Pisma – prijateljica Katarina Dušić

28. listopada 2022.

Pisma Danice Širole prijateljici Katarini Dušić

Danica je imala dvije bliske prijateljice s kojima se opširno dopisivala. Jedna od njih zvala se Katarina Dušić (1897.-1977.) . Uputila joj je čak 37 pisama koja je Katarina sačuvala jer je u Danici stvarno vidjela svetu osobu. Katarina je poslije Daničine smrti ušla u red sestara Kćeri Božje ljubavi gdje je vršila odgovorne službe. U redu je nosila ime sestra Franciska. Među ostalim bila je provincijalka i magistra novakinja. Uvjerena u Daničinu svetost promicala je njezin glas svetosti. Upravo njoj treba zahvaliti da se taj glas sačuvao i da se danas sve više širi zahvaljujući i objavljivanju Daničnih spisa za što je posebno zaslužna sestra Slavica Buljan, članica istoga reda sestara Kćeri Božje ljubavi. Detalje iz biografije Katarine Dušić, kasnije č.s.Franciske Dušić vidi u prvoj bilješci ovih pisama.

Selce, 4. VIII. 1920.

+!

Katice, dobra Katice![1]

Božja je tako volja. Teško mi je, zaista mi je teško, ali i tu teškoću rado snašam, jer znam da je Božja volja tako. Kome, da se izjadam – nikoga nemam a mislim da me Ti najbolje razumiješ. Ili zar moguće griješim što se ovo spremam reći samo Tebi sve upravo onako kako jest? Drugima ionako ne smijem, da ih bez razloga uznemirujem.

Katice, Ti znaš kako mi je bilo teško stići, poznate su Ti teškoće, koje su me uznemirivale, ali još ja nijesam pomišljala na sve ono na što sam naišla.

Oko 9 sati krenuli smo iz Zagreba. Nijesam znala tko ide sa mnom, kome ja pripadam i tko meni pripada. S djecom uđem u posebni vagon i tu istom sa znadem sve. S kolonijom je pošlo 63 djece, 32 djevojčice i 31 dječak. Od učiteljica je pošla samo Danica Širola i njoj za pomoć neka pripravnica (II. ili III. tečaj) iz državne preparandije, te gospodin nadzornik Tretinjak – na putu nije bilo baš neprilika tek smo na jednoj stanici čekali blizu 2 sata jer je bio na pruzi pred nama izgorio jedan vagon, pa ga je trebalo ukloniti s puta. Meni je sa djecom bilo sasma lijepo, te među njima zaboravim na sve. Vozili smo se kolima dobra tri sata i konačno stignemo na mjesto – u Selce. Razmjestili djecu u spavaonice, a meni i gospojici što je sa mnom došla odredili jednu sobicu. O, kako bih bila s djecom sama ja, pa makar i gospojica ona, ali tu ih ima (sve nekakvi rođaci ove gospode naše ili što ja znam, ali ne da se djecom bave). Pomognu koji puta!? O meni je među djecom lijepo, ali ovo, što ću sada reći. Katice, ovdje društvo u koje ja nikako ne spadam, i baš to je jedna od najvećih muka mojih. Ima tu gospojica kćerka od nadzornika i još njegova dva g. sina. Još nije dosta. Dva još mlada gospodina s tri gospojice (židovke), dvije još gospođe. To Ti se društvo skupi kod ručka i kod večere (jede se poslije djece). Katice, možeš li se zamisliti u mojoj prilici. Koliko puta orose mi se oči suzama, kad pomislim na sobicu moju.

Prošla su evo dva dana, i ovo je prvo slobodno vrijeme što ga ugrabih. Djeca već spavaju, a onda će i Danica za njima bude li prilike za to, jer prošle noći nije bilo. A onda da Ti opišem kako se tude živi.

Spremili jučer navečer djecu spavati. Ja sam sjela u moju (našu) sobu i trebalo je junačkoga svladavanja da ne počnem plakati. Tada se skupilo veselo društvo i pozvali me na večeru. Nijesam htjela ići, ta, ionako nije mi bilo dobro. Pomolih se sve onako umorna prikazujući dobrome Bogu sve zgode i nezgode (ta Bog tako hoće) i legnem spavati. Do mene dolazili zvukovi veseloga društva pa me sve više punili tugom, sjetom, da upravo bol osjećah kod srca (stara bolest). I umuknu veselo društvo, odoše proveseliti se po moru, prekrasnome našem moru, a ja se pomalo smirih. Silno me plašila pomisao živjeti u tolikoj buki, pa sam uzdisala (a i sada uzdišem) za sobicom svojom. I zaspala sam nekako, kad me najednom probudi glas: „Gospodična, jednoj maloj je jako zlo.“ Došla su me djeca probuditi, jer nikoga nije bilo u kući. Obučem se i skoknem da vidim što je. Mala jedna imala nekakve srčane napadaje, vrućinu užasnu. Nikada još nijesam imala takve zgode, pa nijesam znala u prvi čas, što da počnem. Postavim joj brzo pod glavu dva jastuka, izvučem iz moje prtljage ručnik i stavih joj hladni oblog na glavu. Sve je to slabo pomoglo, sirotica, sve je poskočila čitava kad je onako uhvatilo. „Bože pomaži“ bio je moj vapaj, a u blizini nikoga. Ja u kući sama sa 63 djece. I druga se djeca uzbunila pa sad trebalo i njih smiriti. Tek oko pola dvanaest povrate se svi kući. Svi dođu da vide, žale siroticu i van. Nitko ne zna pomoći: „Treba da netko ostane noćas uz malu,“ reče gospodin nadzornik. Tko će ostati? Zar nije to moja dužnost? I umirili se svi i otišli bez brige: „Ta gospojice će pripaziti na nju“. Ostadoh sama. maloj sve gore, a druga djeca (11 djevojčica) nemirno. Stavih joj oblog hladni i to joj pomoglo. Zaista nijesam znala što da počnem. Imala sam s njom posla do tri sata, onda se malo umirila i zaspala. Legla sam ali spavati slabo. Ustah već u pet sati da se pomolim Bogu za milost i snagu, koja će biti potrebna da se može nositi križ koji mi se sada čini velik i oštar. Poslije šest sati ustaju djeca, sada treba djevojčice češljati i paziti da se djeca valjano urede. Zajutrak, tu opet okretne ruke i vještine treba da se brzo podijeli djeci. Od gospodične je to služba. Nakon toga ide se s djecom na kupanje. I to je jedna moja muka. Ja se nijesam kupala – ne znam, ja to ne mogu. Da su barem djeca sama, ali opet na kupalištu čitava naša družba. Na kupalištu paziti na djecu, da koji predaleko ne ode, niti časka ne smijem ih ostaviti same. Ručak opet dijeliti. Poslije ručka idu djeca spavati, a ja sam imala opet veliki posao s mojom bolesnicom. U 4 h opet na more i tu biti s djecom do 8 h poslije toga večera djece spremiti ih u krevet i onda istom mogu misliti na vlastiti odmor. U crkvu sam utekla danas na par minuta, tek toliko da vidim. Kod sv. Pričesti nijesam bila i Bog zna kada ću dospjeti. Katice, možeš li si misliti kako je meni? Ni u danu ni u noći slobodnih nemam par časaka. – Sve bi to dobro bilo samo da mene ne ostavljaju sile. Ne znam hoće li ovo more dobro djelovati, danas mi gore nego jučer, mozak, mozak taj se valjda u slamu pretvara pa zato tako i boli. Teško je, zaista mi je teško, ali ja molim Boga neka me ne štedi, neka još teži križ pošalje, ta, ja sam jedna od onih koji samo govore da vole Isusa, a ničim ne pokazuju ljubav svoju. Ja sam sretna što bar križeve moje mogu prikazati njemu, drugo jer nemam, pa me više raduje, što teži osjećam teret križa. Mnogo, mnogo želim trpjeti za Gospoda, kad inače ništa ne činim njemu na slavu. A i pomisao da je sve to Božja volja umiruje mnogo, ali ipak, Katice, meni je teško, grozno, jer se upravo izraziti ne znam. Jesam li opet sagriješila? Katice, moli se, moli se za mene i druge moli neka se mole, ali ne da boli, muke, patnje i teškoće da se skrate, već moli, da mi dobri Bog udijeli milosti i snage i jakosti, sve evo da mogu podnijeti, da križ moj sretno do Spasitelja svoga donesem. Nemoj reći moguće mojima, da sam se potužila, nemoj reći ni Danici Kaurić kako je meni, ona bih se žalostila, a žalosti ionako dosta ima. Katice, draga Katice, molbu mi jednu nemoj odbiti. Molim Te pripazi mi na Danicu Kaurić,[2] pristupi više puta k njoj, koliko Ti bude moguće. Ja se za nju jako bojim. Pozdravi mi sve, sve naše puce sve kažem, da ne moram nabrajati i velečasnome izruči rukoljub. Znam da imaš mnogo posla, ali ipak molim Te javi mi se koji puta među tolikima, da ne budem posve sama. Moli druge puce neka mi pišu. Ja ću im se javiti čim mi bude moguće, ali ja sam tako zaokupljena, a ovo malo vremena uvečer to sam već tako umorna da ništa ne mogu. Nijesam se još ni kući javila. Ti si prva kojoj pišem, a danas i ne mogu više.

Mnogo Te pozdravlja Tvoja zločesta i neposlušna Danica

Ona, za koju kažeš da od Tebe bježi a moli Tebe, da Ti ne počneš bježati od nje. Danica Širola

Zagrebačka Ferijalna kolonija, Selce, Hrvatsko primorje

+++

U Krašiću, 11. prosinca 1920.

+!

Draga i dobra Katice!

Primila sam Tvoju kartu i odmah odgovaram. Pisala sam Ti jednom i u Zagreb – ne znam jesi li kartu primila. Htjela sam već i opširnije da Ti pišem, ali nijesam znala stalnoga Ti boravišta. Sada znadem, sada evo pišem.

Katice, u svijet nas poslali i mi svijet da upoznamo i mi da se borimo sa svijetom. A borbe zar da se bojimo? Svijet zar nam nauditi može, uz nas kad je Onaj, zaštita koji je nemoćnima i jakost slabima. Čega, čega da se bojimo, što da nas plaši, protiv volje njegove svete ništa kad nam ne može nauditi. A On, predobri naš Otac, može li On što dopustiti, za zlo naše da bude? Ne – to sigurno ne. A dopusti li poteškoću i napast da nas snađe, On je sigurno uz nas – i neće dopustiti da podlegnemo.

U svijet – prije no tamo, želja kuda me vodi. Bog tako hoće, a vršiti Božju volju želim, uvijek, svagdje i u svemu.

Zaista bilo mi je teško otići od kuće i čudnim sam nekim osjećajem odlazila. O, sad istom vidim, da to bijaše samo vježba za ono što ima doći. Na kolodvoru tražila sam Tebe, ali u silnome mnoštvu nijesam Te našla. Pripravila sam i jednu sličicu, da Ti je na rastanku dadem – sada Ti je šaljem.

Sama – u svijetu sama – plašila me malo pomisao ova – ali uzaludna bijaše bojazan moja. Ne, nijesam sama – Bog, dobri Bog je sa mnom, ja osjećam njegovu blizinu, nikada kao što još nijesam osjećala. Katice, Bog je sa mnom, a osjećaj taj i čvrsto ovo uvjerenje napunja mi dušu srećom, neopisivom srećom. Bog je sa mnom, a i u srce moje dolazi dana svakoga. Trebam li onda još šta? Bilo je zapreka i poteškoća sv. Pričesti što se tiče – a Bogu hvala, koji mi pomogao. Bila to samo mala kušnja na koju je dobri Bog stavio Danicu.

Nemam zaista na što da se potužim. U školi – sve je u redu. Djeca dobra, prem ih mnogo imade (90), pitanje stoji samo je li učiteljica dobra. – O, kako sam sretna s njima. – I paze na mene rođaci moji, kod kojih stanujem, paze me kao dijete svoje. Posao nije mi prenaporan. Školu imam samo poslije podne od 1 h – 4 h, a poslije moram na šetnju. Je li mi s voljom ili nije, mene se ne pita. Mala mora! – Šta ćeš, nijesam badava u kući liječnika.

S velikim se veseljem spremam o Božiću kući. Tebe zar neću vidjeti? Katice, gdje ćeš Ti sprovesti ove godine Božić? Daleko, daleko zar od nas na obali divnoga Jadrana? Ili ćeš doći u Zagreb? O, onda bismo se vidjele i – izbrbljale.

Kako si se snašla u Crikvenici? Kakav Ti posao opredjeliše? Kako živiš, što mi radiš? Mnogo, mnogo se rađa pitanja u duši mojoj, ali čemu da ih navađam, kad nisam vrijedna na njih da mi se odgovara. /Nemoj se ljutiti na mene. Iskustvo me dovelo do toga, a ja ne bih htjela Tebe, dobra moja Katice, pitanjima svojim odviše da mučim./ Ali kako bi me obradovala, da mi se što opširnije javiš, ni slutiti ne možeš.

Katice, dobri Bog neka Te svuda prati! U molitve se preporuča Danica

+++

U Krašiću, 3. I. 1921.

Draga i dobra moja Katice!

Ti poznaš okorjelu grješnicu, pa ćeš mi, je l’ de, oprostiti, što se tako dugo nijesam javila. Da sam Tvoje pismo primila prije, sigurno bih već na nj odgovorila. Primila sam ga istom jučer kad sam se vratila u Krašić. List je stigao upravo onaj dan kadno sam otputovala u Zagreb i čekao strpljivo do jučer.

Da, bila sam kod kuće. I Božić je prošao, a Tebe nije bilo. Mislila sam često, često na Tebe, tamo u crkvi, mislila sam kako li Ti proživljavaš ovaj sveti blagdan daleko, sama, daleko od onih koji Te razumiju. Je si li zaista bila sama? Ne, je l’ de, Katice, Isus, Božansko djetešce drago nije Te ostavilo. O, koliko nas Isus sve silno voli. I mene On jako voli, prem ljubavi njegove ničime, baš ničime ne zaslužujem. A ipak, kolikom me ljubavi susreće.

O Katice, kako sam ja sretna! Da mislim koji puta da sretnijeg bića nema od mene. Krista potpunim prvom mogu svojim nazvati – ta, nije li već On zaručnik duše moje. – I čvrsto me uvjerenje prati vrijeme da nije daleko, vrijeme, kad će otprhnuti duša Onome, na nju koji čeka, koji me neprestano doziva.

Tek bez kušnje svijeta treba još da prođe – zar da se bojim? Ta, On je sam, koji daje u borbi jakost, u napasti otpornost, u teškoći utjehu. Pa čega onda da se bojim. Naprotiv, boraveći u svijetu – među svijetom – sve više dolazim do uvjerenja svijet ovaj da nije za mene i ja za svijet da nisam. Katice, nije lijepo u svijetu…

I na kušnje razne stavlja me Gospod. Spomeni se koji puta, Katice, u molitvi i mene. Ustrajnosti i poniznosti moli za Danicu, ustrajnost i poniznost osjećam najviše da mi trebaju.

