Pisma – Isusovci

27. listopada 2022.

Pisma Danice Širola isusovcima  p. Josipu Vrbaneku i p. Karlu Leopoldu

Danica je imala dvojicu duhovnika. To su bili  isusovci p. Leopold i p. Josip Vrbanek. Jedan joj je naredio da piše svoju Autobiografiju, a drugi da piše svoj Dnevnik. Ona ih je poslušala iako teškom mukom kako je to spomenula na početku tih spisa. Često se događa u životima svetaca kad duhovnik prepozna posebno djelovanje Božje milosti u jednoj duši onda joj naredi da to piše. Tako je npr. bilo i u životu s. Giacome Giorgie, sestre benediktinke sa Cresa za koju je već završen proces beatifikacije.  Kao velika štovateljica Srca Isusova i širiteljica te pobožnosti, Danica je bila posebno povezana s p. Josipom Vrbanekom koji je bio urednik Glasnika Srca Isusova i objavljivao je Daničine tekstove i pjesme u Glasniku.

S obojicom svojih duhovnika Danica je vodila korespondenciju koju ovdje donosimo. Pisma u kojima posebno piše o Srcu Isusovu ili o Glasniku bila su upućena p. Josipu Vrbaneku. Usput spominjemo da je p. Vrbanek bio i duhovnih i ispovjednik bl. Ivana Merza koji je živio u isto vrijeme kada i Danica, koja je umrla dvije godine prije bl. I. Merza. Nije nam nigdje zabilježeno da su se oni poznavali ili susreli jer je Danica u to vrijeme bila na službi uglavnom izvan Zagreba.

U Krašiću, 26. studenoga 1920.

AMDG![1]

Velečasni gospodine![2]

Ponajprije da Vam javim. „Glasnike“ što ste mi ih poslali, da sam primila. Hvala Vam! Dolaze mi dobro. Bila sam već u nekim kućama s ljudima da se upoznam i ostavila im „Glasnik“, kojega su radosno primili i pitali me, do njega kako bi došli. O, da ima u mene snage dosta, smjelosti, odvažnosti više, kako bi se ovdje raditi moglo. Ali upravo sada osjećam kao nikada nemoć i slabost svoju. Evo mi se pruža prilika, lijepa prilika i ja nešto da radim Bogu na slavu, a želja, želja moja za radom sve veća biva – a ja ipak ništa ne radim. To me tako boli.

Ja ne uzvraćam ljubav Spasitelju, koji me tako voli, a evo i ovdje dao mi novi dokaz beskrajne ljubavi svoje. I ovdje, i ovdje smijem Isusa primati svaki dan u srce svoje. O, ja sam tako zadovoljna i sretna. Ništa mi ne manjka, nikakvih ne osjećam potreba, jer ono, što želim, ono za čim žudim, ono imam. Spasitelja, Isusa imam i svaki ga dan u sv. Pričesti primam, pa zar mi onda još što treba? Isusa imam – sve imam i za ničim više srce mi ne teži. O, kako Spasitelj mene ljubi. – Jer me ljubi, On je odredio svaki dan da imam školu poslije podne (od 1 h – 4 h) bez zapreka da mogu prebivati sv. misi i primati sv. Pričest. On je svladao zapreku na koju sam naišla – tamo baš gdje ni mislila nijesam. Bogu hvala!

Bilo je govorkanja, svuda se govorilo o mojim Pričestima – mene to nije smelo. Zar na svijet da se obazirem? Ne – to me neće smesti. Ali Isusu nije bilo dosta samo da mi dopusti svakoga dana primati sv. Pričest, On želi radost moju da uveća. Kako sam sretna bila prvi puta kad je pristupila sa mnom svetoj Pričesti i žena neka – pa poslije kad ih je više dolazilo – ne samo žena, već i muževa, koliko sam radosti osjećala. Skoro svakog dana ima sad netko sa mnom koji pristupi stolu Gospodnjem, a ja onda toliko radosti osjetim u duši. I molim se mnogo za narod ovaj, dobri ovaj narod, a Isus dragi sluša, je l’ de, i molitve moje. – Tek ja – ja, na rad da se odvažim. Je li velika krivnja moja zbog nemarnosti ove? Na um mi pala misao jedna. Ne znam je li dobra ili nije, pa Vas zato za savjet molim. Mislila sam naime, ne bi li bilo zgodno u „Glasnik“ da se stavi slika krašićke – zaista lijepe crkve i da se spomene kako je sagrađena nastojanjem g. župnika, a prinosima dobrih župljana. I sada sakupiše i kupuju zvono (najprije malo teško 230 kg, a nastoje budućih godina još dva nabaviti). Sabrali su dobri župljani već preko 30.000 K, a tako će po prilici to zvono stajati. Brigu za to vodi vrijedni g. župnik. – Ne bi li to bilo u „Glasniku“ kao primjer mnogima, širom domovine naše. „Glasnik“ koji čitaju, a ujedno mislim mnogo da bi time i u ovom kraju našao „Glasnik“ pretplatnika. Ne bi li se po „Glasniku“ i ovaj narod upoznao s pobožnosti Presvetomu Srcu Isusovu, pobožnost jer je ova ovdje posve nepoznata. – Što mislite o tome? Ja bih onda po Vašoj uputi govorila sa g. župnikom, za sada još nikome ne rekoh.

Molim ujedno da mi javite, kolika će biti pretplata za „Glasnik“ dojduće godine, da znam reći onima, koji pitaju. Da idem u Vivodinu nijesam još imala prilike. Pojavila se u meni želja u pismeni saobraćaj da stupim s Vašom g. sestrom, tek prije pitam Vas za savjet.

Smijem li moliti, da se i Vi koji puta molitvom sjetite mene, dobri Bog da mi udijeli ustrajnosti – snage i odvažnosti za rad – na putu da ne sustanem, da i ja smijem učiniti, prije no umrem, nešto Bogu na slavu.

U molitve se preporuča mnogo zahvalnosti dužna Danica

P.S.

Zaboravih Vas moliti, da mi javite na koga da se obratim. Umolile me, naime nekoje djevojke da im nabavim molitvenik „Srce Isusovo spasenje naše“. Ja bih Vas molila, velečasni, da mi Vi nekoliko komada pošaljete, ako Vam to nije odviše teško. Ili mi javite, na koga da se obratim, ali to molim što prije. Pretplatu za „Glasnik“ poslat ću, čim mi javite kolika je pretplata. Imam već nekoliko pretplatnika.[3] Bogu hvala!

U molitve se preporuča Danica

U Krašiću, 23. I. 1921.[4]

Velečasni gospodine!

Oprostite što Vas u poslu bunim. Imam i ja sada nešto više posla. Zaključak je prvoga proljeća, pa ima kojekakvog pisanja, ali ipak ne mogu više odgađati. Imam naime dvije pretplate za „Glasnik“ pa ne bih htjela da radi mene ne dobiju „Glasnik“ na vrijeme. Kraj je mjeseca, pa će izići i drugi broj.

I prvu i drugu pošiljku sam primila i već nema ni jednoga – ni jednoga primjerka. Šaljem ujedno i 20 K za 20 komada „Savremena pomoć obitelji“. – A molitvenici? O, kako ih ja očekujem – a oni kojima sam obećala još teže. Već i posumnjaše neki. „Ako nas gospodična samo vara“. Svaki dan, svaki dan, slijeću me pitanjima: „Jesu li knjižice već došle?“ Već mi je zaista i neugodno. Ali ništa za to. Bogu hvala i na tome. Kažnjena je time malo nemarnost velika moja. Više, mnogo više mogao bi Gospodin kazniti nemarnost moju. O, koliko me puta obuzme bojazan da ne vršim ono što dobri Bog od mene traži. Ili vršim – ali kako? A uspjeh? Smiješno je za nj i pitati nakon svakog rada.

Veliku, veliku nemoć moju osjećam, pa se neprestanim molitvama mojim utječem dobrome Bogu. Dobri me Bog, znam, neće nikada ostaviti. Tek mi često uznemiruje dušu pomisao da ne znam moliti, da ne molim dobro. Kako zna biti teško više puta. A ipak te teškoće samo radost unose u dušu i na taj način malo da mogu trpjeti za Gospodina. Molim neprestano molim Boga, moliti da me nauči, a dobrom molitvom znam, izmolit ću si pomoć i blagoslov Božji. Dobri će Bog sigurno uslišat molbu ovu moju. Spomenite se i Vi, velečasni u molitvama koji puta. Danica

U Krašiću, 15. II. 1921.

+!

Velečasni gospodine![5]

Zapriječena mnogim poslom nijesam dospjela prije. Ali ipak mislim bit će još za vremena. Za u koš baciti doći će, je l’ de, dosta rano. Vi znadete , velečasni, da ja ne umijem, a ipak ste se obratili na mene. Zar ja smijem pjevati slavu crkvi Božjoj? – Ja? Ah, Vi znadete to moći mojoj da nije.

Jedna me ipak misao nukala, ipak da to učinim. Kad već ne znam, Bogu slavu da pjevam, kad ne znam pjesmom slaviti Boga, neka to bude meni na poniženje. Znam da se pomoći ne budete mogli – a Vi učinite što god hoćete. Ispravite, promijenite ili je bacite. No prije no bacite slobodno pokažite svima, da poniženje veće bude, ta, treba malo da sagnem glavu, previsoko jer gleda.

Gospode, Tebi na slavu, a meni na poniženje!

Tri osobe u kućici Nazareta bijela,

Tri osobe u kućici – Krista Crkva cijela.

Malena je u početku, sam joj Isus glava;

Al Josipu, da je štiti, Bog je dao prava.

Tu Obitelj od zla svakog, što joj prijeti

Štiti Josip sveti.

(…)[6]

Teškim kušnjam prokušano, mnogim progonima,

Čvrsta stoji na pećini i prkosi svima.

