Pisma – sestre Uršulinke
Deset pisama Danice Širole časnim sestrama Uršulinkama u Varaždin
Već od djetinjstva Danica je željela potpuno se posvetiti Bogu kao časna sestra. Njezine želje su se usmjerile prema redu sestara Uršulinki koje su svoje sjedište imale u Varaždinu. Nažalost njezine želje se nisu mogle ostvariti zbog bolesti. Sestre Uršulinke nisu je mogle primiti jer je Danica bolovala od tuberkuloze koja je u ono vrijeme bila neizlječiva bolest. Donosimo ovdje deset njezinih pisama što ih je pisala sestrama Uršulinkama.
Prvo pismo – 14. svibnja 1921.
AMDG! [Ad maiorem Dei gloriam]
Mnogo cijenjena časna Majko!
Želju, slatku jednu želju Isus sam usadi u srce moje. Prolazili dani, mjeseci i godine prolazile, a želja ova rasla sve više i evo se razbukti silnim žarom. Ne mogu, ne mogu više da odolim, ta, primiče se vrijeme, blizu je – daleko što je bilo.
„Isus zove“, rekao je moj ispovjednik. Isus zove, a ja se ne odzivam. Ne, ne – tek nijesam smjela ništa poduzeti jer bila sam premlada i nešto slaba zdravlja. A sad eto, Bogu hvala, minula i ova zapreka. A i druge, sve što mi još na putu stoje dobri će Bog ukloniti, ja čvrsto vjerujem.
Dolazim pred Vas s velikom molbom, dolazim pismeno jer mi služba ne dopušta sad da se sama otputim u Varaždin. Učinit ću to čim nastupe praznici. A jer bih htjela ovih praznika, ako dobri Bog drugačije ne odluči, umaći iz ove buke i vreve svjetske, hoću da sada sve uredim i pripravim što je potrebno.
Odgovorite mi, molim, možete li me primiti u Vaš samostan. Ne znam kakav će biti dogovor – ali ja se čvrsto ufam. Ne poznam Vašega samostana, ne poznam ni jedne među Vama dobre duše – a ja sam ipak duhom neprestano uz Vas. Imajte dobrotu, javite mi koji su uvjeti potrebni da se može ući u Vaš samostan, što moram imati, što moram sa sobom donijeti. Jedno me samo plaši. Zar će siromaštvo moje biti najveća zapreka? Znam, dobri Bog, koji me nikada ostavio nije, i sada će pomoći. Nijesam još ništa spomenula roditeljima mojim, prem oni već davno slute. Mislim stupiti pred njih kad budem znala ima li za mene mjesta u milom mi, a nepoznatom samostanu.
Ne znam u čemu sve Vas izvijestiti moram, a i nemam koga ovdje za savjet da pitam jer onaj koji je vodio dušu moju daleko je. Rado ću to učiniti kad mi javite što je potrebno, a i sama mislim doći u Varaždin čim nastupe praznici. Kad se vratim kući u Zagreb bit će mi to lako.
O, koliko, koliko molim da dopusti dobri Bog što prije da mogu izvršiti svoj zavjet.
Molite se i Vi koji puta za dušu moju, molite se jer nije vrijedna ona koja Vas moli da je primite, nije vrijedna ni da stupi na prag kuće Vaše, a još manje u nju da se zakloni. Vi znadete kako ribica na suhom kad izdiše i pogiba – sirotica čeka milosrdna ruka da je u vodu baci. Dajte za ljubav Isusa Krista pomognite i Vi ribici jednoj u vodu – vodu života, o, kako će ona veselo zaplivati.
Dajte, nađite mi mjesta, primite me. Dobri će Vam Bog bogato naplatiti djelo ovo.
U molitvi se preporuča i unaprijed na svemu hvali spremna vršiti sve u duhu svete poslušnosti nepoznata Vam kćerka Danica Širola
U Krašiću, 14. svibnja 1921.
Adr.[esa] Danica Širola Krašić kraj Jaske
Drugo pismo – 27. svibnja 1921.
Dobra u Isusu Kristu moja majko!
Živo mi je zakucalo u grudima srce ugledavši pismo Vaše. Živo mi je zakucalo srce, ali ga umah i sjeta obuze neka jer ono što mu se činilo već tako blizu ugleda daleko – daleko.