U svijetu – među svijetom boravim, a nitko me ne razumije. Ni ja njih ne razumijem, duhom jer drugim odišu. I zamjeravaju mi što nikuda ne izlazim, a vjeruj, kadgod se kući vrtim iz društva mjesne tzv. inteligencije (to su doduše rijetki slučajevi) pomuti se mir duše moje, onaj sveti mir srećom koji me puni tolikom. O, Katice, kakvi se to razgovori vode – a ja moram biti među njima. Ali i tu žrtvicu rado prikazujem Gospodinu. Njegova neka se uvijek vrši sveta volja. Ta, On me samo u beskrajnoj ljubavi svojoj vodi po trnovitom putu kušnja i napasti – da me onda čvrstu, jaku uvede u luku vječne sreće i radosti.

A kako ću ja zahvaliti Gospodu na milosti tolikoj? O, kad bih barem raditi njemu na slavu mogla! Ali ovo, ja što radim, može li se i nazvati radom?

Dobri, dobri Bog ipak me voli. Ne gleda mnogo na nemarnost moju, na mlakost moju, On me ipak voli. I ne dosadi mu slušati čavrljanje moje, poslije svete Pričesti mnogo kad mu pripovijedam, On sluša i za mnoge njemu mile duše kada se molim. Čuje i sluša svaki dan u srcu mojem i za dobru Katicu riječcu koju, On čuje i ne će se oglušiti molbama vrućim.

O, Katice, kako sam ja sretna. U molitve se preporuča Danica

+++

U Krašiću, 24. II. 1921.

+!

Katice! Nemoj zamjeriti – već se dugo, dugo nijesam javljala. U početku bilo mnogo posla – a sada – nemoj se preplašiti nije ništa – ljenčarim se malo u krevetu. Ne puste me u školu, misle da mi je zlo – a meni nije ništa. Tek malo znaš – ah, tako se radujem što je evo Gospodin i ove godine dopustio kroz korizmu s njime da malo trpim. Kad bi barem onda jače bolilo, da malo više osjetim težinu križa – ne, ne smijem biti takova, je l’ de, dobri Bog zna što čini. A zločesta Danica bi više htjela. O, kad bih mogla umjesto Spasitelja postaviti rame pod teški križ – kad bih barem trpjeti mogla i prikazivati boli ove za spasenje neumrlih duša – n slavu Božju – kad ionako ništa ne radim.

Ali ja sam Ti svejedno sretna. Ležim i ovako posve – posve sama razmišljam koješta – razmišljam o mnogim dobrim i pobožnim dušama – pa kad se onda i na sebe osvrnem, sva se zgrozim. A je li čudo? Kako me često puta plaši i to, što znam, da me svi ljudi oko mene drže za mnogo bolju nego jesam. A da mogu zaviriti u dušu moju – zgrozili bi se i ja sama košto se zgrozim.

Radost me ipak moja ne ostavlja. Bog dobri dopušta i to da vidim, da se uzmognem popraviti. O, koliko milosti meni od Spasitelja mojega…

Ustala sam na čas da Tebi pišem. – Ta, već me i od ležanja sve boli. O, neka, neka boli – samo mi je žao, što se opet drugi mora za mene da muči. Tako sam Ti evo svima na svijetu samo na teret. Kući nijesam ništa javila. Ta, nije vrijedno i oni da se uznemiruju radi mene.

Katice, zašto tako štediš riječi? Tako mi malo pišeš, tek nešto natukneš – a moj je mozak preslab da onda razmišlja. O nekakvu zdvajanju pišeš. Ne razumijem. Oprosti, što sam to spomenula. Znam, da to ne spada na mene – ali ipak tako me zabrinjuje. Zašto oni, o kojima bih htjela da mnogo znadem, predamnom najviše šute? Škola za budućnost? Bogu hvala! O, još se mnogo vježbati treba!

Sad moram opet u krevet. Za danas dosta. – Ja bih više pitala – ali, je l’ de, to na mene ne spada. Oprosti ako je šta zlo napisano, znaš, moj ludi mozak.

Zaista, dala Te pozdraviti kolegica moja, sa mnom u Krašiću što služi. Kaže da Te dobro pozna i mnogo za Tebe pita. Zove se Anica Šoštarko. Bit će da je i Ti poznaš.

Sutra sam zdrava i u školu – ako me puste!

U molitve se preporuča Danica

Katice!

Ovaj čas mi stigla vijest. Novu veliku kušnju stavlja Gospodin na mene. I za ovu bol Bogu hvala. – Umrla je časna sestra Spes Kraner. – Katice, moli i za nju i za mene. – Možeš li me razumjeti?

+++

U Krašiću, 9. III. 1921.

+!

Katice!

 I kada svi zaborave na Danicu, Katica, dobra Katica ipak na mene misli. Katice, Bog dobri neka Ti plati! Tek me nešto rastužilo. Kakve su to riječi? Kakav li govor? nemoj tako Katice. Što bih ja onda morala reći? Ja sam dosadna, ja sam balast, osjećam se prema drugima kao nametnica – Katice, zašto tako govoriš? Kad ove riječi čitam, sva se zgrozim promatrajući sebe. A Katica meni nikad nije bila dosadna, ili sam moguće ja kada to pokazala? I još nešto razabirem iz ovoga pisma o čemu sam mnogo razmišljala. Htjela sam često puta znati uzrok, htjela sam više put da se približim Tebi – ali nijesam se osudila. Ja nijesam vrijedna, dobra Katica, da sa mnom vrijeme gubi – ipak toliko puta sam upravo čeznula za Tvojim društvom. Ta, nitko me do Tebe mislim dobro ne razumije, a oni koji me razumiju – jednih više nema, a drugi su daleko – daleko. Da, za mene ni njih više nema.

Koliko put zavidnim promatrala Miru M. I sada mislim često Katica joj piše sigurno mnogo više. A imam li ja kakovo pravo na ovu želju?

Sada vidim ipak, da sam svemu ja kriva. Bog će dobri oprostiti, a je l’ de, i Katica će mi oprostiti. Katice, čvrsta je moja odluka sve – sve da popravim…

Katice, na veliku me kušnju stavlja Gospodin. Neka bude zato blagoslovljeno njegovo sv. Ime. Meni je lijepo i dobro – zaista ljepše valjda nikomu nije, ali dobri Bog dopušta mnogim napastima da me muče – velike duševne borbe. Nikada, nikada ne osjetih još takova šta u duši. O, više puta je tako, jako teško jer sam sama. Ne tražim utjehe, ta, ja rado sve patnje Bogu prikazujem i to rađe, patnje što su veće, a da utjehe imam od koga, patnje bi bile manje. Ne tražim utjehe kažem, ta, sam Bog utjeha je moja, a i On kad mi utjehu uskrati i tu žrtvu rado mu prikažem – jer me krijepi čvrsto ufanje da me On na dugo neće ostaviti. Tek jedno tražim a to je savjet. Često, ne znam kako bih i što bih jer, kako kažem, nikada još ne bijaše takovih stanja u duši mojoj. Ne znam onda što mi je činiti, nemam koga da pitam (jer u Krašiću nema nijedne duše, koja bi me i samo malo razumjela) – pa onda samo vruće, vruće molim Boga za pomoć – za ustrajnost i jakost u borbi. A Bog moj mene ne ostavlja. Pisati ne usudim se nikome. Mislim, da se oni dobri ljudi ljute na Danicu, a i s pravom. Oni rade, na slavu Bogu rade. Nijesu oni od onih ljenivaca, među kojima prvo mjesto zaprema Danica. A na Danicu vrijeme da gube? – oni imadu važnijega posla.

A imaš li Ti, Katice, u blizini svojoj koga, što Te barem malo razumije. Možeš li svaki dan na svetu Pričest? Možeš li tamo na sv. ispovijed? Ja ovdje svaki dan vodim novu borbu za sv. Pričest. Jednom sam se uhvatila sa g. župnikom u koštac. Na ispovijed ne mogu ni misliti tude, pa se sve više gomila toga na moja leđa – ne znam, budem li mogla sve dovući do Zagreba. Veliki je teret. – Je l’ de, Ti me razumiješ.

Bila sam prije par dana kod Apolonije. Imao ujak komisiju na Stojdragi pa sam pošla s njime. O, kako se iznenadila. Pripovijedala mi mnogo – mnogo. Sirotica, već se prilično primirila. Kad bih ja barem mogla trpjeti umjesto nje. O, kako bih ja rado više trpjeti! Sve se bojim da me Gospodin štedi i samo zato daje mi tako ugodan, lagodan i lijep život, da mi naplati ovdje ono malo dobra, što sam kada učinila (ako uopće ima šta dobra). A šta će biti poslije – tamo gdje se za vječnost plaća?

O, kako bih ja rado trpjeti više, trpjeti umjesto drugih. Meni je tako žao kad vidim druge, gdje pate, ali im ujedno zaviđam.

Ja nijesam vrijedna milosti tolike. Je l’ de, bolja kad budem, dopustit će mi dobri Bog podnijeti za njega. O, kako se sigurno ide po putu križa!

Je l’ de, kako Te mučim. Ti se nećeš ljutiti na Danicu kao drugi, Ti ćeš mi pisati – mnogo pisati, makar i sve same kako Ti kažeš suhe i dosadne riječi. Baš ove biti će mi tako drage uvijek meni što su drage bile. – Hoće li se i može li se riještiti među nama spor, koji nastao protiv Tvoje, a i protiv moje volje? Ja ću nastojati sve da popravim da opet izdaleka budemo blize. A Katica? – Budem li dugo morala čekati na odgovor?

Neka Te dobri Bog čuva! Tvoja Danica

+++

U Krašiću, 9. V. 1921.

+!

Dobroj Katici pozdrav u Isusu Kristu!

Zaista čudni su putovi Gospodnji. Čudni su, ali nas ipak jednom cilju vode. Spominješ li se, kako su nas u zadnje pratile uvijek slične zgode i nezgode. A sad opet. Katice, zar ćemo se na istom sastati mjestu? A ja mislim da će to skoro biti – Katice, blizu je čas. Koliko sam sretna, to me samo Ti mislim razumjeti možeš.

Uprla sam sve sile svoje, pa se već svim marom pripravljam. Zdravlje, za koje se mnogi toliko bojali kreće nabolje – a već je i posve dobro. Pazim sada – nikada još nisam toliko pazila. Pred očima mi je samo jedan cilj – a da ga postignem znam, dobri će mi Isus pomoći, prem tolikih milosti ne zaslužujem.

Ta Onaj koji se brine za cvijeće u polju i ptičice u zraku, obazret će se i na koprivu – ta, i nju stvorio je sebi na slavu.

O, Katice, kad bi mogla zaviriti u dušu moju!

Piši mi, molim Te, točno kada misliš doći u Zagreb. Važno je to za moju jednu stvar. – Odmiče se velikom brzinom vrijeme, odmiče se a bliži se čas. Moli se koji puta i za Danicu, jer meni mnogo, mnogo molitve treba.

Brzo mi prolazi vrijeme – a osobito sada gdje imam mnogo posla. Uspjelo mi je nagovoriti g. župnika da pusti ove godine i moj II. raz. prvoj svetoj Pričesti. Ali ih ja sama moram pripraviti. Na dan svetoga Alojzija privest ću 70 malih srdaca Isusu. O, kad bih samo mogla, ova mala srca da pripravim kako treba. Znam da to nije u mojoj vlasti, pa sve prepuštam samome Isusu, a ja činim sve, sve što mogu i mislim da je potrebno. Dobri će Isus blagosloviti rad ovaj i raspaliti sam iskrom ljubavi svoje ova njemu toliko mila srca. O, kad bih i ja imala ovako malo još i čisto srce!

Ovu veliku zadaću, što mi povjeri Gospodin preporučam u molitve Tvoje. Moli se, Katice, i za dječicu moju i za mene.

Ne znam, budem li imala zgodu da čujem koju propovijed u Zgb.[3] Pribivam samo duhom kao i moja Katica. Katice, imam veliki grijeh na duši. Uvrijedila sam o. Foretića.[4] Reče mi: „Kad nemaš u mene povjerenje ne trebaš mi više ništa govoriti.“ O, koliko mi je to žao, kako to boli. Pa i za to Bogu hvala! Zaista ne znam na koju bih stranu kad dođem u Zgb.

Da Te dobri Bog čuva i što prije da Te privede žuđenome cilju moli svaki dan Danica

+++

U Zagrebu, 21. kolovoza 1921.

+!

Katice!

Nije došlo Tvoje pismo ko munja kad sijevne iz vedra neba. Ja sam ga očekivala. O, koliko me obradovalo, kad vidjeh onako dugačko pismo. Zaista me obradovalo – tek mi je nešto bilo žao. Zašto misliš, Katice, da mi dosađuješ? Nemoj, molim Te, nemoj nikada više na to pomisliti – znaj, što mi dulji napišeš list – to mi veću pripravljaš radost. Ne znam, kako da Te uvjerim u tome. Ili misliš, da su to tek puke fraze, koje obično ne znače ništa?

Katice, nemoj tako! Meni nikako, a ni drugima ne dosađuješ – to ja sigurno znam.

O onom što si molila da pitam – pitala sam. Glede molitve: Onako kako je uredio g. rav. – mora da ostane. U ostalom, Katica, neka samo nastoji da što prije dođe u Zagreb. – Za pobožnost sv. Alojziju nije potrebna svake subote sv. ispovijed.

Što ćeš učiniti? – Gledaj da što prije dođeš u Z.[5] Ja još ništa ne znam pravo – jer veliki jedan upitnik preda mnom stoji – veliki taj upitnik je definitiva. Već smo Ti od učenja napola lude. Samo ta ludost još nije izbila, pa mi izgledamo posve kao pametni ljudi.

List sam odnijela Tvojoj mami. Našla sam je posve vedru. Baš je bila tamo Sofija s malim Stankom. Čuj, to Ti je dečko. U njega bi trebala teta Katica da se ugleda.

I kod Nevenke u bolnici bile smo prošle nedjelje, a i danas poslije blagoslova idemo. Nedjelju smo si poslije podne uzeli mali odmor od učenja. Zadnji put bilo joj je posve dobro. Ne znam, kako ćemo je danas naći.

Katice, zašto si mi toliko žalosna? Žao mi je kad pomislim na Tebe, pa se onda obazrem na se. U duši mojoj sama je radost – da velika radost – ja je ni izreći ne mogu. Sve teškoće, sve neprilike ne mute radost moje duše, već je dapače množe. Bog tako hoće, a ja se radujem i kad me teških stoji žrtava, da mogu i smijem vršiti ono što Bog od mene traži. Čemu da se onda žalostim? Pa kad ovako pomislim na Tvoju žalost dođe mi koji puta pomisao: Vidiš, dobri Bog ne će da teže kušnje na tebe stavlja, kao na druge dobre ljude. Meni hoće sigurno ovdje da naplati – a šta će biti tamo za vječnost gdje se za vječnost plaća. Ali opet pomisao: „Bog tako hoće“ – rasprši sve bojazni i žalosti i evo opet radost u duši mojoj. Ne znam koko je to. Znam samo, velika da je to milost Božja, koja nikako nisam zavrijedila. Znam i to, da sam prije i ja bila mnogo, mnogo žalosna – velika da je promjena u mojoj duši. I baš ona samoća u Krašiću doprinijela je mnogo tome.

