne znam odgovora. Sve to prikazujem Tebi, Gospode Bože moj!

Ah, moj Isuse, ajde da ne mislim na sve male brige, da razmišljam radije o ljubavi i dobroti Tvojoj. O, kad bih mogla cijelom svijetu kliknuti glasom da se čuje o dobroti, ljubavi i milosrđu Tvojemu – o milosrđu što mi ih u velikom obilju za života cijelog dijeliš. Promatrajući veličinu Tvoju, Gospode, vidim kako sam malena. I radujem se tome, jer Ti, Isuse, Ti voliš malene. Eno, drugi čine djela velika, djela sveta, a ja, ja sam malena i ništa ne mogu. Da malena i neznatna ostanem, dao si mi bolet, tešku, dugotrajnu bolest. Mnogi me žale, a kad bi barem svi upoznali kako je to veliki i neprocjenjivi dar ljubavi Tvoje, baš bolest ova moja. O Isuse, kako sam ja sretna! Da malena ostanem da se uklonim sa pozornice svijeta u koju se upiru mnoge oči, povukao si me, Gospode, među četiri zida kuće naše. A sada, sada me još šalješ još dalje među strane i nepoznate. Daj, Gospode, daj milosti malena da ostanem, jer Ti na osobiti način malene ljubiš. Bogu hvala!

Evo me, Bože moj, ja sam spremna – šalji me kuda želiš i čini sa mnom što god hoćeš. Danas malo jača groznica – žeđam silno. Isuse dobri, daj milost da još izdržim, ta, ima, mislim već preko 4 mjeseca kako nijesam pila vode. Ovu malu žrtvicu, tako radosno prikazujem za spasenje duša. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – Bože moj!

Evo me – učini sa mnom i od mene sve što hoćeš i što želiš. Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja!

U Crikvenici, 31. siječnja 1926.

+++

+!
Duše – duše – ja hoću duše, Gospode!
31. I. 1926.

Isuse moj! Isuse!

Sama, sama, posve sama među ljudima stranim i ne znanim. Mama je otišla, još je moguće u Crikvenici. Za sat, za pola sata više je ne bude blizu, vraća se u Zagreb. A ja, Isuse moj, a ja. – Dopusti da se isplačem, jer ne mogu više da zadržim bujice suza, Gospode moj. Bože moj, nikada još ne osjetih osamljenost kao u čas ovaj. Ja vjerujem da si Ti uza me, Ti i ja nemam nikoga ovdje do Tebe, Bože moj! A šta će mi utjeha ljudska, Ti me nećeš ostaviti. Gospode, podaj milost, snage, jakosti. Hoću da Te ljubim više no sam Te do sada ljubila, više, više, mnogo više. Neka dođe što mu drago, sve ću prikazati za duše i ljubiti Tebe, Gospode!

+++

Isuse moj – Tebi sve za duše! 1. II. 1926.

Moj Isuse! Da je tko god zirnuti mogao u dušu moju, što bi vidio? Sliku bola, sliku patnje, dušu što se savija, krši i lomi od muke, a ipak u miru, svetom i radosnom miru, nekom šapuće bez prestanka svoj „Bogu hvala! Isuse moj, dobri Isuse, ne sjećam se da sam još kada u životu ovako teško osjećala osamljenost. Kad sam ono legla u krevet u sobi studenoj, plakala sam gorko, gorko, plakala sam, osjećanje ono prazno, mislim, nikada ne bih riječima opisala. I bje mi u čas jedan, da skočim sa kreveta, da bježim, da bježim od ljudi, od sviju, za mamom da bježim. Moguće je ovom teškom stanju doprinijelo i to, što mi je baš jučer pozlilo. Bilo mi je slabo, vrlo slabo, a sirota mama, kako me je teška srca ostavljala, vidjevši me onako iznemoglu. Osjećala sam ja to, da će mi pozliti, ali to još nije ono pravo.

Bila sam danas u školi i nastupila u službu. Isuse, hvala i opet kažem za poteškoće ove i križiće nove. Oni su mi dragi, za duše ih prikazujem, duše mnoge duše. Odredila mi sad za neko vrijeme njemački i prirodopis. Već sam imala i prva dva sata i mnogo napora i muke za uzdržavanje discipline. Pozdravila sam i sve one – one, kraj kojih i od kojih bilo je prošli puta mnogo gorkih časova. Slatke i preslatke riječi pozdrava primila sam mirno ali ipak s nepovjerenjem. Isuse moj, griješim li ako sumnjam u iskrenost riječi ovih? Međutim, ja sam vesela i zadovoljna tamo gdje sam se nastanila. Malo je podaleko – do škole mi je 15 minuta a do crkve 20 minuta odmjerena koraka. Vila u kojoj stanujem na osami stoji, na mjestu lijepom, na putu uz more što ide od Crikvenice do sv. Jelene i dalje. Kroz otvoren prozor more buči udarajući o hridine žala, otprilike 10-12 m pred kućom. Izađem li pred kuću, već sam na žalu – na obali. Nebo je tamno, more bjesni, vjetar duva a ja promatram dobrotu Boga velikoga. Bogu hvala, moj Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
5. II. 1926.

