Pater Rupert Rozmarić, OFM

28. siječnja 2022.

TREĆI DIO

MISIONARSKO  DJELOVANJE  U LUPOGLAVU

P. Rupert, revni pastir duša u Lupoglavu i Kloštru Ivaniću

Nakon službe u Slavonskom Brodu pater Rupert je 1958. g. poslan na službu u Kloštar Ivanić. Osim redovitih redovničkih obaveza u franjevačkom samostanu bila mu je povjerena pastoralna skrb za susjednu župu Lupoglav koja tada nije imala svećenika. U Lupoglavu su u to vrijeme komunizam i bezboštvo imali duboke korijene. Ljudi se bili otuđeni od Crkve. Župnika su nakon rata protjerali iz župe i pokušali ga ubiti. Deset godina pater Rupert je orao tu njivu uz mnoge teškoće, razočaranja i  poniženja.

Danas je Lupoglav drugačiji. Župa ima svoga stalnog župnika. Crkva nekad zapuštena i trošna jer nije bila u funkciji, sada je uređena. Vjerski život je na visini. Da je Lupoglav danas to što jest, sigurno treba dobrim dijelom zahvaliti i desetgodišnjem apostolskom trudu i naporu patra Ruperta, a i njegovim molitvama koje sada iz vječnosti Bogu prikazuje za ovu župu za koju je toliko toga žrtvovao. Od raznih izjava što smo ih prikupili iz toga razdoblja svećeničkog života p. Ruperta, posebno se ističu tri svjedočanstava suvremenika iz vremena boravka p. Ruperta u Kloštru Ivaniću. To je vlč. Mijo Pavlaković koji je tada kao mladi svećenik službovao u susjednoj župi, potom brat-laik franjevac Josip Lacković kojemu je p. Rupert bio vjeroučitelj u tome mjestu i časna sestra Benedikta koja je u to vrijeme bila u službi u Kloštru Ivaniću.

Obnovljena župna crkva u Lupoglavu danas, gdje je p. Rupert u odsutnosti župnika obavljao pastoralnu službu kroz deset godina

Za polnoćku umjesto božićnih pjesama, pogrde,
uvrede i pljuvanje

Nakon svećeničkog ređenja,vlč. Mijo Pavlaković započeo je svoju svećenički službu 1962. u Brckovljanima, susjednoj župi kraj Lupoglava. Kako je u to vrijeme p. Rupert bio ondje na službi, veoma često se s njime susretao i bio svjedokom njegovog herojskog misionarskog rada u toj teškoj župi Zagrebačke nadbiskupije. Za životopis p. Ruperta veoma rado nam je dao ova svoja sjećanja:„Lupoglav je bila specifična župa u zagrebačkoj Nadbiskupiji. Ondje su komunisti bili veoma jaki i imali su veliki utjecaj na narod. Rijetki su išli u crkvu. Neki zato što nisu htjeli, drugi jer su bili prestrašeni.  U to je vrijeme Lupoglav slovio kao bezbožno mjesto zajedno sa susjedna dva mjesta Ježevo i Novoselec. Još prije Drugoga svjetskog rata ondje je stradao jedan župnik, a za vrijeme komunizma drugoga su  župnika pokušali ubiti izbovši ga nožem, tako da je jedva spasio život. Od tada Lupoglav nije imao svoga župnika pa su njime upravljali oci franjevci iz obližnjeg Kloštra Ivanića. Iz tih je mjesta bilo mnogo zidara  koji su radili u Zagrebu, a među njima su bili veoma aktivni komunisti koji su među mještanima širili svoje bezbožne ideje i  huškali narod protiv Crkve i svećenika. Taj duh nije jenjavao u Lupoglavu ni za vrijeme dok je p. Rupert službovao ondje od 1958. do 1968. godine. Kako je p. Rupert bio veoma revan u radu za Boga i vjeru, oni su mu se odupirali, protivili se njegovu radu, napadali ga. Posebno je dramatično bilo jedne godine za Božić, za polnoćku kada su ga i fizički napali i po njemu pljuvali. On se nije nikada tužio niti prigovarao, samo je znao stiskati zube, obrisati čelo, pozdraviti i otići. Ne sjećam se je li tada polnoćka uopće održana.“

