S ORLOVIMA U VISINE

Predavanje: Narav i poziv žene –
mudrost Edith Stein za naše vrijeme

Predavačica: s. Marina Kosina, karmelićanka

U organizaciji Postulature bl. Ivana Merza, u srijedu 17. siječnja, održano je predavanje karmelićanke s. Marine Kosine pod nazivom „Narav i poziv žene – mudrost Edit Stein za naše vrijeme“. Predavanje je održano u Osnovnoj školi „Dr. Ivan Merz“ koja je tijekom i nakon Prvog svjetskog rata bila bolnica u kojoj je svoj ovozemaljski život nakon neuspjele operacije završio blaženi Ivan Merz. Ovo je bilo sedmo po redu predavanje za polaznike programa ‘S orlovima u visine’, a koja su otvorena za svu zainteresiranu javnost. Uz sudionike programa predavanju su prisustvovale časne sestre i drugi zainteresirani. Sestra Marina Kosina predavanje je održala promišljajući uz intelektualnu ostavštinu Edith Stein te tako okupljenima ukazala na prirođene snage žene po naravi, izrođenosti nakon istočnoga grijeha, ali i na lijek milosti koji se zadobiva u tijesnoj povezanosti s Kristom.

UVODNE MISLI

Pitanje naravi i poziva žene intenzivno zaokuplja zapadnu civilizaciju više od posljednjih sto godina. Društvene promjene koje su se dogodile u tom razdoblju neizbježno donose pitanja o ulozi žene.  Velik broj Konferencija na globalnoj ili partikularnoj razini održan je na temu. Glavna poruka ovih konferencija bila je istina da se bez pravde i ravnopravnog pogleda na žene ljudsko društvo ne može stvarno razvijati.  No, pojavila su se nova mišljenja, proglašavane su neke nove vrednote, mijenjali su se zakoni, redefinirale definicije. Vrednote feminističkog pokreta prije sto godina se bitno razlikuju od od onih danas. Sada imamo prisutnu situaciju da se žene u nekim dijelovima svijeta još uvijek bore za pristup osnovnom školovanju i dr.

 S druge strane svijeta, napose onog u tzv. demokratskim civilizacijama, borba za ženska prava očituje istinski prevrat vrednota, a tiču se  tijela žene, njene biologije, roda, spola, braka, majčinstva, života i tijela njenog djeteta, zanimanja itd. Razvila se gender ideologija i LGBT aktivizam koji ima žestoke pobornike, ali i osporavatelje među ženama. U toj velikoj poplavi različitih ideja, postale su nejasne i nevažeće čak i aksiomske postavke.  Problematika koja iz toga proizlazi je vrlo opširna. Zavirimo samo u neke novije medijske naslove koji se toga tiču ove tematike:  PAD BRAKA: POGLED U UZNEMIRUJUĆI TREND;  Strah, a ne izbor, tjera žene da abortiranu ‘željenu’ bebu;  Srednje škole u Sjevernoj Irskoj dobile su nove smjernice o tome kako održavati nastavu o spolnom odgoju, moraju  podučavati o pristupu pobačaju i sprječavanju rane trudnoće;  Fitness trenerica Jillian Michaels kaže da će transsportašice sustavno ‘uništiti’ ženske sportove i povrijediti žene;  AUSTRALSKA DRŽAVNA VLADA ZABRANJUJE MOLITVE KOJE GOVORE O ‘POTREBI ZA POKAJANJEM’ LGBTQ OSOBA; Udruga liječnika zabrinuta zbog planova WHO-a o rodnim smjernicama; Katolički ženski koledž mijenja smjer, neće primati muškarce ‘koji se identificiraju kao žene’; Kanađanka iz Britanske Kolumbije tvrdi da je ‘ekoseksualka’ i da se zaljubila se u drvo; Bivša direktorica planiranog roditeljstva, Abby Johnson, svjedoči da neće zaboraviti “barbarstvo” komadanja beba i sl.

