Šesto ukazanje – nedjelja 21. veljače 1858.

Bernardica na ispitivanju u policiji

Današnjim danom započinje novi dio lurdskih događaja koji će obilježiti sljedeće mjesece. Sada su se umiješale civilne vlasti i Bernardica je prvi puta odvedena na ispitivanje u policiju. No, evo najprije opisa današnjeg ukazanja. Ni danas Gospa još nije ništa rekla niti je govorila. Ukazanje se odvijalo u tišini i sabranoj molitvi, kao i jučer.

Ovaj puta k Masabjelskoj spilji Bernardicu prati tetka Basile. Dogovorile su se da pođu ranije da bi izbjegle znatiželjnim osobama. Još je daleko do šest sati kad obje polaze prema spilji. No, uzalud su poranile. Danas se pred spiljom okupilo već oko stotinjak osoba. Promatraju tiho Bernardičino ushićenje da bi se potom razišli sretni što su vidjeli Bernardičino preobraženo lice i doživjeli ono ozračje sabranja i molitve. Ni danas prikaza, odnosno „Aqueró“ (Ono) kako ju je Bernardica nazivala u siromaštvu svojih izričaja,  nije ništa rekla.

Vijest se, međutim, širi sve više i više. Među ljudima se govorka da bi to mogla biti Blažena Djevica Marija, ali nema nikakve službene potvrde niti od same vidjelice Bernardice, niti od koga drugoga. Mnogi sliježu ramenima. Bit će, misle si drugi, da se radi o jednom od onih „ništâ“, čime stanovnici Lurda hrane dosadu nedjeljnog počinka.

Toga jutra, kad je Bernardica prolazila pokraj kuće kapelana Pène-a, grupa žena je zaustavlja i poziva da pođe svećeniku koji je želi vidjeti. Bernardica ga, istina, ne poznaje, ali je poslušala. Zaista trebat će još jednom iznova pričati sve što je vidjela i doživjela, a to već postaje teško i pomalo dosadno jer riječima ne može u potpunosti izreći što je vidjela; ljudi opet krivo razumiju i još k tome svatko na svoj način.

Kapelan je prima neupadljivom blagonaklonošću. Bernardica odgovara… Njezina jednostavnost, čednost, mirna jasnoća njezinih odgovora snažno se doimlju gospodina kapelana… i povećavaju Bernardičin umor.

Vijest je došla i do policije. Vlast se zainteresirala za slučaj, jer ipak mora nadzirati javni red i mir, pogotovo u ovoj stvari koja počinje izazivati sve veće uzbuđenje u narodu.

Bernardici sigurno nije bilo ugodno kad je izlazeći s večernjice u crkvi, gdje je opet našla malo nutarnjeg duševnog smirenja od neprestanih znatiželjnih upita, ugledala dva čovjeka: poljara Callet-a i policijskog komesara Jacomet-a. Ovog drugog je odmah prepoznala. Bio je to onaj isti koji je lanjske godine njezinog oca odveo u zatvor poradi sumnjičenja da je ukrao vreću brašna iz jednog mlina. No kako dokaza nije bilo (a sumnja je počivala samo na činjenici što je obitelj bila potpuno siromašna!), otac je ubrzo pušten.

– Hodi sa mnom – reče joj komesar Jacomet i Bernardica bez prigovora posluša. Ta znala je zašto su po nju došli.

Naravno odmah se okupila grupa osoba, koje su, tko iz sažaljenja, tko iz znatiželje, a tko već iz zabrinutosti da se Bernardici što zlo ne dogodi, slijedile komesara i poljara dok su vodili Bernardicu.

Ušli su u komesarevu kuću zvanu Cénac. Vrata se zatvoriše, a svijet je ostao vani u napetom iščekivanju.

Saslušavanje započinje… Komesar se obraća veoma ljubaznim tonom.

