Pisma roditelja i rodbine
Praha 28. I. 1920.
BRAT BRANKO PIŠE SESTRI DANICI
Moje Danče! [Danice]
Tvoj list sam primio prekjučer no kako sam u silnom poslu nisam odgovorio smjesta – pa mi se zato nemoj srditi. Danče znaš kad se onako razradim onda sam daleko od svih misli, živim samo za svoj posao.
Pošta od Vas već dugo ne dolazi nikakova pa me Tvoje pismo upravo začudilo – nisam se nadao. Danče treba da Ti stvarno rastumačim. Otkada mi je stipendij povišen je stvar sasma drugačija. Novaca imam hvala Bogu posvema dosta. Imaš Ti pravo: gdje je nevolja najveća tamo je Božja pomoć najbliža. Kako kažem, novaca imam dosta – potpuno dosta. A da Ti to malo dokumentiram to ću Ti ispričati kako živim. Prvo i glavno – ne jedem u menzi hranim se kod kuće, a to Ti već može služiti već kao dostatan znak za stanje mojih financija – kad si mogu to priuštiti. Mnogo se gibljem – na čistom i svježem zraku – veslam na lađici na Veltavi pa se sunčamo – onda opet upregnemo pa rišemo da sve puca – itd.
Dosta jednoličan život – brzo i prolazi a već se veselim da ću Vas sve moje mile i drage vidjeti nakon drgoga doba.
Daca – kako rekoh – razabrala si kako mislim – i veseli me da imam seku – kojom mogu da se ponosim. Danče – dušo moja – neću Ti to nikada zaboraviti i ako Bog dadne moći ću Ti sve jednom stostruko nagraditi. Iako nije došlo do ostvarenja Tvoje želje a ono ipak Tvoje srdašce kosnulo me je do srca – velim i opet ponosim se s takovom sekom – gledat ću – nastojati i pokazati Ti da ne samo treba da se veseliš, nego da se Ti ponosiš svojim bratom. Branko
Zagreb, 6. VIII. 1920.
OTAC STJEPAN PIŠE KĆERKI DANICI
Danice, mila moja Danice!
Kad si odilazila u Selce, bila si nekako nezadovoljna i kao da si nerado išla. Bilo Ti je teško a nijesi to htjela reći, vidjelo se na Tvojim zaplakanim očima. Pomislio sam da Ti je žao za izletom na Bled… – Ako je uistinu tako bilo, onda Te mogu potpuno umiriti jer nijesi ništa izgubila! Gđa Mayer i Blaženka došle su isprebijane, izubijane i nezadovoljne. Izletnika bilo toliko da nisu imale ni noćišta, ni mjesta za vožnju – jednom riječi ništa. Dakle, nemoj žaliti za Bledom. Bit će zgode i prigode, pa ćemo zajedno onamo.
A meni je bilo stalo da dođeš na more, da se oporaviš, kad se je pružila prilika. Sam je g. nadzornik želio da Ti pođeš u koloniju jer će Ti morski zrak, a i voda (ako se kupaš) pomoći. Znaš koliko si se divno oporavila u Sušaku. Ja se nadam da ćeš se oporaviti i sada uz dobru našu kumu Brozovku. Ništa mi ne javljaš kako si putovala i kako Ti je u Koloniji.
No, nije sve glavno što Ti javljam. Čeka nas teška zadaća. Mi Te kod kuće u šali draškamo radi Tvoje prevelike pobožnosti. Osobito je naša Zorka bila u tom velika. Ti si se kadikad možda i ljutila na nju, ali s nepravom jer je bila dobra, uvijek dobra – samo odviše obijesna i živa. No, danas Te eto i ja molim da se moliš za nju, za našu Zorkicu jer se sirota ponesrećila.
Onoga istoga dana kad si Ti otputovala, otišla je Zorka sa svom našom dječurlijom. Bila je upravo obijesna od veselja. Sve je kihotala jer ju je veselilo kupanje. Pjevuckajući, plešući da je ostavila Dom… Oko 6 sati poslije podne dobili smo telefonsku vijest da je Zorki pozlilo… Ja sam se uplašio pa sam odmah poslao Božidara i Branka u Podsused kao da sam naslućivao nesreću. I učinio sam pravo. Dobri Bog je stavio mene i mamicu i cijelu našu obitelj na tu tešku kušnju. Zorka naša – kako je uvijek obijesna bila, ovaj puta je bila i preobijesna, pa je predugo ostala u vodi. Pozlilo joj je i stisnulo oko srca. Trebalo je dosta dugo dok su iz Stenjevca doveli liječnika. Hladna voda i onaj napor od plivanja tako je kobno djelovao na nju da je naše dobro dijete dobilo „kljenut srca“. Liječnici i svi prisutni morali su se naprezati da joj pomognu, ali Danice zlato, – bilo je nažalost sve njihovo nastojanje uzaludno jer je Zorka naša blago u Gospodinu usnula, a da ne vidi više ni mene, ni majke, ni Tebe, mila kćerko moja. Oko pola 8 sati navečer vratila su se djeca s gđom G. kući puna suza i plača, te su mi kazivali sve ovo što se dogodilo. Po njihovom pričanju, bilo je još uvijek nade. Da će je liječnici spasiti umjetnim disanjem i injekcijama. Zato smo sa zebnjom u srcu čekali do 10 sati u noći, dok se vratio Božo i Branko, da nam jave što je s nesretnom Zorkom. I došli su s tužnom viješću da su je spremili svu zaogrnutu u cvijeće u stenjevačku mrtvačnicu.
Bili smo poništeni! Trebalo je sada učiniti sve moguće, kako da je sprovedemo u Mirogoj i milu nam Zorku što dostojnije sahranimo. Ja, ni mama – mi nijesmo mogli ništa. Bili smo posve strveni. Bili smo posve strveni i uništeni, ali dobri naš Božo i zlatni Branko, pa g. Grhilezan i Ivica Franić uz druge dobre ljude uredili su sve, a Tvoja braća upravo nadčovječjom snagom letjeli su cijeli dan po gradu, te pripravili sve, što je bilo potrebno, da je Zorka u srijedu predvečer prevezena u Zagreb. Sav tamošnji svijet, osobito žene i djevojke natjecale se. Koja će većma iskititi – lijepu djevojku kojoj je „puklo srce“…
Kod kuće se je samo čuo plač i cvijel. Osobito Micika je grozno plakala. Svi smo tri dana plakali jer nam je Bog uzeo našu veselu Zorku. Dok su kod kuće spremali crne haljine za sprovod, Božo i Branko spremali su da sprovod bude što ljepši. Sa svih strana dolazili su naši rođaci i prijatelji da nas utješe u teškoj tuzi koja nas je snašla iznenadnom tom nesrećom – smrću naše mile i dobre Zorke, koja je marljivo učila i pripremala se za maturu. U četvrtak (5. VIII.) sahranili smo je uz veliko saučešće. Na sprovodu je bilo mnoštvo svijeta: gotovo sve Zorine suučenice svaka sa velikom kitom cvijeća, te profesorski zbor, zagrebačko učiteljstvo i mnogo gospode. Sprovod je vodio Zorkin kateheta dr. Zloch, a na grobu joj je držao dirljivo nadgrobno slovo Ivica Franić – bili smo svi na groblju i gušili smo se u suzama.
Tako smo, moja mila Danice, za tri dana izgubili našu dobru Zorku, a sad je red na nama da se sjetimo nad nesrećom – molitvom i samo molitvom! I molili smo danas na zadušnicama u župnoj crkvi sv. Marka, gdje se je skupilo na stotine ljudi koji su nam izražavali sućut na našoj teškoj nesreći.
Ja znam, mila moja Danice, da će te se teško kosnuti ovi moji reci. Ali moraš znati i Ti da ih pišem krvava srca. Ako je i bila živahna i vesela, ipak je Tvoja mila seka bila odlična učenica i krjeposna djevojka, te možemo biti sigurni da joj je dušica prhnula gore međ anđele, gdje će uživati rajske slasti.
Ti, moja dobra kćerko, saberi se i s nama podijeli tešku tugu. Moli, moli za svoju seku Zorkicu, koja će nas zagovarati pred prijestoljem Onoga koji ju je pozvao k sebi u vječnost.
Nijesmo Ti htjeli brzojavno priopćiti našu nesreću da nam se ne prepadneš i da nam ne oboliš. Ostavio sam to na najposljednje, da Ti mogu opisati cijeli tok naše tuge, pak Te molim primi ovu obavijest mirno, budi sabrana i pokori se s nama krutoj našoj sudbini. Pomoli se svaki dan za sestricu i za nas roditelje jer mi smo bolju strveni.
Doma su Ti sašili lijepu crnu haljinu, koju ćemo poslati poštom ovih dana, da se i Ti ogrneš u crnu tugu za našom milom Zorkom što nas je tako naglo i teško iznenada ostavila u cvijetu mladosti i na putu u ozbiljni život. Bog ravna sudbinom svih nas.
„Koga Bog miluje, onoga i kara,“ stara je riječ, pa treba da se tješimo time da dragi Bog zna što čini. Možda je za Zorku tako bolje? Za života je bila vesela i uživala život, a tko zna što bi je bilo dalje čekalo?… I što nas još čeka?
Primi dakle ovu tužnu vijest mirno! Isplači tople suze i uteci se molitvom, toplom molitvom dragomu Bogu da utješi Tebe i nas. Pročitaj ovo pismo kumi i gospodinu Tretinjaku, te im rastumači kako nas je stigla teška nesreća! – Dok se malo primirim, pisat ću Ti drugo pismo u kome ću Ti javiti još druge potankosti sve naše tuge i žalosti.
Zasada primi srdačne pozdrave i gledaj da mirno podneseš ovu bol, koju može da olakša samo dragi Bog!
Mama, braća i seke – svi od kuće – svi Te grle i pozdravljaju, a najviše Tvoj toliko ucviljeni Tata.
N. B. Daj mi javi kada ćete se vratiti t.j. – kako dugo ostaješ dolje i kako Ti je!
Zagreb, 26. XI. 1920.
OTAC STJEPAN PIŠE KĆERKI DANICI – šalje joj pismo u stihovima kao odgovor na njezinu čestitku
Danice, mila kćerko moja!
Mili Bože, na svemu ti hvala,
Ka i moja Daničica mala.
Iz daljine svog se tate sjeća;
To je Bože, nagrada mi, sreća…!
Jest, doista, moja kćerko mila,
Ma gdjegod Ti u životu bila,
Znaj da jedno srce Tebi kuca
(Makar da si i zločesta puca).
Jedno srce, što nas dijete moje,
Živi za Te i za doro Tvoje!
Čestitaš mi rođeno mi danu,
Što mi starcu eto opet svanu,
Nakon mnogih, mojih pramaljeća,
Nakon više pola od stoljeća.
Ti me tješiš star da nisam, Dušo,
A tolike nevolje sam kušo,
Toliko sam proživio dana
Srećnik i nesrećnik, moja Dana!
Jednu sreću Bog mi dobri dao,
Što nevolje svladati sam znao,
Drugu sreću što mi dobru djecu dade,
Da se starac njom ponosim sade.
Ti si cvijetak u momu kolu sreće
Štono svim na vazda se okreće!
Dobra si mi, Bog Te čuvo, štiti,
Uzdaj se u Njega, pa ćeš sretna biti.
Hvala, kćerko, na sjećanju hvala;
Hvala Tebi, nevaljanko mala,
Što spominješ moje jadne zube,
A tek jedan, mili moj golube,
Jošte stoji, da mi ljeta broji,
Još se klima, da se čelo znoji…
Star da nijesam? Dobra to je šala,
Vragoljanko mila moja mala!
Ne, ja mlada sam kao kaplja rose,
Što je rado na Mirogoj nose…
O, odavna mladost mi minu,
U zaborav sva se već rasplinu;
Ali, Bogu hvala, časna mi je bila,
Časna, lijepa i za Te, kćerko mila!
Vazda sam se pouzdo u Boga;
Nesreća me minu tako mnoga.
Rad mi bio ciljem sveg života,
U njem nađoh dragosti, milota.
