Dvanaesto ukazanje – ponedjeljak, 1. ožujka 1858.

SVJEDOČANSTVO JEDNOG SVEĆENIKA O ANĐEOSKOM LICU BERNARDICE  ZA VRIJEME  UKAZANJA

»Čekati i sumnjati« – taj razborit stav Clarens-ov nije ipak opći zakon. Danas je ponovno oboren jučerašnji rekord prisutnih kod spilje; jedan je policajac, po naređenju Renaulta, izbrojio jutros 1.500 osoba koje su se vraćale nakon završenog ukazanja.

Da nisu danas priskočila u pomoć dva lovca u bijelim plaštevima i odlučna nastupa, Bernardica bi jedva mogla obaviti svoje pokorničke vježbe i doći do izvora.

Dojmovi mladog svećenika o preobraženom licu Bernardice za vrijeme ukazanja

Ovog jutra, po prvi i jedini puta, bio je prisutan i jedan svećenik kod spilje za vrijeme ukazanja. Antoine Dézirat, zaređen je prije nekoliko mjeseci, još je kod kuće i čeka mjesto službovanja. Istina, čuo je za zabranu što ju je izdao župnik Peyramale za svoje svećenike da se ne smiju miješati u stvar spilje ni ići do nje. Ali on nije potpadao pod župnikovu jurisdikciju pa je ipak pošao s grupom župljana iz Omexa.

Došao je pred spilju u isto vrijeme kad i Bernardica. Čim su ga ljudi ugledali, pustili su ga proći pa je tako uspio domoći se dobra mjesta, ni metar daleko od Bernardice.

O onome što je vidio, sačuvat će duboku uspomenu i nikad neće uspjeti izraziti to onako dobro kako bi to želio. Čujmo kako je to ipak pokušao:

»Dok je Bernardica prebirala krunicu, jedva je micala usnama, ali po njezinom stavu i crtama lica vidjelo se da joj je duša očarana… Smiješak je nadilazio svaki izražaj. Ni najspretniji umjetnik, niti najsavršeniji glumac ne bi nikad mogao proizvesti njezinu ljupkost i milinu! Nemoguće predstaviti!…  Što me se dojmilo, bila je radost pa žalost koja joj se odražavala na licu. Kad bi se jedna od tih pojava izmjenjivala bilo je to na brzinu, ali ipak prijelaz nije bio prenagao, nego veličanstven. Promatrao sam dijete kad je išlo k spilji. Promatrao sam ga sa skrupuloznom pažnjom. Kakve li razlike između njega tada i u času ukazanja! Ista razlika koja postoji između materije i duha!…  Jedino je Bernardica vidjela Prikazu, ali su svi osjetili Njezinu prisutnost!… Poštovanje, tišina i sabranost vladalo je posvuda… Oh! Kako je bilo lijepo ondje! Vjerovao sam da se nalazim u predvorju raja.«

Koliko je vremena proveo u promatranju anđeoskog izraza na Bernardičinu licu, a da nije skidao pogleda s njega osim da letimično pogleda prema udubini, za nj praznoj? Sudeći po krunici to je trajalo deset minuta. Ali imao je osjećaj da je na čas izvan vremena, kao da je u nekoj drugoj vrsti bivstvovanja.

Nije mogao, a da ne podijeli svoj jutrošnji doživljaj još istoga dana s dva druga svećenika! Jedan je od njih ostao veoma suzdržan, a drugi, vlč. Sempé, prasnuo je u smijeh. I sigurno bi se još više nasmijao, da mu je danas netko rekao kako će za deset godina postati prvi upravitelj lurdskog svetišta…