Učiteljstvo Crkve u posljednje vrijeme također je dalo dragocjen doprinos o svom pogledu na ženu, koji svestrano ukazuje na njezine posebnosti.   Dva katolička filozofa 20. stoljeća učinila su to u velikoj mjeri: Edith Stein (redovnica karmelićanka, također poznata pod imenom sveta Terezija Benedikta od Križa) i sveti Ivan Pavao II., koji se oslanjao na Edithin rad i kanonizirao ju je 1998. godine.

Dakle, koja je uloga žene u svijetu, društvu, Crkvi? Ili još temeljnije pitanje: što je žena? U ovom predavanju ne želim staviti naglasak na prezentiranje problematike. Ona nam je ionako dostatno poznata. Naglasak želim staviti na ženu prema spisima velike svetice prošlog stoljeća: Edith Stein, mojoj dragog svetoj susestri iz Karmelskog Reda. Želim stoga u govou o toj temi sažeto prikazati njezinu nauku, i odmah ću reći: kroz njezinu mudrost.

Edith Stein često se naziva “katoličkom feministicom”. I to je istina: bila je snažan glas podrške ženama i njihove ravnopravnosti, glasna zagovornica ulaska žena u profesionalni život i dobivanja većih sloboda u građanskom i političkom životu. Također je snažno podržavala ono što je jedinstveno za žensko biće. Često je kritizirala elemente feminističkog pokreta koji su pokušavali izbrisati razlike između muškaraca i žena te ih promatrati kao da su u osnovi isti.  Njezina razmišljanja o tim stvarnostima su snažno biblijska i oblikovana osobom Isusa Krista. Bila je tražena i cijenjena predavačica, pozivana da govori o temi žene na raznim konferencijama. Njezine studije i Konferencije iz područja teološke antropologije, a to su: Etos ženskih zvanja; zvanje muškarca i žene po naravnom i milosnom redu; ženin kršćanski život te temelji i problemi ženskog obrazovanja, naknadno su sabrani u jedinstven spis pod nazivom: „Žena. Njezina zadaća po milosti i naravi.”

Čitajući njezine spise, često se dogodi da se mislima pojavi rečenica: ovo bi svi trebali čuti i znati. Uvjerena sam da nam mudrost ove žene, njemačke židovke, intelektualke, kršćanke, redovnice, mučenice i svetice iz dvadesetog stoljeća može pomoći da ostanemo u Istini, u Bogu i da se posvetimo njezinom svjedočenju.

ŠTO JE ŽENA? – INTERDISCIPLINARNO TRAŽENJE ODGOVORA

Gotovo svako područje znanosti ima nešto za reći o čovjeku. Zato je Edith Stein svoje istraživanje o čovjeku  sagledala interdisciplinarno, tražeći odgovore u biologiji, psihologiji, filozofiji i teologiji. Tamo gdje prestaju mogućnosti pozitivnih znanosti, počinje područje filozofije.  Zahvaljujući filozofiji, Edith  dolazi do temeljnog koncepta što je čovjek, što je njegova narav te što iz te naravi proizlazi.  Međutim, naša autorica nije zadovoljna samo onim što filozofija može reći o naravi muškarca i žene, pa poseže za teološkom metodom istraživanja.   Ona se naime pridružuje stavu koje smatra da su mišljenja pojedinih znanosti  podređena učenju vjere, jer eminentni i visoko vrijednosni autoritet Svetoga pisma i učiteljstva Crkve zahtijeva povjerenje i podložnost vjernika katolika.  Koji je razlog za to? Razlog za to jest što postojanje čovjeka, njegova narav ni životni put nisu poklon ni igra slučaja nego su s Božje djelo.

