TISUĆLJETNA PRISUTNOST REDOVNIKA NA KOŠLJUNU
Najvažnije bogatstvo ovoga otočića
Tri su bogatstva otočića Košljuna: more-šuma-samostan. – More sa svim svojim blagodatima opisano je već od mnogih u pjesmama i knjigama. „Mistična šumica“ sa svojim prirodnim originalnostima nosi jednu veliku duhovnu poruku koju sam već opisao u tekstu „Jutarnja pričest s prirodom na Košljunu“. A treće bogatstvo jest samostan, dolazi kao kruna na prethodna dva – na more i šumu u kojima susrećemo Stvoritelja, ali samo kroz ljepote njegovih stvorenja u prirodi.
Međutim, tamo gdje se s Božanstvom izravno susrećemo jest upravo ovaj stoljetni samostan kao i toliki drugi koji su podignuti po katoličkom svijetu da Boga potpuno približe čovjeku. Božja prisutnost, svetost izbija iz svakog kamena ovoga drevnog samostana…
Samostan – stoljetni svjedok Božje prisutnosti na zemlji
Preko tisuću godina ovo je mjesto-samostan na Košljunu na poseban način posvećeno Bogu po njegovim redovnicima (pustinjaci, benediktinci, franjevci) koji kroz rad i molitvu – ora et labora – uprisutnjuju Božju nazočnost našem vremenu.
Svaki samostan, tako i ovaj, utjelovljuje Isusove riječi: „Tražite najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu i sve će vam se ostalo nadodati.“
Da, i ovaj tisućljetni samostan, poput tolikih drugih, jest predvorje toga Kraljevstva! Stotine i stotine redovnika u njemu su pjevale hvale Bogu i koračali prema svetosti te konačno ušli u puninu obećanog Božjeg Kraljevstva. Nama su ostavili svoj primjer i ovaj samostan i crkvu koje su sami gradili kao svjedočanstvo o stvarnosti, istinitosti, zbiljnosti nadnaravnog Božjeg svijeta.
Sv. Franjo i vuk
Kad stignete barkom na Košljun iz Punta (jer drugačije se na njega ne može doći osim morskim putem) prvo što vas na pristaništu dočeka jest veliki kip sv. Franje s vukom s kojim svetac razgovara! (Poznati događaj iz njegova života kad je vuka pripitomio).
Kip sugerira ideju, ali i stvarnost: svetost i priroda trebaju biti povezani međusobno u jedno zajedništvo i u jednu harmoniju. Priroda (vuk) u svecu (Franji) prepoznaje višu silu od sebe, prihvaća je i pokorava joj se. Već taj prvi prizor sa svojom porukom najavljuje što nas čeka kad uzlazimo blagim usponom prema samostanu…
Srednjovjekovna ulazna vrata s alkom
Dolazimo pred ulazna vrata, teška, drvena, srednjovjekovna vrata. Iznad vrata natpis dobrodošlice na glagoljici: MIR I DOBRO. Podsjeća nas svojim glagoljskim pismom da su prvi stanovnici ovoga posvećenog otočića i samostana bili benediktinci glagoljaši koji su čuvali identitet hrvatskog naroda i njegove kulture kroz njegovo stoljetno glagoljsko pismo i narodni jezik u liturgiji. A potom, da sada u njemu žive i djeluju franjevci (od 1447. g.) čije je geslo upravo: mir i dobro!
Na samim vratima još jedan svjedok davno minulih starih vremena: alka! (Kucalo, zvekir, naprava od kovine kojom se kuca na vrata; ima oblik karike). Upotrebljava se od antičkog doba. Udarajući njome po njezinu nakovnju posjetitelj daje do znanja da je tu i moli da mu se otvore vrata…
Rukom se hvatamo za toga svjedoka davnih vremena i kucamo njime po vratima. Udarci odjekuju u unutrašnjosti…
Nakon kraćeg vremena otvaraju se ta teška srednjovjekovna vrata. Pojavljuje se vratar, redovnik u dugoj redovničkoj odjeći pun srdačnosti i ljubazno vas pozdravlja i poziva: „Izvolite, uđite“!