• Dakle, Bernardice Soubirous, ti ideš svaki dan k Massabiell-u?
• Da, gospodine.
• I vidiš ondje nešto lijepa – ohrabruje ju komesar i tonom i pogledom.
• Da, gospodine.

Iz malešna Bernardičina lika izlazi snažan, siguran glas, bez straha. To će morati biti zanimljivo, misli si Jacomet. Uzima potom papir, olovku i počinje zapisivati Bernardičine osobne podatke koje dobiva iz njezinih odgovora praćenih koji puta nesporazumima jer je Bernardica neuka i nepismena i po prvi puta je na ovakvom saslušavanju. S općenitih pitanja prelazi se na stvar:

• Dakle, Bernardice, ti vidiš Blaženu Djevicu?
• Ne kažem da sam vidjela Blaženu Djevicu!
• Ah, dobro! Nisi ništa vidjela! – Pokušava komesar riješiti problem već u korijenu.
• Ali vidjela sam nešto!
• No, što si vidjela?
• Nešto bijeloga.
• Je li to nešto ili netko?
• Ono (Aqueró) ima oblik male djevojke.
• I to ti nije reklo: Ja sam Blažena Djevica?
• Ne, »Ono« mi nije reklo.
• Zanimljivo! Pa to se govori po gradu. Izgleda da se čak piše i po novinama.

Jacomet je u neprilici. Oprezni Bernardičini odgovori ne poklapaju se s javnim govorkanjem jer svi govore o Blaženoj Djevici ili o nekoj Gospođi… Stvar je zamršenija negoli se činilo. Treba ići po redu. I sada započinje niz pojedinačnih pitanja o samim ukazanjima: kada, gdje se »Ono« ukazalo, kako je obučeno… Bernardica daje točno određene odgovore…

• Je li lijepa?
• Oh, da gospodine, veoma lijepa!
• Lijepa kao… gospođa Pailhasson, ili gospođica Dufo? – Komesar se očito razumije i cijeni domaće ljepotice.

Bernardica će sažalno:

• Ne mogu se usporediti.
• Koliko joj je godina?
• … mlada.

Komesar se počinje zanimati za osobe koje su bile uz Bernardicu za vrijeme

»ukazanja«. Aha, gospođa Milhet privlači njegovu pažnju. Zanimljivo s onim perom i papirom. No, još začudnije što se papir nije vratio ispunjen objavama u propisanom obliku. Međutim, Jacomet usmjeruje ispitivanje na to da bi mu Bernardica priznala kako ju je netko, bilo da se radilo o gospođi Milhet ili o roditeljima, naravno uz odgovarajuću novčanu nagradu, nagovorio i rekao što mora govoriti… Bernardica ozbiljno odbija lukava pitanja i podmetanja.

Na koncu, Jacomet zaključuje da je to bio sve samo san. Bernardica niječe. Onda je bilo maštanje. I to ona odbija. Na koncu se komesar poziva na njezinu čast, ugled, kako joj se svi smiju i kako ne bi trebala ići više k spilji.

• Ali ja sam obećala ići onamo kroz 15 dana.
• Nisi nikom obećala jer si se prevarila. Hajdemo. Bit ćeš pametna i obećat ćeš mi da nećeš više ići onamo. Bernardica šuti, ali crne oči joj jasno govore: jer sam obećala, ne mogu nešto drugo obećati!

Jacomet je u neprilici. Ova mirna jasnoća, opuštenost i sigurnost, to nije stil nenormalne osobe. Pokušava na drugi način Bernardicu smesti i uhvatiti da laže. Ali uzalud. Bernardica tvrdi da govori samo istinu. Na koncu mu preostane prijetnja zatvorom.

• Učinite što hoćete, – odgovara mirno Bernardica.

Potom je Jacomet sav zapisnik prepisao tintom na čisti list papira. Svjesno je unio neke netočnosti, onako kako je on htio da se stvar odigrala.