Za što su muškarac i žena pozvani, postoji čitav niz odgovora u Božjoj riječi Staroga i Novoga Zavjeta. Editine analize Svetoga pisma sa stajališta poziva žene vrijedne su i inovativne.  Jedno od temeljnijih djela Edith Stein je dogmatska antropologija pod nazivom Was ist der Mensch (Što je čovjek).  U ovoj knjizi svetica propituje što je čovjek, odnosno kakva je njegova narav, bez obzira na spol. Na to pitanje ona odgovara u skladu s dogmatskim naukom Crkve i piše da je čovjek Božje stvorenje koje predstavlja jedinstvo tijela i duše. Njegova razumna duša predstavlja oblik tijela. Duša kao supstancijalni oblik leži u temelju cjelokupnog ljudskog djelovanja jer omogućuje ljudsko postojanje kao takvo. Ovako predstavljena osoba razvija se kao žena ili muškarac.

NARAV ŽENE

Edith Stein je zavirila u srž ženske duše, pronicljivo analizirala žensko iskustvo i razmišljanje. Ako želimo ukazati na posebnost ovog iskustva i razmišljanja, treba uzeti u obzir zajedničku ljudsku narav muškarca i žene i njezino uzdizanje po milosti. Tek tada, nakon usvajanja određenih znanstvenih metoda, može se prijeći na približavanje specifičnostima ženske naravi, koja se  razvija u određenim tipologijama.

Riječ vrsta (species) čini se filozofski ključnom za Edith u uspostavljanju razlike između muškarca i žene.  Kao rezultat analize ovog koncepta, Svetica je došla do zaključka da se čovjek razvija kao dvojna vrsta: žena i muškarac. Bit čovjeka očituje se dvojako, što znači da nije samo tijelo drugačije građeno, da se razlikuju ne samo pojedine fiziološke funkcije, nego specifične razlike pokazuje cjelokupni tjelesni život, odnos duše prema tijelu, odnos duha prema senzualnosti i duševnim moćima.

Edith  zapaža da ove naravne predispozicije u području vrsta navode nas na razlikovanje pojedinih tipologija žena. Ona se koristi sažetkom drugih znanstvenika i navodi pet osnovnih tipova žena:

1. majčinski tip s usredotočenošću na dijete, 2. erotski tip s usmjerenjem na muškarce 3. romantični tip s usmjerenjem na iskustva i bezuvjetnu privrženost nekom”vođi”, 4. tip usmjeren na praktične životne zadatke 5. intelektualni tip usredotočen na vrijednosne interese i sa sposobnošću za kreativne rezultate. (47)  Edith donosi još jednu shemu, nešto jednostavniju koja  dijeli žene na tzv. primitivni tip; to je vrsta koja uključuje većinu žena sposobnih za rano sazrijevanje svoje osobnosti, koja se kasnije puno ne mijenja. Refleksivni tip pak predstavlja manji dio žena, svestranih, prilagodljivih u kontaktu s drugima, sposobnih za formiranje koje u odgovarajućem okruženju i po cijenu velikih patnji i brojnih iskustava sazrijevaju u ulozi mudrih majki. 

Prikaz neke duše je specifično pjesnička funkcija pa Edith uzima likove iz književnost  kojima pripisuje posebnu simboličku vrijednost. Po njima je pokušala razviti vlastitu tipologiju i dokučiti bit ženstvenosti. Za to je odabrala lik Ingunine kćeri iz romana „Olaf, sin Audunov” književnice Sigrid Undset, Ibsenovu Noru te Goetheovu Ifigeniju. Ovi dramatični ženski likovi koji predstavljaju različite tipologije su joj poslužili da naposljetku pronađe svima zajedničke osobine. Svetica je izjavila da je njihova zajednička značajka želja da ljube i budu ljubljene te čežnja da se uzdignu iz uskih okvira trenutnog stvarnog života k većem čovještvu, uzvišenijem djelovanju koje se u njima nalazi. To je najdublja ženska čežnja koja se može razviti u najrazličitijim oblicima, ali i u izopačenostima i izrođenostima, zaključuje Edith.