Ali čvrsta vjera u ljubav Isusovu brzo je raspršila ove crne i sjetne misli. Isus me voli, znam. Isus me jako voli, prem ljubavi njegove ničime ne zaslužujem. A i kako ja mlako uzvraćam Njemu ljubav ovu. A Isus me ipak toliko voli. Ta, svakoga dana susreću me novi dokazi ljubavi njegove. Smrtno bih sagriješila kad bih ma i tren jedan samo pomislila da je Isus, koji me toliko ljubi, zaboravio na mene. Isus znade da Danica ništa, baš ništa nema, a ono što je imala davno je već, davno poklonila njemu. On će mi i sada pomoći – sigurna sam – ako pak dobri Isus žrtvu traži – žrtvu za mene najtežu što samo pomisliti mogu (da se radi puke one svote novaca odulji moj boravak u svijetu) zar da mu Danica ne prikaže radosna srca žrtvu? O, ja već sada radosno Isusu sve, sve prikazujem – ali me ipak krijepi slatka nada da dobri Isus ne će tražiti žrtve ove od mene. Ili zar mi On ne može pomoći? Može, može, On će mi pomoći.
Da Vam pišem iskreno kao dijete želite, a ja to i činim. Treba da donesem krevet, ormar, stol itd. Bože, tako mi je bilo milo u duši na redke ove – ta, to znači sobicu moju kod kuće, onakvu kakova jest prenijeti u Vr., sobicu koja mi bila najmilijim drugom. Malena – u njoj navedeni predmeti i oltarić na kom bijaše raspelo, kip Srca Isusova i Marijina. Braća i sestrice nazivali su sobicu moju kapelicom – a moj ispovjednik, jedan od o. isusovaca, kad je dolazio lane i svaki drugi dan donosio mi svetu Pričest – čitavu korizmu jer sam ležala u bolesti, reko bi uvijek da je to Daničina ćelija. A kako sam se ja tome radovala. To će se, zar, zaista ispuniti!
I potrebno rublje i sve ostalo u popisu što stoji nabavit ću uz pomoć Božju. Ima velikih poteškoća, ali Bog će pomoći. Tek jedno ne znam. Otkuda meni ona svota novaca. Ja ih nemam. Ono malo što je ne će dostajati ni za sve ono što si moram nabaviti. Ni u roditelja mojih ne mogu tražiti. Otac moj učitelj je u Zagrebu. Bilo nas devetero braće. Sad nas osam ima. Nema još ni godina dana kako mi je sekica jedna nesrećom kod kupanja na Savi stradala. Četiri još imam mlađe sestre i za sve treba da se brinu roditelji moji. Od tri brata još jedan je na brizi roditelja. Muće se u ova teška vremena. Dosad sam im i ja davala sav svoj dohodak, misleći njima treba – a za mene će se dobri Bog pobrinuti. Zar moguće ne će? Ja se čvrsto ufam da hoće. Sad istom vidim da i za mene treba – a ja nemam. Zar će zaista taj novac, kojega sam uvijek toliko prezirala, zar će biti najveća zapreka. Zar bez ove svote nikako ne bude išlo. Ta, dobri Isus voli siromašnu Danicu i bez novaca, pa ako nikako ne bude išlo, On će se sigurno i za to pobrinuti. Ja se u Njega posve uzdam. Njegova sam, pa neka radi sa mnom što ga volja. Što On odredi sigurno je najbolje. Molim, lijepo molim, javite mi što da činim. Novaca nemam, a ostalo će se uz pomoć Božju sabrati. Zar je zaista novac glavno? Svjedodžbe što rekoste da Vam pošaljem ni krsnoga lista nemam ovdje. U Zagrebu je kod tate. Mislim, da Vam donesem sa sobom kad dođem da se još sa svim dogovorim ili ako je nužno, molit ću tatu da mi pošalje, a ja ću onda Vama jer sama da idem u Zgb. vezano je troškom, a ja moram štediti.
Svjedodžbu o dobrom ponašanju molit ću g. župnika. Znam, nasmijat će se. Ta, on mene zove svojim malim kapelanom. Mora ta svjedodžba baš od g. župnika iz Krašića biti?
