Put k Suncu 2012. godine

„Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak, već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za sebe to su izgubljeni dani.“ (bl. Ivan Merz)

U današnje vrijeme kada je mnogo toga oko nas nekako … onako kako ne bi trebalo biti, mnogi su zaokupljeni svojim problemima. Mnogi ne primjećuju čovjeka što pokraj njih ide, ne primjećuju njegovo tužno i zabrinuto lice, pognutu glavu, savijena ramena koja kao da je pritisnuo teški kamen, kamen života.

Ne primjećuju slike u novinama mnogih mladih ljudi koji su nestali, ne primjećuju slike pretučenih žena i djece, siromašnih i bolesnih koji prose na raskršćima ulica. Saznanje da svaki dan mnogo očeva i majki ostaju bez posla, da nemaju osnovna sredstva za život, da mnogi mladi ljudi nemaju radna mjesta, iako su godinama uz mnoga odricanja svoje obitelji stjecali potrebna znanja, mnogi primaju samo kao vijest i ništa više.

Ne vidimo suze staraca koji na hladnoći sjede na klupama po parkovima, dok im u želuca dopire najtužnija pjesma: ‘Gladan sam!’

Koračam kroz život prema budućnosti i gledam, sve to vidim i čujem …

Često razmišljam o njima. Razmišljam što bih ja kao dijete mogao učiniti za njih.

Pitam se je li dovoljno samo razmišljati? Je li dovoljno ubaciti im koju kunu, pokloniti dio garderobe koju sam prerastao, pomoći nešto ponijeti ili prevesti staroga i slijepoga preko ulice?

Jednostavno, suosjećam sa svima. Njihova tuga je na neki način postala dio moga života.

Znam da je sve to malo da im bude dosta, ali osjećaj da sam im barem malo ublažio gorčinu života, unosi u moj život radost bezpovratnog davanja.

U mojim molitvama oni su zauzeli svoje mjesto.

Stoga izreku bl. Ivana Merza doživljavam kao nadahnuće za nova djela dobrote i ljubavi.

Patrik Rabuzin, 7. c , o. š. Eugena Kumičića