Moj Isuse! Prvi je petak danas – prvi petak a ovdje nitko kao da to ne zna. Bje mi žao i čudi me da ovdje nije poznata pobožnost Presvetom Srcu Tvojemu, Isuse, Bože moj! Još uvijek nebo neće da se rasčisti, neće da sine sunce, a ja si tako želim ogrijati promrzlo tijelo. Hladno je, hladno je svuda od vlage i kiše, a u sobi sjediti još hladnije. Isuse dobri, Ti znaš, koliko ja tjelesnih bolova osjećam (ponajviše u plućima) a ja se tome radujem i molim „više, više, Gospode!“ Dani mi prolaze, Bogu hvala, ah, samo kad bih ih bolje iskoristiti znala. Jer moj rad zar se radom zvati može? U školi, istina, umora mnogo, ali zapravo još ne radim jer posao sadašnji samo je privremen. A ja sam umorna i pitam od čega sam umorna? Isuse dobri, evo me kakva sam Ti. Lijenost je moja već tolika, da mi je teško rano jutrom ustajati. Nikada prije nije mi to bilo teško. Je li nemarnost ovo, ili sam već navikla dulje ostajati u krevetu, kako mi nijesu dopuštali u zadnje dane kod kuće da rano ustajem. Istina je pak da sam mnogo izmučena jer spavam vrlo slabo ili nikako – a onda pomisao na hladnu sobu, daleki put do crkve – sve me to plaši. Je l’ de, to se nemarnost uvlači, a ja hoću da se svladam. Ustajem kako odbije šesta ura.

Spremim se na putovanje (ta, put je do crkve pravo putovanje). I lijepo mi je. Sve do u samo mjesto vodi put uz obalu mora. Imam, Bogu hvala prilike da slušam svaki dan dvije mise. O Isuse, kako sam Ti zahvalna za to. Kad se vratim kući zakuham čaj – jedem i ponovno se spremim na put u školu. Za sada mi je lako jer mi satovi počinju tek u 10 i 11 sati. Nakon jedanaest, kako se kući vratim priredim si mali objed – poslije podne prema prilici ležim, spavam, čitam, pišem, šećem se uz more – ručni rad. Sve bi bilo lako, da u sobi nije hladno. Ipak, Bože moj, meni je lijepo – ugrije me moja vlastita centralna peć – podigne se malo više temperatura pa i ne osjetim toliko zime. Za tamnih, mrklih večeri sakupe se ribari (moj je gazda ribar). Evo već sam nekoliko večeri među njima, jer se za vrijeme večere sklonem u kuhinju da si spremim nešto za jelo, i da se ogrijem a ribari, priprosti dobri ljudi i mlađi i stariji čekaju na gazdu. I pričaju razne doživljaje. Svaku skoro noć probdiju na moru. Bože moj, Isuse moj dobri, meni je tako milo kad se ovako sakupe. Ne znam zašto ni kako – kad promatram ove ribare – razmišljam uvijek i gledam u duhu Spasitelja i apostole, pa se radujem, neizmjerno radujem. Bože moj, Bože moj, na duše mislim.

Nebo – nebo – Isuse moj, za nebom uzdišem, za nebom čeznem i plačem za nebom. Obazri se, Gospode, na veliku ovu čežnju duše moje. Daj, daj da i meni što prije osvane onaj čas blaženi kad ću stupiti u krajeve svete, gdje je ljubav savršena, gdje ću ljubiti Boga svojega ljubavi velikom, savrešenom, vječnom, gdje ću slaviti Boga svojega u radosti duše neumorno, bezprekidno kroz svu vječnost. U nebo, Isuse moj, u nebo!

+++

Sve, sve Isusu za duše.
6. II. 1926.

Isuse, mili moj Isuse!

Hvala, na svemu hvala! – Radosna srca klikuje Ti duša u ovom progonstvu mojemu. Ah, toliko se radujem, što bar malo trpjeti smijem, ta, trpjeti bih htjela mnogo, mnogo za spasenje duša mnogih. Isuse – za duše!

Kako često i molim i vapijem i suze ronim moleći: „Gospode, trpjeti mnogo!“ a dobri me Bog štedi, ne daje zgode i prilike za to. A znam i zašto. Jer sam malena, pa ne bih mogla nositi križa, koji je velik i težak. I danas opet spoznajem slabost svoju, ta, reći moram iskreno: Gospode, teško, vrlo teško je breme, što ga sada nosim. Da će biti teško, bila sam pripravna, ali da će biti tako teško ni slutila nisam. Ne govorim zato, Bože moj, da mi milo i slatko nije breme ovo. O ne, ja se mijenjala ne bih niskim. Teškoća Njegova draga mi je i čini mi ga lakim pomisao – to si mi Ti, Gospode Bože moj, Ti dao.

A sve teškoće, neprilike i boli razbiju se kao val morski u pjeni što se razbije kad udari o žalu, razbiju se na mirnoj i svetoj radosti duše moje. Ta, duša mi je zaronila u čežnju – veliku, neodoljivu čežnju za nebom vječnim, za ljubavi. Patnja, bol, nepravda, neprilika – sve je to prolazno – a nebo – ah, nebo je vječno – Bog je vječan, ljubav je vječna. U nebo – u nebo!

+++

Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja!
7. II. 1926.

Dobri moj Isuse!

Da teže još bude i bez Tvoje da ostanem utjehe? Ako je Tvoja sveta volja tako, evo me, Gospode, čini što želiš.