Liječničku svjedodžbu, je li svejedno koji liječnik napiše. Mora biti službeni ili može biti privatni liječnik? A da se dogodi da pronađe da su još živci nešto malo slabi (jer sam lani imala upalu živaca) zar bi i to bila zapreka. O, kako se vruće molim Gospodu da ukloni sve ove male zapreke. A Gospodin još nije ni jednu molitvu moju neuslišenu ostavio.
Mjesto krsnog lista navest ću za sada samo to. Rođena sam u Karlovcu 18. travnja god. 1900. Otac mi je Stjepan, a majka Ćirila. Od školskih svjedodžbi trebate samo svjedodžbu zrelosti, ili moguće i sve druge. Imam sve, samo kod kuće u Zgb.
Mislim doći na jedan dan u Vr. tamo 2. ili 3. srpnja da sve ugovorimo, a onda za nekoliko dana što prije, ako dobri Bog dopusti, eto mene da me primite pod majčinsko Vaše okrilje. O mom dolasku još ću točnije javiti. I na ovaj list, je l’ de, Vi ćete mi odgovoriti.
U molitve se preporuča Vaše
U Isusu Kristu Vam kćerka
Danica Širola
U Krašiću, 27. V. 1921.
Treće pismo – 3. lipnja 1921.
Mnogo cijenjena i mila časna Majko!
Za ljubav Isusa Krista nemojte zamjerati što Vas mučim i molim da mi što prije odgovorite na ovo sada što ću reći. Nemam u blizini nikoga za savjet da pitam, a savjeta dobrih meni sad mnogo treba. Uzvitlala se nada mnom silna oluja – ne da mi zakrči, već da me skrene s puta kojim sam pošla. O, da znate u kako sam se tešku upustila borbu, ali ja se ne bojim. Dobri Isus sa mnom se bori, a Njega može li tko savladati? Pa da se i cijeli pako uzdigne, pred Isusom uzmaći mora. Ja se zato ništa ne plašim. Borba znam bit će još teška, ali ja već vidim Isusa kao slavna pobjednika, pa se radujem, a boli što ih borba ova duši zadaje radosno Spasitelju prikazujem svojemu. Mnogi se podigli na mene. Žele da se udam – a ja sam već davno zavjetovala vječnu čistoću i da ću poći u samostan. Ne roditelji, već braća i rođaci. I roditeljima nije baš s voljom, ali oni me puste, tek mi krate svaku pomoć svoju. A što li sve ne rade da me odvrate, što li mi sve ne obećaju. Već mi je i smiješno. Ne – ni na časak nijesam odustala od namjera svojih. Ne ima toga – što bi meni Isusa zamijeniti moglo.
„Bojiš se života i životne borbe“ – pišu mi. Zar zato jer se borbe bojim ja idem u samostan? Mnogo je već bilo teškoća, mnogo borba – Isus je bio uza me – ja se nijesam plašila. Duhovni moj vođa dobro znade koliko sam morala trpjeti i boriti se, on sigurno tako ne misli. I dopustio mi nakon dvogodišnjeg ispitivanja i proučavanja duše moje lane na Tijelovo da polažem vječne zavjete. Sam je on sastavio – ja sam radosno potpisala i prikazao je dana onoga sv. Misu za mene. Original zadržao je kod sebe, a Vama ja prepis toga šaljem da vidite zaista da sam obvezana stupiti u samostan.
I svjedodžbu ponašanja dao mi je g. župnik i to Vam šaljem. Ne znam zašto je to sve pisao. Moglo se to i kraće reći. Krsni list i svjedodžba zrelosti još su negdje kod kotara, piše mi tata, pa ih moram najprije naći – a onda ću poslati.
Sada istom dolazi ono na što ja odgovor molim. Ja nemam novaca, a ne znam hoće li mi moji dati i ono što su mi već jednom poklonili. Da sam prije znala što mi sve treba mogla sam više uštediti – ali ja sam do sada sve do zadnjega filira što mi je preostalo od plaće, kad sam platila stan i koštu, davala mojima. Oni trebaju, mišljah, a za mene će se već dobri Bog pobrinuti. Sada, meni kad treba uskraćuju pomoć. Ja sad mogu samo sigurno računati sa 2500 K, a što si sotim u današnje skupo vrijeme nabaviti mogu. Ja se svejedno ne plašim. Dobri Isus meni će pomoći.