IDEALNA SLIKA ŽENE JE DJELO MILOSTI,  A NE NARAVI

Edith nadalje istražuje međusobni odnos duševnih sposobnosti razuma, volje i osjećaja  kojih ne mogu postojati jedni bez drugih. Predmet je potrebno spoznati umom kako bismo ga mogli prihvatiti srcem (Gemüt) i iznutra obraditi. Važna je aktivnost osjećaja koji su pokretači volje, a volja pak regulira i usmjerava razumsku djelatnost i emocionalni život (usp. str. 42.). Naravno, te moći nisu jednako raspoređene i razvijene kod oba spola. „Težnja muškarca ide pretežito za tim da se izrazi u spoznaji i stvaralačkom činu. Snaga žene leži u emocionalnom životu, životu srca (Gemütsleben). (mogli bismo reći: životu iz srca, po srcu, ). Taj organ razumijevanja u svojoj cjelovitosti i jedinstvenosti nalazi se u središtu njezina bića i uvjetuje sklonost da se žena svestrano razvija i pomaže drugima da se pravilno razvijaju. Istovremeno, žena je po prirodi bolje zaštićena od muškarca od jednostranog djelovanja i jednostranog razvijanja duševnih snaga. S druge strane, zbog toga je manje sposobna postići maksimalne rezultate na stručnom području koji se postižu koncentracijom svih duševnih sila.  Time je žena više izložena riziku fragmentacije (Zersplitterung- raspršivanja), djelovanja prema osjećajima. Jednostran razvoj osjećaja (Gemüts) stoga predstavlja veliki rizik za žensku narav. Ženstvenost se, kako je vidi svetica, očituje kao duh koji je dubok, usredotočen, višeslojan, ustrajan, sposoban trpjeti, stalno tražeći, introspektivan, ali i retrospektivan duh.

Idealna slika ženske duše djelo je,  milosti, a ne naravi. Svetica zapaža da je izvorni oblik ženske naravi iskrivljen nakon istočnog grijeha, te ako se narav ne odgaja, dovodi do tipične izrođenosti (Str.11). Edith je navela cijeli katalog značajki koje iskrivljuju žensku narav:

 U odnosu prema samoj sebi:  Do izražaja dolazi težnja nezdrave zaokupljenosti samom sobom; želja da se vlastitoj osobi dade odgovarajuće značenje kako bi  time mogla privući svoju i tuđu pozornost,  taština, želja za slavom i priznanjem te neobuzdana potreba za govorom o sebi. Svaka kritika se tada prihvaća kao napad na vlastitu osobu.  Oba ova izobličenja rezultiraju zanemarivanjem vlastite ljudskosti i nemogućnošću ispunjavanja drugih zadataka. Tome je pridodana određena površnost koja proizlazi iz prisile da se sve vidi i okusi, a da se ništa od toga zapravo ne upozna. 
S druge strane, očituje se pretjerano zanimanje za druge, znatiželja, ogovaranje i indiskretno zadiranje u tuđe intimne stvari.  U odnosu na cjelinu javlja se  raspršivanja snaga, izbjegavanje potrebne discipline, sklonosti da se dominira nad drugima i sputa ih preko mjere, mnogo više nego što to zahtjeva majčinski poziv. Umjesto radosna služenja javlja se volja za gospodarenjem i kontrolom. Od žene suputnice tako postaje pokretač koji ne podržava mirno, tiho sazrijevanje i zato koči razvoj osoba oko sebe. Ovaj izvještaj, Edith zaključuje komentarom da su mnogi nesretni brakovi te otuđenja između majki i djece posljedica ovakve neoblikovane naravi! Svetica kaže da je dobar naravni lijek u borbi s tim zabludama temeljit i odgovoran rad, podvrgavanje njegovim zakonitostima koji će korisno preusmjeriti svijet njezinih osobnih misli, raspoloženja i hirova, pa je stoga i škola poslušnosti.