Bernardica sluša pažljivo:

• … Blažena Djevica mi se ukazala.
• Nisam rekla da mi se ukazala Blažena Djevica – prigovara Bernardica. I Jacomet je morao ispraviti.
• Dobro… jedna djevojka obučena u bijelo, stara 20 godina.
• Nisam rekla da ima 20 godina – ponovno ispravlja Bernardica.
• Lijepa kao gospođa Pailhasson…
• Ne, rekla sam da je ljepša od svih dama, koje ste spomenuli.
• Kosa joj je padala odzada kao veo…
• Ne… kosa joj se jedva vidjela ispod vela..

I čitanje se nastavljalo isprekidano Bernardičinim ispravcima Jacomet-ovih većih ili manjih, što svjesnih, što nesvjesnih izmišljanja.

• Ne, gospodine… vi ste mi sve izmijenili!

Tu i tamo Jacomet uporno ostaje pri svojim greškama, bilo da se pričinja, bilo da je stvarno krivo razumio.

• Da! To si mi rekla!
• Ne, gospodine!
• Jesi!
• Nisam!

Ton se sve više povisuje, razgovor se puni srdžbom i pomalo prelazi u svađu. Jacomet osjeća da gubi. Pokušava još posljednjim činom da je dovede do priznanja da nije ništa vidjela i da neće ići više k spilji. Bernardica odlučno odbija i jedno i drugo. Zaključna riječ Jacomet-ova: »Poslat ću po žandare i ići ćeš u zatvor.«

U međuvremenu žamor pred kućom postaje sve veći. Svijet postaje nestrpljiv. Čuju se udarci na vratima i povici:

• Pustite je van!

I možda bi stvarno Bernardica danas i završila u zatvoru da se nije pojavio njezin otac; pustili su ga unutra.

Sada je drugačiji susret nego onaj prije jedanaest mjeseci kad ga je Jacomet vodio u zatvor. Jacomet je pročitao pred ocem zapisnik. Otac je ostao zaprepašten nad tvrdnjom da je Bernardica izjavila (što je Jacomet u stvari sam izmislio i zapisao) kako je roditelji sile da ide k spilji – na što se Bernardica opet oštro usprotivila, ali se Jacomet nije obazirao. Ne upuštajući se u daljnju raspravu o neistinitosti tih navodnih Bernardičinih izjava, otac je obećao Jacomet-u da Bernardica neće više ići k spilji, što je ovaj i želio postići.

Vraćajući se kući i brišući suze Bernardica osjeća da nikada ne bi sama bila sposobna suočiti se s ovakvom kušnjom. Ova nepoznata hrabrost jednostavno joj je dana. Naslućuje odakle je dolazila.

* * *

I današnje ukazanje prošlo je u šutnji. Gospa slijedi određenu pedagogiju. Želi najprije Bernardicu učvrstiti. Osim toga treba pripremiti tlo svojim molbama, koje će kasnije izreći. Stvari, posebno ovako neobične, koje dolaze s drugoga svijeta, trebaju vremena da ih se prihvati. Veća je vjerodostojnost kad se sve odvija u dužem vremenskom razmaku, pred brojnim svjedocima, s mogućnošću provjere i svjedočenja, kao što se danas zbilo.

Upravo današnje prvo Bernardičino svjedočenje pred vlastima i njezino neustrašivo držanje podsjeća nas na Isusove riječi koje nam je zapisao sv. Matej: »Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predaju, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!« (Mt 10, 18- 20).

Ne bi li nas ove riječi trebale potaknuti da svjedočimo za Krista ne samo u ovakvim rijetkim prigodama, koje će možda ponekad iskrsnuti pred pojedinim kršćanima, nego u onom svakidašnjem našem životu kad smo često skloni da iz obzira ili iz straha zatajimo svoju vjeru pred javnošću, radi boljeg napredovanja u društvu ili materijalne koristi. Isus, koji je, istina, došao spasiti svijet i pokazivao veliko milosrđe prema grešnicima, nije li također rekao i ove riječi:

»Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima…« (Mt 10, 32-33).