Utjelovio sve vrline uzornog svećenika

Nastavlja dalje vlč. Pavlaković: „Prvi sam se put susreo s p. Rupertom pred Uskrs 1964. kad sam kao mladomisnik započeo svoju službu u Brckovljanima. Od tada smo se veoma često viđali i susretali na raznim pastoralnim službama, na uzajamnoj pomoći u ispovijedanju, o blagdanima, na proslavama imendana itd. Bio je to jednostavan i ponizan čovjek, svećenik i redovnik. Puno je trpio od bezvjernih i bahatih ljudi koji u njemu nisu prepoznavali poniznog Božjega službenika i redovnika koji im je samo želio dobro. Bio je jednostavan s malim ljudima. Radio je što je mogao, a često i preko svojih mogućnosti. Vrline koje su i meni i drugima bile tako uočljive u njegovom ponašanju jesu ove: bio je nezahtjevan, revan, samoprijegoran, siromašan, vjeran, ponizan, strpljiv, radin, tražio je od svih što veće prijateljstvo s Bogom i s tim povezan pošteniji život. Imao je nešto od misionarskog duha.  Malo je govorio o sebi.  Puno puta bi došao k meni sav uzbuđen, iznerviran zbog neugodnosti koje je doživljavao u Lupoglavu gdje je mnogo toga morao pretrpjeti i progutati. Bio je stalan u svojoj odluci da izvrši što mu je dužnost. Ostavio je na mene dojam da ima veliki osjećaj odgovornosti pred Bogom za duše koje su mu bile povjerene.“

Posebno se brinuo za djecu i starce

Franjevački brat laik Josip Lacković, rodom iz Caginca kraj Kloštra Ivanića od svoga je djetinjstva poznavao p. Ruperta koji mu je predavao vjeronauk i učio ga ministrirati. Posjetili smo ga u Franjevačkom samostanu u Samoboru pa nam je u jednom spontanom i srdačnom razgovoru iznio mnoga svoja zanimljiva sjećanja na svoga vjeroučitelja koja upotpunjuju sliku apostolskog djelovanja p. Ruperta u ono vrijeme. U njegovim izjavama vidimo p. Ruperta kako ga je vidio i doživljavao jedan dječak iz toga kraja od svoje desete godine pa nadalje kao njegov ministrant i vjeroučenik, i koji je potom potaknut njegovim primjerom također odabrao redovnički poziv u franjevačkom redu. Evo njegovih sjećanja koje smo podijelili u nekoliko dijelova:

 „Lupoglav je u ono vrijeme bio pojam župe koja je daleko od vjere.Ljudi su zazirali od Crkve, od svećenika, dapače često su se suprotstavljali i pravili probleme. Kad je p. Rupert došao onamo, nije se na to obazirao; bio je prodoran, išao je u tu župu redovito, unatoč brojnim teškoćama koje je ondje doživljavao. Posebno područje njegova rada bila su djeca i starci; veoma ih je volio i oko sebe okupljao. Bio je neumoran pastoralni radnik.“

P. Rupert, revni vjeroučitelj u Lupoglavu

Marni vjeroučitelj koji nas je puno toga naučio

„Kad nam je dolazio držati vjeronauk“pripovijeda brat Josip „uvijek je nosio ruksak s katehetskim dia-filmovima koji su se upravo tada počeli upotrebljavati na vjeronauku, što smo rado gledali i bila je za nas to velika novost. Voljeli smo ga, premda je bio poprilično strog. Uvijek bi djeci nešto donio i dijeliomale poklončiće.  Znao je francuski pa nam je često iz francuske vjerske literature prevodio lijepe tekstove i primjere. Veoma je dobro pjevao. Naučio nas je puno pjesama. Čak je dovezao harmonij u Cagineckoji je oko 4 km daleko od Kloštra, pa smo tamo za velike blagdane svirali i pjevali. Na vjeronauku je bio detaljan i jasan; uvijek smo na početku sata ponavljali gradivo od prošli put. Kako je bio veliki štovatelj Srca Isusova, naučio nas je moliti i pjevati zlatnu krunicu. Također nas je učio kratke strelovite molitvice i savjetovao nam da ih molimo, pogotovo kad dođemo u kakvu nevolju. ‘Treba biti uvijek spreman, nikad se ne zna kad nas Bog može pozvati’ – tim nas je riječima znao upozoravati.“

Bio sam mu i ministrant. U ono vrijeme misa se služila na latinskom jeziku pa me je ustrajno učio latinske odgovore, što meni i kolegama nije bilo lako zapamtiti, ali tada se to moralo ako smo željeli ministrirati.Često sam preko tjedna dolazio iz Caginca u Kloštar na jutarnju misu ministrirati. Nakon mise išli smo najprije obaviti zahvalu, a onda me je poveo u samostansku blagovaonicu na doručak i dobro me nahranio jer sam odmah nakon toga morao ići u školu. Inače, nas ministrante  znao je povremeno nagraditi, što je u ono vrijeme za nas djecu sa sela bila velika stvar imati svojih par dinara u džepu.“

Za svakoga riječ topline

„Kako je mnogo obilazio okolna sela i zaseoke, često me vodio sa sobom da mu pokazujem put do tih zabitnih mjesta koje sam bolje poznavao od njega pa sam tako sudjelovao u mnogim njegovim pastoralnim aktivnostima. Imao je veliku volju i želju doći do bolesnika. Svakome je htio doći. Bio je uporan, ali ne i nametljiv.  Za bolesnike je imao mnogo strpljenja žara i volje. ‘Ne smijete umrijeti u smrtnom grijehu’ običavao je reći. Za bolesnici čiji ukućani nisu bili vjernici, našao bi načina kako do njih doći.“