ŽENA – POMOĆ MUŠKARCU KOJA JE NJEMU NASUPROT

Drugi izvještaj o stvaranju (Post 2,7) opširnije  govori o stvaranju i odnosu muškarca i žene. Adam je od Boga postavljen u vrt da ga obrađuje i čuva i  dovedene su mu životinje da im nadjene imena…ali za Adama se ne nađe pomoć kao što je on. Hebrejski izraz „eser kenegdo ( isaar kenegdoעֵזֶר כְּנֶגְדּוֹ Post 2, 18; isaar: pomoć, kenegdo: nasuprot njemu, ispred) koji se prevodi kao „pomoć/nica, je gotovo neprevediv. Sasvim doslovno znači: „pomoć koja je njemu nasuprot”.  Slika koju naša spisateljica koristi da nam pomogne razumjeti značenje ove riječi je zrcalo u kojem bi muškarac mogao vidjeti svoju sliku i opet pronaći samoga sebe. Žena odražava muškarcu njegovu vlastitu narav; među njima postoji nešto istinski zajedničko. Zbog toga je Adam uskliknuo: ‘Evo napokon kost od mojih kostiju i meso od mog mesa!’ (Postanak 2,23). To je izjava o njihovoj uzajamnosti i zajedničkoj vezi, a ne o hijerarhiji.  Tako to shvaćaju autori kada riječ prevode s „pomoć kao što je on”. Nadalje, može se tumačiti i na protulik, tako da si oboje međusobno liče, ali ne sasvim, već se međosobno nadopunjuju kao ruka ruku.

ISTOČNI GRIJEH – RAZLIČITE KAZNE ZA MUŠKARCA I ZA ŽENU

Nadalje Edith tumači stanje muškarca i žene nakon pada. Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti (Postanak 3).  Čini se kako je nakon neposlušnosti i  pada, Božji zov ljudima i ljudsko zvanje bilo promijenjeno.  Izvorni grijeh narušava odnos među spolovima. Pretvoreni u “požudnike”, oni traže uzajamnu dominaciju. Eva je prva dopustila napasniku da je namami pa je navela i muškarca na grijeh. No, Adam je bio prvi pozvan na odgovornost. On pak prebacuje krivnju na ženu, što ujedno zvuči i kao optuživanje Boga. No, njegova isprika nije prihvaćena i tada slijedi sud prvo Adamu. Kazna za neposlušnost je gubitak neograničenog gospodarenja nad zemljom i što mu stvorenja niže vrste više neće spremno služiti; zatim oštra borba  za kruh svakidašnji, mukotrpnost rada i bijeda uspjeha…  Edith također zapaža da Adamov pokušaj da prebaci odgovornost sa sebe na ženu, pokazuje da neće biti dobar gospodar. Kazneni sud nad ženom je drugačiji. Ne znamo na koji se način trebao ostvariti blagoslov plodnosti prije pada. Posljedica tog pada je muka rađanja za ženu i podvrgnuće vlasti muža. Dokinuto je nepomućeno zajedništvo ljubavi.  A probudilo se nešto drugo što prije nisu poznavali: u njima se probudio stid, požuda i bilo ih je potrebno od toga zaštiti. Tako je odnos prema zemlji, potomstvu i jednih prema drugima postao izmijenjen.