Od sedme ure do devete bila sam danas u crkvi, slušala dvije svete mise i nijesam mogla dobiti sv. Pričesti. Koliko mi je bilo teško, samo Ti znaš i nitko drugi, Bože moj! I plakala sam malo, ali razabravši da drugačije ne nije – da je tako sigurno volja sveta Tvoja, umirila sam se posvema. Isuse moje, Isuse moj, i nije li čudno, bila sam radosna da imam danas veliku žrtvu što ću je prikazati Tebi. Ja vjerujem da me Ti ljubiš, Ti koji si ljubav, da me nikad ne ostavljaš i da onda, kada se čini da si daleko sigurno si u blizini. Bože moj, Bože moj, daj da Te ljubim jako, jako, njjače, kako Te još nitko ljubio nije.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
11. II. 1926.

Isuse moj, Bože moj!

Nebo, nebo, Bože moj, ja u nebo hoću, za nebom čeznem i plačem. Nebo je vječno, Bog je vječan – ljubav je vječna. Dugi su mi dani – predugi. I noći su duge – u očekivanju ovome. Kada, ah, kada će doći onaj čas toli željkovani? – Isuse.

Da iznesem svoje osjećaje, čuvstva, neprilike – Bože moj, umorna sam, ne mogu. Odakle umor toliki, sve se pitam. Ta, nakon današnja 3 sata škole bila sam umorna do smrti – samo da zaplačem od umora poslije obavljena posla. Sutra imam samo jedan sat. Ah, Bože moj, a koliko se toga sata bojim. Dobri moj Isuse, evo plačem od žalosti promatrajući sebe samu. Što je to postalo od mene. Evo umjesto da se na rad spremim, poslu da se radujem, ja se posla (ne svakoga, tek školskoga sata) bojim, bojim, zaista jako bojim. Što će to biti od mene? Nije li ovo zar premašilo svaku i najveću lijenost. Uzdišem i vapim, htjela bih raditi, htjela bih mnogo, a kad mi se prilika pruži, bojim se. Gospode, Bože moj! Samo Ti, nitko drugi samo Ti pomoći možeš. Pomozi, pomozi Gospode, da ne klonem na putu kojim mi valja ići – ići u nebo – ta, ja žudim što prije da u nebo dođem.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
U Zagrebu, 10. ožujka 1926.

Bože moj – dobri moj Bože!

U krevetu ležim već evo deseti dan od kako se vratih iz Crikvenice. Nakon onih teških dana, mnogih neprilika, patnja i boli, evo me Isuse moj, opet kod kuće da se to nastavi. Ležim nemoćna (lijena) shrvana od tuberkuloze pluća i crijeva – od bola i temperature. I tata moj još je uvijek bolestan – pa i moju bolest ozbiljno shvaća. On se mnogo boji za mene – boji se da ću umrijeti još ovo proljeće – a ne shvaća jadan, da je to najbolje, što me zateći može, jer tek smrću život počinje – život prave i velike ljubavi, život vječni, nebo. Mnogi me žale, misle da trpim i patim, a ja? Isuse moj dobri, a ja molim i vapim: zašto mi ne daš trpjeti, Gospode, trpjeti mnogo za duše? Zar se sve, sve do sada moje patnje i boli prikazane Tebi trpljenjem nazvati mogu? Korizma je, moj Isuse, usliši molbu moju! Trpjeti htjela bih s Tobom za duše, za duše jer i Ti si trpio. Križ hoću nositi s Tobom na Kalvariju, biti razapeta, za duše. Umrijeti s Tobom, da onda živim u vječnosti, da ljubim, da molim za sve one koje su u potrebi – za duše. Isuse moj, podaj jakosti i snage da trpim s Tobom a onda, sve ovo kad prođe – nebo. Isuse moj – Bože moj!

Sve, sve Isusu za duše!

Svetkovina presvete Djevice. Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s Tobom, blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe Tvoje – Isus.

+++

25. ožujka 1926.
Isuse moj – Bože moj!

Još uvijek ležim u krevetu. Bilo mi je nekoliko dana bolje – visoke temperature (40 stupnjeva) a od bolova u crijevima nisam mogla ni stajati, ni hodati, najgore je bilo sjesti ili ustati – i pokreti u krevetu zadavali su mi mnogo bola. Isuse moj, ali toga nitko nije vidio. Moja radost, moja velika radost, veselje i sreća moje duše, da bar nešto malo sjedinjena s mukom Isusovom – u ljubavi prikazati i trpjeti mogu za duše, za spasenje duša – ah, ovu radost moju tko bi mogao opisati. Radost je moja rasla, dizala se i potencirala pomakom žive u visinu na termometru. Kad se ono kretala živa u blizini broja 40 [stupnjeva] nije se više dao prikazivati osjećaj radosti – izbio je u formi objesne živahnosti, smjeha, šale i pjesme. A oni – moji kod kuće nemoguće dokučiti tajnu moje radosti – zaista ja mogu tako reći – tajnu moje radosti – mislili su da fantaziram, bulaznim od vrućice. I plakali su oko mene.