Katice, svom silom tjeraj od sebe ove turobne i nemirne misli. Uznemirena duša – tako sv. oci kažu – sama zatvara vrata milosti Božjoj. Znam, teško je – jer to mnogo, mnogo svladavanja stoji. Ali, što ja to tebi pišem kad bih zapravo morala da idem k Tebi u školu pregaranja.

Javi se što skorije. Nemoj zaboraviti Danicu. 1. rujna je definitiva. I to će sigurno dobro proći. Važnije je za mene ono što slijedi.

Bit će dobro – kako Bog hoće. U molitve se preporuča Danica

+++

U Zagrebu, 31. kolovoza 1921.

+!

Dobra moja Katice!

Ti negdje misliš, koliko se Danica priprema za definitivu, a evo sutra počinje – ja danas još nisam uzela knjigu u ruke. Moja lijenost nadmašuje već sve granice. Ali ja znam da će dobri Bog ipak pomoći. Ili zar je to preuzetno ufanje?

Katice, dobila sam nalog da Te nešto pitam, pa evo hoću točno da navedem kako: „Reci Sitni, da njezin ćaća poručuje, da je dobio pismo za gđu. Grüdwald, ali nje nema u Zagrebu, pa pita, što da učini s ovim pismom?“

Ovako, baš ovako bje rečeno. – Dakle Sitna neka sada odgovori. Čuj – daj Ti meni reci je li ta Sitna poduzela kakove korake za Z. Reci toj Sitni neka bude posve mirna i vesela neka bude, jer Bog je tako dobar, pa On neće i ne može htjeti nego ono, što je za naše dobro. Sigurno, posve sigurno ako je Sitni za boljitak, Gospod će je pozvati u Z. Reci Sitni neka se raduje, jer gdje bila vršiti može Božju volju – a koliko je milija Gospodu žrtva, koja se drage volje ali radosna srca prikazuje, od one, koja je također dragi volje ali s tugom nekom u srcu.

„Gaudete in Domino sepmper – iterum dico gaudete! Radujte se u Gospodinu uvijek – i opet velim radujete se!“ – dovikuje nam sv. apostol. Zaista, kad se zamislimo u veliku ljubav Božju – zar može – smije li zar još biti mjesta tuzi u srcu našemu. Znam i razumijem – čovjeka susreću razne teškoće, koje mu srce ispunjaju tugom i žalosti – ali onaj koji Boga pravo ljubi ne može se, ne smije se rastužiti, jer on tugu ovu od Gospoda rado prima – Gospodu je prikazuje i evo tuga pretvara se u radost – Gospodu može nešto da prikažeš – trpjeti nešto smije o, kolike radosti za dušu.

Ali ne znam čemu se ja toliko radujem, jer ja sam ovakove duše, kako Ti opisujem daleko – daleko. A ipak ja se toliko radujem zaista nema riječi, kojom bih ja izreći mogla radost svoju. Pa sutra definitiva[6] – nije li to radost? Tako se radujem i ako padnem, o, barem će se jednom malo sagnuti ohola glava moja.

Da, zbilja – molili su me još da javiš broj sv. Pričesti. Kad smo zadnji put (prekjučer) bili na euharistijskoj sekciji rekao je vlč. „Meni je gospođica Dušić jednom poslala broj sv. Pričesti, ali ja sam nekuda zametnuo – ali to će nam nabaviti gospojica Danica.“ Je li razumiješ? Ti pošalji broj sv. Pričesti gospojici Danici. Mislim svakako ostati ovdje do 15. rujna – a onda šta Bog da – posve je svejedno ili Zagreb – kad se već čekati mora. Za one molitvenike javi bi li ih uzela i poslala – a Ti ćeš već onda meni novac vratiti. Samo javi da znam.

U Zagrebu vidiš dana ovih sve novi od đaka – jedni amo drugi tamo – a mi od definitive ljudi bili smo danas platiti taksu za ispit. Iznosi 50 K.[7] Koliko smo vidjeli bit će ih na definitivi oko 70-ak do 9. rujna mora sve da je gotovo. Nakon ispita javit ću Ti sve potanko što i kako su pitali.

Sad pak moram prestati. Brbljala bih ja još s Tobom, sve ovako izdaleka ali ipak – je l’ de, Ti ćeš se za sve koji prave definitivu moliti, a malo među njima dopast će i Danice.

Znaš, ja sam Ti postala veliki fakin. Moli se malo da se popravim.

Neka Te dobri Bog čuva, Danica

+++

U Zagrebu, 8. X. 1921.

+!

Dobra moja Katice!

Evo me, da Ti se javim. Dugo Ti već nijesam pisala. Čekala sam dok se sve uredi, a uz to bilo i posla dosta. Bogu hvala!

Sad sam evo u Zagrebu. Primili me u pedagošku školu, a već sam i prijemne ispite položila. Za par dana počet će predavanja. Sad evo imam vremena malo, pa da Ti javim i opišem, što sam Ti obećala.

Ponajprije Tvoje me pismo našlo u Krašiću. Ovdje Te nešto lijepo molim. Nemoj me krivo razumjeti. Katice, nemoj mi više pisati na Palmotićevu 33, kad listovi onda ionako ne idu tamo, već ih sve s onom adresom poštar donese u Haulikovu ulicu. Šta ćeš kad im je ime Širola poznato, pa znadu kuda spada, makar je i druga adresa. A onda nije mi baš najugodnije, da moji vide na listu mjesto Haulikova – Palmotićeva. Je l’ de, Ti se nećeš ljutiti što sam Ti ovo spomenula. A sada na definitivu. Pazi dobro što ću Ti reći:

Glavni predmeti koji se pitaju jesu pedagogika, hrvatski i školski zakon. Iz pedagogike treba da dobro prođeš psihologiju, didaktiku, specijalku, povijest pedagogike, osobito povijest pojedinih predmeta iz specijalke. (Logika se toliko ne pita). Za pedagogiku treba još da proučiš jednoga pisca. Treba da znaš njegov život i da pročitaš jedno njegovo djelo. No, nije Ti nužno baš da čitaš. Možeš se poslužiti i kojom skicom što si je tko sastavio – to je posve dosta. Ja imam napisano od Fenelona „O uzgoju djevojaka“ i Rablea (zapravo drugačije se piše, ali tako se čita) i njegovo djelo „Gargantna i Pantagruel“ ili misli o uzgoju. Možeš li se time poslužiti, ja ću Ti drage volje dati.

Hrvatski: Glavno je gramatika i pravopis. Treba još da si pogledaš diktate za pučku školu. Literatura se ne pita. Školski zakon treba da pročitaš od Kirina. Ako ga nemaš, moguće bih Ti kojom prilikom mogla poslati.

Za vjeronauk treba dobro naučiti veliki katekizam, što je za IV. razred pučke škole. To je posve dosta. Osim ovih predmeta pitan je svaki još tri predmeta i to dva od znanja i jednu vještinu.

Za povijest uz ono što je u čitankama III. i IV. razed povijest Srbije i Jugoslavije. Za zemljopis, opet najvažnije je ono što je u čitankama III. i IV. razred i dopuniti s Jugoslavijom. Za to Ti je zgodna knjižica “Zemljopis Jugoslavije“ dr. Milana Šenoe. Za prirodopis posve je dosta pročitati one članke iz čitanke II. III. i IV. razreda. Za kućanstvo iz čitanke IV. raz. a pjevanje, gimnastika, krasopis i risanje iz specialke. U svemu Ti je najvažnije da proučiš čitanke. Za račun opet primi u ruke sve četiri računice, i ako ih dobro prođeš, bez straha na definitivu.

Evo, to je sve što se po prilici mora znati. Samo se nemoj odviše naprezati. Kako mi živiš? Ja Ti se pomalo spremam i za…

Dat će dragi Bog, sve da bude dobro. Kad ćemo se vidjeti? Javi mi što trebaš i kako bi bilo zgodnije da Ti pošaljem? Očekujem od Tebe vijesti što skorije.

U molitve se preporuča Danica

+++

U Zagrebu, 12. XI. 1921.

+!

Draga moja Katice!

Mea cupa, mea culpa![8] Trebalo bih da više puta zavapim – ali Ti poznaš moje slaboće, Ti ćeš znam meni oprostiti.

Misliš već sigurno – ili joj je tako lijepo, da je na sve zaboravila – ili je među ljudima, s kojima dolazi u doticaj, krenula novim putem. Neka joj se Bog smiluje! Ako ne Ti, a ono znam sigurno neke, koji tako misle – a to me jako, jako boli. Mala kušnja – mali križić na moja grbava leđa. Bogu hvala! Zar da mi teško bude, kad mi sam Isus dobri pomaže nositi križ moj. – O, kako je Isus dobar. On dopušta sve ove teškoće, za koje nitko, nitko do njega i mene ne zna – dopušta sigurno samo za moje dobro. A mene tako raduje, kad mu mogu prikazati po trn koji, u dušu što mi se urinu. Više, više molim, neka dopusti da mu prikažem – nikada neće biti dosta da mu uzvratim, ta, On je za mene toliko, toliko trpio. Zato se radujem, jako se radujem što mi opet poda križića nekoliko. Maleni su na oko, ali za me dosta teški. Ja ih volim, tek mi je jako žao, što ih onako strpljivo nositi ne mogu, ko što je dobri Isus teški svoj križ nosio. Mnogo su puta pod ovim malim teretom protekle i suze niz lice moje – za koje samo Isus znade.

Katice, Ja se svemu tome toliko radujem. Ta, Bog dobri tako hoće, Božja je volja – a ja je smijem vršiti, nije li to velika sreća…

Ah, kuda sam zalutala? Pisati o Božjoj dobroti ne bih mogla prestati, a ja imam ovdje moliti Tebe, da oprostiš što Ti se tako dugo nisam javljala. Isprike nema, krivnja je samo moja.

Pitala si za Apoloniju. Ja Ti ne znam ništa reći. Bila je ovih dana u Z.[9] ja sam je tek vidjela. Pitala sam o. Foretića.[10] Ni tamo se ne javlja. Njemu je žao. O drugima Ti ne znam ništa reći. Ne dolazim s njima i malo ih kada vidim, jer sam zaposlena školom. Imam predavanja svaki dan i prije i poslije podne. Ni nedjelja nemam prosto – do podne predavanje. Na sastanak Kongregacije ne mogu – imam baš satove u to vrijeme. I tako Ti živim sama, otuđena, a među ljudima nalazim sve manje razumijevanja – pa se i neću nikome nametati da mučim. Isus me razumije, Isus me znade – meni je to dosta – ja sam zadovoljna.

Posla imam mnogo. Daj reci Isusu i za mene riječcu koju. Kada ćemo se vidjeti? U molitve se preporuča Danica

+++

U Zagrebu, 13. V. 1923.

+!

Dobra moja Katice!

Zaista ne mogu izreći koliko me obradovalo pismo Tvoje. – Ta, bijah uvjerena – nešto sam skrivila pa tako moguće i rastužila dobru Katicu. – Da sama počnem pisati, nekako nijesam se osudila, da moguće ne učinim krivo. A i čudno stanje moje duše uz dugotrajnu bolest tjelesnu – donekle je krivo.

Katice, veliku je kušnju dobri Bog poslao na mene. Ali ništa zato – neka kuša, neka bije i udara, zar moguće zaslužujem drugo? – Ta, baš u kušnjama ovim u bolima i duše i tijela ja sve više spoznajem Njega – Njega, Oca dobroga i blaga, koji se toliko brine za mene, toliko pažnje posvećuje meni među tisućama i milijunima. – A o ljubavi, kojom me susreće, da zborim? – Ta, to se izreći nikako moglo ne bi. – Pa zar od Onoga, koji sve čini samo za moje dobro radosne samo ugodnosti da primam. A boli, a teškoće kad dođu zar da ustegnem ruku, kojom sam tako požudno primala dobra, što mi ih je dao. Ne, ne, – sve, sve, što meni On, dobri Bog šalje, sve ja to rado upravo požudno primam – i onda umjesto ružica trnje samo kad mi daje i onda kad to trnje ranjava i srce i dušu moju, i onda kad na njem zacakle i suze i kaplje krvi, kojom i ružice utjehe i radosti privijam na grudi svoje.

Ta pomisao samo – da dobri Bog to meni šalje, dobri Bog – o kolikom me napunja radosti.

A zaista kušnje su velike, što ih dobri Bog šalje, ali su milosti još veće što ih daje. Ta, zar bih u slabosti svojoj ustrajala, da me tako obilato milostima svojim na obasiplje. – Katice! O kako je dobar Bog! – Zašto to mnogi ne uviđaju?

Javili su Ti da sam bolesna. Istina, eto već treći mjesec kako ne radim ništa, i kako je liječnik izjavio da sam nesposobna za svaki duševni rad uslijed upale živaca, podijelili su mi dopust do konca ovog semestra.

Da bolesna sam, a ipak bolest bi se moja morala zapravo lijenost zvati…

Katice, stara je poslovica svima nama znana: Čovjek snuje, a Bog određuje. Tako sam i ja snovala mnogo, ciljevi bili su uzvišeni sveti i već na, na domak – a dobri je Bog drugačije odredio. O, i na tome neka mu je hvala. – Kao ljuska pričinjam se sama sebi na uzburkanom moru. – I evo već kad bih s bukom na dohvatu bila u žalu mora (tamo kuda upravljene sve su čežnje moje) udari me val bolesti i odbaci me daleko, daleko natrag u bijesne valove mora uzburkana. Ali ne plašim se. On je – dobri Bog je ovo htio. Znam, i natrag On će me opet uvesti u luku pokoja i mira.

A ipak mi je više puta teško što raditi ne mogu. Sve ovako prolaze mi dani, a ja moram tjerati od sebe misao na ispit. Kada ću pristupiti ispitima – ne mislim, jer ne smijem da mislim. Znam tek Božja kad bude volja.

Katice, nješto lijepo da Te molim. Daj, daj budeš li našla vremena malo blagih nekoliko riječi napiši dobroj Jelki. Mala sirotica svaki dan je sa mnom – i dobra je dobra prima rado savjet svaki, samo kad bi od koga imala da primi. Od mene – ta, znaš dobro slabosti moje. Katice, o kako je ta duša nježna, nježna poput rose što blista na laticama ruže iz jutra rana. A ipak koliko mora da pati. Kako je kuša dobri Bog, koliko križeva i teškoća je snalazi, kako malo razumijevanja i samilosti „prave“ nalazi. Katice, ne tuži se ona, već mi se posve povjerava, pa ja sama ovo razabirem. Nijesam samo jednom plakala uz boli njezine. Tek je nešto malodušna, pa svakoga dana iznova treba da je bodrim. „Gospodična Danica, što bih ja da vas nema“, znala bi mi često reći. – Molim Te ne zamjeri joj ako Ti se ne javlja. Ta, znane su Tebi prilike teške u kojima živi i vrijeme kako joj je raskidano. Je l’ de, Ti joj nećeš zamjeriti. – Bude li i opet časak koji – sjeti se mene, a i u molitvi ne zaboravi Danica

+++

Brestovac, 22. I. 1924.