Još i danas rad mi žića prati,
U njem teku danci naši zlati…
A kad Bog me s dječicom obdari,
Ode mladost, – tata Tvoj ostari,
Nadošle su brige, veće manje,
Snovi lijepi, a i tužne sanje.
Tri sokola i šest sokolica
To bijaše – sad je naša porodica!
Tvoja majka a i ja sam s njome
Zgrtao zlatnike, zgrtao milione.
Da ih zadnju u srca malena,
Da iskitim srca Vam ljubljena.
Ti milioni, kćeri moja draga,
Vrijedniji su od zemaljskog blaga:
To su iskre Božijega dara
Osjećaji sred naših njedara…
Dali smo Vam ljubav srca svoga,
Vjeru živu u Providnost Boga;
Dali smo Vam uzgoj križića sreći,
Dali smo Vam još ponajveći:
Sve bez srebra i sjajnog zlata
U životu suznog – otvorena vrata.
Svoju dušu mi smo vama dali,
Za vas mnoge noći proplakali.
Al’ nam usud uvijek dobar bio:
Pratila nas kroz taj život cio,
Sreća kako neki kažu ljudi,
Zadovoljstvo punilo nam grudi.
Al’ gdje sreće i nesreće ima.
I nam dane pocrnila svima:
Kad je Zorka, obijesti si žrtva,
Danas Tebi ko i nama mrtva…
Neka Bog Dobri joj blago sudi,
Tuge za njom pune su nam grudi.
Pripatih ja mnogo za života.
Ipak, kćerko, starost već me hvata.
Puna briga – za vas kćerko zlata!
Znaš da seke opskrbiti treba:
Haljina im dati k tomu hljeba;
Znaš da jadna kućica je naša,
Jer ja nijesam niti beg, niti paša.
Već siromah s nekoliko kruna,
A čeljadi vazda kuća puna!
To me stara, to odbraja dane,
Mila kćerko, milo moje lane…!
Ti jedina prva si od kćeri,
Što ostavi naše kuće dveri,
U svijet ode do svoje slobode,
Da rasiješ nauka si plode.
Budi čedna kako si i vrijedna,
Ispunjena željo moja jadna!
Ti uz Boga, – On uz Tebe vazda;
U Tvom srcu on si stanak sazda.
Neka Te tješi, kad utjehe treba,
Nek Te hrani žarom Svoga hljeba!
A kad jednom nestane i mene,
Nek Ti oca molitva spomene…!
Daj mi javi kako dan Ti teče,
Kako dugo sprovodiš nam veče?
Ovdje svi Te spominjemo dnevno,
(da baš „štucat“ morala bi gnjevno!).
Ruža, Mira, gospojica Zlata,
Mica, Zlatka, mama, a i tata.
Svi već redom kratko broje dane,
Kad ćeš kući, slatko naše lane!
Božić ide – O Božiću znamo,
Da Te časno lijepo dočekamo.
Kamo sreće da se Mladen vrati,
Ali doće [doći će], Dobri Bog će dati!
Kada svi se skupimo kod Bora,
(Manjkat će nam samo jadna Zora!).
Vratit će se radosti nam časi,
U njim zvonit Nebesnici glasi,
A na boru zaplamsati svijeće,
Bajni znaci tihe, bajne sreće.
Ti ćeš nama svašta pričat tada
Iz svog dičnog Krašića si grada.
Bit će šala kraj Božice male,
Kad joj „bute“ čarapice dale;
(…)
Radujem se tome kao dijete!
A kako nam brzo dani lete.
Nadam se u Boga, da te sreće
Uskratit mi rad vas, – djeco, neće!
Kod kuće je sve po starom redu:
Jedni rade, drugi krušac jedu;
Jedni uče, dok se stari muče,
Kako biva već kod naše kuće…
Božo danas šeće se po Beču,
Kad je pošo po Doktorsku sreću;
A iz Prahe [Praga] Branko nama javlja,
Da će doći do Božićnog slavlja.
Samo glasa od Mladena nema,
Tko zna što se oko njega sprema?
Tako, Danče, evo pisma Tebi!
No, da zgriješio ja pri tom ne bi’,
Gdje mi miso k Tebi dragoj leti,
Lijepi pozdrav Ti izruči Teti,
A Hugona vrloga Hrvata,
Reci da pozdravlja mama, tata!
Tebe pako, moj pupoljče vrli,
Tatica Tvoj s mamom sada grli!
I što da Ti pričam jošte dalje:
Bog Te živi, Bog Te, Danče, štiti,
Ali – čuješ? – moraš dobra biti!
Tvoj Tata.
N. B.
Danče, pisao sam gospodinu Hermanu, Kotar. Predstojniku da Ti odmah pošalje Dekret i sve spise.
Javi jesi li primila i je li g. Horvat poslao izvještaj o nastupu službe. To je nužno radi doznake plaće! Trebaš naravno i Ti novaca da Te teta ne baci na dvorište. Zdravo!
8. IV. 1921.
BRAT BRANKO PIŠE SESTRI DANICI
Moja Danče!
A sada moj već dugo obećani list! Dugo sam čekao – ali i to ima svojih razloga. Hotio sam svakako da ga čitaš u Krašiću. Da ga čitaš gdje nema nikoga od naših najbližih – jer su To sve – najme moj kukavni život uglavnom moje privatne stvari koje se ne tiču doduše nikoga doli mene, ali mojoj dobroj – dobroj sekici ću se ipak povjeriti – obećao sam joj. Sad ali ja stavljam svoje uvjete, koji su moguće čudni – ali ja smatram za shodne pa Te molim da te uvjete održiš – ali baš sve. Prvi je da šutiš, mamica ne smije o tome ništa znati, ama baš ništa! A za drugo, Ti sama ne smiješ to sve shvatiti tragičnim. Ja sam to shvatio kao komediju života, pa ju tako shvati i Ti, ali novaca mi za sada ne šalji! Razumiješ me, Danče! Ne šalji, jer ne trebam, hvala Bogu ne trebam. Baš mi je ovaj čas donio g. Heraković 500 K. Dušo, Danče, zašto si mi poslala? Ne kudim Te – ne – ne, ni pomisliti na to – Danče, naprotiv – suze su mi u oku suze zahvalnice – ali ubuduće toga ne čini – ta, Ti ih sama trebaš sigurno više nego ja. Ja sam Ti se već naučio biti bez novaca, pa mi je lahko.
Kad ovo naučiš počinje moj roman – sa svojom tragikom – ili sa svojom tragikomedijom. A počinje onda nakon Božića. Znaš kada sam dolazio u Zagreb da mi je već bilo teško – nisam imao novaca, a o stipendiji nisam bio siguran. Jedva sam naplatio za mjesec siječanj sve što treba – a u tom je došla već i veljača. Ta, tu počinje ono pravo.
Dakle, na početku veljače sam ostao posve suh – ama ni prebijene pare. 3. ili 4. veljače sam dobio stipendiju u iznosu 488 čeških kruna. Ali od nikade druguda ništa, pa sam onako sjeo k stolu, uzeo olovku u ruke i računao. Za što bi to bilo eventualno dosta. Zaključak je ispao dobro – nakana je i volja bila tvrda, ali sam se ipak bojao da li ću ju moći provesti ili – ne. Računao sam najme tako – platiti ću stan – objede već i najnužnije školske stvari i već je tu suma prekoračila onaj mali broj 488. Dakle, prema tome zaključilo se je moralo ne večerati. Zvuči to dosta banalno, zar ne? Je – ali kroz zid se nije moglo… Mogao sam doduše u menzi dobiti hranu i objed i večeru, ali za veću svotu. Ali sam rađe sam pristao na to da jedanput na dan dobro jedem, a to je objed kod gazdarice, negoli u menzi i slabi objed i slaba večera.
Pokušao sam – probao sam – isprva je išlo dosta teško – ali sam se naučio – posve naučio – tako da danas – već nije tako teško. Danče – ne mislim apsolutno da Ti moguće nabrajam o groznoj gladi koju sam trpio, da ti pokažem moj život kao nešto strašno gadnoga – ne – naprotiv ja sam Ti posvema zadovoljan – nemam većih poteškoća pa nije to ništa tako strašno ne večerati – zar ne da nije? Danče, to ne zvuči nešto malo dugo kad se veli od 1. veljače nisam večerao pa sve do danas 8. travnja. Ali nije Ti to ništa – ama baš ništa. Ne, Danče – baš stoga Ti nisam htio pisati jer sam se bojao da me krivo ne shvatiš. Bojao sam se da misliš da kanim ocrtajući svoj život da od Tebe tražim novaca. Ne, Danče – nikada Ti toga neću zaboraviti – nikada – jer si mi pomogla baš u najgore vrijeme. Znaš, baš u najgroznije vrijeme jer sam bio zadužen kod gazdarice, a to nije bilo strašno. Sad je ali sve u redu – našao sam i zaradu – svake nedelje prije podne sjedim kao model jednom slikaru – riše moj portret, a ja dobivam za to svaki puta 100 K. čeških – sjedim jedan sat. – Uštedio sam i vratio Juranoviću što sam mu još od lani dugovao 400 čeških kruna. Vratio sam ovaj mjesec, a sad – sad čist nikome ne dugujem baš ništa – osim Tebi moja Danče – ali Tebi se neću ni do smrti odužiti – hoću – hoću, Danče – hoću – vratit ću Ti onu ljubav koju Ti meni iskazuješ, a i meni će se jednom prilike razvedriti – pa će biti sve bolje. Znaš – razumiješ li me.
Sada baš ne bih morao živjeti tako i nadalje – mogao bih večerati, ali štedim sve novce – Bog zna – što me čeka u najbližoj budućnosti. Osim toga sam sav razderan, sve mi je ostarilo – počev od šešira pa do cipela – pa si štedim – moguće – uštedim – tamo do konca svibnja – nešto malo novaca pa ću si i moći kupiti odijelo – jer već se bojim ljeta kad se po ulici hoda bez dugoga mantila koji pokriva zvanje mojih hlača – koje bez prestanka studiraju „očne bolesti“ okulistu, hoću baš da silom gledaju ovaj svijet.
Nemoj puno premišljati – glavna borba – ona teška borba je prošla – a sada mi je mnogo lakše – zadovoljan sam. Hvala još jednom na poslanom po g. Herakoviću – od srca hvala. Grli Te tisuću puta Tvoj brat Branko.
P. S. Hvala i za ono što si obavila i za Ankicu. Jer si Ti sigurno obavila, u Tebe vjerujem.
3. VI. 1921.
U Krašiću, na blagdan Presvetog Srca Isusova,
DANICA PIŠE RODITELJIMA
AMDG[1]
Mili i dobri roditelji moji!
Drugačije ja sam odlučila, ali ovako dobri Bog htio. Bogu hvala! Ovako je sigurno bolje. Imala sam namjeru odluke svoje otkriti Vam u praznike kući kad se vratim. Šutjela sam do sada, jer mišljah, vrijeme još nije da govorim, a nipošto da pokažem neiskrenost prema Vama. Je li Vam, roditelji dragi, Danica kada neiskrena bila? Ne, nisam, neću to da bude. Sve, sve ću Vam reći, pa kada želite sada, evo ja sada činim.