Zato dolazim pred Vas s jednom molbom. Ako me ne možete primiti u samostan jer si ne mogu sve potrebno nabaviti, jer nemam potrebna novca, a ono molim, za ljubav Isusa Krista Vas molim – da – i dobri Isus sa mnom Vas moli – uzmite me za služavku kaku. Posla se nikojega ne bojim, vikla sam od kuće raditi mnogo. Smilujte se, uzmite me jer što dulje u svijetu boravim više uviđam za svijet da nisam. Odgovorite molim mogu li sigurno računati da ćete me uzeti – makar i za služavku. Meni je svejedno – glavno da sam u samostanu, a dalje dobri će Isus urediti.
Znam, teško je primati osobe koje ne poznate, za koje nikada čuli nijeste. Mene nema tko da zagovara – već sam Isus. Jedino što Vam mogu reći da se upitate o meni pobliže kod onih koji me dobro poznadu. U prvom redu to je moj duhovni vođa – isusovac otac Karlo Leopold za rada u Travniku – a osim njega u Zagrebu otac Foretić i otac Vrbanek. Upitate li se kod kojega od ove trojice saznat ćete dosta. Prvi svakako najbolje me pozna i sve moje osnove i namjere znade. Do sada uvijek radila sam po savjetima njegovim, a i sada mi pomaže savjetima svojim, tek se neusudim prečesto da ga bunim jer pisanjem ipak troši vremena. Njegovim znanjem i privolom ja sam se prvi puta obratila na Vas.
Sigurna sam da ću postići cilj svoj, a u Vaše molitve i u molitve dobrih oko Vas duša preporučam se, e mi Gospodin pomogne u teškoj borbi nada mnom što se krili. A Gospodin će pomoći. Presveto Srce Isusovo sigurno će pomoći. Srce Božje, ono bije za nas, Božje Srce, ono ljubi nas! Danica
U Krašiću, na blagdan Presv. Srca Isusova 3. lipnja 1921.
Varaždin
Uršulinski samostan
Četvrto pismo – 23. lipnja 1921.
Mnogo cijenjena časna Majko
Klaudija Boellein
Završujemo već 27. o. mj., pa se mogu već prije spremiti na put. Krenut ću iz Zagreba u četvrtak 30. lipnja onim vlakom što rano jutrom polazi iz Zagreba. Kada stiže na mjesto, ne znam. Neka me i Vaša molitva na putu prati, do cilja sretno da dođem.
U molitve se preporuča mnogo zahvalnosti dužna Danica
U Krašiću, 23. lipnja 1921.
Peto pismo[1] – 6. srpnja 1921.
+!
Mnogo cijenjena časna majko!
Ne, mi Vam ne možemo dosta zahvaliti za sve ono, što ste nam učinili. Mi ne možemo, ali dobri Bog može, a On će to obilato vratiti, jer sluša ako su i slabe molitve naše.
O, kako je dobar Gospodin Bog! Nije li već i to jedan od velikih dokaza dobrote i ljubavi njegove, kad se tolikom brigom i nježnosti obazire na stvora tako nevrijednoga i neznatnoga, ko ja što sam? I što više mislim na ljubav ovu, to je bolje upoznajem, to više osjećam i – ona me nuka da dovršim djelo i u borbi jakosti podaje.
A borba zaista je teška. Da me ljubav ova ne vodi, Isus da se dobri sa mnom ne bori, davno već bih sustati morala. Ali ja znam, sa mnom Isus se bori, a On mora iznijeti pobjedu. Cijelu sam sebe predala njemu, pa neka radi s Danicom što ga volja. A teškoće i boli što ih dobri Isus dopušta, ja rado, rado njemu prikazujem. I suze, što su potekle niz lica protkane uzdasima i molitvicama On je primao i opet nove podao snage za borbu. Ustrajati treba – do kraja ustrajati. Pomolite se Gospodu za mene koji puta i Vi i drage sestre s Vama što su. Ali ne da me minu teškoće i boli, ne da me minu, jer se radujem da i ja smijem malo barem trpjeti za Isusa – već dobri Isus snage i milosti da mi poda u borbi i kušnji da ustrajem.
