Epruvete, minerali, ekonomija…

Normalno je da pored školskih obaveza dječaci i mladići imaju svoj osobni krug interesa gdje njihov mladenački elan, njihove sposobnosti i interesi dolaze do izražaja.

Nisu samo ministriranje i sport zaokupljali Stankovu pažnju. Još koncem osmogodišnje škole oduševio se za kemiju. Zajedno sa svojim kolegama napravio si je laboratorij. Pripovijeda Gaga: »Godine 1947/48. kemija nam je postala veliki hobi. Držalo nas je to po prilici godinu dana. Na njegovu tavanu imali smo laboratorij. Suđe i pribor nabavljali smo preko otpada u tvornici; bile su to stare žarulje u raznim bojama, epruvete itd. Kasnije smo morali preseliti u susjedov tek novoizgrađeni svinjac, koji još nije bio upotrijebljen u svoje svrhe. Sve skupa je neslavno završilo kad nam je epruveta u kojoj smo imali smjesu klora, solne kiseline i hipermangana eksplodirala i malo je trebalo da su nam naškodile otrovane pare i zagušljivi dim.«

Pored kemije Stanko se zanimao i za mineralogiju. Još danas Stankov otac čuva veliku zbirku raznih minerala i ruda, nekih veoma vrijednih, koje je Stanko s velikim trudom i marljivošću prikupio i uredio. Uz svaki primjerak napisao je datum, porijeklo.

Zanimanje za kemiju i mineralogiju zadržao je Stanko kroz cijelu gimnaziju. Njegova profesorica kemije, gđa. Cecilija Emrović, još danas ga se rado sjeća. Kad smo je posjetili rekla nam je: »Stanko je bio najaktivniji član kemijske grupe koja je postojala u njegovom razredu. Bio je upravo fasciniran kemijom i mineralogijom. Onih poratnih godina tek smo stvarali naš školski kemijski kabinet, pa nam je Stanko ustupio neke primjerke ruda i minerala iz svoje bogate zbirke. Poklonio nam je i neke stvari od svoga laboratorijskog pribora. Još danas mi je tako živ pred očima. Bio je veoma dobar i svi smo ga voljeli. Prekrasan lik omladinaca! Kad je stradao, bili smo užasnuti: ne samo što se njemu dogodila nesreća, nego što je iz naše sredine nestao jedan takav mladić. Neke osobe susrećete, živite s njima, a kad odu, potpuno utonu u zaborav. Stanko je, međutim, bio jedan od onih koje ne možete zaboraviti i koji Vam ostaju trajno u sjećanju.«

Kao i svi mladi ljudi Stanko se oduševljavao dostignućima modernog svijeta, napretkom tehnike i ekonomije. Napose ga je zanimala ekonomska geografija. U nekih šest bilježnica, što većih što manjih, i još na posebne listove opširno i sistematski bilježio je ekonomske i geografske podatke raznih zemalja na svijetu. Točno u brojkama zapisivao je koliko koja zemlja čega proizvodi, što izvozi i uvozi, kolika joj je veličina i stanovništvo, glavni gradovi, luke, podaci o poljoprivredi, prometu, industriji, trgovini, kulturi, standardu…

Budno je pratio i politički život. Znao je sve gdje su kakove vlade, društveno uređenje, tko je gdje predsjednik. Osjećao je, također, veliku privrženost svome hrvatskom narodu. »Bio je veliki rodoljub«, kaže za njega jedan kolega. A drugi: »Imao je duboki emocionalni odnos prema vjerskom i nacionalnom«.

Upravo nevjerojatno za jednog mladića, koji je po naravi bio više usmjeren prema literarnim vrednotama, da se zanimao za tolike stvari. Pokazuje nam to svestranost i bogatstvo njegovog duha. Nije bio izoliran od svakidašnje stvarnosti, zanimao se za svijet u kojem je živio.

U višim razredima gimnazije pored planinarstva, o čemu će biti riječ u posebnim poglavljima, i koje mu je bilo najdraže zanimanje, počeo se intenzivno baviti fotografijom. Njegov planinarski dnevnik obiluje mnoštvom fotografija, koje je načinio prilikom izleta i pohoda planinama. U podrumu kuće uredio si je fotografski laboratorij, gdje je izrađivao slike ne samo za sebe nego i za članove planinarskog društva. Privređenim novcem pokrivao bi troškove svojih izleta. Nakon smrti neke njegove fotografije bile su izložene na 1. društvenoj izložbi planinarske fotografije.

Rado je pohađao kino. Na jednom listu, koji je sastavio poslije rata, popisao je sve filmove koje je gledao do tog vremena: 59. Uglavnom su to dječji filmovi, pa zabavni i ostali koje su djeca bez poteškoća mogla gledati. U ono vrijeme film još nije toliko pao u moralnom pogledu kao danas. U višim razredima gimnazije filmska umjetnost počinje ga sve manje zadovoljavati. Često razočaran kojim filmom bilježi u svoj dnevnik: »Uopće se ne isplati više ići u kino«. Polazio je rado i u kazalište, najčešće u društvu svoje sestre Marije i prijateljice Vesne.

Tolike izvanškolske aktivnosti ipak nisu ometale njegovu školu ni učenje. Imajući pred očima tolike njegove djelatnosti i interese i sam se njegov otac pita gdje je smogao toliko energije i vremena za sve što ga je zanimalo. Odgovor je jednostavan: Mladić koji čuva čistoću svoje duše i srca posjeduje, bez sumnje, veliki potencijal energije koja se očituje u svemu onom što je pošteno, korisno, humano i lijepo.