„Redovničko odijelo nikada nije skidao sa sebe što je djelovalo veoma pobudno. Za svakoga je imao riječ topline. Imao je volju sve napraviti i nikad mu ništa nije bilo teško.  Kad sam ga jednom pitao kako podnosi hladnoću u onim zimskim gumenim čizmama koje je nosio za obilazak po terenu, odgovorio je da stavi u njih novine i da mu to onda (z)grije noge. U ono vrijeme nije bilo automobila. Imao je veliku izdržljivost, išao je pješice po selima. Kiša mu nije smetala.  Gdje god je bio, na kojem god poslu radio, u njemu se sto posto angažirao; bio je svjestanda je to njegovo poslanje i da ga mora izvršiti.“

Njegov me primjer potaknuo da i ja postanem redovnik

Unutrašnjost obnovljene crkve u Lupoglavu danas

„Često nas je poticao da redovito dolazimo na sv. ispovijed, pogotovo za velike blagdane. Kad sam mu koji puta rekao da nemam ništa posebno, odgovorio bi: ‘Svejedno, dođi da primiš samo blagoslov!’ Imao je duboku vjeru u moć sv. sakramenata koji pomaže čovjeku da raste u dobru. A u ispovjedi je bio krajnje diskretan. Nije želio vidjeti nikoga tko mu dolazi na ispovijed pa je znao staviti zavjesu uispovjedaonicama gdje nije bilo rešetaka. Veoma je štovao patra Pija iz Italije i s njime je bio u kontaktu putem pisama.  Za propovijedi se savjesno pripremao. Sjećam se njegovih skica za propovijedi koje je imao pred sobom i nikada nije zastao, niti je bio u nedoumici što reći.  Stvarno je bio uzor svetog čovjeka.“

„Imendan je slavio 27. ožujka, na spomendan svoga svetog zaštitnika sv. Ruperta. Znali smo mu doći čestitati i otpjevali mu nešto, čemu se radovao. Kad sam izrazio želju da bih pošao u sjemenište 1967., odmah mi je pomogao napisati molbu i obaviti sve što je trebalo. Bez sumnje, njegov je primjer svetog svećenika i redovnikate njegov apostolski žar djelovao na mene da sam se i ja odlučio za ulazak u franjevački red“. Tako je završiosvoje pripovijedanje o sjećanjima na p. Ruperta brat franjevac Josip Lacković.

P. Rupert sa svojim vjeroučenicima prvopričesnicima u Kloštru Ivaniću

Cijenjeni ispovjednik koji prikriva svoju svetost

Sestra Benedikta došla je u lipnju 1963. godine u Kloštar Ivanić i ušla u novicijat Školskih sestara franjevki kada je pater Rupert ondje službovao. Poslala nam je svoje opširno pismo u kojem nam iznosi dragocjene informacije o p. Rupertu i njegovu djelovanju u Kloštru i Lupoglavu.  I njezina sjećanja razdijelili smo u nekoliko manjih tematskih cjelina.

„Pater Rupert je bio veoma cijenjen kao ispovjednik među nama novakinjama i mi smo obilno koristile njegovu duhovnu raspoloživost za naš duhovni život. Inače, vjerski je život u Kloštru Ivaniću u to vrijeme bio hladan, bezvoljan, ljudi nezainteresirani za duhovne vrednote, moglo bi se reći gotovo mrtav. Da nije bilo nas sestara, u radne dane crkva se ne bi imala za koga otvarati. Nedjeljom bi došlo stotinjak starijih osoba, i to je bilosve. Nisam mogla vjerovati da u Hrvatskoj ima takvih župa i tolike odbojnosti prema Crkvi kao tu.“

S njime se nije moglo ćaskati o bilo čemu

Nakon novicijata i kratke službe u Čakovcu, s. Benedikta se vratila u Kloštar Ivanić. Ovaj puta dodijeljena je na službu u sam franjevački samostan pa je tako mogla bolje upoznati p. Ruperta.