„U dobi si, milo moje dijete“ – pišeš mi dragi oče, „gdje možeš sama da odlučiš za svoju budućnost, koja je ionako u Božjim rukama. Ja imam još samo pravo da znam kakve se odluke stvaraju u Tvom mladom srcu, da Te svjetujem, poučim, da Te pomognem koliko dopuštaju moje sile.“ „U dobi sam,“ kažeš, „gdje mogu sama da odlučim“. O, kako sam dugo čekala dobu ovu, da smijem jednom javno izreći ono, što već davno, davno u mojemu se krije srcu. Dobri moj oče, ja sam odabrala, ja sam odlučila. Hoću, jer i dobri Bog tako hoće da idem u samostan. I ništa, ništa neće me odvratiti od namjere moje, jedino dobri Bog kad bi drugačije odredio. U samostanu hoću dobrom Bogu sve sile svoje da posvetim, posve da mu se predam. Hoću, da mu barem toliko, koliko mi sile dopuste, povratim za mnoga ona dobra što ih je udijelio meni, Vama, milima mojim i svim ljudima. A kako je malo što mu mogu uzvratiti. I ovo malo zar još da dijelim svijetu i njemu? On je meni cijelog sebe dao i daje mi se svaki dan u sv. Pričesti kad ga primam, a ja njemu da ne dam cijelu sebe? A Vi dobro znate da ova želja moja nije ni od danas ni od jučer. Sjećate li se kako ste me još za malih nogu često nazivali „časnom sestrom“, a niste ni slutili da ste time pobuđivali u srcu mojemu želju, da redovnicom zaista postanem. Često je znala dobra moja majka reći, a spominjem se toga još iz dana pučke škole kad sam polazila: – „Da Danica zaista ode u samostan, tamo bih za nju najsigurnija bila.“ – O, kako sam ja dobro upamtila riječi ove. A sada, sada zar drugačije misli? I prem je ova želja u srcu mojemu od najranijeg doba mojega djetinjstva, prohujala je ipak oluja jedna teška, teške borbe dušom mojom. Na jednoj strani vidjela Vas, dobri moji roditelji, a na drugoj Spasitelja. I Vi ne znate, On me zove. I Vas volim, i Njega volim. I k Vama bih htjela i k Njemu bih htjela. Ah, kako mi bijaše teško. Kuda, na koju stranu? I čujem Vas gdje mi govorite: „Mi te tako volimo!“ – i Isusa čujem: „Tko te voli više od mene? Mi smo toliko učinili za te!“ – s Vaše strane, Isus: Zar se ne spominješ što sam ja učinio za tebe? Mi imamo pravo na tebe, opet Vas čujem. – Tko ima veće pravo na tebe od mene? – čujem Spasitelja. Al’ još nešto dovikne mi Spasitelj, još nešto, a to stvori u meni čvrstu odluku. Isus je iznio pobjedu – ja hoću da idem u samostan. Čista me i sama ljubav Spasitelju u samostan vodi. Ne moguće kakva sam naklapanja čula, simpatija prema nekim redovnicama, mojim učiteljicama iz Učiteljske škole. Ne, ljubav je prema Spasitelju, što je sam on njeguje u srcu mojemu. Odabrala sam zato uz pomoć i milost Božju kuću, kuću u kojoj ni jedne duše još ne poznam, a znam ipak da su mi srodne, a niti mene tko od njih pozna. Uršulinki je to samostan u Varaždinu. Znam, strogi je to red, iz kojega se više ne izlazi, promislila sam dobro, ali kad idem, hoću da idem zaista u samostan. Bojiš se za čast imena našega. „Kad se radi s ozbiljnim stvarima, koja važe za čitavu budućnost moje djece, i časti našega imena, onda, držim da imam pravo znati za svaku namjeru i svaki čin vaš!“ Jest, oče, Ti imaš pravo to znati, a Danica nije nikada ni pomislila, da Ti uskrati ma ni i trunak samo prava Tvojega. Ako ja odem u samostan, ako me redovnicom nazovu, zar ja time oskvrnjujem čast našeg imena? Nije li u svijetu veća pogibelj, da oskvnem meni sveto ime po Tebi što ga nosim? Zar moguće nije najveća čast služiti Bogu? Ja sam se veselila, „Ja sam se veselio što si postala učiteljica“ – pišeš dalje, učiteljica, a zar ja ne budem i tamo učiteljica? Moj se učiteljski rad prenaša iz jednog mjesta na drugo. Čujem, čujem di mi govoriš – i u svijetu možeš živjeti sveto, i u svijetu možeš učiniti mnogo na slavu Božju, dapače danas treba u svijetu za slavu Božju da se bore. – I na ovo evo Ti odgovora. Reci, ne bi li svijet nazvao ludim čovjeka koji u barci plovi po valovima uzburkanog mora i neće da se zakloni u luku, koja mu je na domak, iz kojega mu već dobaciše užeta, koja su zahvatila slabu barku njegovu u sigurnost da je odvedu. On da odbaci pomoć ljubavi milosti Božje sve da i dalje uzburkanim plovi morem? Zdrav razum svakome kazuje što treba ovdje da se učini. I u svijetu možeš učiniti mnogo dobra. – Znam, i zaista takovih u svijetu da se bore za slavu imena Božjega i dao Bog našlo ih se mnogo. I od mene dobri Bog da to traži, zar ja ne bih radosno prigrlila volju njegovu svetu. Ali je drugo što Bog od mene traži. Orao je zato u visini nad svijetom ovim da krili, a ribici je mjesto u vodi. Uzalud je ribu, ma i najsilnija ona bila tijelom i duhom, uzalud je držati na kopnu kad je Gospod odredio u vodi da živi. Nije za nju ni najčistiji uzduh svijeta ovoga, nježnjim protkan mirisom ruža i ljiljana – ona samo za vodom čezne – i uginut će, ne nađe li se milosrdna ruka u vodu da je baci. Mili roditelji, i pred Vama evo ribice jedne take, ribice koju Vi svojom nazivate, koje sreća kažete, i Vaša je sreća. Milo ona uzdiže oči k Vama i moli: „Pustite me u vodu!“ Zar nećete Vi, koji joj sreću želite, zar je nećete pustiti u vodu da živi? Volite zar gledati pokraj Vas kako ugiba? Ne, ja znam da Vi ne kratite sreću djeci svojoj. Ne silite me u svijetu da živim, za drugo kad osjećam da sam zvana. Nije li Vam i previše gledati nesreću jednoga od djece Vaše. I baš ova nesreća dobroga moga brace Mladena[2] još više učvrsti u meni odluke moje. Znam, Vi se nećete protiviti, prem će Vam biti teško odijeliti se od mene. Od djece, koje Vam je dobri Bog mnogo udijelio, je l’ de, vi ćete mu rado jedno prikazati. Ta time ćete povratiti Gospodu ono što je njegovo, što je samo u ljubavi svojoj Vama dao. Znam, i čvrsto vjerujem da se nećete protiviti volji Božjoj. U molitve se Vaše preporuča, da mi dobri Bog udijeli milost ustrajati do kraja, mnogo Vam zahvalnosti dužna, Vaša kćerka Danica
[1] Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju!
[2] Mladena Širolu napustila je supruga i odnijela sinčića sa sobom.
Praha, 14. VI. 1921.
BRAT BRANKO PIŠE SESTRI DANICI
Moje Danče!
Nisam Ti dugo odgovarao na Tvoju kartu i samo stoga razloga što vječito očekujem nešto jasnije razumijevanje.
Nisam shvatio onu kartu, sve mislim ovo bi moglo biti pa opet sam navađan protiv dokaza – pa opet mislim nova misao da bi to moglo biti nešto drugo – ali isto zabacujem.
Danče! Zar sa mnom ne možeš biti iskrena. Ja sam si uvijek predstavljao i mislio da onaj izraz iskrene otvorenosti među nama svima postoji. Mislio sam i bio sam uvjeren da se iskrenost naplaćuje iskrenošću. Ili je moguće to moje mišljenje neispravno!? Mislim da sam zaslužio Tvoje povjerenje već time što sam sâm prema Tebi pokazao toliko povjerenja. Nadam se dakle da ćeš otvoriti to svoje malo dobro srdašce, da ćeš svome braci lijepo sve ispričati što misliš, što si nakanila. Ako pako nemaš u mene dosta povjerenja – ili ako to mora ostati apsolutnom tajnom (ako mora!!!), onda skidam kapu – onda se pokoravam, ali mislim da među bratom i sestrom, ako su uvijek međusobno dobri i imadu jedno prema drugom dosta povjerenja, nema nikakvih tajna.
Ne znam sigurno što je na stvari, no imam neko čudno osjećanje što bi moglo biti. Gledaj dakle i nastoj da misli razbistriš – i razjasniš.
Moj posao, hvala Bogu, napreduje da ne može bolje. S risanjem sam gotov pa sam već za ovu godinu slike zaključio – ostaje mi samo još jedan ispit – a onda evo me doma već koncem ovoga mjeseca – a najkasnije tamo oko 2. – 3. srpnja.
Veselim se već na odmor – da se riješim ovih nesnosnih prilika. Da se stišam u majčinom krilu i u blizini svih vas – meni toliko milih i dragih.
A onda još nekoliko mjeseci pa se vraćam – zauvijek k vama da zajednički – mi koji da koji još slobodni – pomognemo starim našim roditeljima – da im olakšamo njihove stare dane i da im osvjetlamo lice – da budu ponosni na svoju djecu, koju su dobro odgojili za vrijedne i poštene ljude.
Znaš Vi oženjeni (Ti ćeš također skoro), vi ne dolazite toliko u obzir – kao mi slobodni – koji kanimo ostati dosta dugo slobodni.
Mamica je bila u Pragu. Kaj misliš kako sam pogledal, da sam ju videl kraj moga stola da sjedi, kad sam se vratio iz škole. Naša draga – dobra mamica. Pokazivao sam joj Prag, vodio sam je svakuda da vidi taj zlatni Prag.
I otišla i opet sam ostao sam. Očekujem napeto Tvoj list. Danče! Ali piši mi sigurno. Smjesta! Grli Te brat Branko.
Zagreb, 19. VI. 1921.
OTAC STJEPAN PIŠE DANICI
Mila moja kćerko!
Nisam odmah odgovarao na posljednje Tvoje pismo jer nije bilo kod kuće ni mame ni Božidara. S kojima sam morao da se sporazumimo prije nego stvorim odluku. Božidar je, kako znaš, polagao ispite u Beču, a mama i Đurđica su ga tamo posjetili. Onda je mama skočila u Prag da posjeti Branka, te se je vratila tek u subotu. Božidar je sretno položio rigoroze, te će biti 17. VI. promoviran na čast Doktora filozofije i muzikologije. O tom ćeš dobiti tiskanu obavijest od samoga našega mladog Doktora, što će te bez sumnje razveseliti.
A sada o Tvojoj stvari!
Danice moja! Tvoja odluka tako je ozbiljna da nas je sve ne iznenadila, – već prenaglo zatekla. Svi razmišljamo što te je navelo da se odrečeš nas i ovoga svijeta. Tražimo razlog i ne možemo ga naći. Ti navodiš da Bog tako hoće!
Pa dobro nek se vrši volja Božja! Ja Ti taj korak ne mogu i neću da priječim. Sama si odlučila da se zatvoriš u samostanske zidine, pa neka Ti bude na volju, ali pod uvjetima da ne budeš danas-sutra patila od predbacivanja da Te nismo u prvi čas dobro i iskreno savjetovali.
Odmah nekako drugi dan, kako je došlo Tvoje pismo, posjetio me o. Vrbanek, urednik Glasnika Srca Isusova. Sam ga je Bog poslao. Ja sam mu dao čitati Tvoje pismo i on mi je odmah rekao da si zasada još preslaba za teško zvanje kojem se želiš posvetiti. On će Ti to i usmeno reći, kad se vratiš kući. – Toga je mišljenja i Tvoj liječnik Dr. Hezeg, kojega sam pitao za savjet, a toga smo mišljenja svi mi…, pa se svi bojimo za Tvoje zdravlje! – Ako to već mora da bude, onda ćeš poslušati naš savjet. – Ja bih želio, da prije svega završiš definitivu, da budeš osposobljena učiteljica jer će Te kao takvu i u samostanu više cijeniti i trebati. Drugo, želim da cijelu stvar odložiš barem na godinu dana, dok se tjelesno ojačiš da budeš laglje snosila sve one patnje i tegobe koje Te čekaju u samostanu, gdje treba zdrava Duha, a taj je samo u zdravu tijelu. Za Tebe pak kaže liječnik da još nijesi potpuno zdrava.
Najzad bi mi milije bilo da pođeš u Milosrdnice jer si nam bliže i jer bi Ti ovdje bilo ljepše i laglje, kad već mora to da bude. Još nešto, bilo bi Ti bolje za Te jer ako raspuste redove (kako se pogovara) bila bi nam bliže i uvijek bi mogla izaći, što od Uršulinka ne možeš, pa tko zna kud bi Te one vucarile po svijetu!
