Imali ste divnog sina
Stankov pogreb bio je određen za 4. VIII. U 17 h. Već dva sata prije narod se počeo sakupljati. Među prvima došao je Stankov najbolji prijatelj i vjerni pratilac po planinama Drago Budiselić. Donio je vijenac s natpisom: »Stanko, neće Te nikada zaboraviti Tvoji prijatelji Dragec i Tomaš«. Oko pola četiri došli su i ostali članovi Omladinske sekcije Planinarskog društva Zagreb i držali su počasnu stražu svome osnivaču i najaktivnijem članu. Stotine ljudi prolazilo je pokraj odra izražavajući saučešće članovima obitelji.
Poslije 17 h krenula je velika pogrebna povorka, koju je predvodio biskup Lach uz asistenciju nekoliko svećenika i ministranata. Pred lijesom su djeca i mladi nosili dvadeset vijenaca i nebrojene kite cvijeća. Kao izraz posljednje pažnje i ljubavi preminulom drugu, lijes su na ramenima nosili Stankovi prijatelji planinari u planinarskoj opremi.
Sahrani je prisustvovalo golemo mnoštvo naroda. Uz brojnu rodbinu tu je u prvom redu bila tako reći cijela Kustošija, jer je obitelj Kempni ondje veoma poznata. Zatim svećenici, redovnici, časne sestre, mnoštvo prijatelja i znanaca kako Stankovih tako i svih članova obitelji, napose Stankovog oca, koji je službujući u raznim ustanovama u Zagrebu stekao široki krug poznanstava. Sahrani je prisustvovao i direktor gimnazije koju je Stanko pohađao i u kojoj je maturirao. Nalazio se na godišnjem odmoru, pa kad je doznao za njegovu smrt, prekinuo je odmor, doputovao u Zagreb da isprati svoga učenika kojega je veoma cijenio. Izražavajući saučešće rekao je Stankovoj majci: »Imali ste divnog sina.«
Čelo je bilo već na novom groblju, a povorka se još formirala pred mrtvačnicom. Prolaznici su se pitali tko je bio taj mladić da mu biskup vodi sprovod i da mu je toliko mnoštvo došlo na sahranu. Vrijeme nije bilo vruće. Nebo je bilo oblačno i tiho te se sahrana odvijala u svečanom, dostojanstvenom miru.
Na grobu su se od Stanka oprostila dva govornika: jedan u ime Planinarskog društva, a drugi, Drago Budiselić, u ime školskih drugova, koji je rekao:
Dragi naš Stanko!
Duboko potresen žalosnim udesom, koji Ti ovako nenadano prekinu Tvoj mlađahni i nadobudni život, pristupam ovom Tvom posljednjem počivalištu, da se s Tobom u svoje ime i u ime školskih drugova oprostim. Tko bi slutio kad smo zajednički nedavno upriličili naš izlet, da će to biti zadnji i da ću se ja s Tobom, dragi naš Stanko, na ovom mjestu opraštati. Mi Te gubimo, a Tvojom smrću ne znamo kako ćemo tu nastalu prazninu ispuniti, jer Ti si nam bio uzor drug-đak a naročito uzor drug-planinar.
I taj Tvoj svijetli lik, Tvoj odlični karakter, Tvoja čvrsta volja i ustrajnost u svim pothvatima, kao i Tvoja vjernost i odanost vjeri i hrvatskoj domovini, po kojim vrlinama smo te mi svi visoko cijenili i poštivali, ostat će nam u vječnoj uspomeni.
S Bogom naš Stanko! Počivao u miru Božjem!