„U razgovoru s ljudima pater je bio veoma kratak i jasan, tek u rijetkim zgodama pogledao bi čovjeka u oči. S njim se nije moglo raspravljati o markovim konacima ili, kako mi to običavamo reći, ćaskati. P. Rupert je uvijek bio u habitu i sandalama, ali čarape na nogama rijetko su bile par i to je vrlo često bio povod za šalu i smijeh onih oko njega. Međutim, među sestrama bilo je i onih koje su p. Ruperta poznavale malo bolje pa bi nama mlađima znale reći: ‘Pa zar ne vidite da on ovim svojim načinom odijevanja pokriva svoju veličinu i svetost.’ I doista je bilo tako. Ja sam se u to potpuno uvjerila tek u drugom razdoblju moga boravka u Kloštru Ivaniću vršeći službu u franjevačkom samostanu, a to je bilo krozsedam mjeseci između 1966. i1967. g.“

Treba učiniti nešto za Kraljevstvo Božje

„Kad sam iz Čakovca po drugi put došla u Kloštar Ivanića kako je p. Rupert rodom iz Međimurja iz Štrigove, odmah je želio saznati što više o vjerskom životu u Čakovcu. Silno ga je veselilo čuti da djeca redovito dolaze na vjeronauk, da je crkva na svim nedjeljnim misama puna, da su i radnim danom svete mise dobro posjećene i još toliko toga. A onda bi naš razgovor završavao njegovom poniznom i skromnom konstatacijom: ‘Ali Čakovec ima svetog župnika – p. Pavla Grafa- a mi smo ovdje slabi radnici u vinogradu Gospodnjem pa nam je sve zaraslo u drač i korov.’ Budući da se (je) naš razgovor redovito odvijao na prozorčiću između kuhinje i blagovaonice, što smo mi nazivali rota, p. Rupert bi rekao: ‘A sada mi dajte nešto za pojesti da i ja čim prije pođem učiniti bar nešto za kraljevstvo Božje.’“

Psovke i pljuvanje umjesto dobrodošlice

„Da je Kloštar Ivanić bio uspavana, da baš ne kažem mrtva župa, to mi je bilo jasno“, kaže sestra Benedikta i nastavlja: „Ali da je župa Lupoglav bila još gora od Kloštra Ivanića, a nju je vodio i posluživao p. Rupert, to nisam mogla shvatiti. P. Rupert uglavnom nije puno pričao o teškoćama u župi Lupoglav; o tome mi je više govorio novi župnik p. Emil Crnković. Npr. starci i bolesnici poslali bi mu po nekome poruku da ih posjeti, a kada bi došao na kućna vrata, onda bi ga mlađi ukućani, najčešće sin ili snaha potjerali s vrata  s psovkama i pljuvanjem. A bilo je i fizičkog napada na njega i raznih udaraca i prijetnji. No p. Rupert se nije dao smesti i uvijek  bi našao načina da bolesnima i umirućima podijeli sv. sakramente.“

Doček sa sjekirom na vratima

„Tako se sjećam jedne zgode koju mi je on sam pričao. Jedna mu je starica poslala poruku po svom desetogodišnjem unuku, koji je išao na vjeronauk, da joj dođe podijeliti svete sakramente jer je osjećala da se njezin život bliži kraju. On je odmah pošao k njoj, ali na njegovo veliko iznenađenje i zaprepaštenje, sin od starice ga je dočekao na vratima  sa sjekirom u ruci. ‘Toliko sam bio priseban’, rekao je Pater, ‘da sam se bez riječi povukao nazad, ne objašnjavajući mu ništa da mi je starica poslala poruku po njegovom sinu.’  Svoju borbu, da pošto-poto  dođe do starice, uspio je završiti tako što je tri dana dežurao sakriven u obližnjem šikarju, čekajući da sin nekamo ode od kuće. U samostan bi dolazio kasno uvečer, nešto pojeo i par sati odspavao te rano ujutro odlazio u svoj zaklon pod vedrim nebom,a bio je k tome mjesec studeni. Treći dan ujutro sin je morao poslom u Zagreb. Pater Rupert je naravno odmah izišao iz svoga skloništa i ušao u kuću. Baka je bila sama i prilično odsutna, ali kad ju je p. Rupert pozdravio i prihvatio za ruku, odmah je došla k sebi i počela plakati. Znala je sve što mu je učinio njezin sin i to ju je silno boljelo. Tek tada je doznao da njezin unuk ide potajno na vjeronauk i da mu to otac ne zna. Staricu je lijepo pripremio za smrt i ona je za tri dana umrla. Netko iz susjedstva ga je upozorio da je starica umrla pa joj je pater smrt oglasio zvonom, no sin nije dopustio crkveni sprovod. Ali p. Ruperta to nije toliko žalostilo. On je imao svoju logiku koje se nije nikada odricao. On je staričin ukop ispratio crkvenim zvonom i potom je odslužio svetu misu za pokoj njezine duše.“

Borba za svako dijete da dođe na vjeronauk

„Što se tiče vjeronauka u Kloštru Ivaniću i u Lupoglavu u to vrijeme situacija je bila takva da se pater Rupert, koji je imao na brizi vjeronauk, morao doslovce boriti za svako dijete. Bilo je zgoda kada bi na vjeronauk došlo samo dvoje-troje djece ili čak samo jedno dijete, no p. Rupert bi i tom jednom djetetu održao sat vjeronauka, baš kao da ih je 10, 20 ili 50. Ali njegova je upornost išla i dalje od vjeronauka u crkvi ili vjeronaučnoj dvorani. Bilo je zgoda kada mu u Lupoglavu ne bi došlo ni jedno dijete na vjeronauk; tada bi p. Rupert upalio svoj motor, pa od kuće do kuće sabirao djecu i vozio ih u crkvu na vjeronauk. Ako se kojem djetetu nije išlo s njime, on bi se poslije završenog vjeronauka vraćao u dotičnu obitelj pa bi i tome djetetu održao sat vjeronauka. Dakako da su takve metode bile rizične i češće su završavale izgonom iz kuće.“