NAPASNIK PRVO NAPADA ŽENU

Od spoznaje zla, koja se zadobiva čineći zlo, trebali su biti očuvani. Neposredna posljedica prvog grijeha jest da su se muž i žena drugačije gledali nego prije te da su izgubili nedužnost  u međusobnom ophođenju.To upućuje na mogući zaključak u čemu se taj grijeh mogao sastojati: ne u čisto formalnoj neposlušnosti prema Bogu, nego u činjenju nečega što je bilo zabranjeno, što je zmija pokazala kao zamamno ženi, a žena potom mužu. To je bilo nešto sadržajno određeno, neka vrsta sjedinjenja koje je protuslovilo izvornom poretku. To što se napasnik najprije približio ženi, ukazuje na to da je tu možda mogao lakše naći pristup, ali ne stoga što bi ženu po sebi mogao lakše potaknuti na zlo, jer oboje još bijahu slobodni od sklonosti na zlo. Nego, nešto je bilo ponuđeno što je po sebi od većeg značenja. Edith zaključuje: ”Može se pretpostaviti da ženin život već u početku biva jače zahvaćen onim što se odnosi na rađanje i odgajanje potomstva, različitost kaznene presude za muža i ženu ukazuje na to.”

ŽENSKA IZROĐENA NARAV NAKON PADA

Kod žene se mogu očitovati isti paralelni oblici izrođenosti naravi. Već je spomenuto da je žena  po svojoj sklonosti bolje očuvana od jednostranosti i zakržljavanja njenog čovještva nego muškarac.  S druge strane, ova jednostranost i manja sklonost apstraktnoj spoznaji ju može dovesti u opasnost da prione uz uživanje dobara i njihov posjed. To se može izroditi u pravu požudu. Ona se očituje u plašljivo-škrtom zgrtanju i čuvanju nekorisnih stvari ili pak u zapadanje u neduhovni i nagonski život. Kao posljedica toga javlja se izrođen odnos prema muškarcu. Upravo njezina vlastita zarobljenost svojim nagonom, može ju učiniti njegovom ropkinjom, a tjeskobna briga za očuvanje posjeda do stava gospodarenja. Slično se očituje i u odnosu prema djeci. Žena koja čisto nagonski živi, izbjegavat će obveze majčinstva, kao i muškarac obveze očinstva. Ona pak koja svoju djecu čuva i doživljava kao posjed, nastojat će ih vezivati uza sve na svaki način (i mogućim isključivanjem očevih prava) i tako im ograničiti potrebnu slobodu za razvoj.  Ona tada djeluje kao kočnica razvitka i sreće, zaključuje naša spisateljica. Korijen ovakvog zla je također u iskrivljenom odnosu prema Bogu. Budući da se žena u grešnom padu pobunila protiv Boga, i ujedno se zavođenjem uzdignula iznad muža, njezina je kazna podvrgavanju vlasti muža. Jer grijeh na koji ga je zavela, navodi Edith, je po svoj prilici bio grijeh sjetilnosti. Žena je jače izložena od muškarca opasnosti potonuća u čisto nagonski život. Svaki put kad se to dogodi, ona postaje zavodnica na zlo, a njoj  je naprotiv borba protiv zla namijenjena kao posebna zadaća.

KRIST – JEDINI LIJEK

Edith Stein je poznato da je Gospodin dao lijek za ozdravljenje pale ljudske naravi. Spasenje se sastoji u povratku u prvobitni poredak.  Put na kojem se može doći do prvobitnog stanja muškarca i žene je jedino povratak u djetinji odnos prema Bogu. Krist nam je zaslužio naše bogosinovstvo, a mi moramo učiniti svoj udio u otkupljenju. Od vremena Novog zavjeta to se ostvaruje kroz najuži osobni kontakt s Kristom, putem vjere, nade, ljubavi. Tu su  također od Boga darovana sredstava za primanje milosti: razmatranja Njegova života i riječi, sjedinjenja u sv. Euharistiji i suživljavanja crkvene godine i liturgije. Na ovom putu spasenja nema razlike u spolu. Od tuda proistječe spas za oba spola i za ozdravljenje njihovog međusobnog odnosa. Mi koji smo na putu prema nebeskom Jeruzalemu, doživljavamo u sebi borbu između pokvarene naravi i klice milosnog života koja treba izrasti. Edith zapaža da se zastrašujući plodovi istočnog grijeha očituju upravo u ophođenju spolova: razuzdani nagonski život u kojem se izgubio svaki trag uzvišenog poziva; međusobna borba spolova u svađi oko njihovih prava, pa se čini da se u tome ne čuje više ni naravni ni Božji glas.