I sam Isus njom upravlja po svom namjesniku.

Po njem zbori kako Bogu dat nam čast i diku

Pri tome je od zla svakog, što joj prijeti

Štiti Josip sveti.

Josipu je Bog sam dao prava sva sveta

Zaštitnik da bude Crkvi kroz vjekove ljeta

A Crkva bi htjela njemu hvale dati nove

Zaštitnikom svojim njega s pouzdanjem zove.

Ta tu Crkvu kroz vjekove od sveg što joj prijeti

Štiti Josip sveti!

Je l’ de, pomoći se time ne budemo mogli. Da znam bolje, Vi znadete da bih učinila, da i ja zrnce jedno pijeska da pridometnem velikoj zgradi slave Božje. Al, zar sam ja moguće zavrijedila milost toliku?

A ja sam ipak tako sretna, da sretna, jer znam da Gospodin Bog i mene, prem najnevredniju od sviju stvorova, ipak ne prezire, ne nasuprot, On mene ljubi. I dopušta opet malo više da trpim. Nije li to izvor nove radosti. Mnoge su duševne borbe, mnoge napasti što me muče i prouzrokuju velike bolove u duši. Što su boli tjelesne prema ovima, duša od kojih pati. Tako me shrvale muke ove, te je ujak u sto briga misleći da sam oslabila. A meni ništa nije. Velečasni, zar je manja radost moje duše, ako je bol udarila izraz svoj na mome licu? Ne, ne, ja sam tako sretna baš zato, jer opet trpjeti malo smijem. – Nikoga nema u blizini, koji bi me razumio, dao savjet ili utješio – samo jednome se utječem, kojemu nikad ne dodija pričanje moje. Pa kad onako izmučena kleknem pred svetištem, a moliti ne znam nit misliti ne mogu kažem mu samo: „Isuse, Danica je ovdje!“ Je l’ de, Isus me razumije i onda, kad ja ne mogu govoriti. O, kako onda zaviđam i svijećama i svijećnjacima i cvijeću, što je na oltaru i uljanici što gori, a najteže mi kad moram otići. O, kad bih smjela bez prestanka biti u Njegovoj blizini!

Imala sam namjeru, kad sam ono bila u Zagrebu, koješta da pitam, da prestanu muke tolike ali – našla sam sve u poslu i nijesam se usudila da koga mučim. Jesam li učinila krivo? Mišljah, Bog ovo želi da trpim, a ja se opirem volji njegovoj. O, kako ja griješim. Ne, neću nikoga mučiti pitanjima mojim. Rado ću trpjeti. Ta, Bog moj nije me ostavio, On me neće ostaviti – On će i snage dati. – Onda istom osjetih kako je slatko trpjeti za Gospodina.

Velečasni, recite Isusu riječ koju i za Danicu. Ne da me minu teškoće ove, već više da mi dopusti podnijeti, samo snage i milosti neka poda. I brata spomenite mojega i sirotu ženu njegovu. Koliko osjetim sigurnosti, kad znam da ima tko i za mene koji se moli. Ta, meni toliko molitve treba. A kako zaviđam onima, koji znadu dobro i pobožno moliti. Kad vidim male moje za mnom kad dođu u crkvu, pa kleknu do mene i pobožno sklope ruke upirući očicama u svetište, porodi se u srcu želja, srca ova bliže da privedem Srcu Spasitelja mojega, ta, On ih tako voli. Ja im sada zaviđam. O da sam i ja tako nevino dijete! Je l’ de, koliko zavisti ima u srcu mojemu. – A one mole za svoju gospodičnu. – Draga djeca! Nijesam li sretna kad ovako čista srca za mene mole?

Oprostite, što Vas mučim. Moguće je što krivo napisano. Ja ne znam – glava i živci – je l’ de, Vi ćete oprostiti! U molitve se preporuča Danica

U Krašiću, 5. IV. 1921.[8]

+!

Velečasni gospodine!

Već zaista plašim se stupiti pred Vas. Nitko Vam sigurno toliko ne dosađuje kao ja. A ipak moram sve protiv volje svoje opet da Vas bunim. Danas ću poslati poštom na upravu „Glasnika“ novac za onih 10 molitvenika, što sam ih sobom ponijela. A Vas molim, da mi opet pošaljete 10 molitvenika. Sigurno se „uprava Glasnika“ ljuti na mene – ta, nitko joj toliko ne dosađuje i toliko zadaje posla, kao gospodična iz Krašića.

Zatim molim, da mi javite, šta mi je činiti s onim kalendarima, što sam ih našla uz molitvenike. Moguće ste mi i kazali, ali oprostite – ja se ništa ne sjećam. Ta, sigurno Vam je poznata i ova dobra strana mojega šupljikavog mozga. Onda se kao kroz san sjećam, da ste nešto govorili o uznesenju Marijinom na nebo. Šta ste htjeli, velečasni? Napišite mi sve što želite, jer kad napisano imama dobro znam.

Još Vas lijepo, lijepo molim javite mi, jesteli dobili kakvu vijest iz Travnika. O, kako me to uznemiruje i plaši! Možete li me razumjeti? Koliko je već prošlo vremena, a ja ne znam šta je na stvari. Sve se bojim, jesam li moguće s tim sagriješila? Moguće teško sagriješih? Ne usudim se pisati u Travnik. Ne znam – bojim se.

O molim, lijepo molim javite kad saznate šta je. Ili jer zar je moguće ja ne smijem – prava ne imam za to da pišem.

U bojazni da mi se opet slična šta ne dogodi poslušat ću Vaš savjet. Pomislih već najbolje da je više nikada olovke da ne primem[7] – ili kad tome odoljeti ne mogu odmah sve da spalim. Ipak, je l’ de, – najbolje je da ništa ne pišem. Ne znam ni sama kako sam tim pisanjem započela. Kad nikoga nijesam imala da mu se povjerim papir me je s trpljivo slušao. A sad opet sam sama… A koliko je toga na duši. Oni koji su oko mene ne razumiju me pravo. Isus je sam, kojemu se povjeravam. Zašto pred tabernakulom tako letimice vrijeme prolazi? Ja imam Isusu toliko reći – a tek što govoriti počnem već je minuo sat pred tabernakulom što klečim. Koliko puta i ne primijetim mnogo dulje da sam ostala – a tako mi je uvijek teško rastati se sa Isusom. I suza me koji put rastanak stoji. O, kako onda zaviđam i svijećama i svjećnacima i cvijeću i svjetlu u crkvi što gori. Odlazim ali ostavljam Isusu srce svoje. Siromašni Isus! U našoj je crkvi uvijek sam. Ono nekoliko duša za pol sata sv. misa dok traje – i onda čitav dan sam…

Ja ga pohađam svaki dan poslije škole ostajem uz njega kažu više puta dugo. Na sate oni broje – a ja ne znam – meni se pričinja, da tek časaka projurilo nekoliko. Ja imam Isusu toliko, toliko reći. Posebno me nešto nukalo da i napišem osjećaje svoje. Zar još da pišem? O, moje je srce tako puno. Pisati, pisati mogla bih bez prestanka i nikada ne bih ispisala svega što osjećam. Isus znade, pa zar još i drugi tko treba znati? Nije li bolje da prestanem? Da više ne pišem?

Koliko puta se borim i ne znam što mi je činiti. Želim ono, Bogu što je milije. Boga čim više proslaviti mogu. Ta, ja Bogu na slavu ništa još nijesam učinila. A Bog – dobri Bog ipak me toliko ljubi. Novu milost udijeli mi Gospodin. O, kako sam sretna! Naučio me moliti!

Vele časni, ja sad znam moliti! Iako molitva moja još nije valjana, Bog sam će ispraviti ono što ne valja – glavno je, o kako se radujem – znam kako mi je moliti. Koliko mira nosi radost ova u dušu moju.

Još nešto Vas molim. Recite mi, može li se nabaviti kakova knjiga kojom bih si mogla pomoći kod privatnog obavljanja duhovnih vježbi? O, koliko bih Vam bila zahvalna!

Oprostite što Vas toliko mučim! Spomenite se u molitvi i Danice

U Krašiću, 21. IV. 1921.

+!

Velečasni gospodine!

Niti „Marijologiju“, a ni „Katolički list“ nijesam mogla dobiti. G. župnik ima samo na latinskom jeziku – a ja – ja se time ne mogu okoristiti. Gdje i kako da do toga dođem? Opet se obraćam na Vas.

Knjiga što se tiče, o kojima ste sami u posljednjem pismu spominjali – ja molim – a Vi činite kako mislite. Rekoste – istom na ponovnu vijest o mome zdravlju. Zašto pitate za moje zdravlje? Pitajte me rađe kako je meni. Meni – meni je jako dobro i baš boli što ih osjećam (tek neznatne – nije vrijedno ni da se spominje) daju povod mome dobrom osjećaju. Opet Vam velim, meni je jako dobro.

Uz veliku milost, što mi je podao Gospodin naučivši me moliti – podao mi milost još jednu – veću. Povratio je mir – da mir duši mojoj. I to još ne bje dosta ljubavi njegovoj. Više, još više mi je dao. Nauči me, kako da mir ovaj, što mi ga poda uvijek – uvijek zadržim. – O, kad bih mogla opisati sve što osjećam u duši!

A pisati – pisati, mislim mogla bih i dane i noći – bez prekida i ne bi moguće bilo opisati – opisati sve milosti, što mi udijeli Gospodin. Zaista je žrtva za mene – žrtva, a ja je Isusu prikazujem – što nemam prilike da pišući dadem oduška osjećajima svojim. Tek nekoliko stranica u bilježnici to je sve, što sam mogla – a to je tako malo. Ne bih li griješila da kažem da mi nije dobro? Opet Vam velim – meni je tako dobro!