Preko samostanskog praga u predvorje Vječnosti
Prelazite samostanski prag, a pred očima vašega duha najednom kao da u zraku čujete upozorenje:
POZOR!
OVDJE PRESTAJE VRIJEME!
OVDJE ZAPOČINJE VJEČNOST!
Ulazite u drugu dimenziju postojanja!
Očarani ste prizorom koji ugledaste: srednjovjekovni klaustar poznat nam dobro iz brojnih takvih samostana. Skladni oblici, stupovi koji drže polukružne lukove i svod, počinjete disati jedan novi zrak ispunjen atomima i molekulama transcendencije…
Nakon što ste došli k sebi od toga prvog susreta s utjelovljenjem nadnaravnosti, počinjete se diviti umjetničkom skladu arhitekture koja se sva stavila u službu sakralnosti u ovom klaustru…
Ulazite sa strahopoštovanjem u taj posvećeni prostor, a pred očima vašega duha iz minulih stoljeća izranjaju redovnici u svojim dugim redovničkim habitima koji su stoljećima u molitvi i šutnji hodali, kao što to čine i danas, po tom istom kamenu, u tom istom klaustru u kojem se sada i vi nalazite; i slijedite ih u tišini…
Još nešto vas obuzima u susretu s ovim prostorom i mjestom u koji ste ušli: mir. Ali on je drugačiji od onoga u mističnoj šumici, to je mir koji u sebi naviješta onostranost, kao da vas približava toj stvarnosti, otvara prostore vašega duha prema konačnosti. Spontano dolazi asocijacija na riječi koje Bog upućuje Mojsiju kod gorućeg grma:
„Izuj obuću s nogu jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“ (Izl 3,5)
U atriju samostana – prvi susret
s konkretno ostvarenom svetošću
Iz klaustra, tog prvog susreta s transcendencijom, vratar redovnik u dugoj stoljetnoj redovničkoj haljini, predstavnik stotina i stotina njegove subraće koji su poput njega u ovom tisućljetnom samostanu služili Bogu, vodi nas kroz središnja vrata u unutrašnjost samostana. Stupate u atrij, iz kojega vas nekoliko hodnika u zrakastom obliku vode po raznim dijelovima samostana. Već u atriju susrećete transcendenciju, ali sada utjelovljenu u spomenu na svete redovnike koji su ovdje živjeli i za sobom ostavili trag svetosti.
Na prvom mjestu to je fra Ivo Peran, veliki glazbenik i skladatelj crkvenih skladbi. (Čuvena je Peranova misa koja se pjeva po cijelom svijetu gdje Hrvati žive). On je ovdje dugo živio i vršio razne službe. Slike i vitraji po atriju podsjećaju na njegov herojski život i neostvarenu mučeničku smrt.
Kao vojnik u JNA koju je bio prisiljen služiti odmah nakon 2. svjetskog rata, osuđen je na smrt strijeljanjem, a onda mu je smrtna presuda bila „zamijenjena“ robijom od 20 godina. (Ipak, odrobijao je „samo“ pet mučeničkih godina). Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje svetim.
No, nije on jedini u plejadi svetih redovnika i mučenika iz ove zadarske franjevačke provincije, prve osnovane na hrvatskom tlu još za život sv. Franje. Na zidu u atriju vidimo poveću uokvirenu sliku s fotografijama devetorice članova zadarske provincije koji su kao mučenici stradali za vjeru i domovinu i bili ubijeni od zločinačkog komunističkog režima u 2. svjetskom ratu i poraću.
Susret s bl. Ivanom Merzom
Naš ljubazni vodič redovnik vodi nas na prvi kat. Uspinjući se drugim dijelom stepenica, ugledasmo na zidu iznenađenje: poveća slika bl. Ivana Merza! Odakle ovaj suvremeni svetac ovdje u ovom srednjovjekovnom okruženju?! Veoma jednostavno: tà, i on je svojom nazočnošću pridonio svetosti ovome samostanu! Boravio je ovdje jedanaest dana na odmoru od 14. do 25. kolovoza 1926. i ostavio trag u samostanskoj kronici gdje je kroničar opisao njegov boravak, a Merz ostavio i svoj autografski potpis u knjizi gostiju!
