Deseto ukazanje – subota, 27. veljače 1858.
TAJNA SPILJE I ZNAKOVITOST STIJENE
Drvene cokule nisu nikad tako rano klopotale i u tako velikom broju kao u noći između 26. na 27. veljače. Antoine Clarens, mladi direktor škole, probudio se od te neuobičajene buke. Znao je o čemu se radi, odlučio je i on poći do spilje, jer i onako nije mogao više spavati. Ovo je već drugi puta kako se susreće s tom spiljom koja u sebi nosi nešto tajanstveno. Prvi puta, bilo je to prije kojih desetak godina, kad je cijela okolica govorila o nekom tajanstvenom svjetlucanju i on ga je uspio raskrinkati. Radilo se o običnoj vatri što je tinjala. Ugled mu je u mjestu odmah porastao jer je smogao smjelosti i pošao s nekim prijateljem k spilji da provjeri o čemu se radi. Ali ovog puta ta zagonetka spilje ponovno se javlja. Hoće li i sada biti nešto slično…?
Kad je stigao do spilje, sav je prostor već bio ispunjen. Svijeta je više nego jučer! Jedva se uspio onamo probiti uz sam rub rijeke. Povremeno bi se nagomilana masa svijeta ustalasala s jedne na drugu stranu. Bilo je deset do dvanaest osoba po kvadratnom metru.
Oko sedam sati eto konačno i Bernardice! Otvara joj se prolaz kroz gusto stisnuto mnoštvo. Nekoliko trenutaka veliko je komešanje. No, čim je mala kleknula, nastade opći tajac… neka vrsta sabranosti, koja je tako godila duši.
Clarens se uspio progurati upravo do Bernardice. Danas prvi puta gleda prizor, koji je već tolikima posvema blizak: bljedilo, nakloni, smiješci… Na to je Bernardičino lice postalo žalosno. Ova zadnja promjena u izgledu, koja je čini gotovo neprepoznatljivom, doimlje se mladog direktora.
Vidjelica se diže, ponovno klekne, hoda na koljenima i ljubi zemlju. Upućuje se k onoj lokvici, pije vodu i vraća se uprljana lica, koje njezinom izgledu daje neobičan izraz, da Clarens jednostavno odvraća svoj pogled od nje. I dok je promatrao, bio je zaokupljen jednim dojmom: Sve ovo nema nikakva smisla i zahtijeva liječnički zahvat; to što prije učiniti, dok ne bude kasno.
* * *
Blažena Djevica Marija izabrala je Masabielsku pećinu za mjesto svojih susreta s Bernardicom. Nije došla u obzir niti kuća, niti drvo, niti svetišni prostor, niti bilo koje drugo mjesto, nego baš jedna stijena s udubinom, od tvrda kamena na dosta udaljenu osamljenu mjestu od grada, kojemu se nitko nije rado približavao kad bi se smračilo. Ima li u tome neke znakovitosti?
Stijena, kamen, navode nas na misao o čvrstoći, stalnosti, jakosti, solidnosti. Kad čitamo psalme, veoma često ćemo naići kako psalmist naziva Boga imenom stijena, hridina, utvrda, zaklon, tvrđava, zaštita. Sam je Isus uzeo baš riječ »stijena« (aramejski kefa, grčki petros) da bi Simonu promijenio ime u Petar, označivši time njegovu ulogu koju će imati u Crkvi: »Ti si Petar-stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju«. Osim toga svoj Govor na gori Isus završava onom veličanstvenom prispodobom o gradnji kuće na stijeni koja odolijeva svim olujama i bujicama, želeći time označiti ljude koji slušaju njegove riječi i izvršavaju ih. Kako stijena, kamen, već u Bibliji ima znakovitost, Gospa je, ukazavši se u Masabielskoj pećini, željela svratiti pozornost na tu simboliku i upozoriti nas kako je jedino Bog, nadnaravni svijet, ona hridina na kojoj trebamo graditi svoj život; da jedino u Bogu trebamo tražiti oslonac i zaštitu.