Razmisli dobro stvar, pa ćeš meni dati pravo. Majčica Ti samo plače i jadikuje i jedva čeka da se vratiš kući da Te izgrli, izljubi. Ona Te neizmjerno ljubi, pa koliko se ponosi s Tobom, toliko joj je nešto na srcu što će samo Tebi reći.
Moli se Bogu i nastoj da sve naše uvjete ispuniš, onda se odluči do Božje volje kako znaš i hoćeš. Još jednu godinu dana ćeš pričekati, to svi želimo, a nadamo se da ćeš nam tu posljednju želju ispuniti!
Djeci – Tvojim sekama – nijesmo ništa rekli jer djeca ne razumiju što znači kad se čovjek odriče svijeta. Saznat će to ionako prerano, pa zašto da već tuže i plaču za Tobom, dok još stvar nije izvršena. Budeš li im to sama htjela reći, stoji Ti na volju.
Praznici su blizu, pa kad dođeš kući, porazgovarat ćemo se o svemu i ja se pouzdano nadam da će dobri Bog, kojem želiš da služiš srcem i dušom, svojom neizmjernom dobrotom dati da se zlatno Tvoje srce prikloni želji naše cijele obitelji i opravda prirodnim (zdravstvenim) razlozima, pa ćeš se u svome interesu žrtvovati nama – još jednu godinu dana da Te tako naglo ne izgubimo…
Rodili smo Te, živjeli i mučili se za Te, pa hoćemo da Te vidimo zdravu i krepku bar još neko kratko vrijeme, a onda neka je Bog s Tobom i neka se vrši Njegova sveta volja!
Kod kuće Te željno svi očekuju. A Branko će doći početkom srpnja jer ljetos ranije svršavaju pa ćemo opet biti svi zajedno i u siromaštvu sprovesti potreban odmor.
Pošalji odmah papire! Javi, je li bila inspekcija i kako si prošla. Znaš da me silno zanima, Pozdravi Hugana i Verenu, a i g. Horvata. – od kuće primi vruće cjelove majčine, braće i sestara, a da Te grli – to znaš! – i Tvoj Tata.
Praha, 21. VI. 1921.
Moje Danče!
Ne znam pravo kako da počnem! Ne znam uopće kakav ću imati uspjeh tim svojim listom. Dobio sam najme ove dane, – ujutro ovo pismo od naše drage – drage i dobre mamice. Znaš li uopće što to znači imati dobru – dobru – majku, znaš li? Čini mi se da imaš da zaboravljaš da imaš majku – da imaš doma oca. – Roditelje na koje možeš biti ponosna, ali i roditelje koji zaslužuju da im djeca budu poslušna, koji zaslužuju da ih djeca štuju, da rade ono što roditelji žele. Naši stari dobri roditelji zaslužuju da im slobodna i neženjena djeca olahotimo taj stari njihov tužni život! Razumiješ li svu veličinu – svu ogromnu moralnu veličinu tih riječi. Ako razumiješ, a Ti gledaj da ih shvatiš.
Mamica mi piše pismo gdje mi crta i opisuje kako naš dobri sijedi tata cijelu noć plače. Danče, zar je u Tebe srce od kamena?! Plače sijedi otac jer je ne pred godinu dana pokopao jednu kćer. A sada se želi druga kćer sama da se zakopa u grob.
Kaniš ići u samostan! Lijepa nakana – moralna i hvale vrijedna, za onoga koji nema još moralnijih obveza prema starim i sijedim roditeljima.
Kaniš ih ostaviti – i to za na navijeke ostaviti, to jest želiš da si za njih mrtva! Pa zar u Tebi nimalo samosvijesti i samoprijegora nema!?! Jer ako i misliš da bi bila najsretnija u samostanu, onda ipak treba da imaš donekle poštovanja i ljubavi prema našim starcima – prema sjedinama i žuljevima onih koji su nas rodili i onih koji su čitavi svoj život i trud i muku uložili u to da nam osiguraju život.
Danče, dušo! Zamisli se malo u budućnost. Zamisli se. Božidar oženjen, u krugu svojih. Mladen oženjen – u krugu kakovom će da se snađe za koje doba; recimo i za deset godina. A naši stari!?! A naši dragi roditelji. Tata u penziji sa malom, s malom financijom. Mamica već toliko izmučena i iscrpena da ne može sama da nadoknadi one manjke što fale! Sami starci – sami sebi – jer ona mala bagaža u one nemam povjerenja. – Zar oni da pomognu i olahote život naših staraca?! Zamisli se malo na srce i pravedno reci imaš li povjerenja?!?
Kad već i ja hoću da se odreknem svjetovnog života, pa kanim posvetiti svu ljubav roditeljima – majci – ocu – bez suze. Zar to nije ogromna žrtva. Zar to nije ogromno – neizmjerno dobro djelo, koje dobri Bog naplaćuje, sasma sigurno naplaćuje. Kršćanskije je nego zatvoriti se među četiri zida, a ne pomoći nikome, baš nikome!
E – Danče, ako se slažeš s tim mojim mislima koje su zrele – i promišljene – ako se i ne slažeš s riječima onoga koji se pati i muči i gladuje – i žuri s poslom, ubija sav svoj život da što prije dođe u krilo svojih dobrih starih roditelja pa da kaže: „Mučili ste se za me do sada, a od sada je red da se ja mučim za Vas“. Zar misliš da te riječi nisu razumne?!? Misliš li da su lude. A iza naših dragih roditelja je naš narod! Čitavo čovječanstvo! Zar nije dužno i svrha svakog pojedinog člana tog ljudskog društva da se žrtvuje za narod. Da nastoji oko poboljšanja – oko napretka svojih bližnjih. Zar nije i to ogromna zadaća. Moralna zadaća!
Da prosvjetljuješ narod da ne bude u vječnoj tamnici neznanja i kolebanja. Da ga svedemo na pravi put, na kojem će to da postigne sreću i zadovoljstvo.
Ako već nećeš i ne možeš da ispuniš onu najsvetiju zadaću žene na tom svijetu „biti majkom“, a ono bar budi djetetom dobrih roditelja, dobre majke.
Razmisli dobro što radiš!?! Punoljetna si, nitko Ti ne može da brani – ali – mislim da Ti neće biti svejedno – što će roditelji, što će brat Tvoj o Tebi suditi!?!
Ne zaboravi na one muke majčine kada Te je rađala – ne zaboravi na one patnje – ne zaboravi na onu neizmjernu ljubav majčinu kada Te je dojila. – Zar sve to da se ostavi – pa da se ode među četiri zida. – Zar da se preko toga pređe kao da nije bilo ništa i da se ode u samostan.
Ja sam protiv toga – mislim da je to samo krivo da odeš u samostan i želio bih da ovaj list na Tebe djeluje ako ima u Tebi ljubavi prema majci. Odgovori mi smjesta!
Grli Te brat Tvoj Branko
Tužna obljetnica
(1920. 3. VIII. – 1922.)
Na oltaru Boga Svemoćnika
Tiho titra plamen bijele svijeće,
A s očiju Božjeg pokornika
Bolna, tiha, nijema suza teče.
Misli mi se dušom k nebu dižu,
Kolo tiho anđelića traže.
I dok tople molitve se nižu,
Tebe, Zorko, anđeo mu kaže.
Poginula Ti si naglo tako
U tima bijesnim valovima Save,
Ostavila da bi kamen plako!
Sve nas vedrog čela, duše zdrave…
Srdašce Ti nevino i milo,
Što za nas je, Dom i narod tuklo
U tren oka – suđeno l’ je tako bilo?
Usred Save, jao nama, – puklo…
Sada grobak kitimo Ti mali,
Suzom na njem zalijevam cvijeće,
Kako bismo vječan dar Ti dali,
Vječan dar, koji Tebi trebat neće…!
Tužna dva su minula ljeta,
Otkad Tebe žive više nema;
Sad na grobu Tvome ruža cvjeta…
Zagreb, 22. I. 1924.
BRAT BOŽIDAR PIŠE SESTRI DANICI
Draga moja Danice! Seko moja! Uzdanje naše!
Obadva Tvoja pisma – i ono koje si na mene upravila od 16. ovog mjeseca i ono koje si na tatu upravila (od 20. o. mj.).
U kojima pisamce za Božicu i Đurđicu stigoše na jedan mah. Mi smo ih zajedno čitali i razumjeli. Bujnost Tvojih riječi i punoća osjećanja duboko se kosnula svih nas, ostasmo potreseni i zapanjeni i zaprepašteni. Iskrenost Tvoja, koja nam je razotkrila mnogu slutnju našu, uvjerila nas je o teškoj omaški koju smo učinili odgovarajući Te od Tvoga nauma da pođeš u samostan. Zašto onda nisi našla takvih riječi? U onaj čas, kada si saopćila svoju odluku da ostaviš ovaj svijet i povučeš se i pred bukom gruboga života u tiho zatišje posvećenih zidina da se molitvi predaš, svu svoju duševnost služenju najvišem otajstvu religijskom, u onaj čas svi smo se mi odupirali toj Tvojoj odluci. No, Ti si naše odupiranje, u izrazima očevim i suviše oporo isticala, sasvim krivo shvatila. Zaista krivo! Nitko nije zacijelo u tom koraku gledao neku kapricu, već smo mi ljudi od ovoga svijeta (a iskreno priznajem – barem ja svjesno – ostali, naša braća i roditelji možda nesvjesno) osjećali i izricali svoj sud o tom Tvom naumu gledajući na nj s našeg stajališta kao sasvim realni ljudi. Potrudi se malo da me razumiješ, želim da budem razumljiv, nastojat ću da Ti sve objasnim, pa makar bio i suviše dug, makar se moje pričanje otegne. Ti ćeš oprostiti jer Ti u svojoj dobroti sve opraštaš. Evo u čemu je bila stvar (Molim Te da usrdno, da ove retke čitaš mirno sabrano i da se nikako ne uzrujavaš): Prvo svega shvati, razumij i pojmi da je nama koji smo gledali kako malešna rasteš, kako napreduješ, kako se Tvoje duševne sposobnosti razotkrivaju, kako se razvijaju, da je nama bilo od srca stalo da Ti te svoje sposobnosti usavršiš do najvišega stepena, da postaneš kadra stvarati novo, sarađivati na izgrađivanju naše kulture, naših društvenih dobara. Zar je u našem malom narodu mnogo onih koji naprijed gledaju, koji shvaćaju ono što je dobro i lijepo, koji hoće i mogu promicati kulturu putem napredovanja. Nije li bila naša nada, naša radost u tome da Te jednoga dana vidimo u krugu djece kao odličnu učiteljicu, kako ih vodiš, upućuješ, kako iz ovih zapretanih duša stvaraš ljude čvrsta značaja, a zar ih danas ima? Zar ih danas više no igda ne treba u našemu životu? Zar sama ne osjećaš svu težinu ovog zagušljivog društvenoga soja i sloja, u kojemu prevladavaju požude i gramzenje, a riječi su njihove kao sama rugoba najobičnijih ljudskih osjećaja? Ta, i sama to priznaješ, sama s negodovanjem i ogorčenjem slušaš na mjestu, kuda Te boljetica sada nagnala, kako je čovjek uza svu napravu i namještenost, prevlaka, što mu je dan odgoj i škola ipak još uvijek nizak i plitak stvor. Kao da je sva nauka prošla mimo njega, a da ništa plemenštine nije uhvatilo korijena u duši i srcu njegovu. Tu je trebalo utrošiti golemu energiju, silan rad, čeka čitave generacije učitelja, propovjednika, pjesnika i filozofa koji će pokrenuti tromu masu naroda svijetlim ciljevima. I nitko ko zakorači putem ovim poimajući zamašaj svoga poziva, svetu dužnost svoga pozvanja, neće biti pošteđen krutoga razočaranja da je toliko dobrih, lijepih, milih i plemenitih riječi njegovih palo na kamen, da je prohujalo uzdahom, a ne ostavilo dubljeg traga u dušama onih kojim su bile namijenjene. Zar nije želja naša da Te vidimo u krugu našem, gdje ti mila i krotka, ponosna i sposobna kročiš naprijed rasipajući