Na sve ovo još mi jednu veliku radost poslao Gospodin. Velečasni, uspjelo je ipak nakon malih poteškoća skloniti g. župnika, da pusti ove godine i moj II. raz. prvoj svetoj Pričesti. O, kako se radujem. Ja ne znam tko više ili ja ili djeca. – Tek me plaši malo – kako ću ih ja pripraviti? Znam, znam, Isus dobri, koji želi da uđe u ova srca mala, Isus će mi pomoći. Ja znam da hoće. On će ih sam pripravljati, tek ću mu ja poslužiti kao oružje, kojim će se pomoći. Kolika milost!

Velečasni – opet molim ima li i kakova knjiga za uputu u pripravi za sv. ispovijed i sv. Pričest. To molim, ako imate što prije, ili barem javite kuda da se obratim. Vi se ne smijete uvrijediti, što Vam šaljem novac za pošiljku. Je l’ de, da se ne ćete ljutiti na mene.

Evo malo prilike Gospdu u slavu da radim. A raditi – raditi bih ja. Zaposlite me i Vi nečim. Bogu što je na slavu. Da mi vrijeme ovo u besposlici ne prođe. Zaposlite me – o kako ću Vam biti zahvalna.

Deset sam kalendara primila. Pitate, trebam li još. O, ja lijepo, lijepo molim, ako je moguće da mi pošalju. Doći će mi dobro kao nagrada djeci – a evo i neke djevojke mole, da im dadem nešto za čitati. Ja nemam ovdje za to zgodnih knjiga. Dala sam kalendar i život sv. Margarete Marije.[9] Jesam li dobro učinila? Drugih knjiga ja ovdje nemam – a i za savjet molim kakve im se knjige mogu dati u ruke? Upravi „Glasnika“ poslala sam novac i molila da mi još 20 komada molitvenika pošalju. Mislim da su primili i da će mi poslati.

A sada molim – oprostite što Vas toliko mučim.

U molitve Vam preporučujem dječicu svoju i sebe. Preporučite ih i u molitve drugih – pogotovo sada, kad nam se pripraviti za svečani ovaj čin.

Da dobri Bog obiljem blagoslova svojega nagradi neumorni Vaš rad moli se svaki dan Danica

U Krašiću, 19. V. 1921.

+!

Velečasni gospodine!

Za sada samo ovo. Možete li upotrijebiti štogod Bogu hvala – ako ne možete i opet Bogu hvala.

Radite s ovim što Vas volja. Nije više moje. Moji samo su osjećaji, a ostalo prikazavši Bogu predajem Vama. Mislim – nije vrijedno – pa je bolje učiniti što bih ja učinila. I plamen će znati to da pročita. Radite što Vas volja – moje više nije.[10] U molitve se preporučuje Danica

U Zagrebu, 20. prosinca 1921.

+!

Velečasni gospodine!

Dopustite da i ja uz druge zaželim Vama „Sretan Božić“ i obilje blagoslova u Novoj godini…

Ne znam kako da izrazim želje svoje u kićenim frazama, do kojih ionako ništa ne držim. Želje svoje ja Isusu kazujem, a dobri Isus i obični govor duše moje razumije. Molim Isusa svaki dan jako za oca Vrbaneka. Tako ste mi jednom kazali, jako da se za Vas molim, a taj „jako“ toliko mi se utisnu u svijest, da se svaki dan uz Vaše ime spomenem toga, pa se onda jako molim…

Prolaze dani, a ja se uvukla u malu sobicu moju. O, u njoj je meni tako lijepo – u njoj se odmaram nakon one buke i vreve školske. Sama bića oko mene, koja ja nikako ne razumijem – a oni mene još manje. U početku bilo mi baš toga radi teško, a sad Bogu hvala znam, što i kako da se vladam. Posla zaista mnogo – svladava ga zaista moguće samo uz pomoć Božju. Ali za to mnogo marljivosti treba. A ja – i marljivost – tako oprečni pojmovi.

Najbolji dokaz lijenosti moje je izvrstan izgled i zdravlje, koje dosta dobro služi. Mnogi se bojali za zdravlje moje. Čude se kako mi prija učenje. Zaista velika je to milost Božja – ali velikim dijelom lijenost moja. Kako će do kraja – ne znam. Pravi mi više puta poteškoće malo moja glava, ali i to je za pokoru dobro. Nije li tako? Samo kad bi mi vrijeme brže prolazilo. Reda se istina dan za danom a još uvijek toliko ih preda mnom ima. Molim recite i Vi Isusu riječcu koju za Danicu.

Kako Vam zdravlje služi? Kako prolaze dani?

Spomenite se molitvom u svetištu sv. Margarete koji puta i Danice

Faksimil ovoga pisma:

Sveta Jelena, na Dušni dan 1923.[11]

+!

Velečasni!

Sve se bojim uhvatiti i pero u ruke, jer me zanos sve neki nosi pa bih možda odviše napisala. I to baš je pravi razlog, što do danas ja dužnosti ne izvrših svoje.

Već me dugo stanje ovo duše prati, a tek ovdje u tišini i samoći razbukti se plamenom živim. Ima li utjecaja talasića morski žubor ili lahor od cvjetića ili sunca toplog zrake ili miris sitnog smilja po kamenju štono cvjeta – ne znam pravo – znam tek dušu da mi nešto uzdiže visoko – ah – ne, bolje o tom da ne zborim više.

Vele časni, što se ovo sa mnom zbiva. Morali biste il’ mi svezat oči il’ mi sakrit papir i olovku i to sve mi pomoć moglo ne bi. Vikat ja bih onda stala glasom, jer mi malo prepuno je srce, pa dobrotu Božju da ne zbori? Da ne slavi Ljubav neizmjernu, što bez mjere baš mene miluje? – Da Vam pravo i iskreno kažem olovka mi neprestano radi, posebno me na to nešto nuka. – Zašto pišem? Ne znam – moram – moram tako. Da, u prvom da izvršim dužnost svoju. Da Vam javim što i kako tu se živi. Bogu hvala.

Prispjela sam i dobro i sretno tek sam dobroj gospojici Maji učinila nepravdu veliku. O da znate kolikom me radošću i pažnjom i veseljem dočekala – a ja -ja sam plakala. Što mi je bilo kako da izrazim? Te već sam nekako teško od kuće odlazila, a ovamo kada stigoh neku bol duše neodređenu, ali strašnu i duboku osjetila sam teško. Potekoše suze – al’ ne dugo.

Moj Isuse, tako zar želiš da trpim, da trpim za spasenje duša? – I u času radost duše moje, radost za spasenje duša nešto da prikazat mogu prekrila je bol mi svaku.

Više, više, moj Isuse! – zavapila duša moja, ali bol se više ne povrati. – Zašto meni dragi Isus nikad mnogo trpjeti ne da – a ja ga molim mnogo molim za spasenje duša mnogobrojnih. Znam – Isus mi – što da zborim. Zašto mene dragi Isus toliko voli?

I smjestila sam se ovdje dobro. A Bog dragi, još ljepše da mi bude oblacima ne pušta ni blizu. Sunce samo dobro grije i igra se s talasima morskim što se ljeskaju poput milijun krijesnica u daljini do kud oko seže. Kroz dan čitav vani sam na zraku. Il’ na žalu mora sjedim il’ u hlad se od maslina sklonim kada sunce odveć žarko žeže. Al’ olovka svud me vjerno prati. Lijepo mi je – da prelijepo je meni. Zaista mnogo djeluje i more i kamenje i smilje – ali više mir, tišina i samoća – a najviše nazočnost, već bih skoro osjetila nazočnost mog Isusa.

Potraje li dulje tako, kako ću podnijeti?

A dobra gospojica Maja poput brižne Marte. Brine se i muči samo Danici dobro da bude. Iz škole žuri se u kuhinju da mi krepku hranu spremi. A ja hoću da budem poslušna, pa jedem sve što mi daje. Doduše, doslovce se ne držim recepta dr. Dadseha, jer samo prilike priječe, ali ipak dobro i dosta. Zaista, ja se već posve oporavljena osjećam. Mogla bih se već vratiti. Kašljati već sam zaboravila (ali ne još posvema). Ovih dana nekoliko nijesu se ni bolovi javljali – tek jučer i danas – ne boli baš jako, tek neprestano, neprestano kao nešto unutri da ključa, ko crvić mali polako da izjeda i griska na desnoj strani u plućima. Al’, je l’ de, na to nije vrijedno ni da se obazire. Kako dragi Isus želi – je l’ de! – Sve je dobro, samo moj termometar ne valja. Ne volim ga, tek u koji dan kontrole radi dohvatim se njega. Diže sveđ se previsoko – ali i on će se valjda popraviti.

Vele časni, jedan savjet molim. Dobra gospojica Maja molila je i dobila dopust i spremala se na put baš u dan onaj kad sam ovamo stigla. A ona? Ne znam zašto voli me toliko. A i svi drugi paze me toliko. Radošću iskrenom žrtvovala je svoj dopust i odgodila svoj put za vrijeme kad će mene pratiti natrag. Ali što me malo plaši je to, što putovanje njeno ovo za veliku stvar je bilo. Znam, radilo se /i radi se o samostanu/. Htjela je poći u Varaždin. A ja, prem nesvjesno, stadoh joj kao zapreka na put sada. – Ne smeta, kaže – pa ću za par dana kasnije.

Sigurno dobri je Bog dopustio tako – tek s nekom zebnjom mislim kako sam baš ja poslana da sustane djelo započeto. A za Boga nešto kad se čini zar se smije zadržavati? – Odlučih stoga – ne znam je li pravo – oko 12. studenog da se vratim. Nije li dosta da joj spriječih stvar na 14 ili 16 dana. Prem ona dobra misleći više da će ugoditi Bogu, ako štogod mome doprinese zdravlju, spremna je čekati i dalje. A mene to plaši. – Što da učinim?