+!

Dobra moja Katice!

Možeš li si misliti koliko me obraduje Tvoje pismo. Kad čovjek u ovakvoj pustinji (duševnoj) jedan glas čuje, koliko mu je lakše.

Ali, Katice, da znaš kud sam ja zapala. Da sam u pravoj pustinji, moguće bi bilo bolje. Zamisli samo – bolnica – nekoliko stotina ljudi, a nigdje znaka kršćanskoga, nigdje križa ni slike svete – a kapela – to još manje. Gledam borbu za život – a je li zaista za život? – Ne – oni traže život bez Života. – Da Ti opisujem društvo oko mene – još neću, jer sam pošteđena za sada kako radi temperatura i do 39 [stupnjeva], još uvijek ležim u krevetu. Ali iskreno kažem, da se bojim onoga časa kad budem morala među njih.

Da Ti sve pričam što samo i kroz zatvorena vrata moje sobe čujem ne bih se čudila da sam već jednom klonula i zdvojna plačući molila moje doma da dođu po mene.

I pisala sam tati i priopćila sve što mi je teško – kad dobije pismo moguće se smiluje – jer zaista ne znam kako ću još mjesec dana ili dulje izdržati.

Velika je ovo kušnja, koju Bog dragi na mene šalje, Katice, najveća. Ne bolest, na tu ja i ne mislim, već sve drugo što proživljavam.

Ja radosno prikazujem i ovu torturu moje duše, jer Bog to dobri traži, radosno prikazujem Bogu, tek mi je žao da ne ide bez suza, jer muke ove duševne strašne su.

O, kako je teško, sve teško bez Isusa. – Koliko duša moja gladuje – čezne da i gine – potraje li tako dulje? Ah, kad se jednom osjeti, što znači biti bez sv. Euharistije, onda se istom sakramenat ovaj Ljubavi Božje u svoj veličini pokazuje. Katice, život bez sv. Euharistije nije život. Zaista oni, koji ne poznadu Euharistije ne znadu što je život – ne žive – živi mrtvaci. Jadnici, o mnogo, mnogo moramo moliti za njih, jer sakramenat ovaj Ljubavi Isus je za sve ustanovio.

Molim Te idi ocu Vrbaneku.[11] Neka oprosti što se nisam javila. Nisam mogla prije. Tek jučer malo popustila temperatura. Reci mu da su prilike strašne i nemoguće za ono što je on namislio (naime da mi donese sv. Pričest). A ujedno ja se nadam da će mi se moji smilovati. I vlč. Prešerna[12] i Foretića[13] pozdravi.

Moli kongreganistice[14] neka i za mene prikažu koju sv. Pričest. Sve ih lijepo pozdravi. Meni danas zdravlje bolje. Tko god ima vremena da mi se javi, ja rado primam. Piši na adresu D. Š.[15] Zagreb, Preradovićeva 44. za Brestovac. U molitve se preporuča i na svemu Ti hvali Danica

+++

Topolšica, 28. IX. 1924.

+!

Dobra moja Katice!

Kako je dobar Bog, dolazim do svjedočenja svaki dan nanovo. On je Onaj, koji duši daje radost, nepoznatu svijetu i u časovima patnje i bola. A jer znamo, da je i bol ova i patnja i muka veliki dragocjeni dar ljubavi Njegove – pretvara se sve u radost. Katice, reci Ti me razumiješ.

Malo da se sada ne potužih „teško mi je“. Ne, nije mi teško i ne smije da mi bude teško. Znaš, nedjelja je danas i jutro je rano. Čujem zvono kako doziva u crkvu – a ja – da ja u krevetu, pa mogu da pratim revne i dobre duše u crkvi s njima da budem kod sv. mise – i u sv. Pričesti da se priključim.

A kako Ti ja dugo nijesam bila u crkvi. I bez sv. Pričesti ovako Ti živim – zaista kao od sviju ostavljena već od dana 8. IX. I još ne misli pustiti mene iz kreveta. – Nije meni baš tako zlo kako oni misle – prem da bolovi strašni – neizrecivi.

Da bude komplikacija veća i prava pojavila se uz pluća u želucu i crijevima, pa to sad mnogo posla zadaje gospodi liječnicima (na moje bolove nije vrijedno da se obazire). Tako Ti ja umjesto drugima za pomoć, živim samo da druge mučim. Evo spremaju se za koji dan da mi pumpaju želudac. Što će to biti – ne znam. Sigurno ne baš ugodna zabava. – Ali ako mora biti, pa hvala Bogu i za to.

Da, uz sve to oslabili i moji živci, pa i oni zaigrali onako veselu i živo igru od bolova. Bogu hvala – znam i osjećam svaki živac koji mi je u tijelu – a što je najljepše – ti se bolovi ne vide. Srećom ne trebam hodati, jer bi me inače noge izdale.

Katice, prosudi, pa mi reci zar meni nije lijepo?

Nastavljam danas 30. IX.

Ah, kad pomislim da sutra počinju lijepe listopadske pobožnosti. Ništa – i ja ću s vama (je l’ de, u 6,5) moliti krunicu.

Katice, što je s tobom? – Kako mi živiš – kako zdravlje služi?

Javi se i opet kad dospiješ. Pozdravi sve u Kongregaciji. Molite za Danicu

+++

Topolšica, 5. XI. 1924.

+!

Dobra i mila moja Katice!

Primila sam ovaj čas Tvoje pismo, a prije dva dana mislim također jedno. Sad treba i ja da odgovorim.

Znaš, istina čekala sam u velikom veselju na Svi-Svete, da ćeš Ti doći, radovala sam se mnogo, jer vjeruj mi poželjela sam jednom da se porazgovorim. Moja se radost očitovala i u prevelikoj živahnosti, okretanju u krevetu – a za to su me mnogo grdili, jer ja moram još uvijek mirovati. – Bilo mi je naime ovih dana nešto bolje. Čekala sam i nijesam dočekala. Pa hvala Bogu, ja sam bila svejedno vesela. Ta, zar se može žalositi kad se u nebu slavlje slavi? Ujutro 2. XI. u ime dobrog osjećanja, počešljala sam se prvi puta nakon dugog vremena sama. (Pogriješila sam jer nisam pitala liječnika za dozvolu). A znaš kako je to svršilo? Oko pola 12 h bilo je već prilično pljuvanja krvi. – Bila sam vesela kad sam taj još isti dan čula da je naš svetac otišao na nebo (odnosi se na biskupa Josipa Langa).[17] Jako sam se radovala. Ja već dugo molim Boga da nam dane svetaca Hrvata u nebu – a sad ga imamo – imamo velikoga sveca u nebu, koji će sigurno moliti za nas. Ja sam mu se već molila u razne nakane i – da izmoli u dragog Boga da i ja budem sveta – Katice, tako se radujem, što imamo jednoga sveca više – i to svetog Hrvata. O, koliko puta sam već rekla „hvala Bogu!“

Meni Ti je opet danas malo bolje, t.j. meni je bilo dobro, samo je danas malo popustila temperatura, a treći dan što nije bilo krvi, pa to onda ljudi kažu da je bolje. A nije to ispravno. Moguće je opet jako dobro – uvijek mi je dobro a još bolje može biti samo u nebu. A jer znam, da će to bolje doći neizmjerno se radujem.

O, Katice, da znaš kako bih Te htjela koješta pitati, a ovako u pismu ne može se sve.

Znaš, što me mnogo zabrinjuje. Što je s Jelkom? Ona mi se ništa ne javlja, prem sam je molila da mi javi kako je njezino zdravlje. Bojim se da je slabo. Ima li topli kaput za zimu? I cipele? Sve me to zabrinjuje, a ja joj ne mogu pomoći. Znaš kako se životari, kad mi svaki mjesec preko plaće treba do 150 -200 Din – A ja od mojih ne mogu tražiti. Ti znaš dobro kako teško žive. Dosad sam imala nešto posuđenih Majinih novaca – a što ako umrem, pa joj ne vratim? Znaš, Katice, i to me veseli. Zar mi je lijepo ovako kao Isus živjeti u siromaštvu. Ne brinem se za sebe mnogo, dragi Isus će se pobrinuti za svoju malu Danicu. Je l’ de, On će me uzeti k sebi, kad više ne budem imala sredstava za liječenje. A tome se ja i radujem. Ta, kod Isusa bit će nam tako lijepo, onda ću moliti za sve one koji su ostali da dođu u nebo, da budu sveti – da bude mnogo, mnogo svetih i sretnih duša – jer će to biti najveća radost dragome Isusu – O Katice, tako se radujem, da ste dobili stan. Kako je g. majci? Je li Vinko dobio namještenje? Vidiš li kada s. Stanku? Što je s njome?

Katice, sve mi lijepo pozdravi i u crkvi i u kongregaciji. Javi se i opet skoro. Piši mi mnogo, mnogo o svima. Preporučam se u molitve Danica

+++

Topolšica, 20. XI. 1924.

+!

Dobra i mila moja Katice!

I opet odgovaram na Tvoje pismo – ali u prvom redu je nešto drugo. Primiče se Tvoj imendan a šta ja mogu nego samo da Ti čestitam. Čestitam!

Katice, i Bogu se molim, a drugo i ne znam i ne mogu.

Meni je dobro, kreće nabolje. Već jedno deset dana nema krvarenja, a g. doktori to tako pomno broje, jer mi spremaju jedno novo mučilo a bojali se do sada radi krvarenja. Bit će to valjda za koji dan. Ima valjda neka komplikacija bolesti sa želucom i crijevima, pa mi kane ispirati želudac – a to nije baš ugodna stvar možeš si misliti. Mora se to u želudac kroz usta ugurati kaučukovu cijev – a kako ću se ja s time daviti zašta si ne mogu ni zamisliti. Mora biti. Bogu hvala. Bit će opet malo muke. Sam se doktori boje da od napora nanovo ne propljujem krv, pa odgađaju od dana u dan. Ne protivim se mnogo, prem su bolovi u crijevima veliki. Kako kažem, kreće mi nabolje!? Ali ja sam ipak spremna na put. Imam jedan omot, na kojem je napisana Tvoja adresa i unutri sve što mi je bilo žao spaliti – i neki moji papirići – bilješke. U slučaju – to bi se moralo predati Tebi – a Ti, je l’ de, Ti ćeš se pobrinuti da se sigurno spremi, t.j. spali.

Tako Ti ja posve pripravno i radosno očekujem sve što dolazi. Prilažem ovdje dva pisma. Molim Te predaj i ispričaj me što pišem olovkom. Spremam se pisati i „Kongregaciji“. Samo, Katice, neće li zamjeriti ako pišem olovkom – još se ne smijem dizati toliko da pišem kod stola. Je l’ de, Ti ćeš me ispričati – jer je meni neugodno polovicu pisma upotrebiti na ispriku. Ako ideš sama P. Vrbaneku[16] lijepo, lijepo pozdravi. Svima koji pitaju za mene, lijepi pozdrav – i znaš meni je dobro – jako dobro. Kako je mama? Pozdravi i rukoljub. A Ti, moja Katice? Drži se – drži se junački – još moramo raditi za spasenje duša – na slavu Božju.

Mnogo, mnogo pozdravlja i preporuča se u molitve Danica

+++

Topolšica, 6. IV. 1925.

Mila moja Katice!

Na Tvoje pismo evo odmah odgovaram – da vidiš i da se uvjeriš – kako je meni krenulo nabolje.

I bolovi i temperatura znatno su popustile – pa – znaš što bih rekla da smijem – da – zaista upravo mi je žao da baš sada nema trpljenja, kad bi trebalo najviše da se trpi – Ali ne – ja baš ovo primam kao žrtvu – da baš ovo olakšanje, što je nastupilo dragi Isus zna da je žrtva veća nego bolovi bilo kakvi – zato se ja i opet radujem jer tako Božja volja…

Ali, vršiti volju Božju, ima li većega – uzvišenijega, milijega, ljepšega? – Biti zadovoljan sa svim što dobri Bog odredi – to je onaj stepen, do kojega moramo težiti da se dovinemo. – Volja Božja…

Vidiš, Katice, meni je opet lakše lopticu, s kojom se dragi Isus igrao, odbacio je – ali ništa zato – strpljivo i rado ću čekati. – On će i opet posegnuti za malom lopticom, da se s njome poigra…

Ah, trpjeti i ljubiti! – Trpjeti za spasenje duša.

Preporučam Ti u molitve neke osobe, koje se ovih dana (u srijedu) spremaju na ispovijed, a nijesu bile već mnogo, mnogo godina.

Tata moj želi nekako, bojeći se da je meni jako slabo da dođem kući. Zar griješim ako si i ja želim doći kući? – Vidit ćemo, kako bude Božja volja, kako se stvar razvija. Moguće se onda krajem mjeseca travnja vratim u Zagreb…

Mila Katice, na mnogim, mnogim dobročinstvima štono si ih učinila meni i tolikim dušama neka Ti uzvrati dobri Bog. „Sretan Uskrs!“ Danica

+++

Topolšica, 3. XII. 1924.

+!

Dobra i mila Katice!

Danica je umorna i lijena po običaju starom. Je l’ de, da ćeš mi oprostiti. Znaš, već se tako dugo spremam, da Ti napišem dugo, dugo pismo, a evo nijesam to još učinila. Jedanput se nadam da ćeš doći, drugi put mi je teško (moja lijenost) i tako Ti odgađam iz dana u dan.

Danas sam odlučila, i ako Bog da snage, da ga dovršim, jer imam da Ti kažem mnogo, a i razne usluge moram Te zamoliti.

Oh, Katice draga, da znaš samo kako bih se htjela jednom izgovoriti. Razgovarati, izreći mnogo toga što osjećam i što mislim – razgovarati s nekim, koji me razumije – o Katice, kako težim za jednim duhovnim razgovorom. Zato se i tako neizmjerno radujem, kad mi sine samo tračak nade da ćeš Ti doći – jer mislim, da me baš nitko toliko ne razumije, kako Ti, dobra moja Katice.

Ali je dobri Bog drukčije odredio. O, kako je dobar, koliko se brine i nastoji, da nam što više pruži zgoda, kojima se možemo sticati zasluge za nebo.