dobro, kojim je obilovala, kojim obiluje Tvoja čista duša. Zabliješteni upravo ljepotom ove borbe, ovoga rvanja sa zlim, zaneseni svetim pozvanjem, koje smo toliki u našoj obitelji odabrali (tata, ja, Branko, Ti, Mica; a možda će još i Ruža), vrlo smo htjeli da Te pustimo u život, da Te vidimo odvažnu i srčanu na djelu. Ti si sposobna za taj veliki poziv. Ti najviše od svih nas. Nije dakle neko neznaboštvo, neki prezir ili rug sve nas nukao da Te odvraćamo od Tvoga nauma. Shvati to, zamisli se u to, pronikni duhom u veličinu ovoga pozvanja, da osjetiš našu želju ondašnju i naš zanos zbog Tvojeg napredovanja. U današnjem načinu života potrebni su nam borci izbliza koji smiono zakoračuju i na ova mjesta gdje je bojna vreva najžešća i sila zloće najgordija. Zato, upravo zato, htjedosmo Te vidjeti među sobom u punoj buci života, gdje kazuješ putove prave, vodiš nevina čeda i čiste duše svijetlomu cilju vedre svoje duše. Jesam li dosta jasan, da li poimaš želju našu i naš tadašnji ideal? A onda, u Tebi je bila vatra zapretana divnoga talenta pjesničkoga. Nije li to možda porug braće kada su čitali zvučne stihove Tvoje, zar nisi i u onim, nasmiješenim ustima, dok su izgovarala pjesme duše Tvoje, osjetila dragost, radost i ponos svih nas? Zar nijesi razabrala u podrhtavanju glasa, ushit i zanos naš koji smo Te zavazda punim srcem svojim zavoljeli? Tata, koji se ponosi svakim uspjehom djece svoje, koji je i sam toliko sarađivao u literaturi živi od toga zanosa i on mu je jedina naplata za muku i trud kojim je iz nas načinio ljude. A onda tata i ne može mahom da se uživi u naše naziranje. Jesi li čitala kada Turgenevljev roman „Oci i djeca“? Jesi li kada zamislila sebi dubok ponor koji dijeli roditelje od djece? Ne mislim ja pritom na ljubav, na privrženost, odanost, prijateljstvo! Ne! Sasvim mi je drugo na pameti. Mislim na naziranje, na posebni pogled u svijet kojim mlađi naraštaj ulazi u život, ne brinući za to što su o tom mislili njegovi najbliži, predšasnici njegovi stariji, da njegova svojta. Zar sam ja s voljom očevom postao kompozitor? Nije li me otac, kojega za to ja vazda i jednako duboko poštujem i iskreno ljubim, nije li on nakon svoje mature (Ti se toga valjda ni ne sjećaš jer si bila još malešna, draga i predraga seka moja, koju sam baš ja najvolio zibati u kolicima) nije li on upravo mene htio otjerati od kuće, kada sam samo poželio da idem na konzervatorij izučavati muziku, pa kada sam ostao, a želeći uhvatiti što više vremena za studij muzike, htio prestupiti iz filozofskog u pravni fakultet (jer pravnici manje rade, mogao bih se bio više baviti muzikom) nije li opet došlo do burne scene među nama. Ta, sjetit ćeš se zacijelo koje te zgode u kojoj me on nazivao svojom vječnom opozicijom. Da, milo moje, sekice moja, među nama jest raznolikost u mišljenju i naziranju, a bit će tako i među nama i našom djecom jer je problem sukoba „otaca i djece“ vječan, bio je i bit će takav, čas žestok, čas manje žestok, čas blag. Pa šta je sa mnom bilo, znaš dobro. Kasnije ja sam nastojao da postanem učenikom Zajčevim. Kasnije je svaki moj uspjeh bilježio velikim pismenima. A kada sabire za mene prigodom bilo kakvog mog novog djela kritike, zar nije drag, predrag u tom svom zanosu, u zaljubljenosti u svoju djecu. Pojmiš taj osjećaj, znam dobro i zato si s toliko pokornosti pustila da on upravlja Tvojim životom. No, upravo u tom si griješila. Zar ja nisam danas muzičar i kompozitor? Uz najteže muke savladao sam sve zapreke i postigao metu svojeg duševnog života ne zato da ubirem slavu, da se klanjam pred zavjesom kazališta, već zato jer hoću, mogu i moram biti kompozitor. Toj neminovnoj sili udesa, volji Višnjega pokorilo se i očinsko srce. On misli da je othranio profesora, kojemu je nuzgredni posao biti kompozitorom, a ja Te uvjeravam da je odgojio kompozitora koji je slučajno uzgredice profesor matematike i fizike. Eto tako je i s Tobom. Tata je krut i ne pušta od svoga naziranja, groznje su njegove silne i znam Tebe, koja toliko duboko osjećaš zakone Božje i čovječje, zacijelo strašne. Pustila si, popustila i prignula se volji njegovoj, a ipak je iz Tvoga pisma zadnjega izvirala neslomiva volja Tvoja, zanos svetoga pozvanja i tata je osjetio to, osjetio punim srcem i svom dušom, poklonio se volji Tvojoj i suzama (rekao bih gotovo pokajanja, a zacijelo duboko proniknuvši u dušu Tvoju), pisao pismo makar i ranjenom rukom (na desnoj ruci ima tata golem čir) da Ti odmah javi jednu jedinu svoju želju: ozdravi, ozdravi što prije, i potpunije, da možeš doseći metu života svoga, da možeš postati duhovnom, milosrdnicom, svetom sestrom, koja će biti moliteljica naša, da nam izmoli oproštenje grijeha koje smo počinili u životu, a i prema Tebi! To Ti je ili takovo pisao i pismo njegovo primila si zajedno s mojim.
Bolest Tvoja, iako je opasna, nije toliko teška da se ne bi dala izliječiti, ako se liječi oprezno i zdušno. Zato smo Te i poslali u lječilište, zato smo i odlučili da Ti omogućimo svaku i najveću udobnost, ispunimo najsitniju želju. Nijedna žrtva nije dosta velika da se postigne zdravlje. Ti ga trebaš jer još je mnogo toga što ćeš u svom životu učiniti. Moraš ozdraviti i valja se žrtvovati. Jednu jedinu stvar ne možemo Ti priskrbiti. Govoriš o svagdanjoj sv. Pričesti. Danice draga, ta, promisli teškoće Tvojih želja. Uvjeren sam da ćete svaki svećenik savjetovati, čak možda i naložiti Ti neka se moliš, razmišljaš, sama meditacija potpuno će nadoknaditi Tvoju svagdanju sv. Pričest. Zar Bog može htjeti da u teškoj bolesti, koja se u zagušljivom gradu gotovo i ne da izliječiti, Tvoje žrtvovanje, ma bio to i sveti zavjet, bude ovoliko. Strpi se, neće trajati u vječnost. Nekoliko tjedana i Ti ćeš ojačana tijelom blagovati sv. Pričest. Ne Ti ćeš se svetom životu, za koji se hoće čvrsto tijelo uz vedru dušu. Ne kloni duhom, budi jaka i koracaj ustrajno naprijed jer Tvoja se želja hoće i mora ispuniti. Ti moraš dospjeti da izvršiš sveto pozvanje svoje. Nijedna žrtva koja se od Tebe zahtijeva ne smije Ti zbog toga biti teška. Ustraj, moli se i vjeruj. Sad znaš da ćeš uspjeti. A povrh svega umiri svoju dušu, umiri se potpuno i predano, pa ćeš prije, puno prije ojačati i ozdraviti.
Pišem Ti ovo u noći, potpuna je tišina oko mene i gradska se buka sasvim stišala. Na ulici ne čuje se nikoga da prolazi, a uz mene spavaju već Đurđica i moje curice male. Kako li su se one radovale kada sam im čitao Tvoje pismo, a kako li se vesele što će se s Tobom na telefonu razgovarati. Povest ću ih sjutra u srijedu uvečer u školu, pa ćemo Te zazvati na telefon da Te čujemo i da Te pozdravimo. Bit će nam ugodno čuti Tvoj glas, slušati Tvoje pričanje. Veselit ćemo se, ako Te ovo pismo moje bar malo primirilo. Ja neću prestati da Ti pišem. Pisat ću Ti opet možda sjutra, možda prekosjutra, svakako skoro. Bit ću možda rječitiji, razumljiviji, uvjerljiviji. Razumjet ćeš napokon našu ljubav, pojmit ćeš našu brigu i postat ćeš vedra i vesela. Smijeh Tvoj neće biti sladogorak, već zvučan i srdačan, a u njemu će odzvanjati veselje i radost, nada i pouzdanje, da će Ti život dati ono što Ti srce želi.
Neka ne čuju uši Tvoje grube zvukove surovih grla i priprostih duša, neka ne vide oči Tvoje što u prahu zemaljskom gmiže i grmili, podigni ih k nebu, gdje je Tvoja nada i razvedri čelo, smetni brige s uma. Budi zdrava što prije, pa će i naše brige uminuti. Veselo ćemo Te dočekati da Te ispratimo u samostansku ćeliju, gdje ćeš u osami izmoliti od Boga oproštenje za svoje i naše grijehe. Budi srčana!
Srdačno Te pozdravlja Tvoj Božidar
P. S. Još ne mogu prestati u ovoj tišini, nekako mi kao od sebe naviru misli da sam premalo rekao. Možda još mnogo toga ima što je neobjašnjeno ostalo. Napokon nijesam Ti ništa ni o prilikama među nama pisao. Ne znam je li Ti tata pisao o čemu. Zlata je bila kod doktora dvaput. On je pregledavao i Roentgenovim aparatom. Nije konstatovao nikakvih teških, pače ni lakih ozljeda u plućima. Štropot neki koji je zaostao poslije plućne bolesti sigurno će se izliječiti promjenom zraka. Zato će Zlata odmah nakon 1. februara u Krapinske toplice. Mica će ionako na svršetku semestra doći na 4 dana kući, a onda će one skupa na put. Kod mene doma nema nikakvih promjena. Božicu su htjele Mica i Zlata povesti sa sobom na oporavak. No ja je još neću pustiti. Nekako je slaba, a sada u zimi, kada ionako ne može biti pod vedrim nebom, neka je u sobi kod kuće. U proljeće poslat ću nju i Đanicu neka idu Mici, možda zajedno s Đurđicom ili tetom Maricom. To ćemo još odlučiti.
Ja pišem novo veliko, nečuveno još djelo, (t.j. nečuveno? zar ne, malo nespretna riječ kada se govori o muzici. Svakako je nečuveno, kada ga još nije nitko čuo, još nije ni gotovo, tek sam počeo. Mislio sam time reći neobično, Ti me zacijelo razumiješ). Pišem „legendu o sv. Ćirilu i Metodu“ i pouzdano se nadam da ću učiniti djelo koje će biti ne samo trajne vrijednosti već će i duše onih koji ga budu slušali, baš kao i dušu moju, obratiti Bogu kojega su sveti naši apostoli propovijedali u našem jeziku, Bogu kojemu su oni prvi himne pjevali slavjanskim jezikom. Zar ne, da ćeš to rado poslušati? Izvedba bi imala biti početkom ovoga ljeta. Pozdravlja po drugi put
Tvoj Božidar
P. S. II. Sad ali idem spavati jer je pola noći davno minulo.
Nalaz, Danica Širola 10. VI. 1924. Vjerna kopija o stanju moje bolesti na plućima što visi nad mojim krevetom. Ne razumijem mnogo – ipak još spreda nijesu sve ušarali. U zadnja dva mjeseca izgubila sam opet na vagi dvije i četvrt kile. Bogu hvala! Danica
Topolšica, 18. X. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dragi i mili moj Tatica!
Držim da će sutra (nedjelja je) doći g. Janza, pa počinjem pomalo već danas da pišem.
Čudo mi zaista što mi cijeli tjedan niste pisali. Ili si bolestan Ti, ili se štogod dogodilo – ili se moguće nešto ljutiš na me. – Ne znam što bi bilo uzrok.