Sa terase iznad klaustra prema nebeskim visinama
Iz hodnika ulazimo na terasu koja se nalazi nad hodnikom klaustra. Sa terase, koja je okružena šumom, jedini pogled je gore, prema nebeskom plavetnilu. To posebno dolazi do izražaja navečer kad nebeske zvijezde zasvjetlucaju na tamnom nebu i kad se tome pridruži još i mjesečina – a okolo sve utonulo u tamu i tišinu. Kud ćeš većeg i ljepšeg ugođaja u večernjim satima gdje te sve uzdiže u visine prema Bogu da se diviš veličanstvenosti stvorenog svemira!
Srce svakog samostana – crkva
S terase vraćamo se u prizemlje. Iz klaustra naš vodič, (kad ga krišom promatramo kao da je izronio iz dubokog pobožnog srednjeg vijeka), uvodi nas u srce svakog samostana, a to je Božji hram – crkva. Izgrađena je još 1523. g. I po danu, a posebno u predvečerje čovjek ovdje doživljava vrhunac mističnosti ovoga otoka i njegove tisućljetne povijesti.
Kao da čujete koralno pjevanje molitava redovnika kroz stoljeća koje su odjekivale ovim sakralnim prostorom, a što nastavljaju i današnji redovnici koji ovdje žive: Kyrie eleison, Christe eleison… Laudate Dominum omnes gentes, laudate eum omnes populi… Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi…
Tisućljetna povijesti ovoga samostana i njegovi redovnici koji su se izmjenjivali kroz stoljeća, svjedoče o duhovnom bogatstvu monaštva, redovništva i Bogu posvećenog života!
A onda se prisjetimo da je u klupama ove crkve pobožno klečao bl. Ivan Merz, svetac laik iz 20. stoljeća, pred Presvetim Sakramentom, čije vječno svjetlo sa sredine glavnog oltara upozorava da je ovdje prisutno Božanstvo, sam Krist Spasitelj. Pa nam spontano dolaze na um njegove riječi što ih je zapisao u svome Dnevniku:
„Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla za zadnjih traka sunca tiho moliti krunicu i diviti se, vječno i vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizrecivoj Ljubavi…“(I.Merz,Dnevnik-24.2.1916.,Sabr.dj.,sv.4.,str. 187).
Ili još jedna druga njegova misao: „Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.“ (I.Merz, Novo doba, Sabrana djela, sv. 2., str. 21).
Jedinstvena umjetnička slika u Hrvatskoj – RAJ
Ova crkva, kojoj se prije par godina navršilo pet stotina godina njena postojanja (izgrađena 1523.), ukrašena je raznim umjetninama. Jedna, međutim, privlači posebnu pozornost. Čim uđete u crkvu prvo što ugledate jest velika polukružna slika na platnu širine 9,70 metara (najduža takva u Hrvatskoj) koja se u poluluku izdiže na glavnim oltarom, izrađena je još 1653. u Veneciji i poklonjena Košljunskom samostanu. Prikazuje raj: u sredini Presveto Trojstvo okruženo sa 60 anđela, a ispod njih sveci, njih 105. S lijeve i desne strane pri dnu svakog kraja poluluka prikazano čistilište (sa 8 likova koje anđeli vuku gore) i pakao (10 likova koje đavli vuku dolje). Slika se doimlje svojom veličinom, mnoštvom figura i raznolikošću boja i dinamikom. Sve kao da je u pokretu. Promatranje ove slike čijoj se poruci ne možete oduprijeti, poziva čovjeka da se ozbiljno zamisli. U tišini ove crkve i samostana doziva u svijest četiri posljednje stvari čovjeka, poznate nam iz katekizma: smrt, sud, pakao i Kraljevstvo nebesko.