Ne zamjerite preobilnom pričanju i stilističkim nedostatcima – jer me stanje, duše moje za sve čini nesposobnom – jedno tek što mogu jest ljubiti i misliti na Boga. A danas još je i dušni dan – dan duša – Duše – da duše umrle predmetom su razmišljanja čitavih noći – jer spavati ne mogu nimalo.

U molitve se preporuča Danica Širola

U Zagrebu, 18. lipnja 1923.

+!

Velečasni oče!

Bogu hvala ipak sam svršila ono, što sam obećala. Nije me stajalo muke mnogo, tek početi nikako nijesam znala, a bilo je teško i vrijeme raspoloženja za rad ovaki. Oprostite i ne zamjerite što nijesam učinila prije.

Gotovo je – ali ne znam jesam li udovoljila želji Vašoj. Učinih onako kako sam mogla i znala. Treba li štogod više razjasniti ili dopuniti, ja sam spremna. – Ta, ionako ne radeći ništa prolaze mi dani. Tek mi je čudno kako brzo izmiču i sve ovako u besposlici nemam vremena da se dosađujem. I tako mi je lijepo i dobro – mislim – nikome tako lijepo kao meni nije.

Samo mi je jedno teško što mi ne dadu da učim za ispit. Ta, veliku već ionako moju lijenost sa strana sviju podupiru. Gospodin liječnik tako mi odlučno brani učiti – upravo nemilosrdno. Nikako neće vjerovati meni da je dobro. – Već znam, rekao je, kako se s vama govori. Vama je uvijek dobro. Al’ odgovorite mi je li vas boli? – Ovaka pitanja ne volim – jer moram istinu da odgovorim.

I još uvijek dana svakoga muče me elektriziranjem. Al’ zaista mnogo mi je bolje. Hodati mogu već posve lako i dobro (predugo kad nisam na nogama).

Vele časni! Što još da Vam pišem i dosađujem? – Ta, u duši mojoj radost je tolika – ne – izreći ne mogu. A boli sve i duševne i tjelesne prekrije radost ova duše moje, tako mi se čine sićušne i malene boli ove, pa poželim mnogo, mnogo, više da trpim. I jer vidim kako mudro i divno vodi me ljubav Božja ne izmjerna radost duše sve to veća biva. Da i želja ljubav da za ljubav vratim, ljubav veliku, sve se više i jače podiže u srcu.

I često pomislim, zašto baš meni ljubavi i milosti toliko dobri Bog šalje. Meni? – Među tolikima zašto baš meni milosti tolike? – Ne razumijem toga. Ili želi za ljubav i ja veliku da mu uzvratim ljubav?

Ali – ta, ja želim jako, jako da ga ljubim više od sviju – ali ovo tek želja ostaje – ostvariti kad se ne može.

Spomenite se i Vi u molitvama svojim, prozborite Isusu riječ koju i za mene. Da u molitve Vaše svete preporuča se mnogo zahvalnosti dužna Danica

Brestovac, 25. I. 1924.

Velečasni Oče!

Je l’ de, Vi nećete zamjeriti, da ovaj list dolazi u takvoj siromašnoj vanjštini. – Ležim pa ne mogu drugačije, a bolje nemam pri ruci.

Ah, velečasni, da Vam pišem o prilikama ovdje? Šta bi to izašlo? Bolje da ne govorim. Mnogo je već poteklo suza niz lica moja. O, mišljah uvijek plačući, da se barem toliko duša spasi, koliko ja usljed bolova duševni isplačem suza, pa mi onda suze nisu gorke – jer na duše mislim.

Kako je meni teško, to samo dobri Bog znade. A tko me razumije? Od mojih nitko. Recite, recite, zar je to život? Život bez sv. Euharistije – je li to život? Za mene je to sada istom uviđam – za mene je to umiranje, teško umiranje.

Pa kad pomislim na Vašu dobrotu i spremnost Vašu milo mi je i od srca hvalim… Ali ove strašne prilike oko mene sve me zgroze.

– Da Isus ovamo dođe, ah, tu ga čeka samo moje jadno srce puno čežnje i bola – a osim toga? Ah, teško mi je i pomisliti. Gdje da Mu pripravim malo mjesta, kad pravo ni stola nemam, ni križa ni svijeće. A onda, tu ga čeka samo prezir, ruglo, smijeh i pogrde od onih kraj kojih bi morao proći. Pa da dopustim toliko Isus da podnese dok može doći do srca mojega? O kako čeznem za sv. Pričesti! Možete li pojmiti? Ali dragi Isus koji je dopustio da okusim i ovu gorčinu samo me je iskušavao malo. Dopustio je da upoznam još više blago presv. Euharistije. Već me natrag zove. Ah, tako se radujem. Vraćam se u Zagreb drugi tjedan odmah. To je već utorak (29. I.) ili najkasnije u petak (1. II.) jer odavde idu zavodska kola u utorak i petak rano ujutro. Ne znam, jesam li se skoro čemu radovala toliko, koliko sada radosti osjećam da smijem otići odavde. Samo što prije odavde da odem…

Do mene leži u istoj sobi neka teško bolesna gospođa u temperaturi od 39′-40′. Pa kad se počne gušiti kašljem tako mi je teško. Pridignem se koji puta da joj pomognem. Svladavam se mnogo (…).[12] Ja hoću silom i to svladati, pa joj priskočim u pomoć ako nikoga nema, a ipak uz sve moje nastojanje bude mi slabo. A još mi je više žao kad se sirotica ljuti na svoju bolest, pa umjesto Boga ona đavla doziva. I moram to da slušam i mirim je, ali badava. A tu nikoga nema da ovake duše primiri. A tko da i dođe, kad ne bi smio doći u sobu. Tu bude sve razbacano (ja svoje sredim) a sobu dođu rediti tek oko podne.

Toliko me boli kad pomislim, eto da sad Isus dođe, zar bi mogao ovamo unići. A ja sam naučila oko mene sve da je u redu. Tako Vam tu bezbroj strašnih prilika ima. Ali Bogu hvala! Trebalo je i to da kušam, da bolje znadem cijeniti ljubav ovu neizmjernu, koju dobri Bog za sve nas, a ja mislim meni još više no drugima dijeli.

A sada u Zagreb – (onda kuda bilo, samo ne gdje Isusa nema). Već mislim u utorak – /zar ne, što prije to bolje/. Sva sreća vele časni, da niste pokušali ići gore. Snijeg je svuda i hladno, sigurno bi se nahladili, a to bi onda palo na moju dušu.

U svete molitve se preporuča, na svoj dobroti i požrtvovnosti hvali, do skora viđenja Danica

Ercegnovi, 14. III. 1924.

+!

Velečasni oče!

Mnogo mi je žao, što sam otišla iz Zagreba, a da se Vama nijesam javila. Bilo mi je sve nekako na brzo, pa se nijesam u prvi čas niti prvo snašla. Je l’ de, Vi mi to nijeste zamjerili…

Bio me put malo izmučio, ali sve toplo sunce na brzo izliječilo. Dočekale me rascvjetane kajsije i mandule i čarobna ona pjesma, što je more bez prestanka pjeva. I stručak ljubičica bio je u sobi mojoj pa onda topla i draga srca, koja me okružiše, a povrh svega dragi i dobri Isus tako mi je blizu – ta, i noći i dane prebiva u maloj kapeli pokraj sobice moje. O, kako mi je lijepo! Je l’ de, kakva razlika od Brestovca.

A more – ovo more toliko mi priča. Šapuće, buči ili pjeva bez prestanka i zove i mami i zapovijeda s njime skladno i ja da zapjevam, Bogu slavu što veću da damo. A tko tome odoljeti može? – I zaista, pisat mi je lako slušajući kako more pjeva. Potraje li dalje tako nestat će mi i papira…

Ne znam, ne znam zašto more ovoliko djeluje na dušu moju. Ne znam ništa i ne radim drugo, već na svemu dobrom Boga hvalim.

Vele časni, eto u maštanju svome zaboravih skoro, što bje povod glavni ovom pismu. Ta, bliži se svetkovina draga – dan sv. Josipa. I molitvama pripravljam se za svetkovinu ovu pa molim sv. Josipa i za onog, koji njegovo ime nosi – a ja mu dugujem hvale mnogo. Je l’ de, sv. Josip i Bog dobri čut će i moje makar slabe molitvice. Želje za Vas ja Bogu izručam, a Vama samo jednu rječcu: „Čestitam!“

U svete se molitve preporuča mnogo zahvalnosti dužna Danica[13]

U Topolšici, 21. srpnja 1924.

+!

Velečasni oče!

Bogu hvala, i opet u novom kraju i u novim prilikama – meni je lijepo i dobro. Kad me doveli među pacijente nemah dojam da sam u Sloveniji. Došla sam među same Srbe. Sve ljudi raznih i protivnih mišljenja, ali to me ne smeta. Dobri Bog znade zašto je to dobro. Tako sam barem sama među mnogima, a samoću ja volim.

Sv. Pričesti mogla bih ići svaki dan, ali me još za sada g. liječnik ne pusti. Ležala sam skoro sve ove dane zbog visoke temperature. Tako oni kažu, a iste takve temperature imala sam i u Zagrebu pa nisam morala ležati.

Kako su bili teški dani bez sv. Pričesti. Ali nijesam se žalostila mnogo, znajući i to da je volja Božja. A zar bi bilo pravo, da se žalostim vršeći ono, što dobri Bog želi? – Ipak sam više put gorko zaplakala od čežnje velike – a svaki put, kad se spomenem Pričesti svete, vrnu mi suze iz očiju.