A liječnik odredio mirno i nepomično ležanje, govorio nešto o upalama u crijevima o upali potrbušnice, o velikim bolovima koji su s tim u vezi, koje da ja neopazice podnašam. Slušajući moje živahno čavrljanje rekao je mojima: „Recite, Bogu hvala, ta, vi i ne znate i ne osjećate da imate teškog bolesnika.“

Odredio je i praške za umirivanje boli i za mazanje mašću i obloge – ja sve vršim – ali, ah, dobri moj Isuse, meni je zaista od srca žao, do suza žao, ta, bolovi su popustili, temperatura je pala. Najviše se diže do 38 [stupnjeva] i obijest je moja popustila. Kako se za vrijeme velike groznice dizala u duši neopisiva radost, tako sada kad groznica i bolovi popuštaju potajice kradu se suze – suze, što ih naviru žarki, žarki osjećaji srca: „Gospode, trpjeti bolove, groznice, muke i umrijeti – ljubiti nebo, ah, Isuse moj, nebo!“

I tako prolaze dani – neopazice, brzo jedan za drugim gubi se u moru prošlosti. I na oko za mene svi su jednaki. Ležim i ležim. Oko mene vrti se mnogo tata, siromah, a sam slab od bolesti. Zabrinut pazi na svaki mig ili želju moju – i kaže, ne može razumjeti i dokučiti odakle meni energije toliko, odakle radost u časovima teškim. Isuse moje, evo tu je, ne mogu prodrijeti u tajne moje radosti.

I dobra moja Katica[1] mnogo mi pažnje pokazuje. Sve svoje slobodno vrijeme prosjedi do moga ležaja, priča mi, čita mi sada muku i smrt Gospodina našega Isusa Krista. Po nekad dođe na četvrt sata draga Dora i Mirka i Tonka – to su svi koje vidim. Inače sam najviše sama s mojim Isusom. A noći? Već sam se privikla pa mi je draga neprospavana noć propletena uzdasima i šapatima srca mojega Božanskom Spasitelju.

Ali ima za mene i napose svečanih dana. To su oni kad dolazi u posjet Onaj kojega srce toliko žudi, kad dolazi Spasitelj – Isus, hrana, jakost i okrepa moja. I danas je za mene jedan od ovih svečanih i presvetih dana. Došao je On, željkovani, Isus je došao. Kako sam Ga dočekala? Što sam mu pripremila? Na malom stoliću gorjele i plamsale su svijeće, miris dizao se ljubičica modrih a moje srce, ah, moje srce drhtilo je od čežnje da se pričesti. Isuse moj – Bože moj, kako, reci kako da Ti se zahvalim na milostima tolikim?

Isuse moj, mnogo zahvalnosti osjećam u duši – u srcu ljubav veliku i žarku , razmatrajući ljubav i milosti, kojima me obasiplješ. I mislim i razmišljam, kako da Ti bar donekle ljubav uzvratim? Razmišljam kako da Tebi prinesem žrtvu, kako i na koji način da sebe cijelu sa svim svojim bivovanjem i djelovanjem prikažem Tebi. Kako da sebe žrtvujem za Tebe? Zaista, hoću da to bude neko posebno, posvemašnje. Veliko da ništa ne ostane meni – ni zdravlje, ni bolest, ni smrt ni život – sve, sve Tebi Gospode, Isuse moj, za slavu Božju i za spasenje duša. Meni je samo jedno dosta – ljubav i milost Tvoja – jer to je zapravo sve.

Htjela bih – želim i žudim, da se za Tebe žrtvujem – žrtvovanje veliko da bude, a ne znam kako to da učinim, moj Isuse. Nisam i ne mogu da se stavim u redove onih, koji se bore i rade za slavu Tvoju – u krugu mojega djelovanja nema nikakova rada. Ja samo ležim i ležim i igram tako ulogu bolesnika. Ipak, Isuse, ipak radost je duše moje nepomućena. Nazočnost Tvoja, ljubav Tvoja, čežnja za nebom svu mi dušu prožima. Radosna sam kad mogu Tebi šaputati vapaje i želje srca mojega, radosna sam kad Ti prikazujem svoje siromaštvo, svoje ležanje, svoje dane i noći neprospavane – skromnih cvjetića, uzdaha za spasenjem duša. Radosna sam, kad se igram prebirući zrnašca krunice i onda kad nemam toliko sposobnosti da je izmolim i onda kad sam je mogla izmoliti. O, onda je radost velika. Isuse, radost je moja velika, jer me Ti ljubiš. Bogu hvala, da Tvoj ukus bio tako slab te si se zagledao u mene, stvora tako bijedna i nesavršena. Ti si me ipak odabrao za ljubav, za mezimče svoje. Ne mogu toga razumjeti. Isuse, gdje su Tebi oči? Radosna sam, radosna sam – u radosti svojoj sto puta kličem: Bogu hvala! I nebo si za mene pripravio, u nebu me čekaš, u nebu, gdje ljubav kraljuje.

Marijo, Majčice mila, učini da što prije dođem u nebo, učini da postanem sveta, učini da uzljubim Isusa jako, kako ga još nitko nije ljubio. Ti to možeš učiniti, Marijo!

+++

Aleluja! Aleluja!
Sve, sve Isusu za duše!
Uskrsni ponedjeljak, 5. travnja 1926.

Isuse, dobri moj Isuse!