Ova slika spontano budi želju i potiče na molitvu da i nas Kralj vjekova pridruži svome prijestolju zajedno sa svim svecima i anđelima te i mi budemo uvršteni u ovo nebesko društvo. Ali nas diskretne ilustracije i čistilišta i pakla pri dnu slike upozoravaju da postoje i druga stanja osim rajskoga, koja čovjek svojom slobodnom voljom može izabrati.
Vječno svjetlo
I još jedan spomen na nešto lijepo što ne mogu prešutjeti, a veoma me se dojmilo. Kristova prisutnost u euharistijskom otajstvu na oltaru u tabernakulu u svakoj katoličkoj crkvi označena je diskretnim crvenim svjetlo zvanim „vječno svjetlo“. To je svjetlo redovito negdje po strani oltara. Ali u ovoj samostanskoj crkvi ono je u sredini oltara točno iznad tabernakula. Ne pamtim ni jedne crkve koju sam do sada vidio da ima ovako postavljeno vječno svjetlo i to u središtu samoga oltara! Još jedan veliki poticaj za molitvu i sabranost pogotovo u večernjim satima….
Grob budućega sveca – fra Ive Perana
No u ovoj crkvi ima još jedno veliko duhovno bogatstvo. Grob budućeg hrvatskog sveca, franjevca fra Ive Perana (1920.-2003.) velikog crkvenog glazbenika i redovnika sveta života! Nalazi se odmah iza glavnog oltara. On je za vrijeme komunističkog režima kao mobilizirani vojnik JNA, a već je bio član franjevačkog reda, bio osuđen na smrt strijeljanjem. Kasnije je bio „pomilovan“ na robiju od 20 godina, da bi na kraju odrobijao 5 godina i pušten na slobodu.(Opisao je taj svoj boravak u JNA i s posebnim prikazom čekanja smrti u zatvorskoj ćeliji u svojoj knjizi „S Kristom i u smrt“). Po izlasku iz jugo-komunističke tamnice vršio je razne odgovorne službe u redu, a glavninu života proveo je na Košljunu. Za njega je godine 2011.g. pokrenut postupak za beatifikaciju i sada se odvija u Rimu. Grob mu se nalazi odmah iza glavnog oltara.
Evo, i to je velika poruka ove crkve prožete molitvama tolikih redovnika, a sada i dodatno posvećena nazočnošću dvojice budućih hrvatskih svetaca: sluge Božjega fra Ivana Perana koji je u ovom samostanu živio svetačkim životom i bl. Merza koji se u toj crkvi svakodnevno molio kroz jedanaest dana dok je ovdje boravio na odmoru.
Izlazeći iz crkve naš vodič, pobožni redovnik poklekne i izmoli molitvu koju je sv. Franjo još za života sastavio i predao svojoj braći da je mole kad god ulaze i izlaze iz bilo koje crkve:
„Klanjamo ti se Gospodine Isuse Kriste ovdje i po svim tvojim crkvama koje se po cijelom svijetu i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet.“
Nakon što smo ponovno ušli u klaustar vodič-redovnik nas diskretno upozorava na važan spomenik hrvatske povijesti i kulture: odljev Bašćanske ploče, prvi i najstariji dokument hrvatskog jezika upisan na kamenu ploču glagoljskim pismom iz 11. stoljeća iz doba kralja Zvonimira! A potječe odavle iz blizine, iz samostana sv. Lucije u Jurandvoru (Baška) na otoku Krku.
Groblje
Izlazeći iz crkve prema šumici na začelju crkve nalazi se samostansko groblje na kojem su tijekom stoljeća sahranjivani redovnici koji su ovdje živjeli, posvećivali se i odavle prešli u vječni život. Veliki križ na vanjskom zidu samostana, umjetnički izrađen u mozaiku, a kraj njega s desne i s lijeve strane isti tekst također u mozaiku ispisan glagoljskim i latiničnim pismom – stihovi sv. Franje iz njegove Pjesme stvorova:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po svim stvorenjima svojim!