Ah, da znaš kolikim sam veseljem očekivala Božidara – pa mi je tako žao što mi je baš onih dana malo pozlilo. Siromah Božidar – ne znam kako je djelovalo kad me je onako zatekao u krevetu. Sigurno je Vama prikazao stvar ozbiljnije nego jest. Istina – ovih sam dana bacala pomalo krvi – ali dat će dobri Bog i to će prestati. Ja se nadam, pa nemojte ni Vi, mili moji, gubiti nade.
Mene ovdje lijepo, lijepo njeguju i paze. Osobito gospođa koja je sa mnom u sobi. Žena je to nekog liječnika iz Bjelovara. Ona me i umiva i češlja jer ja moram posve mirno ležati. Zato ne zamjeri što nisam pisala tako dugo. Sad mi je već zaista bolje (iako još nije posve dobro), pa mogu malo da pišem. – Ali ako i sutra ne dobijem pisma od Tebe? Ne, ja znam sutra će sigurno biti pismo za mene. Oh, kad biste vi znali kolko sam ja u duhu s Vama, s Vama sjedim kod ručka i kod večere – i zanima me svaka riječ što je izusti koji od Vas.
A ja ovdje sama – nitko ne smije ni da me posjeti. Ne dopusti g. doktor jer ne smijem ni govoriti, samo da bude mirovanje veće, da može ranica u plućima koja krvari što skorije da zacijeli.
A meni nije ružno. Ta, ja samoću volim, a ovdje je volim i više jer nema onako baš naših ljudi s kojima bih se mogla posve razumjeti.
Ima neka mala gospojica iz Zagreba. Išla je s našom Zlatom u višu školu. Zove se Prašnički. Ona leži sirotica već preko 3 mjeseca u krevetu, ali smo se ipak našle – pa kad je njoj bolje dođe sama na časak. Iako nismo zajedno (zapravo vrlo malo) osjećam ipak da smo si tako blizu. Ta, osjećaji su nam isti. Razumijemo se. Bile smo jedan dan zajedno kod sv. Pričesti. U njenu sobu došao je g. župnik, pa sam bila i ja kod nje. (3. X.) Bio je to blagdan i dan radosti za mene.
Inače me zabavljaju ptičice svojim cvrkutanjem i vrane graktanjem. Radujem se i promatram lišće koje žuti, i svakom listiću koji uginuvši opada dovikujem „zbogom“!? Kako se lijepo zlate krošnje drveća milovane jesenjim suncem.
A one gorde omorike i jele ponosito što se dižu u svježini svoga grimiza – one dozivaju refleksije o životu. Život prikazuju, o životu zbore i pobjeđuju želju za životom grleći vitkim granama svojim mnoge sitne ptičice, koje zauzvrat svojim zaštitnicima tako lijepo pjevaju i živo se igraju.
Pomišljam kad ih gledam na drage one glavice u školi – lijepe proživljene časove i stvaram slike za budućnost – ako bude sveta volje Božja.
Pa zar nemam lijepo društvo? Prirodu Božju. Ne vidi se tu zlobe i zavisti – nema nadimanja – sve živi u divnome skladu – a ja promatrajući sve to – radujem se, neizmjerno diveći se mudrosti i dobroti Božjoj.
O, da mogu pisati – i zabilježiti sve ono što mi je pričala mala kapljica kiše. (Refleksi razni i misli što su ih probudile kišne kapi, viseći na iglicama bora pod mojim prozorom).
19. X. 1924.
Dobro jutro! Hvaljen Isus i Marija.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Tek sam otvorila oči – evo me mili moj Tatica da Ti pričam dalje. Nakon mnogih noći ove sam lijepo spavala pa se osjećam tako odmorna. Sad bih se ja počela rediti, kad bih mogla. Ali moram čekati dok dođe sestra ili dok se uredi moja gospođa. Prošle sam se nedjelje sama počešljala – ali sam za to skupo plaćala dva dana, pa baš kad je bio dragi moj braco ovdje. Prošlo je i to – i sad je opet dobro, pa čemu da se još spominje.
Božidar mi je pričao mnogo, mnogo – ali ipak još ja čekam pisma od Vas. Zanima Te kako se dojmilo Božidarovo predavanje. Ja ne znam. Nisam bila među njima, a k meni nitko ne dolazi.
Naš g. šef je otputovao. Sad vodi glavni posao g. dr. Mladenović. Samo je siromah jako slab. Ne znam kako će izdržati.
To su Ti sve naše novosti iz Topolšice. Da, bio je ovdje posve kratko g. Janko Barle s autom posjetiti svoju gosp. Prašinecki (Oni su od kuće s njime prijatelji), pa mi je žao što nije bio i kod mene. On će doći i opet skoro. – Kako je kod kuće?
Nastavak III.
Evo dočekala sam što sam dugo čekala. G. Janza mi je donio paket – a kasnije će doći i s gospođom da mi pričaju i da se porazgovorim s njima. O kako se radujem!
Danas mi i sunce ljepše sije, veselije šušte – mili moji mali drugovi: Dobila sam pismo od moga Tatice – i mamica mi je napisala nekoliko riječi. Za deku mamici hvala. Baš mi je dobro došla. Već ne znadu čime da me sve ne pokriju da mi se ne smrzne krv u žilama. A ovdje je baš junački zima – osobito noću – a spavamo kod otvorenoga prozora. A Vi se doma mazite uz toplu peć. U mojoj sobi je 6 C pa se o loženju i ne misli. – Ta, sunce sije i grije…
Pitaš kako mi je. – Dobro, Bogu hvala! Od prošle nedjelje (12. – 13. X.) nije bilo većega krvarenja. Tako malo pljunem koji puta kroz dan – a zato me bodu svaki dan injekcijama. Prestat će i to, pa kad se krv čisto smiri – onda poslije 10 ili 14 dana budem smjela da se češljam i dižem. Već mi se g. doktor i šibom grozi – jer sam, kažu, odviše živa i vesela – brbljava, a moram mirovati. Danas mi je rekao g. dr. Doječanski da će mi dati injekciju u jezik jer sam zaista čavrljala veselo kao vrabac kad je on došao.
Kad oni sve razumiju. Kako da se ne radujem, kad sam sigurno znala da ću dobiti nešto od kuće.
Više ja i ne mislim na ono vrijeme kad je bilo zlo. – To se brzo zaboravi.
Kako je naš mali đačić? Ide li joj dobro u školi? Vidim je kako se žuri u školu – kako piše zadaću – zlatna mala. A Đanica? Ona joj sigurno pomaže pisati zadaću. O, da sam ja kod kuće. – Bit će i to, dat će Bog!
Inače, dobri moj Tatica, ja sam posve mirna i zadovoljna. Strpljivo čekam da bude bolje – a koji čeka taj i dočeka. Znam da to ide sporo.
I g. šef kad mi je došao reći „zbogom“ bodrio me riječima: „Samo strpljivo. I ja sam ležao godinu dana.“ A na njemu se baš ne pozna da je bio bolestan.
Tata! Nemoj me više tako dugo ostaviti bez vijesti. Tako je to teško. I ja obećajem da ću se češće javljati, samo da ne budete u brizi.
Pozdravi mi sve, sve, da ne moram nabrajati.
Tebe i mamicu i sekice i braću i tetu Almu ljubi mnogo, mnogo Danica
Topolšica, 29. X. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dragi, dragi moj Tata!
Primila sam danas Tvoju kartu i novine. Hvala! Kako da mi nijesi ovaj puta poslao „Nedjelju?“ Ili si zaboravio ili nije došla.
O, da znaš Tatice meni ti je mnogo, mnogo bolje. Vesela sam tako da me već svi grde, psuju, jer kažu previše se vrtim po krevetu i čavrljam preglasno. A g. doktor je tako strog. Još mi ne da da se sama umivam i češljam i da slazim s kreveta. A ja sam već „zdrava i jaka ko ris“. Danas su me nosili na vagu (Smijali su se mojoj jakosti jer nisam mogla hodati od slabosti). Ipak sam na vagi dobila 1 kg i 20 dkg. Zar to nije smiješno, nosila me sama naša sobarica smijući se velikoj težini…
Baš postupaju sa mnom ko da sam teški bolesnik, a ja sam već zaboravila na ono što je bilo. Sad je Bogu hvala i opet dobro. Bog zna kako ću još dugo morati da mirujem u krevetu – ali moram slušati.
Pozdravi mi sve, sve kod kuće. Mamici rukoljub – Vunu, ako niste još poslali, pošaljite odmah. Ovdje se nestrpljivo očekuje.
Pusica svima sekicama i teti Almi.
Mnogo misli na Vas i voli Vas (moga Taticu) Danica
Topolšica, 31. X. 1924.
DANICA PIŠE OCU
+!
Dobri moj Tatica!
Znam sigurno, da će sutra netko doći, pa moram pripraviti pismo. Tim više, što se mogu pohvaliti. Meni je mnogo bolje, izgledam izvrsno. Svi se čude. Gospodin doktor mi je rekao, da ako potraje ovako osam dana, budem se smjela pomalo dizati. A znaš što to znači za mene. Ta već sam 8 nedjelja u krevetu. O, kako se veselim. Samo nemam zimskoga kaputa, a ovdje je jaka zima. Neka mi ga mamica čim prije pošalje. Danas sam dobila paket. Znaš što se dogodilo sa stvarima. Teta Alma mi je poslala vodu za zube, a ona iz zatvorene boce sva do kapi iscurila. Srećom je upili prašci za zube (razlila se po čokoladi) pa se vunica nije ništa oštetila. Sad sušim paketić s prašcima, moguće bude prašak još za uporabu. I čokoladu sušim. Glavno da se nije vunica oštetila. Kako Vi kod kuće?
Topolšica, 2. XI. 1924.
DANICA PIŠE OCU
Dragi moj Tatica!
Jučer sam čekala i čekala i nikoga nije bilo. Izgleda da će tako biti i danas. Malo mi je žao, ali hvala Bogu, valjda tako mora biti. Meni je posve dobro, pa se nadam, da ću se za koji dan iskopati iz kreveta. O, da znaš kako se veselim. Primila sam novac. Samo me mnogo zabrinjuje. Zašto su mi dali 1420 Din umjesto 1505 Din. A ja računam sa svakim filirom. To je odmah 85 Din manje. Zar će to sad uvijek biti tako? Dragi moj Tatica, znaš, što me još zanima. Što je s Blaženkom Mayerovom. Ide li u Pedagošku ili je primila mjesto? Dobila sam danas pismo od K. Dušić.[1] Htjela je doći k meni, pa je bila spriječena. Žao mi je. Došao je Janza. Malo je govorio sa mnom. Odnijet će Ti ovo pismo. Javite se skoro i opet. Ja uvijek tako očekujem podne. Pozdravi mi sve, sve doma. Baš bi ih mogao jednom natjerati da mi pišu.
Rukoljub mamici i Tebi od Tvoje Danice
[1] Katarine Dušić.
Topolšica, 15. XI. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dobri mili i dragi moj Tatica!
Da Ti pripravim pismo želiš da i s Tobom malo čavrljam. – Evo me – spremna sam uvijek ispuniti i najmanju željicu Tvoju.
Znam da Te raduje moje veselje, a ja i neću da ga zadržim za sebe kad sam ja sretna i radosna, želila bih da budu svi tako – svima – svima da vlada radost u duši ko u mojoj što je – svi da se raduju sa mnom, a najviše Ti, dobri i mili moj Tatica.
A ja se toliko radujem – sve u našim ledenim dvorima. Nalože nam malo peć u 6 h ujutro, zatvore prozore koji moraju biti kroz dugu i ledenu noć otvoreni, griju nam samo toliko da bude malo toplo dok se oblačimo i spremamo. (Pomisli, smijem se već sama umivati – danas sam se prvi puta nakon dugog vremena sama češljala. To Ti je, mili moj Tatica, veliki napredak. Ipak se dignem iz kreveta da se uredim, a prije nijesam pravo smjela ni sjesti u krevetu. Hvala Bogu!).
A onda, kad se spremi soba, otvore opet sve širom. Ali mi prevarimo g. doktore. Kad prođe vizita – to se zatvaraju prozori, da nam ne utekne ono malo topline, ta, ionako najviša temperatura što dosegne našim sobama je +9 °C. Obično smo kod +4-7,5 °C u sobi – a to Ti je prilično hladno. Oni jadnici koji izlaze van nemaju se prvo nigdje ugrijati. – Ne smijem tako reći – imadu uvijek toplu blagovaonu.