Da – sve, sve što se utjeha zove – utjeha i Božja i ljudska – sve mi je to dobri Bog uskratio. Daleko od svojih, bolesna, sama među ljudima koji me i ne poznadu i ne razumiju, nemoćna bez duhovne hrane, bez Pričesti svete – i ja sam još radosna. Ja samo u čudu promatram duše moje – promatram i divim se dobroti i svemoći Božjoj – Zar nije predobar Bog, koji mi bez ikake zasluge moje daje toliko snage da ja sve ovo izdržati mogu. – Jakost je njegova kojom križ svoj nosim, milost je Njegova, koja svlada u meni trzaje naravi ljudske, te se duša raduje onome, od čega se po prirodi plaši. Ljubav je i milosrđe njegovo što mi volju k uzvišenom diže. – O, kako je neizmjerno dobar Bog.

Što bih ja bila bez Njega? Ništa – Šta sam i što imam? Ništa i opet ništa – sama po sebi ništa – ni toliko kolika je kaplja vode u nedoglednom moru…

A ipak – sve što jesam i što imam od Boga jesam – kako da se onda ne radujem u duši svojoj – i onda kad dolaze časovi bola i one teške časove osamljenosti – kad znam da je baš tako Bog odredio. – Ali nemoj misliti da ima tu kakve moje zasluge. – Ne – Danica je slaba, ona i smalakše koji puta – a onda me opet ljubav Božja podiže…

Kad bih mogla, vikala bih glasom da me čitav svijet čuje i nebo i zemlja – vikala bih neka svi veličaju i slave Gospoda. Što je meni toliko dobar.

Samo mi često pada sjenka žalosti. – Žao mi je kad čujem kako me mnogi od ljudi drže za dobru dušu – a ja – za svekoliku ljubav, štono mi je dobri Bog iskazuje, morala bih biti dobra – da, još bolja no se ljudi zamišljaju – znam ja to – i ja težim, svim srcem dušom svojom da se dovinem dobroti ovoj – da jednom ovakvi sud izrekne Bog, a ne samo ljudi. O, kako bih ja htjela da bude dobri Bog sa mnom zadovoljan.

A ovdje – sve mi se čini da među ledenim srcima – ledenim zidovima i moja ljubav hladi. – Ali ljubav, koji želim vruću, vruću donijeti pred prijestolje Božje – ova ljubav ne smije, ne smije nikada da samo malo ohladi, ne – ona mora još da se zagrije, da od nje sija žar nadaleko da se od nje i druga ladna srca ugriju – da uzljube Boga.

O, kako bih ja htjela da svi, svi ljudi ljube Gospoda.

Oprosti, znaš, kad ovako počnem, onda ne znam završiti. – Imam da Te molim, da mi neke stvari obaviš. Šaljem Ti 100 Din. Evo priloži i ček kojim bi imala upravi „Gasnika“ Srca Isusova poslati 20 Din za jedan molitvenik. Molim Te uzmi Ti to osobno, pa plati tih 20 Din. Onda pošalji u moje ime za „Nedjelju“ 50 Din pretplatu. I zato Ti šaljem poslani mi ček. Ja to ovdje ne mogu. Neka mi i dalje šalju „Nedjelju“ na adresu Zagreb. 15 Din dužna sam sv. Anti i to negdje stavi u škrabicu. A 15 Din što ostane spremi. Možda će mi trebati još štogod pa ćeš mi nabaviti.

Katice, sve se nešto bojim da se P. Vrbanek[18] ljuti na mene. To mi je žao. Vesela sam bila prije nekoliko dana pisao mi je g. Velimir Deželić stariji i poslao divne slike našega svetoga biskupa.[19]

Valerija mi piše dosta često. I Maja. Samo što je s Kristom? Molim Te ako znaš javi mi. Pisala sam joj dugačko pismo prije mnogo vremena, a ona mi nije odgovorila. Moguće sam je čime uvrijedila. Ne zna, ali bilo bi mi to vrlo žao. Je li je nastupila služba?

I od naše Kongregacije dobila sam pismo s onim lijepim slikama. Reci da sam primila, da se zahvaljujem i sve da lijepo pozdravljam.

Ništa ne javljaš kako je Tvoje zdravlje. A g. mama? Lijepo je pozdravi…

Sad izvještaj meni. – Bogu hvala, dobro je. Krv ne bacam više inače. Ne znam reći o poboljšanju ništa.

Jedan dan smijem ustati na 2 ili 3 sata, a onda me opet temperatura za 2-3 dana baci natrag u krevet – i tako prolaze dani. – Jučer (noćas) pozlilo mi jako, pa mi je teško kad se liječnici muče u to doba sa mnom. – Mora biti pa Bogu hvala.

Htjela bih još mnogo toga reći, ali mi je već teško, više ne mogu. Pozdravlje svima! U molitve se preporuča Danica

+++

Topolšica, 26. XII. 1924.

+!

Dobra moja Katice!

Koliko si Ti meni dobra, zaista, to znade samo dobri Bog, a ja sam se tako ogriješila o Tebe – nijesam Ti ni pisala za Božić.

Oprosti! – Znam, Ti mi nećeš zamjeriti. Ne znam ni sama zašto – bila sam ovih dana tako umorna i nemoćna, da uz najbolju volji nijesam mogla pisati. – I sada još uvijek vlada taj umor – ali mislim, da će za 2-3 dana mirovanja biti bolje. Dobila sam i Tvoje pismo i Tvoju karticu i onaj paketić. Da znaš koliko sam se obradovala. – Stavila sam si na Badnjak i bor i jaslice (sve u bijelom) pa sam se izmorila silno. Bila sam blizu dva sata na nogama – pa ne znam kako i zašto – umorilo me tako strašno da nisam mogla ni stajati na nogama. Malo sam i plakala navečer. Ipak – bilo mi je lijepo. Najljepši dobih dar, što se samo zamisliti može. Na Badnjak ujutro primila sam sv. Pričest – Isusa za Božić – Isusa nakon duga dva i pol mjeseca. Zar ne, nitko nije dobio tako lijepi dar za Božić. O, da Ti mogu reći koliko sam bila radosna.

Bila sam ovu noć cijelu skoro budna – bila sam s vama svima u Zagrebu.

I Maja me osobito obradovala. Na sam Božić primila sam od nje paketić – svježe ljubičice.

Da vidiš kako po prilici izgleda Danica u krevetu i njen mali oltarić, šaljem Ti sliku što su me snimili u krevetu prije nekoliko dana. Ispala je dosta dobro. Još sam Ti uvijek u krevetu – ali dobro mi je (samo su još temperature) pa često razmišljam zašto toliko dugo ležim u krevetu. Zahvali svima onima koji su imali namjeru i zaista me razveselili. Kad se dobro odmorim javit ću se podrobnije.

Pozdravlje svima, svima poznatima.

A što je s Tobom? Javi mi se opet skoro. Mnogo, mnogo misli na Tebe Danica

+++

Topolšica, 18. I. 1925.

+!

Dobra i mila moja Katice!

Zaista – bilo je to kao san, lijepi i mili san – koji se brzo rasplinuo. – Bila si kod mene, za ista si bila. Još se sada radujem kad pomislim na dobru moju Katicu.

Koliko si imala neprilike i napora – pa kao što je rekao g. doktor: „Zar se isplati za ovu zločestu Danicu doći iz Zagreba?“ Ali dobra Katica zaboravila je baš zato jer je dobra, zaboravila je da je Danica zločesta i ona je ipak došla.

Ah, Katice, onih nekoliko sati razgovora, koliko mi je ulilo novoga života, nove snage za borbu. Kako je dobar Bog, neizmjerno dobar kad se obazire na želje ovako nevrijednih i neznatnih stvorova kao što je Danica. Ljubiti, ljubiti, ljubiti Boga dragoga jako ja bih htjela jer je on tako dobar. Zar si opet ostala bez slike? Dobit ćeš drugu samo se moraš malo strpiti. – Moram prije zamoliti našeg dobroga fotografa da mi još koju kopira.

Samo se bojim i brinem za Tebe jer si mi jako slaba. Sve mislim da sam ja i jača i zdravija od Tebe, pa ovako ležeći u krevetu ljenčarim, a sirota se Katica muči i radi: Nije li tako? Jesi li govorila sa P. Vrbanekom?[20] Šta je to da se s njime ne može govoriti. Znaš, zaista se bojim, da sam mu štogod skrivila. – Hvala Ti što si govorila s Dorom. Je l’ de, draga je to dobra duša. Pisala mi je da je bila s Tobom. Ispitaj mi za točno ime, naslov i adresu za P. Wernera.[21]

Prilažem Ti jedno pisamce za s. Stanku. Ako je vidiš, predaj joj ga Ti, ako pak ne, podaj joj ga po M. Marošević već ili drugoj kojoj iz pedagogike. Tamo je sigurno nađu.

Znam ja što bi Ti još htjela znati. Kako je Danici. Ej, znaj da je dobro, da je živa i vesela.

Ali šalju u kraj, evo pravi izvještaj. Krvarenja od onda više nije bilo, bolovi su prilično jaki, ali ih nitko ne vidi – a temperature stoje dosta visoke, ali ih pomoću nekih tableta tjeramo natrag. Eto, kad mi za koji dan padne temperatura, Danica ozdravi ko ribica.

Nedjelja je danas. Ti ćeš k blagoslovu – a ja svoj blagoslov stija u krevetu otpjevam. Znaš, što Te molim. Kad budeš prolazila kraj trgovine koju pogledaj od prilike što bi bila cijena kojemu štrikam vunenom jaknu. Moram misliti na to, pa da znam bar od prilike kolike su cijene. Tamno plavi, tamno zeleni ili tamno braun. Brige su brige. Ako Ti je to nespretno, pa nek Ti drugi tko gleda (…)[22] a Ti mi samo javi. – Vidiš kako Te mučim. Umjesto da Ti što ljepše pišem. Tako sam Ti danas vesela. Dobila sam od Dore jednu razglednicu. Naše drage crkve, pa se svaki dan u nju zagledam, idem na svoja stara mjesta – i proživljavam ugodne časove. O da znaš kako mi je mila. Pozdravi sve u Kongregaciji.[23] Rukoljub g. mami. I maloga Tomicu pozdravi. Moli se za Danicu

+++

Topolšica, 8. II. 1925.

+!

Dobra i mila Katice!

Kartu Tvoju pisanu 20. I. primila sam već davno, ali kako si tamo ukratko, pisala sam neke čudnovate stvari – i na kraju nadovezala riječi: „U pismu više“,[24] i čekala sam na pismo. I još uvijek čekam, a pisma nema.

Znam, dobra Katica je u poslu, pa ne dospije. Nije ona od onih, kao Danica, što kradu Bogu dane – ne radeći ništa.

Danas je 8. II. veliki dan. Nedjelja je – dan Gospodnji – a ja, kako dugo već nijesam bila u crkvi. 8. II. upravo je 5 mjeseci, što sam legla u krevet – ležim, ležim i nikako se iz krevet izvući. 8. II. dan je velikog zamašaja za jadnu domovinu našu i narod naš hrvatski. Ta, dan je izbora. Nervoza ovih događaja osjeća se i u našem, prem od svijeta izoliranom kraju.

Prilike su teške – dobri Bog neka se smiluje narodu našemu. – 8. II. prije mjesec dana bila je Katica kod mene.

Trebala bih da Ti javim radost a pišem suznih očiju. Plakala sam ovih zadnjih dana mnogo – a ne mogu reći da sam žalosna – naprotiv u duši mojoj radost prevladava. Ah, samo Ti ne znam opisati ovo čudno stanje moje duše.

Prije dva dana u petak (bio je prvi petak) primila sam velikom radošću sv. Pričest. Pomisli, prvi puta u god. 1925. – I plakala sam cijeli dan. – Ah, dragi Isus je došao – a što je našao? Nije li mu bilo hladno usred srca mojega? – Je li bio zadovoljan sa mnom? Prazno, prazno našao je srce, bez uresa. I vatra, što je već tako žarko buktila u njemu – ili se utrnula – ili još samo tinja ugušivana sve više pepelom. I plakala sam i plačem – ali ne od straha – moje pouzdanje je veliko – moguće preveliko. Znam ja dobro ljubav i dobrotu Njegovu – ah, On u dobroti svojoj došao je da pusto uresi – hladno da ugrije i raspali – i baš zato jer upoznajem veliku dobrotu Njegovu – plakala sam, zdvojno sam plakala zbog same nezahvalnosti moje.

Ah, Katice, da je kome zirnuti u dušu moju – strahote. Sve se pitam: „Zar je Danica još Danica?“ – Šta će biti potraje li dulje tako?

Kao melem na ranu padaju mi riječi i pisma dobrih duša. Ta, ovdje duša moja dane, tjedne i mjesece ne čuje riječi, koje bi je bodrile i držale (naprotiv šta sve moram da slušam). O, kako onda požudno čitam riječi svetih i dobrih duša – samo su to časovi tako rijetki. Neko vrijeme bilo je mnogo dobrih duša, što mi se javljale, – a sad od jednom svi zašutjeli. Znam, radni i marni, pa ne dospiju.

Navela si nešto na karti, da ih ima, koji se ozbiljno spremaju k meni u posjete. Katice, ne možeš si zamisliti koliko me samo vijest ova razveselila – a da se to i u zbilju provede, koliko bi to bilo okrepe i oporavka duši mojoj.

Bogu hvala – ne bojim se – dobri Bog nikoga ne kuša više, nego može podnijeti. Je l’ de, da ćeš se moliti za moju dušu.

Što je s Valerijom? Već mi dugo nije pisala. Ni Dora se dugo nije javila – i Ti šutiš – a sve ove dobre duše ni ne slute kako velika djela čine duši mojoj kad mi se jave.

U Kongregaciji sve lijepo pozdravi. Pozdravi i g. mamu. Mnogo misli na Tebe i preporuča se u molitve Danica

+++

Topolšica, 21. II. 1925.

+!

Mila i dobra moja Katice!

Primila sam Tvoje pismo i kartu i paketić. Je l’ de, da se ne ljutiš što sam Te mučila toliko.

Da – primila sam i novac. A molim Te što to znači? – Katice, zašto to i odakle to? Zaista sve vi svi toliko brinete i brinete za Danicu – a ona toga ne zavrijedi. – Zar se nijesi uvjerila – bar Ti me poznaš kako sam strašna – neću dalje, jer si besvjesno odgovaram sama, da je Božje milosrđe veće od sviju opačina naših. – Veseli me što mi javljaš za D. K. I vlč. Foretića[25] lijepo pozdravi. Znaš pozdravi mnogo i lijepo i reci da se molim i molit ću…

Vesela sam i dobro mi ide prem je g. doktor kod zadnjega pregleda rekao da nije ništa bolje. Još sam uvijek u krevetu opet malo za promjenu pljuckala krvi (ali samo malo, to nije važno). Ipak me to opet za neko vrijeme privezalo uz krevet – tako Ti to, Bogu hvala, veselo ide.

Znaš što Te molim. Opet s jednom molbom – ali nemoj se prestrašiti…

Molim Te složi jednu devetnicu svetih Pričesti za mene i za moje nakane (da se popravim, da uzljubim Boga jako, jako, da budem tako dobra kao što je sv. Mala Terezija).