Bogu hvala, uzdah ovaj do ludila prožima mi radosnu dušu. Bogu hvala! Isuse moj, ja ne znam drugo no hvaliti, hvaliti na milostima, dobroti i ljubavi Tvojoj, sve što ja najmanje zavređujem. Ta, mogla sam poslije duge i teške bolesti – ne ozdravljenja, ali ipak toliko snage da sam mogla od Cvjetne nedjelje do Uskrsa, do danas svaki dan u crkvu. A danas – a danas, da aleluja još radosniji bude, dopustio si mi radost veliku, zaista veliku da doživim. Isuse, ja nijesam toga zavrijedila, prem je to bila još jedna moja želja prije no umrem. Isuse moj, kako da Ti zahvalim?

Uskrsnuće – aleluja – radost. Da, uskrsnulo je prijateljstvo moje staro, uskrsnulo je, što bje mrtvo u grobu pokopano ne tri dana već pune tri godine. Došla je dobra Danica [Kaurić] k meni, došla je ona, koju sam tako dugo čekala. Bože moj, nesporazumak je uklonjen, sve je opet u redu. Oprosti i zaboravi, bile su joj riječi popraćene suzama, a ja, zar sam ja imala šta oprostiti, ta, oprostiti trebalo je meni. A zaboraviti, o ja sam već davno zaboravila. Ah, kad bih mogla opisati radost duše moje, ali slabost, silna slabost, uslijed visokih temperatura jedva mi je dopustila i ovaj izljev radosti da zabilježim.

Isuse – u radosti i sreći ovoj molim za spasenje duša, spasenje mnogih duša i za sve one molim, koji se preporučiše u molitve moje. Dobri Isuse, a kada ću ja u nebo?

+++

Sve, sve Isusu za duše!
Isuse moj – Bože moj!
Preddvor na Goronjskem pri Kranju (penzionGrintovec)
18. travnja 1926.

Isuse, premili moj Isuse!

Prepuno je srce moje, prepuno je. Ljubav u njemu gori – ljubav Bogu uzdignem, pali od ognja živa, Gospode, izgorjet će mi srce! Izgorjet ću od žara, uništit će me plamen ljubavi ove, Isuse! Zaista, zaista ja Te ljubim jako – ali ispovijedam: milost je Tvoja, ljubav je Tvoja, dobrota je Tvoja što razbukti plamen ljubavi u srcu mojemu. Što sam ja sama bez Tebe? Slabost, slabost i nesavršenost. Bez Tebe i milosti Tvoje ne bih ni ljubiti Tebe mogla. Bože moj, kako Ti veliku dugujem hvalu zato što Te ljubim i što Te smijem ljubiti.

Ah, dobri moj Isuse, ta, Ti znaš kako je želja moja za ljubavlju velika. Da, hoću i želim da Te ljubim jako, jako, da Te ljubim tako jako kako Te nitko još ljubio nije. Hoću, da ljubav moja najveća bude. Evo me, pripravna sam da se u ljubavi natječem i sa nebom i sa zemljom cijelom. Već sam želju ovu moju, uvijek istu znam, nebrojeno puta izrekla i napisala. Isuse moj dobri, Tebi ona ne dosadi. Ta, ona je izljev žara ljubavi, što gori u srcu mojemu. I danas, da i danas morala sam je izmjeriti. Ta, danas ponovno hoću da se prikažem i posvetim Tebi, danas se novim žarom i gorljivosti razvijaju čuvstva u srcu – želje velike i svete, čežnje neodoljive. Isuse, danas želim mnogo da Te kažem, danas, jer je dan za mene novoga ljeta. Zar nije? Ta, danom rođenja počinje u žiću čovjeka godina nova. Dvadeset i šest minulo je godina – dvadeset i šest dugih ljeta nosila me u milu naručju milost Tvoja, grijale me tople zrake ljubavi Tvoje, počivala sam na Presvetom Srcu Tvojemu. O, Gospode, kako da Ti zahvalim?

I evo me na pragu godine nove.[2] Što me čeka, zato si ne tarem glave, ta, milost Tvoja i ljubav nosit će me i dalje tim više, što sam sada slaba i nemoćna satrvena umorom i bolesti. Ali, dobri moj Isuse, hoću da prikažem dar Tebi ugodan, Tebi mio, da Ti prikažem osnove svoje za godinu novu – danas – prvi dan dolazeći preda Te. Isuse moj, a što Ti ja mogu dati? Ta, ja nemam ništa i nijesam ništa. Sve je Tvoje, moj Isuse! Evo me ponovo, da se prikažem Tebi, sva, cijela, Isuse moj, u bijedi svojoj ovakova kakova jesam. Sva, sva Tvoja ja sam već odavna, Tvoja i samo Tvoja. Evo me opet, Tvoja hoću da budem sada i u vijeke – da kroz samu vječnost.