Kamenjem mu razbili glavu

Zgrada bivšeg župnog stana, danas u ruševinama, još uvijek podsjeća na razdoblje komunizma kad u Lupoglavu kroz pedeset godina nije bilo župnika

„Iz Lupoglava se p. Rupert koji puta vraćao čak i ranjen jer su ga ondje znali i fizički napasti. Tako se jednog dana vratio i odmah otišao u sobu, a da nije došao na objed. Pater gvardijan je došao i uzeo u kuhinji nešto hrane i to mu odnio u sobu. Usput smo od njega doznali da su patra Ruperta toga dana napali u Lupoglavu i kamenjem mu razbili glavu. I to nažalost nije bilo jedini put. Kad sam mu potom rekla da nitko od svećenika Zagrebačke nadbiskupije nije htio ići onamo na službu i pitala ga zašto on ide tamo kad tako s njime postupaju, on  je samo kratko odgovorio: ‘Pastir ne smije napustiti svoje stado!’ Inače nikad nam se izravno nije tužio. Za sve njegove teškoće doznavali smo uglavnom od o. gvardijana.“

Važnost svakog vjeronaučnog sata

„Spomenut ću samo jednu zgodu u kojoj sam i ja bila sudionik iz čega se može uočiti njegova odgovornost i ozbiljnost u pogledu vjeronauka. Kad je jednom držao vjeronauk u Kloštru Ivaniću, došli su ga zvati da brzo pođe podijeliti sv. sakramente jednom umirućem. Budući da je župnik bio na putu, on je došao k meni u kuhinju i zamolio me da umjesto njega nastavim s vjeronaukom. U par riječi mi je objasnio što trebam govoriti i  odletio je ko’ munja. Kad sam ušla u vjeronaučnu dvoranu unutra su bile samo dvije djevojčice iz šestog razreda. Misleći da su se u međuvremenu djeca razišla, htjedoh im reći neka i njih dvije idu doma, a jedna od njih me preduhitri rekavši:’Sada kad je velečasni otišao a mi dvije smo same, pričajte nam kako ste vi postala časna, a i mi vas želimo pitati puno toga.’ I tako ja moradoh nastaviti ‘moj vjeronauk’ a ne onaj za koji me je zadužio p. Rupert. Kad se pater nakon sat vremena vratio u samostan, odmah je želio znati kako je prošao vjeronauk i jesam li obradila njegovu temu. Umjesto da mu odgovorim na postavljena pitanja, ja mu rekoh malo nestrpljivo, misleći na moj posao u kuhinji i po kući:’Pa tko je vidio držati vjeronauk za dvije neozbiljne curice, a njih vjeronauk uopće nije zanimao nego puste ljubavne priče, kao da su cure za udaju.’ Tada mi je p. Rupert uputio jedan blagi ukor kojega nisam zaboravila. Kazao je: ‘Krist je na križu umro za sve ljude, ali u trenutku umiranja samo je jednom čovjeku, i to razbojniku, rekao: ‘Danas ćeš biti sa mnom u raju.’ Pa zar vi ne shvaćate zašto je i za koga Krist došao na zemlju?’ Razumije se da sam se dobro zacrvenila i posramila, ali istodobno i drugačije počela gledati na ljude oko sebe, pogotovo sam drugačije počela gledati na njega.“

Pred svetohraništem u dva sata u noći

„Kad se ovakve činjenice imaju pred očima, onda postaje jasnije zašto je p. Rupert  toliko molio i činio pokoru. Treba posebno istaknuti njegove adoracije, odnosno prostracije na podu pred svetohraništem u samostanskoj kapeli.  Naći ga u kapeli pred Presvetim u 21,22 ili 23 sata u noći, to je za mene postalo gotovo normalno, ali naći ga u 2 sata u noći u mjesecu studenom, kako leži na podu, to je bilo stvarno iznenađujuće. Možda će se netko pitati a što sam ja u to vrijeme radila u kapeli da sam ga ondje našla. Razlog je jednostavan. Ja sam se u to vrijeme odlučivala za klauzurni život, pa kako jedne noći nisam nikako mogla zaspati, polako sam ustala, nastojeći da nikoga ne probudim i otišla sam u kapelu na molitvu i razmišljanje. Kako mi ni na kraj pameti nije bilo da bi bilo tko mogao biti unutra, ušla sam u kapelicu ne paleći svjetlo ni u sakristiji ni u kapeli. Uljanica za vječno svjetlo bila je slaba, pa je u prvi mah bilo teško vidjeti bilo što,a pogotovo bilo koga. Tek nakon nekoliko minuta primijetim p. Ruperta gdje leži na podnožju oltara prostrt pred svetohraništem. Bilo mi je veoma neugodno i zbog njega i zbog sebe pa sam odmah, čim sam ga primijetila,izišla iz kapele.“