Molim ovu devetnicu mojemu imendanu koji pada 5. III. – bi li se to moglo udesiti. Početak 25. II. i svaki dan da netko za mene t.j. umjesto mene prime sv. Pričest, a ja ću se duhom sjediniti – o kako bih to želila, jer ja imam Spasitelja tako toga da kažem – a bez sv. Pričesti teže. Je l’ de, da ćete se moliti za mene.

Kako Tvoji? Kako je Sofija? A mali Tomica?

Zaista, šta je s Valerijom, ona mi već preko 3 mjeseca ništa ne piše? A sa s. Stankom Kopun? Jesi li joj predala pismo, što sam ga jednom Tebi predala? Nije mi ništa odgovorila.

Katice, mnogo ne mogu i ne smijem danas pisati.

Neka Ti dobri Bog naplati Tvoju dobrotu i neka Te čuva! Danica

Čuj! Što je s Tobom? Što Ti je rekao g. dr. Deutsch? Javi mi malo opširnije.

+++

Topolšica, 29. II. 1925.

+!

Dobra i mila moja Katice!

Prije nekoliko časaka pročitala sam Tvoje pismo. Čitala sam ga tri puta suznih očiju i radosti velikom. Kako, kako ću ja zahvaliti Tebi i svima dobrim dušama, zbornicama našim za ovo najveće djelo ljubavi i milosrđa – za sve molitve.

Molitva – koliko obilje blagoslova i milosti Božje izlazi na tihi šapat, nijeme riječi, na uzdahe srdaca – skrovite i pobožne molitve. Ni jedna, pa i najmanja molitvica nije izrečena a da saslušana nije. Svaka, svaka obilati plod donosi – mi ni slutiti ne možemo, koliko milosti mnogim i mnogim dušama izmolismo molitvicama našim. – Bog je Onaj koji sluša i koji dijeli – a Njegova dobrota je velika i milosrđe neizmjerno.

Katice mila, i ja sam osjetila dana ovih plod molitava vaših.

U teškom onom duševnom raspoloženju osjetih u času olakšanje – smirenje. Bogu hvala – i opet je mir – duboko kao more – mir je u duši mojoj. – A radost, koja me nije ostavila još je veća. – Samo želja, želja me obuzela velika – želja neodoljiva – upravo da izgorim od želje ove – trpjeti, trpjeti, trpjeti za spasenje mnogih duša.

I sve molitve moje i neznatna ova moja trpljenja (zar se može i smije reći da uopće što trpim) prikazujem uvijek a napose u ove svete korizmene dane za spasenje duša – mnogih – mnogih duša. Dobri Bog mene štedi – čuva, dopušta i daje mi samo male križiće – a ja ih volim, baš takvi kakvi jesu volim, jer s malim i neuglednim i neznatnim trpljenjem – kad se ono sjedini s neprocjenjivim i neizmjernim zaslugama muke Spasiteljeve ipak donosi plod. I ja vjerujem, Bogu da su i male žrtvice mile baš kao i one velike – kad se prikazuju čista i radosna srca.

Ah, za duše – za neumrle duše – za spasenje duša kad bih znala što bih još mogla učiniti. – Za duše, koje Spasitelj toliko voli htjela bih žrtvovati sebe – za sve duše, jer Bog ih bez razlike voli.

Znam, dobri Bog sretan je sam u sebi. Za potpunost sreće svoje nijesu mu potrebne duše – ali On u dobroti svojoj i želi i duše da budu sretne – On im daje (svakoj na svoj načina) milosti i sredstva da se dovinu sreće beskrajne – a duše – ipak ne mare toliko – duše, koje je On stvorio za sreću, sreću krivnjom svojom u propast. – Koliko mora dobrotu Njegovu da boli, kad sreću u propast oni koje On toliko ljubi. Koliko se pak raduje – kad mu se dovede duša – duša koja je već bila moguće na rubu propasti. A duša takih, koje su u zabludi, u opasnosti ima mnogo, mnogo.

Ovu radost popraviti Gospodu, ovo veselje učiniti Njemu, koji je sama dobrota – to bih htjela. Žrtvovati sebe – da se spasi mnogo, mnogo – ah, sve duše da se spase.

Kad bi g. Bog htio, što On ne može htjeti – da bude samo moja duša – da bude samo moja duša u paklu a sve druge da se spase – kako bih ja rado i prikazala i na taj način sebe i podnosila bih rado muke, što su za sve namjenjene – samo da se što više duša spasi, da bude slava Božja veća. – Mislim – mislim da bih onda bila sretna i slavila neizmjerno milosrđe Božje.

Moguće griješim kad govorim tako – ali zaista mnogi puta tako vapijući uzdahnem Gospodinu – kad već mislim, uginut ću od želje za spasenje duša – a sama tako malo mogu da učinim.

Griješi se mnogo – nemarnosti i mlakosti ima mnogo – ali je ljubav još veća – i milosrđe Božje mjere nema.

Radujem se, mnogo se radujem, vjerujem živo da će i ovo sveto korizmeno vrijeme promatranje i proživljavanje muke Gospodina Isusa Krista donijeti spasenje mnogoj, mnogoj duši.

Radujem se, jer je dobri Bog tako neizmjerno dobar. – Tko može da shvati dobrotu Njegovu?

O, da ga mogu ljubiti – ljubiti onako kako bih ja to htjela! O, da mogu učiniti što na slavu Njegovu.

Osobito mi se dopala vijest o mojoj smrti. – Odakle je samo potekla. Zgodno je to, sad sam već drugi puta umrla – a meni dobro – živa sam i vesela, ako baš zdrava nisam.

Držim, da još neće biti tako skoro. Trpjeti mi je još mnogo, mnogo, da se spasi veliki, veliki broj duša – onda ću molitvama jurišati na milosrđe Božje. Da znaš sam kako se radujem. Bit će to jurišanje, neprestano jurišanje na Milosrđe. – A milosrđe Božje – zar ga je svladati teško? – Milosrđe, ono će radosno raskriliti ruke i sipati veliko obilje rosnih kapi na svjetiće i travke i koprive – na svježe i na klonule – svima – svima, kojima od potrebe bude.

O, da znaš kako se radujem!

Nastavak poslije malo odmora.

Katice! Da sam primila vrpcu i platno, to sam Ti već javila i da je dobro sve također. Istina, vrpca je malo odviše svijetla, ali se ipak mogla dobro upotrijebiti.

Od srca me raduje vijest da je g. Adolf[26] dobio župu. Sada kad g. mama bude kod njega, ostat ćeš sama u Zagrebu – a kako će onda biti s Tobom? Što ćeš jesti? /Ti junak od zdravlja/. Hoćeš li opet poslije podne zajedno objedovati i večerati? Trebala bih sad ja biti u Zagrebu, da malo pripazim na Tebe.

Raduješ se na „Križni put“. A ja misliš da ne budem s vama? O to se varaš. Bila sam sva tri dana tamo na klečanju – a sada već svaki dan otpjevam sve korizmene pjesme. Sve što znam. Vi mislite, da ja umirem – a ja si sama u krevetu po čitave dane pjevam. Zar mi nije lijepo?

Zaista, Katice, nešto Te molim. Već sam prije nekih 10 ili 14 dana pisala jedno veliko pismo P. Prešernu.[27] Tužila sam i prorešetala Danicu. Molim Te, pitaj, je li dobro došlo. Sve sam u brizi – a bila je to muka od dva dana. Reci, da sam se Bogu hvala, opet posve smirila.

Javi mi se i opet što prije, makar samo s nekoliko riječi. Izruči pozdrave svima, svima poznatima, a napose dobrim našim zbornicama hvala na dobroti.

Bog neka Te čuva! Danica

+++

Topolšica, 25. III. 1925.

+!

Katice, dobra moja Katice!

Koliko bi mi bilo milo, da Te vidim i da s Tobom govorim, ipak Te molim, nemoj se mučiti…

Ta meni je i opet dobro. Zaista čudni su putovi Božji. Prije osam dan visio mi život o vlasi – kroz 3 sam dana umirala, danas je opet dobro. Dobro? Da, barem vanjskih znakova bolesti nema. Krvarenje je prestalo, tek se od vremena do vremena malo krvi pojavi. – Što boli – to se ne vidi, hvala Bogu…

A što je začudo jučer i danas pala mi temperatura na 37[stupnjeva] a toga nije bilo već preko godinu i pola. – Pa zar onda smijem govoriti o bolesti – kad imam veo već drugi dan normalnu temperaturu?

Katice, Bogu hvala, lijepo mi je.

Radujem se mnogo, radujem se nekom posebnom radošću, ne znam ni sama zašto, 1. maju – prvome petku. Je l’ de, sad će skoro cvasti i bijeli jorgovani. – U mjesecu maju – Vi ćete miloj Majci našoj pjevati – resiti je cvijećem – pribivati pobožnostima – a ja? – Što Bog da – kako dobri Bog odredi.

Je l’ de, Ti ćeš mi pisati – ako u međuvremenu ne dobiješ brzojava. S. Karitas ima Tvoju adresu…

Katice, ne znam misliti na to što je dobri Bog odredio – Isus se poigrao s malom lopticom. – Oko mene boje se još jedne navale krvi.

Za sve dobro neka Ti Bog plati! Danica

+++

Topolšica, 21. III. 1925.

+!

Mila moja Katice!

Prilažem Ti dva pisma, pa Te molim, da ih predaš, jer ja ne znam adresa. Ne zamjeri, što se Tebi ovako u kratko javljam. Danas mi je već jednom jako pozlilo – pa se malo bojim da se to ne nastavi zato šaljem odmah ova pisma. Ta, već su pet ili šest dana napisana. Ali nemoj misliti, da mi je teško i zlo. – Duševno stanje, Bogu hvala, dobro – Mir i je i zadovoljstvo – i veselje, što baš sada dolazi malo više da se trpi. – Ta, korizma je – sa Spasiteljem trpjeti za spas duša ima li što ljepše?

Znaš, samo su nastupile neke čudne groznice. Najprije cvokoćem zubima od zime – a onda odleti termometar nekamo u više sfere – mnogo previsoko. Moguće je to samo za par dana. – Hvala Bogu! Pozdravlje svima. Javi o. Prešernu[28] da sam posve mirna i vesela i da ću mu se javiti moguće već sutra, ako mi to sile dopuste. I za Tebe spremam veliko pismo. Molite za moju ustrajnost u teškim časovima smrtne borbe. Danica

+++

Topolšica, 25. III. 1925.

+!

Dobra moja Katice!

Bog! – Sjećaš li se ovog primorskog pozdrava? O, ja ga volim – Da – Bog budi s nama!

Čujem ja dobre glasove – da moja Katica ordinira svaki dan pred crkvom. Dobro je. U audijencije prima svakoga.

Je l’ de, primit ćeš i mene u audijenciju, samo ne znam hoću li prispjeti dobro na mjesto i vrijeme ordiniranja. – Ipak sam ja sebična, ne mislim kako Ti možeš, već hvatam ono vrijeme kad ja mogu…

Danas mogu malo disati – pa Ti brzo pišem, jer – moguće će biti bolje – a moguće (nije velika mogućnost) ali je ipak moguće da bude i gore – a ja ima važnih stvari da Te molim.

U slučaju da meni pozlije (je l’ de, Ti me razumiješ), umolila sam sestru Karitas da brzojavi Tebi – u tome slučaju, ja Tebe molim da dođeš do mene. Zar bi bilo teško da dobiješ dopust na jedan dan. U Tebe se poudzdam mnogo. Znam, Ti bi onda za mene sve uredila.

Neka Te ne čude ove moje riječi. Križni put je započeo. – Veliki petak se bliži – a onda još se samo uspeti na Kalvariju – moguće će to uspinjanje, trajati dulje – moguće kraće – prema snazi – ali dobri Bog nikoga ne ostavlja.

Katice, a ja bih htjela mnogo još da Ti kažem – da sve napišem – moguće bih mogla i u krevetu, ali ipak sada snage nemam.

Znaš, već onaj omot s Tvojim imenom stoji. U njemu su neki listovi, moguće bilješka koja, a Ti ćeš to znati uništiti.[29] – Nije sa mnom još tako zlo – ovo su samo čini opreza i priprave.

Znaš, molila sam sestru Karitas, da mi odmah pozove svećenika za sv. posljednju pomast, čim opazi da je to potrebno. – Neka ne čeka tek na moju ponovnu molbu. Ona mi je to obećala.

A sad za dopust. Molila sam produženje – i tata se siromah na sve strane obraća samo da se dobro riješi. A ja sam tek bezbrižna – ta, zašto da se uznemirujem, kad se za mene brine dobri Bog.

Već sam smalaksala. Javi to i vlč. o. Vrbaneku.[30] Ne znam kad ću opet skupiti snage za pisanje. – Zahvali mu u moje ime na trudu i dobroti.

Zaista čim mi to bude moguće, javit ću se i njemu.

Katice – bila bih tako radosna da mogu opet jednom s Tobom govoriti.

Pozdrav svima – svima i u našoj Kongregaciji.

Bog bio s Tobom Danica

+++

Topolšica, 16. IV. 1925.

+!

U vijeke hvaljen budi Isus i Marija!

Dobra i mila moja Katice!

Bogu hvala i uskrsni sveti minuli su dani. Blagoslova Božjega bilo je u izobilju za duše mnoge – dobri Bog ne da se nadmašiti u dobroti svojoj. Bogu hvala! I meni, ah, meni bio je uvijek odviše milostiv dobri Bog. Na sam blagdan uskrsnuća Spasiteljeva primila sam svetu Pričest. (Katice, i moja gđa Sondić ispovjedila se i pričestila nakon dugih 18 godina. To je bila za mene radost prava. Bogu hvala i svima koji su molili za spasenje duša). A da radost još i veća bude iznenadila me dobra moja mamica i mile sekice. I Marijana i Zlata i Mirica bile su s mamom ovdje. Samo Ružice nije bilo. Obećali su mi da će je poslati drugi put jer je za tolike ipak odviše veliki trošak. Bila sam radosna, neizrecivo radosna, što je dragi Bog toliko dobar. Promisli i reci, zar sam ja ičim zavrijedila toliko pažnje, toliko ljubavi, toliko milosti.

A tek da Ti pričam raspoloženje moje na Veliki petak. Zaista za mene bio je ovo Veliki petak. Suze bola potisnute bijehu suzama radosti – radosti koju ne znam da opišem, iako bje to samo igra nijemih riječi fantazije moje – one ipak prodriješe duboko, duboko – ne mogu se zaboraviti. Bijah smirena, utješena i radosna – Bogu hvala.

Ne osuđujem se opisati toga. Plakala sam, plakala sam do kasno u noć od radosti i čeznuća. O, kako je dobar Bog! Kada će doći onaj čas, željeni željkovani? Božja volja je ovaka, sad je opet nešto pala temperatura, prem je još uvijek iznad normale. To Ti je sve, kad oni meni ne vjeruju da moj termometar ne valja. Danica ne valja kaže g. doktor, a termometar je dobar. I dobro mi je ovako, kad je baš ovako volja Božja. Istina, u srcu se mojem krije želja, velika želja trpjeti više, ljubiti više – onamo, ah, onamo što prije, gdje se i ljubiti može više, gdje se i bolje i više moliti može za duše – želja velikom svetošću ljubavi proslaviti ime Božje. Želje ove sve Spasitelj dobro zna, ta, one se kriju u srcu, koje je Njemu samo otvoreno.

