Jedanaesto ukazanje – nedjelja, 28. veljače 1858.
ČEKANJE I SUMNJA – ULOGA NADNARAVNIH POJAVA U CRKVI
Kod današnjeg ukazanja računa se da je bilo prisutno oko tisuću osoba. Bernardica je ponovila pokorničke čine iz prošlih dana. Mnoštvo, koje se već na to naviknulo, ljubi zemlju za vrijeme ukazanja i nakon njega. Više nego jučer, crpi se iz izvora, a količina vode se povećava.
Međutim, vlasti se sve više uznemiruju kako se približava »veliki četvrtak« – tj. posljednji dan ukazanja, 4. ožujka.
Toga jutra ukazanju je prisustvovao i gospodin Renault, zapovjednik žandarmerije iz Tarbes-a, grada, kojemu upravno pripada i Lurd. Pratio ga je policajac Bigué. U dva sata ujutro krenuli su ovamo na konju. I dok zapovjednik nije davao izjave o svojim osjećajima, Bigué je bio zadivljen; ukazanje je osim toga potrajalo dosta dugo. A nakon svršetka, Renualt je izdao pismenu naredbu mjesnoj žandarmeriji da mora svako jutro poslati do spilje jednog stražara, koji će zatim izvijestiti što se događalo, koliko je osoba bilo, kakvi ljudi onamo dolaze…
I na lurdskom sudu stvar spilje prelazi u prvi plan. Nakon mise, Bernardicu su ponovno odveli na preslušavanje po naređenju komesara Jacometa, ovoga puta pred malo veću komisiju mjesne vlasti. Unatoč zabranama, prijetnjama i nagovaranjima, ništa nisu postigli. Ona je ostala postojana u svojoj odluci da pođe k spilji, naročito u četvrtak. Po pričanju stražara koji ju je vodio na preslušavanje, sve je zadivila svojom odlučnošću i neustrašivošću. Ili je bila svetica ili nadahnuta, kad je mogla sačuvati onakvu prisebnost, – tvrdio je stražar. I tko zna kako bi sve završilo, da nije došla časna sestra, poglavarica sirotišta i izvukla Bernardicu s preslušavanja. Gospoda, naime, nisu željela imati okapanja s tom krupnom i odvažnom časnom sestrom.
Poslije podne istraga se nastavlja. Ovog puta dolazi kući direktor škole Clarens koji je dan ranije prisustvovao ukazanju. Uvjeren da djevojčica zaista boluje od katalepsije, kako je bilo objavljeno u domaćem listu »Lavedan«, došao je ne samo iz ljubavi, nego i službeno ne bi li je uvjerio da ne ide više k spilji jer bi mogla još i nastradati. Osim toga, želio ju je uvjeriti o njezinoj »zabludi« i »varci«. Mladi direktor imao je uspjeha kod svojih učenika pa je valjda mislio da će i ovoga puta uspjeti »razotkriti« tajnu spilje kao i one događaje od prije deset godina.
Ali bio je veoma brzo razoružan. Nikakvo uzbuđenje kod Bernardice! Odgovara na pitanja stvarno, ravnodušno, prirodno, jasno, sigurno, priprosto i ljupko, što je sve brzo uzdrmalo Clarensovo ranije uvjerenje. Čak je i onim čudnim pokorničkim činima Bernardica dala jednostavno i zadovoljavajuće razjašnjenje! Kad je Clarens zapitao zašto je obavljala one neobične čine, ljubljenje zemlje i drugo, Bernardica je odgovorila:
- Viđenje mi je to naredilo za pokoru, najprije za mene, a onda za druge.
I Clarens se morao pitati nema li narod zaista razlog da očekuje u četvrtak čudesa?
Postavlja zato posljednje pitanje:
- Da li ti je viđenje štogod saopćilo, dalo kakav zadatak?
- Još ne!
Clarens odlazi zbunjen dojmom koji je na njega učinila Bernardica i zbog svega što se po Lurdu o njoj govori. No jedna stvar mu je sada posvema sigurna: Bernardica nešto vidi… Ali što bi to bilo? Dolazi do zaključka: Na znanosti je da nam pokaže da li je djevojčica imala priviđenja ili ne; na crkvenoj vlasti je da se izjasni da li se radi o čudu. Do njihove izjave jedini razuman stav jest: valja čekati i sumnjati!
U kasno poslije podne Clarens je našao potrebnim da o svemu obavijesti druge, posebice svog zaštitnika, prefekta Massaya. Tako se dao da pobilježi sve ono što se događalo. To će nastaviti sve do »velikog četvrtka«, 4. ožujka.
* * *
Razboriti stav gospodina Clarens-a vrijedan je svake pohvale. Čim se uvjerio da ima nešto na stvari, ali nije očito što bi to bilo, usteže se od donošenja suda, jer, uostalom, za to nije ni nadležan. Stvar odlaže do daljnjega, dok se o svemu ne izjasne, s jedne strane liječnici, a s druge strane duhovne vlasti, ako bi se radilo o nečem nadnaravnom.
Kako bi često bio poželjan kod mnogih, a napose kod vjernika, takav razboriti stav! Ne rijetko se mogu čuti glasovi i navodnim »ukazanjima«, »porukama iz drugog svijeta«, »zastrašujućim prijetnjama« Božjim itd. Mnogi lakovjerni brzopleto nasjedaju takvim i sličnim neprovjerenim i od Crkve nepotvrđenim glasinama. Još je žalosnije što se nađe i kršćana koji ih bez sustezanja šire te na taj način štete ugledu i Crkve i prave vjere.
Ako se radi o nadnaravnim pojavama, o »porukama iz onoga svijeta«, o »ukazanjima«, onda tu postoji nadležno tijelo koje je odgovorno provjeriti istinitost takvih pojava, a to je, bez sumnje, samo Crkva. I dok ona nije nešto potvrdila ili odbila, jedino razumno je čekati njezin konačan sud! Uostalom, ukoliko je stvar Božja, to će vrijeme i tijek događaja sami potvrditi. Bog će se sam pobrinuti kako će svoju stvar i namjeru izvesti.
G. Clarens morat će čekati ipak četiri godine na takvo izjašnjenje Crkve koja će službeno potvrditi istinitost lurdskih ukazanja.
No, ne zaboravimo! Bog nerado čini čudesa jer bi to značilo prisiljavati čovjeka da vjeruje. Poštuje našu slobodu, želi da se slobodno za njega odlučimo. Službena objava je dana. U Evanđeljima piše sve što moramo znati o Bogu i čovjeku, i što je potrebno za naše spasenje! I tu službenu objavu Crkva dalje kroz povijest prenosi i tumači. Ništa drugo nemamo više očekivati. Pa ni Gospa u Lurdu nije ništa novoga objavila što se tiče vjerskih istina, a što se već ne bi znalo. Potvrdila je samo službenu objavu, pozvala ljude na revniji kršćanski život… Zato svaka »nadnaravna« pojava koja nije u skladu sa službenom objavom i ne nalazi u njoj mjesta, sigurno nije vjerodostojna. Pametan će se i razborit vjernik uvijek držati Crkve i njezinih sudova jer je jedino ona od Krista baštinila pravo da naviješta i naučava Božju objavu.
A svaka nadnaravna pojava, ako je Crkva odobri, kao što je bio slučaj ukazanja u Lurdu, jest samo pomoć i poticaj vjernicima da lakše prihvate izvornu Božju objavu koju nam je donio Isus Krist, a Crkva to nastavlja dalje kroz stoljeća vjerno prenositi i naučavati.