Hvaljen budi, Gospodine moj,
Po sestri nam tjelesnoj Smrti,
Kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Blaženi koje primaš po presvetoj volji svojoj.
Isti tekst ispisan glagoljskim pismom na ploči na lijevoj strani od križa svjedoči o ukorijenjenosti i ovoga samostana u tisućljetnu hrvatsku tradiciju glagoljaštva koja je čuvala i sačuvala hrvatski identitet i samobitnost kroz stoljeća.
Kultura i prosvjeta
Samostani su bili uvijek, a i danas su žarišta iz kojih zrači duhovno i kulturno svjetlo na njihovu okolinu. Oni su središta oko kojih se nižu događaji kojih su oni nosioci i čuvari. Generacije se mijenjaju, ali samostani ostaju vjekovni stupovi uz koje se povezuje sve ono dobro i plemenito što donosi kršćanstvo, a sažeto je samo u dvije riječi: mir i dobro. Te riječi vas također pozdravljaju na samom ulazu u košljunski samostan.
Redovnici ovoga samostana, kao i u drugim samostanima kroz stoljeća, nisu se bavili samo molitvom i radom nego su promicali kulturu, bavili se školstvom, te intelektualnim i znanstvenim radom.
O tome svjedoči bogata knjižnica koja broji oko 30.000 knjiga, a sadrži stare crkvene knjige s područja teologije i suvremena djela duhovnosti. Knjižnica ima i preko stotinu inkunabula (knjiga koje su tiskane prije 1500-te godine). Tu je i bogati, dobro sređeni samostanski Arhiv sa rukopisima i dokumentima prijašnjih stoljeća. A tu su i četiri muzeja.
Četiri muzeja unutar samostana
Već je sam samostan sa svojom tisućljetnom poviješću jedan veliki muzej. Ali njegovi specifični i bogati sadržaji razdijeljeni su u četiri prave muzejske zbirke smještene u zasebnim velikim prostorijama. To su četiri muzeja: arheološki, etnografski, prirodoslovni i sakralni.
Nas najviše zanima upravo sakralni muzej smješten u bivšoj benediktinskoj crkvici koja se naslanja na sadašnju, kasnije izgrađenu 1523.g. U tom su muzeju izložene stare crkvene liturgijske knjige, misno ruho, razni bogoslužni liturgijski predmeti, kaleži iz prijašnjih stoljeća, brojne umjetničke slike itd. Dva izložbena predmeta privlače posebnu pozornost: Isus na križnom putu i čudesno Raspelo.
Umjetnička slika iz 17. stoljeća prikazuje Isusa koji nosi križ na križnom putu. Izvanredno sugestivna slika nad kojom se posjetitelj mora zaustaviti i promotriti je: Isus u bijeloj haljini na leđima nosi križ, za čas se zaustavlja, okreće glavu prema onima koji ga promatraju i kao da im govori: „Gledajte što činim za vas!“
Čudotvorno raspelo
A onda imamo najvrjed-niji izložbeni predmet: veliko čudotvorno Raspelo koje je za Cvjetnicu 1723. proplakalo! Mnogi su potvrdili koji su to vidjeli i bili neposredni svjedoci. Među njima prvi su bili domaći redovnici franjevci, čuvari otoka i samostana, a onda i drugi, jer se za čudo odmah pročulo po okolici na kopnu. Sve je to potvrđeno potpisanim ispravama koje se čuvaju u samostanu. Od tada se ovo raspelo posebno štuje, nosi u procesiji i povremeno izlaže na čašćenje u samoj crkvi kao što je bilo 2023. kad se kroz cijelu tu godinu slavila 300. obljetnica ovoga čudesnog milosnog događaja.
Po šumici kapelice i bogoštovna mjesta
I još moramo spomenuti nešto važno. Dok šumica svojim prirodnim svojstvima uzdiže dušu prema mističnim visinama, u njoj imamo posijane na nekoliko mjesta male sakralne objekte koji šumici daju još dodatno bogatstvo kršćanske duhovnosti.
