Pater Rupert Rozmarić, OFM
Božidar Nagy, D.I.
PATER RUPERT
Život za Boga i duše
Biografija svećenika-franjevca
P. RUPERTA ROZMARIĆA
1921. – 1991.
Zagreb, 2008.
PREDGOVOR
.
Pred vama je životopis jednog katoličkog svećenika, redovnika-franjevca, patra Ruperta Rozmarića (1921. – 1991.). Za mnoge će to biti prvi puta da za njega čuju. Njegove pak bivše vjeroučenike, prijatelje, poznanike, i brojne još živuće vjernike za koje je pastoralno skrbio po raznim mjestima sjeverne Hrvatske, vjerujemo da će ove stranice podsjetiti na svećenika svetoga života, obnoviti im, te nadopuniti lijepe uspomene i sjećanja koja o njemu čuvaju.
Tko je bio pater Rupert? P. Zvjezdan Linić, njegov redovnički subrat, u svome sadržajnom govoru na njegovu pogrebu, rekao je o p. Rupertu i ove riječi: “U njegovu životu otkrivamo skromnoga fratra, uslužnog brata, revnog ispovjednika, žarkog misionara, čovjeka duboke pobožnosti, apostola bolesnika i pobožnika Marijina.“
Ova je biografija napisana u prvom redu s nakanom da se očuva zahvalni spomen na tog uzornog Kristova svećenika, jednoga među tolikima koji su djelovali u hrvatskom narodu u vrijeme komunističkog režima i borili se da se kršćanska vjera i moralne vrijednosti, koje su tada bile napadane sa svih strana, očuvaju u narodu. Za svećenika je p. Rupert zaređen 1947.godine, tek dvije godine nakon što se komunistički režim obrušio na hrvatski narod pokušavajući raznim progonima, zatvorima te ubojstvima uništiti dušu hrvatskoga naroda, njegov nacionalni identitet i kršćansku vjeru. Tome se p. Rupert suprotstavio i uporno suprotstavljao, ali ne izravno ili frontalno, nego svojom molitvom i pokorom, apostolskim zalaganjem i svjedočenjem, kao što su to činili i toliki drugi hrvatski svećenici koji su tada spašavali hrvatski narod od pošasti komunističkog bezboštva.
Sav njegov svećenički život i rad odvijao se praktički za vrijeme komunističkog režima. Ipak, na kraju svoga zemaljskog života p. Rupert je dočekao slobodnu Hrvatsku, ali tek na njezinim počecima, kada se rađala i nastajala u mukama pod bombama i vatrom agresije i raspadajuće se crvene ideologije. I on sam je zajedno sa subraćom morao bježati u sklonište da se zaštiti od granata koje su padale i po Našicama. Nekoliko tjedana nakon operacije u jesen 1991. godine p. Rupert je proveo u našičkoj bolnici koja je tada već bila ispunjena brojnim hrvatskim ranjenicima s raznih hrvatskih bojišta.
P. Rupert nije za sobom ostavio napisane knjige, velike pothvate, ili neku osnovanu udrugu, organizaciju i slično. Međutim, sve što je svojim svećeničkim radom ostvario, ugrađeno je u srcima i dušama onih s kojima je dolazio u susret; posebice se to odnosi na bolesnike za koje se brinuo do heroizma i koji će nam tek u vječnosti posvjedočiti koja su sve duhovna dobročinstva primali od njega. Mi, koji još putujemo ovom zemljom, ljubomorno čuvamo dragocjene uspomene na našega p. Ruperta, koje ovom njegovom biografijom želimo oteti zaboravu. A spomen na sve ono duhovno dobro koje nam je ostavio u baštinu svojim primjerom, svjedočenjem i apostolatom, preko ovih stranica želimo podijeliti s onima kojima nije bilo dano poznavati ga.
Bio sam tri godine u Slavonskom Brodu njegov vjeroučenik i ministrant. Nije mi lako ljudskim riječima izraziti i potom staviti na papir intenzivne doživljaje nadnaravnih vrijednosti koje nam je p. Rupert svojim životom, primjerom i radom približavao. Ipak, trudio sam se, koliko je to ljudski bilo moguće, prikazati na ovim stranicama toga Božjeg čovjeka, svećenika svetoga života, koji je potpuno uronjen u nadnaravno živio samo za Boga, koji je hodao ovom zemljom ali je nije doticao, sasvim slobodan od svega materijalnoga, ničim navezan na ovozemaljsko, kojemu je jedini cilj bilo spasenje i posvećenje duša. Imati milost biti u blizini takvoga Božjeg čovjeka, kod njega se ispovijedati, ministrirati kod njegove sv. mise, to su doživljaji koji se ne zaboravljaju. Budući da sam svemu tome bio svjedokom i sudionikom, češće ću govoriti u prvom licu navodeći i svoje osobne uspomene i sjećanja.
