Odabrat ćete najbolje
Negdje u proljeće 1953. god. nalazio se Stankov otac u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kamo se rado navraćao. »Moleći se i razmišljajući«, pripovijedao nam je, »shvatio sam da je vrhunac pobožnosti u potpunom predanju Volji Božjoj. I klečeći tako pred glavnim oltarom izrekao sam svoju molitvu: Neka se u svemu vrši Tvoja Sveta Volja, pa makar mi bilo i teško. I ubrzo iza toga bilo je zaista teško… «
Stanko je uspješno maturirao u lipnju 1953. Da se nekako svečanije obilježi taj važan događaj i za njega i za obitelj, svi su pošli na veći izlet u Samobor. Bilo je to negdje polovicom srpnja. Prvi put nakon puno vremena obitelj se našla opet zajedno u prirodi uživajući radosti odmora i razonode.
Stanko je namjeravao 26. VII. poći na slet planinara. Otac mu nije savjetovao, jer je to bila nedjelja, a na mjestu gdje se slet održavao sigurno ne bi bilo prigode da prisustvuje sv. misi. Stanko je poslušao oca, iako je stvar mogao urediti na drugi način. Umjesto na slet pošao je s jednim kolegom na kraći izlet u Žumberak, a željeli su na povratku u Krašiću posjetiti kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, premda kod kuće o tom nisu ništa spomenuli.
Dan prije imao je ozbiljan razgovor s ocem o svome zvanju. Otac je već prije znao što Stanko namjerava, no sada su prvi put ozbiljno razgovarali. Stanko mu je sasvim iskreno izjavio da kani na studij teologije. Dalje nam pripovijeda otac: »Bio sam malo ne-oduševljen njegovom odlukom. Nisam znao da li se radi o čvrstom zvanju, da li je sasvim siguran u svojoj odluci. Spomenuo sam mu razne teškoće s kojima treba računati. Savjetovao sam mu da, možda, pričeka godinu dana pa da kroz to vrijeme studira što na fakultetu u skladu s njegovim interesom. On je međutim šutio. Nije puno diskutirao niti mi je spomenuo da studij teologije namjerava ostvariti ulaskom u isusovački red, kao što sam kasnije doznao. Sa svoje strane nisam urgirao, pa nismo ništa definitivno uredili. Kao i uvijek tako sam i tu stvar prepustio Volji Božjoj… «
Predvečer toga dana Stanko je pošao svome kolegi, kod kojega je prespavao i sutradan rano ujutro uputili su se vlakom prema Krašiću. Trebali su im se pridružiti i drugi prijatelji, no nisu došli. Kardinal ih je primio tek poslije podne u pet sati, jer su ga toga dana posjetili i njegovi liječnici.
»Razgovor s Kardinalom bio je vrlo srdačan.« — pripovijeda nam Stankov kolega. »Tokom razgovora pitao nas je što kanimo studirati. Stanko je odgovorio da namjerava stupiti u isusovce. Za mene je to bilo iznenađenje, jer mi to prije nikad nije spominjao, iako smo bili dobri prijatelji. Kardinal mu je na to rekao:
— Ako se na to odlučite, odabrat ćete najbolje!
Uto je došao župnik i predložio nam da pođemo u Zagreb automobilom Kardinalovih liječnika, u kojemu je još bilo mjesta. Teško smo se odlučili, jer smo kod Kardinala bili kratko vrijeme, a bilo je toga mnogo o čemu smo željeli razgovarati. Na odlasku nam je Kardinal dao svoje slike, autograme i blagoslov. Stanko ga je još jednom fotografirao a potom i župni dvor.
Sjeli smo u auto i pošli prema Zagrebu. Ni jedan od nas dvojice nije slutio da su nam to bili posljednji časovi zajedno. Češće za vrijeme vožnje upozoravali smo šofera neka ne vozi tako ludo. Na pomolu je bio Savski most… «