Ipak, ipak sam dočekala jedan dan, kad sam smjela u crkvu. Bilo je to jučer. Da opisujem osjećaje i radost svoju – bilo bi odviše pisanja, jer to se u kratko izreći ne može…

Kad ću opet na sv. Pričest – ne znam. Kad bude Isus htio. A na to, držim, ne budem morala čekati dugo, jer dragi Isus mene jako voli, pa kad ja bez njega, tako ni On bez mene ne može da bude. Ne razumijem i ne mogu da shvatim ove velike ljubavi Njegove prema stvoru slabom i bijednom, ko ja što sam – a ipak znam i osjećam ovu ljubav Njegovu.

Nego zašto sam uzela da Vam pišem, molba je jedna. Vi ste me već onda, kad sam se vratila iz Dalmacije grdili, što nijesam prije pitala za savjet. A sada se radi o istoj stvari. Kad sam naime putovala u Topolšicu, reko mi je tata neka gledam, da se barem do Velike Gospe vratim e se mogu bolje spremiti za put u Crikvenicu. A sad još želi, da idem s njime u Osijek. Da bolje razaberete, prilažem pismo što sam jučer primila.

Što da učinim, velečasni? Ja još nikada nisam učinila nešto protiv volje mojeg oca. Uvijek mi je bila sveta ne samo zapovijed, već i želja njegova. A sada sam tako u neugodnom položaju…

Još jedno molim. Što mislite da se javim pismeno dobroj Danici K.[14] ili ne?

Znam, sad je počela u Vašoj crkvi devetnica sv. Ignaciju. Uključite i mene u ovu pobožnost. Ne zamjerite što Vas mučim. Molim pozdrav vlč. O. Vrbaneku.[15]

U svete se molitve preporuča mnogo zahvalna Danica Širola

U Topolšici, 4. listopada 1924.[18]

+!

Velečasni oče!

Još Vam moguće nitko nije prigodom imendana izrazio želje svoje i pišući olovkom. Ali ja znam, Vi nećete zamjeriti bolesniku, koji leži u krevetu, po zbog nekakva pljuckanja krvi ne smije pravo ni da se miče. Ali nemojte pomisliti da meni nije dobro.

Hoću da Vam čestitam – a govoriti mnogo ne znam – formalnosti izraze pak ne volim.

Vele časni, jednom riječi „ja čestitam“ a ostale želje razne u molitvama Gospodinu šapćem. Jer ja ne znam i ne radim drugo, odkako sam pravi bolesnik, već samo ljubim, trpim, molim se u velikoj radosti duše. – A trostruk ovaj rad – na ljudsku nerad, tako mi je drag i svakim danom sve mi draži biva.

Meni je lijepo, jako lijepo – radujem se mnogo – željela bih samo da i drugima bude tako lijepo kao što je meni.

Izrazite moje pozdrave vlč. O. Prešernu[16] i O. Vrbaneku.[17]

U svete molitve preporuča se mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

U Topolšici, 17. X. 1924.

+!

Velečasni oče!

Hvaljen budi Isus i Marija! Kliče mi radosno duša – a pozdrav ovaj mili dovikuju Vam i ptičice što cvrkuću vani i vrane grakćući, vrane, kojih ovdje ima mnogo. I požutjeli listići padajući što šušte, da svi ovi moji mili drugovi u samoći s kojim se tako lijepo razumijem svi Vas radosno pozdravljamo: Hvaljen Isus i Marija!

Nemojte zamjeriti mome čavrljanju – ali odraz je to radosti moje duševne. O, velečasni, radosna je duša moja toliko i sve ove dane u radosti velikoj živim, da bih najvolila iz svega grla vičući hvaliti dobrotu Božju, glasom, da me cijeli svijet čuje – a evo, ne smijem ni govoriti glasno – govoriti uopće – ni maknuti se u krevetu. I umivaju me i češljaju sve u strahu, da ne navali krv, koja sve pomalo (skoro svaki dan) navire na usta. Boje se jer su prošli tjedan dvojica umrla od krvarenja, kojega nijesu mogli zaustaviti. Za sada sam u bolnici još samo ja iz te „komunističke družbe“, kako kaže g. liječnik.

Čudno mi je to, jer ja zaista ne osjećam ni u najvećim bolovima teškoću nikakvu – pa sve mislim, da oni svojim ozbiljnim posmatranjem pretjeruju. Ili – ja ne gledam dosta ozbiljno. Ne znam, ja se nikako ne mogu uživiti u ozbiljno stanje bolesti u kojem se nalazim.

Ta meni je lijepo, lijepo, da ja toga ni opisati ne mogu. Zar da se ne radujem, kad uz bolove mogu dobrome Bogu i krv svoju prikazivati za spasenje duša? O, za svaku kap krvi moje molim jednu dušu – molim vruće, zaufano. – I živjeti ovako prikazujući Bogu žrtve velike svaki dan, zar nije lijepo? Velike žrtve kažem, jer je zaista meni velika žrtva biti bez sv. Pričesti. Donjeli su mi samo jednu sv. Pričest i to na prvi petak.

Vele časni, smijem li se potužiti na što? Što mi manjka kad je Bog bez prestanka uza me? Živjeti u prisutnosti Božjoj, nije li to mala slika raja?

Pretresla sam savjest svoju – pa što da Vam javim. Morala bih opet govoriti samo o radostima duše moje. Ima pogrešaka mnogih – a nad njima ja plačem koji puta. Žao mi je – ali one samo prikazuju slabost moju, pa ih volim, jer mi ne daju da se uznosim. Rastresenosti su to više put u molitvi ili koja neposlušnost g. liječniku n. pr. govoriti kad ne smijem govoriti. – Ali mi još savjest muče moje laži. Ne znam više puta što da mislim. Pokaže mi termometar 37’8 i još pola. Što sad reći 37’8 ili 37’9. Kažem li ovaj veći ili onaj manji osjećam se kriva. Isto je i kod krvarenja. Izbacim koji puta malo krvi i držim da to nije iz pluća ono pravo kad nema uza to kao obično šuma i hropota u grudima. Koji puta moguće i iz zuba – a oni samo kad vide krv, ne pitaju ništa. Pazim i pazit ću od sad više da ne slažem – a za učinjene već krivice molim odrešenje.

Ima još jedna pojava u mojoj duši, koje do sada ja nijesam poznavala, pa molim za savjet i razjašnjenje. Pripravljam se na smrt posve ozbiljno. Bila su u zadnje vrijeme dva krvarenja, ne velika, ali ne baš ni mala. Bilo je to 4. X. i 12.-13. X. Nikada još do sada nisam se plašila smrti, suda Božjega i vječnosti. A sada najednom hoće da mi pomute mir duševni, neki strah, – koji mi dovodi pred oči sve pogreške moje – i strogi sud Božji. I to baš u ovim časovima kad mi nije dobro (n. pr. za vrijeme krvarenja). Zar je to počela smrtna borba? Držim, da je to samo napast đavolska – pa odbijam. Ali ne da se tako lako odbiti. Od 12.-13. trajala je borba ova cijelu noć. – Stenjala sam i mučila se – i odbacila napast. Pobijedio je Bog ljubavi i milosrđa. Je l’ de, velečasni, ja znam, da sam u životu sagriješila mnogo, propustila učiniti mnogo dobra što se od mene tražilo – znam da zavrijedim strogu kaznu – ali zar nije već zadovoljštinu za grijehe moje Spasitelj prikazao Bogu…

Pa Bog dobri, koji me toliko ljubi, zar bi mogao dopustiti da propadnem? Ne, moje je pouzdanje u ljubav i milosrđe Božje i sada neizmjerno. Samo se ja ove borbe malo plašim, jer osjećam i uviđam svu veličinu slabosti svoje. A napast neće da miruje. – Ja ipak ne znam drugo nego vapiti za pomoć Božju, i krunicom u ruci odbijati napast. Bojim se za onaj čas kad opet nastupi veća smrtna borba – pa molim i zazivam milosrđe Božje već sada za čas onaj. Molim dnevno 10-20 koji put i 30 zlatnih krunica, prebirem zrnca, jer ta me usmena molitva najmanje zamara i draga mi je, molim za ustrajanje i pomoć u borbi za sve vrijeme umiranja i u času smrti. Jer se u bolesti mojoj ne umre, već umire, pa molim pomoć za sve vrijeme umiranja.

Molite se i Vi, velečasni, i preporučite nakanu ovu molitvama drugih.

Samo se bojim, ne ogrešujem li se ovim ozbiljnim strahom mojim o pouzdanje i milosrđe Božje? I opet kažem, pouzdanje je moje veliko, ali je i spoznaja moja o slabostima mojim jasna – a moliti za pomoć moram i smijem.

I još je nešto čime me napast muči. Čini mi se da me dovodi pred velika zatvorena vrata – vrata vječnosti. Sad će se na otvoriti – a sva radosna duša moja u velikom uzbuđenju da će sada ugledati čeznuće svoje – plaši se od sreće koja je čeka. – A napast – ah, ona šane strašnu riječ da tamo čeka strogi sudac… Ne – ja znam, tamo je Bog ljubavi i milosrđa. – Kad ne može tako, onda mi zabaci sumnju za čitavu vječnost – Smiješno zar ne – zar se može sumnjati u vječnsot? – A ipak i to me plaši – ne sumnja – ne – jer ja vjerujem u život vječni – ali nijesam li se ogriješila o ovaj članak vjerovanja, dopustivši da se ova misao ma i časak zadrži u svijesti mojoj? I opet uzdišem i molim za vjeru čvrstu i ustrajanje do kraja.

Dobro baš sa zdravljem mojim ne stoji, pa krvarenje može da se svaki dan ponovi u većoj mjeri. Ne znam – ali držim da su to meni počele smrtne borbe. Neće to baš tako brzo svršiti, jer još prilično fizičke snage osjećam – krv može unatoč toga da zaguši. Zato se ja na nju pripravljam i očekujem je kao dar Božji.

