JUTARNJA „PRIČEST S PRIRODOM“ NA KOŠLJUNU U „MISTIČNOJ ŠUMICI“
Jutarnja tišina u šumici na Košljunu! Priroda se tek budi. Zrake sunca probijaju se kroz zelene grane drveća i obasjavaju kaplje koje su se zadržale od noćašnje kiše na listovima grmlja i drveća te sada blistaju u odsjaju sunčevih zraka i raspršuju ih okolo kao dragulji… Kako „jutarnja tišina“ ove šumice godi za tijelo i dušu! Sva je priroda prožeta tom tišinom i mirisom svježine, čista, nevina kao da svakoga jutra izlazi iz Stvoriteljevih ruku !
Ali u nedjelju ta „jutarnja tišina“, to nedjeljno jutro u prirodi poprima novu dimenziju. Tà, kao kršćani znamo da je svaka nedjelja mali Uskrs, nedjelja je zato Dan Gospodnji jer u taj dan Krist uskrsnuo! Dan je to drugačiji o drugih u tjednu… Prožet svetošću, Božjom milošću, Kristovom pobjedom nad svakim zlom … Jutarnja nedjeljna tišina u košljunskoj šumici tako snažno to sugerira. Kao da svetost uskrsnog jutra prožima svaki list, svako drvo, svaki grm i zrači, zrači… Spontano mi dolaze na um riječi iz himna Časoslova od nedjeljne Službe čitanja:
Zdravo dane, dana slavo
Sretni dane uskrsnuća
Uskrsli gle tebe kruni
Svojom slavom dane prvi.
Prolazim pokraj spilje Gospe Lurdske izgrađene sva od kamena usred šumice. U nedjeljno jutro ova spilja ustupa za jedan mjesto drugom sadržaju, sugerira grob Isusa uskrsloga… Idem dalje šumicom u potajnoj nadi neće li mi se Uskrsli možda negdje pojaviti iza kakvog drveta… Ali onda se sjetih stihova hrvatskog pjesnika:
Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ nisam znao da, Sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu.
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi, prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom…
Vladimir Nazor, Božić 1926)
Od danas ovu šumicu prozvah: „MISTIČNA ŠUMICA“. Toliko nadnaravnih sadržaja sugerira kad se šetamo po njezinim puteljcima i susrećemo Stvoritelja i njezinim stvorenjima!
Izlazim iz šumice opraštajući se od Isusova praznog groba što mu ga je u ovo nedjeljno jutro ustupila njegova Majka Lurdska. Dolazim do obale.
A more? Tiho mirno, bez ijednog valića koji bi remetio tu umirenu površinu. Kao veliko jezero ulja i ono odsjajuje svojom površinom zrake izlazećeg sunca…
Ali ispod njegove umirene površine vidimo podvodni svijet Božjih stvorenja – riba. Tako ih sada bistro i jasno vidimo kroz mirnu površinu, što preko dana nije moguće. Ribe svih veličina, sitne, male, srednje i one povelike. Dok se manje kreću u većim ili manjim jatima one veće „odraslije“ pojedinačno… Taj čudesni morski podvodni svijet zadivljuje kao što zadivljuje plavo nebo sa svojim pticama, površina Zemljina sa svojim biljnim šarenim svijetom (samo na Košljunu, tom malom otočiću, ima čak 389 vrsta biljaka i 151 vrsta gljiva itd. itd.!!! )
Sve, i šumica prožeta „jutarnjom tišinom“ koja se po duši i tijelu razlijeva kao melem, i more, i plavo nebo, svi oni uzdižu svoj glas prema Stvoritelju i sa sv. Franjom pjevaju Pjesmu stvorenja:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Sa svim stvorenjima svojim.
Napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan
I svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svijetlosti puno;
Slika je, Svevišnji, Tvoga Božanskoga sjaja….
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi ….
Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim!
Pjesma stvorova sv. Franje Asiškoga