Nekoliko samo časova ovih pod krovom svete kuće Vaše učvrstilo je još više odluku moju. Još se nije tata izrazio pravo, izbjegava svaku priliku o tome da se govori. „Sad najprije definitiva“, kaže on, onda ćemo govoriti. Dobri Bog opet se pobrinuo za mene. Nije me ostavio samu. Uz mene stao je tatin najbolji prijatelj V. Deželić[2]. On mi je obećao i preuzeo na sebe zadaću, da sklone i nagovori tatu, da ih umiri i sve da im razjasni. Je l’ de, ja se ničega ne bojim, Isus mora iznijeti pobjedu.
O tom kako će se razviti stvar, ja ću Vam pisati. Za sada pomalo učim. Kupila sam si platno, pa bih mogla pomalo i šivati, tek me plaši, treba li moguće posebni kroj za neke stvari. Što da učinim?
U molitve se preporuča uz pozdrav Vama i svima Vašima mnogo zahvalnosti dužna u Isusu Danica
U Zagrebu, 6. srpnja 1921.
Šesto pismo – 8. rujna 1921.
Mnogo cijenjena časna Majko!
Molila sam, mnogo sam molila: „Ne ono, Gospode, što je moja volja, ne ono što je za mene bolje, ne ono što je meni lakše, ne obaziri se na mene, Gospode, već ono biraj što je na veću slavu Tvoju!“ – Ne znam pravo što Gospodin od mene traži – samo jedno znam sigurno Njegova da je volja – a to jest da idem u samostan. Traži li Gospodin još prije da što učinim na slavu Njemu? Jedina stvar preda mnom stoji, a ja u neizvjesti. Što želi Gospodin? Da je primim i da radim njemu u slavu ili je to samo zamka đavlova.
U neizvjesnosti ovoj pred vas dolazim s molbom jednom. O, dajte, za ljubav Isusa Krista saslušajte molbu i nemojte je odbaciti. Molim, postupajte sa mnom kao da već posve pripadam Vama. Savjetujte, tražite, zapovijedajte, ja ću rado, o kako ću rado vršiti sve u duhu svete poslušnosti. Ta, ja ionako već posve pripadam Vama, a i duhom svojim neprestano sam uz Vas.
Stvar koju hoću da iznesem već Vam je donekle poznata, a ja molim, tražite od mene bez obzira sve što mislite, da je na veću slavu Božju i na dobro Vašega samostana, kojemu i ja po volji Božjoj pripadam. I opet velim, imajte pred očima slavu Božju, dobro samostana, promislite, savjetujte se s drugima i onda izrecite – ja ću učiniti onako kako Vi u ime sviju tamo i u ime Božje od mene tražite. Je l’ de, Vi mi molbe ove ne ćete odbiti.
Otac moj želi i traži od mene još godinu dana da ostanem vani. A da budem kod kuće, tražio je da me primu u visoku pedagošku školu. „Za dvije godine“ – rekao mi je – „napraviti možeš ispit za više škole, a time bit ćeš samostanu od veće koristi.“ – Nije još posve sigurno hoće li me primiti ili ne, ali je veća vjerojatnost da hoće. Sad ja ne znam kako se Vi s time slažete. Pedagošku školu da svršim treba dvije godine – uvjet što ga je tata stavio jedna je godina – a želja moja je odmah. Ali kako sam, prikazavši se Spasitelju, posve se odrekla sebe – ne tražim u tom slučaju ni onoga što ja želim, ni ono što moji žele, već samo ono što dobri Bog traži.
Sve ovo predajem Bogu i Vama u ruke. Kako odlučite onako ću učiniti. Iskreno kažem, dvije godine bit će za mene velika žrtva, ali, ako Bog dobri traži, ako je na veću slavu njegovu, a na dobro našega samostana, evo me spremna sam i život svoj da žrtvujem. – Definitiva je svršila. Bogu hvala! Palo ih je mnogo (blizu jedna trećina), a mene nije Gospodin ostavio. Ispalo je mnogo, mnogo bolje, no ja to zaslužujem. Bog je tako htio, na slavu veću da bude njegovu. U nedjelju 11. ovoga mjeseca idem u Krašić, pa molim da mi odgovor tamo pošaljete. Ostajem tamo, ako me prime u pedagošku školu, do 1. listopada, a onda u Zagreb, ako me ne prime, do kraja školske godine. O tome – točno ću javiti.