Velečasni, moguće je ovo zadnje pismo – ne znam, kako dobri Bog odredi, pa molim oprostite i Vi i sve dobre duše molite neka mi oproste ako sam ih mučila koji puta.

Imam ovdje još jednu bilježnicu. Što da učinim? Da je spalim ili pošaljem Vama. Neću i ne mogu za sada pisati bilježaka – jer ne bih htjela da baš ovdje ostane, ako umrem tude.

Bogu i Vama hvalim na mnogome. U molitve se preporuča mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

U Topolšici, 20. XI. 1924.

+!

Velečasni Oče!

Prolaze dani – brzo prolaze. I nedjelje prolaze i mjeseci – a ja sam već tako dugo ovdje – nijesam se Vama još javila i ako često mislim.

Ne znam pravo, kako je prohujilo dana toliko – da mnogo.

Kako sam nakon moga putovanja u Crikvenicu legla u krete, nijesam se još digla – Bogu hvala, meni je lijepo – veoma lijepo – zato mi i prolaze dani tako brzo.

Ta gledala sam iz kreveta svoga svježe zelenilo drveća pod prozorom i divnu blizu šumicu. Šumica je još zelena, ko i prije – vite se omorike i jele uspravile u tamnom zelenilu, tek je zelenilo na bujnim krošnjama drveća nestalo. Lagano, lagano zaodjevale se krošnje u žutu svilu, što je živo šuštila milovana zrakama sunčanim i cjelivana lahorom vjetrića.

A onda – romonila zlatna kiša uz svirku vjetra studenoga – zlatna kiša – prestala i ta – pa sad ostaše grane gole. Ne će dugo – ta zima već prede bijele niti – ona će im satkati haljine nove lijepe haljinice.

Koliko se radujem na dan onaj, kada će osvanuti preda mnom sve u bjelini odjeće nove.

Promatranje ove prirode i promjena njenih toliko mi dušu diže i srce Bogu – raduje me, raduje me neizmjerno, jer upoznajem sve više ljubav, dobrotu, veličinu i mudrost Božju i učim se ljubiti – ljubiti Onoga koji je Ljubav, koji je Dobrota, koji je tako velik i mudar, pa ipak ljubi mene, tako neznatnoga stvora svoga. Kako je dobar i predobar Bog!

Vele časni, nije pravo da se još nijesam javila – nijesam se još ni zahvalila za kalendar i X. broj „Glasnika“. Bilo je to poslano zajedno. Znam, da ste mi Vi poslali – a ja se još nijesam zahvalila. Jesam – jesam, samo ne ovako formalno – a i to mora da bude. Molim dakle, da mi oprostite ovu nepažnju. Je l’ de, Vi mi nijeste zamjerili. Evo, sada hoću da ispravim moju pogrešku ovu.

Da me pitate kako mi je, što bih Vam odgovorila? Ta, meni je tako lijepo i tako dobro, da bolje ne može biti. Baš ovako kako jest – odredba je Božja – zar može biti nešto bolje od onoga što Bog odredi.

Kroz dva mjeseca bilo je svaki dan krvarenja malo, onda je bilo dobro.

Božja volja – a moja radost, prikazivala sam krvcu svoju za duše neumrle. Sad već neko 10 dana nema krvarenja i sad je dobro – i sad prikazujem Bogu, ako ne krv – a ono bolove… Zar mi nije lijepo.

O, ja sam tako sretna jer je Bog neizmjerno dobar.

Bliži se Božić. Bit ću ovdje sama, daleko od sviju milih i dragih – a ipak se radujem Božiću. To je dan kada najviše duša pomisli na Boga. Molite se za mene. – Da – sretan Božić i obilje blagoslova Božjeg u Novoj godini – godini svetoj.

U molitve se preporuča Danica[19]

U Topolšici, 15. XII. 1924.

+!

Velečasni oče!

Teško mi je, što moram početi ispričavanjem, a ipak moram. Molim, ne zamjerite mojemu pisanju olovkom. Znam, da to nije u redu, ali ovdje od mene prave silom bolesnika, pa me nikako ne puste iz kreveta. Bogu hvala, bit će 8. III. ravno 6 mjeseci, što se sa kreveta ne dižem. Pa zar mi nije dragi Bog lijepo dao? – O, ja sam tako zadovoljna i vesela i ne mogu se na ništa potužiti.

Istina, ima časova kad teško osjetim ono, što mi manjka (bolove, duhovnu osamljenost i slično), ali to su samo časovi borbe – prevlada uvijek radost, radost baš za to jer posjedujem toliko. – O, kako je dobar Bog! Koliko samo dijeli i meni milosti i ne obazire se na moju nevrijednost.

Samo na svoje slaboće ne smijem mnogo da mislim, jer me napunja žalošću – ne uzvraćam ljubav Ljubavi onako kako bih to htjela – a htjela bih se žrtvovati posvema velikoj onoj Ljubavi – što oprašta mnogo. – Za duše – za spasenje duša neumrlih mnogih – koliko samo na to mislim, ta, vrijeme je sad sveto korizmeno. Mislim zato više na dobrotu Božju – i radujem se. – Iščeznu mi slabosti moje, kao kaplja u moru, kraj dobrote Božje – u Božjem milosrđu. – Veselim se, što je dobri Bog tako dobar. Je l’ de, i u ove korizmene dane spasit će se mnogo, mnogo, mnogo duša. – Hoće – znam i radujem se. Ta i ja se uza druge molim puno i jako – a dobri Bog sve molitve čuje.

A za pismo Vaše još se nijesam zahvalila – i prilog onaj. – Dobri Bog neka Vam uzvrati. Ja ne znam i ne mogu drugo no moliti se za Vas. Kad biste slutit mogli koliko vrijedi meni u ovoj duhovnoj pustinji svaka riječ napisana od dobrih duša. To je za mene duhovni razgovor i okrepa duhovna.

Bliži se lijepi blagdan sv. Josipa, spomen-dan Vašega imena – pa i ja čestitam! – Primila sam prvi broj „Glasnika“. Hvala!

U molitve se preporuča Danica Širola[22]

Topolšica, 3. III. 1925.[21]

+!

Velečasni Oče!

Kako su mi bili dragi – neizrecivo dragi glasovi što dopriješe iz šeher-Sarajeva – ovamo u Topolšicu, gdje se živi izolirano od svijeta – ne znam kako da Vam iskažem. – Za radost onu štono mi pripremiste, dobri Bog neka Vam plati. Hvala.

Vijest o smrti g. oca Vašega dojavilo mi pismo gđe majke. Kosnulo se i mene duboko. Trebala bih da izrazim i ja saučešće – a ja to ne mogu. – Radije bih rekla: Radujem se s njime, koji je ušao u domovinu pravu u krajeve sanja i želja naših – da gleda Boga velikoga. Ta, dobri Bog tako je dobar.

I ja svaki danom upoznajem veliku i preveliku dobrotu Božju i radosna sam – neizmjerno sam radosna. Kako je dobar Bog, da baš meni toliko radosti pruža. Ležim u krevetu i gledam kako sunce zlati visoke vrhove vitkih omorika i jela i promatram ove (jer ja u tome gledam ljubav Božju) kadro je da me uzdigne visoko, visoko – ja i ne znam – kad se saberem odakle tolika radost i sreća u duši. – A tek pomisao da je Bog uza me – da ja bez prestanka živim u prisutnosti Božjoj. – Ali, velečasni, ne umijem da govorim – sve se bojim, da ja i odviše radosti uživam.

Ili, recite mi, kakovo je ovo srce moje, koje umije samo da se raduje i u radosti ljubi. Svaki i najmanji pojav prirode – radost je meni velika. Raduje me bol – i mala i velika. Raduje me bolest, raduje me i zdravlje. Raduje me rad – i raduje moje ljenčarenje u krevetu – i s velikom radošću pozdravljam ono, što mi je dobri Bog odredio. Ako je to život – Bogu hvala, ako je to smrt – a i onda Bogu hvala. I ako je zdravlje, iako je bolest jednako se radujem. Kakvo je to moje srce?

Radujem se u ove dane, što budem mogla opet prikazati žrtvicu (bit će sigurno i suza) malome Isusu za spasenje duša. Na Božić – bit ću daleko od svojih – sama – među stranima, moguće još bez sv. Pričesti i sv. mise. – Ali, ako je i to Božja volja – ja se i tome radujem. Mali Isus bit će ipak i kraj Danice.

Moja bolest, Bogu hvala, lijepo napreduje, a pomažu i moji čelik-živci. Još sam uvijek u krevetu, ponekad malo „zdravo zaboli“ ponekad se malo krvari – inače sam zdravo i veselo. Bolesna se i ne osjećam – tek iz mene prave silom bolesnika.

Molim uručite pozdrave svima meni znanima u Sarajevu.

Želim sretne i vesele božićne praznike i mnogo blagoslova Božjega u Godini Novoj 1925.

U sv. molitve malome Isusu recite i za mene koju.[20] Danica Širola

U Topolšici, 31. ožujka 1925.

+!

Velečasni Oče!

I sunce je zasjalo toplije, i cvijeće je procvalo razno – prošla je zima osvanulo je proljeće.

Sve se budi na život novi pa i moja bolest hoće nekako s proljećem da se nadmeće. Obrazi se moji više žare, temperatura se diže na više – i pluća su izmučena od teškog disanja. Bogu hvala – još uvijek u krevetu (nijesam se ni dizala) i gledam djelovanje željno očekivanog proljeća vani – a osjećam ga dobro u sebi. I veliki je petak blizu – i Uskrsa dan pa evo i mene, da Vam zaželim blagoslov Božji – i ljubav veliku Gospodinu Bogu našemu – da Vam jednom izrečem ono, zašto često i često molim.

O, velečasni, kad biste Vi znali kako je meni lijepo. Lijepo samo ležim – i ne radim ništa – takva sam ljenčina. – Ovih zadnjih dana bila sam tako lijena da nisam ni kući pisala – a oni svi misle, Danica je tako slaba, da ne može ni rukom pomicati. – Znate, najsmješnije, da i g. doktor tako misli.