Isuse, čuj što Ti šapuće moje srce. Htjela bih Te ljubiti jako, jako, Isuse, najviše. Ali bih htjela i to da Te svi ljudi ljube, da Te svi jako ljube, ljubavlju koja dolikuje Tebi. O, kad bih mogla učiniti što god da Te mnogi uzljube, svi da Te uzljube. Isuse, što bih ja mogla učiniti da razbijem led što sapinje srca mnoga? Čuj, što sam si poželjela. Da sam sitna i malena, pa da se nastanim u Presvetom Srcu Tvojemu. Ta, ono je otvoreno a u njemu nalazim neizmjerno more ljubavi i bezdan milosrđa Tvojega. U Tvom Srcu da prebivam, u Srcu koje kuca i bije za sve ljude, za sve, za sve baš duše želeći, da se spasu i uživaju vječno nebo, koje si im mukom, smrću i uskrsnućem pribavio. I da me zaposliš onako sitnu i malenu. Evo, što bih ja s radošću vršila. Svaki pojedini kucaj Presvetog Srca Tvojega, ponijela bih do srca jednoga, koje luta u tami obavito ledom krutim. Kucajem Presvetoga Srca Tvojega razbila bih led, što ko veriga srce savija, jednom zrakom milosti Tvoje raspršila bi se tama u kojoj je lutalo srce. I iskrom ljubavi u Presvetome Srcu što za sve gori ubacila bih tamo da se plamen razbukti, led rastopi, posve rastopi. Tako bi se srce užarilo od ljubavi Tvoje, da žariti nikad prestalo ne bi. Isuse, a Tvoja i Božja radost bila bi veća, jer je evo opet jedna duša pripravljena za nebo, za sreću vječnu.

Tako bih ja htjela da sam zaposlena neprestano u Presvetom Srcu Tvojemu. Svakim kucajem Srca Tvojega da razbijem led jednoga srca, pa da se sakupi čitava vojska srdaca plamteći u ljubavi novoj ljubavi Tvojoj. Svi, svi imadu mjesta u Presvetome Srcu Tvojemu. Ah, da mogu poraditi tako za svu Božju, za spasenje duša i za radost Tvoju! Moj Isuse!

Ljubiti, trpjeti za ljubav Tvoju, za slavu Tvoju, za spasenje duša, Gospode! Evo me, spremna sam za sve. Ti odredi, ja čekam. Htjela bih trpjeti za spasenje duša, a Ti me štediš, Gospode. Bolest, neprilike i teškoće, što si mi ih dao, dobri Bože, do sada darovao bijahu samo na radost duši mojoj – a nikako trpljenje. Ah, koliko sam zahvalna za sve ove dokaze ljubavi Tvoje. Gospode, Bože moj, kako da Te ne ljubim, ne ljubim do ludila. Zar bi to bilo moguće? Želja moja da se radost Tvoja vječna umnoži, sreća savršena da bude (ako je moguće zamisliti što god takova, jer je Bog sam u sebi po sebi sretan savršeno) nuka me raditi, trpjeti i ljubiti za spasenje duša. Jer, Gospode, bolje Srcu Tvojemu, kad promatraš dušu, za koju si sve učinio, život svoj dao, krv prolio, kako srne [srlja] u propast, vječnu propast. A onda tek kad moraš osudu izreći, osuditi na vječnu smrt, onu koju si ljubio, onda trpiš. Isuse, takove bih Ti htjela boli uskratiti, i pripraviti radost, radost uz nađenu ovcu, radost koja se uživa kad se povrati izgubljeni sin, izgubljena duša.

Da se duša što više spasi – da uživaju u zajednici s Tobom vječne sreće, za to bih htjela raditi, trpjeti, prikazivati. Za ove interese Tvoje svete prikazujem Ti, Isuse, Bože moj, ponovno danas cijelu sebe, sa svim mojim moćima, svojim radostima i bolima. Raditi još ovako ili kakogoder Ti odrediš još samo jedan dan ili godina mnogo, živjeti ili umrijeti, na stvari se ništa ne mijenja. Ako još poživim radit ću, trpjet ću, molit ću i prikazivati već prema prilikama, koje mi Ti sam, dobri Bože, odrediš. Ako pak umrem, onda još bolje. Molit ću, molit ću tamo, gdje je se savršeno moli – odanle iz neba bit će ploda obilnijega. Isuse moj, Gospode moj, Bože moj – sve, sve Tebi za duše.

+++

Sve, sve Isusu za duše!
19. IV. 1926.

Moj Isuse! Usnuo je malo tata. Siromah, odmorit će se malo od bola, teškoće i straha. Hvala Ti, Isuse! Kako se je teško dao nagovoriti da ode od kuće. Liječnik ga je toliko nagovarao prikazujući mu svu promjenu zraka kao jedno još sredstvo do zdravlja. I odlučio se, prem teška srca. Ali ne bez Danice, bez nje nikuda, ta, nitko ga ne umije njegovati tako, kaže on. I odredih mu za oporavilište ovaj lijepi kraj Slovenije podno visoka Grintovca, Ali baš pred put, one dane o Uskrsu nahladio se nanovo. Podigle mu se temperature prilično visoko – i malo je krv izbacio. Htio je odgoditi put, ali liječnik nije dao. I pošli smo. Za mene i kako je meni, to uopće nije dolazilo u obzir. Bogu hvala! Baš to me raduje, moj Isuse, što se ovako postupa. Nakon naporna i teška puta dobro smo stigli na mjesto novog boravišta. Lijepo je gledati viska brda kako se ponosno koče u svojoj bjelini, dok dolje u ravnici pomalo izbija život, zelene se hvoje [mladice] na drveću, šareni se cvijeće po polju. Ali nas je hladni zrak što struji na brdima prevario. Bilo nekoliko sunčanih dana, ali ipak hladnih. Tata se opet nahladio. Groznica, temperatura, žalost što nije kod kuće, sve ga ubija. Pa skoro ništa ne jede. A jučer još počeo malo izbacivati krvi. Traje to još i danas. Siromah koliko se samo boji. Suze mu očima i neprestano šapuće: „Kući, što prije kući! O Bože, daj mi, samo da živ dođem do kuće, makar onda odmah umro.“ Već smo odredili. Sutra ili prekosutra ima doći Božidar da ga vodi kući. Sjedim uz njega – pa imam neprestano nekakova posla da ga nadvorim. U poslu i u njezi moga milog bolesnika sve sam zaboravila da sam i ja bolesna. Sad spava, pa imam i ja više mira. Evo pišem ove redke i čudom se čudim, Isuse moj, odakle mi snaga da još olovku držim. Kako evo jučer i danas mogu da nizam misli dosta razgovjetne, a temperatura u ludoj visini. Isuse moj, hvala!