„Možda ćete se jednoga dana pred njim moliti!“

„Bilo je to još dok sam bila u novicijatu u Kloštru Ivaniću 1963. g.Mi mlade novakinje znale smo se češće smijati i zbijati šale na račun odijevanja p. Ruperta i njegove nebrige za vanjski izgled,  kad si je npr. kvačicama za rublje znao pričvrstiti nogavice da mu se ne zaglave u kotaču bicikla ili motorčića koji je vozio. Jedna pak starija sestra, gledajući našu neozbiljnost, znala nas je blago prekoriti: ‘Samo se vi smijte, ali ćete se možda jednog dana pred njim moliti!’ – Aludirala je na njegovu svetost koju je ona dobro poznavala, a koja je tada nama novakinjama još bila sakrivena. Tek sada vidim koliko je bila u pravu.“

„Pater Rupert je imao jednu svoju unutarnju ljepotu koja se odražavala na njegovom licu pa mu nije trebalo nikakvim bučnim smijehom ni suvišnim riječima dokazivati svoju sreću i zadovoljstvo. Kada je doznao da prelazim u benediktinski samostan na otok Rab, neposredno prije odlaska smo se susreli, a on mi je tada rekao: ‘Držim da je to vaš pravi izbor i da ćete se naći kao kontemplativna redovnica. Obećavam  vam svoju duhovnu blizinu i svoj memento u sv. misi, a ne zaboravite ni vi siromašnog p. Ruperta.’ Ganuo me je do suza i tako malo prije našeg rastanka otkrih sasvim drugog p. Ruperta, daleko, daleko iznad njegove vanjštine. Evo, to bi bilo ono najbitnije u mom sjećanju na patra Ruperta.“

 Zaključna izjava s. Benedikte iz njenog svjedočanstva o p. Rupertu nalazi se na kraju životopisa. Ovdje ističemo samo najvažniju rečenicu: «Dao Bog, da ovaj svećenički i redovnički biser zasja u našem narodu!»

Izmolio lijepo vrijeme za tijelovsku procesiju

Školske sestre franjevke imaju u Kloštru Ivaniću svoj samostan i novicijat kao i postulaturu za kandidatice.  S. Leonarda je upoznala ondje p. Ruperta kao novakinja, a nakon formacije postala je magistra novakinja pa je s p. Rupertom surađivala u apostolatu po tamošnjim filijalama. Evo njezinih sjećanja:

„Dok sam bila u novicijatu u Kloštru Ivaniću, p. Rupert je bio vjeroučitelj nama novakinjama i kandidaticama. Vjeronauk je predavao tako savjesno i zdušno  da smo ga s oduševljenjem slušale. Novakinje su često išle k njemu na ispovijed. Njegova predavanja bila su vijek popraćena pobožnošću prema Srcu Isusovu i Srcu Marijinu. Još 1958. g., prve godine njegova službovanja u Kloštru, potaknuo nas je da cijela novicijatska zajednica obavi posvetu Srcu Isusovu na koju smo se pripremale devetnicom. Posveta je obavljena 26. X. 1958., a uspomena na nju ostala je sve do danas; to je velika posvetna spomen-slika Srca Isusova koju i danas čuvamo u našem samostanu sa svim potpisima novakinja koje su obavile posvetu.“

„Godine 1959. (g.) uoči Tijelova u noći i ujutro padala je neprestano kiša. Svi su bili zabrinuti zbog tijelovske procesije hoće li se moći održati. P. Rupert je međutim cijelo vrijeme molio za lijepo vrijeme. I stvarno: kiša je prestala prije mise već oko 10 sati, tako da se procesija mogla lijepo održati. Svi su bili uvjereni da je samo p. Rupert  žarkom molitvom izmolio da kiša prestane.“