Ali je Danica malena – ne može dokučiti sama lijepih plodova, koji zore na visokom stablu savršenstva. Ja samo gledam na njih otvorenim očima želje velike, gledam i na Njega. I čekam, čekam sigurno i radosno. I čekat ću još koliko god On ushtije. Konačno će On sam ili podignuti malenu, da si ubere slatki plod, ili će ga on ubrati i dati malenoj. Do svetosti može se doći lako, ali samo Njegovom pomoći. A On je dobar, On sve voli, a najviše malene.

Katice, kad si ono zadnji puta bila kod mene izrazila si želju da se dadem slikati. Čemu? – mišljah. To je nesavršenost. Ali kad je nakon toga došao fotograf iz Celja, mislila sam dugo ima li to smisla, zar može i to da bude na slavu Božju? Ako ništa drugo ispunit ću želju jednu dobroj mojoj Katici i tako barem neznatno uzvratiti mnoga dobročinstva. I još tati mome i mojima veselje malo i ja sam se dala slikati sa sestrom Karitas. Nijesu slike baš najbolje, jer je slikano u sobi ali se ipak može raspoznati Danica. Dala sam napraviti 6 slika. Od tih jedna mome tati, jedna gđi Sondić, jedna sestri Karitas i jednu meni. Ostaju dvije, te šaljem Tebi.

Jesi li sad zadovoljna? Ah, dobra moja Katice, kada i kako ću uzvratiti Tebi tolika dobročinstva? Znaš, kad umrem pa dođem u nebo (ja hoću u nebo; svaki može u nebo tko hoće), onda ću za pravo moliti – moliti za sve – i za Tebe. Osvetit će se onda dragi Isus svima, koji su mi dobri bili.

Znaš, nisam Ti još ni javila da moja acaleja divno svate i svaki dan me na novo veseli. Gusto se nanizali bijeli cvjetovi, kao veliki leptiri bijelih krila. Tako mi je lijepa.

Što će se odlučiti sa mnom još ne znam. Čekam sve dane na rješenje moje molbe. Ne znam još na što će se odlučiti tata, da ostanem ovdje ili da se vratim u Zagreb. Kako bude Božja volja. Katice, sve mi pozdravi. Najljepše Isusa u crkvi našoj i presvetu Djevicu u kapeli kongregacije. I Anđela čuvara. Pozdravlje svima zbornicama. Neka Bog dobri uvijek bude s Tobom! Danica

+++

Topolšica 5. V. 1925.

+!

Sve, sve, Isusu za duše!

Katice moja!

Bože moj, koliko sam se radovala onoga dana kad si bila ovdje s Mirom – Hvala! Dobri Bog će Ti to naplatiti – a i ja ću se osvetiti – čekaj samo, osveta je moja ja ću je vratiti.

Znaš i danas ja sam tako vesela, uvijek sam vesela – dušom i srcem vesela pa mi se svi čude. – Ah, kad oni ne razumiju. Najvolila bih govoriti svima o ljubavi Božjoj – o uzroku radosti – svi, svi radosni da budu.

Tako divno sije sunce vani. – I meni je lijepo. Ja doduše ne mogu i ne smijem izaći – ali gledam kroz otvorene prozore. Veseli me – ta, danas vidim na prvom stablu više otvorenih zelenih listića no ih je bilo jučer. Moj oltarić, moju Mariju rese danas bijele narcise i modre potočnice. – Tako je volim.

Brine se dragi Bog za svoje ptičice i ja sam Bogu hvala dobila milostinje toliko, da zakrpim rupicu od prošloga mjeseca i da namirim troškove za ovaj mjesec. Preostaje mi još malo pa imam namjeru da si kupim novo izdanje „Život sv. Terezije od Maloga Isusa“. U Glasniku S.I. je oglašeno da će se za Spasovo dobiti – molim Te nabavi mi je i što prije pošalji. Još molim pošalji mi 10 do 15 da mogu dati nekim dobrim dušama za uspomenu. Isto mi kupi 10 štrenica bijele-krem tanke vunice (strenice su po 8 Din ili manje). Šaljem Ti ovom prilikom 100 Din. Koliko još budem dužna poslat ću Ti kasnije kad opet milostinje skupim.

Zaista, lijepo je biti siromašan. I Isus je bio siromašan. Meni je Bogu hvala po običaju dobro. – Pozdravlje svima, napose našim kongreganisticama.

Bog neka Te čuva i presveta Djevica! Danica

+++

Topolšica, 27. V. 1925.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Mila moja Katice!

Bila sam u brizi da mi nisi obolila (a bolesna ionako jesi). Sad sam mirnija, kad sam bar glasak od Tebe čula.

Bogu hvala, javljam Ti veselu vijest. – Vraćam se u Zagreb i to sada, ako Bog da i ne dođe nikakva zapreka prije, u četvrtak 4. lipnja. Ne znam još tko će doći po mene od mojih…

Pozdravlje svima, ako Bog da do viđenja Danica

Pozdravi Miru i zahvali joj u moje ime za pismo. Usmeno bit će pripovijedanja mnogo opet u mojoj maloj sobici. Danica

+++

Zagreb, 12. VII. 1925.

+!

Budi uvijek hvaljen Isus i Marija!

Dobra i mila Katce!

Ništa se ne javljaš – a ja znam, bolje je tako. Tebi je potrebno mirovanje i mnogo odmora. Jedno je tek što me plaši, da Ti moguće nije pozlilo. – Kako je gđa mama? Je li g. brat iz Bečice već došao u Vukmanić i je li primio poslane mu medikamente.

Miruj mnogo i odmaraj se – učini sve što Ti je moguće za svoj oporavak. Znam, Ti sve činiš – u tom bismo se morali ugledati mnogo, kao i Danica – u Katicu.

Da Ti mnogo o našim prilikama pišem – ta, znaš da ja u mome kavezu malo vidim i malo čujem. Bogu hvala! Jučer je otputovala mala Dora na tri tjedna. Jedno me sad posjećuje koji put Mirka – a drugi su svi u poslu. Kristine nije bilo u Zagrebu. Došla je jučer – a prekosutra putuje u Đakovo na duh. vježbe. Zaista, jutros je došla Valerija. Bila kod mene samo časak i obećala je doći sada poslije podne. Sirotica, došla je samo na tri dana. U utorak se vraća u Stikadu. Čini mi se da nešto bolje izgleda. – O, Katice moja, da znaš kako sam već napredovala. Već sam nekoliko puta išla iz crkve sama kući. Pa znam ja već i sama ići. Inače, znaš ne idem nikuda – a g. dr. Nikolić, volio bi, znam, da se još manje krećem. Zar mi nije lijepo – smijem samo u crkvu do Isusa…

Ali ja se i opravljam. Crijeva se moja prilično popravila – tek je nešto novo – upala porebrice na lijevoj i na desnoj strani – ali i to će proći. – Vesela sam, mislim mnogo na Tebe i ozbiljno se spremam u Crikvenicu. Samo g. doktor nekako ne može u to da se zamisli.

Kako je lijepo onima koji idu na duhovne vježbe. Sutra dolazi i Maja. Ide i ona u Đakovo. Hvala Bogu!

U utorak se vraćaju naša djeca, pa će biti opet malo življe i veselije u kući. Imat ću opet novih čuvara.

Ako Ti je moguće, javi se koji puta – samo mi se nemoj mnogo naprezati.

O, Katice, da znaš kako sam vesela. Mogla bih vikati od radosti – neke duboke unutarnje radosti. Ne znam što to znači. – O – kako je dobar Bog!

Mnogo, mnogo pozdravlja Tebe i sve Tvoje i preporuča Božanskom Srcu Danica

+++

Zagreb, 25. VII. 1925.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Dobra moja Katice!

Davno je već tome kad su se zadnja naša pisma križala. – Od onda niti što pišeš, niti sam ja pisala. Sigurno i Ti čekaš na pismo moje, kao što sam ja čekala na Tvoje. – Sad je već čekanja dosta – pa me evo da Ti pišem i da Te pitam za junačko zdravlje?

Kako mi živiš i što mi radiš ništa mi nijesi pisala. Ah, ne mogu Ti reći, kako mi je bilo teško misleći na Tebe i sve Tvoje, kad sam vidjela u zadnjem „Službenom vjesniku nadbiskupije zagrebačke“ – da župu Bosiljevo nije dobio Tvoj brat nego neki Josip Lach[31] (S.v.u.z. od 15. srpnja 1925.).

Vidjela sam odmah Tebe i brige velike Tvoje – vidjela sam i sve Tvoje. – Evo, Gospodin Bog odabrane svoje hoće da kuša. – Hvala mu velika za to, jer je sigurno, da je tako odredio za naše dobro.

Katice, znam, da si Ti i svi Tvoji, primili ovo s mirom u duši i potpunim predanjem u volju Njegovu svetu – znam to – pa hvala dobrom Bogu za milosti koje nam dijeli. Kratak je boravak naš na ovom svijetu, kratko je putovanje naše – prema vječnosti. Šta je godina stradavanja trpljenja šta je deset godina i sto godina što je prema uživanju vječne sreće u vječnosti? A ta sretna vječnost, nebo lijepo i prelijepo sve nas čeka po dobroti i ljubavi Božjoj. – Dobar je – neizmjerno dobar Bog naš…

Ideš li moguće na „orlovsk slet“[32] u Šibenik? Mogla bi se onda na jedan dan svratiti k dragoj našoj maloj Valeriji. Da njezina Štikada je uz prugu Gračac. Raduje me, što je mnogo jača i bolje izgleda nego lani i ne kašlje više.

A ja? – Da Ti malo i o sebi kažem. Bogu hvala, dobro je! – Inače sve po starom – podjednako, samo pomalo gubim na vagi. Pomisli, drži me g. doktor za teškog bolesnika, a ja sam sve lakša. Dotjerala sam na 42 kg.

G. doktor dolazi često (svaki drugi ili treći dan) pitao je za Tebe i dao Te pozdraviti. Boji se on Crikvenice, a ja se tako radosno pripravljam.

Da znaš kako mi je lijepo. Idem svaki dan k sv. misi i Pričesti u 7,30 sati. Kristina dolazi po mene. – Dore još nema, a druge su Bogu hvala u poslu. – Veseli me, moje su Lessel-ove primljene u našu Kongregaciju i s našima putuju u Rim.

Pripravljamo se na svečanu trodnevnicu sv. Ignacija – Nikoga skoro od vlč. otaca nema ovdje. Sve je prazno i pusto. Htjela sam Ti još nešto javiti.

Vlč. o. Vrbanek[33] je odredio tako, da Jelka do godine ne bude više kod nas, već kod gđe Aušlaker (oprosti, ne znam kako se piše). – Mama se moja tome opirala, jer je još u prvom tečaju obećala držati Jelku do mature. Unatoč moje intervencije vlč. je ostao kod svoje osnove – a moja mama – tako mi je žao, ona neće nikako to da razumije i shvati. Teško je s njome u opće, jer je osjetljiva jako, pa je sada silno uvređena. Ne smije se ni spomenuti Jelka. Ona sve na sebi nekakvu krivnju traži – i zaključuje: „Ja nisam vrijedna da se sa mnom drugačije postupa.“

Bogu hvala, ja sam zbog Jelke zadovoljna, jer mislim na njezino dobro. Znam, bit će tamo među boljim ljudima, imat će i bolju hranu, a to joj treba. Hvala Bogu!

Je li Ti se što Maja javlja? Bila je u Đakovu na duhovnim vježbama sad je znam, nekoliko dana u Zagrebu, ali mi se ne da na oči. Sve se bojim, da sam je nečim uvrijedila. – A ne znam je naći, da ispravim svoje zlodjelo.

Katice, neka je Bog s Tobom! Danica

Pozdravlje Tvojima i rukoljub mami.

+++

Zagreb, 8. VII. 1925.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Dobra i mila moja Katice!

Da je predavanje ispalo dobro, o tome ne sumnjam – ali me ipak zanima, kako je izašo cijeli sastanak…

Još si danas u lijepoj Dalmaciji, još slušaš pjesmu mora i gledaš silne talasiće što pričaju – pričaju i zbore o veličini – dobroti – neizmjernoj dobroti Boga našega. – Još si tamo, ali dok ovo pismo stigne do Bosiljeva, bit će i moja Katica u Bosiljevu. A kako je gospodin brat?

Sada, da Ti kažem, što Ti poručuje O. Prešern.[34] Za malu u Antunovcu budi bez brige – kaže, on će se sam pobrinuti, da malu zadrže vani dok god se Ti ne vratiš makar i do kraja Tvoga dopusta do 20. rujna. Samo ga još moram potsjetiti. Tako misli i želi, samo da se Ti posebno zbog toga ne vraćaš u Zagreb. – Odmaraj se i oporavljaj, sada si sigurno na putu mnogo oslabila. – A što se tiče moga putovanja – o ja se već na veliko spremam. – Hvala Bogu i snaga se prikuplja (41 kg). Već sam govorila o putu mojemu i sa g. doktorom. On je zapravo protiv putovanja – ali kad mora biti – mora onda se ne brini mnogo i mojem putu u Bosiljevo. Samo bi trebala udesiti tako, da se više ne vraćam u Zagreb, već ravno u Crikvenicu. I tata se već s time sprijateljio.

Tako sam mislila putovati nekako 20. VIII. Katice – ali samo onda, ako Tvojima nije odviše teško – i ako se ne plaše tereta – jer ja sam zaista na teret mnogima. Nadam se i vjerujem da ćeš mi iskreno javiti – pa onda što Bog da. – Ako ne bi bilo ovako, onda putujem 28. ili 29. ravno u Crikvenicu. Vidiš, dani brzo prolaze – pa eto za par dana i ja ću otputovati.

Katice – ja se jako, jako radujem. Kristinu su primili u Đakovo i zovu je da dođe odmah i da se zahvali na službi. Raduje se i sprema. – Bože daj da se i ona jednom smiri – da bude sestrica svetoga Križa.[35]

Izruči rukoljub i pozdrave Tvojima. – Mnogo, mnogo moli za Tebe i sve Tvoje Danica

+++

Crikvenica, 4. II. 1926.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Dušice, dobra i mila Dušice![36]

Bogu hvala – Bogu hvala smirila sam se – pa opet u potpunoj predanosti i radosti duše očekujem sve – da baš sve što mi u susret dolazi – ta, sve ide iz ruke Božje. – Dobar je Bog, ah, Katice, dobar je Bog, – samo mi nismo kakvi bismo morali biti. – Bilo mi je teško, strašno teško – kušnju jednu malo veću, malo tvrđu poslao je dobri Bog. Kako da zahvalim milosti Njegovoj – kako ? – jer da me milost Božja nosila nije – kako bih se uzdržala na površini?