MARIJA – MAJKA GOSPODINOVA I SAVRŠENA ŽENA

Često puta u svojim spisima Edith Stein upire oči u Mariju, savršenu ženu i Majku Gospodinovu. Teološku istinu o pobjedi Marije, Kraljice svih žena koju je postigla za cijelo čovječanstvo u borbi protiv zmije, Edith još jednom konkretizira na ženski rod. Ona u tome vidi razlog zašto je upravo ženskoj naravi prirođena osobita osjetljivost za ćudoredno dobro i odvratnost prema niskom i vulgarnom. To joj naime služi kao obrana protiv opasnosti zavođenja i potpunog potonuća u sjetilni nagonski život. S tim je pak usko povezana prijemljivost i otvorenost za božansko i osobni kontakt s Gospodinom, spremnost i čežnja da se ispuni Božjom ljubavlju i da se dadne od nje voditi. Stoga će u dobro uređenom obiteljskom životu uglavnom ženi i pripasti uloga odgajateljice za moralni i vjerski život. Naša Svetica smatra da će život utemeljen u vjeri sačuvati ženu od opasnosti da izgubi mjeru  u brižnoj ljubavi za ljude svoje okoline, da žrtvuje samu sebe na krivi način do te mjere da sama izgubi tlo pod nogama. Takve se situacije događaju uslijed profesionalnih poslova, a tada biva zapostavljeno njeno primarno žensko zvanje: zvanje supruge i majke.

POZIV ŽENI NA REDOVNIČKI ŽIVOT

Svetica je pisala i o položaju žena u Crkvi. Razlikuje dogmatske deklaracije, kanonsko pravo, mišljenje nositelja crkvenih službi i Isusov vlastiti odnos prema ženama. U tom kontekstu odnosa naravi i poziva, Edith se osvrnula o teškom i veoma spornom pitanju, kako ga je sama nazvala, je li svećenička služba pridržana samo muškarcima? Mora se priznati da je bila jedna od prvih osoba koja je o svećeništvu žena mogla govoriti tako otvoreno i bez emocija. Sagledavajući u tom kontekstu Gospodinovo ponašanje, zapaža da je  Isus od žena primao službu ljubavi za sebe i za svoje učenike, da su među njegovim najbližim učenicima i prijateljima također i žene. No, svećeništvo nije dao ni njima, ni svojoj Majci, Kraljici Apostola koja je po svojoj savršenosti i  punini milosti bila uzdignuta iznad cijelog čovječanstva. Nadalje tumači, da Pracrkva poznaje mnogovrsnu djelatnost žena u zajednicama, ali ni ona nije uvela svećeništvo žena. Daljnji povijesni razvoj doveo je do potiskivanja žena i postupnog crkveno-pravnog položaja pod uplivom starozavjetnih i rimsko-pravnog položaja. Edith navodi da za zahtjev svećeničkog ređenja žena postoje razlozi za i protiv ove nečuvene novine. Njoj samoj se činilo da ne uočava dogmatske razloge koji bi stajali na putu. No, odmah nadovezuje pitanje, da li bi se to praktički trebalo preporučiti? Protiv toga govori tradicija od početaka do danas. Za samu Edith, još više od kontinuirane tradicije, jest to što postoji tajanstvena činjenica da je Krist došao na zemlju kao Sin čovječji, da je prvo stvorenje koje je u odličnom smislu stvoreno na sliku Božju bio muškarac. To ju upućuje na zaključak da je Isus za svoje službene zastupnike na zemlji htio postaviti samo muškarce. No, na zemlji se je tako snažno htio povezati s jednom ženom – svojom Majkom kao ni s jednim drugim bićem na zemlji, stvorivši je tako vjerno na svoju sliku kao ni jednog čovjeka prije ni poslije toga. Udijelio je time Mariji položaj u Crkvi kao ni jednom drugom čovjeku. U vrijeme svog zemaljskog boravka na zemlji i tijekom povijesti je pozivao žene na osobito zajedništvo sa sobom kao duhovne zaručnice, glasnice njegove ljubavi koje su pripravljale put njegovom kraljevstvu u srcima ljudi. Ženama je dakle udijelio zvanje zaručnice Kristove (sponsa Christi), i ne može postojati uzvišenijeg zvanja od ovog, pa tko ovaj put vidi otvorenim, neće poželjeti ni jedan drugi; zaključuje Edith pitanje o eventualnom svećenstvu žena.