Živio za Crkvu i pratio njezina suvremena zbivanja

„Nakon deset godina, 1968. g. vratila sam seu Kloštar gdje mi je bila povjerena služba magistre novakinja“, pripovijeda dalje s. Leonarda. „P. Rupert mi je odmah na početku moje službe rekao: ‘Vi ste sada magistra novakinja. Znadete da Drugi vatikanski sabor naglašava da Bogu posvećene osobe moraju ići među ljude na misu i animirati laike za misu. Bilo bi dobro da vaše novakinje dođu u nedjelju na misu po filijalama.’ Svidio mi se taj prijedlog iz kojega sam razumjela da p. Rupert živi za Crkvu i prati njezina suvremena zbivanja. Taj smo njegov savjet ubrzo prihvatili i kao zajednica. A sama sam puno godina išla po filijalama kao pastoralna suradnica. Kada je izišla ilustrirana Biblija, na savjet i molbu p. Ruperta novakinje su se rado angažirale i po župama je raspačavale. Jednom je policija došla i uzela jedan primjerak, ipak  nisu zabranili raspačavanje. Kakao je župa Kloštra Ivanića imala puno filijala koje je p. Rupert obilazio, običavao je od nas sestara i novakinja tražiti molitvenu pomoć za svoj pastoralni rad, pa je tako svaka od nas imala zadatak da prikaže molitvu krunice za određenu filijalu. Kad je p. Rupert bio premješten, iza sebe je u Kloštru Ivaniću ostavio trag gorljivog, pobožnog franjevca.“

         Ovim sjećanjima s. Leonarde, svoje je uspomene dodala i s. Rastislava koja je, kao franjevka, u isto vrijeme boravila u Kloštru Ivaniću: „Slušajući i promatrajući njegovu pobožnost doživjela sam ga kao gorljivog ljubitelja Boga i svih ljudi, kao svetog svećenika i revnog redovnika. Bio je veliki štovatelj Srca Isusova i nama sestrama je govorio da ga i mi štujemo i širimo tu pobožnost. Doživjela sam ga kao misionara i apostola koji želi sve ljude približiti i dovesti Bogu, jer mu je stalo do spasenja svakog čovjeka. I to je činio ne samo sa svojim propovijedima nego je to pokazao svojim primjerom i uzornim životom. Riječ je živa kad život govori!“

Uspjela molitva za obraćenje tvrdokornog grešnika

Nekoliko vjernika iz Lupoglava s kojima smo razgovarali nakon jedne nedjeljne sv. mise u Kloštru Ivaniću prigodom prikupljanja podataka o p. Rupertu za ovaj životopis,  rado su nam ispričali svoja sjećanja.

Marica Štiglić: „Jednom je p. Rupert došao k nama u kuću i zamolio nas da nađemo još pobožnih osoba i da se zajedno po kućama kroz devet dana molimo za jednu posebnu nakanu. Radilo se o ovome: jedan čovjek iz Lupoglava, teški bolesnik kojega je p. Rupert posjećivao, nije se nikako htio ispovjediti premda je već bio blizu smrti. Trebalo je izmoliti za njega milost obraćenja pa nas je p. Rupert angažirao u ovoj molitvenoj akciji. I stvarno, nekoliko dana nakon što smo završili ovu devetnicu, taj se čovjek ispovjedio i ubrzo je nakon toga umro. Dolazio je p. Rupert i mojoj staroj baki koja se kod njega ispovijedala. Jednom je tako svratio predvečer, ali nije imao više posvećenih hostija jer ih prije toga podijelio drugim bolesnicima. Baka se ispovjedila, a on je pošao natrag u samostan, vratio se i donio baki sv. Pričest. Kad god je k nama dolazio, uvijek bi mome mlađem sinu donio neki darak. Koji puta je to bio bombon, drugi put naranča. Jednom nije imao ništa, a mali pita što mu je donio. P. Rupert se maši u džep i jedino što je imao bila je mala svijeća pa mu je nju dao. Cijelu je našu obitelj pater Rupert posvetio Srcu Isusovu.“

Posebno lijepe uspomene na p. Ruperta sačuvala je obitelj Klepac. Dvoje njihove djece p. Rupert je pripremio za prvu sv. Pričest i držao im je vjeronauk. Sjeća se kćerka: „Kada je molio, p. Rupert je često imao zatvorene oči. A tome je i nas poučavao i objašnjavao: ‘Kad se moliš, ne možeš biti nesabran i okolo očima zvjerkati. Treba se sabrati i najbolje je zatvoriti oči i tako se sabrano dragom Bogu pomoliti.’ Upućivao nas je kako nakon sv. pričesti treba doći na svoje mjesto, kleknuti, sklopiti ruke i tako se Isusu zahvaljivati što je došao u naše srce. Kako je bilo puno djece na vjeronauku koja su bila razigrana, upozoravao nas je da uvijek kad svećenik dolazi, treba igru nakratko prekinuti te doći i pozdraviti svećenika, a ne se dalje igrati kao da nitko nije došao. Bio mi je najbolji svećenik za vjeronauk. Njegovo ponašanje kod oltara bilo je veoma pobožno i na svakoga je pobudno djelovalo. Bio je spretan za sve i požrtvovan.“  Sin Zvonko koji je tada imao deset godina, s puno lijepih uspomena sjeća se svoga vjeroučitelja: «Svi smo ga voljeli, s njime se družili. U ono su vrijeme nama djeci u školi zabranjivali ići u crkvu i na vjeronauk. P. Rupert nas je unatoč svim zabranama uspijevao okupiti. I ne samo da nas je učio vjeronauku nego i mnogim korisnim stvarima kao što je uzgoj voćaka i drugo. Divili smo se njegovoj požrtvovnosti, posebno kako je često po ružnom vremenu obilazio stare i nemoćne. Imao je veoma srdačnu i toplu riječ za nas djecu. A najvažniji je bio njegov vjeronauk koji nam je predavao tako živo i uvjerljivo da smo rado dolazili. Bio je stvarno Božji čovjek, svet svećenik.»

