»Jer se dopao Bogu, bio je ljubljen od Njega«
Stankovi roditelji primili su mnoštvo sažalnica povodom smrti njihovog sina. Jedan znanac piše ocu: »U toj prevelikoj žalosti neka Ti bude ipak utjehom to što je pokojnik bio vrlo dobar i pobožan, praktičan katolik, i što je vrlo često, gotovo dnevno pristupao sv. sakramentima. . . On je priznavao Isusa Krista pred ljudima i zato će Gospodin njega priznati pred Ocem svojim nebeskim…«
Puno ih je tješila sažalnica kardinala A. Stepinca, upućena Stankovom ocu, čim je do njega došla vijest o Stankovoj smrti. Donosimo je ovdje kao i zahvalno pismo dr. Kempnija, iz kojega se vidi kako je on sa cijelom svojom obitelji tako duboko kršćanski, upravo svetački, podnio gubitak svoga sina, da može biti uzor svakom kršćaninu kad se nađe u sličnoj situaciji.
Krašić, 16. VIII. 1953.
Poštovani gospodine profesore!
Primio sam jučer obavijest o smrti Vašeg dragog sina Stanka, koji je bio kod mene tek koji tjedan prije toga, pun poleta i svetih ideala, koliko sam mogao razabrati iz razgovora s njime.
Ljudski govoreći, velika nesreća. Ali sam se odmah sjetio riječi Duha Svetoga u knjizi Mudrosti: »Jer se dopao Bogu, bio je ljubljen od Njega; jer je živio među grješnicima, bio je uklonjen. On je bio otet, da mu zloća ne preokrene razuma i da lukavstvo ne zavede dušu njegovu.«
Vi ćete se opet sresti sa svojim sinom u životu, koji jedino zaslužuje ime život. Ipak i za ovaj kratki rastanak, ja Vam izrazujem svoje srdačno saučešće, a dragog pokojnika sjetit ću se kod oltara u svetoj misi.
Uz sveti blagoslov Vama i cijeloj Vašoj cijenjenoj obitelji
A. Stepinac
Kardinal — nadbiskup zagrebački
Dr. K. Kempni odgovorio je kardinalu Stepincu na primljenu sažalnicu prigodom Stankove smrti:
Preuzoriti gospodine kardinale!
Duboko sam Vam zahvalan za Vaše srdačno saučešće zbog smrti našeg sina Stanka kao i za svu pažnju što ste mu je za života iskazali. Za nas je velika utjeha što je pokojni Stanko prešao u carstvo živih u ovako neobičnim okolnostima.
Misao i želja da posveti svoj život Gospodinu Bogu sazrijevala je pomalo kroz godinu dana. Vaš podstrek i Vaš blagoslov, čini mi se, učvrstili su konačnu odluku. I u svetom žaru te odluke bio je pozvan da smjesta ostavi ovaj svijet. Već samu želju i spremnost za svetim pozivom Gospodin je uvažio kao ispunjen poziv. A kako je samo bio proračunan udarac pok. Stanku: da bude smrtan, ali da ne umre odmah, da bude čaša muka do vrha puna, ali da se ne prelije i ne dovede do očaja, da tijelo malakše, ali duh da ostane jak, da ga boli kroz nekoliko dana dovedu sasvim blizu Gospodu.
Prema iskazima sestre, koja ga je dvorila, sve je strpljivo podnosio, nije žalio što mu se to dogodilo. Svoje je muke na mnoge nakane prikazivao: za obraćenje grešnika, za hrvatski narod, za dobrobit Vaše Preuzoritosti.
Sprovodu je prisustvovalo mnogo naroda. Bilo je to u počast Gospodinu, jer su mladića koga su sprovađali toliko javno viđali kako pristupa sv. pričesti i u našoj župnoj crkvi u Kustošiji i kod Sv. Duha i u bazilici Presv. Srca Isusova. No bilo je mnogo i onih koji su daleko od Boga. Neke su majke izrazujući saučešće majci pokojnika same gorko zaplakale sjetivši se svoje djece koja lutaju daleko od Izvora Života. Nekoliko je stranih osoba videći sprovod u čudu zapitalo tko je bio taj mladić da mu svećenstvo i toliki narod iskazuje počast. A Stanko je bio samo neznatan i skroman mladić, koji je na pragu života poželio stupiti u službu Gospodinu.
