Osmo ukazanje – srijeda, 24. veljače 1858.

Prva Gospina poruka za svijet:

MOLITVA  I  POKORA ZA OBRAĆENJE GREŠNIKA

Između dvije i tri stotine osoba sakupilo se danas već rano ujutro pred spiljom. Odsutnost ukazanja od 22. veljače izaziva bojazan da se ne ponovi isto. Zato najrevniji upozoravaju na sve što bi po njihovu mišljenju moglo »naljutiti prikazu«, što koji puta ide i u pretjerivanje pa i u izmišljanje: »Ako se dira ružin grm ispod gornje niše, prikaza će otići…«

Evo Bernardice! Kleknula je, upalila svijeću i načinila znak križa. Sabranje, koje izlazi iz te kretnje, jest zarazno. Zrnca krunice klize kroz prste…

Prema koncu prve desetice Bernardičin se lik mijenja. Neovisno o jutarnjem svjetlu, koje je počelo bivati sve jače, i zapaljene svijeće što je drži, lice joj je pobijelilo od neke svijetle bjeline. Prelazi u drugi svijet.

Dragi Bože, umrijet će – uzdahnula je jedna žena. Drugi to ponavljaju. Gospodin Dufo je danas prisutan sa cijelom svojom obitelji, ali ne usuđuje se ni pogledati, toliko ga se prizor dojmio. Učiteljica Fanny Nicolau je zaplakala, tiho, i nije sama…

Nakon pet do šest minuta, neki nemir kvari ovu slatkoću prizora. Bernardica gubi svoj smiješak. Nešto kao oblak prešlo je preko sjaja njezina lica. Ponovo joj se vratila prirodna boja. Diže se. Izraz lica odaje žalost, nemir, čak i nezadovoljstvo. Oči su joj pune suza. Što se dogodilo? Aqueró je nestala, povukla se u dubinu spilje. Oni najbliži primijetili su da Bernardica više ne vidi Prikazu, pa je svatko za se mislio da nije možda on skrivio odlazak blagoslovljenog bića. Bernardica se približava nekoliko koraka prema unutrašnjosti spilje na desno i gleda prema gore u prolaz, koji povezuje gornju nišu s donjom udubinom. Najbliži su čuli jedan uzdah »veoma sladak, jedva izgovoren, kao da je rekla: Ah, kakva sreća, evo je!«. Njezino lice ponovno poprima smiješak i postaje bljeđe. Ovaj puta Bernardica daje dojam da sluša. Usnice joj se miču, ali niti oni najbliži ništa ne čuju, premda je po izrazu lica jasno da razgovara s osobom koju vidi. Da li je razgovor bio o nečemu žalosnom? Vjerojatno, jer se Bernardica vraća na svoje prijašnje mjesto sa suzom na svakom obrazu. No, stigavši pred vanjsku udubinu, žalost iščezava i premda su joj oči još vlažne od suza, počela se smiješiti velikom milinom, primjećuje Jacquette Pène, koja ju je izbliza promatrala.

Ukazanje se nastavlja. Bernardica ide prema unutrašnjosti spilje i opet van. Radost i žalost mijenjaju joj se na licu, koje odaje promjene u stanju ushićenja. Kao da neka nevidljiva ruka spušta i podiže fini veo s njezina lica, ili, kao da se radi o svjetlu s drugoga svijeta, koje ju čas osvjetljava, čas nestaje. Jer bljedilo joj lica nije mutno ili tamno kao na mrtvoj osobi, nego kao neka blaga svjetlost, »kao sunce, koje se pojavljuje pa opet nestaje«, rekla je Dominiquette, koja je bila prisutna. Oni najbliži primjećuju kako Bernardica u unutrašnjosti spilje pozdravlja tri puta, naklonivši se, svaki put sve dublje. Sluša, glavom daje potvrdni znak, potom niječe.