Da bude još teže bilo mi je slabo i zlo jako eto (do suza). Bit će nešto umora i nahlade od puta.

U školi, to već i znaš, dobila sam posla dosta – da ljepše bude prirodopis i njemački. Naskoro dobit ću drugi posao.

Stanujem u vili Slavici kod Crnog mola. Lijepo mi je pa sam vesela i mnogo dragom Bogu zahvalna. Pod prozorom neprestano – neumorno more buči – šumi pjesmu u čast Stvoritelja pjeva. I meni jadnoj nauk lijepi daje: ustrajno – neprestano i neumorno vršiti Božju volju svetu. O, kad bih ja bila tako ustrajna i neumorna u radu za slavu Božju, kao što su talasići morski…

Volim mnogo što sam daleko od sviju. Ovi ovdje oko mene dobri su mi i dragi. – priprosti ribari. Često se skupe u veče prije no pođu u ribe pa pričaju koješta… Lijepo je gledati kad se ono „svičari“ otiskuju u more. Tek se vrijeme neće da smiri pa su slabe sreće. Da Ti pričam, znam, što Tebe i druge najviše zanima kako provodim dane. – Evo: Ustanem u 6 i spremim se do 6,30. Već se malo razdani – a ja se spremam na putovanje u Crikvenicu. Pravo je to putovanje ako si još zamisliš umornu nakon skoro neprospavane noći. Ta, trebam do crkve ako idem odmjerenim korakom 20 minuta. Putem molim krunicu – pa mi brzo prođe vrijeme.

Oko 7 h čita sv. misu prečasni g. Rigoni – pod sv. misom primam sv. Pričest – ostanem još na misi što je čita i prikazuje stari onaj gospodin (ne znam kako se zove). Zatim kupim na trgu što mi treba i vraćam se kući. Kako mi satovi počinju tek u 10 h i 11 h – to mi je lako.

Došav kući, kuham čaj – jedem, odmorim se i spremam u školu (drugo putovanje). Škola do 1 h. – Zaista, nisam već za školu, ta, najmanji i najlakši rad toliko me izmuči da to izreći ne mogu. Zapravo ne radim ništa.

Sada kada se vratim iz škole počinje pravo. – Danica si kuha ručak. Jučer sam stavila dva mala krumpira i bilo mi je previše. Smiju mi se, kažu da bi vrabac više pojeo. Danas sam si pripravila rižu. Sutra valjda ribe, ako noćas ulove štogod. – Poslije ručka malo legnem – čitam – pletem, pišem, već prema prilici. Najodlučniju ima zima. – U sobama je mnogo hladnije nego vani. Znaš, to Ti je zgodno. Kako nema peći u sobi – a zima je – vrlo dobro radi kod mene centralna peć. Kad sam preko jučer mislila rano leći (već nakon 7 h) bojeći se zime, zadržala sam se čitajući i čudila kako je meni toplo. Slučajno dokučim termometar – a ono povrh 38 [stupnjeva]. – Baš mi se to sviđalo, pa sam se od srca nasmijala.

I šetati se izlazim pred veče – znaš po mojoj divnoj cesti uz more, samo kad vrijeme dopusti.

Katice, lijepo mi je – zadovoljna sam i presretna, jer dobri Bog je tako neizmjerno dobar. Što ću mu uzvratiti? Ah, htjela bih ga ljubiti – ljubiti – ljubiti neizmjerno…

Kako moji kod kuće? A tata? – Napreduje li francuski? Pozdravi Doru i sve „sve“ znaš.

Bog bio s Vama! Danica

+++

Crikvenica, 11. II. 1926.

+!

Katice, mila moja Katice!

Kako mi se Ti sirotica mučiš – a ja ovako ljenčarim – uživajući u ljepoti Božje prirode. Tako često, često udahnem „sunca“ prem i kiša ima svojih čari. Tek mi kiša ova male poteškoće čini, jer je ipak dosta daleko do Crikvenice. Mislim da si možeš predstaviti prilike…

Bogu hvala! – radosni Bogu hvala!, i za sve poteškoće.

Razabirem si iz pisma Tvojega – i Ti misliš da sam bolesna i da mi je slabo. – O, ja se još dobro držim. Prije par dana reko je neki stari ribar: „Gospojice, kako ste vi sad lijepa – krasna. Ko rožica. Niste bili takvi kad ste prišli.“ Nije li to dobra svjedodžba za moje zdravlje.

Katice, a kako je Tebi? Ja se toliko brinem za Tvoje zdravlje.[37] Znaj, Ti još moraš za mnogo živjeti. Radujem se, Katice, jer je Bog s nama – jer nas nebo čeka! Bog s Tobom! Danica

+++

U Crikvenici, 8. veljače 1926.

+! Sve, sve Isusu za duše!

Dobra i mila moja Katice!

Velik je Bog i nedokučivi su putovi Njegovi – jednome smo sigurni sve je za dobro naše – za sreću duša naših u vječnosti.

Bogu hvala – za sve Bogu hvala! O, kad bi znala, kakav utisak učini na mene vijest ona (odgovor). Uzbunilo me, rastužilo. Ne toliko, što se to Tebe tiče. Znam, Ti si dobra i čvrsta, otvrdnula već u školi muka, boli i pregaranja. Ti si primila ovo kao prava učenica Raspetoga velikodušno prikazujuć žrtvu. Ne mogu da dovedem u vezu Krista, predragoga Spasitelja – revnost Njegovu i požrtvovnost za spasenje duša – i – riječi: dijete tjelesnog radnika – i „viši slojevi“ – Što to znači? Kako se to ima razumjeti? – Nije li zar Krist – Bog sam upravo jednostavne radnike – ribare prve pozvao i na najviše mjesto postavio. – Tako Bog. – A ljudi? Vidiš, Katice, to je što me boli.

Katice, ne kloni duhom. Nedokučivi su putovi Božji. Čuvaj zdravlje koliko najviše možeš – jer još mnogo duša treba da privedeš u krilo milosrđa Božjega. Pouzdanje – veliko pouzdanje u dobrotu Božju neka Te nikada ne ostavi.

A Jelka? – Šta je bilo? Ako možeš molim Te javi mi, da ne budem opet nemirna i u brizi za nju. – Ona i histerična. Koliko ja umijem prosuditi – nije. Nije nikada ni najmanje znakove pokazivala. A što se to dogodilo naglo, da je palo takvo pitanje?

Što se mene tiče, što da kažem? – Zar nije dobro, kad je Božja volja tako.

Pozdravi Nadu i Mirku ako vidiš. I moje kod kuće, razumije se. Napose Dragicu.

Katice, ja sam sretna i radosna. – Pripravljam se za radost još veću – za nebo!

Bog s Tobom, dobra moja Katice! Danica

P. S. Molim Te pošalji one bilježnice u Varaždin.

+++

Preddvor, 10. IV. 1926.

+!

Sve – sve Isusu za duše!

Dušice, dobra moja Dušice!

Bogu hvala – prispjeli smo dobro i sretno. Nakon duga i naporna puta (ne za mene, već za tatu) došli smo evo. Putem bio je tata prilično zlovoljan – osobito na kolima mrmljao je mnogo – ta vožnja je trajala dobar sat. Sve sam se plašila, šta ako se ova zlovolja nastavi?

Ali je dobar Bog i predobar. Bogu hvala, lijepi položaj mjesta podno visokih brda, koja su sva bila pokrivena snijegom – udobni dvorac u kojem stanujemo – a još više vrlo ljubazni doček gospodina i gospođe (vlasnika) ljudi vrlo, vrlo simpatičnih – promijenilo je posvema zlovolju u dobro raspoloženje. – I jeo je – zaboravio na umor pa obilazi s gospodinom po zgradi i vrtu. Je li mu što naškodio put, vidjet ćemo tek za dva ili tri dana.

A ja? Zaista, posve sam zaboravila na umor. Katice, pomisli kako mi je dobar Gospodin! – Za ovu malu žrtvu radosno i spremno prinesenu koliko me nagradio. Ostajem upravo zapanjena pred tolikom ljubavi. – I u meni to rađa ljubav, koja bukti, koja gori – pali – mislim umrijet ću od žara ljubavi ove.

Pomisli, Katice, pomisli – Crkva – Isus mi je pod istim krovom. Soba nam je u prvom spratu u jednom krilu dvorca. Na našem hodniku samo su još jedna vrata – a to vodi kroz kratki i uski hodnik u crkvu. Prvo mi je bilo posjetiti Isusa – a mogu to učiniti kad god i koliko puta želim. I sv. misu i sv. Pričest rekoše mi – ima svaki dan u 7 sati. O, da si još Ti ovdje. Znaš, još je zgodnije i bliže no ono u Crikveničkom domu.

Po svemu vidiš meni je dobro i lijepo – danas od radosti i bez umora. Kako će zdravlje dalje – što Bog da. Javit ću. – Pozdravi sve i izvijesti one, koji se zanimaju, jer ne znam kako će biti s pisanjem dalje. Ti znaš moju lijenost.

Kad je tata vidio, kako stoji s crkvom našalio se i uzviknuo: „Avaj meni, sad ću biti cijeli dan sam!“

Katice, Bog s Tobom! Tvoja Danica

+++

Preddvor, 17. IV.1926.

+!

Sve, sve Isusu za duše!

Katice, dobra moja Dušice!

Kad smo jutros sjedili u vrtu tata, mama i ja, ubrala sam nekoliko travčica i našalila se: „Ajde da pitam travke hoće li mi danas stići pismo od Dušice!“ – I travke su mi odgovorila: „Hoće.“ – Bilo je smijeha. A kad je zaista pismo stiglo – radosti…

Katice moja, hvala! Znam, Ti u neumornom poslu – nervozi i trzavici i opet nađeš si vremena da se javiš i da pišeš.

A ja što da Ti pišem. Zapravo više ću Ti pripovijedati kad se vratim kući, a bit će to, kako je za sada zaključeno već za osam dana.

Tata – znaš ga, samo je sada sve potencirano. Nestrpljiv na petu potenciju. Kako se nimalo bolje ne osjeća, već naprotiv gore, tuži se, jamra, ljut i na sebe i sve oko sebe – a samoća (lišen je svakoga društva) pa još mnogi nedostatci, n. pr. posluga, košta – a onda strahovito nabijanje cijena na svaku sitnicu, sve ga to čini zlovoljnim, kako sam kaže, da mu nije sramote vratio bi se kući. – A ovako hoće da navuče barem 14 dana. Već snuje kako će u Krapinske Toplice – naravno ne bez Danice. Evo tako potucaju me i bacaju svijetom amo tamo – sve bez sudjelovanja volje moje – jer moja volja – volja je Božja, pa sam na sve spremna gledajući u svemu volju Božju.

Radujem se da će se sve to brzo svršiti – smirit će se ovo moje vječno putovanje, da svršit će se u nebu. Slava Božja kroz svu vječnost – slavit ćemo Boga na najsavršeniji način i ljubiti – Boga, za slavu kojega tako se malo staramo.

Ah, Dušice, sve, sve brzo će proći a nebo vrijedno je žrtava najvećih, velikih i neprestanih. Nebo! – O, kako se radujem, Katice, a Ti ćeš sa mnom u nebo.

A ja o svojoj bolesti da pišem. To nemam šta. Ti znaš sama, kako mi je dobro. Pripravna sam i pripravljam se svaki dan. Ipak me još malo noge nose. Zaista i sama vidim u tome djelo velike milosti Božje…

Kako je dobar dragi Bog meni. Isus mi je blizu – vrlo blizu. – Vrlo sam zabrinuta za Tvoju Sofiju. A na Jelku ne smijem ni da se sjetim. Svega pravo ne razumijem, tek znam, da me uzrujala preko mjere i skoro učinila ludom. Molim se Bogu. – Samo On dobri može da joj se smiluje. Je li Ti se javila Maja? Ja sam joj pisala odavde. Ne znam kako će primiti – jer sam u čitavoj konfuziji ostala ja najveći krivac. Bog s Tobom! Do viđenja! Danica[38]


[1] Katarina Dušić (15. rujna 1897. – 6. srpnja 1977.) u mladosti je bila aktivna u katoličkim organizacijama, posebno u Svezi hrvatskih orlica. Zajedno s Maricom Stanković bila je u predsjedništvu te organizacije. Potom je stupila u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. Vršila je u Družbi odgovorne službe. Bila je provincijalna glavarica u poratnim godinama, zatim učiteljica novakinja Kćeri Božje ljubavi u Brezovici kod Zagreba. Promicala je glas svetosti Danice Širole. Imala je dva brata svećenika: Josipa i Adolfa. Njezinu biografiju napisala je s. M. Slavica Buljan, FDC, pod naslovom: Majka Franciska Dušić – Kći Božje ljubavi, Zagreb 2015.

[2] Kaurić.

[3] Zagreb.

[4] P. Bruno Foretić, DI.

[5] Zagreb.

[6] Definitiva – završni učiteljski ispit (slično diplomskom ispitu)

[7] Kruna – tadašnja valuta.

[8] Moj grijeh, moj grijeh.

[9] Zagreb.

[10] P. Bruno Foretić, DI.

[11] P. Josip Vrbanek, DI.

[12] P. Antom Prešern, DI.

[13] P. Bruno Foretić, DI.

[14] Članice katoličke udruge Marijine kongregacije

[15] Danica Širola.

[16] P. Josip Vrbanek, DI.

[17] Danica misli na slugu Božjega biskupa dr. Josipa Langa.

[18] Pater Josip Vrbanek, DI.

[19] Sluge Božjega biskupa Langa.

[20] P. Josip Vrbanek, DI.

[21] P. Mihael Werner DI (6. VI. 1869. – 14. I. 1946.).

[22] Dvije riječi nečitljive.

[23] Katolička udruga Marijina Kongregacija

[24] Rečenica malo nejasna.

[25] P. Bruno Foretić DI.

[26] Katarina Dušić je imala dva brata svećenika: Adolfa i Josipa.

[27] P. Anton Prešern, DI.

[28] P. Anton Prešern, DI.

[29] Pretpostavljamo da je Danica uništila sva pisma koja su njoj pisana, osim Danice Kaurić i Kriste čijeg prezimena nismo pronašli.

[30] P. Josip Vrbanek, DI.

[31] Dr. Josip Lach, kasnije pomoćni biskup zagrebački. (16. 3. 1898. – 12. 9. 1983.).

[32] „Orlovski slet“ – Javna gimnastička manifestacija djevojaka članica ženske grane Orlovske organizacije  „Sveze hrvatskih orlica“

[33] P. Josip Vrbanek, DI.

[34] P. Anton Prešern, DI.

[35] Moguće da je ovo Krista koja se dopisivala s Danicom.

[36] Danica je Katarinu Dušić od milja oslovljavala koji puta s Dušice.

[37] I Katarina Dušić će kasnije u Sarajevu oboljeti od tuberkuloze. I bit će operirana.

[38] Od pisama koja su se sačuvala čini se da je ovo posljednje pismo što ga je Danica uputila Katarini Dušić.