Da samo znaš kako se žure poslije ležanja. Ne misli se sad kao u ljetu na […] toaleta žuri se što prije u toplo.
Meni baš nije mnogo zima u krevetu. Gledam kako gole grane ruke dižu prema nebu i mole – mole odječicu. A zima već negdje u visini prede bijele niti – ona će sve zaodjenuti u bijelo ruho. – Zato treba mnogo da isprede, a onda će satkati bijele košuljice. Svako jutro prostire si bijelo i po travi i po granju i drveću, onda dolazi sunce pa ga kupi. Sigurno ga mota u klupke, pa pomaže u visini zima tkati bijele košuljice. Tako se radujem promatrajući brižnu majku zimu, i s veseljem očekujem prvi snijeg – kad će stabla, s kojima se ja već tako dugo zabavljam, osvanuti u novim haljinama – a onda će se prošetati – ona – zima i resiti tu i tamo krasnim blistavim kristalima.
O, koliko može da se uživa promatrajući prirodu Božju.
Tako Ti se živi u našim ledenim dvorima. – Bogu hvala, lijepo i dobro. O, kako se radujem da će doći mamica. Tko će me sutra zadržati da ne skočim sa kreveta. Radujem se – o koliko ću je pitati. Mora mi pričati o svakome od Vas mnogo – moja draga mamica.
O, Tatica, da znaš koliko sam se jučer obradovala. Dobila sam pismo što je pisala sama mala Božica. – I adresu je napisala sama. Dakako – napisala je malim slovima. Danica Širola.
Ja sam pismo primila – radosna mnogo, mnogo i ponosna na našu malu učenicu. Draga mala i ne sluti koliko me je razveselila. Ja joj odgovaram. Pisala sam velika slova i čitljivo – moguće će znati sama i da pročita. Pišu mi toliki i žele da im se javim barem sa par riječi – to ih veseli. – A ja svakome i odgovaram rado na kartici. Pišu mi mnogo naše i starije učiteljice i moje kolegice.
Prije tri dana dobila sam 5 listova, jučer 3, a danas s Tvojim 2.
Sve me to mnogo veseli – i ja rado svima kratko odgovorim. – Zašto me svi toliko vole? Zar sam ja to čime zavrijedila?
Topolšica, 29. XI. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dobri moj Tatica!
Ptičice mi pjevaju, a sunce zadnje za danas još zrake igraju se iglicama bora pred prozorom mojim – ja pak sjedim u krevetu – gledam, radujem se i spremam se pisati dobrom mome Tatici. Ta, sutra će valjda opet doći g. Janza – ako i ne dođe, onda će ovo pismo odletjeti poštom.
Nemoj se prepasti što kažem da sjedim na krevetu. Danas sam bila opet na nogama i ležala vani. Ali ja nisam još takvi junakom da smijem ustati na cijeli dan. Poslije podne moram još za sada u krevet.
O, da znaš, Tatice, koliko me obradovale one slike. – Poslažem ih sve na tuhicu kada sam u krevetu – pa sam onda kod kuće. Sa svakom slikom napose pričam i čavrljam. Tako sam onda vesela kao kad sam kod kuće i sa svojima. Samo mi je žao što nemam nijednoga svoga bracu, a tako ih volim. Neka Branko slika i Božidara i Mladena i sebe pa mi onda i njih pošalji. I njih ja hoću i oni su moji – svi ti dragi i mili su meni, dobra moja braća. Je l’ de, Ti ćeš ih moliti da mi to učine. – Da pak bude potpunije molim i Đurđicu i Ankicu. Da – jednu Miričinu sliku. Zašto i njih ne snimi, već samo velike „frajle“. – O kako bih se ja radovala, jako radovala, kad bih Vas sve, sve imala barem na slici.
Spomenula sam g. dr. Mladenoviću i pitala je li je potrebno da tražim produljenje dopusta koji mi zadnjega siječnja ističe. Da malo poviše s njime o tome govorim nisam još imala zgode.
Ali mi je rekao ovako: „Gospojice, vi imate dopust do 1. februara – a to je još samo 2 mjeseca. Bezuvjetno je potrebno da vam se dopust produlji. Molite još barem 6 mjeseci – k tome mjeseci praznika, pa ima izgleda mnogo da se osposobite za praktični rad.“ To su Ti njegove riječi. Za koji dan Danica
Poslanica mojoj ljubljenoj kćerki Danici u Državno lječilište „Topolšica“ Godine Spasa 1924. na dan sv. Danijela Proroka
Topolšica, 1. XII. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dobri i mili moj Tatica!
Tako sam vesela, tako sam jako vesela, pa ne mogu ni da pišem. Došao je g. Janza – i donio mi sve, sve stvari što ste mi poslali i novac mi je donio.
Ipak moram da se javim, prem sam danas otposlala veliko pismo.
O, kako me veseli pismo g. Deželića – a osobito slike našega sveca. Ja ću se još sama za to zahvaliti – a sada mu Ti samo izruči rukoljub i pozdrav i moju hvalu.
I novine sam primila i knjige pa se tako radujem.
Tatice, nemoj se brinuti toliko – znaš još su malo temperature iznad 37 C pa me ne puste van. Danas sam opet u krevetu, ali da ne budem baš ko teški bolesnik dopustio mi da ležim na krevetu obučena. Smijao se g. doktor kad sam rekla da nisam toliko bolesna ako u opravi ležim.
Ja ću s njime još govoriti i molit ću ga liječničku svjedodžbu, pa ću Ti je poslati. Moram to urediti sa samim g. doktorom Mladenovićem, a on već tri dana nije dolazio k nama.
Inače meni dobro ide, samo me malo žaloste te žalosne prilike naše jadne Hrvatske domovine. O, da Bog da, da se jednom sredi i umiri.
Je l’ de, da ćeš mi se opet skoro javiti. Znaš, opiši mi sve, sve kako će biti kod sv. Nikole.
Pozdravi mi sve moje mile i drage – sve, sve, a Tebe s njima zajedno ljubi i grli Danica
Tata! Molim pošalji mi nekoliko araka papira. Moje su zalihe istrošene.
16. XII. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Tatica moj!
Došla je moja mamica, došla je – ja sam tako vesela – vesela – pa ne znam što još da pišem. Vesela sam!
Ljubi Tebe i sve kod kuće Danica
Topolšica, 20. XII. 1924.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dobri i mili moj Tatica!
Primila sam Tvoje pismo i novine. Mislim da si, međutim, i Ti primio ono moje s namirom. Je l’ de, da jesi.
O, kako si se Ti, dobri moj Tatica, požurio i poslao mi već rješenje dopusta. Hvala. Ali bilo bi bolje i veselije da toga nije trebalo. Bože daj da je to zadnji put. Samo me čudi što onaj spis glasi na okružnog načelnika u Ogulinu a nije prijepis. Da nisi moguće zabunom poslao meni krivi spis.
Imam Ti pune ruke posla s pripremom za Božić pa ne smijete zamjeriti što sam ove dane ljenija u pisanju.
Pomažem mojoj gospođi nešto napraviti za njenu djecu – i nervozno očekujem ono što sam molila iz Zagreba.
Zato sad neću mnogo ni pisati jer imam posla, mi moramo za naš posao upravo krasti vrijeme. – Sve u neradu imamo tako malo vremena.
Svima Vama – milima mojim kod kuće želim sretan i veseo Božić!
Što mogu – daleko od Vas siromašna bez novaca – a tako bih Vas želila nadariti, ovako nemam ništa drugo no srce svoje koje bije za sve Vas…
I molim, molim se malome Isusu da Vas sve uzdrži zdravima, da Vam poda mnogo, mnogo zadovoljstva i mira i zdravlja – a onda će doći i sve drugo.
Budite veseli. Zbog mene nemojte se uzrujavati i žalostiti. I ja ću biti vesela gledajući u duhu Vas, biti s Vama i čavrljati s našom djecom, i što mi budete Vi veseliji, bit će i moja radost veća.
Ti, Tatice, sve redom izljubi umjesto mene – a ja ću Tebi utisnuti cjelov vrući tako jaki da ćeš ga Ti osjetiti na svom čelu. Bit će to baš u ponoći na dan Badnji.
Radujte se, molim Vas – a meni ti onda opiši svu našu svetu kućnu svetkovinu.
Rukoljub – Sretan Božić! Želi Danica
OTAC STJEPAN PIŠE DANICI
Još si mlada…
Još si mlada, kćeri moja,
Život ovaj Tebe zove,
Da svom ocu Ti posvetiš
Dušu svoju, svoje snove.
Za to trebaš snage, zdravlja,
Taj najveći dar od Boga;
Višnji će ga podat Tebi
Dar za – anđelića Svoga.
Ja ću skoro sklopit oči,
Leći nasred Mirogoja;
Onda, Danče, nek se vrši
I pobožna želja Tvoja!
Razumije se samo sobom da Te od kuće svi od reda srdačno pozdravljaju, da Ti žele svako dobro i Boga mole da nam se zdravija, zadovoljnija i veselija vratiš!
To pak najvećma želi i u duhu Te grli i ljubi Tvoj stari Tatica
U Topolšici, 11. I. 1925.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Dobri i mili moj Tatica!
Koliko sam bila radosna kad sam ugledala dragu našu mamicu pa onda Katicu – mislim da ne bih mogla opisati. Radosna sam bila toliko pa se sada još radujem – da i sunce smije se sa mnom. – Kad sam pročitala na karti da će doći možda netko od naših pomislila sam odmah na mamicu. Malo i na Tatu. Ta, on nije sada vezan na ured, i na Zlatu i na Ružicu sam mislila. Ta, tko dođe da dođe, dragi su mi svi, glavno da netko dođe. Upravo sam ludovala od radosti. Čekala sam i dočekala. Bogu hvala da je bilo lijepo vrijeme. Hvala za sve knjige što si mi poslao. Šaljem Ti 10 Din za onu knjigu „Kuća u snijegu“ A 5 Din poslat ću Ti drugi put. O, kako se radujem Andersenovim pričama. Već sam ih skoro pročitala.
Znaš što još molim. – Mladen ima tamo mnogo knjiga raznih priča (mislim njemačkih), pa ako ih ne treba, pošalji mi ih. – Ja ću vratiti čim pročitam. Ona slika što mi je mamica donijela visi nad mojim krevetom. Tako me raduje, a svima se neizmjerno sviđa.
Ja sam Ti, Tatice, vesela. I Katica je bila kod mene i pričala mi mnogo, mnogo. – Da sam bar mogla s njome među Vas – među naše. – Ali ja sam i ovdje zadovoljna. Svi su mi dobri i paze me, a meni je opet mnogo bolje. Ležim istina jer opreza radi ne puste me da se dižem, ali se osjećam tako dobio i lako da mislim otprhnuti ko ptica bih mogla.
Božje toplo sunce tako divno sije pa me sve zove i mami. Da, još malo strpljivosti – još malo, kratko vrijeme, pa ću i ja poletjeti iz kaveza. Neće više trajati dugo – ja ću se sad brzo oporavljati, ako Božja bude volja – a ja – ja ću biti oprezna i dobro paziti unaprijed da me nesmotrenost i nepažnja ne sruše natrag.
O, kako se veselim na proljeće, na sunce, na cvijeće – na drage moje kod kuće, na plavo ono i sinje more naše. Tatica, tako se radujem – sve mi duša trepti, je l’ de, da će to skoro biti. – Samo još strpljivosti malo. – Kako mi Ti sad provodiš dane kao čovjek u pokoju. – Ej, da i ti jedanput dođeš – to je za mene samo lijepa sanja. Zar se ne bi moglo obistiniti?
A što je s našim certifikatom? Što je sa g. Mayerom? I on je penzioniran. – Pozdravi lijepo Tvoje sve „stare gospone“. – Svima našima kod kuće pozdravlje i pusicu od Danice
P. S. Ako ide ovih dana g. Janza pošaljite mi
1. cirkl
2. Tri rolice žute svile […] po uzorku.
3. Priče (što ima Mladen)
4. Mama nekoliko tankih iglica
Topolšica, 24. I. 1925.