Ovdje ćemo ih samo nabrojiti: Kapelica s jaslicama iz 1651. za koje se tvrdi da su najstarije u Hrvatskoj.
Potom križni put s kapelicom Isusova groba gdje je čudotvorno raspelo bilo do 1723. kad se čudo dogodilo.
Zatim je tu Kalvarija.
Dalje susrećemo kapelicu preminuća sv. Franje, pa spomen-obilježje s reljefom posvećeno tada još blaženom Nikoli Taveliću.
I na kraju spilja Gospe Lurdske podignuta 1914. g. Mjesto molitve i sabranja kao da ste u Lurdu!
Svakodnevna posveta Srcu Isusovu moli se na Košljunu
Sudjelujući svakodnevno na zajedničkim molitvama ove redovničke zajednice, kao isusovca, čiji red ima posebnu obvezu promicanja štovanja Srca Isusova, ugodnom me je iznenadila jedna činjenica:
Svakoga dana u podne nakon izmoljenog Srednjeg časa iz Časoslova, franjevci mole posvetnu molitvu Srcu Isusovu. I te ne samo u ovom samostanu nego se moli u isto vrijeme u svim samostanima Zadarske i Zagrebačke franjevačke provincije u podne nakon zajednički izmoljenog Srednjeg časa. Pitao sam fratre kada i kojim povodom je ova posvetna molitva uvedena u njihovu svakodnevnu zajedničku molitvu. Naslijedili su je od svojih redovničkih “pređa” još iz 19. stoljeća na poticaj bl. Pape Pija IX.
U Svetoj godini 2025. kada se cijeli hrvatski narod pod vodstvom svojih biskupa i svećenika posvetio Srcu Isusovu, ovaj primjer redovnika franjevaca puno toga govori. Oni se posvećuju Srcu Isusovu svakodnevno, a ne samo jedan dan u godini!
Evo, te posvetne molitve koja se iz svih samostan Zadarske i Zagrebačke provincije uzdiže svakodnevno prema nebu:
„O, ljubezni Spasitelju, u želji da ti se iskreno zahvalim i za svoje grijehe neku zadovoljštinu prikažem, Srcu se tvome presvetom sav posvećujem i odlučujem da pomoću tvoje milosti neću više griješiti. – O Presveto Srce Isusovo, obilje svoga blagoslova izlij na svoju svetu Crkvu, na sve službenike i sinove njezine, a osobito na naš Red, našu Provinciju i ovu redovničku obitelj. Pravedne utvrdi, grešnike obrati, umirućima pomozi, duše iz čistilišta oslobodi i slatko gospodstvo svoje ljubavi na srca sviju proširi.
R. Srce Isusovo, koje goriš od ljubavi prema nama.
O. Rasplamti srca naša ljubavlju prema sebi. Amen.“
Čarobni zalasci sunca
I na kraju: ono što ovom otočiću daje još posebnu ljepotu, to su čarobni zalasci sunca u smiraju dana, u večernjim satima. To nije moguće opisati, to treba vidjeti i doživjeti. Fotografija tek donekle može to dočarati. Kad sunce polagano tone u beskraju morske pučine kod onih koji ga zadivljeni promatraju budi osjećaje nostalgije i čežnje s jedne strane, a s druge strane podsjeća nas na riječi koje nam je zapisao sv. Ivan u Otkrivenju:
„Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac! I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta Slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac! Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.“ (Otk 21, 22-23; 22,5)
—————————————————————-
POST SCRIPTUM:
Ne mogu, a da za kraj svemu što je gore napisano ne dodam još i ovu sliku snimljenu na nebu iznad Košljuna. Puno simbolike, puno poruke! Nakon košljunskog duhovnog iskustva, susreta s tisućljetnom duhovnom redovničkom tradicijom ovoga svetoga mjesta, čovjekova duša napunjena duhovnim energijama i snagom poput ove ptice-galeba uzdiže se slobodna od zemaljskih navezanosti i leti prema nebeskom cilju i svrsi svoga života…
Košljun, 30. srpnja 2025. – p. Božidar Nagy, SJ