Nošen milošću

Prve ozbiljnije sklonosti prema svećeničkom zvanju počeo je Stanko osjećati još u šestom, odnosno drugom razredu gimnazije, u dobi od sedamnaest godina. Početkom četvrtog razreda, kako smo vidjeli, već potpuno odlučuje da će nakon mature na studij teologije. Nije mu još bilo jasno kamo će: u vanjsku teologiju ili u isusovački red. Kroz molitvu i razgovor sa svojim ispovjednikom o. Scheibelom, isusovcem, tokom godine i ta stvar se razjasnila: odlučio je stupiti u isusovački red.

Zamolili smo i o. Scheibela da nam nešto kaže o Stanku. Naravno nije nam mogao mnogo toga reći, jer je kao njegov ispovjednik i duhovni vođa vezan za šutnju. Iznio nam je samo neke općenite dojmove, koji su za nas dragocjeni budući da predstavljaju mjerodavan sud jednog vođe duša i poznavaoca mladih: »Kratko vrijeme sam ga poznavao, niti punu godinu dana. Prvo što mogu reći jest: bio je jedan mladić u milosti, nošen milošću. To se osjećalo odmah kod prvog susreta s njime. Idealan dečko. Cijeli njegov duhovni život bio je zreliji nego kod jednog sjemeništarca. To je bila dubina a ne forma. Osobnost s izuzetnim religioznim kvalitetama. Od svih koje sam imao bio je psihički najzdraviji. Imao je veoma uravnotežen sud. Bio je zdravo zreo za svoje godine. Mogao se razviti u lijepu isusovačku osobnost. Možemo reći da je ‚in voto’ — željom bio primljen u Družbu, iako formalnost nije bila izvršena. Mi ga isusovci u neku ruku smatramo našim subratom… «