Prije dva dana /u nedjelju/ bila je ovdje gospojica Katica[23] Dušić. Dobra ona, za toliko se brine – pa još i za Danicu. Pitaju se hoću li za veliki petak umrijeti. – Ako Bog da – ja ne znam, kako je odredio dragi Bog, ja na sve radosno čekam. – Pomislite samo to kako bi to bilo lijepo na Uskrs biti s Isusom u raju. I jedan divni bijeli cvijet u loncu donjela Katica. Tako ga radosno promatram, a i njihova je želja, da baš ovaj cvate na mom grobu. – Kako su dobre i brižne mnoge duše za mene – a ja to nijesam ničim zaslužila.

I još se mnogo brinu, jer bih ja imala 1. maja nastupiti u službu ili penziju. – A ja sam tako bezbrižna i zadovoljna. Čemu da brigam ja kad se za mene dobri brine Bog. Do 1. maja i dobri će Bog izreći odluku svoju – a ova – kako bila bit će meni mila.

Vele časni, je l’ de, da u molitvama nećete zaboraviti na Danicu – ni na moje roditelje. Molim izručite pozdrave i dobre želje svetim Uskrsnim danima svima meni znanima u Sarajevu. Vi znate koji su: preuzv.g. nadb. Šarić,[24] – č. s. Vjekoslava[25] i č. s. Blažena.

A Vama hvali za mnoga mnoga učinjena dobročinstva Danica Širola[26]

Topolšica, 8. V. 1925.

+!

Sve Isusu za duše!

Velečasni Oče!

Bogu hvala, još sam među živima – prem – da, već je za put onaj veliki bilo sve spremno. I putnica je potpisana i potvrđena – Sveto ulje – sveta poputbina – sakrament umirućih nije li zar najbolja putnica?

Malo sam samo probala kroz tri dana kako je to kad se umire – 20. IV. i 21. IV. tri su bile velike provale krvi – 22. primila sam sv. sakramenat umirućih i veselo, mirno s pouzdanjem velikim spremala se u nebo…

„Isuse, u nebo, u nebo!“

Ali nebo treba zavrijediti – a ja bih još k tome htjela brzo i ravno u nebo. – Zato je Bog dragi u dobroti svojoj odredio, da još malo počekam. O, kako je dobar. – Ja se tako radujem i čvrsto se nadam da ne budem morala baš jako dugo čekati. Ta godina ova 1925. je jubilarna – pa ako bude Božja volja da slavu godine ove završim u vječnosti. – Je l’ de, to bi bilo milosti previše. Ako je pak Božja volja da prizdravim – u život opet da se vratim – Bogu hvala – radujem se radit ću svim silama da uzvratim Bogu ljubav koliko to mogla budem.

Ako je pak Božja volja ovako u krevetu još godine duge – radosno primam Bogu hvala – Isusu za duše. – Baš danas se navršava 8 mjeseci što ležim.

Kako je to čudno, svi misle, da ja trpim mnogo, da je bolest teška – a ja sam tako vesela. Hvala Bogu, što boli – to se ne vidi – tek onako, kad krv provali onda se svi zabrinu.

Kaže g. doktor da sam „živo srebro“ – a neizmjerno se čude mojoj radosti, raspoloženju i smijehu. – Kaže mi, da sam čudo od duše – da nijesam od ovoga svijeta. Ne znam kakvo sam čudo – zato što mi je duša radosna mnogo – pa se radost ova sakriti ne da.

Vele časni, dobila sam Vašu brzojavku, kojom mi čestitate Uskrs. Hvala mnogo. Bila sam vesela znajući da mislite na mene. – Nemojte ni dalje zaboraviti. Ja sam, Bogu hvala, za put spremna, ali baš sada najviše milosti trebam.

Lijepo hvali na mnogim učinjenim dobročinstvima mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

U Zagrebu, 27. prosinca 1925.[27]

+!

Sve – sve Isusu za duše!

Velečasni Oče!

Bogu hvala – dobrom Bogu hvala za ovu kušnju malu, što nam je daje. Bolest je to miloga i dobroga oca našega. Prvi puta je to što pamtim, da su dani ovi radosni prošli tiho i mirno u krugu mnogobrojne i vesele obitelji naše. Ta, baš na Badnji dan i sam Božić bilo mu je slabo. Ja sam se već posve uživila u službu bolničarke. Samo što sam, kako tata kaže, uz svu nježnost svoju tvrda i kruta. A sve zato što ga pripravljam na svršetak. Sve u obliku šale dovodim mu pred oči istinu, koju mu se boje drugi iznijeti. Zaista, s njime vrlo slabo stoji, a on još nikako ne može da se uživi u to da je teški bolesnik. Samo ga mnogo uzrujavaju visoke temperature. Malo je čudno – a ipak jest – on, koji još nikada u životu svojemu zapravo bolestan nije bio obolio je evo u šezdesetoj godini svojoj od tuberkuloze. Ni jedan još od gospode liječnika nije mu još u obraz rekao da je to tuberkuloza. Govore samo o infekciji u plućima – o procesu na desnoj strani, koji se veoma naglo razvija – o kataru i slično – a kad sam mu ja spomenula, da je njegova bolest obična tuberkuloza, kakvu i ja imam – bje mu žao i krivo. Bio je vrlo uzrujan.

Jedno mi je sam teško, vrlo teško. – Gospodin dr. Korenić one noći i dane, kad mu je najgore bilo izjavio se ovako: Svakako je tuberkulozna infekcija, koja potječe posve sigurno od Danice, jer je ona s tuberkulozom – otvorenom tuberkulozom najviše u njegovoj blizini. – Prema tome ja sam uzrok njegove bolesti. Nova je to jedna i teška bol duši mojoj, što je moram strpljivo podnositi.

Ipak – u duši mojoj vlada taki mir, radost i sreća – ništa je uzbuniti ne može – ove tihe sreće u duši mojoj.

Kako je dobar Bog – neizmjerno dobar. Zašto baš mene toliko ljubi, zašto baš meni toliko ljubavi iskazuje? – Kako ću mu uzvratiti? – O, ja bih htjela da ga ja ljubim najviše – najjače – više od drugih sviju. U ljubavi natjecat se hoću i sa nebom i sa zemljom cijelom.

U nekom slatkom zanosu i žaru, što mi dušu prožima samo jedno i uvijek što želim: ljubiti jako – ljubiti jako – trpjeti – trpjeti mnogo za spasenje duša mnogih – mnogih – Zato mi je bolest moja mila – neizrecivo mila – jer bar nešto tako imam da prikažem Bogu dobrome i za spasenje duša…

A čežnja za nebom – lijepim nebom, gdje se samo ljubi – za nebom čežnja tako je silna te često i često potoke prolijevam suza želeći što prije u nebo. Čini mi se kao da sam djetešce malo, što gorko plače kad ne može onamo, kuda ga želja vuče. – Znam sigurno da ću u nebo – jer je pouzdanje moje u milosrđe Božje veliko – moguće i preveliko – znam da ću u nebo – ali se meni dani tako dugi čine – dugi su.

A o bolesti mojoj što da pišem – ne znam. Polako i ustrajno napreduje. – I sa svim svojim oštrim nastojanjima (provalama krvi – temperaturom – kašljem – bolovima) ne može me zastrašiti, jer ja je uvijek radosna srca i raskriljenih ruku dočekam, pjevajući stalno pjesmu zahvalnicu dobrome Bogu – a time kao da je oduzeta sva moć bijesnom nasrtaju bolesti. I ako ne mogu da jedem skoro ništa i uz stalne temperature još uvijek dobro izgledam i krećem se i izlazim. Sve u svemu Bogu hvala meni je dobro – i nemam se potužiti na ništa. Najviše me od svega veseli da se ne vidi što me boli.

Moji se mnogo brinu, što će i kako će sa mnom – a ja živim posve bezbrižno. Dobri Bog brine za mene, pa čemu da si ja još glavu tarem. Znam, dragi će Bog najbolje urediti.

Dopust imam do konca mjeseca siječnja, a oko 20. I. moram prijaviti inspektoratu zdravstvenog povjerenstva u Zagrebu – da se ustanovi jesam li još uopće sposobna za vršenje kakve službe – te će me ili otpustiti i razriješiti dužnosti – ili će me premjestiti u koju kancelariju. – Ja bezbrižno i veselo čekam na ono, što dobri Bog odredi. – Nije li zar tako najbolje?

Preporučam u Vaše molitve sve naše kod kuće napose nakanu ovu, da predan u volju Božju i punu pouzdanja u dobrotu Njegovu dočekam odluku, što će je izreći dobri Bog nad glavom oca našega – život – ili smrt. Ako je za bolje duše njegove da umre – neka ga dobri Bog uzme – ta, jednom ćemo se opet sastati u lijepom nebu…

Radosna i vesela srca izričem hvalu dobrim željama i za lijepu kartu. Adresa je naznačena tako tačno, te nije mogla doći u krive ruke. Bila sam na Božić kod gđe majke Vaše ona mi je kartu predala. Polazim k njojzi kad mi je to moguće barem jedanput na tjedan. Kad ja ne mogu, dolazi ona do mene.

U svete molitve preporuča se mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola

U Crikvenici, 15. II. 1926.

Sve Isusu za duše!

Velečasni Oče!