Mnoge je taj događaj duboko potresao, a s više smo pak strana čuli upite: »Pa oni se Bogu mole i idu u crkvu! Kako da se to baš njima dogodilo?« Ne poznaju putova Božjih. No, ja već danas razabirem niti, koje poput zraka izilaze iz događaja što se zbio na Sv. Anu. Jedan moj svak doputovao je na sprovod, i tom prilikom se ispovjedio i pričestio, što već preko 20 godina nije bio učinio. Drugi jedan svak, koji je bio vrlo daleko od Boga i nije nas zbog našeg religioznog stava posjećivao, doputovao je na sprovod, pomirio se s nama i pokazao je vrlo pomirljiv stav prema religiji. Jedan vršnjak i prijatelj Stankov izjavio je da ga je ta smrt tako potresla da je prvi put u životu počeo revno moliti…
Nije naše da znamo sve posljedice ovog događaja. Jedno svakako spoznajem, da se cijenom jednog života mogu povratiti mnogi životi. I zato sveto oduševljenje našeg pok. Stanka, njegove patnje i njegovu smrt, te naše boli i našu tugu prikazujemo prema fatimskom pozivu: »Sve neka je iz ljubavi prema Bogu, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrede što se nanose Prečistom Srcu Marijinu.«
Neka mi Vaša Preuzoritost oprosti što sam bio tako slobodan da Vam iznesem ovo nekoliko saopćenja i misli. U ime cijele obitelji zahvaljujem se na sjećanju pokojnika u sv. misi kao i na svetom blagoslovu našoj obitelji. Neka Vam Svemogući uzvrati za svu pažnju i ljubav što ste je iskazali našoj obitelji!
Uz srdačan pozdrav u Kristu
Odani vaš
Dr. K. Kempni
Za Božić 1953. poslao je Stankov otac kardinalu A. Stepincu Stankovu sliku s nekoliko popratnih riječi:
Vaša Uzoritosti!
Šaljem Vam sliku našeg pokojnog Stanka. On se je sam bavio fotografijom i mnoge je slike sam izradio, ali naravno nije slikao sebe. I tako smo jedva pronašli jedan negativ od prije godine dana, od kojega se nekako dala izraditi pozitiv — slika.
Neka Vas ta slika sjeti siromašnog mladića, koji je vruće želio da Vam se predstavi i pred Vama da izrazi svoju želju da postane jedna od ovaca Vašeg stada. Sveta je Volja Gospodinova bila da mu Stanko posluži kao žrtva, kako bi se po njoj moglo pomoći onima koji lutaju daleko od Boga svoga. Nije li to i svećenička služba?
Uz tešku bol nad zemaljskim gubitkom sina, ipak ćemo se radovati slavljenju uspomene svetog rođenja Spasitelja, kojem će slavljenju naš Stanko bolje moći sudjelovati, negoli što mi možemo.
Cijela naša obitelj želi Vam sretan Božić! Molimo se i molit ćemo se za Vas, a od Vas molimo blagoslov za obitelj, koja želi služiti Gospodinu.
Mir Božji neka je s Vama!
Planinarski časopis »Naše Planine« objavio je odmah u svom prvom broju (br. 8—9, 1953.) nakon Stankove smrti njegovu fotografiju i popratni komemorativni članak, iz kojega donosimo važnije misli:
»Nikada nećemo zaboraviti ono popodne kada smo zadnji puta pratili našeg dragog Stanka. Takvi se ispraćaji nikada ne zaboravljaju, pogotovo ako su bili namijenjeni osobi koja nam je bila draga, s kojom smo proveli mnogo ugodnih i veselih časova. Mi ga često nesvijesno očekujemo na našim sastancima, i teško nam je vjerovati da više nikada neće biti među nama. Na njega nas podsjeća toliko toga: planine koje je toliko volio, fotografije koje nam je izrađivao, tolike njegove šale i svi oni časovi koje smo s njim proveli — sve nas to podsjeća na njega, a njega više nema…«