O, moj Isuse, a ja sam Ti toliko radosna i zahvalna mnogo. Dolazila sam ovamo prikazujući žrtvicu malenu, a Ti, ah, a Ti dobri moj Isuse, Ti si je tako obilato nagradio. Kako? Zašto? Nijema i zapanjena stojim pred opet novim dokazom ljubavi Tvoje. Moj Isuse! – hvala! Nijema sam, što drugo da kažem? Stanujem, stanujem s Tobom pod istim krovom. Stari, veoma stari dvor, u kojem je smještena ta tako zvana „Penzija Grintovec“ u uskoj je vezi sa crkvom. Bio je ovo, kako kažu, prije 6 i 7 sto godina nekakvi samostan, a sada vlasništvo nekih plemića vlastelina, koji da izvuku što više koristi iz velikih zgrada sa mnogobrojnim sobama, učiniše penzion, (ljetovalište i oporavilište).

I baš ovo krilo dvorca u kojem mi stanujemo u vezi je sa crkvom. Još više, baš naša soba vezana je hodnikom, što vodi u crkvu. Od sobe do crkve samo mi je 14 koračaja. Tata ih je brojio. Isuse moj, tako si mi blizu. Evo ja mogu do Tebe često, kad god hoću, kad god mi prilike dozvole, makar i samo na časak, jer za dugo ne mogu ostaviti moga bolesnika na samu. Ipak, dospijem često do Tebe, a i onda kad sam u sobi, Isuse moj, tako si mi blizu. A to me usrećuje, neizmjerno usrećuje. Sveta misa svaki dan točno u 6 h zato moram rano ustati. Više puta mi je i teško, jer malo ili ništa ne spavam, a kad ležim u krevetu osjećam da sam zaista bolesna. Dvije svete mise slušam svaki dan. I svetu Pričest primim. Isuse moj, Bože moj, kako da Ti se zahvalim. Što da Ti dam u znak hvala? Evo Ti sve što jesam i što imam – evo Ti svu veliku radost duše moje, zaista veliku radost duše moje, radost koja iz Tebe izlazi, po Tebi se množi i u Tebi završuje. Moj Isuse! Je li je za čudo poklik duše moje u čas ovaj: Ljubiti! Ljubiti! Ljubiti!

Tata se probudio. Izbacio je opet malo krvi. Treba me, moram prestati.

Dobri moj Isuse, evo danas iako sam u neposrednoj Tvojoj blizini – nijesam poslije podne dospjela ni jednom da Te posjetim. Ali si Ti bio uza me, znam.

Jer samo od Tebe i blizine Tvoje meni je toliko snage danas, da sam izdržala na nogama. Ta, i mene drži temperatura bliža 39 nego 38 [Celzijusa]. A i kašalj neprestani izmuči me, da ne mogu do daha. U nastojanju, poslu i skakutanju oko njega, zaista i ne osjećam svoje bolesti. Ni slabosti zapravo – tek ipak me noge teško drže. Moram se držati s mnogo energije, da nikako sebi za odmor ne legnem, jer čim legnem sjetim se da sam zaista slabi bolesnik, kojega sile ostavljaju. Teško bih onda skupila i toliko snage, da se dignem, kad bi me tata zovnuo. Znam, nije čudna ova moja bolest, ta, već je blizu puna tri mjseca što me stalno drži temperatura u visini 38-39 [Celzijusa], a to nije baš malo. Doduše, mene to nimalo ne smućuje. Naprotiv, raduje i veseli. Ta, čudo je pravo, Gospode, čudo milosti Tvoje, da se ja ovako držim. I opet, koliku Ti dugujem hvalu.

Tati je slabo, vrlo slabo. Danas pred večer nadošla je još i groznica – zimica, a onda temperatura povrh 39. Teško mu je i uzdiše za kućom. Ne jede posve ništa, niti mlijeka neće da uzme, pa ga ostavljaju sile. Isuse moj, želja je njegova, da samo živ do kuće dođe. A ja, ja očekujem mirno, da i radosno u duši sve kako i što Ti određuješ – u pogledu njegove i moje smrti.[3] Gospode, Bože moj, volja sveta Tvoja meni je nada sve. Samo molim, vruće molim milosti podaj i fizičke snage još toliko, da izdržim dok ga do kuće dovedemo. Večer je i ja umorna toliko da legnem. Ali ne smijem. Za njega još je prerano, njemu mnogošta treba. Za sada mirno leži, a ja pišem, da razbijem umor i san. Odakle danas snaga da toliko pisati mogu? I opet moram da Ti prozborim: Tebi hvala, moj Isuse!