Zatim počinje puzati na koljenima, potom se sagiba prema zemlji i ljubi je. Ponavlja tu istu kretnju kad li njezina tetka Lucila prestrašeno krikne misleći da se Bernardici nešto loše dogodilo. Ovaj krik dozove Bernardicu u vanjski svijet, ali dok je upozorila tetku da se ne boji, Prikaza je nestala. Bernardica se diže, pomalo žalosna i udaljuje se s onom samo njoj svojstvenom neupadljivom ravnodušnošću, koja je štiti od znatiželjnika. Čini se da je i Bernardica uvjerena da je danas Prikaza (Aqueró-Ono) otišla zbog upadice s tetkom Lucilom pa je moli neka više ne ide s njom k spilji. Putem kući međutim s iznenađenjem ustanovljuje da niti oni najbliži nisu ništa čuli od razgovora što ga je vodila s Prikazom; a govorila je posve normalno glasno kao uvijek kad s nekim razgovara. Na pitanje učiteljice Fanny Nicolau, na kojem joj jeziku Prikaza govori, Bernardica odvrati:

– Govori mi na dijalektu i govori mi vi. (To je dijalekt francuskog jezika s dosta sličnosti sa španjolskim).

No što se stvarno danas dogodilo? Bernardica je sama dala razjašnjenje kapelanu Pène, komu je bila pozvana da ispriča današnje ukazanje.

Prikaza (Aqueró-Ono) je danas izgovorila novu riječ: „Pokora“. Potom je rekla: »Molite se Bogu za obraćenje grešnika«.  Onda ju je zamolila da »hoda na koljenima i da poljubi zemlju kao pokoru za grešnike«. Imala je žalosno lice. Prikaza (Aqueró) ju je potom pitala da li »bi joj to bilo neugodno«. »Oh, ne,« odgovorila je Bernardica od srca. Ta osjeća se spremnom na sve samo da učini veselje ovoj prijateljici iz Neba koja je tako žalosna kad govori o grešnicima.

I dok nova rečenica prikaze »molite se za grešnike« počinje kolati gradom, dotle je Bernardica iznenađena nad današnjim otkrićem kako nitko nije čuo što je govorila s Prikazom (Aqueró). Istina, bilo je tajni koje su rečene u dubini srca, samo za nju, ali ostalo je govoreno na glas. No ipak je to previše ne zaokuplja. Za nju je važna njezina prijateljica odozgor i njezine želje koje je počela danas očitovati: Misao na grešnike jučer još daleka, a danas tako stvarna, pročitala ju je u žalosti Njezinog pogleda i ta će je misao držati cijeli život.

* * *

U današnjoj poruci i onom što se dogodilo, iako je malo rečeno, krije se ipak mnogo toga. »Molitva Bogu za obraćenje grešnika« jest prvo što svraća našu pozornost. Istina, Crkva odavno to naučava i provodi, ali ipak nam je drago to čuti još jednom i ovaj puta iz ustiju One, čiji je Sin prinio žrtvu svoga života za spas grešnika. U ovoj rečenici najprije vidimo da je naša molitva za drugoga učinkovita, da stvarno može koristiti, dapače proizvesti obraćenje, isprositi milosti. Učinkovitost molitve za druge! Ali s time je povezano da onaj koji moli za druge, ništa ne gubi, nego i on raste u Božjim očima i stiče zasluge. Za žive i mrtve Bogu se moliti jest sedmo duhovno djelo milosrđa. Da li ćemo vidjeti plod svoje molitve? U vječnosti da, ovdje nije nužno iako se to često zbiva. Ali Bog nam to često skriva, jer ne želi da bi uspjeh naših molitava škodio našoj skromnosti i poniznosti. Čovjek se lako uzoholi i misli da je nešto kad ugleda plod svoga truda i djelovanja. Tek u vječnosti, kad budemo utvrđeni u poniznosti, dijelit ćemo radost svoga truda i svojih nesebičnih molitava za druge s onima za koje su bile upravljene.