DANICA PIŠE OCU STJEPANU
Tatica, dobri moj Tatica!
U brizi velikoj čekaš od mene vijesti, a ja Te mučim toliko dugo. Je l’ de, da se ne ljutiš na mene? Što sam do sad učinila krivo nastojat ću svim silama svojim da ispravim. Ah, kako mi je teška pomisao da se netko na mene ljuti. (A uzroka zato imadu sigurno mnogi). – Mislim pošla bih na kraj svijeta tražeći onoga kome skrivih da molim oproštenje, da ispravim što učinih krivo.
A da je taj netko komu učinih krivo još i moj dobri Tatica, ni u snu toga ne bih mogla podnijeti!
Hoću zato, da izvršim želju Tvoju – ta, svaka je meni želja Tvoja sveta. Hoću da Ti pišem onako kako Ti želiš, iskreno.
„Iskreno“ – Tatica moj, zar ti je Danica ikada neiskrena bila? Zar listovi njeni ne nose Tebi, ne nose Tebi i svima u domu našemu dašak iskrenih osjećaja?
Znam što misliš i kuda je uperena riječ ona „iskreno“. Želiš da Ti podrobno javim o stanju i kretanju bolesti moje. Kažeš ovako: „Pišeš doduše utješljivo – da Ti je dobro – ali ovo dugotrajno ležanje ne znači dobro. Kako Ti je?“
Krivnja je moja i nesporazumak stoji u tome, analiza pojma „dobro“ promatramo svaki sa drugog stanovišta, sa druge izlazne točke. Fantazija obično uzdigne me nekuda visoko, stavlja mi na oči ružičaste naočale, – pa onda vidim sve lijepo, jasno, ružičasto. Gledajući sve oko sebe u jasnoći, ljepoti, raznolikosti boja proživljavam radost – veliku radost duše, – a ta se odrazuje i u pismima, pisanima Tebi jer mislim u Tebi naći razumijevanja. Zar Te čudi onda opisivanje mojega zadovoljstva, izrazi – lijepo mi je – dobro mi je. – Tatica, daj me razumij jednom! Tako ih malo ima (skoro ih i nema) koji Danicu razumjeti mogu. Zar me i Ti ne možeš razumjeti? Ta, znaš dosad u životu i putovala sam mnogo i službe radi bila sam na mjestima raznim i svagdje, svagdje pratilo me isto zadovoljstvo, ista radost, isto posmatranje života. To se nije ni u Topolšici promijenilo. I ovdje, prem među četiri zida na bolesničkom krevetu – ipak kroz ovih prozora vidim dio, jedan mali dio prirode divne Božje. Dosta mi je taj mali dio da promatram ovo veliko djelo Mudrosti – harmoniju uzajamna života ljudi i prirode.
Mali tek dio svemira vidim, zvjezdica noću nekoliko samo – okrajak šume, drveta nekoliko, poljanice malo – i Sunce koje sve to pozlaćuje zrakama svojim. Svaki dio napose kad promatram u sitnice nailazim, na zasebne finese i na grube i opore ispade, – a ipak u cijelosti sve zajedno tako divnu harmoniju čini. Promatram i gledam oko sebe taj život uzajamni ljudi i prirode – i osjećam oni sok pravi život toga. Ljubav mu je ime! – Ako me možeš razumjeti, to je što dušu moju uznosi toliko.
Kad gledam sunce kako sije, tako se radujem, – a isto bih se radovala i da lepršaju i razigrane bijele pahuljice snijega – i kiša da pada – o šumu njezinu tako mnogo zna da priča. Radujem se sada zimi i proljeću se radujem što nam se bliži. – U radosti ovakvoj i ne mislim mnogo na bolest, – pa kad sam ovako radosna i zadovoljna i pišem Vam kako mi je dobro, zar sam slagala? Zar to nije iskreni osjećaj moje duše?
Mislim da bih tek onda slagala kad bih rekla da mi dobro nije.
Što zaboli ponekad, što se bolovi osjećaju, a ja na njih ne volim ni misliti, – a na sreću moje bolove drugi i ne vide i ne osjećaju. Oni ostaju samo moji, – a ne znače uvijek zlo. – Kad je duševno raspoloženje dobro, bolovi tjelesni tako neznatni čine i lako se podnašaju.
Ili zar je to neiskreno što ponekad prešutim koji osjetljiviji ispad bolesti moje, što odmah ne javljam Vama? – Mislim da ne znači mnogo, a Vas, mili moji, moglo bi samo da uzruja – pa onda šutim – a kad je opet bolje – veselo pišem da je dobro.
Ali je Tvoja želja da Ti javim tačno kakovo je stanje bolesti moje – odnosno koji je uspjeh liječenja nakon 7 mjeseci. – Znam da je želja Tvoja čuti mnijenje g. liječnika, – jer Ti je to sigurnije od svih mojih izjava. Ali za to treba da se još strpiš. Kad bude jednom i mene g. doktor zvao na pregled, molit ću ga da mi bar nešto kaže o kretanju bolesti, a onda ću Ti, to znaš, odmah sve točno javiti. Kad će to biti ne znam. To znaš da zovu na pregled taki svaki mjesec – ali u velikom su poslu pa valjda nekoji ispadnu iz programa i moraju lijepo i strpljivo čekati. Ili su pak nesposobni za pregled, – pa tako – nešto mora da je i sa mnom!
Zato Te lijepo molim, strpi se, – a ja ću Ti, kad bude sve lijepo, javiti. A sada pokušat ću, koliko je moguće, da ja sama stavim dijagnozu sadašnjeg stanja bolesti.
Ležim istina već sad blizu punih 5 mjeseci. Ima dana kad mi je malo gore – i opet kad mi je posve dobro. U prvo vrijeme bilo je često krvarenje – kasnije sve rjeđe – zadnji puta samo malo (6. I. 1925.). To se, držim sada, smirilo, nastojat ću da se mojom krivnjom ne ponovi. Kako se razvija bolest u samim plućima – zaista ne znam reći. Ponekad osjećam bolove, ali držim da sami bolovi ne znače pogoršanje bolesti. Po svemu držim uopće da mi pluća nijesu baš mnogo bolesna, – više trpim bolova od mojih podrebrica, – a koliko je ta bolest u vezi sa tuberkulozom plućiju, ne znam.
Najveću zapreku mome sporom napretku i slabom oporavljanju čine moja bolesna crijeva. – Bolesna jesu, za to imam dokaz velike bolove, […] – inače bih se bojala da je i to samo moje umišljanje. Kakova je ovo bolest crijeva – nijesu mi još rekli (ja ne pitam – jer odgovora ne bih dobila) – ali znam i uvjerena sam da je to neka tuberkuloza u crijevima. Ali i tu ide nabolje! Uz budnu pažnju što primam za hranu i moje svakidanje praškove držim se dobro. A temperature moje teško guram na niže. Par dana blizu 37, onda se opet otpute nekamo u visinu – i tako se izmjenjuje. Sad su mi zadnjih dana lijepo pale. Bog zna, – moguće jednom ustraju tako!
Uza to zar još da se spominjem moje stare, Tebi znane, bolove u nogama (rukama i glavi) živčane? To ionako ide jedno s drugim.
Eto sad Ti rekoh sve što znam, – ali to nije ispravno – treba da čuješ g. doktora. Sve se bojim da ćeš misliti, e mi je gore nego jest!
Jesi li sad s ovim izvještajem zadovoljan? – Jesam li ispravila što sam Ti do sad činila krivo?
Piši mi što prije da znam da se više ne ljutiš na mene!
Pozdravlje svima. Sve Vas mnogo voli Danica
Zagreb, 10. II. 1925.
OTAC STJEPAN PIŠE DANICI
Danice, Kćerko!
Danas Ti ne pišem obično pismo o svakodnevnom životu. Danas Ti šaljem stručak sitnoga cvijeća što je niklo na žarkom tlu očinske ljubavi u srcu očinskom.
Nisu smaragdi ni zvjezdice s neba nisu, al’ cvjetići su ko mir viče sjećanjima koje prate Tvoje milo biće, koji prati Tvoje boli. Srce moje vadilo je i bez napora i bez truda u jednoj večeri te sam cvjetiće izvadio iz srca, te ih šaljem Tebi, u Tvoju samoću, med planine gorde, sred šumske tišine…
Primi ih, Kćerko! Primi u svoje krilo pa kad se sjetiš doma i kad Ti časovi samoće budu dugi, čitaj, pročitaj te stihove male, da nađeš u njima utjehe, da nađeš razonode i odmora tiha… Ako samo zericu utjehe nađeš međ sitnim ovim listićima, ako Tvoja čista duša shvati i priljubi osjećaje zabrinutog oca, koji svu ljubav svoju, sve žiće svoje želi da prelije u krv krvi svoje, ako i jedna suzica Tvoja pozlati ova staračka slova: ja sam postigao sreću, veću od svega blaga zemaljskog, ja sam predobio carstvo ljubavi i dobrote Tvoje…!
Ja Te gledam i vidim gdje Ti na patničkom licu podrhtava posmjeh, ja Te vidim gdje prebireš ove puste stihove, ali i čujem kucaje Tvoga srdašca koje ih razumije, koje ih shvaća i koje će ih priljubiti…
Život je ovaj, Danice moja, tako profan, tako pust i tako vulgaran onomu koji živi bez ideala i koji živi bez pogleda na Božju divnu prirodu, te ne može da se duhom digne na one visine s kojih se vidi lijepo sunašce, s kojih se otvara daleki pogled na ovaj Božji svijet, harmoniju svemirskih i ljepota nebeskih…
Čitaj lagano! Svaki dan po jednu pjesmicu, da se ne uzrujaš, da se ne uzbudiš i da ne shvatiš krivo koju rječcu što je ispod pera pala kad sam u ganuću mislio na svoje milo Dijete… Razborita si uvijek bila, pa ćeš znati razabrati sve tople želje što ih moje srce ćuti, sa mnom i majčino i bratsko. Sve sam to skupio i sve to šaljem Tebi, Kćerko, da se pozabaviš malu spomen na mučne dane svoga bolovanja i onda, onda kad mene već ne bude, kad će i Tvoja pjesnikinja vila zabugariti nad grobom Tvoga Tate!
Milo će mi biti ako mi javiš kako Te se dojmiše ova stihotvorenija, da čujem kako je srdašce Tvoje odjeknulo na sitne žice raspuknutih gusala!…
Sa sličice Tvoje, što sam je objesio nad svoj pisaći stol, pa na mene pogled Tvoga miloga i bistroga oka i kao da je pun neke radosti, oduševljenja i zanosa. Kao da Te živu vidim gdje listaš po knjižici ovoj, gdje nabireš bijelo čelo i kao da čujem uzdah Tvoga nedužnog srdašca koji mi veli: „Tatice, doći ću, doći ću zdrava!“, neću žaliti umrijeti ako mi se ta želja ispuni – i ako Te zagrlim čilu i milu na pragu očinskoga doma!
Da si mi zdrava, Danice, Kćerko! Misli na me, ja ću na Te, moli za me, – ja ću za Te! Tata
(O imenom Danu, 5. III. 1925.)
Našoj Danici
Sve divote zgrnuli bismo na ovome svijetu,
Pa bismo njima posvetili svoju ljubav svetu.
Ponaljepše zemno cvijeće svili bismo u krilo,
Pa bismo njime ovjenčali Tvoje čelo milo!
I sve bismo dali svoje, neka Tebi služi,
Da Ti želje, što ih goji, čiste, svete pruži…
Samo da Ti bar to nešto imendanom damo,
Jer nas ljubiš, milje naše, to svi osjećamo.
Neka dobri Bog Ti dade samo zdravlja čila,
Da Te opet zagrlimo, Danice nam mila!
Zagreb, 3./III. 1925.
Tata, mama Oma, Ruža, Mira, Zlata, Branko, Božidar, Jelka, Ankica, Đurđica, Dragica, teta Alma, mama Franić, Džana, Božica. Ljubi Te braco Mladen.