Još ima jedna molba. Kako ja evo moram biti daleko od Vas, a duhom sam ipak među Vama, molim dopustite da se s jednom sestrom smijem češće dopisivati. Bilo bi to na veliku utjehu i za dobro duše moje. Koja to da bude birajte Vi jer ja ionako ni jedne ne poznajem.
Oprostite što Vas toliko mučim. Znam posla da imate mnogo, pa molim, nemojte se mučiti sami da mi odgovarate. Bit ću Vam zahvalna, ako i tko drugi u Vaše ime odgovori, samo da se Vi sa mnom odviše ne mučite.
Molite za mene i preporučite me u molitve drugih, milosti svoje Gospodin da mi ne uskrati, da uzmognem ustrajati do kraja. Jedna ili dvije godine dugo je vrijeme, pa me malo plaši. Je l’ de, dobri Bog bit će uza me. Ustrajati treba, a ja sam tako slaba pa ne prestajem vapiti Gospodu: „Ustrajati pomozi, Gospode, ustrajati!“ A združi li se s molitvom mojom još koji uzdah bit će sigurnija.
Da rad Vaš i sve Vaše nastojanje dobri Bog blagoslovi moli se mnogo Vam zahvalnosti dužna Danica
U Zagrebu, 8. rujna 1921.
Sedmo pismo – 2. listopada 1921.
Mnogo cijenjena časna Majko
Klaudija Boellein
Varaždin
Uršulinski samostan
Putujem u Zagreb – primili me u višu ped. školu. Čekala sam na Vaše mjenje [mnijenje] – u slučaju da odbijem. Bojim se malo – činim li moguće krivo? Slušat ću matematiku, fiziku i kemiju, osim pedagogike. Smijem li se češće javiti? Ne bih htjela dosađivati, a ipak htjela bih barem pismom do Vas, kad već ne mogu sama.
U molitve se preporuča Danica Širola
Krašić, 2. X. 1921.
Osmo pismo – 20. prosinca 1921.
Mnogo cijenjena časna Majko!
I opet se bliže sveti dani, dani koji nas spominju dolaska dragoga Spasitelja. Božić je blizu – dan Isusova rođenja.
Da, već prije godinu dana mišljah – zadnji je Božić što ga u krugu dobrih mi roditelja i mile braće sprovađam – a duhom bila sam tamo, tamo kuda me Isus zove.
Čovjek snuje, a Bog određuje! – Božja neka se vrši sveta volja. – Tek me koji puta plaši – nije li to moja krivnja… Isus zove, a ja se ne odazivam…
Bude li ono malo Srce Božanskog Djetešca u jaslicama, ono malo Srce u kojem je velika, velika ljubav, kad se oko njega sakupite, tražilo blagim pogledom oko svega i Danicu među Vama… što ćete mu reći? Dajte, recite jednu barem riječcu malome Isusu za Danicu…
A ja? Ja svaki dan molim Isusa za sve redovnice u Varaždinu. Znam, slabe su molitve moje, ali znam i to da ih dobri Isus ipak čuje. A u ove svete dane više molim da Vam Božansko Djetešce udijeli što više milosti u dane Božića i sve obilje blagoslova svojega u „Novoj godini“.
Ugodne i vesele Božićne blagdane želi Vam i svima Vašima Danica Širola
Zagreb, 20. XII. 1921.
Deveto pismo – 28. ožujka 1924.
Ercegnovi, 28. III. 1924.
+!
Dobra časna sestro!
Izdaleka iz lijepe Dalmacije mnogo mislim na Vas i sve mislim već su u Varaždinu zaboravili na me. Dobro mi čini toplo sunce i zrak morski pa sam se uz vanrednu njegu dobrih sestara već mnogo oporavila. Ovdje sam naime kod sestara sv. Križa. Primila sam već nekoliko kila. – Mislim, ako dragi Bog opet drugačije ne odredi da ću 1. svibnja nastupiti na mjesto u Crikvenici, jer tako dugo imam dopust. Izručite rukoljub časnoj Majci i Majci Klaudiji. Sve lijepo pozdravljam a Vas napose Danica[3]
Deseto pismo – 3. svibnja 1926.