Gospa korigira kriva shvaćanja upotrebe nabožnih predmeta

Lurdom je danas kolala priča o »blagoslovu krunica« koji da je Bernardica izvela kod spilje. O čemu se radi? Oni najbliži primijetili su kako je ona po povratku od izvora nastavila moljenjem krunice. Ali odjednom ju je spremila u džep, izvadila drugu, dignula je u visinu svojih očiju i nastavila na nju moliti. Za ljude je to bio znak da i oni dignu svoje krunice u vis jer su mislili da prikaza »blagoslivlja« njezinu krunicu pa s njom i njihove. Bio je to kriv zaključak zbog nedostatnog obavještenja! Bernardica će to danas sama razjasniti vlč. Pèneu, a preko njega i ostalima koji nisu razumjeli što se zapravo događalo. Bila je, naime, ponijela sa sobom krunicu pobožne bolesnice Pauline Sans koja je imala vruću želju doći do spilje, ali joj je bilo nemoguće. Na početku ukazanja Bernardica je započela moliti na svojoj krunici, a kad se vratila s izvora, zabunom je izvadila iz džepa krunicu te bolesnice. Gospa ju je upozorila da ne drži svoju krunicu pa je zato Bernardica učinila zamjenu. Dakle, nikakav »blagoslov« nije bio posrijedi o kojemu se danas pričalo po gradu. Zašto je Gospa tako postupila? Pročitajte u donjem odlomku ovoga teksta.

Danas je po prvi puta bio i otac Bernardice kod spilje, dakako i majka. Poziv na skidanje šešira i tišinu, što su ga neki njima pripisivali, bio je dostatan povod za govorkanje kako je to sve »režija« Soubirousovih ne bi li se nekako domogli novaca i tako isplivali iz svoje bijede! Takva pretpostavka ulazi i u izvještaj koji su danas sastavili, svaki za se i komesar i zastupnik, da bi ga sutra prepisali i još nečim nadopunili, ako bude novih podataka. A bit će ih.

Prvo Gospino čudo – ozdravljenje ruke u doticaju s lurdskom vodom

Te noći se prema spilji uputila jedna siromašna žena, Catherine Latapie iz Loubajaca, šest kilometara udaljena od Lurda. Prije dvije godine padom je povrijedila desnu ruku pa su joj dva prsta ostala savinuta i ukočena tako da nije mogla raditi mnoge poslove. Premda su je muž i ukućani odgovarali, krenula je na put pješice i povela sa sobom dvoje manjih od svoje četvero djece, dok je s petim bila trudna već u devetom mjesecu. Čula je za izvor i te noći ju je probudila jedna misao i zagrijala joj srce: pođi k spilji i ozdravit ćeš! I pošla je! A kako je zaronila ruku u vodu izvora, prsti su joj se jednostavno ispružili. Stala je njima micati, kao da nikad nisu bili neispravni. Sva radosna, počela je zahvaljivati u molitvi. Vratila se kući također pješice, da bi odmah na povratku dala na svijet svoje peto dijete, sina Jean-Baptista, koji će jednog dana postati svećenik.

Njezino će ozdravljenje biti jedno od sedam čudesa što će ih biskupska komisija prihvatiti kao dokaz vjerodostojnosti lurdskih ukazanja.

* * *

Zašto je Gospa danas tražila od Bernardice da moli na svojoj, a ne tuđoj krunici? Da li je time željela naglasiti osobni značaj krunice kao predmeta, tj. da bi svaki morao imati svoju? Vjerojatno! Ali je vjerojatnije da je htjela sačuvati Bernardicu od svih daljnjih smicalica, pa i praznovjernih i magijskih, čemu je bila već izložena od pobožnih osoba. Ako bi ona molila za vrijeme ukazanja na tuđoj krunici, krunica kao materijalan predmet ne bi dobila na vrijednosti. Ono što je važno u molitvi svete krunice jest unutarnje raspoloženje pobožnosti i sabranje kojim se moli, a ne da li je ovakva ili onakva, bolje ili lošije kakvoće, iz ovog ili onog hodočasničkog svetog mjesta. Doduše, sve te vanjske okolnosti o porijeklu krunice kao predmeta mogu biti srcu drage i možda pomagati u molitvi, ali ono glavno jest nutarnji žar i sabranje kojim se moli.