Ljubav prema hrvatskom jeziku
Nakon završene sedmogodišnje škole Stanko je pošao u Klasičnu gimnaziju. Kako nije bio posebno nadaren za jezike, to mu je daljnji boravak ondje bio veoma otešćan. Zato su ga roditelji odmah nakon nekoliko mjeseci premjestili u ondašnju V. mušku gimnaziju u Klaićevoj ulici (danas V. gimnazija). I tu su mu jezici pravili teškoće, dok je u ostalim predmetima lijepo napredovao. Jednom je dobio čak i popravak iz ruskog, ali ga je prema tadašnjim propisima ispravio već nakon 14 dana. Od predmeta pored kemije najdraži mu je bio hrvatski jezik i hrvatska književnost. Rado i puno je čitao književna djela. Dok je bio mlađi, najviše mu se sviđala Kletva od Augusta Šenoe. Sadržaj joj je znao u pojedinostima, pripovijeda njegova sestra Marija. U kasnijim godinama bio je posebno oduševljen romanom Tihi Don od Šolohova. Lektiru je redovito i savjesno pisao. Veoma kritički prikazivao bi i proanalizirao pojedina književna djela. Jednom je majka u njegovoj lektiri pronašla neke prikaze, koji su je malo zabrinuli. Nakon razgovora sa sinom umirila se, jer joj je on uvjerljivo razjasnio kako se o svim stvarima može ozbiljno i mirno pisati, a da negativno ne djeluju na čovjeka.
Jedan Stankov kolega iz viših razreda osmogodišnje škole, T. K., poslao nam je svoja sjećanja na Stanka:
»Bio je jedan od najboljih đaka u razredu, ali mu nitko na tome nije bio zavidan jer se nikad nije pokušao isticati. Uvijek je sa svima jednako lijepo saobraćao. Zato su ga svi voljeli, kako đaci tako i nastavnici. Svojih vjerskih osjećaja nije krio, naprotiv često je znao naglasiti da je ministrant. Više puta se dogodilo da nije htio poći s nama u kino ili na izlet, jer da toga dana ili te večeri mora ministrirati.
Na početku školske godine (5. razred osmoljetke) kad nas je profesorica hrvatskog jezika prozivala, zaustavila se na nekoliko neobičnih prezimena. Jedno od njih je bilo i Stankovo – Kempni. Kad ga je upitala što je po narodnosti, odgovorio je da je Hrvat. Ipak joj je to bilo malo čudno, jer to prezime nije pravo hrvatsko prezime. Nato je odgovorio da mu djed potječe iz Poljske, ali on je rođen u Hrvatskoj, ovdje je odrastao i osjeća se Hrvatom. Iako baš onda nisam shvatio svu dubinu i veličinu tih riječi, one su mi se duboko usjekle u pamćenje.«
Tri godine Stanko je pohađao Muzičku školu i učio svirati violinu. Nije ju više mogao nastaviti što zbog bolesti što zbog drugih obveza.
Iako Stanko nije bio među odličnim, bio je solidan đak. Negdje peti-šesti u razredu po učenju. »Bio je inteligentniji nego što to ocjene njegove pokazuju«, kaže za njega njegov župnik A. Frimel.
Jedan Stankov školski drug, danas advokat, V. M., ovako nam iznosi svoja sjećanja na Stanka: »Bio je inteligentan i produhovljen mladić. U školi je bio prilično obljubljen, i markantan, ali na tihi način. Karakteran, pošten, etički veoma istančana duša. Na filozofiji i kod hrvatskog jezika njegovo je vjersko uvjerenje dolazilo do izražaja. Prema vjeri imao je ne samo emocionalni stav nego i filozofsko-intelektualni pristup, upravo na akademskom nivou. Rekao mi je da kani u isusovce. Davao je dojam da je jedan od onih predestiniranih, koji će u tom zvanju postići velik uspjeh, jer je htio stupiti u nj iz uvjerenja.«