Svetica je podsjetila da su žene pozvane na redovnički život na isti način kao i muškarci. Opisala je teološki sadržaj ovog plemenitog poziva na predivan način. Žena koja je stvorena za ljubav, da ju primi i daruje, svoje najveće ispunjenje može ostvariti ako svu sebe potpuno daruje Bogu koji je ljubav.

KRIST DOKIDA MANE NARAVI, A SNAGE UJEDINJUJE

Što osoba duže i više nasljeduje Krista (a na to su svi pozvani) to mu postaje sličnija. Budući da Krist utjelovljuje savršenstvo ljudske naravi u kojem su muške i ženske mane naravi dokinute, a prednosti ujedinjene, i njegovi vjerni nasljedovatelji će se sve više uzdizati  iznad granica naravi. Zato vidimo kod svetih muževa žensku nježnost,  dobrotu i majčinsku brižnost za duše, a kod žena mušku hrabrost, spretnost i odlučnost.  Tako nasljedovanje Krista vodi do razvoja prvobitnog zvanja čovjeka kao slike Božje. Postizanje ovog cilja, izdizanje iznad granica naravi, ne može se postići vlastitom snagom, borbom protiv naravi, nijekanjem njenih granica nego samo u poniznoj podređenosti poredku danom od Boga. Upravo o tome svjedoči i herojski Editin život koji je  prinijela kao žrtvu Bogu, za narod, za svijet.

SVETI PAPA IVAN PAVAO II. I EDITH STEIN

Papa Ivan Pavao II, na kojeg je Edith Stein znatno utjecala, u svojoj pobudnici o dostojanstvu žene Mulieris dignitatem piše: „U vrijeme kada čovječanstvo prolazi kroz tako duboku preobrazbu, žene, prosvijetljene duhom Evanđelja, mogu pomoći čovječanstvu kojemu prijeti propadanje.” Jedna od tih Evanđeljem prosvjetljenih žena je sv. Edith Stein.  Njezin životni put sazdan od traženja istine o svim pitanjima, dobiva posebnu težinu jer je prošla put od ateizma do dubokog uvjerenja u istinu prisutnu u naučavanju Katoličke Crkve.  Njezini uvidi sada su važniji nego ikad. Njezin interdisciplinarni pristup, bogato znanje, stručnost, mudrost, razumijevanje i tumačenje područja ljudske seksualnosti, osobne formacije, odnosa između spolova te odnosa osobe prema Bogu, spadaju među najeminentnije. A povrh svega, Crkva je potvrdila ne samo njene riječi, nego i njezin krepostan život, proglasivši je svetom. Ona je model za ono što sv. Ivan Pavao II. naziva ženski genij.

I završavam s riječima sv. Oca na Misi kanonizacije sv. Edith Stein (11.10.1998.): Sveta Terezija Benedikta od Križa svima nam govori: Ne prihvaćajte ništa kao istinu ako nema ljubavi. I ne prihvaćajte ništa kao ljubav što nema istine! Jedno bez drugoga postaje destruktivna laž.

Sadržaj predavanja možete u cijelosti pročitati ovdje.