Njemu je bilo sve jasno

Rijetko se događa da dječaci u prelaznom razvojnom doba sačuvaju čvrstu vjeru i budu primjerom kršćanskog života svojoj okolini i svojim kolegama. Sjetimo se divnog uzora mladih iz prošlog stoljeća, sv. Dominika Savija, koji je s jedva 15 godina ne samo sačuvao vjeru, nego i postigao kršćansku svetost. Nešto slično bilo je i kod Stanka. Kako su to doživljavali njegovi kolege, poslušajmo jednog od njih, koji je sa Stankom prijateljevao samo do petnaeste godine:

– Kao dječak i mladić Stanko je bio kršćanin ali onaj koji proživljava svoju vjeru. Jednom riječju imao je vjeru. Nije pokazivao da ima vjerskih problema. Njemu je bilo sve jasno. Vjera je bila nešto njegovo, u njemu samome, upravo izbijala iz njega.

– Nije bio nametljiv niti je svoje kršćanske nazore previše isticao. Ali nije ni tajio da je religiozan i da je kršćanin. Poštivao je tuđa uvjerenja, ali je na sve prigovore na račun vjere odgovarao s lakoćom i uvjerljivošću. S vremenom su u njegovom društvu prijatelji bez većih crkvenih sklonosti odustali od bilo kakovih zadjevica i primjedbi na račun religije. Mladić takovih kršćanskih kvaliteta nesvjesno je uticao na nas kroz cijeli period našeg druženja. Od kolega Iz našeg užeg i šireg kruga niti jedan nije postao ateist, iako možda ne prakticiraju svi jednako svoje kršćanske dužnosti. Dobrim dijelom imamo to njemu zahvaliti. Stanko je bio dečko koji je jednostavno prisiljavao da se o mnogim stvarima misli.