Bogu hvala, za sve Bogu hvala! Ta evo već treća sedmica teče, a ja još uvijek mogu da se krećem. Dobar, veoma i odviše je dobar Bog meni, a ja? Ah, da samo zborim, da iznijeti sve mogu kako od srca želim, vidjeli biste kako sam nezahvalna Onome, kome dugujem zahvalnost najveću, kako malo ljubim Onoga, koga bih htjela ljubiti više od sviju. Kao da se mlakost neka uvlači u dušu, u srce, ne znam šta je. Jesam li to otupila već u ovomu progonstvu mojemu od preraznih i mnogih neprilika i teškoća? Kad bih kazala da mi teško nije, ne bi bila istina, a ipak, ipak nije mi teško, jer me raduje mnogo, mnogo teškoća ova. Radujem se, što mi je eto na molbe moje gospodin Bog darovao, ako ne križ, a ono bar križić malo tvrđi, malo oštrijih rubova. Treba da se za korizmu pripravim. Znam, danas je u našoj crkvi izložen presveti Oltarski Sakramenat, znam mnoge revne i dobre duše mole se i klanjaju, da zadovolje za grijehe mnoge baš u ove lude dane. I ja, prem daleko, duhom sam tamo. O, koliko bih ja moliti htjela, koliko prikazati za duše, za mnoge duše. Kako da mi ne bude žao kad umjesto gorljivosti i mara promatram nezahvalnost i lijenost svoju. Kako mi je teško više puta ustajati jutrom rano. Treba često mnogo energije da savladam tjelesnu slabost svoju. Često me i pomisao na dugi i daleki put do crkve plaši. Zar nije to skrajnje vrijeme da se popravim. Ipak, do sada sam svaki dan prispjela na vrijeme u crkvu. Kako da se popravim? Plaši me još moja velika, prekomjerna lijenost i nesavjesno vršenje dužnosti svojih. Velečasni, ogriješih se mnogo nesavjesno vršenje dužnosti moje, jer ja u školi ne radim mnogo. Moram eto da izgovorim ono čega sam se bojala, a ne mogu. Poslije jednog sata škole, kao da je iscrpljena sva moja snaga. A kad imam dva i tri sata redom, izađem na pola mrtva iz škole. Ne izdržim onda puta do kuće, jedan do dva puta sjednem. nemoćna sam, savjest mi ipak predbacuje da ne radim kako bih morala. Kako ću još dugo ovako, sam dobri Bog znade. A ja i ne mislim mnogo o tome. Molim samo za nebo. Sve neprilike i teškoće gube se kao sićušna kap vode u velikom moru čežnje za nebom. Sve je kratko, sve je prolazno, samo je nebo vječno. Bog je vječan, ljubav je vječna.

U svete molitve preporuča se Danica Širola

Preddvor, 12. IV. 1926.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Velečasni Oče!

Bogu hvala, kako je bilo zasnovano, krenuli smo na put i dobro stigli na mjesto novoga nam boravišta. Brzo je odmicao voz, a još brže mijenjale se slike prirode prekrasnih slovenskih krajeva. Što dalje, zelenila manje, a kod Kranja pozdraviše nas debelim snijegom pokrivena brda. Bio je to i najteži dio puta, jer vožnja traje dobar sat a kola dobra. Siromah tata dosta se namučio. A ja bijah radosna ta mogla sam malu žrtvicu prikazati dragom Bogu. Nije bilo u kolima dovoljno mjesta, pa sam se zgurila nekako a oni su mislili da dobro sjedim. Meni je bilo dobro, tek se tata neprestano tužio. Bilo mu je previše vožnje. Preddvor, mjesto na rubu prilično velike ravnice zgurilo se u krilu visoka brda urešena snježnim velom. Promatrajući krasote ove prirode Božje, tko da ne upozna kako je velik Bog u djelima svojim. Primiše nas vrlo lijepo i to je u prvi čas mnogo razvedrilo tatinu zdvojnost i zlovolju. Danas je treći dan što smo tude, a tata sve više jamra, tuži se i dosađuje, jer vani je još vrlo hladno pa ne može izlaziti. Za šetnju je preslab, u vrtu sjediti ne može od zime (jučer je kiša padala), a u sobi također zima, pa moramo ložiti neprestano da se malo ogrijemo. Danas i uz prkos praška ima temperaturu 38 stupnjeva pa je sav satrven. Siromah, neprestano lista po kalendaru i voznom redu, misli na povratak. Samoća, soba, zima i mnogi nedostatci po uredbi samog pansiona mnogo ga ubija. Dakako ja se ne mogu ni časak maknuti od njega. A ipak, Velečasni, ipak kako je meni lijepo, kako sam ja sretna, sa koliko ljubavi i pažnje mene dobri Bog susreće na svakom koraku. I opet, ovdje. O, kako je dobar Bog. Ja zapanjena stojim bez riječi, nijema pred tolikom dobrotom. Moj „Bogu hvala“, tako je neznatna riječ, tako je maleni izljev moje zahvalnosti, a ja ne znam drugo reći nego „Bogu hvala!“ i ljubiti. Ljubav me Božja toliko izazivlje na ljubav, te mislim izgorjet ću i umrijeti od ljubavi ove Božje. Ja želim vruće za ljubav ovu trpjeti, želim nositi križ, molim za križ, a šta meni Isus umjesto križa daje? Zamislite s Isusom biti pod istim krovom, još više u neposrednoj blizini. Iz sobe naše mali hodnik ravno vodi do svetišta. Samo 14 koračaja, tata ih je izbrojio. Na tom hodniku, na tom kraju dvorca, samo je naša soba. O kako mi je lijepo. Nekoliko puta kroz dan mogu da pohodim Isusa. Već je uzdahnuo tata: O Bože moj, sad ćeš mi je oteti, sad ću biti cijeli dan sam! Ali nije tako. Znam ja da mi je njegovati tatu, pa ipak mnogo puta skoknem u crkvu do Isusa. U prisutnosti Božjoj živim uvijek. Bogu hvala, ali sada napose nekako osjećam blizinu Božju. Od sreće pravo nisam više na zemlji, ta misli su moje ljubav neba. Težnja za nebom umori, duša mi kao da lebdi u nekom zanosu rajske sreće, pa me mnogo truda stoji otkinuti se od neba i biti na zemlji. Zašto me dragi Bog toliko ljubi? Radujem se ovih dana i vjerujem da će mi dobri Bog i ove godine za rođeni dan dati lijepi dar. Lani bila je to borba sa smrću i sveti sakramenat, posljednje pomasti. Molite sa mnom dalje, ustrajna moram biti naša molitva, molite da mi Gospodin dopusti i dade priliku, te mu prikažem žrtvu veliku, veliku i posvemašnju, da se sva predam za Njega, križ kojega da ponesem na Kalvariju za Njegove svete interese, za ljubav Njegovu, za spasenje duša mnogih, mnogih. U svete molitve preporučam sve moje, napose nakanu da tata ne umre bez svetih sakramenata. O svojoj bolesti nemam ništa reći. Vesela sam i dobro mi je, tek me sile ostavljaju a temperatura se kreće oko 39 stupnjeva. Još i to, svetu misu i sv. Pričest imam svaki dan u 6 h ujutro, Bogu hvala! U radosti svojoj moli milost Božju na sve nakane, Vaša mnogo zahvalnosti dužna Danica Širola


[1] Inicijali: Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[2] Pismo p. Josipu Vrbaneku, uredniku Glasnika Presvetoga Srca Isusova.

[3] Naloženo upravi da pošalje: 10 molitvenika, 10 „Pomoć obitelji“ i 10 „Glasnika“ na raspačanje. Odgovoreno 14./XII.

[4] Odgovoreno 30. I. 1921. i poslano 40 molitvenika, 10 Pomoć obitelji i 10 glasnika.

[5] Pretpostavljamo da je i ovo pismo napisano p. Vrbaneku DI., koji je bio urednik Gasnika Presvetog Srca Isusova.

[6] Jedna kitica ispravljana i nečitljivo.

[7] Nejasna rečenica.

[8] Odgovoreno 10. IV. 1921. Duhovne vježbe ne sada radi zdravlja.

[9] Sveta Margareta Marija Alacoque.

[10] Predpostavljamo da Danica šalje svoje pjesmice p. Josipu Vrbaneku, uredniku Glasnika Presvetoga Srca Isusova.

[11] Navedeno da je pismo primljeno 7. studenoga, te da je odgovoreno na to pismo 8. XI. 1923.

[12] Ispustili smo tekst u zagradi.

[13] Čestitka za imendan p. Josipu Vrbaneku, DI.

[14] Danici Kaurić.

[15] Moguće da je ovo pismo napisano o. Karlu Leopoldu, D. I., koji slavi imendan 4. studenoga na sv. Karla Boromejskoga.

[16] P. Anton Prešern, DI. (3. IX. 1883. – 7. III. 1965.).

[17] P. Josip Vrbanek, DI. (4. X. 1882. – 12. VI. 1946.).

[18] Nije isključeno da je ovo pismo Danica napisala p. Karlu Leopoldu, DI. za imendan.

[19] Ovo pismo je upućeno p. Josipu Vrbaneku.

[20] Pretpostavljamo da je ovo pismo napisano p. Karlu Leopoldu, DI., (14. II. 1885. – 14. I. 1945.), koji je poslije Travnika premješten u Sarajevo u bogosloviju.

[21] Danica obično datira pismo na kraju. Ovo je na početku.

[22] Pismo upućeno p. Josipu Vrbaneku, DI.

[23] Krsno ime: Katarina Dušić.

[24] Dr. Ivan Evanđelista Šarić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski, rođen 27. IX. 1891. u Docu kod Travnika. Umro 16. VII. 1960. Pokopan u Madridu. Njegovo je tijelo preneseno 1997. u sarajevsku crkvu sv. Josipa što je bila njegova želja.

[25] Pretpostavljamo da je to s. Vjekosalava Prešern, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi.

[26] Mišljenja smo da je ovo pismo upućeno p. Karlu Leopoldu.

[27] Pretpostavljamo da je ovo pismo upućeno na p. Karla Leopolda, DI, koji je tada, kako pretpostavljamo bio u Sarajevu.