Mila i dobra č. Majko!
Bogu hvala, Bogu hvala radosno mi kliče duša. – Ta, evo ipak jednom toliko snage da napišem pismo za koje već se tako dugo spremam. Zaista je velika lijenost moja, kad tako dugo – da i mjesece ne odgovaram na meni drago – ah, toli drago pisamce. Ono me sjeća onih milih i lijepih časova kad sam bila „blizu“.
Dobra moja č. Majko, htjela sam Vam napisati pismo – veliko pismo – zato sam odgađala jer je sada za mene pisanje zaista naporni rad. – Danas će ići. Bogu hvala –
Da Vam govorim, da Vam pričam – o – toliko toga reći Vam želim. Srce mi je puno – da prepuno rajske neke radosti i sreće – a duša u svetom i nepomućenom miru leti – leti – uzdiže se – za nebom čezne. A ja stojim zapanjeno i nijemo promatrajući neizmjerno Božje milosrđe – i ljubav – veliku Božju ljubav.
Kako je dobar Bog! – Kako je neizmjerno dobar Bog!
Kako su dragocjeni darovi što nam ih daje – i oni zdravlja kao i bolesti, i oni bola kao i radosti. Sve On daje u dobroti svojoj za sreću duša naših u vječnosti. A meni – ah – koliko je tek meni dobar. – O, Bože moj, kako i kada ću ja za sve zahvaliti i ljubavi uzvratiti?
Evo, č. Majko! Drže mnogi da ja trpim mnogo shrvana bolestima mnogim i raznim – žale me – a ne znadu koliku radost duše i sreću uživam. Radost se duše moje očituje, da pravo kažem, u obijesnim šalama i smješku. Svi u mojoj okolini, a ponajviše liječnici ne mogu dosta da se načude vazda radosnom raspoloženju i energiji, koja me drži. – Oni ne mogu da otkriju tajnu moje radosti… A ja sam radosna jer je dobri Bog tako neizmjerno dobar. – Radujem se jer ću skoro u nebo – u nebo gdje je Bog – Isus – Marija – gdje je ljubav savršena i vječna.
Moja bolest, Bogu hvala, lijepo napreduje. Razvila se i teška bolest u crijevima – ali meni i mojoj radosti i miru duše to samo godi. Što boli, Bogu hvala, nitko ne vidi. Mnoge i mnoge dane odležim u krevetu, ipak u zadnje dane mogu još i u prkos groznici i temperaturi (38 °C do 39 °C) svako jutro k sv. Misi i na sv. Pričest. Je l’ de, kako mi je dobar dragi Bog. – Samo sam za rad posve nemoćna.
I tata je teško bolestan. Još uvijek leži, svaki dan slabiji – a mi pripravno zajedno s njime čekamo na odredbu Božju.
O, koliko baš u ove dane mislim na samostan. Zaista, od srca si želim još jednom prije smrti doći makar samo na čas u Vaš samostan.
Tek ovu želju svoju kao i sve ostalo predajem u ruke Božje. – Samo ono može biti moja prava želja – samo ono što je volja Božja.
Još nešto želim da pitam. Imam lijepo i prilično dobro napisana skripta od fizike. Većim dijelom pisala sam sama. Pitajte č. sestre, moguće bi im dobro došlo. Ja bih to poslala ako žele. Meni sigurno više ne bude trebalo. A zašto da to bace, kad bi moguće kome dobro došlo.
I dobroj našoj č. Majci izručite moj rukoljub i moju odanost. Mnogo mislim na nju kao i na sve.
I s. Piju i s. Klotildu i sve, sve ostale lijepo mi pozdravite.
U svete molitve preporuča se i srdačno pozdravlja uvijek Vaša u Isusu Danica
U Zagrebu, 3. svibnja 1926.
[1] Ovo pismo – original – naknadno smo našli koje nismo donijeli u knjizi Danica Širola -Miomiris Božje ljubavi, Zagreb, 2017.
[2] Dr. Vladimir Deželić, stariji.
[3] Ovu razglednicu Danica piše nekoj sestri uršulinki u Varaždin. Karta je prerezana pa ne znamo na koga je adresirana.