Ujedno želim čitateljima ukratko objasniti kako je nastajala ova biografija p. Ruperta. Nakon zajedničkog boravka u Slavonskom Brodu od 1955. do 1958. godine, on na službi kao dušobrižnik, ja kao njegov vjeroučenik, životni putovi su nam se razdvojili. Tu i tamo smo se susreli, izmijenili po koju riječ i sjećanja; dapače pozvao sam ga da mi bude propovjednik na sekundicijama moje Mlade mise koju sam imao u Slavonskom Brodu 1971. godine. Potom, kako to već biva u životu, i p. Rupert postaje samo dio mojih lijepih uspomena iz gimnazijskih dana provedenih u Slavonskom Brodu i uz franjevački samostan. Premda sam o p. Rupertu objavio jedan članak u Glasniku Srca Isusova još 1966. g., nikada mi nije došla ideja da bih se možda latio ne maloga posla – pisanja njegove biografije. I puno je godina prošlo. On je u međuvremenu završio svoj zemaljski život 1991. godine i otišao u vječnost. Tako prođe i petnaest godina od njegove smrti.
Došla je 2006. godina, približavao se blagdan Srca Isusova. Par dana prije blagdana, Uredništvo programa Radio Marije zamolilo me da pripremim, za sam blagdan, večernju emisiju koja bi bila posvećena velikom štovatelju Srca Isusova, bl. Ivanu Merzu. Pripremajući se za emisiju dođe mi misao da bl. Ivan Merz nije bio jedini koji se istaknuo u štovanju Srca Isusova; u našem narodu bilo je još velikih štovatelja Srca Isusova i širitelja njegova štovanja, npr. pater Rupert. Tako sam tu večernju emisiju na blagdan Srca Isusova 23. lipnja 2006. podijelio na dva dijela: u prvom dijelu prikazah bl. Ivana Merza i njegovu pobožnost Srcu Isusovu, a drugi dio posvetih p. Rupertu kao apostolu Srca Isusova. U emisiji su se, među ostalim, javljali i slušatelji koji su poznavali p. Ruperta iznoseći svoje lijepe uspomene na njega. Kad je emisija završila, opet mi dođe misao, ali ovaj puta mnogo snažnije, dapače upravo se imperativno nametnula mome duhu, da bi trebalo napisati biografiju p. Ruperta. Nisam se jednostavno mogao oduprijeti toj misli, tom zovu, tom gotovo naređenju. Uvjeren sam bio i tada, a i danas sam, da to nije bila moja misao, da je dolazila iz onostranosti, od samog Srca Isusova koje je željelo na trajniji način ovjekovječiti spomen na svoga revnog štovatelja i apostola. Naravno, odmah se latih posla. Kontaktirao sam svoje bivše kolege i kolegice koji su prije pedesetak godina, kao i ja, bili vjeroučenici p. Ruperta, posjetio sam njegovu rodbinu: tri sestre i dva brata, subraću franjevce, ostale osobe koje su ga poznavale. U tom prikupljanju podataka i materijala otkrih jednu zanimljivost: nisam bio prvi kojemu je došla ideja za pisanje biografije p. Ruperta. Prije nekih pet godina skupina njegovih bivših brodskih vjeroučenica koje je i duhovno vodio kao skupinu Marijina djeca, posebice Slavica, Štefica i Dragica, bavile su se istom mišlju. Dapače, već su počele prikupljati građu za životopis. Čuvši da se bavim istom idejom, veoma radosne što će se njihova želja i ideja ostvariti, spremno su mi ustupile ono što su već prikupile. Tako je njihov prikupljeni materijal uvršten u ovu biografiju a njihova se plemenita zamisao ostvarila.
Ipak, mnogi svjedoci koji bi nam puno toga imali za reći, nisu više živi. To su bolesnici, starci, siromasi koje je tako revno obilazio i koji bi nam mogli toliko toga ispričati o njegovoj skrbi i ljubavi, ali su sve ponijeli sa sobom na drugi svijet. Na temelju izjava živućih svjedoka koje smo uspjeli prikupiti, možemo si i sami predstaviti kakve bi to bile divne riječi pohvala i zahvala koje bi nam pokojnici izrekli o našem patru Rupertu.
Na kraju želim zahvaliti svima koji su mi svojim sjećanjima i izjavama pomogli u izradi ovog životopisa. U prvom redu zahvala ide njegovoj rodbini, još živućim sestrama i braći, potom njegovoj redovničkoj subraći i brojnim ostalima koji su mi stavili na raspolaganje sve što su o p. Rupertu imali i znali, radosni što će se na ovaj način očuvati njegov spomen. Posebnu zahvalu upućujem gospođi Blaženki Rozmarić, bratovoj supruzi koja je pomogla u jezičnom uređivanju knjige.
Završavam riječima s. Benedikte Miletić, benediktinke s Raba čija ćemo opširna sjećanja čitati u ovoj biografiji: „Dao Bog da p. Rupert, ovaj svećenički i redovnički biser zasja u našem narodu, ali i u čitavoj Crkvi. Vremena su teška i ozbiljna, no za Crkvu ona nikad nisu bila laka, pa je dobro od vremena na vrijeme izvući iz anonimnosti i zaborava svjetlije likove sinova i kćeri sv. Crkve, kako bi nas njihovi primjeri ohrabrili na ovom našem mukotrpnom zemaljskom putovanju na putu prema vječnosti.“