I ove noći kao da se malo plašim. Cijeli dan padala je kiša – i još uvijek silni je njezin žamor. Bit će da je jaki pljusak vani. To još gordijom čini tamnu noć. Ne, ne plašim se ja ničesa već samo svoje smalaksale snage u slučaju potrebe. A u mjestu nema ni liječnika ni apoteke. Ipak sam mirna, dobri moj Isuse, crkva je blizu, a gospodin župnik stanuje preko puta. Ako i umre, zar je to najgore? Glavno je da ne umre bez svetih sakramenata. Vjerujem čvrsto, vjerujem živo, Gospode Bože moj, da nas u ovim teškim časovima nećeš ostaviti. Da bar može spavati i prospavati noć. Bože moj, radosna bih srca prikazala evo svoj san. Čega da se plašim. Ovu noć i sve što sobom nosi i dane i noći što slijede dalje prikazujem Tebi, moj Isuse, prikazujem za dušu njegovu i duše mnogih. Nemoj me štediti, Gospode, sve iz ljubavi Tvoje za spasenje duša.

A da još sigurnija budem stavljam i njega i noć ovu u okrilje Tvoje i u zaštitu presvete Djevice i Majke naše Marije. Znam, i moj anđeo čuvar bit će uza me. Isuse moj, Bože moj! Sve, sve Tebi za duše!

+++

Sve, sve Isusu za duše!
21. IV. 1926.

Isuse moj – Bože moj!

Ja ljubim i ja smijem ljubiti Tebe, Gospode Bože moj! Ja ljubim i ja smijem ljubiti, o kako da izrazim hvalu za milost ovu veliku!? Ja ljubim i ja smijem ljubiti, tko da opiše radost moju, Gospode!? Jer to je zaista velika milost Tvoja, Gospode. U slabosti svojoj – u ništetnosti svojoj bez milosti Tvoje ni ljubit Te ne bismo mogli. Ali je istina da su spremišta milosti Tvoje svima otvorena, svima pristupačna. Još više: Ti stojiš i zoveš, zoveš sve, sve bez razlike, da dijeliš milosti – da dijeliš ljubav svoju. O, Gospode, tko da shvati, tko da dokuči ograničenim umom svojim ovu veliku ljubav, ovu neizmjernu dobrotu Tvoju? Ti čekaš, čekaš i zoveš sve, bez razlike sve: Dođite k meni svi! Isuse moj, Bože moj, zar je moguće oglušiti se milome glasu i pozivu Tvojemu?

O, kako sam sretna, neizmjerno sretna, što ljubim i što smijem ljubiti. Gospode, a oni mnogi što se gluhi čine? Oni, koji ne čuju i koji neće da čuju glasa milosti Tvoje? Jadni, o kako su bijedni, jer ne znaju što je ljubav. Ne znadu što je prava ljubav. A život bez ljubavi, kakav je to život? Gospode, Bože moj, za sve, za sve ove ledenih srdaca, za duše njihove ja se vruće, da, žarko molim. O, da mogu nevidljiva i lagana kao dašak poletjeti na zrakama milosti Tvoje do srdaca onih i kucajima Presvetoga Srca Tvojega razbijati led što ih sapinje – ubacivati u srca, jadna i bijedan srca žarke plamen-iskre ljubavi Tvoje. O da mogu, Gospode! Iskre da zapale, plamenom da gore, plamenom ljubavi – Gospode! O da mogu zapaliti sva srca, da Te svi, svi ljube i slave. O da mogu, Gospode!

Ja ljubim i ja Te smijem ljubiti i želim, i želim, Ti znaš, Bože moj, želim više, više da Te ljubim. Želim ljubiti više no Te svi drugi ljube. Gospode, želim, da moja ljubav najveća bude. Čeznem, čeznem za nebom, gdje je ljubav savršena i vječna. Ah, Bože moj, predobri Bože moj, u nebo!

Bogu hvala, prošle su dosta mirne dvije noći. Sutra je određen dan za putovanje kući. Božidar nas čeka u Kranju, željezničkoj postaji, do koje imamo kolima preko jedan sat vožnje. Siromah tata! Bit će ovaj put za njega nova muka i napor veliki. Danas je ponovno bacio krvi – svježe krvi malo, pa sad nepomično mirno leži. Boji se noći, plaši se puta, ali ipak hoće kući, „makar putem i umre, samo da se ide kući“, jer je njemu zaista vrlo slabo. Da još teže bude, kiša nemilosrdno pada evo već puna tri dana. Isuse moj, Bože moj, na svemu Ti hvala. Da se još jedva na nogama držim – je li je čudno? A ipak toliko još mogu. Mogu dvoriti teška bolesnika. O, Isuse, Bogu hvala!

Primi, Gospode, kao prikazanje za duše i ovo putovanje naše sa svim prilikama, neprilikama i teškoćama. U svemu neka se vrši volja Tvoja sveta! Bože!


[1] Katarina Katica Dušić.

[2] Danici je rođendan 18. travnja.

[3] Stjepan Širola živio je samo sedam dana poslije svoje kćeri Danice. Danica je umrla 2. rujna 1926., a otac Stjepan 9. rujna 1926.