Drugo ukazanje – 14. veljače 1858.

PREOBRAŽENO  LICE  BERNARDICE

Nakon prvog ukazanja u četvrtak 11. veljače 1858. roditelji su zabranili Bernardici da ide k spilji premda je ona u sebi osjećala veliku želju, ali i nutarnji poticaj da opet pođe onamo. Dva dana su prošla u neizvjesnosti. Vijest se međutim počela sve više širiti po Lurdu. Došla je nedjelja 14. veljače. Na molbu i poticaje drugih osoba roditelji su popustili.  Dopustili su Bernardici da poslije podne pođe k spilji, ali u pratnji nekoliko djevojčica koje nisu mogle skrivati svoju znatiželju. Polazeći navratili su u župnu crkvu i Bernardica je u bočicu natočila svete vode koja će joj kod spilje biti potrebna.

Došavši pred spilju, Bernardica počinje moliti krunicu. Pri koncu druge desetice vidljivo je zadrhtala.

– Evo svjetla…. Evo je! Krunicu ima preko desne ruke. Promatra vas, – reče djevojčicama koje su s njome došle i koje su usmjeravale pogled onamo kamo je Bernardica gledala, ali nisu ništa vidjele.

Bernardica prekida molitvu. Uzima bočicu svete vode jer je odlučila poškropiti prikazu za svaki slučaj da provjeri dolazi li od Boga ili od onoga drugoga…

No, čujmo kako Bernardica sama opisuje kako se odvijao njezin mali „obred“ škropljenja prikaze svetom vodom. To je njezin autentični iskaz što ga je ostavila u jednom svome spisu:

»Počela sam bacati prema njoj svetu vodu govoreći, ako dolazi od Boga da ostane, ako ne, neka ode, i žurila sam škropljenjem. Ona (prikaza) se počela smiješiti, saginjati glavu i što sam je više škropila, ona se više smiješila i naklanjala glavu… i tada se uplaših i požurih škropiti dok se bočica nije ispraznila.«

Bernardica je potom kleknula. Za vrijeme prve polovine viđenja, mogla je usput govoriti s prisutnima. No poslije toga, viđenje ju je potpuno obuhvatilo i činilo se kao da je izgubila vezu s vanjskim svijetom. Klečala je blijeda, nepokretna, otvorenih očiju, usmjerenih prema spilji, lica gotovo preobražena. Njezine prijateljice su se uplašile. Nakon uzaludnih pokušaja i drmanja da je vrate u stanje svijesti, neke su u strahu pobjegle. Obaviješten od svoje majke i tete iz susjednog mlina, dolazi mladi Antonie Nicolau da pritekne u pomoć. Ovako opisuje prizor koji je ugledao:

»Bernardica je bila na koljenima… očiju otvorenih, zaustavljenih na udubini spilje… ruku sklopljenih, a među prstima krunica… Smiješila se i imala je lice lijepo, ljepše od svega što sam vidio… cijeli dan sam bio pod dojmom, misleći na to. Ostao sam neko vrijeme nepomičan tako je promatrajući… moja majka i teta bile su očarane kao i ja… Gledao sam i ja prema spilji, ali nisam ništa vidio. «

Potom su Bernardicu odnijeli u susjedni mlin, gdje je polako došla k svijesti. Što se u mlinu događalo toga drugog dana ukazanja, bilo je veoma dramatično;  čitatelj, ako želi neka pročita u knjižici „Lurd – susret neba i zemlje“ koju ste već dobili u pdf formatu.

Još uvijek se ne zna tko je ta prikaza koja se ukazuje Bernardici. Naslućuje se da bi to mogla biti Blažena Gospa, ali nema nikakve potvrde. Trebat će pričekati tek do 25. ožujka da Gospa službeno proglasi svoje ime, svoj identitet. A mi danas, koji ovo čitamo znademo da je to bila Gospa i da je kod svakog ukazanja uputila i verbalne i neverbalne poruke. U ova dva ukazanja Gospa još nije ništa govorila niti rekla. Samo je svojim gestama međutim puno toga rekla, protumačila, poručila…

*   *   *

Koja je poruka današnjeg ukazanja od nedjelje 14. veljače? Kada je Bernardica svetom vodom škropila Gospu, ona je naklanjala glavu, prihvatila je taj čin provjere i potvrdila da dolazi od Boga! I usput se smiješila. Oh! Taj Gospin smiješak koji je samo izraz ljubavi! Kako je morao Bernardicu činiti sretnom već ovdje na zemlji unatoč svim kušnjama. Sigurno, nosit će ga u srcu cijeli život. Mora ispunjati srećom svijest da postoji nebesko biće koje nam se smiješi. (Molimo Gospu da nam pomogne tako živjeti da njezin smiješak uvijek počiva nad našim životima!)

Blagoslovljena voda?! Koji je njezin smisao i značenje? Crkva je od davnine blagoslivlja i upotrebljava u bogoslužju i obredima. Nosi u sebi nešto božanske moći, koja čisti, posvećuje, otklanja zlo… Da li je cijenimo, da li joj pridajemo ono značenje koje joj daje Crkva i tako je upotrebljavamo?! Imamo li je u svojoj kući, u svome stanu. Ako još ne, što prije je nabavimo!

I na koncu, Bernardičino preobraženo lice. Ovo je prvi puta da je Bernardica bila ovako potpuno uronjena u viđenju, izgubivši svaku vezu s vanjskim svijetom. Kod ostalih ukazanja uglavnom će ostajati pri svijesti, ali će joj veoma često lice biti onako lijepo, preobraženo, anđeoskog dostojanstva, pred kojim će i najnevjernije i najsumnjičavije osobe biti ispunjene nutarnjim poštovanjem da bi na koncu povjerovali (lurdski liječnik, policajci i toliki drugi).

Božanski, nadnaravni svijet nestvorene ljepote i uzvišenosti, kad se samo malo odškrine i obasja lice nas smrtnika, već ga čini sebi sličnim. A što će tek biti kad u potpunosti uđemo u taj nadnaravni svijet, kad se pokaže ono što smo sada već u svojoj nutrini – djeca Božja, i kad postignemo blaženstvo i slavu sinova Božjih! Trudimo se stoga živjeti tako da jednom budemo dostojni postići ono što je Bog obećao onima koji vjeruju i po vjeri žive.