Ministrant Šic

Još prije nego što je pošao u školu, Stanko je postao ministrant. Svoju službu oltaru nastavio je i kad je stupio u gimnaziju. Istina, u višim razredima bilo je to rjeđe, jer je trebalo ustupiti mjesto mlađima od sebe. No kad god je zatrebalo, uvijek je rado i spremno posluživao svećeniku kod sv. mise. »Za tu službu nije se osjećao nikad prevelik«, kaže njegov župnik vlč. A. Frimel.

Pripovijeda Stankova sestra Marija: »Kad smo išli u pučku školu, često smo se igrali ,crkve’. Na tatinom pisaćem stolu bio je uređen oltar. Jedna lijepa mamina čaša služila nam je za kalež, a tanjurić nam je bio plitica. Hostije su bile iz papira Stanko je imao misno odijelo iz krep-papira. Mislim da je imao čak tri takova odijela u raznim bojama. Stanko bi na ,oltaru’ služio misu, a Anđelka i ja smo pjevale. Na krilu smo držale svoje bebe i medeka. Jednog dana sjetili smo se da naše bebe nisu krštene. Tada je Stanko uzeo molitvenik, pronašao obred krštenja, pa smo tako krstili sve bebe i medeka.«

Najaktivnije doba njegove ministrantske djelatnosti bile su poratne godine 1945-48. Tu stojimo pred zanimljivom činjenicom. Osim Stanka bilo je i drugih dječaka koji su također redovito dolazili ministrirati u njihovu župnu crkvu sv. Nikole Tavelića. Sasvim spontano ti su dječaci složili ministrantsko društvo, a da im župnik nije za to dao poticaja. Zvuči gotovo nevjerojatno da su to učinili dječaci u dobi između 11 i 13 godina i to u onim poratnim godinama bez ikakve pomoći od starijih. Župnik im je davao samo moralnu potporu, ali se nije miješao u njihovu aktivnost. Prva svrha društva bila je uvijek osigurati župnike ministrante za nedjelju i dane pod tjednom. Predsjednik i tajnik društva savjesno bi sastavili raspored ministriranja. Župnik nije imao s tim nikakve brige. Društvo je uživalo njegovo veliko povjerenje.

Predsjednik društva bio je Gaga, najbolji Stankov kolega u višim razredima osmogodišnje škole. Puno toga nam je pripovijedao o Stanku i njihovim zajedničkim pothvatima: »Naše ministrantsko društvo bila je u stvari grupa od desetak dječaka s puno zajedničkih sklonosti. Željeli smo nekako dati formu toj našoj grupi a ujedno smo htjeli da naše ministriranje bude obavljeno na najkvalitetniji način. Bili smo usko povezani s crkvom. Nama je jednostavno bilo u crkvi lijepo. Ugodno smo se osjećali u župnom dvoru, u društvu sa župnikom, znali smo ondje tako lijepo razgovarati i zabavljati se.«

Osim ministriranja društvo se bavilo i drugim aktivnostima. Tako su na Stankovu inicijativu nabavili ručni kino-projektor novcem od članarine, potpomognuti prilogom g. župnika. Tjedno su davali projekcije filmova za djecu i prijatelje, koji su redovito pohađali crkvu. Tajnik i predsjednik marljivo su vodili dnevnik o djelatnosti, koji se nažalost zagubio. Organizirali su svoju knjižnicu, tiskali su članske karte i dopisnice, pomagali kod prodaje katoličke štampe u župi, hodočastili u Mariju Bistricu, išli na izlete…

Kakav je Stanko bio kao ministrant i član društva, pitali smo Gagu: »Isticao se redovitošću i točnošću, te je bilo nezamislivo da bi propustio svoju dužnost kad je na njega došao red za ministriranje. Nije ga u tome moglo spriječiti ni vrijeme, ni kino, ni utakmica, pa čak niti bombardiranje. Kod oltara je upadalo u oči njegovo vladanje: mirnoća i sabranost. Često bi znao ,utonuti’u nešto te se koji put dogodilo da je zaboravio obaviti tekuću radnju, što je u prvi mah ostavilo dojam rastresenosti i zamišljenosti. To nešto što bi zaokupilo njegovu pažnju, mogla je biti samo zadubljenost u molitvu.«

S još nekolicinom Stanko je sačinjavao okosnicu ministrantskog društva, bio je jedan od prvih na koje se župnik mogao potpuno osloniti. Bio je pun inicijative pa ga je predsjednik morao pomalo i suzdržavati. U društvu je upravo našao sebe. Kad su bili godišnji izbori, izabrali bi ga redovito u onu službu u kojoj je trebalo najviše raditi. Bio je tajnik a onda i blagajnik. Koji put bio bi i impulzivan i svoje bi stavove znao progurati, iako se to po njegovoj vanjštini ne bi moglo zaključiti. Njegova je inicijativa bila da se članovi društva kad ministriraju ujedno i pričešćuju. Prvi je u tome davao primjer i uspio je to provesti makar su se mnogi opirali. Organizirao je i vodio izlete na Sljeme, hodočašća u Mariju Bistricu, posjete bazilici Srca Isusova. Zalagao se za društvene igre u župskim prostorijama; napose je rado igrao šah.

Tu u društvu Stanko je dobio nadimak »Šic« po onom popularnom ratnom stripu »Šic-Mic« (mačak i gazda Florijan). Jedne subote navečer, iza večernjice, metlom je tjerao miša po sakristiji. Izveo je to malo nespretno i komično, što je odmah upalo u oči kolegama. Jedan je spomenuo »Šic-Mic«-a, drugi su prihvatili i nadimak je bio tu. Društvo ga je potpuno usvojilo. Stanko se nije ljutio, nego ga je prihvatio i često se tako sam potpisivao. Upotrebom je nadimak potpuno izgubio svaki prizvuk izvornog značenja.

Župnik Antun Frimel, koji je Stanka dobro poznavao i često ga viđao, ovako nam sažima svoje dojmove: »Bio je potpuno normalan dečko. Nikakav ,lipov svetac’. Ipak u pobožnosti odskakao je od drugih: utjesaj kućnog odgoja. Bio je veoma društven, komunikativan i duhovit. Imao je istančan osjećaj da ne bi koga povrijedio.

Sjećam se jedne zgodice, iz koje se vidi kako je bio prirodan. Grupa građana pokupila školsku djecu da idu lupati stare natpise. Jedan kolega svećenik, vrativši se iz grada, reče mi:

– Vidio sam tvoga ministranta Stanka među njima.

– Cizi (bio mu je to drugi, ali rjeđi nadimak) i ti si bio s onim koji su lupali natpise, – upitah ga kod prvog susreta.

– Da, velečasni, morali smo ići. Ali da ste vidjeli kako je staklo prštalo kad smo bacali kamenje, – izgovorio je te riječi upravo s užitkom.

Ono što posebno moramo istaknuti u njegovom ponašanju – nastavlja dalje vlč. Frimel – jest njegovo veselje, radost, radost, spremnost na svaku akciju. Čim je pao kakav prijedlog ili se pružila prilika da se nešto učini, na čas bi se zamislio rekavši: ,Stani…. to ćemo napraviti’, i akcija je odmah slijedila.

Neka neusiljena radost izbijala je iz njega. Svakoj stvari pristupao je najsavjesnije. Mirno je rješavao probleme. Znao je veoma brzo prozreti čovjeka, odgonetnuti kako tko diše i prema njemu zauzeti svoj stav. To je posebno dolazilo do izražaja u školi. Zato i nije imao nikakvih problema zbog svoga vjerskog uvjerenja.«