Grijeh jest stvarnost koja postoji i koja toliko žalosti Boga, kako je to Gospa jasno pokazala kad je svojim žalosnim izrazom lica govorila o grešnicima, a to se nesvjesno održavalo i na Bernardičinu licu. Grijeh je bolest duše i Isus je došao da izliječi tu bolest. Njegov cilj jest spasenje grešnika. Grijeh, istina, Bog oprašta, ako se čovjek kaje, ali ne može nadoknaditi onu bol koju grešnik sam sebi zadaje kad griješi. Jer grijeh je uvijek stranputica, lutanje po trnju i bespuću. Za rane što si ih čovjek tako sam nanese, Bog ne odgovara.

Danas je prvi put Gospa spomenula riječ pokora. Tražila je od Bernardice neke izvanjske čine odricanja, poniženja, ono što je bilo u tom času moguće, a za Bernardičinu dob izvedivo. Hodati po kamenitom tlu na koljenima, poniziti se i poljubiti zemlju (iz koje smo uzeti). To ne znači da su to jedine vrste pokorničkih vježbi koje se mogu izvesti i koje je Gospa tražila. Važno je uočiti činjenicu da Gospa upozorava na važnost pokore. Dapače, ovdje joj je dala jasan smisao: za obraćenje grješnika. Svatko si sam može odabrati vrstu pokore. U pokori je najbitnije da se duša još više privije uz svoga Stvoritelja, da se želi nečega lišiti što je ugodno, kako bi tu patnju, to mrtvljenje prikazala Bogu. Nije samo mučenje i patnja kao takva u pokori da ima u sebi vrijednost, nego naša volja i ljubav koja se u tim teškim činima utvrđuje i pokazuje. Isto kao što u Kristovoj muci nije nas otkupilo Kristovo mučenje kao takvo i razaranje njegovog biološkog života, nego njegova ljubav, poslušnost i vjernost Ocu koja se upravo u tom činu njegove muke i smrti najviše očitovala. To nam dokazuje i ovaj citat iz poslanice Hebrejima:

„Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice – koje se po Zakonu prinose – ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.  (Heb 10, 8-10)

Zanimljivo je i ovo zamijetiti kako Gospa ima puno razumijevanja i s puno poštovanja traži pokoru od Bernardice. Pitala ju je da li joj je to teško. Tu nam je dala očiti dokaz da ne želi od nas takve pokore koje bi škodile našemu zdravlju jer sa zdravim tijelom može čovjek puno dobra učiniti; i dužnost nam je po Bogu dana da se brinemo za održavanje našega života. Dapače, kod Bernardice ide to tako daleko da Gospa ne želi da joj pokora bude previše neugodna nego u granicama njezinih mogućnosti. Kad biramo pokoru, izabrat ćemo onakvu u kakvoći i količini koja neće škoditi našemu zdravlju. Ali isto tako imajmo na umu da i poteškoće dnevnoga života primamo u duhu pokore. Ima ljudi koji se tuže, ljute, jadikuju pod teretom svakidašnjeg križa, ili ga ne prihvaćaju, prigovaraju Bogu i možda čine još gore. Prava pokora sastoji se upravo u prihvaćanju iz Božje ruke svega što nam život donosi.

Još jedna napomena u vezi s Bernardičinim promijenjenim stanjem koje ipak nije bilo takvo da bi je posvema odvojilo od svijeta. Kroz njezinu ekstazu možemo nazrijeti ono bogatstvo života u onostranosti, onaj život sreće i blaženstva u koji smo pozvani nakon savjesno ispunjene zadaće na ovome svijetu. Treba još naglasiti činjenicu kako je Gospa s Bernardicom razgovarala s puno poštovanja, govorila joj je na dijalektu koji razumije, oslovljavala sa vi i još k tome se spuštala iz gornje udubine k njoj dolje i s njom razgovarala licem u lice. Jasno iz toga možemo zaključiti s koliko ljubavi i poštovanja Bog okružuje svakoga od nas!