Jedan apostolski dan p. Ruperta u
Kloštru Ivaniću 1961. godine

I ovom poglavlju, kao autor ovog životopisa o p. Rupertu, želim dodati neka svoja sjećanja koja se odnose na vrijeme kad je službovao u Kloštru Ivaniću i Lupoglavu. Opisat ću jedan dan proveden kod njega u srpnju 1961. g. Bilo je to nakon tri godine otkako smo se rastali u Slavonskom Brodu,a neposredno prije moga ulaska u isusovački red. Pošao sam ga posjetiti, pozdraviti i zahvaliti mu za sve ono duhovno dobro koje sam od njega primio.

Stigavši ujutro u samostan u Kloštru Ivaniću zatekao sam ga upravo na oltaru u kapelici kako uobičajenom pobožnošću, sav zadubljen u misterij i sabran, služi sv. misu. Dakako, susret nakon sv. mise bio je veoma srdačan. Toga je dana upravo imao vjeronauk u dvije filijale  pa me pozvao da ga pratim na tim ‘apostolskim’ putovanjima, što sam veoma rado prihvatio. I ovaj puta bio sam svjedokom njegove poznate mi apostolske revnosti još iz Slavonskog Broda. Kad smo se prije podne vraćali iz prvoga sela, zaustavljao se od vremena do vremena na cesti, išli smo naime biciklima, i pitao za djecu koja nisu došla na vjeronauk te ih pozivao i poticao da dođu.

Po povratku u samostan poveo me do župne crkve i pokazao mi njezinu unutrašnjost. I tu su se nalazila obećanja Srca Isusova svojim štovateljima izvješena  na jednom zidu što ih je on ispisao svojim lijepim čitkim slovima, kao što je to činio i u Brodu. Šutke mi je rukom pokazao na 8. obećanje koje glasi: Revne duše uzdići će se do velike savršenosti. Aludirao je time očito na moj skori ulazak u redovnički stalež iz čega sam zaključio kako on shvaća redovništvo – kao uspon prema svetosti, na što me je i ovaj puta želio potaknuti.

Molitva za obranu od kiše pomogla djeci doći na vjeronauk

Poslije ručka trebalo je poći u drugo selo, udaljeno oko osam kilometara, u čiju su kapelicu na groblju dolazila na vjeronauk djeca iz tri sela. Nažalost oko podne počelo se nebo oblačiti i mogla se očekivati kiša. Revni pater Rupert u svojoj bojazni da bi kiša mogla spriječiti djeci dolazak,pozva me nakon objeda u kapelicu da načinimo jedan molitveni pohod Presvetom Srcu Isusovu s nakanom da kiša ne padne kako bi djeca mogla doći na vjeronauk. Rado sam prijedlog prihvatio te pođosmo u kapelicu gdje smo adorirali oko pet minuta. Nakon objeda  krenusmo na put. Pola puta išli smo biciklima, pola pješice kroz šumu i šikaru. Nebo je bilo oblačno i svaki čas je mogla početi kiša. Usput su nam se pridružila djeca iz susjednog sela te smo se pričajući,a kasnije i moleći krunicu te pjevajući pokoju Gospinu pjesmu polako približavali našem cilju. Pred grobljanskom kapelom čekala nas je poveća skupina razigrane i vesele djece. I tek što smo ušli u kapelu, a djeca se smjestila na improviziranim klupama od dasaka, spustio se najprije veliki pljusak, a nakon toga nastavila kiša koja je padala cijeli sat koliko je trajao vjeronauk. Kad je vjeronauk završio, prestala je i kiša pa su se djeca mogla vratiti bez poteškoća svojim kućama.  Pomislio sam tada: eto, kako lijepo je Presveto Srce nagradilo njegovo pouzdanje i  naše molitve. Njegov put od osam kilometara nije bio uzaludan, djeca su uspjela biti na vjeronauku i slušati njegovo pobudno i zorno izlaganje o istinama sv. Vjere, čemu sam i sam bio nazočan. I za kraj još jedan detalj: zbog moje nazočnosti nije mogao taj puta izmoliti sve tri krunice koje je obično izmolio putem idući u tu filijalu pa je mene zadužio da to nadoknadim kad se vratim kući, što sam naravno i učinio.